Slavenska mitologija [Glavaš]Pregled panteona

Što su mit i mitologija? (Vitomir Belaj: Hod kroz godinu)

μυθος i λογος naizgled sinonimi Mitologija - razumsko objašnjavanje inače nerazumljivih pripovijesti o bogovima Mit je takva pripovijest koja se događa izvan našeg vremena (prije, poslije ili paralelno) Podučava o tome kako je nastao svijet i nudi paradigme življenja na svijetu Prati obredni čin i komentar je radnje u činu Nije beletristika, ne pripovijeda se onima kojih se ne tiče!

Izvori za slavensku mitologiju nisu malobrojni, ali ni sustavni (opisuju pojedinačno, ne daju relacije) Malobrojni materijalni ostaci očuvani po Europi – jednom dijelu upitna izvornost Predaje i pučki običaji – većinom izmijenjeni kristijanizacijom i proteklim vremenom Ruska vrela: Nestorova kronika (XII. st.) (Bog, Perun, Volos, Dažbog, Stribog, Semorgl i Mokoš), Ipatijevski rukopis (X. st.) (Svarog i Dažbog – prvenstvo Svaroga), Slovo o polku Igorevu (ep – Dažbog i Vjetrovi), Kijevski ljetopis Češka i poljska vrela također iz XII. st., većim dijelom nepouzdana Strani izvori: starorimski, kršćanski zapada i istoka, arapski Nejasna granica između izvora i prvih rasprava

Slavenski panteon Imamo podatke o dosta bogova, no ne toliko i o odnosima između njih (a značenje proizlazi iz odnosa!) Očite sličnosti s nekim stalnim strukturalnim obilježjima svih indoeuropskih naroda Vjeruje se da je razvojni put panteona bio isti kao kod drugih naroda – od prvobitnih animističkih i animalističkih vjerovanja, preko totema do bogova i mitološkog sustava

Vrhovni bog? Sve mitologije imaju boga bogova, vrhovnog boga vladara U mnogima, kao i u slavenskoj, ne postoji suglasnost oko toga tko je taj Moguće: nepoznati bog (Nestorova kronika), Perun, Svarog, Svetovid, Svarožić “Slaveni vjeruju da postoji jedan bog, koji proizvodi grom, i koji je jedini gospodar svemira; oni mu žrtvuju marvu i druge svakovrsne žrtve…”(Prokopije Cezarejac) Ipatijevski rukopis smatra Svaroga glavnim bogom – opisuje ga kao nebotvorca, praoca zemlje i bestjelesnog! Svarog je i bog kovač – ljudima s neba baca oruđe, a u početku vremena kuje sunce Sunce, vatra – djeca Svaroga, Svarog, Džabog ili Svaroščić?

Perun Gospodar munje, gromovnik Najviše spominjan, najduže pamćen, zajednički svim Slavenima Najviše tragova ostalo u imenima Destruktivan bog, povezan i s drugim elementarnim nepogodama Ratno božanstvo Vozi se svojim kolima po nebu – sv. Ilija Čuvar zakletve (uvijek u njoj) Atributi su luk i hladno oružje

Svetovid Bog ograničen širinom štovanja – sigurno u Arkoni (Rujani), širom Baltika, a možda i među drugim sjevernijim Slavenima Povezan je s obiljem (tako i s plodnosti, a i suncem), političkom moći, a ima i unosno proročište Prinošene mu i ljudske zarobljeničke žrtve Prikazivan na idolima s četiri vrata i četiri glave, golobrad i gologlav, atributi su mu rog i luk Vezan i za rat, no samo kao netko tko određuje njegov ishod, ne sudjeluje u ratu Paljenje Badnjaka!

1

Sličan mu i lokalni bog Triglav, koji istovremeno liči i na Svaroga

Volos (Veles) Rašireno štovanje, no nejasno – bog životinja, kiklopoliki div sunca ili bog podzemlja? Sekundarno povezan i s vegetacijom U većini izvora odmah uz Peruna, također u zakletvama Očito Perunov antipod U kasnijoj tradiciji kršćanskoj zamjenjivan na jednoj strani sotonom, na drugoj sv. Bazilijem, Blažem/Vlahom, te Nikolom Prikazivan i kao zmaj Ima ratne atribute, no više kao branitelj

Mokoš Žensko božanstvo Panslavenski štovano, no s različitim ulogama Do danas se čvrsto zadržala u legendama i narodnoj tradiciji U nekim vjerovanjima smatrana Perunovom ženom; tada povezana s majčinstvom i plodnošću Zaštitnica ognjišta, obitelji, ženskih poslova -> iz tog sklopa vjerovanja mnogo se prenijelo na kult Djevice Marije U drugim vjerovanjima opet rugoba, sastavljena od različitih dijelova životinja (kokošje noge, npr.; tu nalikuje na Babu Jagu) Božanstvo strasti, ali i božanstvo rugobe Često smicalicama ometa ljude

Da(ž)bog Široko štovan, gotovo panslavenski Smatran često sinom Svaroga, tek ponekad Peruna Božanstvo sunca, ali često i kiše (dažd?) – daje život na zemlji Smatra se osobito privržen ljudima, tj. Slavenima Povezivan i s Hefestom, tada je hrom U nekim tradicijama povezan i s podzemljem, čak mu davane demonske osobine – vjerojatno posljedica kristijanizacije

Radgost Još jedno božanstvo štovano s raznolikim funkcijama Po mnogima bog gostoprimstva – čuva goste, jamči im sigurnost, nagrađuje one koji im ukažu dobrodošlicu Simbolizira putnika namjernika, a njega je bio osobit grijeh odbiti Drugdje zabilježen i kao božanstvo ratničkog karaktera; kroničari bilježe da su se njegovi idoli nosili u rat, a njemu se prinosile ljudske žrtve Ime grada u kojem se štovao Svarožić?

Svarožić Često spominjan i do danas zapamćen u predaji, no također nejasan Umanjenica ili patronim? Povezivan sa suncem, ali i zemaljskom vatrom Možda i kult božanskog djeteta Uvijek u pozitivnom kontekstu – pomoćnik u nevolji, rjeđe branitelj u ratu

Jarilo i Morana Brat i sestra, istovremeno muž i žena Božanstva prirode, no različitih aspekata Jarilo je bog plodnosti proljeća, dok je Morana božica vegetacije povezana i sa smrću Jarila se štuje i kao boga mjeseca, Morana je kći sunca, no mračna božica – najčešće vezana uz zimu i noć Životni ciklusi opisani preko njih – Jarila kao dijete odnese Veles u podzemlje, vraća se s proljećem, ženi se Moranom, spojeni donose plodnost, no nakon žetve nevjeran je, Morana ga brutalno ubije te ciklus kreće ispočetka Jurjevo i Ivanje vezani za slavljenje ovih božanstava

Stribog Spominjan uz Peruna i Dažboga, no ne na mnogo spomenika Ime mu se etimološki veže uz strujanje Božanstvo hladnih vjetrova, mraza, često povezivan i sa šumom

2

Smatran nerijetko tvorcem bure

Kristijanizacija odnosa Perun - Veles Dva boga čiji je međuodnos najbolje dokumentiran Njihov sukob je kozmički sukob – sukob oprečnih elemenata koji suodnosom tvore svijet, no izvorno nemaju etičku dimenziju U nekoliko zabilježenih prisega zaklinju se kneževi u svoga Peruna i skotog Velesa -> to što Perun jest, a Veles nije njihov da se objasniti i staleškom podjelom S vremenom Veles se čvrsto povezuje s podzemljem – kršćanstvo to razrađuje Bjeloruska priča o borbi između Boga i Vraga Boga percipira kao Peruna (bijesnog gromovnika), a Vraga kao Velesa (ne bježi u pakao, nego u vodu i pod panj) Bog se često zamjenjuje Ilijom, Vrag Zmajem Velesa se počinje povezivati sa zmajem i zmijom (sotonskim životinjama), a atributi drugih bogova (Peruna i Jarila, npr.) preslikavaju se onda na Iliju i Juraja, koji ubijaju Zmaja

1) O POVIJESTI I TEORIJI PRIČANJA I PRIČA

-BEUGF HOLLBEK- folklor- lokalna, a ne nacionalna pojava

- vezan za spolne, generacijske skupine, zanimanja, obitelj

- neke vrste vezane uz pojedine jezike, a neke prelaze nacionalne i

jezične granice

-napušta se zamisao građenja nac. identiteta na temelju folklora

- FOLKLOR- skup svih šarolikih lokalnih obilježja, ne oslikava cjelovit nacionalni i etnički identitet

- folklor se ne može ograničiti na usmenu tradiciju- stalno se usporedno javljaju literariziranje folklora i reoraliziranje literature ( dugo se smatralo da je samo usmena građa autentična)

- danas se usmenost ne suprotstavlja pismenosti nego se razmatraju međusobni procesi

- posrednici: propovijedi, letci, pučke knjige, kalendari, kronike

-mnoge pripovjedne priče, novele traju u usmenoj formi

- narod pamti, bira samo ono što je ljudima blisko

- na usmene pripovijetke zadržane od antike do novog vremena utječe pismena kultura, utječe i na različitost formi i funkcija nekih održanih davnih sižea poznatih i novijih priča ( npr. danas su neki motivi bajkoviti, a ustvari dolaze iz mita)

- usmene pripovijetke sabrane u zbirke tekstova, nisu bile shvaćane kao narodna i usmena poezija, pripadale su knjiž. stilovima vremena u kojem su nastale- A. Galland- Tisuću i jedna noć ( arapski rukopis i usmeno pripovijedanje)

- BRAĆA GRIMM- Dječje i kućne bajke, Njemačke narodne predaje; romantizam, narodne pripovijetke postale predmet divljenja i zanimanja

- ove priče nisu pranjemačkog podrijetla nego od izdanih franc. pripovijedaka posredstvom njemačkog pripovjedača

- predaje prema starim pisanim izvorima

- stil njemačke bajke stvorila braća Grimmimperfekt, upravni govor, umanjenice, arhaični obrati, jasnoća, zornost, jednostavni način pripovijedanja, romantika

-MARCHENbajka: zbornik bajki, legendi i basni…. --> nejasne granice između vrsta

- TEORIJSKO TUMAČENJE BAJKI (poslije braće Grimm)

3

MITOLOŠKA TEORIJA- bajke- ostatak izgubljenih, prastarih, sada preobraženih i razmrvljenih mitova indoeu. naroda

MIGRACIJSKA I POLIGENETSKA TEORIJA- prelaženje neke pripovijetke iz naroda u narod, postanak sličnih pripovijetki neovisno jedna o drugoj u različitim zemljama

BAJKE KAO SIMBOLI NEBESKIH TIJELA ( mitološka tumačenja)- prirodne pojave: solarne, lunarne, astralne koncepcije o mitskom podrijetlu bajki

MODERNA ZNANOST- bajke i epski spjevovi nastali iz mita

- postanak bajki povezan s ritualima ( vjerski, inicijacijski obredi)

BAJKE – INDOGERMANSKA BAŠTINA- (Grimm) Sydav- indoeu. baština- lokalno se razlikovale-eleotipovi

-MJESTO NASTANKA

TEODOR BENFEG – prijevod Pančantantre- bajke iz Indije, basne iz Grčke, prvo poučne budističke priče, šire se prema Europi ( pismeno i usmeno), dobivaju kasniji oblikNETOČNO( ali temelj za kasnije teorije, migracijsko širenje pripovijedaka)

-poredbena istraživanja: BOLTTE i POLIVKA

MIGRACIJSKA TEORIJA- otpor etnologa govore da je postanak zajedničkih elementarnih niskih i religijskih shvaćanja neovisan (slični motivi- udaljeni narodi) (animizam)

F. BEDIER- Les Fabliaux- antropološka/ poligenetska teorija

POLIGENETSKA TEORIJA- korisna pri tumačenju osnovnih tema ( ne složenih sižea) i motiva, polazi od jedinstva ljudskih psih. procesa

- metoda potekla iz migracijske komparativistike GEOGRAFSKO- HISTORIJSKA

- istražiti mjesto i vrijeme postanka, putove prenošenja tipova pripovijetki

- poredbene monografije, međunarodni, regionalni, nacionalni katalog

- praoblik pripovijetke- mjesto postanka- opis svih njezinih varijanti- povijesno i geografski

- prvi katalog : Antti Arne

- napuštena metoda- tipovi prip. nikada nisu bile stroge cjeline, ne mogu se pratiti kroz povijest,

podjela po strukturi je bolja od podjele prema likovima (sadržaju)

ANDRE JOLLES:

JEDNOSTAVNI OBLICI- legenda, saga, mit, zagonetka, izreka, kazus, memorabile, bajka, vic

OBLICI:

A)umjetnički: stvara pjesnik svojim riječima

B) jednostavni: ostvaruje se u jeziku riječima tog samog oblika, svaki put se ostvaruje na jedan

način, svaki oblik odgovara nekoj duhovnoj zaokupljenosti ( nije uvijek istoznačno), u realizacijama

su važne pripovjedačeve riječi, njegov udio, udio slušatelja- a ne samo riječi tog oblika

R. Jakobson, P.BOGATIRJEV-folklor kao naročiti oblik stvaralaštva

- pisci uspoređuju folklorno djelo s lingv. pojmovima

-langue(jezik) folklor postoji izvan pojedinih osoba

4

-govor (parole) izvođači oživljuju individualnim stvaralaštvom

- poseban način funkcioniranja usmene književnosti u zajednici, interakcija izvođača i publike

V. PROPP-morfologija bajke

- niske bajke unatoč raznolikim sadržajima ne mogu se jasno odvojiti, nema objektivnih mjerila za razgraničavanje pojedinih sižea bajki

- ista kompozicijska struktura, isti tijek događaja, stalne funkcije djelatnika ( razl. likovi ili događaji obavljaju istu funkciju-transformaciju), stalan redoslijed funkcija, djelatnici (7- protivnik, darovatelj, pomoćnik, kraljevna, pošiljatelj na put, junak, lažni junak)- aktanti, akteri- stvarni izvršitelji, konkretni likovi

LEVI STRAUSS- traga za paradigmatskim strukturama mita, za strukturom svijeta opisanog u mitu, zamjera Proppu što nije omogućio da se shvati čime se bajke međusobno razlikuju

MAX LUTHI- zamjera Proppu što je podcijenio važnost aktera i komponente stila

PSIHOLOŠKE INTERPRETACIJE

F. VON DER LEYEN- korijen mitova i bajki u snovima i halucinacijama

FREUD- u motivima bajki nalaze se seksualni simboli i projekcije nesvjesnih želja

JUNG- u bajkama i mitovima vidi praiskonske slike, arhetipove – zajedničke svim rasama i vremenima, likovi predstavljaju pojedine arhetipske sastavnice ljudske duše

B. BETTELHEIM- dijete u procesu odrastanja uz pomoć bajki savladava psihološke probleme

- značenje bajki drugačije za djecu, odrasle i istraživače ( poezija želja san potlačenih o pravednijem svijetu, utopijska utjeha za uskraćeno; suprotnost nemoralnoj stvarnosti; nada, želja, sreća…)

L. ROHRICH- povijesna i kulturna relativnost značenja PRIP. mijenjaju značenje kroz povijest, pripovjedači istoj priči daju različita značenja

B. HOLBEK- značenje folklora- živa komunikacija, folklor- proces, dinamičan odnos

-pripovjedači vlastitim interpretacijama upućuju na realne obiteljske i društvene situacije – takvi konflikti ugrađeni u bajkovne temelje( sukob u roditeljskoj kući, konflikt među spolovima, materijani sukobi)

BANSINGER- smisao bajke- sreća

- ZANIMANJE ZA PRIPOVJEDAČE: nisu samo pasivni prenositelji davne tradicije nego i ličnosti koje pripovijedajući iskazuju vlastitu kreativnost, sklonosti u izboru stilova i izmjena preuzetih priča, razlikuju se u načinima kazivanja

-ZANIMANJE ZA PRIPOVIJEDANJE: ( američki istraživači)zanima ih komunikacijski proces, ne razdvajaju proces i stvaripripovijedanje i pripovijetke; folklor- umjetnička komunikacija u malim grupama

NAJVAŽNIJI SMJEROVi:

1)historijsko- geografske metode; 2)poredbene; 3)genološke(Jolles); 4) strukturalističke ( Jakobson, Bogatirjev) 5) performacijske (Ben-Amos) 6)etnološke( uključuje priče u pripovjedačevu životnu sredinu)

META TEKST: kontekst priče što ga izriče sam pripovjedač, njegova tumačenja, komentari, moralne ocjene, vrednovanja, upućivanje na tradiciju

PODJELA PREMA TEMATICI I OBLIKU:

1)BAJKE:- čudesne, čarobne pripovijetke

- čudo- element radnje,nešto po sebi razumljivo

5

-prihvaćamo da su izmišljene

-likovi izolirani, ali i povezani

-bitan tijek događaja s junakom kao putnikom među svjetovima, uz čudesnog pomoćnika

- jednodimenzijski svijet, predmeti simetrični, svaka osoba ili epizoda ima svoju funkciju

- stalne formule, tipični brojevi, ritmički i rimovani početci i završetci, ponavljanje epizoda

- nekoć realni sadržaji postaju elementima forme ( oslobođeni su konkretnih značenja)

- oštrina linije, jasnoća oblika i boja, plošnost likova i zbivanja

2)PREDAJE: -temelje se na vjerovanju u istinitost onoga o čemu se priča

- jednostavne, jednoepizodne

- govore o vjerovanju u nadnaravna bića, o povijesnim reminiscencijama, o podrijetlu pojava i stvari

tematski: a)mitološke b) povijesne c) etiološke ( često se sadržaji isprepliću)

forma: a) kratko priopćenje- informacija u sklopu govorne riječi; b)memorat- pričanje po vlastitom sjećanju; c) fabulat- tradicijom prenošena priča o događaju

- služe za prisniji odnos sa zavičajem i njegovim osebujnostima te održavanje dugovnog kontinuiteta

3)LEGENDE:- bliske predajama, izvor u čitanju, vjerskog sadržaja (svetački životi)- iz propovijedi u usmeno; nadnaravni elementi- u njihova se čuda vjeruje; unose vjeru u Božja i svetačka čuda

4) ŠALJIVE PRIČICE ILI ŠALE-govore o smiješnoj zgodi (SCHWANK) vicevi-težište na poanti, ne na pričanju

5)BASNE-životinje ili stvari koje govore i postupaju tako da alegorijski poučavaju o ljudskom ponašanju, naglašena poučnost

6)EGZEMPLI: uzorni primjeri ljudskih slabosti ili odlika; daju poticaje pobožnosti

7)PARABOLE: poredbe u kojima fabula upućuje i na preneseno značenje, radnja i pouka isprepletene, crkvena književnost

8)ANEGDOTE- pisano i usmeno neraskidivo, priče o poznatim osobama sa zrncem istine o njihovim osobinama,( opće poznate povijesne ličnosti, mjesne ličnosti); sadržaji se lako prenose s jedne osobe na drugu

NEFIKCIONALNI ŽANROVI:

-istinita pričanja o doživljajima iz vlastita života ili bliske sredine, svakidašnja pričanja ( prepričavanje glasina), pričanje na sudu, kod liječnika

-bajke danas-slikovnice, lektire, radio, TV, reklame, ploče, filmovi

-nasljednici klasičnih oblika- moderne priče o nakabričnim(?) događajima (predaje); priče o sretnim zgodama (bajke); šaljiva pripovijetka (smiješne zgode)

-urbane priče o bizarnim zgodama- najčešće jezive, neredom unesenim u svijet- tehnički uređene svakodnevnice

-suvremeni oblici(žanrovi)- kazivanje o snovima, nadtjelesnim iskustvima, izvanzemaljcima, erotske priče, maštanja- pojava začeta u eri interneta

SKAZ- ruski strukturalistički pojam za usmeno pričanje iz stvarnog života, pripovjedači većinom neobrazovani ili iz nižeg staleža

6

2. poglavlje-Tragovi hrvatskih usmenih priča u srednjovjekovlju

Hrv.usmene priče - one što su tradicijski udomaćene među Hrvatima. Katičić naglašava spominjanje davnog pričanja o padu

Salone, posvjedočenog u Konstantina Porfirogeneta ('' ta priča ima sve značajke usmene predaje. osjeća se da potječe iz

Splita''), ili Legendu o pobožnom čudotvorcu Martinu koja 'osvjetljuje hrvatsku usmenu književnost, njene sadržaje i neke

elemente karakterističnog izraza'.

Predaja o dolasku Hrvata u svoju današnju postojbinu preuzeta je, po Katičiću, također iz usmenog kazivanja, dio je usmene

predaje. '' Tu se prepoznaje osobita književna vrsta, koju filolozi zovu origo gentis , kazivanje o podrijetlu naroda. To su

najstarija svjedočanstva o usmenoj hrvatskoj književnoj predaji. Do sada je bilo težište na provjeravanju istinitosti usmenih

predaja, potpuno se zanemarila relevantnost za književnu povijest. Ne može se točno razgraničiti što pripada literarnoj, a što

usmenoj tradiciji. Ovdje se također spominje već navedena priča o padu Salone, Avari su se nakon neke bitke presvukli u

odjeću dalmatinskih vojnika iz Salone te krenuli na nju. Tako su zapravo osvojili Salonu. Spominje se Ljetopis popa Dukljanina

– kralj Dobroslav i njegovi sinovi natjerali u bijeg daleko većeg neprijatelja. Bitno je i kazivanje o plašenju bukom, uočeno u

Kozminoj Češkoj kronici s bibl. korijenima.

Postoji i svetačke legende o čudesnoj moći nekih svetaca da zmijama oduzmu otrov. Na Mljetu je prema Porfirogenetovu

svjedočanstvu zmija ugrizla sv. Pavla za prst i spalio ju je u vatri. Duklj.ljetopis - kralj Vladimir na brdu punom zmija

molitvom se obratio Gospodinu da oslobodi narod od smrti - od tog dana nitko ne bi ujeden.

Postoji paralela Vuka Karadžića o toj Porfirogenetovoj legendi o sv. Pavlu.

Sv. Gaudencije-legenda da je isprosio Boga da ne bude zmija na Cresu, Lošinju i Unijama.

Sv. Domenik-progonitelj zmija

Porfirogenet ima još jednu priču- poglavlje o Dalmaciji-afrički saraceni i vođa njihov, Soldan( koji se nikad nije smijao)bivaju

poraženi, te Soldan kaže ono slično kao iz Osmana-kolo sreće sad se vrti, tko bi gori sad je doli, tko bi doli gori ostaje... Tako

nešto. Postoji i Habdelićeva kajkavska pričica s tim motivom kotača koji se okreće.

Postoje i priče o mudrom caru Solomunu s tim motivom u ruskim rukopisnim zbornicima iz 17.st., a sličnu tematiku imaju i

epske pjesme biline. Solomun je postavljao pitanje: ''prednje točkove vuče konj, ali zašto đavo nosi zadnje točkove? ''

Postoje također i srpske usmene priče o njemu, ''Jedna gobela u kao a druga iz kala''..isto o točkovima -,-

Postoje i priče o njemu i njegovoj ženi, za nju je čuo 'car kiparski' te poslao jednog 'ispolina' da je dovede.Solomun biva

zatočen jer ju je pokušao izbaviti, opet se na kraju spasi bukom trublje koju njegovi vojnici čuju.

Priče o zagonetnom smijanju zarobljenog bića pripadaju međunarodnoj tradiciji. Priče ulovljenom mitskom biću, divljem

čovjeku, srednjovjek.čarobnjaku,kažnjenom anđelu koji se 3 put nasmijao znajući neke stvari skrivene ljudima. Ljetopis popa

Dukljanina iz 12. St tspis je katolič. Svećenika u Baru.u 14.st je to djelo prevedeno s lat na hr. Jagić u njemu prepoznaje

nekoliko etimoloških predaja, npr 'Radosavljev kamik', priču o kralju Dobroslavu kojeg zamalo ubija sin Gojislav. Dukljanin

priča o slušanju i o pričanju staraca.

-predaje u srednjvjekovnim gradovima o njihovim osnivačima i legende o mjesnim svetcima, o tome svjedoče dalm.ljetopisi i

nabožni spisi na lat, tal i hr. Npr 'Starine dubrovačke', zatim postoje legende o zaštitnicima dalm,gradova.(povjesn. Šišić)

7

U novije se vrijeme knjižpov. Pristup kasnoantičkim lat i tal zapisima promijenio zbog radova R.Katičića i E: Hercigonje.-ti

davni spisi pridruženi korpusu hr knjiž i kulture. Legende o : Sv. Dujmu i Stašu, Stošiji i Krševanu, Kristoforu, Gaudenciju. ,

Mavru, Fumi..

Dubr.stare legende zabilježene u Kronici i Analima, te Analima N. Ranjine(16.st, sa sadržanim heksametarskim fragmentima

Milecijeve kronike) .Legendu o sv. Vlahu opisuje Kronika ,Vlaho spasio grad od mletačkih napada.

Legenda o Sv. Ilaru i zmiji (opisao sv. Jeronim): Ilar dođe u Epidaur i oslobodi kršćane od velike zmije Boase (metafora borbe

kršćana i poganskog božanstva). Ta legenda nalazi se u dubr. Kronici , Pavlimiru (Palmotić) i do danas u usm. prip.

-svjetovne stare dubr.predaje( o izgradnji tvrđave Lovrjenac-sadrži folklorne crte)

-o paladinu Karla Velikoga Orlandu(za njegase veže podrijetlo Orlandova stupa)-Veselovski 1881.pretpostavio da je ta predaja

došla usmeno- N. Banašević pretpostavlja- posredništvom tal.žonglera i pjevača

Priča o dualističkom stvaranju životinja iz dvaju hrv.glag.zbornika bitna; Petrisov zbornik (1468.)-primjer iz njega koji pripada

srednjovjek.zabavno poučnom žanru Pitanja i odgovora(o božjem stvaranju Adama i vražjem stvaranju medvjeda). U

Žgombićevu zborniku –lakonski izrečeno pitanje i odg: 'Gdo medveda stvori? Djaval''

Pitanje je je li u Petrisovu z. Ta priča bila književna ili folklorna.kao tekst pisanog srednjovjek.žanra ona pripada književnosti,

no upravo su takve forme s pitanjima i odg pretpostavljale usmenu komunikaciju i usmeno prenošenje. Nemoguće saznati je li

prvo priča bila usm ili pism.

Priče o natjecanju boga i vraga čije će stado bolje trčati, tko će ljepše svirati itd-vrag uvijek gubi. U ta 2 zbornika također su

priče o Nojevoj lađi..

Hrvatski glagoljski amulet služio za zaštitu od zlih duhova. Pisan je potkraj 14.st-tekst apokrifne legende o sv. Sisinu, zaštitniku

od ženskih demona. (vještica je njegovoj sestri oduzela 6djece,te na kraju i 7., uvukavši se u kuću kao muha. Sisin kreće u

potragu za njom, pita za smjer gdje je otišla... Na kraju vještica vrati djecu.- paralele u folklornoj knjiž)Predaje o vještici koja je

uzela oblik muhe opće su mjesto narodnih vjerovanja, pa su ušle u legendu.

-etiološki motivi o Majci Božjoj koja proklinje/blagoslivlja biljke/životinje...-česte u usm.legendama u stihu i prozi

Cavtat-potkraj prošlog st.-zbirka B. Bogišića-dvije varijante pripovijetke pustolovnog novelističkog sadržaja o bogatom

čovjeku koji je izabrao da uživa u starosti a pati u mladosti-na kraju života postaje 'Kralj od Inglitere'.-sadržaj se susreće u

srednjovjek.vitešk.romanima, kršć.legendama, renesansnim zbirkama novela i izdanjima pučkih pripovijesti.

Kršć.legenda o rimskom vojniku Placidu (u zbirkama Gesta romanorum, Legenda aurea etc.)koji se nakon obraćenja zove

Eustahije.-postoji stari glagoljski ulomak te legende iz 14.st- u Pazinskim fragmentima. Kasnije se ta legenda koristi u

8meračkom spjevu A.J.Turakovića

-Dubrovački ćirilski zbornik-Libro od mnozijeh razloga sadrži legendu Istorija od svetoga Žulina, kako ubi oca i mater svoju

Žgombićev zb.- Legenda o sv. Ivanu Zlatoustom(anđeo ga pita.. voliš li se opiti blabla..)

Poučne priče-egzempli- ''uzoran primjer ljudskih odlika i slabosti''-kojem u antičkoj retorici odgovara paradigma. Služi (egz.)

za poticanje pobožnosti, ima argumentacijsku tehniku u antici iz sudskih govora.

Rudolf Strohal- najzaslužniji za objavu egzempala iz srednjovjek.hr.knijiž. Građa iz lat-tal zbornika .

8

Problem u žanr.određenju egzempla. Naziv prilika u smislu egzempla prihvaćen u uporabi.

Formulacija egzempla- uobličeni kao govorena propovijed.

Tragovi hrvatskih usmenih priča u srednjovjekovlju (str. 50 – 60)

Hrvatski glagoljski moralistički spis, 15.st. – Cvêt vsake mudrosti > minijaturne pričice koje uspoređuju ljudsku nevjeru s

gladnom lisicom. Tu su i priče o morskim vilama.

Priča o škrtome nezahvalnom sinu: u glagoljskom Korizmenjaku iz 1508.

- o zlom sinu koji je pred ocem sakrio pečena kopuna, a poslije mu na obraz skoči žaba iz tog pladnja

- prevedena s latinskog, djelo propovjednika fra Roberta Caracciolo da Lecce

- u eur. književnosti proširena prvi put u djelu Thomasa Cantipratanusa

- u Hrvatskoj o njoj pisali: Habdelić, Banovac, Lastrić, Maretić…

Glagoljski rukopis iz 17. st. koji je opisao Mavro Orbini u knjizi Kraljevstvo Slavena:

- sin se oženivši udaljio od majke, jednom ju ne pusti u kuću za vrijeme oluje, ona ga prokune da ga ne primi ni more ni

suho. Nakon smrti, zemlja ga je izbacila triput, a more ga odbacilo na stijenu gdje se još uvijek vide njegove kosti.

- preveo Ivan Držić (Nauk duhovni)

- Palmotić ju uvrstio u Pavlimira

Priča (egzempl) o redovniku koji sluša pjev rajske ptice, ne osjeća protjecanje vremena i čini mu se kao da je prošlo nekoliko

trenutaka, a zapravo je prošlo 300 godina. To je metafora za vječna rajska blaženstva. :

- u Korizmenjaku, Disipulu (popa Mihovila), Govorenjima duhovnim (fra Marka Kuzmića)

- o njoj pišu Kanižlić, Ivan Trnski, Ivan Milčetić, Milan Lang i dr.

- utjecala na bajke o besmrtnosti i odlasku živa čovjeka na drugi svijet. Kad bi se vratio, prođe i do 100 godina.

Od priče fra Šimuna Radića Gudelja iz 1794. potječe dubrovačka predaja o začetku doma Sorkočevića:

- pomorski kapetan koji je spasio svoje troje odbačene djece, kad se njihova majka, rodivši četvorke, htjela riješiti njih

troje. Postali su bogati pomorski kapetani.

- u Gajevoj Danici pisalo se nešto slično

Strohal objavio dvije prilike o đaku sv. Martina koji se nasmijao u crkvi ugledavši vraga kako popisuje grijehe vjernika i nateže

pergament da mu stane sve. > poučne propovijedi o primjerenom ponašanju u crkvi.

9

Egzempli su često iskazivali zastrašujuće poruke i pouke o kaznama grješnika u paklu.

Dva glagoljska zbornika – jedan iz Istre, a drugi iz sjeverne Dalmacije (17. st.) pišu o mornaru koji dođe pred Ciciliju, začuje

jaukanje i plač iz pakla te nekoga kako objavljuje da je umrla zla žena Marija.

- Nikola Tordinac 1883. piše Krčmarušu Maru iz Zadra (ista tematika)

- slično nešto piše kipar Josip Makjanić 1926. – 1927. u selu Svirče na Hvaru

Iz propovijedi i nabožne književnosti, pomiješano s izvancrkvenim vjerovanjima, nastale su predaje o mrtvima koji se vraćaju

na zemlju kako bi našle svoj spokoj (npr. traže misu za njih).

- takvih priča ima u Strohalovim glagoljskim prilikama

- razvijene su i kao bajke (u glagoljskom rukopisu iz Dalmacije, 18.- 19. st.

Usmeno pripovijetke preuzimale su se iz hrvatskog zbornika tekstova, ali i iz međunarodnog pripovijedanja.

Priča o mladiću koji nikad nije vidio ženu, a kad je ugleda kažu mu da je to vrag ili guska. On poželi tog vraga odnosno gusku.

- ta priča se susreće u Dekameronu, u zborniku Novellino

- srednjovjekovni roman Život sv. Josafata, Zrcalo različitih događaja Mate Zoričića

- srpsku verziju donosi Vuk Karadžić

Poučne prilike > u 17. st. u Europi su se pojavile dvije kolportažne (sajamske, pučke) knjižice, jedna novela i jedan egzempl

slična sadržaja: sin se poslije dugog izbivanja vraća kući, no roditelji ga ne prepoznaju te ga iz pohlepe ubiju zbog novca.

- u djelima Zachariasa Wernera i Alberta Camusa

- u zbirci Mate Zoričića predstavlja opomenu protiv lakomosti

-među "predikama nediljnim" Đure Rapića poznatoga po polemici s Relkovićem čitamo o udovici Penelopi koja je ismijala i

osramotila trojicu napasnika pozvavši ih da sva trojica dođu iste večeri k njoj.

-sličnu priču nalazimo u austrijskog propovjednika s kraja 17. stoljeća Andreasa Strobla (časna udovica se uspoređuje s

Penelopom)

priča o čovjeku koji se zavjetovao sv. Mihovilu da će mu darovati kravu i tele, a kasnije povukao obećanje pa su morski valovi

povukli i njega i kravu i tele, u nas se te šale pričaju o mornarima i ribarima na moru

10

mirakula, čudesa- Marijina se čudesa pojavljuju u hrvatskoj glagoljskoj književnosti na temelju talijanskih predložaka

vjerojatno već u 14 st. (Ivančićev zbornik, Mirakuli slavne deve Marije, Disipula). Habdelićevo Zrcalo Marijansko posvećeno

je Bogorodičinu kultu.

-u glagoljskoj zbirci mirakula tiskanoj u Senju godine 1508. nalazimo najstariji tekst bajke ispripovijedan hrvatskim jezikom

Legenda o djevojci bez ruku-motiv koji se ugradio u usmenu tradiciju te djelovao i na druge žanrove (epska narodna pjesma iz

Bristra kraj Makarske)

Dvije hrvatskoglagoljeske verzije o Majci Božjoj- osiromašen vitez svoju ženu prodaje đavlu, dok je on vodi žena svrati u

crkvu i pomoli se Mariji, ona ženu uspava i u njezinu obličju odlazi đavlu. Vrag je prepozna pa pobjegne. Poznate su i dvije

usmene inačice.

-udovica koja moli Bogorodicu da zaštiti i pomogne njene kćeri, Gospa im šalje anđela koji ih obdari novcima. Ova je legenda

primijenjena na sv Nikolu.

Mirakul o griješnoj redovnici (redovica koja je zgriješila s nekim klerikom ali se pokajala pa Marija učini da joj dijete odnesu

nekoj pobožnoj ženi). Usmena je priča poznata u tri varijante

Vrlo je poznata legenda o Majci Božjoj trsatskoj koju je na hrvatskom jeziku objavio Frano Glavinić

Habdelić u Zrcalu marijanskom god. 1662. pripovijeda kako je djevica Marija u Varaždinu, gdje joj bijaše posvećena crkva,

izbavila grad od požara. Navodno je i Marijin kip u Remetama činio mnoga čudesa.

Na širenje ovakvih legenda djelovali su i slikovni prikazi čudesnih spasenja, kakvi postoje u Mariji Bistrici i drugdje.

O slici Majke Božje u Kamenitim vratima u Zagrebu čudesno sačuvanoj u velikom požaru pisali su Adam Baltazar Krčelić i

August Šenoa. Oko Zagreba su se legende čuvale pismeno ili su se kazivale.

Legenda o čudu Gospe sinjske ima mnogo pismenih, usmenih i književnih potvrda.

3. poglavlje: OD RENESANSE DO HRVATSKOGA NARODNOG PREPORODA

S humanizmom i renesansom započelo je divljenje za kulturu starih Grka i Rimljana, „dobre divljake“ dalekih

zemalja, te za nevinu prirodnu poeziju nižih slojeva vlastitoga naroda. Takvo zanimanje za poeziju neukih seljaka prvi iskazuje

Juraj Šišgorić već u 15. Stoljeću. U Dubrovniku se istodobno bilježe pjesme na „narodnu“, Zoranić citira stihove i narodne

pjesme.

Priče nisu bile važan izvor nadahnuća kao pjesme, ali su neprimjetno bile ugrađivane u književna djela. Hrvatska

knjiž. nije imala renesansnih i baroknih zbirki novela, facecija i bajki iz usmenog pričanja (kakve su pisali Boccaccio, Piggio

Bracciolini, Giovanfrancesco Straparola, Giambattista Basile) ponajviše zbog crkvenog utjecaja, ali i maloga kruga čitatelja

zabavnoga štiva. Mnogi sadržaji zih novela prepričavani su usmeno u Dalmaciji (posebno zapaženi folklorni odjeci Basileova

Pentameronea u DU okolici).

Jedna usmena predaja iz DU kraja uključena je u zbirku Ugodne noći, (Le piacevoli notti, 1550, Venecija). U toj se

pripovijesti Malgerita Spolatina zaljubi u redovnika Teodora i plivajući polazi k njemu, te otkrivena od braće i obmanuta

zapaljenom svijećom, jadno se utopi u moru. Događaj je lociran u blizini Dubrovnika, na otoku Lopudu odakle je Malgerita i na

11

otočić Sv.Andrija na kojemu je samo malena crkva gdje je živio Teodor. U putopisu Putovanja na sveti grob s kraja 15.st. češki

hodočasnik Jan Hesištejnsky ploveći iz Mletaka put Dubrovnika 1493. Čuo je priču da je (na Lopudu) u crkvici živio pustinjak,

njemu je neka baba svojim čarima načinila svijeću i kad bi je „užgao“ tada bi jedna lijepa žena iz Bosne doplivala, dok ju braća

nisu otkrila i utoplila ju. To je mjesna predaja s mitskim elemantom čaranja i s pozivanjem na vjerodostojnost događaja.

Vjerojatno je to istinit događaj jer je 1483. prior samostana Sv.Andrije Jakob Crijević bio osuđen na 10 god zatočeništva na

otoku zbog ljubavne veze s jednom lopudskom udanom ženom.

Nailaskom romantizma ta je tema prihvaćena pod nazivom Lopudska sirotica u djelima Ferića, Roccija, Trnskog,

Kazalija, Preradovića, Sundečića, Adamovića u Vilharovoj operi, u dramama, pripovijestima i putopisima...

Mnogi hrvatski književnici baroka i renesanse vjerno opisuju pripovjedačke situacije: Hektorović u Ribanju, Zoranić u

Planinama, Baraković je u Vili Slovinki preuzeo usmenu predaju o načinu zauzimanja posjeda, kad slavi svoga pretka Bartula

kome je kralj bela, da ga nagradi zbog junačke pobjede nad Tatarima, darovao 3 sela, te onoliko zemlje koliko može konj u

jednom danu objahati. Sabo bobaljević pjeva u poslanici prijatelju o čudesnom lijeku koji je vidio u snu. To je zapravo jedan

šaljivi recept poznat poljskoj poslovici iz 15.st. Dobro poznatih folklornih, gradskih pučkih poticaja ima i u djelu Marina

Držića. U Arkulinu kazuje poznatu rugalicu o žiteljima susjednog mjesta koji su prvo popišali kruške koje su htjeli

Dubrovčanima prodati, a kasnije našavši se na moru gladni te iste su pojeli. Također usmeno-književne žanrove koristi i u

Skupu i Dundi Maroju. I Gundulić pjeva o povijesnim usmenim predajama. U Osmanu donosi usmen predaju o Hercegu

Stjepanu kome se sin poturčio i prognao oca s posjeda jer mu je prve noći obljubio ženu.

Rensansna i barokna knjiž. protkana je podsjećanjem na mitska bića iz usmenih kazivanja. U Palmotićevu se

Pavlimiru javlja zla vilenica Sniježnica koja govori o čaranju i vračanju; u Kanavelovićevu Svetom Ivanu narod vjeruje da su

mu ljetinu tučom uništili „pustolovci i vještice“. U Đurđevićevim Suzama Marunkovim vjeruje se u tance i legromante, vještice

vragoduhe; i Nalješković u Komediji prvoj govori o zmijskom ugrizu žene (neuzvraćenoj ljubavi).

Narodne pričice, vjerovanja i predaje postaju u 17.stoljeću, javljanjem prosvjetiteljstva, zanimljive piscima koji su

istraživali i opisivali pojedine zemlje i njihove žitelje. Dva autora iz 17. st. Valvasor i Tommasini prikazuju neka istarska

hrvatska vjerovanja i priče (na njem. i tal.) Valvasor govori o istarskom strigonu ili vadarezu koji djeci pije krv, a poslije smrti

luta noću selom i donosi smrt onome kome pokuca na vrata, te obljubljuje seljačke žene. Novigradski biskup Tommasini priča

o noćnim borbama kresnika i vukodlaka za obilan urod (to je najstariji zapis o nadnaravnom biću krsniku [ne piše koji je to

zapis ni koje godine o.O]) Korijeni tih vjerovanja su u šamanističkim ritualima to je pokazao Carlo Ginzburg. U suvremenoj

hr.knjiž. se takve borbe tumače ko ostatak stsl. dualističkog vjerovanja; prema Radoslavu Katičiću podrazumjeva se prastsl mit

o borbi dvoboju boga gromovnika Peruna sa zmajem.

Tommasini zapisuje i prvu hrvatski istarsku predaju o postanku mjesta (na talijanskome zapisuje kako su se stanovnici

Gradine odlučili preseliti na brežuljak, kada su žene odložile svoj teret rekle su na slavenskom kako je „tote bolje

stati“ pa je od bolje nastao naziv mjesta Bulje ili Buje)

slična predaja o nazivu mjesta Buje zapisana je i 1950-ih

vjerski i svjetovni pisci, potaknuti mišlju o prosvjećivanju i ćudorednom odgoju puka, nisu bili oduševljeni narodnim

stvaralaštvom

Valvasor o istarskim svadbenim običajima piše kako se stari ljudi na slavljima zabavljaju lascivnim pričama koje ne

pristaju njihovim godinama i kako su te priče tako nečiste i satirične kako ne želi njima ukaljati ni papir ni čitateljeve

oči

12

propovjednik Nikola Krajačević (s njim i Juraj Habdelić) u 17.st., citirajući apostola Pavla, zabranjuje sramotne

šalnice tj. nepristojne šale, šaljive pričice i lude pripovijesti (bajke)

predromantičari i romantičari fascinirani su narodnim stvaralaštvom

kajkavski književnik Jakob Lovrenčić u djelu Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (1834., većim

dijelom je to djelo slobodna prerada slavne njemačke pučke knjige o probisvijetu Tillu Eugenspilu, a postoji i utjecaj

Matijaša Grabancijaša dijaka Tituša Brezovačkog) podučava čitatelje da ne vjeruju lažima i babljim pripovijestima

kojima se plaše i kvare djeca

djelo je s vremenom postalo popularno i pojavljivalo se u raznim preradama – s povratkom izvornome Tillu, a i uz

dopune šalama iz domaćeg pričanja, odbacivši Lovrenčićevu didaktičnost

dragocjena je latinska kronika Annuae o suvremenim zbivanjima u Hrvatskoj zagrebačkoga kanonika Adama

Baltazara Krčelića

Krčelić, kao kroničar svoga doba, prepričava lokalne zgode, vjerovanja, predaje i anegdote, u kojima lako

prepoznajemo tradicijske motive, premda su se ti primjeri ticali konkretnih događaja bez autorove namjere da prenese

folklornu priču

Protkao je svoje kroničarske zapise vijestima o napitku koji izaziva bračnu mržnju i o vračarama, o glasinama kako se

otvorilo nebo, o ugovoru s vragom, o vraćanju mrtvih i pojavi duše iz čistilišta, o vukodlaku koji dolazi k živoj ženi, o

veselim i pikantnim dogodovštinama s lažnim đavolom, koji bi se pojavio u crkvi, pred samostanom, u župnome

dvoru, o vojnicima što pucaju u kravu misleći da su pobunjeni seljaci, o kriminalnom kopanju skrivenog blaga, o

pojavi leteće vojske u zraku u njemačkoj odjeći

Krčelić je u djelu Živlenje bl. Augustuna Kazoti, zagrebačkoga biskupa s početka 14.st. ispričao i najstariju legendu o

postanku imena Zagreb (za velike suše, kada su svi zdenci u gradu presahnuli, „sveti biškup hotijući ljudstvu pomoći,

k Bogu se je obernul i po molitvi dan nekulikeh, obćinsku zadnjič procesiju izpeljal o pod svoj grad idući, s motikum

nekoliko zemlje odkopal i voda taki pošla na vekivečni Zagreba zdenec, Zdenec ov, nekoji zdenec biškupov, nekoji

Zagreb, kakti vu kojemu vode vsigdar bi bilo zagrabiti, ozvali jesu“), ta zagrebačka predaja ima svoje odjeke sve do

danas

u 18.st. dolazi do vala divljenja jednostavnom puku i do idealizacije njegovih običaja izraženih u predromantizmu

Dalmacija se sedamdestih godina 18.st. uključila među žarišna područja za europsko predromantičarsko viđenje života

i običaja tzv. prirodnih naroda zahvaljujući ponajviše talijanskom prirodnjaku, putopiscu i književniku Albertu Fortisu,

te nekolicini hrvatskih književnika, često njegovih prijatelja, kao i maldome njegovom oponentu, Ivanu Lovriću

Fortisovo djelo, Put po Dalmaciji, svoj uspjeh u tadašnjoj Europi zahvaljuje tekstu znamenite balade Asanaginice

Frtis donosi i dvije priče (jedna je stravična predaja o dvije vještice koje su momku, dok je spavao, iščupale srce i

pekle ga na ognjištu s namjerom da ga pojedu, fratar koji je ondje noćio i vidio kako su se vještice namazale nekom

mašću i odletjele, dao je momku da pojede svoje već pečeno srce te je momak odmah ozdravio, tu priču Fortis priča

ironično, a druga je priča šaljiva i govori o domišljatom Vrgorčaninu koji na sajmu ukrade kotao)

Sinjanin Ivan Lovrić, 1776. objavljuje na talijanskom polemiku repliku na Fortisovo djelo protkanu opažanjima o

običajima i usmenom stvaranju njegovih sunarodnjaka dalamtinskih Morlaka

usmenoknjiževne iskaze Lovrić još uvijek nije vidio kao vrstu književnosti nego ih je uklopio u kazivanja o povijesti,

prirodi, običajima, ishrani, nošnji

Lovrićeva je knjiga prebogata primjerima usmenih predaja i vjerovanja u Cetinskoj krajini njegova doba; o divljem

ognju tj. dušama umrlih, o zakopanom blagu, o vješticama i vješcima što šalju tuču i vihor, prenose morske ribe na

planine, pretvaraju se u leptire i noću vade srca djeci u kolijevkama, o vjetru što provaljuje iz planinskih spilja, o tome

kako su nekoć bila tri sunca, ali je zmija progutaa dva i polovicu trećega, o sjemenu paprati, koje bi onome koji ga

prikupi u ivanjskoj noći otkrilo sve tajne svijeta, o personificiranoj dobroj sreći i nesreći, o mitskim bićima kakva su

13

vukodlak, macić, maninorgo, vada, o postanku češnjaka, o podrijetlu Roma, o podrijetlu imena lokaliteta Ženski

klanac i Mojanka, glasinama vezanim uz potres u Dubrovniku 1769, kad se pokazala repatica i čudesne pojave u zraku

Lovrić poznaje i šaljive priče: o dva brata Ciganina koji uvijek točno proreknu vrijeme jer jedan kaže da će padati kiša,

a drugi da neće; ali poznaje i hajdučke predaje, npr. o ratnom lukavstvu s porazmještenim hajdučkim kapama što je

poslije nadahnulo Merimeea i Puškina

Fortisova i Lovrićeva djela i njihovi odjeci u europskoj predromantičarskoj i romatičarskoj književnosti nisu u ono

doba doprli do sjevernih hrvatskih krajeva niti su ondje imali utjecaja

znamenita je kajkavska komedija Matijaš Grabancijaš dijak Tituša Brezovačkog, izvedena 1804. u đačkom teatru

plemićkog konvikta u Zagrebu

priče iz zagrebačke sredine nalazimo i u prisjećanjima Ivana Tkalčića: kao dijete je slušao o tome kako je biskup

Vrhovac, kad je bio osumnjičen za sudjelovanje u Martinovićevoj „jakobinskoj“ zavjeri, morao u Beč poslati funtu

svoga vlastitog mesa kako bi se iskupio

posljednji hrvatski kajkavski književnik Ignac Kristijanović u svome kalendaru Danica zagrebačka (1834.-1850.) za

svoje je pučke čitatelje objavljivao uz ostalo i poslovice, pjesme, napitnice i šale nazvane šegave pripoviesti (Olg Šojat

je zaključila kako je Kristijanović neke poučne priče preuzeo od Habdelića)

Priče do polovice dvadesetoga stoljeća (I.dio)

Lipanj 1813.- zg. biskup Maksimilijan Vrhovac razaslao svećenstvu tiskanu latinsku okružicu- moli ih da prikupljaju ''horvatske i

slavonske riječi'', poslovice, popijevke horvatske i slavonske, stare knjige, tj. sve proizvode horvatskoga i slavonskoga narječja-

prijevod te okružnice objavljen u Danici ilirskoj 1873.

Gaj je kao pjesnik otkrio hrvatsko usmeno pjesništvo, bilježio ga kajkavskim narječjem i starom grafijom- objavila ih tek Maja

Bošković Stulli, prepisala Ksenija Lastrić, u Narodnoj umjetnosti 1963.- većina tih kajkavskih predaja još je uvijek nepoznata, no

poznata je Gajeva predaja o slavenskim praocima, braći Čehu, Mehu i Lehu- unio ju u svoj životopis Vjekopisni moj nacrtak,

također u knjižici Die Schlosser bei Krapina i Agramer politische Zeitung

Nikola Bonifačić Rožin- objavio knjižicu s izborom iz Gajeva rukopisa Narodno blago s kajkavskim pjesmama, zagonetkama i

drugim folklornim zapisima- uključena dotad neobjavljena priča Kralj Matijaš- priča se da kralj nije umro nego da u nekom dvorcu

sjedi za stolom i da mu brada okolo stola raste- jednog dana će doći neki mladac, odrezati mu bradu, on će se prenuti iz sna i

osloboditi svoj puk- priča postoji u mnogim narodima, a Gaj je pokušao, iz domoljubnih razloga, poreći da se radi o kralju Matiji

Korvinu, tvrdivši da je u pitanju Matija Gubec. Slične predaje su se prenosile do naših dana- Ante Starčević, Ivan Tkalčić, Ferdo

Šišić, Rudolf Herceg.

Gajeva Danica ilirska- od početka veliko zanimanje za narodno stvaralašvo- članci o narodnoj poeziji, tekstovi narodnih pjesama i

poslovica, te pozivi na prikupljanje istih. Narodne priče u Danici služile pouci i zabavi, objavljivane i strane pripovijetke s

naznakom ''prostonarodno''

Narodne priče postupno proniču u novine, kalendare, izdanja za puk. Čak se primjenjuju s političkom simbolikom- kad je Jelačić

imenovan za '' vladaoca Dalmacie'', s Korčule mu šalju čestitku u kojoj stoji da očito nije šala pripovijest da nije Marko Kraljević

umro, nego da spava i da se probudio u liku novog bana.

Počinju se objavljivati narodna vjerovanja, s težnjom prosvjećivanju, o vilovnjakima, vidovnjakima, pozojima, urocima,

svećenicima što prave tuču.

Objavljen Kolendar za puk (1848) Dragutina Rakovca s tri narodne pripovijesti učitelja u Babinoj Gredi Mijata Stojanovića -

najmarljiviji skupljač i objavljivač pripovijedaka- izdaje nekoliko zbirki narodnih pripovijedaka, većinom iz Slavonije14

Obći zagrebački kolendar donosi smêšnice i priču Tko pod drugim jamu kopa (1848.)

Stilizirane hrv. usmene priče objavljivane i na njem.-u časopisu Croatia Sagen aus dem Lande Croatien (Predaje iz Zemlje

Hrvatske)- opaki gospodar grada u tamnicu baca svoju plemenitu ženu, kojoj nevidljiva ruka doprema hranu. Nakon dugo vremena,

on pošalje sluge po njezine kosti, oni ju zateknu živu kao i u tamnici rođena sinčića. Gospodar je umro od straha

1837- u Beči izlazi njemačka knjiga Volksmärchen od J.N. Vogla: zbirka pripovijedaka što ih navodno kazivao Slavonac Petar

Tomašević- u pričama neograničena romantičarska fantastika, teško je znati što je pisac čuo, a što izmislio.

Luka Ilić Oriovčanin – Narodni slavonski običaji (1846)- istaknuti prilog uspostavljanju hrv. etnologije i folkloristike. U prvom

dijelu knjige donosi prikaze običaja i tekstove narodnih pjesama, pripovijedaka, predaja, napitnica, zdravica, čestitki, sve prema

odgovarajućim prigodama u životu. U drugom dijelu posebno poslovice, zagonetke i predaje o vilama, vješticama, vukodlacima,

mori, kugi.

Dalmacija- Zora dalmatinska-poznata predaja Marko Kraljević iza smrti u jami. Glasnik dalmatinski- donosi pokoju priču i

predaju, no u tim publikacijama zaostaje za narodnim pjesmama

Kolo- pokretači Vraz, Rakovac, Vukotinović- za ono doba moderan pristup usmenome pjesništvu. Vrazova pobožna adoracija

običaja i starine daleko je odmaknula od didaktično prosvjetiteljskim pristupa. On se zauzimao i za vjerno bilježenje bez

popravljanja, poštujući svetinju svega što je narodno. Programski članak ljudevita Vukotinovića Tri stvari knjiženstva iz 1843.

pridaje središnju važnost narodnoj poeziji.

Ivan Kukuljević Sakcinski- Arkiv za povjesticu jugoslavensku- nastoji sustavno prikazati južnoslavenska vjerovanja i predaje o

vilama- prva hrvatska obuhvatna folkloristička studija pisana više- manje na razini svoga doba. Objavio je i Pitanja na sve priatelje

domaćih starinah i jugosalvenske povêstnice (1863)

Franjo Rački u Književniku (1864) prikazuje knjigu N. Krstića o pov. srpskog naroda- Rački otklanja zamisao slavenskoj

zajedničkoj mitologiji

O slavenskoj mitologiji pisali i Ivan Milčetić u Viencu (1877), Vladislav Vežić, te Natko Nodilo.

Političar Mihovil Pavlinović- članak Hrvatsko pravo, objavljen u knjizi Pjesme i besjede (1873) – u politički diskurz uklopio

usmene pripovijetke i predaje.

Gotovo svi časopisi od druge pol. 19. st. do pol. 20 .st. ne propušaju donositi narodne priče: Neven, Napredak, Vienac, Smilje,

Slovinac, Pobratim, Pučki list, Hrvatska danica, Naša sloga, Seljačka sloga. Priređivači i sakupljači: Rudolf Maldini, Mijat

Stojanović, Josip Marić, Ivan Filipović, Đuro Deželić, Juraj Kapić, Stjepo Dragoni, Ivan Zovko i drugi.

1858. izlazi zbirka kajkavskih priča Matije Valjavca, prikupljenih u Varaždinu i okolici, kao samostalno izdanje hrvatskih narodnih

pripovijedaka- ta je knjiga jedan od temelja hrvatske folkloristike jer ju odlikuje moderan pristup. Uz njega, zbirke su objavili i

R.F. Plohl Herdvigov, Mikulčić, te tri kapitalne zbirke kajkavskih i čakavskih pripovijedaka koje je prikupio Rudolf Strohal. On ih

je zapisao vjerno, s osnovnim podacima o pripovjedaču i mjestu zapisa.

Štokavske zbirke 19. Stoljeća- u početku izrazito stilizirane, no s vremenom postaju bliže pripovijedanju.

Izlazile su i zbirke iz Bosne- potječu od hrv. skupljača, ili nose hrv. ime u naslovu. 1870. u Sisku izišle Bosanske narodne

pripovjedke- orijentalna obilježja. Druga dobra zbirka je ona Nikole Tordinca (1883), također iz Bosne, no iz pregleda

15

pripovjedača vidi se da su svi kazivači bili Hrvati. Pripovjedači iz treće bosanske zbirke (Blagajić 1886), bili su muslimanski

Bošnjaci.

Narodne su priče u drugoj pol. 19. st. postale rado čitanim, ujedno i školskim štivom- Pučke priče za odrasliju mladež (Fabković,

1884), Šaljive narodne pripoviedke (Basariček 1887), Smješice (tri zbirke zajedno 1887. Nikola Šimatović)

Friedrich Salomo Krauss (1859. – 1938.); rođen u židovskoj obitelji u Požegi

objavio nekoliko zbirki južnoslavenskih priča, među njima mnogo hrvatskih priča na njemačkom jeziku za područje svog bavljenja rano odabire etnografiju (Volkskunde) – 1884. i 1885. putuje po BiH, Dalmaciji i Slavoniji,

gdje je prikupio mnogo epskih pjesama radovi o Kraussovu životu i djelu: Burt (1990.), Daxelmüller (1994.), Köhler-Zülch (1995a) od specijalnih područja, najpoznatije su mu publikacije o erotici i seksualnosti u folkloru (osobito Anthropophyteia

1904. – 1913.); tom djelatnosti izaziva polemike, biva osuđen na sudu i svrstava ga se među pornografe – ipak mu ostaje zasluga za pionirske početke bavljenja dotada tabuiranom tematikom

zanima ga još jedna posebna tema: Romi; pritom kao romski folklor ne objavljuje njihove priče, već one koje su kolale o njima

u prvoj domovini imao dosta štovatelja i suradnika; dopisuje se s Bogišićem; Vid Vuletić Vukasović pratio ga na putovanju

prijateljstva se postupno razvrgla, stječe mnoge protivnike (grubo vrijeđao kolege strahujući od podcjenjivanja); s vremenom iskazuje nacionalne invektive (vrijeđa Hrvate, Srbe, općenito južne Slavene); s hrvatskim suvremenicima imao mnoge kontroverzije (sukobi sa Šimom Ljubićem, Antom Trumbićem, Vatroslavom Jagićem, kritizira ga Vjekoslav Klaić itd.)

u dvosveščanu zbirku Sagen und Märchen der Südslaven uvrstio mnogo hrvatskih priča koje prenosi iz Valjavčevih rukopisnih tekstova; rukopisne mu zbirke također šalju Valtasar Bogišić, Nikola Tordinac, V. V. Vukasović, o tome izvješćuje u uvodima; za Tausend Sagen (1914.) prima priče od Ljube Daničić (Jelice Belić Bernardzikowski), te majke iz Slavonije

prevodeći priče na njemački postupa vrlo slobodno, smatrajući da mu je zadaća iz njih isključiti tuđe obrazovne elemente, upličući narodne govorne obrate i izričaje; ruga se cjepidlačarskom skupljanju varijanata, ne zanimaju ga mjesne pojedinosti, važne su mu samo „općejužnoslavenske i time općeljudske crte“; pisci mu oštro prigovaraju zbog nepouzdanih tekstova, popravaka i dopuna – širem čitateljstvu to ne smeta

njegova serija Anthropophyteia sadrži mnogo južnoslavenskih priča erotskog sadržaja, među kojima ima „svinjarija“ no i dobrih opscenih priča

postoji dosta njegovih neznanih propalih rukopisa, ali i onih neobjavljenih; dvije važne zbirke tek u naše dane djelomice objelodanjene; istarski svećenik Jakov Volčić objavljuje mnoštvo istarskih narodnih pjesama i pripovjedaka, no pojedinačno i na raznim mjestima te njegov trud ostaje bezuspješan

druga velika zbirka usmenih pripovjedaka čuva se u Bogišićevoj biblioteci u Cavtatu; nije ih osobno on prikupljao, već to prikupljanje potaknuo; zapisivači bilježili imena pripovjedača

mnogolike razlike među varijantama bajki kao izraz kreativnosti pripovjedača zastiru upoznavanje mogućih izvora; ipak se u nekima prepoznaje korijen u baroknoj zbirci iz 17. st. Il Pentamerone Giambattiste Basilea (možda skraćen došao do čitatelja u dalm. krajevima te zatim do usmenih pripovjedača)

znanstvene rasprave o pripovjetkama u Hrvatskoj ne zaostaju za onima u Europi; kritike piše Vatroslav Jagić – priklonio se Benfeyovoj migracijskoj ili teoriji „uzajimanja“ (pripovijetke putovale od naroda do naroda, izvor gotovo svima u Indiji); 1867. piše Historiju književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga

najbolja je Jagićeva studija o predajama o đaku grabancjašu; pripovijetke ga zanimaju više zbog podrijetla i paralelnih motiva nego kao izraz stvaralaštva

prvu posebnu knjigu o „hrvatskoj tradicionalnoj književnosti“ izdaje 1879. Ivan Radetić, s ovećim poglavljem o narodnim pripovijetkama; priklanja se W. Grimmovoj mitološkoj teoriji da su potekle od arskih naroda, kao izvore domaćim pričama navodi kršćanske legende, izvore ne traži u slavenskoj mitologiji kao većina do tada

u to se vrijeme u Matici hrvatskoj razmišlja o kritičkom izdanju nar. pjesama i pripovijedaka, pišu se radovi o pričama i vjerovanjima; poredbene studije umjetničke i usmene knjiž.

istodobno u JAZU pokrenuto istraživanje tradicijske kulture; F. Rački drži govor (1889.) u kojem ograničava djelovanje u istraživanju folklora „na svjoj rod i dom“; treba „obrfađivati pojedine dijelove tradicionalne literature“; „poznati svoj narod, proniknuti mu u dušu“; u središtu zanimanja mu folklor, tradicionalna literatura i usmeni spomenici

16

na njegov prijedlog u JAZU osnovan Odbor za tradicionalnu literaturu >(preimenovan)> Odbor za folklor > Odbor za narodni život i običaje

1896. pojavljuje se prvi svezak folklorističnoga zbornika (nakon sjednice Razreda filologijsko-historijskoga) naslova Zbornik za narodni život i običaje južnih slaven; iste godine knjiga Hrvatskih narodnih pjesama Matice hrvatske

drugi svezak 1897., urednik Antun Radić, objavljuje unutar zbornika svoju Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (3 dijela; treći se odnosi na duhovnu kulturu: običaji, vjerovanja itd) koja postaje osnovom za mnogobrojne buduće etnografske monografije; sustavno obuhvaća sva područja narodnoga života i običaja, smatra sve pojave podređenima životnim funkcijama; zanima ga narod, zajednica, kolektiv; priče se trebaju bilježiti ne govorom kazivač, već po idealnoj formi i lokalnom jeziku; duhovna kultura podijeljena na 3 dijela: Narodno srce(dio pjesama, folklorna drama), Narodna duša (pjesme, usmena proza, predaje o vjerovanjima, legende, basne), Narodna pamet (poslovice, povijesne predaje)

usmenu prozu Radić dijeli na: pripovijetke (spominje i pripovijesti i bajke), priče (tj. povijesne i mjesne predaje), gatke (podrijetlo životinja, biljki, prir. pojava), basne, šaljive pripovijetke i šale

autori najvažnijih monografija u Zborniku: Josip Lovretić (Otok), Fran Ivanišević (Poljice), Milan Lang (Samobor), Ivo Jardas (Kastavština)

izvan monografija ističe se zbirka objavljenih priča Milene Papratović (bilježi tekstove riječima pripovjedača) manje uspjeli u Zborniku bili su studijski prilozi o pričama: dvije studije češkog komparatista s područja usmenih

pripovijedaka, Jiřija Polívke; temeljita rasprava Ivana Kasumovića o ezopovskim basnama u hrv. i srb. narodnome pričanju; Tomo Maretić; Antun Šimčik; Franjo Galinec pokušava nekolikim usmenim pričama naći književno podrijetlo

poredbenima se mogu smatrati radovi o usmenim pričama na graničnim područjima hrvatskoga i susjednog naroda; primjeri granične predaje u knjizi Jakoba Kelemine

početkom 20. stoljeća polemike između hrvatskih i srpskih pisaca o podrijetlu i pripadnosti narodnih pjesama (naročito Glas Matice hrvatske); Stjepan Bosanac prigovara Pavlu Popoviću što hrvatske pripovijetke dijelom isključuje ako su odviše različite od istočnih, a dijelom ih uzima kao srpske – Bosanac razmišlja o zajedničkoj usmenoj književnosti Hrvata i Srba, ne isključujući ili zanemarujući time hrvatski udio

početkom istog stoljeća u Zagrebu izlazi izbor hrtvatskih i srpskih narodnih pripovijedaka Davida Bogdanovića; važnost: opsežan uvod od 60ak str. – najpotpuniji informativni priručnik o usmenim pričama, izloženo svo dotadašnje znanje o narodnim pripovijetkama

prva žanrovski uređena zbirka s uvodnom raspravom o toj vrsti , odnosno o šaljivim pričama: Josip Pasarić, 1923.

PRIČE, PRIČANJE, ISTRAŽIVANJE U NAŠE DOBA

1948. Institut za narodnu umjetnost (kasnije Institut za etnologiju i folkloristiku) - u početku djelatnost usmjerena prema terenskom radu želeći prikupiti što potpunija svjedočanstva i tekstove tradicijske kulture (zbog nestajanja, mijenjanja)- tekstovi se bilježe, objavljuju onako kako ih kazivači izgovaraju, zanimanje za kontekst (kazivač, sredina, životopis, način interpretacije)- magnetofonsko, kazetofonsko, video-snimanje, fotografiranje-> točnost, potpunost dokumentiranja- 1962. “Narodna umjetnost” – zbirke priča s terenskih istraživanja, uvodne studije, poredbe, varijante, međunarodno razvrstavanje- regionalne zbirke pripovijedaka, antologijski izbori usmenih priča (terenski + rasprava, razvrstavanje, varijante)- katalog tipova pripovijedaka nikad dovršen- temeljna istraživačka pitanja: o pripovjedačima i pripovijedanju, prilikama za pričanje, kontekstu, načinu uzvedbe, regionalna obilježja, stilski postupci, odnos usmene i pisane, gradske priče, moderni i klasični žanrovi- tradicijske situacije pričanja priča: pričanje zimi za večerom, uz ognjište, na putovanju, pekući rakiju, pri runjenju kukuruza, povratak s rada na polju, čuvanje umrlog, pričali putnici i prosjaci, djeca, djeci- dobar pripovjedač: nije pasivan prenositelj zapamćene priče, nego ju stvara iznova, unoseći sadržaj više puta i nešto iz vlastitog života, dajući priči oblik- međuigra tradicijskog modela i pripovjedačeva postupka jez. izražavanjem, izborom i karakteriziranjem likova, načinom interpretacije glasom, mimikom, pokretom (npr. početak iz vlastitog života, a dalje zbivanja prema obrascu)

- metanaracija – pripovjedačevo kazivanje o izvoru teksta, komentari, intrepretacija, dočaravaju kontekst u kojem su čuli priču, vrednuju ispričani događaj, ocjenjuju moralno, svjedoče o istinitosti

- nekad uređivači teksta dodaju stilizirani, slomljeni metatekst

17

- lišena okvira (metateksta) priča više nije istinita, ni potpuna

- moderni elementi – pripovjedači unose u priču modernizacije, pojmove, riječi iz nekog drugog diskurza, ne narušava svijet bajki, pridonosi njezinoj vitalnosti

- uklapaju u klasičnu priču pojmove iz vlastita okoliša, profesije, suvremene tehnike ili društvenih odnosa

- jezik: - razgovorne rečenične konstrukcije - nepotrebna ponavljanja (ritam, isticanje), parataksa (nezavisne rečenice)

- smjenjivanje gl. vremena, inverzija, smjena upravnog i neupravnog govora- izostavljanje izričnih veznika- smjena 1. i 3. lica- uporaba rječice ‘da’ uz ispuštanje izričnog glagola- neobičan raspored riječi, eliptične rečenice, gramatički nepravilni oblici, nelijepi, dijalekatske riječi, razgovorni stil,

usklici

- zvučni i vizualni dijelovi usmenog pričanja: 1. slušne vrednote pripovjedačeva govora (intonacija, ritam, brzina)2. pokreti tijela – mimika, gesta3. prostora i sredina, slušatelji utječu na pričanje

- fono i videosnimke- neki elementi pripovjedačeva govora mogući samo slušateljima, izgubljeni za pisani tekst (pojačavaju rukama efekt i nadopunjuju smisao svojih riječi), uključuju u pričanje stvarne predmete i prostor

Zapisi- od velike važnosti, iako se gubi vrlo važna verbalna komponenta i kontekst- priče okupljene u zapisima počinju svjedočiti i diferenciranom stvaralaštvu svojih autora- vrijednost pisanog teksta je drugačija od usmenog događaja- lokalizacija – kazuju o domaćem događaju, imena protagonista, lokalizacija događaja, posebne crte svog kraja i povijesti- tragovi povijesti u pričama – npr. slavni dubrovački pomorac Miho Pracat- slika o ženama: - bajke - nepravedno progonjene, patnice

- novelističke – mudre podudaraju se s - šaljive – domišljate, nevjerne, lukave, tvrdoglave, zle međunarodnima

- socijalni odnosi – uvodna motivacija uoči junakova otiskivanja u pustolovinu- persiflaža – ismijavanje i izrugivanje nabožnih priča u folkloru (šaljive pričice o svećenstvu u europskoj tradiciji još iz Srednjeg vijeka)

- regionalna obilježja: - svaki kraj daje pričama svoje obilježje- nacionalne i regionalne osobine priča nije moguće objektivno precizno odrediti ni razgraničiti, to je

splet jezika i narječja, karakterističnih prilagodbi i povezivanja motiva, zastupljenosti sižea, pojedinosti iz domaće sredine, lokalnih oblika vjerovanja, lokalne povijesti

- regionalne crte mogu biti zajedničke pričama više naroda koji žive u istim krajevima - močvarni krajolik, Mediteran (pomorci, morska čudovišta)

- gradske priče: - vrlo dugo se usmena kultura povezivala uz seosku, nepismenu kulturu, neprimjetno je ostalo gradsko pričanje

- predindoeuropski gradovi imaju zajedničkog sa selom: obiteljski život u z druženim kućama sličan zadrugama, susjedska sastajanja i pričanja, mali utjecaj knjiga, stara vjerovanja i predaje kojima ljudi obilježavaju naselja, građevine, znamenitosti pričama o postanku

- gradskim se pričama može pripisati neka vrst neg. osebujnosti

Emigranti- obilježja usmenih hrvatskih priča zapisanih na područjima izvan RH -> imaju obilježja koja ih povezuju s pričama matičnog naroda, ali i pričama nove sredine- Hrvati u južnoj Italiji, Vojvodini, Bačkoj, Mađarskoj, Gradišćanski Hrvati, Slovačka

18

- Ben Amos – folklor: umjetnička komunikacija u malim grupama- K. Čistov – prirodna (kontaktna) umjetnička komunikacija težište na komunikacijskom procesu

- u folkloru nema svijesti o dominaciji estetske funkcije pa niti posebna pojma umjetnosti, estetska funkcija nije dominantna, nije bitna forma ili ugoda izvedbe- važno je: lirska pjesma – manifestna funkcija – realizira se tok svadbenog običaja naricaljka – emocionalna funkcija zaklinjanje – magijska funkcija povijesna predaja – poučavanje o prošlosti- estetska funkcija ostaje skrivena, ali nije podređena umjetnička komunikacija – ističu ju oznake: situacije predviđene za izvedbu, ritual uvodnih i završnih formula, struktura radnje, interpretacija glasom

PODJELA PRIPOVJEDAČKIH VRSTA:1. Pripovijetke – izmišljene, nadnaravne, pustolovne

a) bajke – čudesne, nadrealneb) legendarne pjesme – sveci, raj, pakaoc) novelističke ili pustolovne svagdanske – u realnosti, nadnaravnid) šaljive pripovijetke motivi mogućie) šaljive pričicef) rugaliceg) priče o životinjamah) formulne pričice

2. Predaje i legendea) predaje: 1) povijesne – o događajima i junacima

2) etiološke – o podrijetlu stvari i naziva 3) mitske – o susretima s nadnaravnim bićima i pojavama

b) legende – smještene u domaću sredinu, o crkavama, vjerskim čudima, svecima

- u kazivačkoj sredini nije se marilo za razgraničenja, pripovjedači miješaju vrste- stvarnost- svagdarske, stvarnost u novelističkim i šaljivim pričama više utkana nego u bajke- domaći nazivi: štorija, g’uha, prkolice, gačice, fjabe, befice, nadlaguše, rofnice, prividi, prizrijevanja, povidajke, uvjerice

- bajke – opće međunarodne značajke izrazitije, predaje – u domaćoj okolici, obilježene vlastitim krajem-rugalice – ludi postupci učinjeni s pretenzijom na mudrost i ozbiljnost čine osnovu mjesnih rugalica; lokalno obojene mjesto prema kojem su uperene, a ne smiješnim sadržajem- predaje – odlikuju se domaćim i regionalnim crtama, povijesni i mitski događaji iz okolice, likovi iz prošlosti, imena poznatih sela i lokaliteta, nadnaravna bića iz domaćih vjerovanja

- pučka etimologija – predaja o Carlatu - tematika hrv. predaja : lokaliteti, partizani, Atila, Josip II., nadnaravna bića (divovi, malik, coprnica, štriga),

personificirana Glad, postanak Kumovske slame, stari Grci, postanak buha, ušiju, krtice, zakopano blago, vile, Kuga, vještice, čarobnjaci, kmetski život, kolektivno ubojstvo mjesnog gospodara, krsnik

- teme uklopljene u lokalni ambijent - legende – bliske predajama

Nove vrste- zbirke dječjih viceva (najživlji dio modernog usmenog stvaralaštva)- svakidašnje pričanje ili autobiografije – o vlastitom životu ili bliskim ljudima, pričanje među kolegicama i kolegama, pomno biranje priča, otvorenost k izmišljanju, izranjanje priče iz razgovora, dijaloški odnos prema drugome i način iskazivanja vlastita identiteta pričom o sebi- hrvatske ratne priče – nije zanimljivo samo teorijski nego i moralna pitanja – kojim konvencijama predstavljaju i vrednuju osobna iskustva, odnos prema nasilju, selektivan odabir priča, na koji se način osobno iskustvo upisuje u pov. pamćenje

19

- facende – nefikcionalne šaljive pričice o istinitoj, smiješnoj lokalnoj zgodi, Mediteran

Mediji i usmenost- usmene priče nisu više samo usmene nego su zaživjele u preobraženom liku – od novina, dj. knjiga do interneta- gradske priče usporedno kruže usmeno i masovnim medijima medijsko-usmene međuigre – u novinama se prepričavaju usmene predaje, priče, anegdote uz autorov komentar- priče prilagođene novom mediju i žanrovskim pravilima laganog novinskog štiva- bajke u reklamama, bizarne gradske zgode bilježe se u novinama, vicevi s radio-emisijaZbirke- preobrazbe usmenih priča u neusmene vrlo su čiste, počelo je to njihovim objavljivanjem, s velikim rasponom manje ili veće vjernosti pričanju u proteklim stoljećima- najbliže izvornom pričanju – zvučne i video snimke- jezično najtočnije – dijalektološke transkripcije snimki i zapisi- folkloristički priređena izdanja – nemaju naglasak- svi raznoliki načini tiskanja imaju svoju ulogi i čitatelja:

- popularne zbirke priča i predaja – dječje, školske, zabavne, čitanje, kalendari, dječji i lokalni časopisi

- antologijski izbori usmenih pripovijedaka i predaja- zavičajne zbirke- prijevodi na strane jezike

20