Ana Miljevi,1 eljko Kaluerovi2
Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Dr Zorana inia 2, RS–21101 Novi Sad 1 anamiljevic@ff.uns.ac.rs; 2 zeljko.kaludjerovic@ff.uns.ac.rs
Filozofska osnova Parmenidova stiha
Saetak Parmenidova poema Περ φσεως oznaava put u »hram« filozofije, u mjesto dogaanja istine bitka (τ ν). Namjera je ovog rada Parmenidov stih, unato tome što sadri ele­ mente Hesiodove Teogonije, Homerove Ilijade i Odiseje i orfiko-pitagorejskog uenja, pri­ kazati kao slobodan i namjeran Parmenidov filozofski izbor. Stoga rad istrauje razumije- vanja jezika u helenskom periodu prije Parmenida. Pokazuje se da Homerovu distinkciju govora bogova i govora ljudi Parmenid preuzima ne samo s obzirom na sadraj njegove filozofije nego i kroz njenu formu, dakle na razini izriaja. Pri tom, Parmenid Hesiodovu razlikovanju lanog i istinitog govora, po proizvoljnosti muza, suprotstavlja nunost i impe­ rativ mišljenja i govora da jest. U tom smislu, razmatra se Ksenofanova kritika homerske i hesiodske tradicije te se utvruje njen znaaj za Parmenidov izbor didaktikog epa, u ijoj osnovi lei potreba da se na nov nain razumljen φσις, kao vjean, nepromjenjiv, homo­ gen bitak, iskae kroz heksametar jonskog dijalekta. Ovo tumaenje otvara mogunost da se Parmenidov »put istine« i »put mnijenja« itaju kao cjelina, kao dijelovi poeme koji se meusobno ne iskljuuju.
Kljune rijei Parmenid, didaktika poema, bitak (τ ν), govor, Homer, Hesiod
1. Uvod
Tumaenje Parmenidove poeme O prirodi (Περ φσεως)1 zadano je uvidom u sam poetak misli u antici. Ta misao, kako Gomperz primjeuje, »nosi jak miris zemlje«; ona nije još ista metafizika misao; nije terminološki jasno iz­ graena misao odreena velikim metafizikim pitanjima, nije iskazana istim pojmom u formalno­logikoj strogosti, nije »sveto« mjesto metafizike, nije »hram« metafizike misli (das Allerheiligste der Metaphysik); ona je samo
1
Posredno, pri emu najveu zahvalnost dugu­ jemo doksografima Sekst Empiriku (Sextus Empiricus) i Simplikiju (Simplicius), stiglo je jedino sauvano Parmenidovo djelo pod nazi­ vom Περ φσεως. Postoje brojni razlozi koji uvjeravaju da naslov nije autentino Parmeni­ dov. Naješe spominjan onaj je koji se poziva na tradiciju, prema kojoj predsokratovci nisu imali obiaj naslovljavati svoja djela. Parme­ nid je, meutim, mnogo ime u svojoj poemi pokazao otklon od za­to­vrijeme­uobiajenog naina mišljenja i pripovijedanja, pa navede­ ni argument u njegovom sluaju svakako nije dovoljan. Za nas je vaniji filozofski sud o
naslovu Περ φσεως, a on se kree od ive rasprave Heidela i Burneta, do onih koji, ini se, poput Hegela, naslov kao takav izbjega­ vaju. Okosnica Heidelova odgovora u Περ φσεως. A Study of the Conception of Nature among the Pre-Socratics na Burnetovu knjigu Early Greek Philosophy tie se razvoja pojma φσις (naglasak slijedi jonski dijalekt) te nje­ gove tvrdnje »da je u petom stoljeu p. n. e., imenom φσις oznaavano nešto što vjeno traje…«. Vidi: Don Barnet [John Burnet], Rana grka filozofija, preveo Branimir Gligo­ ri, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 2004., str. 20. Heidel je, ustajui
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha598
njeno predvorje.2 Za Gomperza, kao i za Hegela, Parmenidov je mitsko­po­ etski govor nedostatak kojim Parmenid nadomješta pojmovno mišljenje. Za Dielsa on je, pak, pokazatelj namjere dane ve u prologu njegove poeme, da je istina o bitku (τ (ε)ν) daleko od puta ( δς) kojim bi smrtnik ( βροτς) išao vlastitim rasuivanjem (DK28B127). Jäger tezu da prolog poeme nije samo puka pjesnika slika produbljuje pitanjem o religijskom sadraju po­ eme. Meutim, brojne su pretpostavke koje prate njihovu argumentaciju, una­ to kojima, i da su sve tone, ostaje nejasno zašto Parmenid nije oblikovao svoju misao kroz druge izraze religijskog sadraja, na primjer, kroz gnomski izraz kojim se sluilo proroštvo u Delfima. Ukoliko je Parmenidu neophodno nadilaenje puteva smrtnika da bi dospio na put boginje, utoliko još nije jasno zašto je heksametar forma u kojoj Parmenid izlae istinu otkrivenu na tom putu. Je li ta forma samo izvanjska i neprimjerena Parmenidovoj misli? Pred­ stavlja li ona Parmenidov odgovor na grku obiajnost? U odgovoru na ova pitanja naš metodski postupak je dijakroniki i hermeneutiki te doprinosi utvrivanju u kojoj je mjeri Parmenidov stih stilski privren grkim epiari­ ma, ali i mnogo znaajnije od toga, krije li se meu stihovima velikih epova poseban odnos prema jeziku, svojevrsni poetak refleksije o jeziku koji bi mogao u sebi nositi zametak govora kakav Parmenid oznaava kao govor boginje Δκη. Dakle, prvo se mora razmotriti odnos tradicije, kako mitske tako i one filozofske, i Parmenida prema govoru, da bi smo razumjeli Parme­ nidove stilske i jezike izbore. Drugo, znaajna teza relevantnih tumaa poput Dielsa, Jägera i Fränkela, treba biti nanovo ispitana: kako su i mnijenja smrt­ nika dana u epskom stihu, teza da Parmenid koristi isti jer je istina za njega boanskog porekla u najmanju je ruku upitna. U tom smislu, zadatak je ovog rada objasniti Parmenidov izbor didaktikog epa promatrajui cjelinu njegove poeme. Taj svojevrstan holistiki pristup dovest e nas do toga da Parmenidov didaktiki ep nije tek vanjska forma u kojoj on daje cjelinu svoje filozofije, nego nuan i samim tim njegovoj ontološkoj postavci imanentan izraz.
2. Predparmenidovska misao o jeziku
Iznenauje da Parmenidov jezik nije dorski, kako je to za oekivati s obzirom da se u grkim kolonijama June Italije, govorilo suvremenije dorsko narje­ je,3 nego epski (homerski i hesiodski) arhaian i ini se esto nedovoljno ja­ snog izraza. Oko ovog Parmenidova izbora mišljenja su podijeljena i ini se da esto ne dotiu suštinu onoga što je Parmenid njime elio istaknuti. Najprije je znaajan povijesni sud, kao nešto što se stoljeima kroz literaturu pripremalo kada su u pitanju Parmenidovi stihovi i uope kada je u pitanju poetski stil kao nain iskazivanja filozofske misli. Na poetku svog djela Parmenides Lehrgedicht, koje je u prošlom stoljeu znaajno doprinijelo ispravljanju, najblae reeno, nepravednog odnosa auto­ ra prema Parmenidovu heksametru, Diels primjeuje:
»Pogrešnu predstavu, koju su moji prethodnici izgradili prilikom kritike teksta, a prema tekstu fragmenta, dotie se u osnovi potpuno krivog poznavanja pjesnikog individualiteta i kapaciteta elejskog filozofa.«4
Diels pronalazi navedeno pogrešno razumijevanje Parmenidova pjesnikog izraza u dugoj tradiciji tumaa koji su injenicu da je poema pisana u heksa­ metru bespoštedno ignorirali tumaei Parmenidovu misao o bitku. Helenistiko­rimsko doba u najboljem sluaju izbjegava govor o umjetni­ koj vrijednosti Parmenidova stiha, pri emu su posebno neoplatoniari, bez
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha599
obzira na divljenje prema Parmenidovoj velikoj misli i vlastitom njegovanju poezije, iskazivali negodovanje prema stilu velikog »idealiste«, kako su ga nazivali. Tako, Plutarh (Πλοταρχος) (Quomodo adul. (poet.aud.deb.) 2.p.16) zamjera Parmenidu njegov nain sastavljana stiha i navodi da Parmenid poe­ zijom zapravo izbjegava prozu (DK28A15),5 dok Proklo (Πρκλος), u svojim
protiv spomenutog odreenja φσις, pokazao da pojam φσις kod ranih predsokratovaca ni­ kako ne moe biti jednoznaan. Vidi: William Arthur Heidel, »Περ φσεως. A Study of the Conception of Nature Among the Pre­Socra­ tics«, Proceedings of the American Academy of Arts and Sciences 45 (4/1910), str. 79–133. doi: https://doi.org/10.2307/20022521. Osno­ va φυ­ gradivna je u velikom broju imenica, a na nju upuuje Burnetovo tumaenje φσις­ a jer pronalazi ekvivalenciju s engleskim be (D. Barnet [J. Burnet], Rana grka filozofija, str. 425), što je, bez obzira na duinu vokala u korijenu φυ­, veoma upitno jer u grkom ova ekvivalencija nije uvijek evidentna. Ap­ straktna imenica φσις etimološki potjee od glagola φω (aor. φυ) što znai raati, rasti ili, kako to Heidegger u Uvodu u metafiziku primjeuje, izrastati iz sebe, te ono koje izra­ stajui vlada. Vidi: Martin Hajdeger [Martin Heidegger], Uvod u metafiziku, preveo Vlasti­ mir akovi, Vuk Karadi, Beograd 1976., str. 32. Nadalje, prema Heideggeru, ono što izrasta je bitak koji samo­proizlazi, koji biva­ iz­sebe. Jasno je da Heidegger u Uvodu u Me­ tafiziku slijedi Aristotelovo odreenje φσις­a iz Δ knjige Metafizike (Aristo. Met. 1014 b 15–18): »Narav ( φσις) se, jednim nainom naziva nastanak raslina, kao kad bi tkogod iz­ govorio otegnuto u u rijei φσις; a drugim pak ono iz ega kao prvog prisutnog raste ono što izrasta (…).« Vidi: Aristotel, Metafi­ zika, preveo Tomislav Ladan, Globus, Zagreb 1988., str. 112. Ako ovako razumijemo pojam φσις­a, onda prvom dijelu Parmenidove po­ eme, uenju o jednom nenastalom nepropad­ ljivom, nepromjenjivom, nepokretnom bitku, ne odgovara ni jedan ni drugi vid odreenja φσις­a na koje se Aristotel na ovom mjestu osvre. Mikuli u djelu Sein, Physis, Alethe­ ia, kritizirajui podjednako i Heideggerovo i Aristotelovo razumijevanje pojma φσις u Parmenidovoj filozofiji je pokazao noetische Reduktion »Physis« auf »Sein« (Str. 163.), te je time: »Misli se na ‘physis’, premda se to ne kae izrijekom, jer physis u kontekstu Parme­ nidova tumaenja bitka ne moe biti temom (…). Ovo razrješenje ujedno znai neku vrstu ‘premještanja’ physis u prednoetiko podru­ je koje ne moe vrijediti sa stajališta νοειν, nazvanoga ‘viškom’. Νοειν slijedi jedino iz ‘bivanja biem’ koje je izuzeto iz podruja physis.« Vidi: Borislav Mikuli, Sein, Physis, Aletheia: Zur Vermittlung und Unmittelbar­ keit im »ursprünglichen« Seinsdenken Mar­ tin Heideggers, Köningshausen & Neumann, Wuerzburg 1987., str. 188. Izmještanjem no­ etikog iz φσις­a Parmenid ini obrt u odno­ su na Heraklitovo poimanje φσις­a te drugi
dio poeme prepušta njegovom istraivanju. Leksiki, u sauvanim fragmentima Parmeni­ dove poeme φσις se spominje tri puta i to u DK28B10 i DK28B19, dakle na putu mnije­ nja. Sve to govori u prilog tezi da naslov koji se pripisuje Parmenidovoj poemi, naime Περ φσεως, ne moe biti odgovarajui.
2
Theodor Gomperz, »Griechische Denker: eine Geschichte der antiken Philosophie«, u: Griechische Naturphilosophen und Sophisten, sv. 1, Vereinigung wissenschaftlicher Verle­ ger, Berlin, Leipzig 1922., str. 141. Ovakvoj ocjeni moemo pridruiti Hegelovu: »Pravo filozofiranje zapoelo je s Parmenidom, uzdi­ zanje u carstvo idealnog tu treba traiti (…). Naravno ovaj je poetak još mutan i neodre­ en (…).« Vidi: Georg Vilhelm Fridrih Hegel [Georg Wilhelm Friedrich Hegel], Istorija filozofije I, Beogradski izdavako­grafiki za­ vod, Beograd 1983., str. 217.
3
Za razliku od Parmenida, Empedoklo se u svom heksametru sluio dorskim dijalektom. Parmenid s namjerom pribjegava ovom arha­ inom jeziku, pa njegov izraz nije ni suvre­ meniji jonski dijalekt, koji se govorio u veini grkih gradova u njegovo vrijeme. Za razlog zašto se Parmenid njime koristio mogli bismo tvrditi da mu je jednostavno bilo stalo do ve­ eg broja slušalaca te da mu nije bila vana spona s Homerom i Hesiodom. Parmenidov je jezik epski jonskog dijalekta te emo vi­ djeti da je u poemi izbor rijei takav da se u mnogome slae s Hesiodovom Teogonijom, Pindarovim Olimpijskim odama ili Homero­ vom Ilijadom.
4
Hermann Alexander Diels, Parmenides Lehr­ gedicht: Griechisch und Deutsch, Druck und Verlag von Georg Reimer, Berlin 1897., str. 4.
5
Sam fragment glasi (DK28A15): »Spjevovi Empedokla i Parmenida, Nikandrov Spjev o zvijerima i Teognidove Gnomologije spi­ si su koji su posudili iz poezije kao sred­ stvo opširnost i metar da izbjegnu prozu.« »τ δ Εμπεδοκλους πη κα Παρμενδου κα Θηριακ Νικνδρου κα Γνωμολογαι Θεγνιδος λγοι εσ κεχρημνοι παρ ποιητικς σπερ χημα τν γκον κα τ μτρον, να τ πεζν διαφγωσιν« Vidi: Her­ mann Diels, Predsokratovci. Fragmenti I, preveli Zdeslav Dukat i dr., Naprijed, Zagreb 1983., str. 196.
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha600
komentarima na Platonov (Πλτων) dijalog Parmenid, kae da je Parmenid volio nekienu, jednostavnu vrstu govora koja se ini više proznom nego po­ etinom. Proklovi komentari na Platonov Timej nastavljaju u istom duhu te on tvrdi da je Parmenid i sam bio svjestan nejasnosti svog izraza (DK28A17,6 DK28A18). Sud potonjih filozofa je dobrim dijelom slijedio ovu liniju, uglav­ nom se ne koristei Parmenidovim izvornim tekstom. Korijen uvrijeenog mišljenja o Parmenidovoj poemi i njenom stilskom izrazu Diels nalazi u od­ nosu »sistematiara« prema pjesništvu uope,7 a posebno u Platonovom »vul­ garnom odreenju poezije« izreenom u Gozbi, Gorgiji i Dravi. Tu utvreni jaz izmeu pjesnika i mislilaca ini se da nikada više nije nadien,8 ime je naše razumijevanje predsokratovske filozofije, koja govori sveanim jezikom, posebno oteano. Trebamo se ipak vratiti u jedinstvo pjevanja i mišljenja da bismo razumjeli Parmenidov misaoni poduhvat u heksametru.
2.1. Govor bogova i govor ljudi
ini se da odvajanje upotrebnog od sveanog govora u grkom jeziku ima porijeklo još iz prapovijesti. Dok je sveani, a time i pjesniki nain govora u pojedinim kulturama starog svijeta s vremenom formirao sasvim poseban jezik koji se do te mjere odvojio od onog govornog, narodnog, da je u njemu postala neuoljiva zajednika osnova dva jezika, kod Helena su se veoma rano dogodi­ le fonemske promjene koje ipak nisu dovele do drastinog razdvajanja unutar jezika. Prema Steinthalu, uslijed fonemskih promjena koji su bile prisutne još u doba Homera, postala je slabo uoljiva etimološka osnova rijei te je izvorna upotreba rijei pretrpjela izmjene u i semantici, što je doprinijelo gubitku pra­ vilnih analogija meu rijeima i grupama rijei.9 Ipak, helenski upotrebni jezik nije trpio znaajan utjecaj izvana, a gotovo je izvjesno da su stari ove promjene u jeziku bili ne samo svjesni nego i da su teili tome da je kao takvu objasne. Dodatnu argumentaciju razlikovanja sveanog epskog i upotrebnog govora u kome nije došlo do razdvajanja na posebne jezike pronalazimo u grkoj obi­ ajnosti, u kojoj nije bilo osobitog stalea sveenika koji bi svojim uenjem oblikovao njene obiaje i obrede, niti razumijevanje boanskog. Dakle ni u religijskom smislu, sveenici nisu bili njeni tumai, niti su o njoj poduavali. U stoljeima prije Parmenida, rekli bismo u predfilozofskoj eri, tu su ulogu imali pjesnici. Pjesnici su bili ti koji su oblikovali svijest o onom boanskom, o onome što vlada svijetom ljudi, kroz epski heksametar, za koji se pretpo­ stavlja da je pjevan uz odreeni ritam. Stoga je Homerov i Hesiodov govor svean, a slina sveanost moe se primijetiti i u jeziku prvog sauvanog fi­ lozofskog fragmenta koji pripada Anaksimandru. Platon u Kratilu primjeuje u Homerovom pjesništvu:
»Najvanija i najljepša su mjesta gdje razlikuje imena kojima ljudi i bogovi nazivaju iste stvari. Ne misliš li da govori nešto veliko i divno na tim mjestima o ispravnosti imena? Oito je, naime, da bogovi s najveom ispravnošu daju imena koja su prirodna.«10
Imena kojima se koriste bogovi u Homerovom pjesništvu su prema prirodi stvari i, kako Platon dalje u istoimenom dijalogu pokazuje, ona su izraz su­ štine koja je ouvana kroz analogiju etimološke osnove rijei s pojavom koju odreuje. Potvrdu Platonove analize pronalazimo u stihovima Ilijade:
»Ljudi Bartija tome breuljku vele, a bozi/besmrtni ‘Skakalice Mirine’ kau breuljak.«11
»Ksantom ga bozi, Skamandrom nazivaju ljudi.«12
Na osnovu ovih stihova moemo sa sigurnošu tvrditi da je još Homer bio svjestan sveanog govora svog epskog stiha i da, ukoliko se on razlikovao od
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha601
upotrebnog jezika, utoliko ta razlika upuuje na razliku izmeu jezika kojim govore bogovi i onog kojim se slue ljudi. U tom smislu, upotreba epskog heksametra kao poseban nain govora nije nosila samo odnos spram sadri­ ne izreenog nego i odnos spram razina izricanja, što je posebno naglašeno u Parmenidovu prologu poeme i stihovima koji povezuju dva dijela poeme. Tako se govor boginje o »lijepo zaokruene Istine sigurno srce«13 posebno najavljuje stihom »i rije, mi ovako progovori, ree«14 u kome se kroz tri gotovo sinonimne upotrebe naglašava boanski izriaj15 za razliku od sedmog fragmenta »da bez pogleda upravljaš oi, zaglušen sluh i jezik«,16 gdje je γλσσα oznaen jezik smrtnika.17
6
U DK28A17 piše: »A Parmenid je u pjesni­ kom stvaranju doista nejasan, i sam to prizna­ je i kae.« » δ γε Παρμενδης κατοι δι ποησιν σαφς ν μως κα ατς τατα νδεικνμενς φησιν«
7
H. Diels, Parmenides Lehrgedicht, str. 7. Pri tom se misli na Demokrita (Δημκριτος), Platona i Aristotela, koje Diels, poput Win­ delbanda, ubraja u »sistematiare«. Iako je naglašena uloga Platona, kao onoga tko je suštinski doprinio nepoštovanju pjesnike i drugih umjetnosti svojom kritikom estetskog sa stanovišta njene etinosti i znaaja za pai­ deiu, Diels ima u vidu i Aristotelov dijalog o pjesnicima od kojeg gotovo da nije sauvan fragment, ali koji, prema Gigonu i Henning­ feldu, ini osnovu Aristotelove Poetike.
8
Gigon smatra da je dijalog kao literarna forma zapravo zamijenio poetsku formu heksametra u 4. stoljeu p.n.e., nazivajui ga »novom mo­ dom«. Ona je ponudila filozofski izraz kao raz­ loan govor u kojemu se teza i antiteza grade kroz sueljavanje pojmovnih odredbi preciz­ nije i diferencijalnije u odnosu na poetski stil poeme ili proroke tvrdnje gnomskog izraza. Vidi: Olof Gigon, »Die Dialoge des Aristo­ teles«, u: Jahrb. d. Philos 24, Fakultät d. Universität Athen, Atena 1975., str. 178–205. Dostupno na: http://epub.lib.uoa.gr/index. php/epetirisphil/article/viewFile/1059/1222 (pristupljeno 30. 6. 2017.). Kako to, meu­ tim, pokazuju istrajni istraivai didaktike epike, Gigonova je teza neodriva. Zapravo, moemo s veim pravom tvrditi da je dijalog nadiena literarna forma 4. stoljea p.n.e. u filozofiji jer moda najljepši primjer didakti­ kog epa nalazimo u 1. stoljeu p.n.e. u djelu O prirodi stvari rimskog epikurejca Lukrecije Kara (Titus Lucretius Carus).
9
Heymann Steinthal, Geschichte der Sprach­ wissenschaft bei den Griechen und Römer, mit besonderer Rücksicht auf die Logik, Ferd. Dümmler`s Verlagsbuchhandlung, Berlin 1883., str. 24–36. Tako je kod Indijaca pjes­ niki govor vedskih himni postao bramanski jezik u sanskrtu kojim je u potonjim stolje­ ima još jedino bilo mogue izraziti svetost
boanskog; pjesniki govor preuzeo je funk­ ciju religijskog jezika u povijesnom procesu kojim su se znaenja rijei »oduhovila«.
10
»Μγιστα δ κα κλλιστα ν ος διορζει π τος ατος τε ο νθρωποι νματα καλοσι κα ο θεο. οκ οει ατν μγα τι κα θαυμσιον λγειν ν τοτοις περ νομτων ρθτητος; δλον γρ δ τι ο γε θεο ατ καλοσιν πρς ρθτητα περ στι φσει νματα« (Pl. Cratyl. 391d)
11
»τν τοι νδρες Βατειαν κικλσκουσιν, θνατοι δ τε σμα πολυσκρθμοιο Μυρνης μρου λις« (Il 2 812–814).
12
»ν Ξνθον καλουσι θεο, νδρες δ Σκ­ μανδρον« (Il 20 74)
13
14
»δε δ πος φτο κα με προσηδα« (DK28B2.3); unjiev prijevod glasi »i ove mi rijei šaljui govoraše«. Vidi: Slobodan unji, Fragmenti elejaca: Parmenid, Zenon, Melis, preveo Slobodan unji, Beogradski izdavako­grafiki zavod, Beograd 1984., str. 67. Mansfeldov prijevod glasi »begrüßte mich und sprach die folgende Worte«. Vidi: Jaap Mansfeld, Die Vorsokratiker I, Reclam, Stuttgart 2008., str. 315.
15
Naime, od πος (rije), preko φτο (u poet­ skom jonskom govoru, izuzev kod Homera, od imenice φτις (objava, boanski govor, proroštvo), do προσηδα (najvjerojatnije od προσημανω kao navještavati, poslati zna­ menje) pokazuje se da razina izriaja pripada boginji, a ne smrtnicima.
16
»νωμν σκοπον μμα κα χεσσαν κουν κα γλσσαν« (DK28B7.4–5)
17
Takoer, upuujemo na mjesta u poemi: DK28B8.38–40, DK28B8.50–55, DK28B9.1, DK28B19.3.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha602
Razlikovanje govora koji odgovara »prirodi stvari« (φσει νματα) i koji potie od bogova,18 i onog govora koji koriste ljudi u svakodnevici moralo je biti poznato i Parmenidu. Dielsova redakcija fragmenata Parmenidove poeme se završava stihovima: »Tako su nastale stvari – po mnijenju – i sada su (takve), / te i ubudue rast e i isezavati (za­ tim); / a svakoj od njih su ljudi nadijeli posebno ime.«19
Stihovi jasno pokazuju prisutnost razina izriaja: govor smrtnika kroz πσημον (oznake) gradi jezik (γλσσα), govor boginje je πος, φτις, njemu pripada προσημανω. Izuzet od boanskog izriaja je stav da jest ne-jest: »… ni misliti, naime, ni rei ne smiješ da ne bitak jest.«20
Stoga, u poemi O prirodi ne izrie Parmenid istinu o bitku ili o onome što je istinska spoznaja vjenog i nepropadljivog, niti o postalom (φυ)21 po mnije­ nju smrtnika, nego to ini boginja Pravde (Δκη), koja dri kljueve kojima se otvara onto­kozmiki poredak. Parmenidov izbor epskog stiha ne tie se, dakle, samo njegovog uenja o biu koje ima oznake γνετον (nestvoreno), οδον (cijelo), μουνογενς (jedno­ rodno), τρεμς (nepokretno), οδ τλεστον (dovršeno) i νλεθρον (ne­ propadljivo) te koje boravi u istom. Njegov izbor nije nuno vezan samo za sadraj izreenog. Iako iskustvo putovanja opisanog u prologu poeme pripada Parmenidu, stihovi »Primi me boginja naklono, desnu (mi) uhvati ruku svojim rukom i rije mi ovako progovori (…).«;22
kao i rijei boginje »Hajde, kazat u, a ti saslušaj, zapamti rijei (…)«,23
s poetka drugog fragmenta upuuju na to da i πος i μθος poeme pripadaju boginji Pravde. Stoga, Parmenid nalog boginje da njene rijei prenese lju­ dima ispunjava didaktikim epom. Kako se izlaganje boginje ne završava s putem istine, niti s onim što se odreuje kao pouzdan govor (πιστν λγον) i istinita misao (νημα μφς ληθεης) boginje na kraju osmog fragmenta, nego predstavlja cjelinu u kojoj ne nedostaju mnijenja smrtnika, stih je forma koju Parmenid zadrava do kraja. Razina izriaja u poemi je boanska i nju Parmenid prenosi kao takvu, a s obzirom na rijei boginje Δκη. S πιστν λγον (DK28B850) se ne okonava govor boginje, nego νημα μφς ληθεης te put mnijenja sadri uoljivo manje argumentacije od puta istine, njegov je izraz blii poetskom izrazu. Otuda Proklovo zapaanje da Parmenidov stih nalikuje prozi te da je njegova poetinost siromašna pogaa u suštinu Parmenidove namjere da sudi razumom (κρναι δ λγω) (DK28B7.5) o onome što je boginja Pravde izrekla. Time je utvrena jedna od osnova Par­ menidova izbora didaktikog epa. Meutim, osim semantike koju nosi Homerovo razlikovanje jezika bogova i jezika ljudi, nije mogue utvrditi bliu stilsku vezu Parmenidova i Homero­ va heksametra bez obzira na znaaj koji pojedini Homerovi izrazi imaju za izbor rijei same poeme. Takoer, itav niz pjesnika i njihovih poema, koji su stvarali u 7. i 6. stoljeu p.n.e., ostaje za nas izgubljen i mi ne moemo sa sigurnošu tvrditi tko je sve mogao biti stilski uzor Parmenidu.
2.2. Govor lai-nalik-istini i govor istine
Za razliku od stila Homerovih himni i epova, kako je to Diels pokazao, He­ siodova Teogonija sadri slinosti ne samo s drugim dijelom Parmenidove
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha603
poeme, putem mnijenja, u kojem Parmenid izae svoju teogoniju i kozmogo­ niju, nego i sa samim prologom. Navest emo samo neke od njih, ukljuujui i one sadrajne od kojih poinjemo kao i u sluaju analize Homerova utjecaja na Parmenidov stih. Tako, kada govorimo o putu mnijenja i putu istine u Parmenidovoj filozofiji ne treba zaboraviti da je za poetke terminološkog razlikovanja λθεια (isti­ na) i δξα (mnijenje) zasluan, po svemu sudei, Hesiod kod kojega Suneve kere u Teogoniji priopuju: »Mnoge lai mi znamo izgovarati istini sline, / Ali, kad hoemo, znamo objavit istinu pravu.«24
Znaaj Hesiodove distinkcije u tom je da ona ne poiva izmeu istine kao tak­ ve i lai kao takve, nego izmeu onoga što nalikuje istini (»lai nalik istini«) i istine same. Time je Hesiod otvorio mogunost cjelovitog razumijevanja i mnijenja i istine u potonjim stoljeima. Meutim, sama domena izricanja kod Hesioda je prepuštena volji Muza, na­ dahnuu ili boanskom zanosu, koji nije bez znaaja za filozofiju kako to istie Platon u Fedru, dijelei ga izmeu etvorice.25 Parmenid je svjestan
18
Izraz φσει νματα je Platonov i ovdje je dan da bi se istaklo ono što Platon uoava na spo­ menutom mjestu kod Homera. Naime, razlika koju uoava Platon na spomenutom mjestu u Kratilu, jasno istie znaaj etimološke meto­ de kod Homera te da etimološka osnova rijei u govoru bogova upuuje na bivstvo (οσα) imenovanih stvari.
19
»οτω τοι κατ δξαν φυ τδε κα νυν ασι / κα μετπειτ π τοδε τελευτσουσι τραφντα / τος δ νομ νθρωποι κατθεντ πσημον κστωι«. Vidi: H. Diels, Predso­ kratovci I, str. 216.
20
»ο γρ φατν οδ νοητν στιν πως οκ στι« (DK28B8.8–9); u Dielsovu prijevodu na njemaki jezik stoji: »Denn es ist unsagbar und undenkbar, wie es nicht existieren solle.« Vidi: H. Diels, Parmenides Lehrgedicht, str. 37. Za nas je znaajna negacija ο γρ φατν jer iz tog proizlazi da o φσις, o kojemu se pjeva u drugom dijelu poeme, ne moe biti iskazano »neontološko«, nego radije »predon­ tološko« stanovište Parmenidovih prethodni­ ka, a za koje e naredno razmatranje pokazati da usprkos tome što pripada onome što nije πστις ληθς, pripada iskazu boginje.
21
Na dva se mjesta u poemi nalazi φυ, aorist in­ dikativa aktiva glagola φω, u DK28B10 gdje stoji uz negaciju i u spomenutom fragmentu B19. Znaajno je da Parmenid ne koristi pre­ zentski oblik ovog glagola. Sa sasvim druge »noetike« strane, koja pripada glagolu στι, Mikuli kae: »Stoga se moe anticipatorno utvrditi da je parmenidovsko εστι – upravo kao ‘reenica’ koja uzrokuje svoj protuiskaz – u svojoj jezinoj produktivnosti, koja se po­
kazuje kao sposobnost samotvorenja, noetski motivirana redukcija ili tonije reeno: ‘kon­ trakcija’ rijei ‘physis’ predstavlja simbolizi­ ranu ‘vremenskost’ svijeta u cjelini. Εστι e se pokazati kao cezura koja omoguuje da se physis utisne u predpovijest stanja svjetskih odnosa koje oznaava εον. Time je εστι neka vrsta praga izmeu noetike i jezine dohvati­ vosti ‘bivstvujueg’ te stoga moe funkcioni­ rati kao prvi kamen temeljac bilo koje tvorbe reenice, ali ne i kao sama ta tvorba reeni­ ce.« Vidi: B. Mikuli, Sein, Physis, Aletheia, str. 170.
22
»κα με θε πρφρων πεδξατο, χερα δε χειρ δεξιτερν λεν, δε δ πος φτο κα με προσηδα« (DK28B1.21–23)
23
»ε δ γ γν ρω, κμισαι δ σ μθον κοσας« (DK28B2.1)
24
»δμεν ψεδεα πολλ λγειν τμοισιν μοα, δμεν δ, ετθλωμεν, ληθα γηρσασθαι« (Hes. Th. 27–29; prijevod prema: Hesiod, Poslovi i dani. Postanak bogova. Homerove himne, preveo Branimir Glavii, Demetra, Zagreb 2005., str. 87).
25
Naime, proroko nadahnue Apolonu, miste­ rijsko Dionizu, pjesniko Muzama, a ljubavno/ filozofsko Erosu (Pl. Fedar 265b). Istiemo zna­ aj Platonove igre rijeima μνικς–μαντικς, predstavljenu nešto ranije u istoimenom dijalo­ gu (244c). Njihovu semantiku Platon vezuje za proroicu u Delfima i sveenicu u Dodo­ ni, koje po boanskom nadahnuu (μνικς) »ispituju« budunost (μαντικς), a u jednom posebnom smislu i za zanos koji dolazi od Muza.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha604
varljive upotrebe jezika te on ini preokret u odnosu na Hesiodovo razumije­ vanje izricanja smisla, što je posebno naglašeno kroz prolog i drugi dio Par­ menidove poeme. Varljiv spoj rijei boginje (DK28B8.53) koji se odnosi na mnijenja smrtnika pokazuje promjenu u okviru iste cjeline, naime, cjeline poeme. Drugo, kada boginja Δκη izlae pouzdan govor ona ga nunim na­ inom vezuje za Istinu (λθεια) o onome što jest (DK28B8.50–53), a ne za vlastitu proizvoljnost, i prelazi na ureenje svijeta, koje je opet nuno poveza­ no s mnijenjima smrtnika (DK28B8.60). Iako Hesiod ini distinkciju izmeu lai koje se ine istinom i istine same, sama objava, pa i mogunost izriaja pripada proizvoljnosti Muza, a ne nunosti stvari. Za Parmenida je proizvolj­ nost u promišljanju i izricanju nedopustiva, a θμις i δκη su ti koji odreuju mjeru njegovog poduhvata (DK22B1.28); θμις i δκη, jednako kako naela mišljenja tako i bitka. Stoga, oni ostaju jedini, a s prvom moemo rei i nuni i istinski, dakle, filozofska osnova Parmenidova putovanja, prisutna do kraja poeme, i kao takva dio su cjeline njenog pripovijedanja kako ontološkog, tako i onog, za tumae spornog, kozmološkog diskursa.26 Da nije tako, Parme­ nidov poduhvat bio bi plod usuda (»jer nije te pogubna sudbina nagnala ii ovim putem«)27 i ne bi se razlikovao od spomenutog hesiodskog prizivanja Muza. Razlika je to do koje je Parmenidu izuzetno stalo.
2.3. Parmenidovo bojenje kontrasta: epske (pra)slike
Parmenidov stih stilski je blii Hesiodovu poetskom izrazu, nego što je to Homerovu. Hesiodovo prizivanje muza u stihovima Teogonije
»O tom mi pjevajte, Muze, stanarice olimpskih dvora, / Sve od poetka i ka’te ‘ko od njih prvi se rodi«28
stilski je veoma nalik poetku drugog fragmenta poeme O prirodi:
»Hajde, kazat u, a ti saslušaj, zapamti rijei (…).«29
Takoer, Parmenidovom »boravištu Noi« (δματα Νυκτς) iz prvog frag­ menta osnovu moemo nai u Hesodovim stihovima:
»Ondje se diu jezoviti dvorovi Noi Mrkle, njezini dvori što tmurni ih oblaci kriju (…).«30
»… stojeke tu No sastaje se s Danom (…).«31
Pjesnika paralela koja je podvuena doprinosi utisku da Parmenidov stilski izraz nije autentian. Meutim, ni ova metrika podudarnost ni izbor rijei ne govore nam da je Parmenidu stalo do slinosti s Hesiodom. Naprotiv, mi­ šljenja smo da on ovu stilsku i formalnu slinost koristi da bi iznenadio onom drugom sadrajnom, misaonom razlikom u odnosu na Hesiodovu teogoniju i kozmogoniju koju eli naglasiti. Otuda jedan od filozofskih razloga epskog stiha zasigurno ima osnovu u bojenju ovog kontrasta. Tragovi tih boja prepoznaju se i kroz analogiju sa stilskim i metrikim elemen­ tima Pindarovih (Πνδαρος) Oda. Parmenid prati Pindarov opis puta s poetka šeste Olimpijske ode, pri emu podudarnost epske slike i naizgled istovjetnost sadraja nije mogue izbjei: od njenih »krepkih mazgi« (σθνοςμονος) ko­ jima nalikuju konji koji nose Parmenida (πποι τα με φρουσιν (DK28B1.1), do Pindarovih “dvostrukih vrata himni” (πλας) ija je, u Parmenidovoj poe­ mi, kljuarica boginja Pravde.32 Meutim, ini se da Parmenid stih
»… kad su me boginje povele na put glasovit (…).«33
suprotstavlja Pindarovim stihovima
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha605
»… da ravnom se povezemo cestom (…).«34
a Pindarovom putu do »kolijevke otaca« (κωμα τε πρς νδρν /κα γνος) put (do) boginje
»… s onu stranu svih naselja nosi ovjeka znalca (…).«35
Parmenidovo nadilaenje puteva smrtnika nije Pindarova ravna staza. Napro­ tiv, Parmenidovo putovanje je od nje daleko – γρ π νθρπων κτς πτου στν (DK28B1.28) – jer je njegovo ishodište lijepokruga (εκυκλος) istina bitka, koju u nizu od zakona iskljuenja treeg, preko naela proturje­ nosti, do zakona identiteta, boginja Pravde suprotstavlja helenskoj mitskoj slici, suprotstavlja Pindarovoj »kolijevki otaca«. Stoga, mišljenja smo da je slinost epskih slika Parmenidova stilska figura pomou koje pokazuje kon­ trast u odnosu na mitsku tradiciju. Kako je to još Diels primijetio, nemogue je pretpostaviti da je u poemi slu­ ajno uparena »oduševljenja dostojna energija apstrakcije i snaga logike«36 s »isto tako snana i slobodna fantazija«.37 Istovremeno veza Parmenida s prethodnicima ne znai nuno i odsustvo originalnosti njegova stiha, kako je kod neoplatoniara i stoika esto tumaen Parmenidov stih. Stilska i metrika preuzimanja izmeu filozofa i pjesnika nisu nikada bila jednosmjerna, a ono što Parmenida od svih razmatranih mistiara odvaja jest njegov racionalizam, smatra Diels.38
26
Ovim je jasno da se mi ne moemo sloiti s prevladavajuom veinom tumaa koji tvrde da na putu mnijenja nema nikakve istine.
27
»πε οτι σε μορα κακ προπεμπε νεσθαι / τνδ δν« (DK28B1.26–27)
28
Τα τμοι σπετε Μοσαι, λμπια δματ χουσαι [ξ ρχς, κα επαθ, τι πρτον γνετ ατν] (Hes. Th. 114–117). Termin δματ takoer se susree u DK28B1.9: δματα Νυκτς (boravište Noi).
29
εδ γ γν ρω, κμισαι δ σ μθον κοσας (DK28B2.1)
30
»Νυκτς δ ρεβεννς οκα δειν στηκεν νεφλς κεκαλυμμνα κυανσιν« (Hes. Th. 744–746); uopeno, mogue je da je cjelokup­ na slika »Dana i Noi« iz prologa Parmenido­ ve poeme Hesiodova. Usporedi još Hes. Th. 742–761.
31
»θι Νξ τε κα μρη σσον οσαι λλλας προσειπον« (Hes. Th. 748–750); nota bene, znaaj Hesiodovih stihova za Parmenidovu poemu neuporedivo je vei od tragova orfiz­ ma koje u poemi pronalazi Diels.
32
Fränkel u svom poznatom radu posveenom Parmenidu, Studies in Parmenides, odreuje slinost Parmenidova putovanja na koje je voen sunevim kerima, a koje je opisano
u proimionu poeme s Pindarovom »6. Olim­ pijskom odom«. On pokazuje ne samo da je semantika ova dva putovanja ista nego i da Parmenid u pojedinim dijelovima prvog fra­ gmenta koristi iste pjesnike slike koje i Pin­ dar kada govori o svom putovanju.
33
»πε μ ς δν βσαν πολφημον γουσαι δαμονες« (DK28B1.2–3; Sextus Empiricus, Adv. Math. VII 111f.; Simplikios, In Cael., 25f.)
34
»φρα κελεθ τ ν καθαρ / βσομεν κχον« (Pind. O. 6. 22–27; prijevod prema: Pindar, Ode i fragmenti, preveo Ton Smerdel, Matica hrvatska, Zagreb 1952., str. 63.
35
» κατ πντ στη φρει εδτα φτα« (DK28B13; Sextus Empiricus, Adv. Math. VII 111f.; Simplikios, In Cael., 25f.
36
37
Ibid.
38
Diels zakljuuje: »Ali ono što njega (Parme­ nida) odvaja od svih ovih orfikih, pitagorov­ skih ekstatikih uenja, to je njegov raciona­ lizam, na koji utjee još samo vanjska forma, a ne više i sadraj mistike.« Vidi: ibid., str. 21. Diels upozorava na tendenciju mistia­ ra da izvrše reformu religije i polisa koja se javlja u kulturi zapadnih naseobina antike
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha606
2.4. Ksenofanov poetski izraz
Hegelova tvrdnja da je Parmenidov poetski izraz manira vremena vidimo, paradoksalno, kao posljedicu nerazumijevanja duhovne situacije u kojoj Par­ menid gradi svoju misao.39 Parmenidov izraz je, štoviše, jedinstvena poja­ va u filozofiji uope jer prije Parmenida nitko nije svoju filozofiju ovjeko­ vjeio stihom, a od svih predsokratovaca samo su Parmenid i Empedoklo (μπεδοκλς) pisali u formi heksametra.40 Navedeno Burnetovo zapaanje moe se uiniti sporno utoliko ukoliko se uputimo u brojne izvore koji na­ vode Ksenofana (Ξενοφν) ne samo kao pripadnika i osnivaa elejske škole nego i kao filozofa koji je svoj, kako ga neki nazivaju, monoteizam41 branio upravo sluei se stihom. Ksenofan je svoje misli izrazio kroz povijesno­ep­ ske pjesme, elegije i u jambskim stihovima, takozvanim σλλοι, tj. satiri­ nim stihovima – rugalicama. Meutim, njegova se misao jedva moe smatrati filozofskom, kako to Aristotel primjeuje u Metafizici (Met. 986b18–20), a gotovo je sigurno da Ksenofan nije filozof prirode i pisac didaktikog epa. Uopeno, mišljenja o tome treba li Ksenofana smatrati filozofom podijeljena su, od Dielsa, koji Ksenofana vidi kao zaetnika elejske škole, preko Burneta, koji vjeruje da je Ksenofan ipak nešto više od rapsoda te da je strogi kritiar Homera i Hesioda,42 do Gomperza, prema kojemu je Ksenofan lutajui pjes­ nik, ali ne i mislilac kojemu je mjesto uz druge predsokratovce.43 Tako, Jäger potpuno osporava fragmente Ksenofanova djela O prirodi za koji se govorilo da je pisan u heksametru kao dvostih i ini to ak i s izvorima koji navode Ξεωοφνης ν τ περ φσεως, naime, da je to djelo ikad i postojalo. To ide u prilog našoj tvrdnji da je Parmenidov poduhvat nešto posve autentino i da se ne radi o maniri epohe. Diels navodi da je Ksenofan svojim silama kriti­ zirao mitologiju kao »nemoralnu« (unsittlich), i ovaj filozofski razlog uzima kao dokaz nepostojanja didaktikog epa kod Ksenofana. Naime, Diels smatra da bi Ksenofan ostao dosljedan svojoj kritici Homera i Hesioda i u pogledu stila.44 Meutim, mišljenja smo da se prije stupanja Sokrata (Σωκρτης) na povijesnu scenu ne moe govoriti o moralu i moralnosti45 te time smatramo neprimjerenim Dielsovo itanje Ksenofanove kritike epske tradicije sa staja­ lišta potonjih kategorija. Za kraj razmatranja mogunosti da je Parmenidov stih zapravo rezultat utjeca­ ja Ksenofana kao osnivaa elejske škole, treba se osvrnuti na znaajno Rein­ hardtovo delo Parmenides und die Geschichte der griechischen Philosophie. U njemu Reinhardt odbacuje istinitost navoda koje donosi nepoznati autor djela O Ksenofanu,46 a koje je kasna doksografija esto navodila kao dokaz da Parmenidovo uenje o bitku potie iz Ksenofanova monoteizama. Kroz pojmovnu analizu, koja esto polazi od filoloških pretpostavki, Reinhardt po­ kazuje da je autor ovog djela uenja trojice filozofa pripadnika elejske škole pripisao Ksenofanu pogrešno razumijevajui Aristotelove navode, a da pri tom ispred sebe nije imao Ksenofanova izvorne spise. Djelo O Ksenofanu je, zapravo, konstrukcija uenja o jednom bogu, izvedena iz Parmenidova uenja o bitku, a koja je prikazana kao Ksenofanova izvorna misao. U tom smislu Reinhardt primjeuje:
»To u stvari nije jedina navedena potvrda, po kojoj bi Ksenofan polazio od elejske formule jedinstva tj. od bitka, i ovaj bitak ili Jedno tek bi naknadno izjednaavao s bogom. Kako kasniji doksografi zakljuuju, oslanjajui se na Teofrasta, tako i on ima prethodnika u Aristotelu; tako­ er Aristotel prepoznaje u Ksenofanou bogu samo odreenje i izlaganje elejskog Sve­Jednog: τ ν ενα φησι τν Θεν (rekao je da je jedno bog). To je tako zauujue, kada oboje, Ari­ stotel kao i Teofrast, naginju k mišljenju da Ksenofanovo uenje spada manje u fiziku, nego u teologiju.«47
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha607
Reinhardtovo razumijevanje Ksenofanova povijesnog poloaja i znaaja koji ima za razvoj elejske škole govori u prilog tezi da Parmenidov stilski izraz niim nije bio uvjetovan, pa ni filozofskim utjecajem kritiara epske tradi­ cije. Na tragu Reinhardtova, a iz jedne druge pozicije i Jägerova zakljuka, moemo rei, da ak i ako se pretpostavi da je Ksenofan imao djelo koje nosi naslov O prirodi te da anonimni autor rasprave O Ksenofanu i iznosi Ksenofa­ novo uenje za koje je jasno da Aristotelu i Teofrastu (Θεφραστος) nisu bili poznati,48 to ne iskljuuje mogunost da je Ksenofan, uvši za Parmenidovo
Grke. Istraujui mogui utjecaj mistika (orfiara i pitagorejaca) na Parmenidov izbor heksametra Diels zakljuuje da se kod kasnih orfiara mogu prepoznati Parmenidove slike te da njihov odnos nije ni jednoznaan ni jed­ nosmjeran. Tome treba dodati da je Parmenid gotovo sigurno vodio βος Πυθαγρειος te da su mu bile poznate ne samo misterije nego i literatura koja je pratila pitagorejski korpus tog doba.
39
G. V. F. Hegel [G. W. F. Hegel], Istorija filo­ zofije I, str. 214. U prilog Hegelovoj tvrdnji treba ipak dodati da je prisutan, naravno, itav niz pjesnika u 7. stoljeu p.n.e. koji su pisali proroštva, himne, teogonije i kozmogonije, a znamo i za orfike rapsodije koje nastaju ne­ što kasnije. Do nas je malo što od te pjesnike grae stiglo. Meutim, uopeno moemo rei, da u njima izraena misao nije i pojmovna.
40
41
Reinhardt, tako, u svom djelu Parmenides und die Geschichte der griechischen Philo­ sophie na nekoliko mjesta povezuje Ksenofa­ na s monoteizmom. Wilamowich je, ini se, još odreeniji u svom stavu o Ksenofanovom monoteizmu. Burnet takav stav uzima samo uvjetno, tj. da moemo govoriti o Ksenofano­ vom monoteizmu, ali ne u onom smislu u ko­ jem ga danas upotrebljavamo. Ta odredba nije sasvim primjerena antikom dobu, ni Kseno­ fanovoj misli koju je najprimjerenije oznaiti kao monistiku.
42
43
T. Gomperz, Griechische Denker, str. 136. Burnet se oštro suprotstavlja Gomperzovu stajalištu, smatrajui da je Ksenofan svoje pjesme recitirao. Osim navoda Diogena Laer­ tija (ατς ρραψδει τ αυτο), nema dru­ gog dokaza za tvrdnju da je on bio rapsod, a i taj navod se ne odnosi na Ksenofanovu inter­ pretaciju Homerovih stihova, nego njegovih vlastitih. Usp. Diogen Laertije, ivot i mišlje­ nja istaknutih filozofa, preveo Albin Vilhar, Beogradski izdavako­grafiki zavod, Kultu­
ra, Beograd 1979., str. 299. Takoer, smatra Burnet, teško je s obzirom na ono što donose stari izvori prihvatiti tvrdnju da se Ksenofan naselio u Eleji i osnovao filozofsku školu. Vidi: D. Barnet [J. Burnet], Rana grka fi­ lozofija, str. 142.
44
H. A. Diels, Parmenides Lehrgedicht, str. 10. Ovom Dielsovom argumentu svakako moe­ mo suprotstaviti Gomperzov stav da se Kse­ nofan izraavao kao putujui rapsod koji reci­ tira Homerove i Hesiodove stihove, a koje je na simposionima potom kritizirao. U tom slu­ aju, ne moemo govoriti o potpunoj dosljed­ nosti. Vidjeli smo da Burnet kritizira i jednu i drugu poziciju kao povijesno neautentinu. Vidi: D. Barnet [J. Burnet], Rana grka filo­ zofija, str. 143.
45
Detaljnije o pretpostavkama nastanka morala, ukljuujui i njegovo pojmovno odreenje, prostornu i temporalnu fundiranost, kao i o formuliranju samog izraza u grkoj i latinskoj filozofskoj terminologiji vidi: eljko Kalu­ erovi, »Pretpostavke nastanka morala«, u: Devad Joguni (ur.), Bošnjaka pismohra­ na. Zbornik radova Simpozija »Gdje je nestao – moral«, sv. 15, br. 42–43, Bošnjaka nacio­ nalna zajednica Hrvatske, Zagreb 2016., str. 135–147.
46
Zapravo, djelo koje je pisano u kasnioj pe­ ripatetikoj maniri nosi naslov De Melisso, Xenophane et Gorgia i danas se smatra pse­ udoaristotelovskim. Reinhardt autora naziva anonimusem i pokazuje da je dijalektika poj­ mova u ovom djelu toliko razvijena da se ne moe smatrati preteom Parmenidove misli, koji tek gradi filozofsku terminologiju prisut­ nu u tom djelu.
47
Karl Reinhardt, Parmenides und die Geschich­ te der griechischen Philosophie, Verlag von Freidrich Cohen, Bonn 1916., str. 101–102.
48
To je, naime, jasno kada se usporedi odjeljak 986b21–28 Aristotelove Metafizike i odjeljci djela O Ksenofanu. Oni donose potpuno raz­ liite tvrdnje o tome kako Ksenofan odre­ uje pojmove ogranienog i neogranienog. Usporeujui dva kljuna mjesta, Reinhardt
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha608
uenje o bitku, u njega zaodjenuo svoje uenje o jednom bogu.49 To bi Kseno­ fana uinilo tek interpretatorom Parmenidova djela, ali ne i osnivaem elejske škole te preteom Parmenida. Ono što, nezavisno od spomenutih spornih izvora, ini Ksenofana znaajnim za naše razmatranje je zapravo to da je on na najeksplicitniji nain bio kritiar mitologije koja je snano bila zastupljena u grkim polisima. Ksenofan nije u tome bio usamljen. »On je samo iznio neizbjene posljedice filozofske revolucije u religiji do koje su dovele jonske teorije o prirodi.«50
Ali kako je on bio recitator,51 njegove Rugalice imale su velikog odjeka, a ono što se moda inilo na poetku kao beznaajno, vremenom dobiva na svojoj teini: Ksenofanova tenja za filozofskim utemeljenjem onog boanskog. To još znai: za filozofskim utemeljenjem onoga što je kao nepokretno, nepro­ lazno, vjeno i Jedno, osnova svijeta i kao takvo jedino dostojno oboavanja. Jer za Ksenofana su bog i svijet još uvijek istovjetni, ak i kada se uzme u obzir odreenje boga koji: »Sav posvema vidi, sav posvema misli, sav posvema uje.«52
Stoga, kod Ksenofana: »Teologijsko se pribliava usko shvaenom panteizmu.«53
Analogno tome, u Parmenidovu izboru epskog heksametra moemo vidjeti ne toliko utjecaj Homera i Hesioda, ili orfiara, koliko Parmenidovu namjeru da, na novi nain, razumljeno boansko54 izrazi u formi heksametra. Ali i više od toga, jer: »Kritizirajui Parmenida nemamo prava govoriti o konvencionalnosti stila jer ono što karakte­ rizira poemu jest peat koji joj daje sam autor, ono što je on osobno najdublje doivio, a na što ukazuje njegovo svjesno odstupanje od hesiodskog uzora.«55
Tu pronalazimo potrebu za preoblikovanjem boanskog i mogu Ksenofanov utjecaj na Parmenidov stilski izraz. I ini se da je svaka daljnja slinost s ui­ teljem iz Kolofona neadekvatna. Odatle Dielsov stav, da je Parmenidova mi­ sao samo formalno odreena kao mitska, tj. da je Parmenid iskazuje mitskom slikom, ali da je ona sadrajno misao logikog slijeda koja s mitskim nainom mišljenja dijeli još samo svoju poetsku formu, nije sasvim odriv.
3. Parmenidovo iskazivanje πως στιν56
Namee se pitanje: kome pripada kazivanje o γνετον (nestvorenom), οδον (cijelom), μουνογενς (jednorodnom), τρεμς (nepokretnom), οδ τλεστον (dovršenom) i νλεθρον (nepropadljivom) bitku, jednom nepokretnom bit­ ku, bogovima ili ljudima? Kojim se logosom ono razumije? I nije li jasno da ukoliko zla sudbina nije poslala Parmenida na put od staze ljudi daleko, utoli­ ko to mora biti da je uinio njegov filozofski usud? Nema li time Parmenidov epski stih nuno filozofsko ishodište i uhodište? Jer jasno je da Parmenidov prolog nosi više od ovog racionalizma, pri emu je, bar isto toliko, daleko od misticizma. Parmenidova poema iskazana je potreba za filozofskim utemeljenjem mišlje­ nja i govora o onome da jest (πως στιν) i nainu na koji jest (στιν). Ta je potreba vanvremena i kao takva boanskog je porijekla. Utemeljena u pravdi (δκη) i pravu (θμις) onoga što jest (λλ θμις τε δκη τε57 (DK28B128), a ne na ljudskim putevima (τνδ δν ( γρ π νθρπων κτς πτου
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha609
στν).58 Stoga se Parmenid na tu potrebu odaziva, ne poput sibila, koje se u poznavanju boanske volje proriku, nego kao onaj koji sluša boanski φτις, rije boginje Pravde (Δκη), i uva i utvruje u filozofskoj zakonitosti njeno uvjerenje. Prisnost s tom rijeju Parmenid izraava u DK28B122–24:
dolazi do zakljuka da nepoznati autor djela o Ksenofanu nije zapravo imao u rukama Kse­ nofanove izvorne fragmente, nego je vjerojat­ nije da je do svojih navoda došao pogrešno razumijevajui Aristotelov komentar. Vidi: K. Reinhardt, Parmenides und die Geschichte der griechischen Philosophie, str. 97–111.
49
Ve smo istaknuli da, iako Ksenofan govori o jednom bogu, to još ne znai da ga moemo nazvati monoteistom. Uostalom, u Ksenofa­ novom 23. fragmentu (DK21B23) ne kae se da »postoji samo jedan bog«, nego se istie da jedan bog, koji je najvei meu bogovima i ljudima, ni na koji nain nije slian smrtni­ cima, ni po obliku ni po mislima. Reinhardt smatra da ne treba kruto shvatiti ni Aristote­ lov navod da je Ksenofan osniva elejske ško­ le jer pripadnost filozofskoj školi u antici ne znai isto što i danas. Vidi: ibid., str. 104.
50
Verner Jeger [Werner Jäger], Teologija ranih grkih filozofa, preveo Branimir Gligori, Slubeni glasnik, Beograd 2007., str. 47.
51
Bez obzira na to je li Burnet u pravu kada tvrdi da je odredba Ksenofana kao rapsoda upitna, kao istinit stoji Diogenov navod da je Ksenfan recitirao svoje stihove. Vidi: D. Laertije, ivot i mišljenja istaknutih filozofa, str. 299.
52
»ολος ρι, ολος δ νοε, ολος δ τκοει« (DK21B24); u antici pojam svijeta iz sebe ne iskljuuje pojam ivota (ζον), pa ak ni po­ jam duše (ψυχ). Kaluerovi je pokazao da je svojevrsni vitalizam sastavni dio predso­ kratske misli. Vidi: eljko Kaluerovi, »Ta­ lesov vitalizam«, Filozofska istraivanja 139 (3/2015), str. 471–482.
53
Vidi: H. A. Diels, Parmenides Lehrgedicht, str. 9. Ali, povijesni preduvjet Ksenofanova »panteizma«, i to treba naglasiti, je sljedee: »Grki bogovi pripadaju prirodnom poretku svijeta, i zbog toga nisu povezani s nacional­ nim granicama ili najboljim (privilegiranim) grupama.« Vidi: Bruno Snell, Die Entdec­ kung des Geistes, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen 1975., str. 31.
54
Heidel tezu da Homerovi bogovi u ranoj gr­ koj filozofiji bivaju »zamenjeni« φσις­om eksplicitno iznosi: »Vidjeli smo da je u svije­ tu homerske misli za svaki dogaaj zasluna
aktivnost bogova i to kako je koncepcija pri­ rode zamijenjena bogovima kao osnova objaš­ njenja, φσις je zamišljen kao izvor mnogo­ brojnih dogaaja u svijetu. Fenomen ivota, kozmosa i mikrokozmosa inio se da se javlja spontano i bez vanjskog uzroka i upravljanja, prirodno je privuklo panju filozofa i moglo je proizvesti javljanje mogunost izbjegava­ nja odreenog uzroka kretanja.« Vidi: W. A. Heidel, »Περ φσεως«, str. 105. Drugim ri­ jeima, u filozofiji Mileana ono vjeno i vla­ dajue ve je razumljeno kao ρχη svega što jest, utoliko je, primijetit e Aristotel u Fizici 203b13, boansko.
55
V. Jeger [W. Jäger], Teologija ranih grkih filozofa, str. 84.
56
Izraz je Parmenidov (DK28B2.3). Parmenid eše kae ς στι (da jest, kako jest, što jeste). Nama je izraz πως στιν znaajan iz dva razloga. Prvi se tie rijei πως (kako, na bilo koji nain) jer drugaije naglašena kao πς znai glas, govor ili poruku. U ovom nam smislu semantika, koja proizlazi iz ove homonimije, govori da ne samo da boginja Pravde kao kljuarica poretka prenosi poruku Parmenidu, nego da ta poruka dolazi od στι (jest), koje ovako naglašeno nema kopulativ­ ni karakter, za razliku od στν, nego nosi šire znaenje prisustva kao ontološke kategorije. U tome lei drugi znaaj izraza πως στιν. O ovoj razlici (ali u nekom drugaijem smislu) izmeu upotrebe στν i στι više u: S. unji, Fragmenti elejaca, str. 17.
57
Kaluerovi u monografiji Dike i dikaiosyne primjeuje: »Rijei θμις i δκη koje se ovdje spominju potom su razliito prevoene na mo­ derne jezike. U Dielsovim Predsokratovcima termini su ‘Gesetz’ i ‘Recht’, a u Burnetovoj Ranoj grkoj filozofiji ‘right’ i ‘justice’. Ški­ ljan je to uinio s ‘pravda i pravednost’, Še­ panovi s ‘Pravo i Pravda’, a unji s ‘Red i Pravo’. Moda, ipak, par ‘pravo i pravda’ adekvatno prenosi izvorni smisao sintagme θμιςτε δκη na naš jezik. To što ga je i Θμις poslala na put moe znaiti da je njegovo pu­ tovanje dopušteno ili odobreno.« Vidi: eljko luerovi, Dike i dikaiosyne, Magnasken, Skopje 2015., str. 150.
58
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha610
»Primi me boginja naklono, desnu (mi) uhvati ruku svojom ruku i rije mi ovako progovori (…).«59
Od prvog stiha svoje poeme, Parmenid stavlja do znanja, da je njegovo pu­ tovanje do istine bitka da jest (πως στιν (DK28B4.3) i ne moe biti da nije (ς οκ στι (DK28B4.3), boansko (δαμονες). σον τ π θυμς κνοι (DK28B1.1)60 prvog fragmenta donosi da je putovanje poelo moda voljom samog Parmenida, pri emu zapravo prezent φρουσιν (DK28B1.1) govori o prisutnosti u smislu postojanosti, moda i neprekidnom trajanju tog puta, na što upuuje 5. fragment, a 3. u ranijoj redakciji:
»Jer nije mi vano gdje u poeti: opet u natrag onamo doi.«61
Parmenid je na tom putu kao εδτα φτα.62 Onaj koji vidi i zna, nadilazi sve ( κατ πντ στη φρει)63 te stie iz mraka na svjetlo (προλιποσαι δματα Νυκτς, ες φος)64 do boginje Pravde (Δκη). Ona sama, Δκη, izrie ono ljudskim jezikom gotovo neizrecivo, ljudskom mnijenju neumljivo, dakle, pokazuje (onome tko vidi: εδτα φτα) nunost mišljenja i izricanja onoga jest. Utvrujui πως στιν u mišljenju (νοεν) i istini, πως οκ στι ostaje van izriaja:
»… ni misliti naime ni rei ne smiješ da nebie jest.«65
Ono što jest samo se mnijenju (δξα) smrtnika ini da je i postalo (φυ): »Odsad slušaj mnijenja smrtnika (ljudi) / pa eš uti moje rijei o poretku lanom.«66
Prema mišljenju (νοεν) bitak (ν) koji jest (στιν) i ne moe biti da nije je prema mnijenju (δξα) poredak onoga što je postalo (φσις).67 Tako je Parmenidovo utvrivanje ispravnog mišljenja (νοεν) kroz naelo identiteta πως στιν pojam φσις­a, koji je u Heraklitovoj misli logosan te mu pripada istinsko mišljenje (ξν ν),68 reducirano na πως στιν69 Semantika φσις u Parmenidovoj poemi pripada μθος­u po onome što slijedi iz mišljenja πως στιν, dakle po nunosti, po nunosti koja pripada λγος­u (χρ τ λγειν τε νοεν τ ν μμεναι). Iz toga proizlazi kozmološki poredak izmješten zako­ nom iskljuenja treeg. Izricanje varljivih rijei na putu mnijenja nije ni slu­ ajnost ni puka proizvoljnost boginje Δκη, nego posljedica konzekventnog mišljenja.70
Parmenidovo mitotvorstvo, stoga, ne dolazi od manire vremena te njime Parmenid ne oblai logiku suhoparnost svog uenja o bitku, kako je to bila manira helenistiko­rimskog doba tijekom kojega su filozofske misli ukra­ šavane kroz stihove didaktikih poema. Prije e biti obratno: da iz epskog heksametra, iz govora bogova a ne ljudi, po prvi put pred nas izranja ogoljela filozofska misao, po prvi put raa se pojam πως στιν. Prolog poeme otuda nije tek metafora, dana da okiti naelo identiteta kojim poinje lijepo-okrugla istina (Αληθεης εκυκλος). Prolog je epskom slikom naglašen kontrast iz­ meu vladajueg principa φσις­a opisanog mitovima, dakle svijeta bogova (kozmogonija i teogonija), i πως στιν koje Parmenid utvruje u boanskom λγος­u, a koje ima oznake (σματα): da jest γνετον (nestvoren), οδον (cijel), tj. nedeljiv, μουνογενς (jednorodan), τρεμς (nepokretan), οδ τλεστον (dovršen), νλεθρον (nepropadljiv) te koje­u­sebi­ostaje­isto. Ukoliko proglasimo ove »boanske« predikate dovoljnim razlogom zbog kojega Parmenid posee za didaktikim epom, utoliko ne treba izbjegavati injenicu da Parmenid bitak ne imenuje kao ono »boansko«, niti kao boga ili bogove (iako je to nesumnjivo mogao), nego kae πως στιν ili kroz nega­ ciju ς οκ στι μ εναι, ne izriui subjekt. Da jest, πως στιν, u filozofiji
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha611
Parmenida ne moe se shvatiti supstancijalno, ili preciznije, supstancijaliza­ cija Parmenidova πως στιν znaila bi redukciju njegovog znaenja. A to πως στιν u DK28B3 glasi τ γρ ατ νοεν στν τε κα εναι (isto jeste i za misliti i za biti), i nije ni nalik grkim bogovima koji, iako ljudima vlada­ ju, jesu neodvojivi od promjenljivog i mnoštvenog svijeta u kojemu zajedno obitavaju.71 Otuda se ini da je razumijevanje Parmenidova uenja »o onome što postoji vjeno« kao »otkrivanja boanske istine« uitavanje metafizikih postavki potonjih stoljea u predsokratovsku misao.72
Parmenidov postupak pokazuje da μ ν ne pripada ni mišljenje ni izriaj. Dakle, put mnijenja ne bio iskaziv da je o onome što nije, naime o μ ν, pa je otuda i drugi dio poeme sastavni dio njegova heksametra. μθος­om je opjevan φσις, a »varljiv spoj rijei« boginje na umanjuje njegov znaaj za kozmogonijski i teogonijski kontekst istraivanja. Stoga smo mišljenja da Jä­ gerovo razumijevanje Parmenidova epskog govora kao onog kojim Parmenid eli pokazati boansko otkrivenje iste takve, dakle boanske istine ne moe dati odgovor na pitanje zašto taj epski govor ne prestaje s putem istine. Da bi se pravilno razumio »put mnijenja« prikazan u drugom dijelu poeme, a iji poloaj i uope razlog njegovog izlaganja predstavlja nikad razriješeni spor mnogih autora,73 Parmenidovom πως στιν ne treba pretpostavljati mogu­
59
»κα με θε πρφρων πεδξατο, χερα δ χειρ δεξιτερν λεν, δε δ πος φτο κα με προσηδα« (DK28B1.23)
60
61
»ξυνν δ μοι στιν / ππυεν ρξωμαι τθι γρ πλιν ξομαι αθις« (DK28B3.41–42)
62
64
»… ostaviv nastambu Noi, hitale (mene) pratiti u susret svjetlu (…).« (DK28B1.9–10)
65
»ο γρ φατν οδ νοητν στιν πως οκ στι« (DK28B8.8–9)
66
»δξας δ π τοδε βροτεας μνθανε κσμον μν πων πατηλν κοων« (DK28B8.51–52)
67
ini se da Parmenid sinonimno koristi φσις i γνεσις, iz ega proizlazi da φσις nema dru­ gi smisao osim rasta, raanja. Ova leksika podudarnost nije nuno i odluujua za tvrd­ nju da je put mnijenja kritika razumijevanja φσις­a kod Parmenidovih prethodnika. Za nas je Hesiodovo upuivanje na govor muza u Teogoniji mnogo znaajnije jer Parmenid onome što jest pristupa, promatrano iz cje­ line poeme, kroz distinkciju mišljenja koje
prati pouzdan govor i mnijenja koje prati var­ ljiv spoj rijei. Naglašavanje ove distinkcije upuuje nas na put mnijenja kao kritiku He­ siodove Teogonije« i tek se izvedeno moe u tom smislu razumjeti i sinonimnost φσις –a i γνεσις­a.
68
Vidi: Ana Miljevi, »Logosnost physisa u Heraklitovoj filozofiji«, ARHE 13 (25/2016), str. 285–303. doi: http://doi.org/10.19090/ arhe.2016.25.285­302.
69
Mikuli je pokazao da je noetika redukcija osnova koja razdvaja dva dijela Parmenidove poeme: »Parmenid ne pokazuje kako se tono dogaa taj proces razrješenja, a oekivati od njega pojašnjenje bilo bi nerazumno name­ tanje jer je pozicija koju on zauzima jedno­ znano pozicija ve izvršene redukcije φυσις na εον. To najbolje pokazuje podjela tema (ili moda teišta) u pjesmi na dio ‘aletheia’ i dio ‘doxa’.« Vidi: B. Mikuli, Sein, Physis, Alet­ heia, str. 189.
70
71
Usp. B. Snell, B, Die Entdeckung des Geistes, str. 30–44.
72
Naime, kako to ponekad ini Jäger, nagla­ šavajui Parmenidovu misao kao teološku. Vidi: V. Jeger [W. Jäger], Teologija ranih gr­ kih filozofa, str. 84.
73
Zeller, Diels i Burnet npr. smatraju da se na »putu mnijenja« moe pronai prikaz uenja
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha612
nost da bude samo na istinit nain mišljeno i iskazano, nego da jest uope bude mišljivo i iskazivo. Tu se pokazuje cjelina Parmenidova uenja o onome što jest, a kao takav je drugi dio poeme prisutan u izlaganju boginje Δκη iz prologa i prvog dijela poeme. Nalog je dat stihovima:
»Gledaj: što izmie umu stalno je prisutno u njem; nee on, naime, odvojiti bitak od veze s bitkom niti (kad je) rasuto posvud po kozmosu cijelom niti (u jedno) zbito.«74
4. Zakljuak
Cjelina poeme, govor boginje (πος, φτις) o φσις – u i onome što jest, u Parmenidovoj filozofiji odreen je onim što umu izmie, iako je uvijek ve u njemu prisutno (DK28B4). Parmenidov didaktiki ep Περ φσεως iskazi­ vanje je tog prisustva bitka (τ ν) u izmicanju. Stoga se kroz pjesmu raa pojam, kroz heksametar opjeva naelo identiteta, a kroz svean epski govor ono najuzvišenije znanje boginje: πως στιν. Epski heksametar namjeran je Parmenidov izbor, ali ne da bi njime obukao »poznatu« istinu bitak jest, nego da bi iskazao potres misli, potres izriaja, potres koji samo boginja Pravde πολποινος, moe prenijeti drei κληδας μοιβος (naizmjenine kljueve) poretka kojim se otvaraju vrata ontološkog mišljenja; vrata ispred kojih su se okupili Parmenidovi prethodnici od Homera do Pitagore, a iji kameni prag (DK28B112) ipak nisu prešli. Iz tog potresa, iz te pjesme, izranja ontološka misao, raa se filozofska terminologija. U njemu jedinstvo onog jest i mišlje­ nja (τ γρ ατ νοεν στν τε κα εναι)75 Parmenidove poeme opjevava bo­ anski logos. Stoga Heidegger, govorei o veliini i znaaju antike filozofije, primjeuje da je »poetak velikoga ak uvijek ono što je najvee«.76
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 147 God. 37 (2017) Sv. 3 (597–613)
A. Miljevi, . Kaluerovi, Filozofska osnova Parmenidova stiha613
Ana Miljevi, eljko Kaluerovi
Philosophical Groundwork of Parmenides’ Verse
Abstract Parmenides’ poem Περ φσεως signifies a path in the “temple” of philosophy, in the place where the truth of being (τ ν) happens. The aim of this paper is to argue that Parmenides’ verse is a freely and intentionally chosen to be philosophical, despite containing the elements of Hesiod’s Theogony, Homer’s Iliad and Odyssey, and the elements of Orphic-Pythagorean school. The paper thus investigates the understanding of language in the Hellenic period before Parmenides. It shows that Parmenides took over Homer’s distinction of the speech of gods and the speech of people, not only with respect to the content of his philosophy, but also through its form, namely at the level of pronouncing. At the same time, Parmenides opposed the necessity and the imperative of thinking and speaking of that “What Is”, and Hesiod’s differentiation of false and true speech with arbitrary choice of muse. In that sense, the paper considers Xen­ ophanes’ critique of Homer’s and Hesiod’s tradition, and it determines its importance for the Parmenides’ choice of didactic epic. The basic idea of this epic is the need to express φσις in a new way of understanding – as an eternal, unchangeable, homogeneous being − through the hexameter of the Ionian dialect. This interpretation opens up a possibility of reading Parme­ nides’ “the way of truth” and “the way of opinion” as one coherent whole, i.e. as the parts of one poem which are not mutually exclusive.
Key words Parmenides, didactic poem, being (τ ν), speech, Homer, Hesiod
pitagorejaca, Mileana i Heraklita, i da tamo nije rije o Parmenidovom vlastitom uenju. No Reinhardt tvrdi da je »put mnijenja« svo­ jevrstan produetak »puta istine« i postavlja zahtjev za razumijevanjem poeme kao jedne misaone cjeline.
74
»λεσσε δ μως πεντα νωι παρεντα βεβαως / ο γρ ποτμξει τ ν το ντος χεσθαι / οτε σκιδνμενον πντηι πντως κατ κσμον/οτε συνιστμενον« (DK28B4); ovi su stihovi implicitan dokaz za
našu tezu postavljenu u radu, da »put mnije­ nja« nije »put nebitka« te da govor koji pripa­ da njemu, takoer pripada uenju o φσις­u.
75
76