5

KOMPARATISTI»KA VOKACIJAIVE HERGE©I∆A

6

7

KOMPARATISTI»KA VOKACIJAIVE HERGE©I∆A

Viπevrsnost knji\evne znanstveno-struËne i publicistiËkedjelatnosti te zauzetosti na drugim podruËjima (kazaliπte,film) Ive HergeπiÊa (1904∑1977) mo\da ote\aje pogled nacjelovitost njegova velikog i raznolikog opusa, πto nije va-ljano opravdanje za zaboravljanje, a time i podcjenjivanjastvarnog njegova dometa i uËinka.

Neki oblici njegova komuniciranja s javnoπÊu, netipiËni(barem za naπe ondaπnje obiËaje) za akademske djelat-nike, kao da su odvratili pozornost s niza vrijednih ipionirskih prinosa iz plodne mu ostavπtine.

Novinski tekstovi, kojih se nije odricao do kraja \ivota,feljtoni, recenzije, kritike tekuÊe produkcije, kozerije nafrancuski naËin po samoj naravi medijske komunikacijebili su najuoËljiviji dio polustoljetnoga neprekidnog rada.Ispod njihove povrπine stajala je temeljita knji\evna ipoliglotska naobrazba, dojmljiva opÊa kultura, intelektu-alna znati\elja, bujna erudicija i struËna obavijeπtenost.1

Rezultati su i koliËinski nezanemarivi> dvadeset auktor-skih knjiga,2 pedesetak prevedenih djela sa πest jezika,

1 PrikazujuÊi HergeπiÊevu antologiju Francuska lirika od godine 1800. dodanas (Zagreb, 1931), Raymond Schwab, kritiËar uglednih francuskih knji\e-vnih novina Quinzaine critique (Paris, 1931), ostao je iznenaen HergeπiÊevimpoznavanjem ≈francuskih novih istra\ivanja√. Navod prema> I. HergeπiÊ, Hr-vatske sudbine, (Zagreb, 1939. ili 1940), popratna knji\ica za izdanje istoime-nog djela u nakladi Minerve, koje se, meutim, nije pojavilo.2 Uz popis publicirana djela, koje je redovito donosio uz objavljene knjige,prof. HergeπiÊ imao bi i dodatak ≈u pripremi√. Neke od tih najavljenih knjiga,

8

stotinjak radova u Ëasopisima k tomu, pored profesional-nih obveza (novinara, urednika, kazaliπnog redatelja inastavnika). Njegova opÊa bibliografija prelazi brojku odpet stotina jedinica. Dr\im da u hrvatskomu kulturnompodneblju HergeπiÊevo mjesto kao struËnjaka za knji\ev-nost, sveuËiliπnog profesora, prevoditelja, kazaliπnog ifilmskog kritiËara te novinara nije nipoπto marginalno.©toviπe, ulog mu je tolik da mu osigurava primjeren polo-\aj u hrvatskom ljetopisu proπlostoljetnih kulturnih na-stojanja k europeizaciji zateËenog stanja i deprovincijali-zaciji tradicionalne svijesti i navada. Istina je da su nekidrugi znalci knji\evnosti iz HergeπiÊeva vremena gajiliveÊu sustavnost, ostavili zaokru\enije historiografske,monografske radove i cjeline, razvili prepoznatljivije teo-rijske i metodoloπke postupke, ali je njihova mo\ebitnaprednost vjerojatno i uvjetna, jer su se ograniËili na u\apodruËja, πto im je omoguÊilo ≈znanstveniji√ pristup umanjem djelokrugu prouËavanja, a to je u naπim posto-jeÊim okolnostima i stanovita povlastica. »injenica je,naime, da naπa, osobito knji\evna historiografija i kriti-ka, previaju HergeπiÊev doprinos, koliËinu i kakvoÊunjegovih tekstova te poticajno promicanje raznih disci-plina znanosti o knji\evnosti od kojih su neke bile zaËet-niËke i inovatorske. Moglo bi se reÊi da je Ivo HergeπiÊdobrano ignoriran od akademske znanosti i da se ona ola-ko liπila obveze istra\ivanja i interpretiranja njegovabogata opusa, na Ëemu bi se temeljile prosudbe, πto jeinaËe nu\na predpostavka valorizacije. »ini se da je ta

nisu se pojavile. Dobrotom kolege akademika Nikole BatuπiÊa, koji mi je sta-vio na raspolaganje primjerak Knji\evnih portreta, izdanje iz 1967, s aukto-rovom posvetom, vidi se iz rukom ispisanog dodatka bibliografiji na kraju edi-cije da je pripremao viπe knjiga, meu kojima i novo izdanje Stranih i domaÊih(1923-1941) i Knji\evnih kronika (1958-1974). Bolest i smrt su ga oËevidnoomeli da ih do kraja pripravi za tiskanje.

9

valorizacija izostala zbog hirovitog i aprioristiËkogprimjenjivanja novih, modernih, kritiËkih mjerila iz Eu-rope u odnosu na naπe knji\evne poslenike. Prof. HergeπiÊnije bio teoretik, motritelj spoznaja o literaturi, niti jeimao takvih ambicija. On je kao komparatist, πto znaËi uprvom redu povjesnik knji\evnosti, pratio njezine pro-cese, opisivao ih i tumaËio kod izrazitih nositelja, rekon-struirajuÊi epohe kroz auktore s afekcijom i privr\enoπÊupredmetu zbora. Nije te\io samostalnom revidiranju opÊepriznatih i utvrenih vrijednosti, nego, na svoj naËin, nji-hovoj afirmaciji, πto je uspjeπno prenosio na Ëitatelje isluπatelje svojih predavanja. Vjerovao je, i to ga je prati-lo do kraja vijeka, u dobrobit knji\evnih ostvarenja u raz-vojnoj putanji ljudskih duhovnih postignuÊa i to u inter-nacionalnom okviru. Njegova je omiljena definicija iz tek-stova, predavanja, pitanja na ispitima> ≈Komparativnaje knji\evnost povijest meunarodnih knji\evnih odno-sa√.3 U cijeloj toj raznovrsnosti i naizglednoj rasprπenostinazire se postojano te\iπte, πto bi se moglo odrediti kaokomparatistiËka vokacija, da se u naπoj sredini promiËegoetheovska vizija svjetske literature (Weltliteratur), neiskljuËujuÊi ni hrvatsku iz tog vidokruga. Na posljednjepitanje Gige GraËan u interviewu danom potkraj \ivotasukladno je odgovorio> ≈Mene je komparatistika zanima-la joπ dok i nisam znao da se to πto me zanima zove upra-vo tako√.4 Ne ignorirajuÊi domaÊu baπtinu, istodobno seupregnuo pribli\iti svjetske pisce, znakovite knji\evnepojave Ëlancima, esejima i prijevodima, prateÊi i njihoveodjeke, uËinke, prilagodbe u jednoj maloj te nedostatnoprouËenoj knji\evnosti s tog aspekta, koju je na taj naËin

3 Usp. Croatica, br. 3, Zagreb, 1972, str. 172.4 Interview je objavljen u ≈Startu√, br. 260, Zagreb 16/20. studenoga 1977.

10

kulturoloπki potvrivao u stalnoj njezinoj tjeskobi zbogperifernosti i provincijalnosti, HergeπiÊeva, a poslije ihergeπiÊevska, tendencija sagledavanja i istra\ivanjahrvatskih pisaca i njihovih djela u europskom kontekstuuspostavljala je i kritiËku afirmativnu razdaljinu premavrednovanju nacionalne tradicije samodostatnim parame-trima, kojima se ona nije omjeravala izvan sebe same ipripadnog jeziËnog kruga. U knjizi Strani i domaÊi (Za-greb, 1935), karakteristiËnog natpisa, istaknuo je da jenjezin pisac ≈navikao da domaÊe gleda u usporedbi sastranim. To mu Ëesto slu\i kao mjerilo i uporiπte, kao πtoËesto prosuuje vrijednost tuih kulturnih dobara pre-ma domaÊim potrebama i razlozima. A domaÊoj je knji\e-vnosti prispio malo zaobilaznim putem ∑ hodajuÊi tuimknji\evnim njivama√.5 Trideset godina poslije, kada jetu zamisao institucionalizirao kao sveuËiliπni profesorkomparatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu,svrhu i smisao tog studija definirao je i kao ≈uklapanjehrvatske knji\evnosti u tokove takozvane svjetske litera-ture√, a πto u krajnjem ishodu pridonosi i slu\i ≈revalori-zaciji√ baπtine.6 »ini mi se da je tu naznaËena kljuËnaodrednica pozicije izmeu stranih i domaÊih, revaloriza-cija pogleda na hrvatsku knji\evnu tradiciju, a i Herge-πiÊeva nemala ostvarena uloga u tom procesu koju je pro-micao u teoriji i praksi, izravno i neizravno. HergeπiÊevinekadaπnji studenti, u koje se sa zadovoljstvom ubraja ipotpisnik ovog teksta, i kasniji nastavnici, formirani nazagrebaËkoj komparatistici, u svojem su znanstvenomradu, postajali u nemalom broju takoer i kroatisti, i toistaknuti.

5 O.c., str. 6.6 Usp. Croatica o.c., str. 171.

11

Dvije su pogreπne, a neutemeljene, percepcije u akadem-skoj javnosti HergeπiÊeva rada. Najraπirenija je, da je bioi ostao samo novinar, s obescjenjujuÊim prizvukom. Odi-sta, on je radio u Obzoru dvadesetak godina (1923-1941),zaposlivπi se u najuglednijemu zagrebaËkom dnevnikuveÊ nakon srednjoπkolske mature. Iako je imao obvezepunog radnog vremena, usporedice je studirao pravo, slu-πao predavanja iz medicine, diplomirao romanistiku i ger-manistiku na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu,fakultativno se upisivao na kolegije i polagao ispite i izdrugih studijskih skupina (povijest umjetnosti, psihologi-ja). Doktorirao je na romanistici 1927. s tezom o Guyu deMaupassantu u 24. godini \ivota. Nakon doktorata, bo-raveÊi u Parizu kao dopisnik Obzora, 1929-1930. poha-ao je seminar Fernanda Baldenspergera (1871-1958) naSorbonni, koji je na tom sveuËiliπtu od 1910. utemeljiokomparatistiku i postao najuglednijim europskim profe-sorom te struke. ©toviπe, njegovim posredovanjem Bal-densperger je 1930. gostovao u Zagrebu i odr\ao tri preda-vanja. Dr\im da su te okolnosti bitno utjecale na Herge-πiÊev priklon ≈francuskoj πkoli√ poredbenih istra\ivanjaknji\evnosti i na njegovu zamisao o ustroju komparati-stike na ZagrebaËkom sveuËiliπtu. Njegova pariπka epizo-da te \enevska, gdje je bio akreditirani novinar Obzorapri Ligi naroda, omoguÊili su mu da se iz prve ruke upo-zna s dogaajima i ozraËjem na πirem europskom obzoru.Iako novinar, po svjedoËanstvu starijeg kolege iz Obzorai prijatelja Josipa Horvatha, ≈on se meutim ozbiljno spre-mao za univerzitetsku karijeru, za katedru komparativneknji\evnosti, prouËavajuÊi stranu i domaÊu knji\evnost,dajuÊi povremeno kratke, fundirane knji\evno-historijskerasprave s naglaπenim evropskim perspektivama. Vanredakcije, dakako, nije bio deËko. U Matici, πto je onihgodina dano napredno i solidno, rezultat je njegovih utje-

12

caja√.7 Zala\uÊi se za uvoenje komparatistike u sveuËili-πni program HergeπiÊ je poduzeo i konkretne predradnje.Korektno priznajuÊi dotadaπnje rezultate u poredbenomprouËavanju nacionalne knji\evnosti, od Vatroslava Jagi-Êa do Mihovila Kombola i J. Dayrea, pozdravljajuÊi i novepriloge mlaih znanstvenika, on je istaknuo prijeku potre-bu da se takvo prouËavanje akademski usustavi u studi-ju, veÊ uvedenom u veÊini europskih zemalja. Dr\ao seoËevidno pozvanim za profesora komparatistike na Sveu-Ëiliπtu u Zagrebu. Prolegomenu za tu funkciju objavio jekao kraÊu monografiju Poredbena ili komparativna knji-\evnost (Zagreb, 1932) i u programatskoj knji\ici Uvod upredavanje iz poredbene knji\evnosti (Zagreb, 1937). Pro-motrimo li te dvije edicije, nedvojbeno je da ih je osmislioi napisao ne samo novinar, nego osposobljen struËnjaktemeljito informiran o toj grani knji\evne historiografijei kritike. Prvonavedeno je djelo neka vrsta manifesta iistodobno priruËnika, u kojoj je struËno, mjerodavno, alina zanimljiv i komunikativan naËin, izlo\ena povijest,predmet i teorijsko-metodoloπki aspekt poredbenog prou-Ëavanja literarnih fenomena. Na kraju je i dragocjenabibliografija poredana kronoloπki, a iz teksta se vidi dasu auktoru glavni izvori bili J. Texte, F. Brunetière, G.Lanson, L. P. Betz te poglavito F. Baldensperger i PaulVan Tieghem. RijeË je, naime, o skupini francuskih znan-stvenika, koji su zapravo komparatistici priskrbili dig-nitet i afirmirali je kapitalnim djelima. U uvodu HergeπiÊdaje povijesni presjek te razmjerno nove znanstvenegrane, poËinjuÊi, dakako, od Goethea, pa se bavi pojmovi-ma opÊa i svjetska knji\evnost i njihovim najva\nijimkompendijima. U drugom dijelu razjaπnjuje genezu i po-

7 Josip Horvath, Hrvatski mikrokozam izmeu dva rata, Rad (JAZU), 400,Zagreb, 1983, str. 314.

13

druËje komparativne knji\evnosti u u\em smislu rijeËi,pozivljuÊi se na njezine teoretike, u prvom redu na Balden-spergera, i donoseÊi podatke o sustavu studija u raznimzemljama. ZakljuËak se sam po sebi nametnuo> ≈A u Hr-vatskoj_ »injenica, da je ova knji\ica prvi opπirniji glas oporedbenoj knji\evnosti, dokazuje, da smo mi priliËno za-ostali.√ (str. 35) U treÊem dijelu, kao po\eljni programstudiranja i prouËavanja, koja bi odklonila taj nedosta-tak, razraena je komparatistiËka metodologija i tipolo-gija pristupa. Tu je u biti podastrt instrumentarij u rela-cijama tzv. emisije-transmisije-recepcije s mnogo primjerai konkretizacija, iz kojih se nazire HergeπiÊeva zamjernainstruiranost i upuÊenost u gibanja europske knji\evnosti.»itava se rasprava doimlje zaokru\enim i uvjerljivim ina-uguriranjem, predstavljanjem jednog novoga smjera upristupu literarnim pojavama, kojemu je u Hrvatskoj po-trebna slu\bena akrobacija. HergeπiÊ u toj knjizi nije te\ionekim novim teorijskim osmiπljavanjima, πto bi bilo i ne-realno oËekivati. Inteligentno je interpretirao tadaπnjekomparatistiËke tendencije s provedbenim postupcima.Visoku razinu struËnosti i meritornosti monografije zaondaπnje predod\be istiËu osobito inozemni njezini recen-zenti, primjerice, tadaπnje prvo ime talijanske slavistike,Arturo Cronia (L’Europa orientale, Roma, 1933), pa naj-Ëuveniji slavist u Francuskoj, André Vaillant (Revue desÉtudes slaves, Paris, 1933)8 Njegovu knjigu spominje irecentni pariπki ud\benik Qu’est-ce que la littérature com-parée?9

8 Malo je poznato da su HergeπiÊeve prijeratne knjige (Francuska lirika odgodine 1800. do danas, Zagreb, 1931< Strani i domaÊi, Zagreb, 1935< Hrvatskenovine i Ëasopisi do 1848., Zagreb, 1936.) do\ivjele u inozemnim periodicimavrlo pozitivne i brojne osvrte. Vidjeti ediciju citiranu u biljeπci 1.9 P. Brunel, Cl. Pichois, A. M. Rousseau, Qu’est-ce que la littérature comparée,Armand Collin, Paris, 1983, p. 160 .To je zapravo dopunjeno izdanje priruËnika,

14

Originalnost u HergeπiÊevom djelu oËituje se u neËemudrugom> u primjeni komparatistiËkih metoda na hrvat-sku knji\evnost, gdje se oËitovala auktorova pobudnost ianalitiËka sposobnost. Usporedno s velikim imenimasvjetske literature, kao komparatistiËkim agensima, su-sreÊemo niz naπih imena, sudionika istovrsnih poetiËkihprocesa, poput ©. MenËetiÊa, D\. Dr\iÊa, Vraza, BotiÊa,MarkoviÊa, MiletiÊa, Nazora, Gjalskog, B. LivadiÊa, M.JeluπiÊa, itd.

Hrvatska se knji\evna tradicija na taj naËin ukljuËuje ueuropsku vizuru, koja se potvruje i u povijesnoj i u su-vremenoj perspektivi. Tu HergeπiÊevu inicijaciju dr\imkreativnom u pogledu njegove znanstvene operativnostii nadasve djelatnom u pogledu opÊeg pristupa povijesnompolo\aju hrvatske knji\evnosti. Citirat Êemo ga> ≈Hrvat-ska je knji\evnost izvanredno prikladna za poredbenaistra\ivanja. Bez poredbene kritike ne mo\emo ocijenitinjeno pravo znaËenje, niti upoznati njenu istinsku vri-jednost. Na meaπima Istoka i Zapada, gdje se kri\ajunajrazliËitije kulturne struje i utjecaji, πarenilom tipovai bogatstvom varijanata hrvatska knji\evnost pru\a kom-paratistu bezbrojne zanimljive probleme, od kojih su nekiizvanredno aktuelni√ (str. 38). SudeÊi po Poredbenoj ilikomparativnoj knji\evnosti i Uvodu u predavanja izporedbene knji\evnosti HergeπiÊ je bio potpuno razradioplan i program sveuËiliπnog studija. »inilo se da Êe to iostvariti, jer je 1936. imenovan naslovnim docentom kom-parativne knji\evnosti, na Filozofskom fakultetu ≈ali nije

Cl. Pichois i A. M. Rousseau La littérature comparée (Paris, 1967), koji je pre-vela Jerka Belan (Komparativna knji\evnost, Zagreb, 1973), gdje je u biblio-grafiji PomoÊna sredstva-priruËnici takoer navedena HergeπiÊeva Poredbenaili komparativna knji\evnost (Zagreb, 1932, I. izd., str. 187).

15

mogao nastupiti na du\nost√.10 Oglaπeno je, πtoviπe, i na-stupno predavanje 7. studenoga 1936, ≈ali je√, kako hladnonapominje predavaË, ≈neposredno nakon poËetka, preki-nuto zbog demonstracije nekolicine anonimnih omladi-naca√, ali se on nije dao pokolebati, pa je pripremljenitekst objavio u zasebnoj knji\ici.11 Knji\ica se sastoji odprikaza geneze komparatistike i takvih istra\ivanja uHrvatskoj s Nacrtom predavanja πto bi se granala na tripodruËja> teorija i metodologija, opÊa povijest knji\evnostii poredbena povijest knji\evnosti. Shema pokazuje da bito bio jednopredmetan studij od osam semestara. Osimnabrojenih podruËja sluπala bi se, po semestrima, primje-rice, predavanja o knji\evnim posrednicima (prijevodi-ma), o stranim pobudama u hrvatskoj knji\evnosti 19.stoljeÊa, o romantizmu i francusko-hrvatskim knji\evnimdodirima. Mora se ustanoviti da je raspored i sadr\aj i posadaπnjim mjerilima moderan, πto podkrepljuje i kolegijo prijevodima, anticipacija suvremenog traduktoloπkogtrenda. Kako se vidi, naglasak bi bio na primjeni kom-paratistiËke metode na hrvatsku knji\evnost, a to je, kakoje isticano, bila sila pokretnica HergeπiÊeve komparati-stiËke zauzetosti. Nakon deset godina od tog pokuπajastudij je napokon uspostavljen, ali de facto on je imenova-njem nastavnika i objavom predavanja uπao u povijestZagrebaËkog sveuËiliπta 1936, dakle prije sedamdesetakgodina, πto takoer valja zabilje\iti. Tek 1956. ostvarilo

10 Vidi Nikica BatuπiÊ, Ivo HergeπiÊ, PSHK 122, Zagreb, 1983, str. 33.11 Uvod u predavanja iz poredbene knji\evnosti, Zagreb, 1937, usp. str. 15.≈Anonimni omladinci«, kako piπe J. Horvath, (o.c., biljeπka 7, str. 331), ≈bili supodgovoreni na spreËavanje predavanja od krugova, koji su se okupljali okokonzervativnog Ëasopisa Hrvatska stra\a, u ime tobo\nje nacionalne osvijeπte-nosti, a HergeπiÊu nitko nije htio tiskati odgovor na takve napadaje. Usputbudi reËeno Ivo je HergeπiÊ uËinio na afirmaciji nacionalne knji\evnosti i kultureopÊenito nemjerljivo viπe od tih krugova√.

16

se ono za πto se Ivo HergeπiÊ pripravljao Ëetrdesetak godi-na> komparatistika je primljena u obitelj SveuËiliπta otvo-renjem Odsjeka za komparativnu knji\evnost na Filozof-skom fakultetu koji je Odsjek prof. HergeπiÊ vodio petna-estak godina u svojstvu proËelnika. Nacrt se predavanjaiz 1936. nije izvanjski bitno promijenio> Ëetiri katedre (pri-dodana je teatrologija i filmologija, jer se prof. HergeπiÊstruËno bavio i kazaliπtem i filmom), koje djeluju i da-nas.

Premda kadπto nepravedno osporavan, premda poborniktradicionalne komparatistike ≈à la française√, on je hrvat-skoj komparatistici dao najjaËi djelatni peËat i movens sviπestrukim zaslugama na podruËju svih Ëetiriju kate-dara (osobito glede svjetske knji\evnosti), otvoren i pre-ma modernim spoznajama grane i struke, te modernomorganiziranju nastave. Na Ëelu je Odsjeka djelovao svedo odlaska u mirovinu 1971. Zanimanje studenata, po-zornost javnosti, priljev istaknutih struËnjaka opravdalisu ulo\enu energiju i iskupili njegove nade. Makar seOdsjek kao nastavna i znanstvena jezgra razvijao, ra-zumljivo, prema novim knji\evno-znanstvenim spozna-jama, metodama i kritiËkim premisama joπ se i danas uustroju i temeljnoj katedarskoj orijentaciji pridr\ava naËe-la utemeljitelja. Kako god da se on bude dalje razvijao,mislim da Êe mu uvijek ostati kao vrijednost HergeπiÊevpeËat i da ugled, koji danas neprijeporno u\iva, duguje injegovu velikom poËetnom ulogu.

Podsjetio bih na jednu lozinku Etiemblea, koja glasi> ≈Lalittérature comparée, c’est l’humanisme√.12 Ona aktuali-zira plemenitu Goetheovu \elju o knji\evnosti kao opÊemsvjetskom dobru izvan svih nametnutih zaprekâ, a to je

12 Usp. Etiemble, Comparaison n’est pas raison, Paris, 1963, nrf, p. 220.

17

bila, Ëini mi se, postojana inspiracija prof. HergeπiÊa. ≈Po-redbena knji\evnost√, veli on ≈zahtijeva razmjerno veli-ku spremu> opÊu knji\evnu naobrazbu, poznavanje stra-nih jezika, stanovitu rutinu i siguran sud (…) A glavnipreduvjet jest πiroki kulturni horizont i pogled, koji nezastaje na politiËkim granicama.√13 Svi su se ti predu-vjeti stekli kod njega, a osobito je u naπoj sredini dolaziodo izra\aja njegov europski duh i manira, kozmopolitskacrta, koju je \elio promicati u svojim predavanjima i spi-sima, ne odriËuÊi se nikada vlastite nacionalne i kulturneposebnosti> ≈Hrvati su se odbili od Nijemaca, kad su imovi htjeli nametnuti jedinospasavajuÊu germansku kul-turu, a odbit Êe se i od svakoga, koji kod njih tra\i kultur-ni monopol. NajveÊi ideal malih naroda jest nastojanje,da se okoristi raznolikim kulturnim vrednotama, da kom-biniraju i stvaralaËki upotrijebe te vrednote, koje izviruiz narodnih osobina pojedinih velikih naroda (…) U tom isamo u tom sluËaju bit Êe strani kulturni faktori za nasplodonosne pobude. A o takvim pojavama obavjeπtava nasporedbena knji\evnost, koja uËi> kako u dodiru sa stra-nim Ëovjek lakπe i potpunije mo\e izraziti ∑ svoje√.14

VraÊaju se fami o HergeπiÊevu \urnalistiËkom auktor-skom statusu, ona je i ËinjeniËno manjkava, jer je veÊ kaostudent, pokraj stalnih Ëlanaka u Obzoru, objavljivao uuglednom knji\evnom Ëasopisu Savremenik veÊe priloge,istim tempom dvadesetih i tridesetih godina proπlogstoljeÊa u Knji\evniku te, kad se anga\irao u Matici hrvat-skoj, u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom kolu (≈knji\evno-nau-Ënom zborniku√) kao i Nastavnom vjesniku, Annales del’Institut Français de Zagreb, itd.

13 Poredbena ili komparativna knji\evnost o.c., str. 37.14 O.c., str. 90-91.

18

Profil navedenih periodika nije se oslanjao na publici-stiËke i novinarske tekstove, suradnici su bili podvrgnutistro\im mjerilima, koje je HergeπiÊ zadovoljio i prijeakademske titule struËnjaka za knji\evnost.

Druga pak olaka prosudba o njegovoj povrπnosti u kore-laciji je s prvom famom, tj. kako je povrπnost skopËana snovinarskim objavcima, πto je takoer netoËna predpo-stavka. VeÊ prva njegova knjiga antologija, Francuskalirika od 1800. do danas, nagnala je Raymonda Schwabana komplimente o temeljito i savjesno odraenom poslu.Francuski kritik hvali napose njegovu bibliografiju, adanas s razdaljine od sedamdesetak godina mogu mu seuputiti i priznanja za sustavan i dalekovidan, πto se tiËeuvrπÊenja tadaπnjih pjesniËkih nada s poËetka 20. stoljeÊa,izbor.15

Upravo iste godine, kad je imenovan naslovnim docen-tom komparatistike na SveuËiliπtu, pojavila se u Malojknji\ici Matice hrvatske njegova monografija Hrvatskenovine i Ëasopisi do 1848. (Zagreb, 1936), prvi sintetiËkiprikaz naπega periodiËkog tiska do naznaËene godine, gdjeje obradio 50 listova na pet jezika (hrvatskom, talijan-skom, njemaËkom, francuskom i latinskom), prikaz joπ idanas uporabiv i pouËan. Iz teksta se vidi da se auktornasjedio u SveuËiliπnoj knji\nici, a iz napomene na kra-ju, da je konzultirao najmeritornije znalce (F. Fanceva,F. ©iπiÊa, M. Tentora, J. Barlea, M. Breyera) poËetakanovinstva u Hrvatskoj. Vidi se takoer da HergeπiÊ nijezazirao ni od arhivskih istra\ivanja neobjavljene ruko-pisne ostavπtine. Knjiga se unatoË akribiji (preko 110

15 Usp. M. TomasoviÊ, Dvije beletristiËke edicije na francuskom jeziku uZagrebu tridesetih godina, zbornik Komparativna povijest hrvatske knji\evnost,VII, Split, 2005. (u tisku).

19

bilje\aka) i difuzivnosti grae Ëita kao teËno preglednoπtivo s puno do tada nepoznatih podataka i privlaËnihepizoda iz hrvatske kulturne povijesti. Za primjer serio-znosti neka poslu\i i njegova trodijelna monografija Sha-kespeare, Molière, Goethe (Zagreb, 1957, 1978) sa shake-speareoloπkim, molièroloπkim i goetheloπkim obilje\jimai prilozima o hrvatskoj recepciji triju svjetskih knji\evnihklasika. Malo se u struËnoj literaturi navodi da je HergeπiÊprikazao i recepciju Dantea (u pogovoru Nazorovu pri-jevodu Pakla, Zagreb, 1943) u razmjerno opπirnoj i instru-iranoj raspravi.

Ne bi se smjela omalova\avati ni njegova sinteza Hrvat-ska moderna u Panorami hrvatske knji\evnosti XX stoljeÊa(Zagreb, 1965) zbog iscrpnosti, dobrih zapa\anja i vrsneupuÊenosti u literarno ozraËje u Hrvatskoj poËetkom sto-ljeÊa, o kojem je mogao i osobno svjedoËiti zbog poznan-stva s mnogim piscima, koji su stasali u tom razdoblju.

»itamo li danas portrete europskih i ameriËkih prozaika,pjesnika, dramatikâ, a to je nekako bila njegova ≈u\a spe-cijalnost√, oni nam se Ëine, unatoË potroπenosti tog \anra,cjelovitim, prouËenim, nekom vrstom minimonografija oznamenitim tvorcima literarne povijesti, a u njima ÊemonaÊi takoer popratnih biografskih i inih natuknica, πtoih drugdje viπe ne susreÊemo. No, ostavljajuÊi sa stranetakve popratnice, iznenaujuÊim je πto HergeπiÊ donosiprosudbe o njihovoj knji\evnoj vrijednosti i estetskomliku, joπ i danas valjane, vrijeme ih nije opovrgnulo. Topak znaËi da portreti, koje redovito prati i ≈sudbina uHrvata√, nisu anakroni veÊ poticajni knji\evnopovijesnitekstovi o klasicima svjetske literature, za Ëije je promi-canje HergeπiÊ u nas ponajviπe uËinio, stvarajuÊi na raznenaËine atmosferu za njihovu recepciju. Pojedini su pak ivrsni uzorci \anra, prave studije o liku i djelu, osobito

20

pak oni gdje je pisac bio ≈chez-soi√ (doma), tj. iz francuske,pa njemaËke knji\evnosti. Meu povlaπtenim njegovimpodruËjima bio je na stanovit naËin europski romanti-zam, o Ëemu je napisao posebno otisnut rad, koji je A.Cronia ocijenio ≈izvrsnim esejem√ o predmetu (L’Europaorientale, Roma, 1933).

O \ivosti i opstojnosti HergeπiÊevih ≈knji\evnih portreta√rjeËito govore probrani tekstovi u ovoj ediciji, pokazujuÊiraspon njegovih interesa, od pikarskih romanâ, do roma-na tzv. tijeka svijesti i pokrivenost svih ≈velikih√ epoha inacionalnih literatura. SvjedoËe i o osobitostima u tvorbitekstova u kojima se umjeπno gradi slika o pojedinompiscu, kojoj ne manjka cjelovitosti i podkrepljenosti una-toË mjestimiËnim izletima u heterobiografizam i anegdo-talnost. Takve primjese, za neke HergeπiÊeve kritiËaresporne, ipak odveÊ ne strπe u cjelini tekstovnog diskursa,jer su u funkciji priËe o glasovitim auktorima Ëija je ljud-ska sudbina, kao πto je nepobitna istina, oduvijek utjeca-la na umjetniËko ostvarenje. One pokraj toga slu\e zasvojevrsnu animaciju Ëitatelja u pravcu upoznavanja nji-hovih knji\evnih djela zbog kojih su i postali Ëuveni, te ukrajnjem, dakle, ishodu potiËu njihovu neposredniju re-cepciju, πto je i temeljna svrha portreta.

Recepciju pak svjetskih klasika u Hrvatskoj, HergeπiÊ jedr\ao svojim poslanjem, pa joj se jednako anga\irao idjelatno pridonosio knji\evnim prijevodima, prvotnimposredniËkim, mezoloπkim, kako bi on rekao, Ëimbenikom.

Njegov je prevoditeljski opus, podsjetiti je joπ jednom,znatan i s viπe jezika, dok je u sklopu nove grane kompa-ratistiËke znanosti, πto ju je propagirao, i sam dao oboltraduktologiji, teoriji prevoenja. Ne samo da je zalaziou traduktoloπke opservacije, kad je prikazivao ≈sudbinu√pojedinih velikih klasika, u Hrvata, (Mistral, Goethe,

21

Dante, primjerice) veÊ je i svoja predavanja (Problèmesde traduction) u Francuskom institutu u Zagrebu uobliËiou traduktoloπki spis, O prijevodima i prevoenju, objav-ljen u Hrvatskom kolu 1935, i kao separat. Taj spis valjauvrstiti meu poËetna djela naπe traduktologije. Hergeπi-Êev prevoditeljski rad, praktiËni i teorijski, takoer nijepropitan u naπoj struËnoj literaturi, iako on spada meunajplodnije hrvatske knji\evne prijevodne poslenike s pro-miπljenim selektivnim mjerilima, kojima je popunjavaonemale kulturne praznine. OdluËivao se za provjerene izanimljive tekstove, laÊao se nerijetko posla, koji nitkodrugi nije htio ili mogao obaviti. Zadu\io nas je tako ni-zom djela, πto ih je prvi i posljednji preveo, πto Êe zadugoostati trajno knji\evno πtivo.

Niz paradigmatiËkih ostvarenja iz raznih epoha europ-ske literature, prije svega iz romantizma, uËinio je dos-tupnim i instruktivno prezentirao Ëitateljima i gledatelji-ma. Prevodio je prozu i drame, ne osjeÊajuÊi se pozvanimni osposobljenim za prepjeve. No, i u tim \anrovima doπlaje na vidjelo njegova suzdr\ana literarnost, koja se nijeizrazila u beletristici klasiËnog tipa. Ona se Ëak zapa\alai u usmenom izlaganju pod krinkom salonske rjeËitosti ipripovjedne strukture predavanja. Njegovao je leksiËkui stilsku individualnost, koja se prenijela i u prijevode,uspjeπno prilagoavala izvorniku. Transponirao je i naj-poznatije klasike, Goethea i Cervantesa, primjerice. Pri-jevod Patnje mladog Werthera Zdenko ©kreb, mjeroda-van germanist, ocijenio je vrhunskim, Ëime se prof. Herge-πiÊ iskreno ponosio. Prema izvorniku, a i prema svojojverziji Goetheova epistolarnog romana, bio je doneklesentimentalan, dok je na komplimente, sjeÊam se dobro,znakovito odgovarao> ≈Pa to mi je struka!√. Usporedio samza ovu zgodu i HergeπiÊev prijevod Cervantesove noveleRazgovor pasa s originalom, koji je isto tako prevoditeljski

22

izazov. Verzija je vjerna, uz poneku kapricioznost i ne-toËnost, u mnogim pojedinostima domiπljata, na trenutkekongenijalna. Interpretativna kakvoÊa i u ovoj vrijednojdionici njegova svekolika opusa svjedoËi o \ivosti duha irazvedenosti talenta.

PrivodeÊi kraju ovaj portret njegove komparatistiËke voka-cije, zabilje\iti je da je jednakim marom pratio i recepci-ju hrvatske knji\evnosti u Europi, tj. njezinu internaci-onalnu emisiju. U Obzoru, Jutarnjem listu i Ëasopisimaredovito je izvjeπÊivao o prijevodima djela u inozemstvusavjesno pratio i radove, putopise, reporta\e, gdje je bilarijeË o naπim piscima, baπtini, tradiciji i opÊenito o Hr-vatskoj.

Suraivao je, πto je napose va\no, prilozima o hrvatskojknji\evnoj i kazaliπnoj kulturi u najuglednijem kompa-ratistiËkom znanstvenom glasilu, Revue de Littératurecomparée, koje je s P. Hazardom pokrenuo u Parizu 1921.Fernand Baldensperger, HergeπiÊev, recimo tako, men-tor za poredbenu knji\evnost.

Visoke zahtjeve, πto ih je pred buduÊe hrvatske kompara-tiste postavio u Poredbenoj ili komparativnoj knji\evnosti,πto se tiËe njihove spreme (str. 37), u neku ruku namet-nuo je i sebi.

Uz vrsnu knji\evnu i kazaliπnu naobrazbu, dobro pozna-vanje filma u meuratnom razdoblju, iznadprosjeËno jebio upuÊen i u likovnu i glazbenu umjetnost. Jednom ri-jeËju, stekao je i vlastitom zauzetoπÊu iznimne predispo-zicije za profesora jedne struke, koja ne podrazumijevasamo knji\evnosni nego i kulturoloπki istanËan profil.Zanimanje za film, radio, televiziju, opÊenito za nove me-dijske forme, πto su se nametale teËajem 20. stoljeÊa,dokaz je da se otvarao prema svemu πto je donosilo moder-

23

no doba. Zato se valja skeptiËno odnositi i prema joπ jed-noj pridanoj mu naljepnici da je njegov odnos prema knji-\evnosti ostao konzervativnim, zastarjelim. Bilo bi iluzor-no i nelogiËno oËekivati da se odreËe bitnog smjera struke,za koju se, kako smo vidjeli, zbilja uporno i radno pripra-vljao nekoliko desetljeÊa svojeg vijeka, iπao na ≈specijali-zaciju√ na pariπku Sorbonnu, svjetsko srediπte tadaπnjekomparatistike, potrudio se da napiπe priruËnik i pro-gram studija na sveuËiliπtu. Baldenspergerovsku kompo-nentu i interpretaciju knji\evnopovijesne grae nije od-bacio, tek ju je prilagodio naπim datostima. Uostalom, ninjegov se francuski uzor nije u tom pogledu korigirao(umro je 1958), a i nasljednici na slavnoj katedri sve dodanas, barem na Sorbonne (IV.), nastavljaju velikim di-jelom istu komparatistiËku πkolu. Treba razluËiti da sekritiËki izjasnio protiv mehaniËkoga komparatistiËkogpristupa, gdje je ustanovljavanje podudarnosti meu pis-cima i djelima, samo sebi svrhom, veÊ u Poredbenoj ilikomparativnoj knji\evnosti, odbacujuÊi tematologiju.

Profesor HergeπiÊ bio je liberalnog duha i svjetonazora,to je njegova utvrdiva intelektualna znaËajka, te nijesprjeËavao, i kad je joπ bio proËelnikom zagrebaËke kom-paratistike, njezinu stanovitu inklinaciju prema ameriË-kim modelima. ©to se pak tiËe recepcijskog Ëimbenika,toliko prisutna u njegovim tekstovima, istaknuti je da jebio i te kako moderan, jer je i suvremena znanost o knji-\evnosti jasno verificirala takvu orijentaciju, zvanu recep-ciologija.

Kako u tom segmentu, tako i inaËe, nije iskazivao suko-bivost nego neku vrstu gospodske tolerancije, bila onaobjektivno ili subjektivno uvjetovana. Imao je, nema zbo-ra, distanciju prema novim kritiËkim i teorijskim tenden-cijama i metodama, ali se o njima valjano informirao te

24

javno izjaπnjavao bez uskogrudnosti. DapaËe, uva\avaoih je, iako ih nije prihvaÊao.

ZakljuËno govoreÊi, HergeπiÊevi glavni radovi, promat-rani tridesetak godina nakon njegove smrti s danaπnjegaπireg recepcijskog stajaliπta mogli bi se odrediti kao auk-torska inaËica francuskoga odnjegovanog knji\evnopovi-jesnog esejizma s vidljivim crtama posebitosti. Usklaensu spoj zdravog pozitivizma, biografizma, feljtonizma, po-malo croceanskog estetizma, ali gdje je bilo nu\no Herge-πiÊ je zalazio i u filoloπke, metriËke, svjetonazorske, socio-loπke natuknice, dr\eÊi \urnalistiËkom \icom Ëitateljevupozornost nizom spretnih umetaka i digresija u svrhukomunikativnosti teksta. ObiËno pouzdan u faktografiji,nije Ëesto grijeπio ni u estetskim prosudbama, kritiËkimocjenama, zahvaljujuÊi dobrom ukusu, koji pazi i na stil-ske i jeziËne zakonitosti.

Kakav je bio kao pisac, tako se oËitovao i kao usmeni pre-davaË, kadπto pomalo hirovit, ali zanimljiv, duhovit i nastanovit naËin intrigantan za sluπatelja. Znao je izreÊi ipokoju peckavu primjedbu, pribjegavajuÊi generacijskojneπto uzdignutoj ironiji, mjeπavini obzoraπke podsmje-πljivosti i galske unaprijedne skepse. Studenti su ga up-ravo takvog simpatizirali i hrlili na njegova predavanja.©irok i nekonvencionalan u izboru vlastitih knji\evnihinteresa, uva\avao je i one svojih studenata i suradnika.

U predavanjima je zahvaÊao i neke pisce, neobraene uobjavljenim radovima. Osobito su stimulativno djelovalinjegovi ekskursi u iberijske literature (πpanjolsku, kata-lonsku, portugalsku) te provansalsku, o kojima su sluπa-telji prije malo ili niπta Ëuli, ne samo zbog subjektivnihrazloga, nego i zbog Ëinjenice πto su u Hrvatskoj neke odnjih bile potpuno nepoznate, gotovo egzotiËne. Uspijevaoje, primjerice, pribli\iti atmosferu πpanjolskoga kazali-

25

πnog procvata u ≈zlatnim stoljeÊima√, apostrofirajuÊi re-dovito manje Ëuvenoga dramatiËara Tirsa de Molina, auk-tora Seviljskog zavodnika, koje je djelo prava riznica zakomparatiste. Da je bio u toku suvremenih knji\evnihzbivanja, rjeËito je potvrda njegovo Ëesto evociranje Fer-nanda Pessoe, koji je kao veliki portugalski i europskipjesnik ≈otkriven√ tek pedesetih godina proπlog stoljeÊa,i to od francuskih kritiËara i prevoditelja. Ta pojedinostsvjedoËi takoer da nije gubio dodir s novim spoznajamas europske knji\evne pozornice.

Dostatno je, dr\im, razloga i opravdanja da se opus IveHergeπiÊa ne mimoilazi veÊ i vrednuje, a to je najsvrsi-hodnije i najprimjerenije za bilo kojeg pisca, ponovnimobjavljivanjem izabranih tekstova na uporabu Ëitatelji-ma i izostalu raπËlambu struËnjacima.

Mirko TomasoviÊ