Ana Miljevi,1 eljko Kaluerovi2
Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Dr Zorana inia 2,
RS–21101 Novi Sad 1
[email protected]; 2
[email protected]
Filozofska osnova Parmenidova stiha
Saetak Parmenidova poema Περ φσεως oznaava put u »hram« filozofije,
u mjesto dogaanja istine bitka (τ ν). Namjera je ovog rada
Parmenidov stih, unato tome što sadri ele mente Hesiodove
Teogonije, Homerove Ilijade i Odiseje i orfiko-pitagorejskog uenja,
pri kazati kao slobodan i namjeran Parmenidov filozofski izbor.
Stoga rad istrauje razumije- vanja jezika u helenskom periodu prije
Parmenida. Pokazuje se da Homerovu distinkciju govora bogova i
govora ljudi Parmenid preuzima ne samo s obzirom na sadraj njegove
filozofije nego i kroz njenu formu, dakle na razini izriaja. Pri
tom, Parmenid Hesiodovu razlikovanju lanog i istinitog govora, po
proizvoljnosti muza, suprotstavlja nunost i impe rativ mišljenja i
govora da jest. U tom smislu, razmatra se Ksenofanova kritika
homerske i hesiodske tradicije te se utvruje njen znaaj za
Parmenidov izbor didaktikog epa, u ijoj osnovi lei potreba da se na
nov nain razumljen φσις, kao vjean, nepromjenjiv, homo gen bitak,
iskae kroz heksametar jonskog dijalekta. Ovo tumaenje otvara
mogunost da se Parmenidov »put istine« i »put mnijenja« itaju kao
cjelina, kao dijelovi poeme koji se meusobno ne iskljuuju.
Kljune rijei Parmenid, didaktika poema, bitak (τ ν), govor, Homer,
Hesiod
1. Uvod
Tumaenje Parmenidove poeme O prirodi (Περ φσεως)1 zadano je uvidom
u sam poetak misli u antici. Ta misao, kako Gomperz primjeuje,
»nosi jak miris zemlje«; ona nije još ista metafizika misao; nije
terminološki jasno iz graena misao odreena velikim metafizikim
pitanjima, nije iskazana istim pojmom u formalnologikoj strogosti,
nije »sveto« mjesto metafizike, nije »hram« metafizike misli (das
Allerheiligste der Metaphysik); ona je samo
1
Posredno, pri emu najveu zahvalnost dugu jemo doksografima Sekst
Empiriku (Sextus Empiricus) i Simplikiju (Simplicius), stiglo je
jedino sauvano Parmenidovo djelo pod nazi vom Περ φσεως. Postoje
brojni razlozi koji uvjeravaju da naslov nije autentino Parmeni
dov. Naješe spominjan onaj je koji se poziva na tradiciju, prema
kojoj predsokratovci nisu imali obiaj naslovljavati svoja djela.
Parme nid je, meutim, mnogo ime u svojoj poemi pokazao otklon od
zatovrijemeuobiajenog naina mišljenja i pripovijedanja, pa
navede ni argument u njegovom sluaju svakako nije dovoljan. Za nas
je vaniji filozofski sud o
naslovu Περ φσεως, a on se kree od ive rasprave Heidela i Burneta,
do onih koji, ini se, poput Hegela, naslov kao takav izbjega vaju.
Okosnica Heidelova odgovora u Περ φσεως. A Study of the Conception
of Nature among the Pre-Socratics na Burnetovu knjigu Early Greek
Philosophy tie se razvoja pojma φσις (naglasak slijedi jonski
dijalekt) te nje gove tvrdnje »da je u petom stoljeu p. n. e.,
imenom φσις oznaavano nešto što vjeno traje…«. Vidi: Don Barnet
[John Burnet], Rana grka filozofija, preveo Branimir Gligo ri,
Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 2004., str. 20.
Heidel je, ustajui
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha598
njeno predvorje.2 Za Gomperza, kao i za Hegela, Parmenidov je
mitskopo etski govor nedostatak kojim Parmenid nadomješta
pojmovno mišljenje. Za Dielsa on je, pak, pokazatelj namjere dane
ve u prologu njegove poeme, da je istina o bitku (τ (ε)ν) daleko od
puta ( δς) kojim bi smrtnik ( βροτς) išao vlastitim rasuivanjem
(DK28B127). Jäger tezu da prolog poeme nije samo puka pjesnika
slika produbljuje pitanjem o religijskom sadraju po eme. Meutim,
brojne su pretpostavke koje prate njihovu argumentaciju, una to
kojima, i da su sve tone, ostaje nejasno zašto Parmenid nije
oblikovao svoju misao kroz druge izraze religijskog sadraja, na
primjer, kroz gnomski izraz kojim se sluilo proroštvo u Delfima.
Ukoliko je Parmenidu neophodno nadilaenje puteva smrtnika da bi
dospio na put boginje, utoliko još nije jasno zašto je heksametar
forma u kojoj Parmenid izlae istinu otkrivenu na tom putu. Je li ta
forma samo izvanjska i neprimjerena Parmenidovoj misli? Pred
stavlja li ona Parmenidov odgovor na grku obiajnost? U odgovoru na
ova pitanja naš metodski postupak je dijakroniki i hermeneutiki te
doprinosi utvrivanju u kojoj je mjeri Parmenidov stih stilski
privren grkim epiari ma, ali i mnogo znaajnije od toga, krije li
se meu stihovima velikih epova poseban odnos prema jeziku,
svojevrsni poetak refleksije o jeziku koji bi mogao u sebi nositi
zametak govora kakav Parmenid oznaava kao govor boginje Δκη. Dakle,
prvo se mora razmotriti odnos tradicije, kako mitske tako i one
filozofske, i Parmenida prema govoru, da bi smo razumjeli Parme
nidove stilske i jezike izbore. Drugo, znaajna teza relevantnih
tumaa poput Dielsa, Jägera i Fränkela, treba biti nanovo ispitana:
kako su i mnijenja smrt nika dana u epskom stihu, teza da Parmenid
koristi isti jer je istina za njega boanskog porekla u najmanju je
ruku upitna. U tom smislu, zadatak je ovog rada objasniti
Parmenidov izbor didaktikog epa promatrajui cjelinu njegove poeme.
Taj svojevrstan holistiki pristup dovest e nas do toga da
Parmenidov didaktiki ep nije tek vanjska forma u kojoj on daje
cjelinu svoje filozofije, nego nuan i samim tim njegovoj ontološkoj
postavci imanentan izraz.
2. Predparmenidovska misao o jeziku
Iznenauje da Parmenidov jezik nije dorski, kako je to za oekivati s
obzirom da se u grkim kolonijama June Italije, govorilo suvremenije
dorsko narje je,3 nego epski (homerski i hesiodski) arhaian i ini
se esto nedovoljno ja snog izraza. Oko ovog Parmenidova izbora
mišljenja su podijeljena i ini se da esto ne dotiu suštinu onoga
što je Parmenid njime elio istaknuti. Najprije je znaajan povijesni
sud, kao nešto što se stoljeima kroz literaturu pripremalo kada su
u pitanju Parmenidovi stihovi i uope kada je u pitanju poetski stil
kao nain iskazivanja filozofske misli. Na poetku svog djela
Parmenides Lehrgedicht, koje je u prošlom stoljeu znaajno
doprinijelo ispravljanju, najblae reeno, nepravednog odnosa auto
ra prema Parmenidovu heksametru, Diels primjeuje:
»Pogrešnu predstavu, koju su moji prethodnici izgradili prilikom
kritike teksta, a prema tekstu fragmenta, dotie se u osnovi potpuno
krivog poznavanja pjesnikog individualiteta i kapaciteta elejskog
filozofa.«4
Diels pronalazi navedeno pogrešno razumijevanje Parmenidova
pjesnikog izraza u dugoj tradiciji tumaa koji su injenicu da je
poema pisana u heksa metru bespoštedno ignorirali tumaei
Parmenidovu misao o bitku. Helenistikorimsko doba u najboljem
sluaju izbjegava govor o umjetni koj vrijednosti Parmenidova
stiha, pri emu su posebno neoplatoniari, bez
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha599
obzira na divljenje prema Parmenidovoj velikoj misli i vlastitom
njegovanju poezije, iskazivali negodovanje prema stilu velikog
»idealiste«, kako su ga nazivali. Tako, Plutarh (Πλοταρχος)
(Quomodo adul. (poet.aud.deb.) 2.p.16) zamjera Parmenidu njegov
nain sastavljana stiha i navodi da Parmenid poe zijom zapravo
izbjegava prozu (DK28A15),5 dok Proklo (Πρκλος), u svojim
protiv spomenutog odreenja φσις, pokazao da pojam φσις kod ranih
predsokratovaca ni kako ne moe biti jednoznaan. Vidi: William
Arthur Heidel, »Περ φσεως. A Study of the Conception of Nature
Among the PreSocra tics«, Proceedings of the American Academy of
Arts and Sciences 45 (4/1910), str. 79–133. doi:
https://doi.org/10.2307/20022521. Osno va φυ gradivna je u
velikom broju imenica, a na nju upuuje Burnetovo tumaenje φσις a
jer pronalazi ekvivalenciju s engleskim be (D. Barnet [J. Burnet],
Rana grka filozofija, str. 425), što je, bez obzira na duinu vokala
u korijenu φυ, veoma upitno jer u grkom ova ekvivalencija nije
uvijek evidentna. Ap straktna imenica φσις etimološki potjee od
glagola φω (aor. φυ) što znai raati, rasti ili, kako to Heidegger u
Uvodu u metafiziku primjeuje, izrastati iz sebe, te ono koje izra
stajui vlada. Vidi: Martin Hajdeger [Martin Heidegger], Uvod u
metafiziku, preveo Vlasti mir akovi, Vuk Karadi, Beograd 1976.,
str. 32. Nadalje, prema Heideggeru, ono što izrasta je bitak koji
samoproizlazi, koji biva izsebe. Jasno je da Heidegger u Uvodu u
Me tafiziku slijedi Aristotelovo odreenje φσιςa iz Δ knjige
Metafizike (Aristo. Met. 1014 b 15–18): »Narav ( φσις) se, jednim
nainom naziva nastanak raslina, kao kad bi tkogod iz govorio
otegnuto u u rijei φσις; a drugim pak ono iz ega kao prvog
prisutnog raste ono što izrasta (…).« Vidi: Aristotel, Metafi
zika, preveo Tomislav Ladan, Globus, Zagreb 1988., str. 112. Ako
ovako razumijemo pojam φσιςa, onda prvom dijelu Parmenidove po
eme, uenju o jednom nenastalom nepropad ljivom, nepromjenjivom,
nepokretnom bitku, ne odgovara ni jedan ni drugi vid odreenja
φσιςa na koje se Aristotel na ovom mjestu osvre. Mikuli u djelu
Sein, Physis, Alethe ia, kritizirajui podjednako i Heideggerovo i
Aristotelovo razumijevanje pojma φσις u Parmenidovoj filozofiji je
pokazao noetische Reduktion »Physis« auf »Sein« (Str. 163.), te je
time: »Misli se na ‘physis’, premda se to ne kae izrijekom, jer
physis u kontekstu Parme nidova tumaenja bitka ne moe biti temom
(…). Ovo razrješenje ujedno znai neku vrstu ‘premještanja’ physis u
prednoetiko podru je koje ne moe vrijediti sa stajališta νοειν,
nazvanoga ‘viškom’. Νοειν slijedi jedino iz ‘bivanja biem’ koje je
izuzeto iz podruja physis.« Vidi: Borislav Mikuli, Sein, Physis,
Aletheia: Zur Vermittlung und Unmittelbar keit im »ursprünglichen«
Seinsdenken Mar tin Heideggers, Köningshausen & Neumann,
Wuerzburg 1987., str. 188. Izmještanjem no etikog iz φσιςa
Parmenid ini obrt u odno su na Heraklitovo poimanje φσιςa te
drugi
dio poeme prepušta njegovom istraivanju. Leksiki, u sauvanim
fragmentima Parmeni dove poeme φσις se spominje tri puta i to u
DK28B10 i DK28B19, dakle na putu mnije nja. Sve to govori u prilog
tezi da naslov koji se pripisuje Parmenidovoj poemi, naime Περ
φσεως, ne moe biti odgovarajui.
2
Theodor Gomperz, »Griechische Denker: eine Geschichte der antiken
Philosophie«, u: Griechische Naturphilosophen und Sophisten, sv. 1,
Vereinigung wissenschaftlicher Verle ger, Berlin, Leipzig 1922.,
str. 141. Ovakvoj ocjeni moemo pridruiti Hegelovu: »Pravo
filozofiranje zapoelo je s Parmenidom, uzdi zanje u carstvo
idealnog tu treba traiti (…). Naravno ovaj je poetak još mutan i
neodre en (…).« Vidi: Georg Vilhelm Fridrih Hegel [Georg Wilhelm
Friedrich Hegel], Istorija filozofije I, Beogradski
izdavakografiki za vod, Beograd 1983., str. 217.
3
Za razliku od Parmenida, Empedoklo se u svom heksametru sluio
dorskim dijalektom. Parmenid s namjerom pribjegava ovom arha inom
jeziku, pa njegov izraz nije ni suvre meniji jonski dijalekt, koji
se govorio u veini grkih gradova u njegovo vrijeme. Za razlog zašto
se Parmenid njime koristio mogli bismo tvrditi da mu je jednostavno
bilo stalo do ve eg broja slušalaca te da mu nije bila vana spona
s Homerom i Hesiodom. Parmenidov je jezik epski jonskog dijalekta
te emo vi djeti da je u poemi izbor rijei takav da se u mnogome
slae s Hesiodovom Teogonijom, Pindarovim Olimpijskim odama ili
Homero vom Ilijadom.
4
Hermann Alexander Diels, Parmenides Lehr gedicht: Griechisch und
Deutsch, Druck und Verlag von Georg Reimer, Berlin 1897., str.
4.
5
Sam fragment glasi (DK28A15): »Spjevovi Empedokla i Parmenida,
Nikandrov Spjev o zvijerima i Teognidove Gnomologije spi si su
koji su posudili iz poezije kao sred stvo opširnost i metar da
izbjegnu prozu.« »τ δ Εμπεδοκλους πη κα Παρμενδου κα Θηριακ
Νικνδρου κα Γνωμολογαι Θεγνιδος λγοι εσ κεχρημνοι παρ ποιητικς σπερ
χημα τν γκον κα τ μτρον, να τ πεζν διαφγωσιν« Vidi: Her mann
Diels, Predsokratovci. Fragmenti I, preveli Zdeslav Dukat i dr.,
Naprijed, Zagreb 1983., str. 196.
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha600
komentarima na Platonov (Πλτων) dijalog Parmenid, kae da je
Parmenid volio nekienu, jednostavnu vrstu govora koja se ini više
proznom nego po etinom. Proklovi komentari na Platonov Timej
nastavljaju u istom duhu te on tvrdi da je Parmenid i sam bio
svjestan nejasnosti svog izraza (DK28A17,6 DK28A18). Sud potonjih
filozofa je dobrim dijelom slijedio ovu liniju, uglav nom se ne
koristei Parmenidovim izvornim tekstom. Korijen uvrijeenog
mišljenja o Parmenidovoj poemi i njenom stilskom izrazu Diels
nalazi u od nosu »sistematiara« prema pjesništvu uope,7 a posebno
u Platonovom »vul garnom odreenju poezije« izreenom u Gozbi,
Gorgiji i Dravi. Tu utvreni jaz izmeu pjesnika i mislilaca ini se
da nikada više nije nadien,8 ime je naše razumijevanje
predsokratovske filozofije, koja govori sveanim jezikom, posebno
oteano. Trebamo se ipak vratiti u jedinstvo pjevanja i mišljenja da
bismo razumjeli Parmenidov misaoni poduhvat u heksametru.
2.1. Govor bogova i govor ljudi
ini se da odvajanje upotrebnog od sveanog govora u grkom jeziku ima
porijeklo još iz prapovijesti. Dok je sveani, a time i pjesniki
nain govora u pojedinim kulturama starog svijeta s vremenom
formirao sasvim poseban jezik koji se do te mjere odvojio od onog
govornog, narodnog, da je u njemu postala neuoljiva zajednika
osnova dva jezika, kod Helena su se veoma rano dogodi le fonemske
promjene koje ipak nisu dovele do drastinog razdvajanja unutar
jezika. Prema Steinthalu, uslijed fonemskih promjena koji su bile
prisutne još u doba Homera, postala je slabo uoljiva etimološka
osnova rijei te je izvorna upotreba rijei pretrpjela izmjene u i
semantici, što je doprinijelo gubitku pra vilnih analogija meu
rijeima i grupama rijei.9 Ipak, helenski upotrebni jezik nije trpio
znaajan utjecaj izvana, a gotovo je izvjesno da su stari ove
promjene u jeziku bili ne samo svjesni nego i da su teili tome da
je kao takvu objasne. Dodatnu argumentaciju razlikovanja sveanog
epskog i upotrebnog govora u kome nije došlo do razdvajanja na
posebne jezike pronalazimo u grkoj obi ajnosti, u kojoj nije bilo
osobitog stalea sveenika koji bi svojim uenjem oblikovao njene
obiaje i obrede, niti razumijevanje boanskog. Dakle ni u
religijskom smislu, sveenici nisu bili njeni tumai, niti su o njoj
poduavali. U stoljeima prije Parmenida, rekli bismo u
predfilozofskoj eri, tu su ulogu imali pjesnici. Pjesnici su bili
ti koji su oblikovali svijest o onom boanskom, o onome što vlada
svijetom ljudi, kroz epski heksametar, za koji se pretpo stavlja
da je pjevan uz odreeni ritam. Stoga je Homerov i Hesiodov govor
svean, a slina sveanost moe se primijetiti i u jeziku prvog
sauvanog fi lozofskog fragmenta koji pripada Anaksimandru. Platon
u Kratilu primjeuje u Homerovom pjesništvu:
»Najvanija i najljepša su mjesta gdje razlikuje imena kojima ljudi
i bogovi nazivaju iste stvari. Ne misliš li da govori nešto veliko
i divno na tim mjestima o ispravnosti imena? Oito je, naime, da
bogovi s najveom ispravnošu daju imena koja su prirodna.«10
Imena kojima se koriste bogovi u Homerovom pjesništvu su prema
prirodi stvari i, kako Platon dalje u istoimenom dijalogu pokazuje,
ona su izraz su štine koja je ouvana kroz analogiju etimološke
osnove rijei s pojavom koju odreuje. Potvrdu Platonove analize
pronalazimo u stihovima Ilijade:
»Ljudi Bartija tome breuljku vele, a bozi/besmrtni ‘Skakalice
Mirine’ kau breuljak.«11
»Ksantom ga bozi, Skamandrom nazivaju ljudi.«12
Na osnovu ovih stihova moemo sa sigurnošu tvrditi da je još Homer
bio svjestan sveanog govora svog epskog stiha i da, ukoliko se on
razlikovao od
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha601
upotrebnog jezika, utoliko ta razlika upuuje na razliku izmeu
jezika kojim govore bogovi i onog kojim se slue ljudi. U tom
smislu, upotreba epskog heksametra kao poseban nain govora nije
nosila samo odnos spram sadri ne izreenog nego i odnos spram
razina izricanja, što je posebno naglašeno u Parmenidovu prologu
poeme i stihovima koji povezuju dva dijela poeme. Tako se govor
boginje o »lijepo zaokruene Istine sigurno srce«13 posebno
najavljuje stihom »i rije, mi ovako progovori, ree«14 u kome se
kroz tri gotovo sinonimne upotrebe naglašava boanski izriaj15 za
razliku od sedmog fragmenta »da bez pogleda upravljaš oi, zaglušen
sluh i jezik«,16 gdje je γλσσα oznaen jezik smrtnika.17
6
U DK28A17 piše: »A Parmenid je u pjesni kom stvaranju doista
nejasan, i sam to prizna je i kae.« » δ γε Παρμενδης κατοι δι
ποησιν σαφς ν μως κα ατς τατα νδεικνμενς φησιν«
7
H. Diels, Parmenides Lehrgedicht, str. 7. Pri tom se misli na
Demokrita (Δημκριτος), Platona i Aristotela, koje Diels, poput Win
delbanda, ubraja u »sistematiare«. Iako je naglašena uloga Platona,
kao onoga tko je suštinski doprinio nepoštovanju pjesnike i drugih
umjetnosti svojom kritikom estetskog sa stanovišta njene etinosti i
znaaja za pai deiu, Diels ima u vidu i Aristotelov dijalog o
pjesnicima od kojeg gotovo da nije sauvan fragment, ali koji, prema
Gigonu i Henning feldu, ini osnovu Aristotelove Poetike.
8
Gigon smatra da je dijalog kao literarna forma zapravo zamijenio
poetsku formu heksametra u 4. stoljeu p.n.e., nazivajui ga »novom
mo dom«. Ona je ponudila filozofski izraz kao raz loan govor u
kojemu se teza i antiteza grade kroz sueljavanje pojmovnih odredbi
preciz nije i diferencijalnije u odnosu na poetski stil poeme ili
proroke tvrdnje gnomskog izraza. Vidi: Olof Gigon, »Die Dialoge des
Aristo teles«, u: Jahrb. d. Philos 24, Fakultät d. Universität
Athen, Atena 1975., str. 178–205. Dostupno na:
http://epub.lib.uoa.gr/index.
php/epetirisphil/article/viewFile/1059/1222 (pristupljeno 30. 6.
2017.). Kako to, meu tim, pokazuju istrajni istraivai didaktike
epike, Gigonova je teza neodriva. Zapravo, moemo s veim pravom
tvrditi da je dijalog nadiena literarna forma 4. stoljea p.n.e. u
filozofiji jer moda najljepši primjer didakti kog epa nalazimo u
1. stoljeu p.n.e. u djelu O prirodi stvari rimskog epikurejca
Lukrecije Kara (Titus Lucretius Carus).
9
Heymann Steinthal, Geschichte der Sprach wissenschaft bei den
Griechen und Römer, mit besonderer Rücksicht auf die Logik, Ferd.
Dümmler`s Verlagsbuchhandlung, Berlin 1883., str. 24–36. Tako je
kod Indijaca pjes niki govor vedskih himni postao bramanski jezik
u sanskrtu kojim je u potonjim stolje ima još jedino bilo mogue
izraziti svetost
boanskog; pjesniki govor preuzeo je funk ciju religijskog jezika u
povijesnom procesu kojim su se znaenja rijei »oduhovila«.
10
»Μγιστα δ κα κλλιστα ν ος διορζει π τος ατος τε ο νθρωποι νματα
καλοσι κα ο θεο. οκ οει ατν μγα τι κα θαυμσιον λγειν ν τοτοις περ
νομτων ρθτητος; δλον γρ δ τι ο γε θεο ατ καλοσιν πρς ρθτητα περ στι
φσει νματα« (Pl. Cratyl. 391d)
11
»τν τοι νδρες Βατειαν κικλσκουσιν, θνατοι δ τε σμα πολυσκρθμοιο
Μυρνης μρου λις« (Il 2 812–814).
12
»ν Ξνθον καλουσι θεο, νδρες δ Σκ μανδρον« (Il 20 74)
13
14
»δε δ πος φτο κα με προσηδα« (DK28B2.3); unjiev prijevod glasi »i
ove mi rijei šaljui govoraše«. Vidi: Slobodan unji, Fragmenti
elejaca: Parmenid, Zenon, Melis, preveo Slobodan unji, Beogradski
izdavakografiki zavod, Beograd 1984., str. 67. Mansfeldov prijevod
glasi »begrüßte mich und sprach die folgende Worte«. Vidi: Jaap
Mansfeld, Die Vorsokratiker I, Reclam, Stuttgart 2008., str.
315.
15
Naime, od πος (rije), preko φτο (u poet skom jonskom govoru,
izuzev kod Homera, od imenice φτις (objava, boanski govor,
proroštvo), do προσηδα (najvjerojatnije od προσημανω kao
navještavati, poslati zna menje) pokazuje se da razina izriaja
pripada boginji, a ne smrtnicima.
16
»νωμν σκοπον μμα κα χεσσαν κουν κα γλσσαν« (DK28B7.4–5)
17
Takoer, upuujemo na mjesta u poemi: DK28B8.38–40, DK28B8.50–55,
DK28B9.1, DK28B19.3.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha602
Razlikovanje govora koji odgovara »prirodi stvari« (φσει νματα) i
koji potie od bogova,18 i onog govora koji koriste ljudi u
svakodnevici moralo je biti poznato i Parmenidu. Dielsova redakcija
fragmenata Parmenidove poeme se završava stihovima: »Tako su
nastale stvari – po mnijenju – i sada su (takve), / te i ubudue
rast e i isezavati (za tim); / a svakoj od njih su ljudi nadijeli
posebno ime.«19
Stihovi jasno pokazuju prisutnost razina izriaja: govor smrtnika
kroz πσημον (oznake) gradi jezik (γλσσα), govor boginje je πος,
φτις, njemu pripada προσημανω. Izuzet od boanskog izriaja je stav
da jest ne-jest: »… ni misliti, naime, ni rei ne smiješ da ne bitak
jest.«20
Stoga, u poemi O prirodi ne izrie Parmenid istinu o bitku ili o
onome što je istinska spoznaja vjenog i nepropadljivog, niti o
postalom (φυ)21 po mnije nju smrtnika, nego to ini boginja Pravde
(Δκη), koja dri kljueve kojima se otvara ontokozmiki poredak.
Parmenidov izbor epskog stiha ne tie se, dakle, samo njegovog uenja
o biu koje ima oznake γνετον (nestvoreno), οδον (cijelo), μουνογενς
(jedno rodno), τρεμς (nepokretno), οδ τλεστον (dovršeno) i νλεθρον
(ne propadljivo) te koje boravi u istom. Njegov izbor nije nuno
vezan samo za sadraj izreenog. Iako iskustvo putovanja opisanog u
prologu poeme pripada Parmenidu, stihovi »Primi me boginja naklono,
desnu (mi) uhvati ruku svojim rukom i rije mi ovako progovori
(…).«;22
kao i rijei boginje »Hajde, kazat u, a ti saslušaj, zapamti rijei
(…)«,23
s poetka drugog fragmenta upuuju na to da i πος i μθος poeme
pripadaju boginji Pravde. Stoga, Parmenid nalog boginje da njene
rijei prenese lju dima ispunjava didaktikim epom. Kako se
izlaganje boginje ne završava s putem istine, niti s onim što se
odreuje kao pouzdan govor (πιστν λγον) i istinita misao (νημα μφς
ληθεης) boginje na kraju osmog fragmenta, nego predstavlja cjelinu
u kojoj ne nedostaju mnijenja smrtnika, stih je forma koju Parmenid
zadrava do kraja. Razina izriaja u poemi je boanska i nju Parmenid
prenosi kao takvu, a s obzirom na rijei boginje Δκη. S πιστν λγον
(DK28B850) se ne okonava govor boginje, nego νημα μφς ληθεης te put
mnijenja sadri uoljivo manje argumentacije od puta istine, njegov
je izraz blii poetskom izrazu. Otuda Proklovo zapaanje da
Parmenidov stih nalikuje prozi te da je njegova poetinost siromašna
pogaa u suštinu Parmenidove namjere da sudi razumom (κρναι δ λγω)
(DK28B7.5) o onome što je boginja Pravde izrekla. Time je utvrena
jedna od osnova Par menidova izbora didaktikog epa. Meutim, osim
semantike koju nosi Homerovo razlikovanje jezika bogova i jezika
ljudi, nije mogue utvrditi bliu stilsku vezu Parmenidova i Homero
va heksametra bez obzira na znaaj koji pojedini Homerovi izrazi
imaju za izbor rijei same poeme. Takoer, itav niz pjesnika i
njihovih poema, koji su stvarali u 7. i 6. stoljeu p.n.e., ostaje
za nas izgubljen i mi ne moemo sa sigurnošu tvrditi tko je sve
mogao biti stilski uzor Parmenidu.
2.2. Govor lai-nalik-istini i govor istine
Za razliku od stila Homerovih himni i epova, kako je to Diels
pokazao, He siodova Teogonija sadri slinosti ne samo s drugim
dijelom Parmenidove
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha603
poeme, putem mnijenja, u kojem Parmenid izae svoju teogoniju i
kozmogo niju, nego i sa samim prologom. Navest emo samo neke od
njih, ukljuujui i one sadrajne od kojih poinjemo kao i u sluaju
analize Homerova utjecaja na Parmenidov stih. Tako, kada govorimo o
putu mnijenja i putu istine u Parmenidovoj filozofiji ne treba
zaboraviti da je za poetke terminološkog razlikovanja λθεια (isti
na) i δξα (mnijenje) zasluan, po svemu sudei, Hesiod kod kojega
Suneve kere u Teogoniji priopuju: »Mnoge lai mi znamo izgovarati
istini sline, / Ali, kad hoemo, znamo objavit istinu
pravu.«24
Znaaj Hesiodove distinkcije u tom je da ona ne poiva izmeu istine
kao tak ve i lai kao takve, nego izmeu onoga što nalikuje istini
(»lai nalik istini«) i istine same. Time je Hesiod otvorio mogunost
cjelovitog razumijevanja i mnijenja i istine u potonjim stoljeima.
Meutim, sama domena izricanja kod Hesioda je prepuštena volji Muza,
na dahnuu ili boanskom zanosu, koji nije bez znaaja za filozofiju
kako to istie Platon u Fedru, dijelei ga izmeu etvorice.25 Parmenid
je svjestan
18
Izraz φσει νματα je Platonov i ovdje je dan da bi se istaklo ono
što Platon uoava na spo menutom mjestu kod Homera. Naime, razlika
koju uoava Platon na spomenutom mjestu u Kratilu, jasno istie znaaj
etimološke meto de kod Homera te da etimološka osnova rijei u
govoru bogova upuuje na bivstvo (οσα) imenovanih stvari.
19
»οτω τοι κατ δξαν φυ τδε κα νυν ασι / κα μετπειτ π τοδε τελευτσουσι
τραφντα / τος δ νομ νθρωποι κατθεντ πσημον κστωι«. Vidi: H. Diels,
Predso kratovci I, str. 216.
20
»ο γρ φατν οδ νοητν στιν πως οκ στι« (DK28B8.8–9); u Dielsovu
prijevodu na njemaki jezik stoji: »Denn es ist unsagbar und
undenkbar, wie es nicht existieren solle.« Vidi: H. Diels,
Parmenides Lehrgedicht, str. 37. Za nas je znaajna negacija ο γρ
φατν jer iz tog proizlazi da o φσις, o kojemu se pjeva u drugom
dijelu poeme, ne moe biti iskazano »neontološko«, nego radije
»predon tološko« stanovište Parmenidovih prethodni ka, a za koje
e naredno razmatranje pokazati da usprkos tome što pripada onome
što nije πστις ληθς, pripada iskazu boginje.
21
Na dva se mjesta u poemi nalazi φυ, aorist in dikativa aktiva
glagola φω, u DK28B10 gdje stoji uz negaciju i u spomenutom
fragmentu B19. Znaajno je da Parmenid ne koristi pre zentski oblik
ovog glagola. Sa sasvim druge »noetike« strane, koja pripada
glagolu στι, Mikuli kae: »Stoga se moe anticipatorno utvrditi da je
parmenidovsko εστι – upravo kao ‘reenica’ koja uzrokuje svoj
protuiskaz – u svojoj jezinoj produktivnosti, koja se po
kazuje kao sposobnost samotvorenja, noetski motivirana redukcija
ili tonije reeno: ‘kon trakcija’ rijei ‘physis’ predstavlja
simbolizi ranu ‘vremenskost’ svijeta u cjelini. Εστι e se pokazati
kao cezura koja omoguuje da se physis utisne u predpovijest stanja
svjetskih odnosa koje oznaava εον. Time je εστι neka vrsta praga
izmeu noetike i jezine dohvati vosti ‘bivstvujueg’ te stoga moe
funkcioni rati kao prvi kamen temeljac bilo koje tvorbe reenice,
ali ne i kao sama ta tvorba reeni ce.« Vidi: B. Mikuli, Sein,
Physis, Aletheia, str. 170.
22
»κα με θε πρφρων πεδξατο, χερα δε χειρ δεξιτερν λεν, δε δ πος φτο
κα με προσηδα« (DK28B1.21–23)
23
»ε δ γ γν ρω, κμισαι δ σ μθον κοσας« (DK28B2.1)
24
»δμεν ψεδεα πολλ λγειν τμοισιν μοα, δμεν δ, ετθλωμεν, ληθα
γηρσασθαι« (Hes. Th. 27–29; prijevod prema: Hesiod, Poslovi i dani.
Postanak bogova. Homerove himne, preveo Branimir Glavii, Demetra,
Zagreb 2005., str. 87).
25
Naime, proroko nadahnue Apolonu, miste rijsko Dionizu, pjesniko
Muzama, a ljubavno/ filozofsko Erosu (Pl. Fedar 265b). Istiemo zna
aj Platonove igre rijeima μνικς–μαντικς, predstavljenu nešto ranije
u istoimenom dijalo gu (244c). Njihovu semantiku Platon vezuje za
proroicu u Delfima i sveenicu u Dodo ni, koje po boanskom nadahnuu
(μνικς) »ispituju« budunost (μαντικς), a u jednom posebnom smislu i
za zanos koji dolazi od Muza.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha604
varljive upotrebe jezika te on ini preokret u odnosu na Hesiodovo
razumije vanje izricanja smisla, što je posebno naglašeno kroz
prolog i drugi dio Par menidove poeme. Varljiv spoj rijei boginje
(DK28B8.53) koji se odnosi na mnijenja smrtnika pokazuje promjenu u
okviru iste cjeline, naime, cjeline poeme. Drugo, kada boginja Δκη
izlae pouzdan govor ona ga nunim na inom vezuje za Istinu (λθεια)
o onome što jest (DK28B8.50–53), a ne za vlastitu proizvoljnost, i
prelazi na ureenje svijeta, koje je opet nuno poveza no s
mnijenjima smrtnika (DK28B8.60). Iako Hesiod ini distinkciju izmeu
lai koje se ine istinom i istine same, sama objava, pa i mogunost
izriaja pripada proizvoljnosti Muza, a ne nunosti stvari. Za
Parmenida je proizvolj nost u promišljanju i izricanju
nedopustiva, a θμις i δκη su ti koji odreuju mjeru njegovog
poduhvata (DK22B1.28); θμις i δκη, jednako kako naela mišljenja
tako i bitka. Stoga, oni ostaju jedini, a s prvom moemo rei i nuni
i istinski, dakle, filozofska osnova Parmenidova putovanja,
prisutna do kraja poeme, i kao takva dio su cjeline njenog
pripovijedanja kako ontološkog, tako i onog, za tumae spornog,
kozmološkog diskursa.26 Da nije tako, Parme nidov poduhvat bio bi
plod usuda (»jer nije te pogubna sudbina nagnala ii ovim putem«)27
i ne bi se razlikovao od spomenutog hesiodskog prizivanja Muza.
Razlika je to do koje je Parmenidu izuzetno stalo.
2.3. Parmenidovo bojenje kontrasta: epske (pra)slike
Parmenidov stih stilski je blii Hesiodovu poetskom izrazu, nego što
je to Homerovu. Hesiodovo prizivanje muza u stihovima
Teogonije
»O tom mi pjevajte, Muze, stanarice olimpskih dvora, / Sve od
poetka i ka’te ‘ko od njih prvi se rodi«28
stilski je veoma nalik poetku drugog fragmenta poeme O
prirodi:
»Hajde, kazat u, a ti saslušaj, zapamti rijei (…).«29
Takoer, Parmenidovom »boravištu Noi« (δματα Νυκτς) iz prvog frag
menta osnovu moemo nai u Hesodovim stihovima:
»Ondje se diu jezoviti dvorovi Noi Mrkle, njezini dvori što tmurni
ih oblaci kriju (…).«30
»… stojeke tu No sastaje se s Danom (…).«31
Pjesnika paralela koja je podvuena doprinosi utisku da Parmenidov
stilski izraz nije autentian. Meutim, ni ova metrika podudarnost ni
izbor rijei ne govore nam da je Parmenidu stalo do slinosti s
Hesiodom. Naprotiv, mi šljenja smo da on ovu stilsku i formalnu
slinost koristi da bi iznenadio onom drugom sadrajnom, misaonom
razlikom u odnosu na Hesiodovu teogoniju i kozmogoniju koju eli
naglasiti. Otuda jedan od filozofskih razloga epskog stiha
zasigurno ima osnovu u bojenju ovog kontrasta. Tragovi tih boja
prepoznaju se i kroz analogiju sa stilskim i metrikim elemen tima
Pindarovih (Πνδαρος) Oda. Parmenid prati Pindarov opis puta s
poetka šeste Olimpijske ode, pri emu podudarnost epske slike i
naizgled istovjetnost sadraja nije mogue izbjei: od njenih »krepkih
mazgi« (σθνοςμονος) ko jima nalikuju konji koji nose Parmenida
(πποι τα με φρουσιν (DK28B1.1), do Pindarovih “dvostrukih vrata
himni” (πλας) ija je, u Parmenidovoj poe mi, kljuarica boginja
Pravde.32 Meutim, ini se da Parmenid stih
»… kad su me boginje povele na put glasovit (…).«33
suprotstavlja Pindarovim stihovima
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha605
»… da ravnom se povezemo cestom (…).«34
a Pindarovom putu do »kolijevke otaca« (κωμα τε πρς νδρν /κα γνος)
put (do) boginje
»… s onu stranu svih naselja nosi ovjeka znalca (…).«35
Parmenidovo nadilaenje puteva smrtnika nije Pindarova ravna staza.
Napro tiv, Parmenidovo putovanje je od nje daleko – γρ π νθρπων
κτς πτου στν (DK28B1.28) – jer je njegovo ishodište lijepokruga
(εκυκλος) istina bitka, koju u nizu od zakona iskljuenja treeg,
preko naela proturje nosti, do zakona identiteta, boginja Pravde
suprotstavlja helenskoj mitskoj slici, suprotstavlja Pindarovoj
»kolijevki otaca«. Stoga, mišljenja smo da je slinost epskih slika
Parmenidova stilska figura pomou koje pokazuje kon trast u odnosu
na mitsku tradiciju. Kako je to još Diels primijetio, nemogue je
pretpostaviti da je u poemi slu ajno uparena »oduševljenja
dostojna energija apstrakcije i snaga logike«36 s »isto tako snana
i slobodna fantazija«.37 Istovremeno veza Parmenida s prethodnicima
ne znai nuno i odsustvo originalnosti njegova stiha, kako je kod
neoplatoniara i stoika esto tumaen Parmenidov stih. Stilska i
metrika preuzimanja izmeu filozofa i pjesnika nisu nikada bila
jednosmjerna, a ono što Parmenida od svih razmatranih mistiara
odvaja jest njegov racionalizam, smatra Diels.38
26
Ovim je jasno da se mi ne moemo sloiti s prevladavajuom veinom
tumaa koji tvrde da na putu mnijenja nema nikakve istine.
27
»πε οτι σε μορα κακ προπεμπε νεσθαι / τνδ δν« (DK28B1.26–27)
28
Τα τμοι σπετε Μοσαι, λμπια δματ χουσαι [ξ ρχς, κα επαθ, τι πρτον
γνετ ατν] (Hes. Th. 114–117). Termin δματ takoer se susree u
DK28B1.9: δματα Νυκτς (boravište Noi).
29
εδ γ γν ρω, κμισαι δ σ μθον κοσας (DK28B2.1)
30
»Νυκτς δ ρεβεννς οκα δειν στηκεν νεφλς κεκαλυμμνα κυανσιν« (Hes.
Th. 744–746); uopeno, mogue je da je cjelokup na slika »Dana i
Noi« iz prologa Parmenido ve poeme Hesiodova. Usporedi još Hes.
Th. 742–761.
31
»θι Νξ τε κα μρη σσον οσαι λλλας προσειπον« (Hes. Th. 748–750);
nota bene, znaaj Hesiodovih stihova za Parmenidovu poemu
neuporedivo je vei od tragova orfiz ma koje u poemi pronalazi
Diels.
32
Fränkel u svom poznatom radu posveenom Parmenidu, Studies in
Parmenides, odreuje slinost Parmenidova putovanja na koje je voen
sunevim kerima, a koje je opisano
u proimionu poeme s Pindarovom »6. Olim pijskom odom«. On pokazuje
ne samo da je semantika ova dva putovanja ista nego i da Parmenid u
pojedinim dijelovima prvog fra gmenta koristi iste pjesnike slike
koje i Pin dar kada govori o svom putovanju.
33
»πε μ ς δν βσαν πολφημον γουσαι δαμονες« (DK28B1.2–3; Sextus
Empiricus, Adv. Math. VII 111f.; Simplikios, In Cael., 25f.)
34
»φρα κελεθ τ ν καθαρ / βσομεν κχον« (Pind. O. 6. 22–27; prijevod
prema: Pindar, Ode i fragmenti, preveo Ton Smerdel, Matica
hrvatska, Zagreb 1952., str. 63.
35
» κατ πντ στη φρει εδτα φτα« (DK28B13; Sextus Empiricus, Adv. Math.
VII 111f.; Simplikios, In Cael., 25f.
36
37
Ibid.
38
Diels zakljuuje: »Ali ono što njega (Parme nida) odvaja od svih
ovih orfikih, pitagorov skih ekstatikih uenja, to je njegov
raciona lizam, na koji utjee još samo vanjska forma, a ne više i
sadraj mistike.« Vidi: ibid., str. 21. Diels upozorava na
tendenciju mistia ra da izvrše reformu religije i polisa koja se
javlja u kulturi zapadnih naseobina antike
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha606
2.4. Ksenofanov poetski izraz
Hegelova tvrdnja da je Parmenidov poetski izraz manira vremena
vidimo, paradoksalno, kao posljedicu nerazumijevanja duhovne
situacije u kojoj Par menid gradi svoju misao.39 Parmenidov izraz
je, štoviše, jedinstvena poja va u filozofiji uope jer prije
Parmenida nitko nije svoju filozofiju ovjeko vjeio stihom, a od
svih predsokratovaca samo su Parmenid i Empedoklo (μπεδοκλς) pisali
u formi heksametra.40 Navedeno Burnetovo zapaanje moe se uiniti
sporno utoliko ukoliko se uputimo u brojne izvore koji na vode
Ksenofana (Ξενοφν) ne samo kao pripadnika i osnivaa elejske škole
nego i kao filozofa koji je svoj, kako ga neki nazivaju,
monoteizam41 branio upravo sluei se stihom. Ksenofan je svoje misli
izrazio kroz povijesnoep ske pjesme, elegije i u jambskim
stihovima, takozvanim σλλοι, tj. satiri nim stihovima –
rugalicama. Meutim, njegova se misao jedva moe smatrati
filozofskom, kako to Aristotel primjeuje u Metafizici (Met.
986b18–20), a gotovo je sigurno da Ksenofan nije filozof prirode i
pisac didaktikog epa. Uopeno, mišljenja o tome treba li Ksenofana
smatrati filozofom podijeljena su, od Dielsa, koji Ksenofana vidi
kao zaetnika elejske škole, preko Burneta, koji vjeruje da je
Ksenofan ipak nešto više od rapsoda te da je strogi kritiar Homera
i Hesioda,42 do Gomperza, prema kojemu je Ksenofan lutajui pjes
nik, ali ne i mislilac kojemu je mjesto uz druge predsokratovce.43
Tako, Jäger potpuno osporava fragmente Ksenofanova djela O prirodi
za koji se govorilo da je pisan u heksametru kao dvostih i ini to
ak i s izvorima koji navode Ξεωοφνης ν τ περ φσεως, naime, da je to
djelo ikad i postojalo. To ide u prilog našoj tvrdnji da je
Parmenidov poduhvat nešto posve autentino i da se ne radi o maniri
epohe. Diels navodi da je Ksenofan svojim silama kriti zirao
mitologiju kao »nemoralnu« (unsittlich), i ovaj filozofski razlog
uzima kao dokaz nepostojanja didaktikog epa kod Ksenofana. Naime,
Diels smatra da bi Ksenofan ostao dosljedan svojoj kritici Homera i
Hesioda i u pogledu stila.44 Meutim, mišljenja smo da se prije
stupanja Sokrata (Σωκρτης) na povijesnu scenu ne moe govoriti o
moralu i moralnosti45 te time smatramo neprimjerenim Dielsovo
itanje Ksenofanove kritike epske tradicije sa staja lišta potonjih
kategorija. Za kraj razmatranja mogunosti da je Parmenidov stih
zapravo rezultat utjeca ja Ksenofana kao osnivaa elejske škole,
treba se osvrnuti na znaajno Rein hardtovo delo Parmenides und die
Geschichte der griechischen Philosophie. U njemu Reinhardt odbacuje
istinitost navoda koje donosi nepoznati autor djela O Ksenofanu,46
a koje je kasna doksografija esto navodila kao dokaz da Parmenidovo
uenje o bitku potie iz Ksenofanova monoteizama. Kroz pojmovnu
analizu, koja esto polazi od filoloških pretpostavki, Reinhardt po
kazuje da je autor ovog djela uenja trojice filozofa pripadnika
elejske škole pripisao Ksenofanu pogrešno razumijevajui
Aristotelove navode, a da pri tom ispred sebe nije imao Ksenofanova
izvorne spise. Djelo O Ksenofanu je, zapravo, konstrukcija uenja o
jednom bogu, izvedena iz Parmenidova uenja o bitku, a koja je
prikazana kao Ksenofanova izvorna misao. U tom smislu Reinhardt
primjeuje:
»To u stvari nije jedina navedena potvrda, po kojoj bi Ksenofan
polazio od elejske formule jedinstva tj. od bitka, i ovaj bitak ili
Jedno tek bi naknadno izjednaavao s bogom. Kako kasniji doksografi
zakljuuju, oslanjajui se na Teofrasta, tako i on ima prethodnika u
Aristotelu; tako er Aristotel prepoznaje u Ksenofanou bogu samo
odreenje i izlaganje elejskog SveJednog: τ ν ενα φησι τν Θεν
(rekao je da je jedno bog). To je tako zauujue, kada oboje, Ari
stotel kao i Teofrast, naginju k mišljenju da Ksenofanovo uenje
spada manje u fiziku, nego u teologiju.«47
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha607
Reinhardtovo razumijevanje Ksenofanova povijesnog poloaja i znaaja
koji ima za razvoj elejske škole govori u prilog tezi da Parmenidov
stilski izraz niim nije bio uvjetovan, pa ni filozofskim utjecajem
kritiara epske tradi cije. Na tragu Reinhardtova, a iz jedne druge
pozicije i Jägerova zakljuka, moemo rei, da ak i ako se pretpostavi
da je Ksenofan imao djelo koje nosi naslov O prirodi te da anonimni
autor rasprave O Ksenofanu i iznosi Ksenofa novo uenje za koje je
jasno da Aristotelu i Teofrastu (Θεφραστος) nisu bili poznati,48 to
ne iskljuuje mogunost da je Ksenofan, uvši za Parmenidovo
Grke. Istraujui mogui utjecaj mistika (orfiara i pitagorejaca) na
Parmenidov izbor heksametra Diels zakljuuje da se kod kasnih
orfiara mogu prepoznati Parmenidove slike te da njihov odnos nije
ni jednoznaan ni jed nosmjeran. Tome treba dodati da je Parmenid
gotovo sigurno vodio βος Πυθαγρειος te da su mu bile poznate ne
samo misterije nego i literatura koja je pratila pitagorejski
korpus tog doba.
39
G. V. F. Hegel [G. W. F. Hegel], Istorija filo zofije I, str. 214.
U prilog Hegelovoj tvrdnji treba ipak dodati da je prisutan,
naravno, itav niz pjesnika u 7. stoljeu p.n.e. koji su pisali
proroštva, himne, teogonije i kozmogonije, a znamo i za orfike
rapsodije koje nastaju ne što kasnije. Do nas je malo što od te
pjesnike grae stiglo. Meutim, uopeno moemo rei, da u njima izraena
misao nije i pojmovna.
40
41
Reinhardt, tako, u svom djelu Parmenides und die Geschichte der
griechischen Philo sophie na nekoliko mjesta povezuje Ksenofa na
s monoteizmom. Wilamowich je, ini se, još odreeniji u svom stavu o
Ksenofanovom monoteizmu. Burnet takav stav uzima samo uvjetno, tj.
da moemo govoriti o Ksenofano vom monoteizmu, ali ne u onom smislu
u ko jem ga danas upotrebljavamo. Ta odredba nije sasvim
primjerena antikom dobu, ni Kseno fanovoj misli koju je
najprimjerenije oznaiti kao monistiku.
42
43
T. Gomperz, Griechische Denker, str. 136. Burnet se oštro
suprotstavlja Gomperzovu stajalištu, smatrajui da je Ksenofan svoje
pjesme recitirao. Osim navoda Diogena Laer tija (ατς ρραψδει τ
αυτο), nema dru gog dokaza za tvrdnju da je on bio rapsod, a i taj
navod se ne odnosi na Ksenofanovu inter pretaciju Homerovih
stihova, nego njegovih vlastitih. Usp. Diogen Laertije, ivot i
mišlje nja istaknutih filozofa, preveo Albin Vilhar, Beogradski
izdavakografiki zavod, Kultu
ra, Beograd 1979., str. 299. Takoer, smatra Burnet, teško je s
obzirom na ono što donose stari izvori prihvatiti tvrdnju da se
Ksenofan naselio u Eleji i osnovao filozofsku školu. Vidi: D.
Barnet [J. Burnet], Rana grka fi lozofija, str. 142.
44
H. A. Diels, Parmenides Lehrgedicht, str. 10. Ovom Dielsovom
argumentu svakako moe mo suprotstaviti Gomperzov stav da se Kse
nofan izraavao kao putujui rapsod koji reci tira Homerove i
Hesiodove stihove, a koje je na simposionima potom kritizirao. U
tom slu aju, ne moemo govoriti o potpunoj dosljed nosti. Vidjeli
smo da Burnet kritizira i jednu i drugu poziciju kao povijesno
neautentinu. Vidi: D. Barnet [J. Burnet], Rana grka filo zofija,
str. 143.
45
Detaljnije o pretpostavkama nastanka morala, ukljuujui i njegovo
pojmovno odreenje, prostornu i temporalnu fundiranost, kao i o
formuliranju samog izraza u grkoj i latinskoj filozofskoj
terminologiji vidi: eljko Kalu erovi, »Pretpostavke nastanka
morala«, u: Devad Joguni (ur.), Bošnjaka pismohra na. Zbornik
radova Simpozija »Gdje je nestao – moral«, sv. 15, br. 42–43,
Bošnjaka nacio nalna zajednica Hrvatske, Zagreb 2016., str.
135–147.
46
Zapravo, djelo koje je pisano u kasnioj pe ripatetikoj maniri nosi
naslov De Melisso, Xenophane et Gorgia i danas se smatra pse
udoaristotelovskim. Reinhardt autora naziva anonimusem i pokazuje
da je dijalektika poj mova u ovom djelu toliko razvijena da se ne
moe smatrati preteom Parmenidove misli, koji tek gradi filozofsku
terminologiju prisut nu u tom djelu.
47
Karl Reinhardt, Parmenides und die Geschich te der griechischen
Philosophie, Verlag von Freidrich Cohen, Bonn 1916., str.
101–102.
48
To je, naime, jasno kada se usporedi odjeljak 986b21–28
Aristotelove Metafizike i odjeljci djela O Ksenofanu. Oni donose
potpuno raz liite tvrdnje o tome kako Ksenofan odre uje pojmove
ogranienog i neogranienog. Usporeujui dva kljuna mjesta,
Reinhardt
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha608
uenje o bitku, u njega zaodjenuo svoje uenje o jednom bogu.49 To bi
Kseno fana uinilo tek interpretatorom Parmenidova djela, ali ne i
osnivaem elejske škole te preteom Parmenida. Ono što, nezavisno od
spomenutih spornih izvora, ini Ksenofana znaajnim za naše
razmatranje je zapravo to da je on na najeksplicitniji nain bio
kritiar mitologije koja je snano bila zastupljena u grkim polisima.
Ksenofan nije u tome bio usamljen. »On je samo iznio neizbjene
posljedice filozofske revolucije u religiji do koje su dovele
jonske teorije o prirodi.«50
Ali kako je on bio recitator,51 njegove Rugalice imale su velikog
odjeka, a ono što se moda inilo na poetku kao beznaajno, vremenom
dobiva na svojoj teini: Ksenofanova tenja za filozofskim
utemeljenjem onog boanskog. To još znai: za filozofskim
utemeljenjem onoga što je kao nepokretno, nepro lazno, vjeno i
Jedno, osnova svijeta i kao takvo jedino dostojno oboavanja. Jer za
Ksenofana su bog i svijet još uvijek istovjetni, ak i kada se uzme
u obzir odreenje boga koji: »Sav posvema vidi, sav posvema misli,
sav posvema uje.«52
Stoga, kod Ksenofana: »Teologijsko se pribliava usko shvaenom
panteizmu.«53
Analogno tome, u Parmenidovu izboru epskog heksametra moemo vidjeti
ne toliko utjecaj Homera i Hesioda, ili orfiara, koliko Parmenidovu
namjeru da, na novi nain, razumljeno boansko54 izrazi u formi
heksametra. Ali i više od toga, jer: »Kritizirajui Parmenida nemamo
prava govoriti o konvencionalnosti stila jer ono što karakte
rizira poemu jest peat koji joj daje sam autor, ono što je on
osobno najdublje doivio, a na što ukazuje njegovo svjesno
odstupanje od hesiodskog uzora.«55
Tu pronalazimo potrebu za preoblikovanjem boanskog i mogu
Ksenofanov utjecaj na Parmenidov stilski izraz. I ini se da je
svaka daljnja slinost s ui teljem iz Kolofona neadekvatna. Odatle
Dielsov stav, da je Parmenidova mi sao samo formalno odreena kao
mitska, tj. da je Parmenid iskazuje mitskom slikom, ali da je ona
sadrajno misao logikog slijeda koja s mitskim nainom mišljenja
dijeli još samo svoju poetsku formu, nije sasvim odriv.
3. Parmenidovo iskazivanje πως στιν56
Namee se pitanje: kome pripada kazivanje o γνετον (nestvorenom),
οδον (cijelom), μουνογενς (jednorodnom), τρεμς (nepokretnom), οδ
τλεστον (dovršenom) i νλεθρον (nepropadljivom) bitku, jednom
nepokretnom bit ku, bogovima ili ljudima? Kojim se logosom ono
razumije? I nije li jasno da ukoliko zla sudbina nije poslala
Parmenida na put od staze ljudi daleko, utoli ko to mora biti da
je uinio njegov filozofski usud? Nema li time Parmenidov epski stih
nuno filozofsko ishodište i uhodište? Jer jasno je da Parmenidov
prolog nosi više od ovog racionalizma, pri emu je, bar isto toliko,
daleko od misticizma. Parmenidova poema iskazana je potreba za
filozofskim utemeljenjem mišlje nja i govora o onome da jest (πως
στιν) i nainu na koji jest (στιν). Ta je potreba vanvremena i kao
takva boanskog je porijekla. Utemeljena u pravdi (δκη) i pravu
(θμις) onoga što jest (λλ θμις τε δκη τε57 (DK28B128), a ne na
ljudskim putevima (τνδ δν ( γρ π νθρπων κτς πτου
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha609
στν).58 Stoga se Parmenid na tu potrebu odaziva, ne poput sibila,
koje se u poznavanju boanske volje proriku, nego kao onaj koji
sluša boanski φτις, rije boginje Pravde (Δκη), i uva i utvruje u
filozofskoj zakonitosti njeno uvjerenje. Prisnost s tom rijeju
Parmenid izraava u DK28B122–24:
dolazi do zakljuka da nepoznati autor djela o Ksenofanu nije
zapravo imao u rukama Kse nofanove izvorne fragmente, nego je
vjerojat nije da je do svojih navoda došao pogrešno razumijevajui
Aristotelov komentar. Vidi: K. Reinhardt, Parmenides und die
Geschichte der griechischen Philosophie, str. 97–111.
49
Ve smo istaknuli da, iako Ksenofan govori o jednom bogu, to još ne
znai da ga moemo nazvati monoteistom. Uostalom, u Ksenofa novom
23. fragmentu (DK21B23) ne kae se da »postoji samo jedan bog«, nego
se istie da jedan bog, koji je najvei meu bogovima i ljudima, ni na
koji nain nije slian smrtni cima, ni po obliku ni po mislima.
Reinhardt smatra da ne treba kruto shvatiti ni Aristote lov navod
da je Ksenofan osniva elejske ško le jer pripadnost filozofskoj
školi u antici ne znai isto što i danas. Vidi: ibid., str.
104.
50
Verner Jeger [Werner Jäger], Teologija ranih grkih filozofa, preveo
Branimir Gligori, Slubeni glasnik, Beograd 2007., str. 47.
51
Bez obzira na to je li Burnet u pravu kada tvrdi da je odredba
Ksenofana kao rapsoda upitna, kao istinit stoji Diogenov navod da
je Ksenfan recitirao svoje stihove. Vidi: D. Laertije, ivot i
mišljenja istaknutih filozofa, str. 299.
52
»ολος ρι, ολος δ νοε, ολος δ τκοει« (DK21B24); u antici pojam
svijeta iz sebe ne iskljuuje pojam ivota (ζον), pa ak ni po jam
duše (ψυχ). Kaluerovi je pokazao da je svojevrsni vitalizam
sastavni dio predso kratske misli. Vidi: eljko Kaluerovi, »Ta
lesov vitalizam«, Filozofska istraivanja 139 (3/2015), str.
471–482.
53
Vidi: H. A. Diels, Parmenides Lehrgedicht, str. 9. Ali, povijesni
preduvjet Ksenofanova »panteizma«, i to treba naglasiti, je
sljedee: »Grki bogovi pripadaju prirodnom poretku svijeta, i zbog
toga nisu povezani s nacional nim granicama ili najboljim
(privilegiranim) grupama.« Vidi: Bruno Snell, Die Entdec kung des
Geistes, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen 1975., str.
31.
54
Heidel tezu da Homerovi bogovi u ranoj gr koj filozofiji bivaju
»zamenjeni« φσιςom eksplicitno iznosi: »Vidjeli smo da je u svije
tu homerske misli za svaki dogaaj zasluna
aktivnost bogova i to kako je koncepcija pri rode zamijenjena
bogovima kao osnova objaš njenja, φσις je zamišljen kao izvor
mnogo brojnih dogaaja u svijetu. Fenomen ivota, kozmosa i
mikrokozmosa inio se da se javlja spontano i bez vanjskog uzroka i
upravljanja, prirodno je privuklo panju filozofa i moglo je
proizvesti javljanje mogunost izbjegava nja odreenog uzroka
kretanja.« Vidi: W. A. Heidel, »Περ φσεως«, str. 105. Drugim ri
jeima, u filozofiji Mileana ono vjeno i vla dajue ve je razumljeno
kao ρχη svega što jest, utoliko je, primijetit e Aristotel u Fizici
203b13, boansko.
55
V. Jeger [W. Jäger], Teologija ranih grkih filozofa, str. 84.
56
Izraz je Parmenidov (DK28B2.3). Parmenid eše kae ς στι (da jest,
kako jest, što jeste). Nama je izraz πως στιν znaajan iz dva
razloga. Prvi se tie rijei πως (kako, na bilo koji nain) jer
drugaije naglašena kao πς znai glas, govor ili poruku. U ovom nam
smislu semantika, koja proizlazi iz ove homonimije, govori da ne
samo da boginja Pravde kao kljuarica poretka prenosi poruku
Parmenidu, nego da ta poruka dolazi od στι (jest), koje ovako
naglašeno nema kopulativ ni karakter, za razliku od στν, nego nosi
šire znaenje prisustva kao ontološke kategorije. U tome lei drugi
znaaj izraza πως στιν. O ovoj razlici (ali u nekom drugaijem
smislu) izmeu upotrebe στν i στι više u: S. unji, Fragmenti
elejaca, str. 17.
57
Kaluerovi u monografiji Dike i dikaiosyne primjeuje: »Rijei θμις i
δκη koje se ovdje spominju potom su razliito prevoene na mo derne
jezike. U Dielsovim Predsokratovcima termini su ‘Gesetz’ i ‘Recht’,
a u Burnetovoj Ranoj grkoj filozofiji ‘right’ i ‘justice’. Ški
ljan je to uinio s ‘pravda i pravednost’, Še panovi s ‘Pravo i
Pravda’, a unji s ‘Red i Pravo’. Moda, ipak, par ‘pravo i pravda’
adekvatno prenosi izvorni smisao sintagme θμιςτε δκη na naš jezik.
To što ga je i Θμις poslala na put moe znaiti da je njegovo pu
tovanje dopušteno ili odobreno.« Vidi: eljko luerovi, Dike i
dikaiosyne, Magnasken, Skopje 2015., str. 150.
58
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha610
»Primi me boginja naklono, desnu (mi) uhvati ruku svojom ruku i
rije mi ovako progovori (…).«59
Od prvog stiha svoje poeme, Parmenid stavlja do znanja, da je
njegovo pu tovanje do istine bitka da jest (πως στιν (DK28B4.3) i
ne moe biti da nije (ς οκ στι (DK28B4.3), boansko (δαμονες). σον τ
π θυμς κνοι (DK28B1.1)60 prvog fragmenta donosi da je putovanje
poelo moda voljom samog Parmenida, pri emu zapravo prezent φρουσιν
(DK28B1.1) govori o prisutnosti u smislu postojanosti, moda i
neprekidnom trajanju tog puta, na što upuuje 5. fragment, a 3. u
ranijoj redakciji:
»Jer nije mi vano gdje u poeti: opet u natrag onamo doi.«61
Parmenid je na tom putu kao εδτα φτα.62 Onaj koji vidi i zna,
nadilazi sve ( κατ πντ στη φρει)63 te stie iz mraka na svjetlo
(προλιποσαι δματα Νυκτς, ες φος)64 do boginje Pravde (Δκη). Ona
sama, Δκη, izrie ono ljudskim jezikom gotovo neizrecivo, ljudskom
mnijenju neumljivo, dakle, pokazuje (onome tko vidi: εδτα φτα)
nunost mišljenja i izricanja onoga jest. Utvrujui πως στιν u
mišljenju (νοεν) i istini, πως οκ στι ostaje van izriaja:
»… ni misliti naime ni rei ne smiješ da nebie jest.«65
Ono što jest samo se mnijenju (δξα) smrtnika ini da je i postalo
(φυ): »Odsad slušaj mnijenja smrtnika (ljudi) / pa eš uti moje
rijei o poretku lanom.«66
Prema mišljenju (νοεν) bitak (ν) koji jest (στιν) i ne moe biti da
nije je prema mnijenju (δξα) poredak onoga što je postalo (φσις).67
Tako je Parmenidovo utvrivanje ispravnog mišljenja (νοεν) kroz
naelo identiteta πως στιν pojam φσιςa, koji je u Heraklitovoj
misli logosan te mu pripada istinsko mišljenje (ξν ν),68 reducirano
na πως στιν69 Semantika φσις u Parmenidovoj poemi pripada μθοςu po
onome što slijedi iz mišljenja πως στιν, dakle po nunosti, po
nunosti koja pripada λγοςu (χρ τ λγειν τε νοεν τ ν μμεναι). Iz
toga proizlazi kozmološki poredak izmješten zako nom iskljuenja
treeg. Izricanje varljivih rijei na putu mnijenja nije ni slu
ajnost ni puka proizvoljnost boginje Δκη, nego posljedica
konzekventnog mišljenja.70
Parmenidovo mitotvorstvo, stoga, ne dolazi od manire vremena te
njime Parmenid ne oblai logiku suhoparnost svog uenja o bitku, kako
je to bila manira helenistikorimskog doba tijekom kojega su
filozofske misli ukra šavane kroz stihove didaktikih poema. Prije
e biti obratno: da iz epskog heksametra, iz govora bogova a ne
ljudi, po prvi put pred nas izranja ogoljela filozofska misao, po
prvi put raa se pojam πως στιν. Prolog poeme otuda nije tek
metafora, dana da okiti naelo identiteta kojim poinje
lijepo-okrugla istina (Αληθεης εκυκλος). Prolog je epskom slikom
naglašen kontrast iz meu vladajueg principa φσιςa opisanog
mitovima, dakle svijeta bogova (kozmogonija i teogonija), i πως
στιν koje Parmenid utvruje u boanskom λγοςu, a koje ima oznake
(σματα): da jest γνετον (nestvoren), οδον (cijel), tj. nedeljiv,
μουνογενς (jednorodan), τρεμς (nepokretan), οδ τλεστον (dovršen),
νλεθρον (nepropadljiv) te kojeusebiostajeisto. Ukoliko
proglasimo ove »boanske« predikate dovoljnim razlogom zbog kojega
Parmenid posee za didaktikim epom, utoliko ne treba izbjegavati
injenicu da Parmenid bitak ne imenuje kao ono »boansko«, niti kao
boga ili bogove (iako je to nesumnjivo mogao), nego kae πως στιν
ili kroz nega ciju ς οκ στι μ εναι, ne izriui subjekt. Da jest,
πως στιν, u filozofiji
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha611
Parmenida ne moe se shvatiti supstancijalno, ili preciznije,
supstancijaliza cija Parmenidova πως στιν znaila bi redukciju
njegovog znaenja. A to πως στιν u DK28B3 glasi τ γρ ατ νοεν στν τε
κα εναι (isto jeste i za misliti i za biti), i nije ni nalik grkim
bogovima koji, iako ljudima vlada ju, jesu neodvojivi od
promjenljivog i mnoštvenog svijeta u kojemu zajedno obitavaju.71
Otuda se ini da je razumijevanje Parmenidova uenja »o onome što
postoji vjeno« kao »otkrivanja boanske istine« uitavanje
metafizikih postavki potonjih stoljea u predsokratovsku
misao.72
Parmenidov postupak pokazuje da μ ν ne pripada ni mišljenje ni
izriaj. Dakle, put mnijenja ne bio iskaziv da je o onome što nije,
naime o μ ν, pa je otuda i drugi dio poeme sastavni dio njegova
heksametra. μθοςom je opjevan φσις, a »varljiv spoj rijei« boginje
na umanjuje njegov znaaj za kozmogonijski i teogonijski kontekst
istraivanja. Stoga smo mišljenja da Jä gerovo razumijevanje
Parmenidova epskog govora kao onog kojim Parmenid eli pokazati
boansko otkrivenje iste takve, dakle boanske istine ne moe dati
odgovor na pitanje zašto taj epski govor ne prestaje s putem
istine. Da bi se pravilno razumio »put mnijenja« prikazan u drugom
dijelu poeme, a iji poloaj i uope razlog njegovog izlaganja
predstavlja nikad razriješeni spor mnogih autora,73 Parmenidovom
πως στιν ne treba pretpostavljati mogu
59
»κα με θε πρφρων πεδξατο, χερα δ χειρ δεξιτερν λεν, δε δ πος φτο κα
με προσηδα« (DK28B1.23)
60
61
»ξυνν δ μοι στιν / ππυεν ρξωμαι τθι γρ πλιν ξομαι αθις«
(DK28B3.41–42)
62
64
»… ostaviv nastambu Noi, hitale (mene) pratiti u susret svjetlu
(…).« (DK28B1.9–10)
65
»ο γρ φατν οδ νοητν στιν πως οκ στι« (DK28B8.8–9)
66
»δξας δ π τοδε βροτεας μνθανε κσμον μν πων πατηλν κοων«
(DK28B8.51–52)
67
ini se da Parmenid sinonimno koristi φσις i γνεσις, iz ega
proizlazi da φσις nema dru gi smisao osim rasta, raanja. Ova
leksika podudarnost nije nuno i odluujua za tvrd nju da je put
mnijenja kritika razumijevanja φσιςa kod Parmenidovih prethodnika.
Za nas je Hesiodovo upuivanje na govor muza u Teogoniji mnogo
znaajnije jer Parmenid onome što jest pristupa, promatrano iz cje
line poeme, kroz distinkciju mišljenja koje
prati pouzdan govor i mnijenja koje prati var ljiv spoj rijei.
Naglašavanje ove distinkcije upuuje nas na put mnijenja kao kritiku
He siodove Teogonije« i tek se izvedeno moe u tom smislu razumjeti
i sinonimnost φσις –a i γνεσιςa.
68
Vidi: Ana Miljevi, »Logosnost physisa u Heraklitovoj filozofiji«,
ARHE 13 (25/2016), str. 285–303. doi: http://doi.org/10.19090/
arhe.2016.25.285302.
69
Mikuli je pokazao da je noetika redukcija osnova koja razdvaja dva
dijela Parmenidove poeme: »Parmenid ne pokazuje kako se tono dogaa
taj proces razrješenja, a oekivati od njega pojašnjenje bilo bi
nerazumno name tanje jer je pozicija koju on zauzima jedno znano
pozicija ve izvršene redukcije φυσις na εον. To najbolje pokazuje
podjela tema (ili moda teišta) u pjesmi na dio ‘aletheia’ i dio
‘doxa’.« Vidi: B. Mikuli, Sein, Physis, Alet heia, str. 189.
70
71
Usp. B. Snell, B, Die Entdeckung des Geistes, str. 30–44.
72
Naime, kako to ponekad ini Jäger, nagla šavajui Parmenidovu misao
kao teološku. Vidi: V. Jeger [W. Jäger], Teologija ranih gr kih
filozofa, str. 84.
73
Zeller, Diels i Burnet npr. smatraju da se na »putu mnijenja« moe
pronai prikaz uenja
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha612
nost da bude samo na istinit nain mišljeno i iskazano, nego da jest
uope bude mišljivo i iskazivo. Tu se pokazuje cjelina Parmenidova
uenja o onome što jest, a kao takav je drugi dio poeme prisutan u
izlaganju boginje Δκη iz prologa i prvog dijela poeme. Nalog je dat
stihovima:
»Gledaj: što izmie umu stalno je prisutno u njem; nee on, naime,
odvojiti bitak od veze s bitkom niti (kad je) rasuto posvud po
kozmosu cijelom niti (u jedno) zbito.«74
4. Zakljuak
Cjelina poeme, govor boginje (πος, φτις) o φσις – u i onome što
jest, u Parmenidovoj filozofiji odreen je onim što umu izmie, iako
je uvijek ve u njemu prisutno (DK28B4). Parmenidov didaktiki ep Περ
φσεως iskazi vanje je tog prisustva bitka (τ ν) u izmicanju. Stoga
se kroz pjesmu raa pojam, kroz heksametar opjeva naelo identiteta,
a kroz svean epski govor ono najuzvišenije znanje boginje: πως
στιν. Epski heksametar namjeran je Parmenidov izbor, ali ne da bi
njime obukao »poznatu« istinu bitak jest, nego da bi iskazao potres
misli, potres izriaja, potres koji samo boginja Pravde πολποινος,
moe prenijeti drei κληδας μοιβος (naizmjenine kljueve) poretka
kojim se otvaraju vrata ontološkog mišljenja; vrata ispred kojih su
se okupili Parmenidovi prethodnici od Homera do Pitagore, a iji
kameni prag (DK28B112) ipak nisu prešli. Iz tog potresa, iz te
pjesme, izranja ontološka misao, raa se filozofska terminologija. U
njemu jedinstvo onog jest i mišlje nja (τ γρ ατ νοεν στν τε κα
εναι)75 Parmenidove poeme opjevava bo anski logos. Stoga
Heidegger, govorei o veliini i znaaju antike filozofije, primjeuje
da je »poetak velikoga ak uvijek ono što je najvee«.76
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova
stiha613
Ana Miljevi, eljko Kaluerovi
Philosophical Groundwork of Parmenides’ Verse
Abstract Parmenides’ poem Περ φσεως signifies a path in the
“temple” of philosophy, in the place where the truth of being (τ ν)
happens. The aim of this paper is to argue that Parmenides’ verse
is a freely and intentionally chosen to be philosophical, despite
containing the elements of Hesiod’s Theogony, Homer’s Iliad and
Odyssey, and the elements of Orphic-Pythagorean school. The paper
thus investigates the understanding of language in the Hellenic
period before Parmenides. It shows that Parmenides took over
Homer’s distinction of the speech of gods and the speech of people,
not only with respect to the content of his philosophy, but also
through its form, namely at the level of pronouncing. At the same
time, Parmenides opposed the necessity and the imperative of
thinking and speaking of that “What Is”, and Hesiod’s
differentiation of false and true speech with arbitrary choice of
muse. In that sense, the paper considers Xen ophanes’ critique of
Homer’s and Hesiod’s tradition, and it determines its importance
for the Parmenides’ choice of didactic epic. The basic idea of this
epic is the need to express φσις in a new way of understanding – as
an eternal, unchangeable, homogeneous being − through the hexameter
of the Ionian dialect. This interpretation opens up a possibility
of reading Parme nides’ “the way of truth” and “the way of
opinion” as one coherent whole, i.e. as the parts of one poem which
are not mutually exclusive.
Key words Parmenides, didactic poem, being (τ ν), speech, Homer,
Hesiod
pitagorejaca, Mileana i Heraklita, i da tamo nije rije o
Parmenidovom vlastitom uenju. No Reinhardt tvrdi da je »put
mnijenja« svo jevrstan produetak »puta istine« i postavlja zahtjev
za razumijevanjem poeme kao jedne misaone cjeline.
74
»λεσσε δ μως πεντα νωι παρεντα βεβαως / ο γρ ποτμξει τ ν το ντος
χεσθαι / οτε σκιδνμενον πντηι πντως κατ κσμον/οτε συνιστμενον«
(DK28B4); ovi su stihovi implicitan dokaz za
našu tezu postavljenu u radu, da »put mnije nja« nije »put
nebitka« te da govor koji pripa da njemu, takoer pripada uenju o
φσιςu.
75
76