1

2

Gordon R. Dickson - Vojniče ne pitaj POGLAVLJE 1 Μῆνιν ἄειδε θεὰ Πηληιάδεω Ἀχιλῆος — počinje Homerova Ilijada i njena priča od prije tri tisuće i četiristo godina. Srdžbu mi pjevaj boginjo, Ahileja Peleju sina.—A ovo je priča o mojoj srdžbi; ja, Zemljanin, protiv naroda dvaju planeta nazvanih Prijateljski svjetovi, unovačenih, fanatičnih, u crno odjevenih vojnika Sloge i Udruge. Nije to priča o malom gnjevu. Jer i ja sam, poput Ahileja, čovjek sa Zemlje. To vas ne impresionira? Ne u ovo doba kad su sinovi mladih svjetova viši, jači, vještiji i pametniji nego mi sa Starog svijeta? Kako onda malo poznajete Zemlju i Zemljine sinove. Ostavite svoje mlañe svjetove i vratite se jeckiom na matični planet i dotaknite ga. Još uvijek je ovdje i još uvijek je isti. Sunce mu još uvijek sja na vodemCrvenog mora koje su se bile razdvojile pred djecom Gospodovom. Vjetar još uvijek puše u Termopilskom klancu, gdje je Leonida s tri stotine Spartanaca odbio vojske Kserksa, kralja Perzijanaca, i promijenio povijest. Ovdje su se ljudi borili, umirali, množili, pokapali i gradili više od petsto tisuća godina, prije nego što je vaše nove svjetove čovjek i sanjao. Mislite da tih pet stotina puta deset stoljeća, generaciju za generacijom, izmeñu istog neba i tla, nije ostavilo nikakvu posebnu oznaku u našoj krvi, kostima i duši? Ljudi s Dorsaija su možda ratnici van dohvata maštanja. Egzotici s Mare i Kultisa su možda čarobnjaci koji mogu izokrenuti čovjeka i naći odgovore izvan filozofije. Istraživači prirodnih znanosti s Newtona i Venere su možda otišli toliko daleko od običnih ljudi da danas s nama mogu razgovarati tek uz napor. Ali mi — mi tuplji, niži, jednostavniji ljudi sa Stare Zemlje još uvijek imamo nešto više od svih njih. Jer mi smo još uvijek cijelo čovjekovo biće, osnovna loza, kojoj su oni samo rafinirani dijelovi — blještavi, izoštreni, iskričavi dijelovi. Ali dijelovi. Meñutim, ako ste vi jedan od onih poput moga strica Mathiasa 01yna, koji misle da su nas potpuno nadrasli, onda vas mogu poslati u egzotičku enklavu u St. Louisu, gdje je prije četrdeset i dvije godine Zemljanin po imenu Mark Torre, čovjek s velikom vizijom, počeo graditi ono što će za stotinu godina biti Konačna enciklopedija. Za šezdeset godina će biti i premasivna i pre-složena i preosjetljiva da izdrži na površini Zemlje. Onda ćete je moći naći u orbiti oko matičnog planeta. Za stotinu godina ona će — ali nitko ne zna zasigurno što će Enciklopedija učiniti. Po teoriji Marka Torrea, pokazat će nam naš vlastiti potiljak — neki skriveni dio auše i bića osnovnog zemaljskog čovjeka, koji su oni na mlañim svjetovima izgubili ili nisu kadri spoznati. No, pogledajte sami. Otiñite sada u enklavu u St. Louisu, pridružite se jednom od obilazaka koji prolaze kroz komore i istraživačke sobe Projekta enciklopedije; na kraju ćete doći do velike Sobe kazala u samom središtu, gdje ogromni, zakrivljeni zidovi već dobijaju naboj od veza prema znanju stoljeća. Kad se konačno cjelokupna unutrašnjost te ogromne kugle napuni, stvori će se veze izmeñu djelića znanja koji nikad nisu bili povezani, koje ljudski um nikad ranije nije mogao povezati. I u tome konačnom znanju, vidjet ćemo — što? Naš vlastiti potiljak? Meñutim, što god rekao, to sad nije važno. Jednostavno posjetite Sobu kazala — samo to tražim od vas. Posjetite je, s ostalima. Stanite u njeno središte i učinite onako kako vam vodič kaže. — Slušajte. Slušajte. Budite tihi i naćulite uši. Slušajte — nećete čuti ništa. I onda će vodič končano prekinuti duboku, skoro nepodnošljivu tišinu i reći vam zašto je tražio da slušate. Samo jedan muškarac ili žena od nekoliko milijuna čuje nešto. Samo jedno u nekoliko milijuna — od onih roñenih ovdje na Zemlji. Ali nitko — nitko — od svih onih roñenih na mlañim svjetovima koji su dolazili ovamo slušati nije nikad čuo ništa. Mislite da to još uvijek ništa i dokazuje? Onda krivo mislite, prijatelju moj. Jer ja sam bio jedan od onih koji su nešto čuli — ono što se moglo čuti — i to mi je promijenilo život, kao što svjedoči 0vo što sam učinio, naoružavši me samo znanjem o moći, s kojim sam kasnije krenuo u planiranje uništenja naroda s dvaju Prijateljskih svjetova. Dakle, ne smijte se ako usporeñujem svoju srdžbu sa srdžbom Ahileja, ogorčenog i izdvojenog meñu brodovima njegovih Mirmidonaca kod zidova Troje. Jer ima i drugih sličnosti meñu nama. Tam 01yn mi je ime i moji su preci više Irci nego drugi; ali na Peloponezu u Grčkoj sam ja, poput Ahileja, odrastao da postanem ono što jesam. U sjeni ruševina Partenona, bijelog nad Atenom, naše je duše potamnio stric koji ih je trebao osloboditi da rastu na suncu. Moju dušu — i dušu moje mlañe sestre, Eileen. POGLAVLJE 2

3

Njoj je palo na pamet — mojoj sestri Eileen — da posjetimo Konačnu enciklopediju tog dana, upotrijebivši moju novu putnu kartu zaposlenog u Komunikacijama. Uobičajeno bih se, možda, zapitao zašto želi ići tamo. No u ovom slučaju, još dok je predlagala, mogućnost da odemo tamo je iz mene izvukla nekakav osjećaj, dubok i težak poput nenadana zvuka gonga — osjećaj koji nikad ranije nisam osjetio — nešto nalik strahu. Meñutim, to nije bio samo strah, ništa tako jedno-stavno. Cak nije bilo ni potpuno neugodno. Uglavnom je podsjećao na onaj šuplji, napeti osjet koji dolazi prije nego što će vas staviti na neki veliki ispit. A ipak, bilo je sve to — ali i nekako puno više od toga. Osjećaj kao da mi je zmaj na putu. Samo me na sekundu dodirnulo; ali to je bilo dovoljno. I zato stoje Enciklopedija, u teoriji, predstavljala svu nadu za nas roñene na Zemlji, a moj stric Mathias nam je značio svo beznañe, povezao sam taj osjećaj s njime, s izazovom koji mi je predstavljao tijekom svih godina našeg zajedničkog života. I to me je naglo ponukalo da odem, prevladavši sve druge male razloge koje sam mogao imati. Osim toga, odlazak je pristajao trenutku poput slavlja. Obično nisam nikamo vodio Eileen; ali upravo sam bio potpisao vježbenički ugovor s Meduzvjezdanom novinskom službom u njihovom sjedištu ovdje na Zemlji. I to samo dva tjedna nakon što sam diplomirao na Genev-skom sveučilištu za komunikacije. Istina, to je sveučilište bilo najbolje od svih takvih na četrnaest ljudskih svjetova, uključujući i Zemlju, a moje su ocjene bile najbolje u povijesti sveučilišta. Meñutim, takve se ponude za posao mladićima tek izašlima s fakulteta daju jednom u dvadeset godina — ako i toliko Često. I tako nisam ni zapitao svoju sedamnaestogodišnju sestru zašto uopće želi da je vodim u Konačnu enciklopediju, baš na dan i u sat koji je odredila. Pretpostavljam da sam možda, kako to sada vidim, sam sebi rekao da ona samo želi na jedan dan pobjeći iz mračne kuće našeg strica. A to je, samo po sebi, meni bio dovoljan razlog. Jer nas je Mathias, naš stric, uzeo k sebi, mene i Eileen, dvoje siročadi, kad su nam roditelji poginuli u nesreći zračnih kola. I onda nas je slomio u doba našeg rasta koje je uslijedilo. Nije baš da je ikad na nas i prst položio. Nije baš da je bio kriv zbog bilo kakve očite ili namjerne okrutnosti. Nije ni morao biti. Samo nam je trebao dati nabogatiji dom, najprobraniju hranu, odjeću i brigu — i osigurati da sve to dijelimo s njim, čije je srce bilo isto toliko bez svjetla koliko i njegova velika kocka bez prozora od kuće, bez sunca poput pećine ispod zemlje koja nikad nije osjetila dnevno svjetlo, i čija je duša bila hladna kao kamen u toj pećini. Njegova su Biblija bila djela onog sveca ili vraga iz dvadeset prvog stoljeća, Waltera Blunta — čiji je moto bio "RAZORI!" — i čiji je Chantrv ceh kasnije rodio Egzotičku kulturu na mlañim svjetovima Mari i Kultisu. Nije važno što su Egzotici uvijek čitali Bluntova djela sa zadrškom, shvativši da poruka u njima znači čupanje korova današnjice, tako da se napravi mjesta na kojem će rasti cvijeće budućnosti. Mathias, naš stric, vidio je samo do čupanja; i dan za danom, u toj mračnoj kući, nabijao je to u nas. Ali dosta o Mathiasu. On je bio savršen u svojoj praznini i uvjerenju kako su nas mlañi svjetovi ostavili za sobom da se sasušimo i umremo, poput mrtve grane ili atrofiranog dijela tijela. Meñutim, ni Eileen ni ja ga nismo mogli pratiti u toj hladnoj filozofiji, koliko smo god kao djeca pokušavali. Tako smo se, svako na svoj način, borili da pobjegnemo i od njega i od te filozofije; naš nas je bijeg tog dana doveo do Egzotičke enklave u St. Louisu i do Konačne enciklopedije. Krenuli smo avionom iz Atene u St. Louis, i onda podzemnom željeznicom iz St. Louisa do Enklave. Zračni autobus nas je doveo do dvorišta Enciklopedije; a ja se sjećam da sam nekako zadnji sišao s autobusa. Kad sam zakoračio na betonski krug, opet me je pogodio taj duboki, nenadani gong osjećaja. Stao sam na mjestu, poput čovjeka bačenog u trans. "— Oprostite?" reče nekakav glas iza mene. "Vi ste dio ove grupe, je li tako? Hoćete li se pridružiti ostalima tamo prijeko? Ja sam vam vodič." Naglo sam se okrenuo i našao se kako gledam u smeñe oči djevojke u plavoj halji Egzotika. Stajala je mirno, svježa poput sunčeve svjetlosti oko nje — ali nešto na njoj nije pristajalo. "Vi niste Egzotik!" izlanem. Odmah mi se više nije činila takvom. Na roñenim Egzoticima se razlika jasno vidi. Lica su im mirnija nego kod ostalih ljudi. Pogled im prodire dublje u tebe. Nalik su bogovima mira koji uvijek sjede s jednom rukom na zaspaloj munji, za koju naizgled ni ne znaju da je tu. "Ja sam suradnica", odgovori ona. "Ime mije Lisa Kant. — I u pravu ste. Nisam roñena kao Egzotik." Činilo se daje ne smeta što sam uočio razliku izmeñu nje i halje koju nosi. Bila je niža od moje sestre, koja je visoka — kao što sam i ja visok — za ženu sa Zemlje. Eileen je srebrno-plava, dok je meni čak i onda kosa bila tamna. Bila je iste boje kao i njena kad su nam roditelji poginuli; ali je potamnila tokom godina u Mathiasovoj kući. Ali ova djevojka, Lisa, bila je smeñokosa, lijepa i nasmiješena. Zainteresirala me svojim dobrim izgledom i egzo-tičkom haljom — a malo me i podbola. Izgledala je tako sigurna u sebe.

4

I tako sam je promatrao dok je išla naokolo prikupljajući druge ljude koji su čekali na voñeni obilazak Enciklopedije; a kad smo pošli u obilazak, ja sam krenuo u korak s njom i naveo je da, izmeñu predavanja o Enciklopediji, razgovara sa mnom. Nije nimalo oklijevala govoriti o sebi. Rekla mi je da je roñena na sjeverno američkom Srednjem zapadu, odmah izvan St. Louisa. Završila je osnovnu i srednju školu u Enklavi i prihvatila egzotičke filozofije. Tako je usvojila njihov rad i način života. Ja sam mislio da je to bilo traćenje djevojke privlačne kao što je ona — i otvoreno joj to rekao. "Kako se mogu tratiti," reče ona, osmjehujući mi se, "kad na ovaj način potpuno koristim svoju energiju — i to u najbolje svrhe?" Pomislio sam da mi se možda podsmjehuje. To mi se nije sviñalo — čak i u onim danima, ja nisam bio netko za podsmjehivanje. "Koje najbolje svrhe?" upitam je što sam brutalnije mogao. "Kontempliranje vlastitog pupka?" Osmijeh joj nestane i ona me čudno pogleda, tako da sam se kasnije uvijek sjećao tog pogleda. Izgledalo je kao da me je naglo postala svjesna — kao da sam ja netko tko usred noći pluta u moru nošen strujom, daleko od čvrstog kopna na kojem ona stoji. Pruži ruku prema meni, kao da će me dodirnuti, pa je spusti, kao da se naglo sjetila gdje smo. "Mi smo uvijek ovdje", odgovori mi čudno. "Upamtite to. Mi smo uvijek ovdje." Okrene se i povede nas kroz niz grañevina koje su činile Enciklopediju. Ove grañevine, kad se jednom presele u svemir, rekla je, govoreći nam svima dok nas je vodila, složit će se u otprilike kružni oblik, u orbiti sto pedeset milja iznad Zemlje. Ispričala nam je koliki će ogromni trošak biti takvo prebacivanje u orbitu, sve u jednom komadu. Onda nam je objasnila kako je, koliko god to bilo skupo, trošak opravdan uštedama u prvih stotinu godina izgradnje i punjenja informacijama, što se ovdje, na Zemlji, može ekonomičnije učiniti. Jer Konačna enciklopedija, rekla nam je, neće biti samo skladište činjenica. U njoj će se pohranjivati činjenice, ali samo kao sredstvo za postizanje cilja — ustanovljavanja i otkrivanja veza meñu tim činjenicama. Svaki djelić znanja će se povezivati s drugim djelićima putem energetskih pulseva u kojima će biti kod odnosa, sve dok se te njihove meñusobne veze ne ostvare do maksimuma. Sve dok, na kraju, to veliko tijelo čovjekovih informacija o njemu samom i njegovom univerzumu ne počne pokazivati svoj oblik kao cjelina, na način kako ga čovjek nikad ranije nije mogao vidjeti. Na ovoj bi točki Zemlja, u Enciklopediji, imala ogromnu zalihu trenutno dostupnih, meñusobno povezanih informacija o ljudskoj rasi i njenoj povijesti. To će se moći mijenjati za znanje iz prirodnih znanosti sa svjetovima kao što su Venera i Newton, za psihološke znanosti Egzotičkih svjetova — i sve druge specijalizirane informacije koje Zemlji trebaju s mlañih svjetova. Samim ovim, u ljudskoj kulturi na više svjetova, gdje su valuta izmeñu njih obrazovani umovi, Enciklopedija bi samu sebe isplatila. Meñutim, Zemlju je na izgrañivanje Enciklopedije navela nada u veće stvari od ove. Zemlja se nadala — nadali su se svi ljudi na Zemlji, osim onih sličnih Mathia-su, koji su napustili svaku nadu — da će prava isplativost Enciklopedije biti to što će se moći upotrijebiti kao alat u istraživanju teorije Marka Torrea. A Torreova teorija, kao što bismo svi trebali znati, jest ona koja je uzimala kao polaznu točku da u čovjekovom znanju o samom sebi postoji jedno mračno područje, područje u koje ljudska vizija nikad nije prodrla, kao što ni bilo koja naprava za gledanje ne vidi ništa u slijepoj mrlji, mjestu gdje ona sama postoji. U čovjekovoj će slijepoj mrlji, teoretizirao je Torre, Enciklopedija moći istraživati putem zaključivanja, po obliku i tijelu cjelokupnog poznatog znanja. I u tom ćemo području, tvrdio je Torre, pronaći nešto — svojstvo, sposobnost ili moć — osnovne ljudske zemaljske loze, što je samo njeno, nešto stoje izgubljeno ili nije dostupno ljudskim tipovima na mlañim svjetovima, koji sada naizgled ubrzano prestižu matični soj po snazi tijela i uma. Čuvši sve ovo, zbog nečega sam se sjetio onog čudnog pogleda i riječi koje mije Lisa bila ranije uputila. Pogledao sam naokolo po čudnim i pretrpanim sobama, gdje se dogañalo svašta, od grubih grañevinskih radova do osjetljivog laboratorijskog rada, dok smo mi prolazili; i onaj čudnovati osjećaj, strahu nalik, počne mi se vraćati. Ne samo da se vratio, nego je ostao i rastao, sve dok nije postao neka vrsta svijesti, osjećaj daje cijela Enciklopedija postala jedan moćni živi organizam sa mnom u središtu. Instinktivno sam se borio protiv toga; jer u životu sam uvijek najviše želio biti slobodan — da me ne proguta ništavilo, bilo ljudsko bilo mehaničko. Ali osjećaj je i dalje u meni rastao; rastao je još uvijek kad smo konačno došli do Sobe kazala, koja će u svemiru biti točno u središtu Enciklopedije. Soba je imala oblik ogromnog globusa, toliko velikog da se, kad smo ušli, druga strana gubila u polumraku, u kojem se vidjelo samo slabo svjetlucanje svjetlašca koje je označavalo uspostavljanje novih činjenica i udruživanja činjenica unutar osjetljivog materijala za snimanje na unutrašnjoj površini, ovoj beskonačnoj kružnoj površini oko nas, istovremeno zidovima, stropu i podu.

5

Cijela opsežna unutrašnjost ove ogromne kuglaste sobe bila je prazna; ali uravnotežene rampe su vodile od ulaza prema gore, protežući se u gracioznim krivuljama do kružne platforme postavljene usred praznog prostora, u samom središtu komore. Uz jednu od tih rampi nas je Lisa povela do platforme, koja je imala nekih šest metara u promjeru. "... Ovdje, gdje sada stojimo," reče Lisa kad smo se zaustavili na platformi, "jest ono što će biti poznato kao Prolazna točka. U svemiru će se sve veze ostvarivati ne samo po zidovima sobe nego i kroz ovu središnju točku. A iz te će je točke oni koji budu rukovali Enciklopedijom pokušati upotrijebiti prema teoriji Marka Torrea, da vide mogu li otkriti to skriveno znanje naših zemaljskih umova." Ona zastane i okrene se naokolo da vidi gdje su ostali iz grupe. "Približite se, molim vas", reče ona. Na trenutak njen pogled okrzne moj — i bez upozorenja, onaj val osjećaja oko Enciklopedije prelomi se u meni. Hladan osjet nalik stravi me prelije i ja se ukočim. "Sada," nastavi ona kad smo se svi skupili, "želim da svi budete apsolutno mirni šezdeset sekundi i slušate. Samo slušajte, da vidite hoćete li nešto čuti." Drugi prestanu govoriti i neizmjerna, nedodirljiva tišina te ogromne komore se zatvori oko nas. Omota se oko nas, a onaj osjećaj u meni iznenada zapjeva visokim tonom tjeskobe. Nikad mi nisu smetale ni visine ni daljine, ali sam sad naglo postao svjestan duge praznine ispod platforme, svog onog prostora oko mene. U glavi mi se počne mutiti, srce lupati. Osjetio sam kako mi prijeti vrtoglavica. "A što bismo trebali čuti?" razbijem tišinu, ne zbog pitanja, nego da prekinem taj vrtoglavi osjet koji me pokušavao otplaviti nekamo daleko. Stajao sam skoro odmah iza Liše kad sam to rekao. Ona se okrene i digne pogled prema meni. U njenim je očima bila nekakva sjena i onaj čudni pogled koji mi je bila uputila. "Ništa", reče ona. A onda, još uvijek me čudno promatrajući, neodlučno otvori usta. "Ili možda — nešto, iako je vjerojatnost nekoliko milijardi prema jedan protiv toga. Znat ćete ako to čujete, a ja ću objasniti kad proñe šezdeset sekundi." Lagano, molećivo mi dodirne ruku. "Sad, molim vas, budite tihi — zbog drugih, čak i- ako sami ne želite slušati." "O, slušat ću", odgovorim joj. Okrenem se od nje. I iznenada, preko njenog ramena, iza nas, ispod mene, malenu i daleku pokraj ulaza u Sobu kazala kroz koji smo bili ušli, ugledam svoju sestru, ne više s našom grupom. Na toj sam je udaljenosti prepoznao samo po blijedoj kosi i visini. Razgovarala je s nekim tamnim, vitkim muškarcem, potpuno odjevenim u crno, čije lice nisam mogao razaznati na toj udaljenosti, ali stajao joj je blizu. To me trgnulo i naglo iznerviralo. Prizor tog mršavog muškog lika u crnom me pljusnuo poput uvrede. Sama ideja da je moja sestra zaostala iza naše grupe da bi razgovarala s nekim drugim, nakon što je od mene izmolila da je dovedem ovamo — da bi razgovarala s nekim tko je meni potpuni stranac, i to tako ozbiljno, kao što vidim, razgovara, čak i na ovoj udaljenosti, po napetosti lika i malim pokretima ruku — činilo mi se poput nepristojnosti koja se približavala izdaji. Konačno, ona je mene nagovorila da doñem. Na potiljku mi se dignu dlake, u meni naraste hladni val gnjeva. To je bilo smiješno; na toj daljini čak ni najbolje ljudske uši ikad roñene ne bi mogle čuti njihov razgovor, ali ja sam našao sebe kako se napinjem protiv pritišćuće tišine ogromne sobe, pokušavajući razaznati o čemu to oni razgovaraju. A onda — nerazaznatljivo, ali se brzo pojačavalo — začuo sam ... nešto. Ne sestrin glas, niti strančev, tkogod on bio. To je bio neki daleki, hrapav glas muškarca koji je govorio nekim jezikom pomalo nalik latinskom, ali uz ispuštanje samoglasnika i kotrljanje glasar, stoje njegovom govoru davalo mrmor, nalik onom brzom kotrljanju ljetne grmljavine koja prati sijevanje bez kiše. I glas je postajao sve jasniji, ne zbog toga što je jačao, nego zato što je prilazio — a onda začujem drugi glas, kako mu odgovara. A onda još jedan glas. I još jedan, i još jedan, i još jedan. Ričući, vičući, skačući, poput lavine, glasovi nenadano skoče na mene iz svih smjerova, dok im je broj rastao svake sekunde, udvostručujući se, i ponovo se udvostručujući — svi glasovi na svim jezicima cijelog svijeta, svi glasovi koji su ikad postojali na svijetu — i još više. Više — i još više — i još više. , Vikali su mi na uho, blebetali, plakali, smijali se, psovali, nareñivali, nudili poslušnost — ali nisu se stapali, kako bi toliko mnoštvo trebalo, u jednu bezglasnu, iako moćnu grmljavinu, nalik rici vodopada. Kolikogod su se množili, ipak su ostajali razdvojeni. Cuo sam svaki! Svaki od tih milijuna, milijardi muških i ženskih glasova pojedinačno mi je vikao u uho. I ta me buka konačno podigla, kao što se pero diže na grudima uragana, zavrtjevši me uvis i u daljinu, daleko od mojih čula u pobješnjeli vodopad nesvjesti. POGLAVLJE 3

6

Sjećam se da se nisam htio probuditi. Činilo mi se da sam bio na nekom dalekom putovanju, da sam dugo bio daleko. Ali kad sam konačno neodlučno otvorio oči, ležao sam na podu komore i samo se Lisa Kant naginjala nada mnom. Neki od ljudi iz naše grupe se još nisu ni uspjeli okrenuti da vide što mi se dogodilo. Lisa mi je dizala glavu s poda. "Čuli ste!" govorila je s hitnjom u glasu, tiho, skoro meni na uho. "Sto ste čuli?" "Čuo?" Zatresao sam glavom, ošamućeno, sjetivši se pri tome svega, tako da sam skoro očekivao da će me ona nebrojena horda glasova opet preplaviti. Ali sad je bila tišina, i Lisino pitanje. "Cuo?" ponovim, "— njih." "Njih?" Zatrepćem i misli mi se naglo raščiste. Odjedanput sam se sjetio svoje sestre Eileen; iskoprcam se na noge, piljeći u daljinu, prema ulazu kraj kojeg sam je vidio s muškarcem u crnom. Ali ulaz i prostor oko njega su bili prazni. Njih dvoje, zajedno — njih dvoje su otišli. Iskoprcao sam se na noge. Poljuljanog, potresenog, istrgnutog iz mojih korijena samopouzdanja tim moćnim vodopadom glasova u koji sam bio upao i koji me ponio sa sobom, tajnovitost i nestanak moje sestre su mi sada potpuno istresli zdrav razum. Nisam odgovorio Liši nego sam potrčao niz rampu prema ulazu gdje sam zadnji put vidio Eileen kako razgovara sa strancem u crnom. Koliko sam god bio brz s mojim dugim nogama, Lisa je bila brža. Cak i u onoj plavoj halji, bila je brza kao trkačka zvijezda. Dostigla me, prestigla i okrenula da mi zapriječi ulaz kad sam stigao do njega. "Kamo idete?" vikne ona. "Ne možete otići —još ne možete otići! Ako ste nešto čuli, moram vas odvesti da vidite Marka Torrea! On mora razgovarati sa svakim tko nešto čuje!" Jedva sam je čuo. "Miči mi se s puta", promrmljam i gurnem je u stranu, nimalo nježno. Jurnuo sam kroz ulaz u kružnu sobu s opremom. Tamo su bili tehničari u svojim raznobojnim kutama, radili su nerazumljive stvari na nekim nezamislivim zbrkama metala i stakla — ali ni traga od Eileen ili muškarca u crnom. Projurim kroz sobu u hodnik iza nje. Ali i on je bio prazan. Otrčim niz hodnik i skrenem desno kroz prva vrata na koja sam naišao. Nekoliko ljudi, koji su čitali i prepisivali za stolovima i klupama, začuñeno me pogleda, ali Eileen i stranac nisu bili meñu njima. Probam u još jednoj sobi i još jednoj, ali bez uspjeha. U petoj me sobi Lisa ponovo dostigne. "Stanite!" reče mi. I ovog puta me stvarno uhvati, snagom koja je čudila kod djevojke njene visine. "Hoćete li stati? — I na trenutak razmisliti? U čemu je stvar?" "Stvar!" viknem. "Moja sestra—" i onda stanem. Zaustavim jezik. Odjednom shvatim koliko će to budalasto zvučati ako kažem Liši cilj svoje potrage. Sedamnaestogodišnja djevojka koja razgovara, pa čak i napušta grupu s nekim koga njen brat ne poznaje, teško da je dobar razlog za divlju trku i izbezumljenu potragu — barem u ovom stoljeću. A meni nije bilo ni na kraj pameti da Liši prepričavam hladnu nesreću našeg odgoja, Eileeninog i mojeg, u kući strica Mathiasa. Nijemo sam stajao. "Morate doći sa mnom", reče ona s hitnjom u glasu trenutak kasnije. "Ne znate koliko je strašno, nezamislivo rijetko da netko nešto čuje u Prolaznoj točki. Ne znate koliko sada znači Marku Torreu — samom Marku Tor-reu — kad nañe nekog tko je čuo!" Umrtvljeno odmahnem glavom. Nisam želio ni sa kime razgovarati o onome što sam upravo prošao, a najmanje od svega sam želio biti ispitivan poput čudovišnog eksperimentalnog primjerka. "Morate!" ponovi Lisa. "To znači toliko puno. Ne samo Marku, cijelom projektu. Razmislite! Nemojte samo odjuriti! Prvo razmislite o onome što radite!" Riječ razmislite se probila do mene. Polako mi se um razbistrio. U onome što je ona rekla bilo je dosta istine. Trebao bih razmišljati, a ne trčati okolo poput bezu-mnika. Eileen i u crno obučeni stranac bi mogli biti u bilo kojoj sobi ili hodniku — čak možda već i izlaze iz Projekta i Enklave. Osim toga, što bih im uopće rekao da ih dostignem? Zahtijevao od muškarca da se predstavi i iznese svoje nakane oko moje sestre? Vjerojatno sam imao sreće što ih nisam mogao naći. Osim toga, tu je bilo i nešto drugo. Teško sam radio da dobijem ugovor koji sam bio potpisao prije tri dana, odmah po svršetku studiranja, s Meñuzvjezdanom novinskom službom. Ali još sam pred sobom imao dug put do mjesta mojih ambicija. Jer ja sam želio — toliko dugo i toliko žestoko da mi je bilo kao da me nešto živo iznutra dere zubima i kandžama — slobodu. Pravu slobodu, one vrste kakvu imaju samo članovi planetarnih vlada — ijedna posebna grupa, puni članovi ceha Medu-zvjezdane novinske službe. Radnici u polju komunikacija, koji su potpisali zakletvu o nepripadanju, tehnički, ljudi bez svijeta, što je jamčilo nepristranost Novinske službe kojoj pripadaju. Jer su naseljeni svjetovi ljudske rase podijeljeni — podijeljeni već dvije stotine godina — u dvije grupe, jednu koja drži svoje stanovnike pod "čvrstim" ugovorima, i drugu koja vjeruje u takozvane labave ugovore. Na strani

7

čvrstih ugovora su Prijateljski svjetovi Sloge i Udruge, Newton, Cassida, Venera i veliki novi svijet Četi, kod Tau Ćete. Na labavoj su strani svrstani Zemlja, Dorsai, Egzotički svjetovi Mara i Kultis, Nova Zemlja, Freiland, Mars i mali katolički svijet St. Marie. Podijelio ih je sukob ekonomskih sustava — naslijeñe podijeljene Zemlje koja ih je bila kolonizirala. Jer danas je meñuplanetarna valuta samo jedna stvar — moneta visoko uvježbanih umova. Rasa je sada prevelika da jedan planet sam obrazuje sve svoje specijaliste, naročito kad drugi stvaraju bolje. Ni najbolje obrazovanje koje bi Zemlja ili neki drugi svijet mogli pružiti ne bi moglo stvoriti profesionalnog vojnika jednakog onome s Dorsaija. Nema fizičara kao što su fizičari s Newtona, nema psihologa kao što su oni s Egzotičkih svjetova, nema unovačenih najamnika tako jefitnih i nemarnih prema gubicima kao što su oni sa Sloge i Udruge — i tako dalje. Sukladno tome, svaki je svijet obrazovao jednu vrstu ili tip profesionalca i trgovao njegovim uslugama pod ugovorom s drugim svijetom za ugovor i usluge nekog drugog tipa koje im trebaju. A podjela izmeñu dva tabora je oštra. Na "labavim" svjetovima, čovjekov ugovor djelomično pripada njemu samome; ne može ga se prodati ili trampiti s nekim drugim svijetom bez njegova pristanka — osim u slučaju izuzetne važnosti ili hitnosti. Na "čvrstim" svjetovima pojedinac živi po naredbama svojih vlasti — njegov se ugovor može prodati ili trampiti uz vrlo malo upozorenja. Kad se to dogodi, on ima samo jednu dužnost — a ta je da ode i radi tamo gdje mu je nareñeno. Dakle, na svim svjetovima postoje neslobodni i djelomično slobodni. Na labavim svjetovima, od kojih je kao što sam rekao i Zemlja jedan, ljudi poput mene su djelomično slobodni. Alija sam želio punu slobodu, meni dostupnu samo kao punom članu Novinarskog ceha. Kad me jednom prime u ceh, tu ću slobodu i imati. Jer ugovor za moj rad će pripadati samoj Novinskoj službi do kraja mog života. Poslije toga mi ni jedan svijet neće moći suditi ili prodavati moje usluge, protiv moje volje, nekom drugom planetu prema kojem ima deficit obučenog osoblja. Istina je da se Zemlja, za razliku od Newtona, Casside, Ćete i nekih drugih, ponosi činjenicom što nikad nije trebala masovno trampiti svoje diplomante za ljude s posebnim znanjima mlañih svjetova. Meñutim, poput svih planeta, Zemlja je pridržala pravo da to učini ako ikad bude potrebno — i bilo je dovoljno priča o pojedinačnim slučajevima. Dakle, moj cilj i moja glad za slobodom, koju su godine pod Mathiasovim krovom podsticale, mogu se zadovoljiti samo prijamom u Novinsku službu. I usprkos mojim rezultatima u školi, koliko god dobri bili, to je ipak dalek, težak i nesiguran cilj. Neće mi smjeti promaknuti ništa što bi mi moglo pomoći; i sad mi je palo na pamet da bi odbijanje posjete Marku Torreu moglo značiti odbacivanje moguće pomoći. "U pravu ste", reknem Liši. "Otići ću ga vidjeti. Naravno. Posjetit ću ga. Kamo da idem?" "Ja ću vas odvesti", odgovori mi ona. "Samo da telefoniram da dolazimo." Odmakne se nekoliko koraka i tiho progovori u mali telefon na svom prstenjaku. Tada se vrati i povede me. "Što je s drugima?" upitam je, iznenada se sjetivši ostatka naše grupe u Sobi kazala. "Zamolila sam da ih netko drugi preuzme do kraja obilaska", odgovori Lisa ne gledajući me. "Ovim putem." Povede me je kroz jedna vrata u predvorju u mali svjetlosni labirint. To me na trenutak iznenadilo, a onda sam shvatio da i Marku Torreu, kao i bilo kome tko je stalno pod paskom javnosti, treba zaštita od potencijalno opasnih čudaka i manijaka. Izašli smo iz labirinta u neku malu praznu sobu i stali. Soba se pokrene — nisam mogao reći u kojem smjeru — i onda stane. "Ovim putem", reče opet Lisa, vodeći me prema jednom od zidova sobe. Na njen dodir, dio zida se sklopi u stranu i mi uñemo u prostoriju namještenu poput radne sobe, ali opremljenu kontrolnom konzolom iza koje je sjedio postariji muškarac. To je bio Mark Torre, kakvog sam često vidio u vijestima. Nije izgledao toliko star koliko je mogao prema svojim godinama — u to je doba imao više od osamdeset — ali lice mu je bilo sivo i bolesnog izgleda. Odjeća mu je labavo visila na velikom tijelu, kao daje nekad bio teži nego sada. Dvije stvarno izuzetno velike šake ležale su mlitavo na onom malom zaravnjenju ispred tipki konzole, sivi su im članci bili natečeni i povećani od jedne opskurne bolesti zglobova, za koju sam kasnije doznao da se zove-artritis. Nije ustao kad sam ušao, ali mu je glas bio iznenañujuće jasan i mlad kad je progovorio i oči su mu sjale prema meni nečim nalik jedva potisnutoj radosti. Ipak nam je rekao da sjednemo i čekamo, sve dok se nakon nekoliko minuta nisu otvorila druga vrata i u sobu je ušao sredovječni muškarac s jednog od Egzotičkih svjetova — roñeni Egzotik, probojnih očiju boje lješnjaka na glatkom, neizboranom licu, kratko podšišane bijele kose, obučen u plavu halju kakvu je nosila i Lisa. "Gospodine 01yn," reče Mark Torre, "ovo je Padma, spojnik s Mare u St. Loiuskoj enklavi. On već zna tko ste vi." ."Drago mi je", reknem Padmi. On se osmjehne. "Čast mi je upoznati vas, Tame 01yne", reče Padma i sjedne. Izgledalo je da njegove svijetle oči boje lješnjaka uopće ne pilje u mene — a ipak, od njih mi je bilo nelagodno. Na njemu nije bilo ničeg čudnog — nije to bio

8

problem. Njegov pogled, njegov glas, čak i način na koji je sjedio naizgled su govorili da me već poznaje koliko se god može, bolje nego što bih ja htio da me poznaje itko koga ja ne poznajem isto toliko dobro. Koliko se god ja godinama protivio svemu što je moj stric predstavljao, u tom sam trenutku osjetio kako mathiasovska gorčina protiv ljudi s mlañih svjetova diže glavu u meni i reži protiv prešutne superiornosti Padme, spojnika s Mare u Enklavi u St. Louisu na Zemlji. Otrgnem pogled od njega i pogledam ljudskije, zemaljske oči Marka Torrea. "Sad kad je Padma ovdje," reče starac, naginjući se revno prema meni preko tipki svoje kontrolne konzole, "kako je bilo? Recite nam što ste čuli!" Odmahnem glavom, jer nije postojao dobar način da opišem dogañaj onakav kakav je stvarno bio. Milijarde glasove, svi govore odjednom, a svaki zaseban, to je nemoguće. "Čuo sam glasove", reknem. "Svi su govorili u isto vrijeme — ali zasebno." "Mnogo glasova?" upita Padma. "Svi glasovi koji postoje", začujem sebe kako odgovaram. I pokušah opisati. Padma je kimao glavom; ali dok sam govorio, pogledao sam Torrea i vidio kako tone u svoju stolicu, da se povlači od mene, kao da je zbunjen ili razočaran. "Samo ... glasove?" reče starac kad sam dovršio, napola govoreći sam sebi. "Zašto?" upitam, podboden pomalo u bijes. "Sto sam trebao čuti? Sto ljudi obično čuju?" "To se uvijek razlikuje", ubaci smirujuće Padmin glas sa strane. Alija ga nisam htio pogledati. Držao sam pogled na Marku Torreu. "Svatko čuje drukčije stvari." Na to se okrenem Padmi. "Sto ste vi čuli?" uputim mu izazov. On se otužno osmjehne. "Ništa, Tame", reče on. "Samo su ljudi roñeni na Zemlji ikad išta čuli", reče oštro Lisa, kao da sam ja to trebao znati a da mi nitko nije rekao. "Vi?" Zapiljim se u nju. "Ja? Naravno da ne!" odgovori ona. "Nema niti pol tuceta ljudi od početka Projekta koji su nešto čuli." "Manje od pol tuceta?" odjeknem ja. "Pet", reče ona. "Naravno, Mark je jedan. Od drugih četvero, jedan je mrtav, a ostalih troje," — ona zastane, zureći u mene — "nisu odgovarali." Njen je glas imao drukčiji ton, koji sam sad čuo po prvi put. Meñutim, to sam potpuno zaboravio kad su me naglo pogodili brojevi koje je spomenula. Samo pet ljudi, u četrdeset godina! Poput udarca me ta poruka potresla, rekla mi da ono što mi se dogodilo u Sobi kazala nije bila mala stvar; i da ni ovaj trenutak s Torreom i Padmom nije mala stvar, ni za njih, ni za mene. "Oh?" reknem; i pogledam u Torrea. Uz napor uspijem da mi glas zvuči nemarno. "Sto onda to znači kad netko čuje nešto?" Nije mi izravno odgovorio. Umjesto toga se nagne naprijed, dok su mu tamne oči opet počele blještavo sjati, i ispruži prste svoje velike desne ruke prema meni. "Uhvati me za ruku", reče. I ja pružim ruku i uhvatim njegovu, osjećajući natečenost zglobova pod prstima. On me čvrsto zgrabi za ruku i nastavi držati, piljeći u mene jedan dugačak trenutak, dok je blještavilo polako slabilo i konačno se ugasilo; onda me pusti, tonući nazad u stolicu kao da je poražen. "Ništa", reče on tmurno, okrećući se Padmi. "Ipak — ništa. Pomislio bi da će on nešto osjetiti — ili da ću ja." "Ipak," reče Padma tiho, gledajući u mene, "on je cuo. Mene je za stolicu prikovao pogled njegovih egzo-tičkih očiju boje lješnjaka. "Mark je uznemiren, Tame," reče on, "zato što ste čuli samo glasove, bez ikakve poruke ili razumijevanja." "Kakve poruke?" zatražim objašnjenje. "Kakvog razumijevanja?" "To," reče Padma, "bi nam vi trebali reći." Njegov pogled na meni je bio tako sjajan da sam se osjećao nelagodno, poput ptice, sove, koju je osvijetlio reflektor. Osjetio sam kako mi bijes raste zbog ogorčenosti. "Sto sve ovo uopće ima s vama?" upitam ga. On se sitno osmjehne. "Naši egzotički fondovi," reče on, "podnose najveći teret u financijskoj potpori Projektu enciklopedija. Ali morate shvatiti, to nije naš pojekt«. To je Zemljin projekt. Mi samo osjećamo odgovornost prema svakom radu pove-zanom sa shvaćanjem čovjeka od strane samog čovjeka. Štoviše, izmeñu naše i Markove filozofije postoji neslaganje." "Neslaganje?" reknem ja. Imao sam nos za vijesti, čak i onako svježe diplomiran, i taj se nos trznuo.

9

No, Padma se osmjehne kao da mi čita misli. "Nije to ništa novo", reče. "Jedno osnovno neslaganje koje postoji od početka. Ukratko, i ponešto ugrubo, mi na Egzotičkim svjetovima vjerujemo da se čovjeka može poboljšati. Naš prijatelj Mark vjeruje daje zemaljski čovjek — osnovni čovjek — već poboljšan, samo što još nije sposoban otkriti svoje poboljšanje i upotrijebiti ga." Zurio sam u njega. "Kakve to ima veze sa mnom?" upitam ga. "I s onime što sam čuo?" "Tu je pitanje možete li biti korisni njemu — i nama", odgovori Padma mirno, i srce mi se na trenutak ohladi. Jer ako bi netko poput Egzotika ili Marka Torrea zatražio moj ugovor od vlade Zemlje, ja bih se mirno mogao oprostiti sa svim nadama da ću uspjeti radom ući u ceh Novinske službe. "Nijednome — mislim", reknem, što sam ravno-dušnije mogao. "Možda. Vidjet ćemo", reče Padma. Podigne ruku i ispruži kažiprst. "Vidite li ovaj prst, Tame?" Ja pogledam prst; i dok sam gledao — prst nenadano pojuri prema meni, strahovito rastući, zaklanjajući sve ostalo u sobi. Po drugi put tog popodneva sam ostavio sadašnjost stvarnog univerzuma i krenuo u neko nestvarno mjesto. Iznenada su me okružile munje. Bio sam u mraku, ali su me munje bacale na sve strane — u nekom ogromnom univerzumu sam bio bacan svjetlosnim godinama u daljinu, prvo na jednu stranu, pa onda na drugu unutar gigantske borbe. Isprva tu borbu nisam shvaćao. Onda sam polako shvatio činjenicu da su sva ta šibanja munja žestoki napor za preživljavanjem i pobjeda nad pokušajima okolnog, drevnog, pokretljivog mraka da priguši i ugasi munje. A bitka nije bila bez smisla. Sad sam vidio kako postoje zasjede i porazi, strategija i taktika, udarci i protuudarci su se razmjenjivali izmeñu munja i mraka. Tada, u tom trenutku, javi mi se uspomena na onaj zvuk milijardi glasova, još jednom navre oko mene u ritmu munja, i dade mi ključ za razumijevanje onog što vidim. Odjednom, onako kako prava munja iznenada osvijetli zemlju miljama unaokolo, u bljesku intuicije shvatim što me okružuje. Ovo je bila stoljećima dugačka čovjekova bitka da održi svoju rasu na životu i gurne je u budućnost, neprestana, bijesna borba tog životinjskog, bogolikog — primitivnog, sofisticiranog — divljeg i civiliziranog — složenog organizma koji čini ljudsku rasu, borba da izdrži i poñe naprijed. Naprijed i prema gore, i opet gore, dok se ne postigne nemoguće, razbiju sve prepreke, pokore svi bolovi, zadobiju sve sposobnosti. Dok ne budu postojale samo munje i više ne ostane mraka. U Sobi kazala sam mogao čuti glasove ove stalne borbe kroz stotine stoljeća. Istu ovu borbu su Egzotici pokušavali obuhvatiti svojom čudnom magijom psiholoških i filozofskih znanosti. Ovu je borbu Konačna enciklopedija trebala iscrtati kroz stoljeća ljudskog postojanja, tako da se ljudska staza može proračunati prema budućnosti s nekim smislom. Ovo je pokretalo Padmu i Marka Torrea — i svakog drugog, uključujući i mene. Jer svako je ljudsko biće uhvaćeno u uskomešanu masu svojih bližnjih i ne može izbjeći životnu bitku. Svatko od nas, živih u ovom trenutku, je uključen u nju, kao njeni dijelovi i kao njene igračke. Ali s tom sam mišlju, sasvim nenadano, postao svjestan da sam ja drukčiji, da nisam tek igračka ove bitke. Ja sam bio nešto više — potencijalno jedna od upletenih sila, možda i gospodar akcija u toj bici. Tu sam po prvi puta položio ruke na munje oko sebe i pokušao ih tjerati, okretati i usmjeravati, dok ih je njihovo kretanje prisiljavalo da izvršavaju moje ciljeve i želje. Ipak, bacalo me je u daljine koje se ne mogu niti pogoditi. Ali više nisam bio poput broda koji pluta na olujnom moru, sad sam bio poput broda koji je smanjio jedra, koji koristi vjetar da bi se kretao u pravom smjeru. I u tom trenu mi se po prvi put javio — osjećaj vlastite snage i moći. Jer munje su se pokoravale mojim rukama, a njihovi udari mojoj volji. Osjetio sam ga — taj osjet osloboñene snage u meni, daleko od svakog opisa; i konačno sam shvatio da nikad nisam bio jedan od onih koje munje bacaju i udaraju. Ja sam bio jahač, gospodar. I posjedovao sam sposobnost da oblikujem barem dio svega onog što sam dodirivao u ovoj borbi izmeñu munja i mraka. I tek onda, na kraju, postao sam svjestan rijetkih drugih poput mene. Poput mene su bili jahači i gospodari. I oni su jahali oluju sačinjenu od ostatka uskomešane mase ljudske rase. Oluja bi nas bacila zajedno na sekundu, a onda bi nas razbacala nemjerljivim eonima daleko u idućem trenutku. Alija sam ih vidio. I oni su vidjeli mene. Postao sam svjestan da me dozivaju, pozivaju, da se ne borim sam nego da se udružim s njima u zajednički napor da bitku dovedemo do zaključenja i stvorimo red iz kaosa. Meñutim, sve što mije bilo priroñeno se pobunilo na njihov poziv. Predugo sam bio gažen i uništavan. Predugo sam bio bespomoćno bacani podanik munja. Sad sam izborio divlji užitak jahanja tamo gdje su me bili jahali i uživao sam u svojoj moći. Nisam želio zajednički napor koji bi mogao na kraju dovesti do mira nego samo da se taj opijajući vrtlog, val, sukob nastavi, dok ja, poput furije, jašim na njemu. Bio sam okovan i zarobljen mrakom

10

mog strica, ali sad sam bio slobodan i gospodar. Ništa me neće navesti da ponovo stavim lance. Ispružio sam ruke prema munjama i osjetio kako mi se dohvat širi i jača, širi i jača. — Naglo sam bio vraćen u ured Marka Torrea. Mark je, lica nepomičnog kao od drveta, piljio u mene. Lisa je, blijedog lica, isto piljila u mene. Ali, ravno ispred mene, Padma je sjedio gledajući me u oči nimalo drukčijeg izraza nego ranije. "Ne", reče on polako. "U pravu ste, Tame. Ne možete biti ni od kakve pomoći ovdje u Enciklopediji." Od Liše se začuje slabi zvuk, tihi grcaj, skoro sitni krik bola. Alije bio utopljen u grgljaj Marka Torrea, nalik grgljaju smrtno ranjenog medvjeda, stjeranog u škripac, koji se uspravlja na stražnje noge da se suoči s napadačima. "Ne može?" reče on. Uspravi se iza svog stola i okrene se Padmi. Desna mu je, natečena, ruka bila stisnuta u veliku sivu šaku. "Mora — mora biti! Prošlo je dvadeset godina otkako je itko išta čuo u Sobi kazala — a ja starim!" "On je čuo samo glasove; i nisu u njemu probudili nikakvu posebnu iskru. Nisi osjetio ništa kad si ga dotaknuo", reče Padma. Govorio je tiho i distancirano, riječi su izlazile jedna po jedna, poput vojnika koji marširaju po nareñenjima. "To je zato što tamo ničeg nema. Ne poistovjećuje se s bližnjima. Ima svu mašineriju ali nema empatije — na strojeve nije spojen izvor energije." "Vi ga možete popraviti! Prokletstvo" — starčev glas je zvonio poput zvona na zvoniku, ali je bio promukao skoro do suza—"na Egzotičkim svjetovima ga možete izliječiti!" Padma odmahne glavom. "Ne", reče on. "Nitko mu ne može pomoći osim njega samog. Nije on bolestan ili sakat. Samo se nije razvio. Jednom, dok je bio mlad, sigurno se okrenuo od ljudi i krenuo u neku svoju mračnu samotnu dolinu, a s godinama je ta dolina postajala dublja, mračnija i uža, tako da sada nitko ne može sići u nju da mu pomogne izaći. Nijedan drugi um ne može proći kroz nju i preživjeti — možda ne može čak ni njegov. Ali dok on ne proñe i ne izañe na drugom kraju, nije koristan ni za tebe ni za Enciklopediju; ni za sve ono što ona predstavlja ljudima na Zemlji i drugim planetarna. Ne samo da ne valja, ne bi ni uzeo taj posao da mu ga nudiš. Pogledaj ga." Cijelo ovo vrijeme me je pritisak njegovog pogleda, sporo, mirno izricanje riječi, nalik malim kamenovima bacanima jedan za drugim u mirno ali bezdano jezero, držao paraliziranim dok je on govorio o meni kao da nisam prisutan. Ali na ove zadnje dvije riječi, njegov pritisak popusti; i ja osjetim da mogu slobodno govoriti. "Hipnotizirali ste me!" dobacim mu. "Nisam vam dao dozvolu da me uspavate — da me psihoanalizirate!" Padma odmahne glavom. "Nitko vas nije hipnotizirao", odgovori mi. "Samo sam vam otvorio prozor u vašu unutrašnju svjesnost. I nisam vas psihoanalizirao." "A stoje onda—" Zaustavim se, iznenada oprezan. "Sto god da ste osjetili i vidjeli", reče Padma, "to su bile vaša vlastita svjesnost i osjećaji prevedeni u vaše vlastite simbole. A koji su to, ja nemam pojma — ni načina da otkrijem, osim ako mi vi kažete." "Na osnovu čega ste zaključili ono što ste tu iznijeli?" zarežim na njega. "Dovoljno ste brzo izvukli zaključke. Kako ste doznali to što vas je navelo na zaključak?" "Od vas", odgovori on. "Vaš izgled, vaša djela, vaš glas dok mi sada govorite. Desetak drugih nesvjesnih signala. Oni mi govore, Tame. Ljudsko biće komunicira cijelim tijelom i bićem, ne samo glasom ili izrazom lica." "Ne vjerujem!" planem ja — i onda se moj bijes ohladi jer mi je oprez sa sigurnošću govorio da mora postojati osnova, čak i ako je se ne mogu ovog trena sjetiti, za moju nevjericu. "Ne vjerujem", ponovim, mirnije i hladnije. "U vašoj odluci mora biti nešto više od toga." "Da", reče on. "Naravno. Imao sam priliku provjeriti ovdašnje arhive. Vaša osobna povijest, poput povijesti svake žive osobe roñene na Zemlji, već je u Enciklopediji. Pregledao sam je prije nego što sam došao ovamo." "Još", reknem mrko, jer sam osjetio da sam ga natjerao u bijeg. "Tu je bilo još nešto, ne samo to. Vidim daje bilo. Znam daje bilo!" "Da", odgovori Padma i tiho izdahne. "Nakon što ste ovoliko prošli, pretpostavljam da znate. U svakom slučaju, ionako bi to brzo sami doznali." Podigne pogled i pogleda me ravno u oči, ali ovog puta sam se suočio s njim bez ikakvog osjećaja inferiornosti. "Tame, slučajno ste vi", reče on, "ono što mi nazivamo izdvojenik, rijetka stožerna sila u evolucijskom obrascu ljudskog društva, ne samo na Zemlji nego na svih četrnaest svjetova, na njegovom putu u budućnost čovječanstva. Vi ste čovjek sa stravičnom sposobnošću da utječete na tu budućnost — dobro ili loše." Na njegove riječi, ruke mi se sjete kako je to bilo držati munje; čekao sam, držeći dah, da čujem još nešto. Ali on nije nastavljao. "I—" konačno ga ponukam promuklo.

11

"Nema 'i'", reče Padma. "To je sve. Jeste li ikada čuli za ontogenetiku?" Odmahnem glavom. "To je ime jedne od naših egzotičkih proračunskih tehnika", reče on. "Ukratko, postoji obrazac dogañaja koji stalno evoluira, i kojim su zahvaćena sva živa ljudska bića. U masi, težnje i želje tih pojedinaca odlučuju smjer rasta obrasca u budućnost. Meñutim, opet govorim o pojedincima, na skoro sve ljude se više utječe nego što oni utječu na obrazac." On zastane, piljeći u mene, kao da me pita jesam li sve do sada shvatio. Shvatio sam — o, shvatio sam. Ali nisam mu to htio odati. "Nastavite", reknem. "Samo tu i tamo, u slučaju nekog rijetkog pojedinca", nastavi on, "nalazimo odreñenu kombinaciju čimbenika — karaktera i pojedinčevog položaja u obrascu — koji ga, kombinirani, čine nezamislivo efikasnijim od drugih. Kad se to dogodi, kao u vašem slučaju, imamo izdvojenika, stožerni lik, koji ima veliku slobodu utjecanja na obrazac dok se na njega vrlo malo utječe." Padma opet stane. I ovog puta prekriži ruke. Gesta je bila konačna i ja duboko udahnem da smirim svoje uzlupalo srce. "Dakle", reknem, "ja imam sve ovo — a ipak me ne želite za ono za što me već želite." "Mark želi da preuzmete njegovo mjesto kontrolora i gradite Enciklopediju", reče Padma. "To želimo i mi na Egzotičkim svjetovima. Jer Enciklopedija je takva naprava da će njenu punu svrhu i uporabu, kad bude dovršena, moći shvatiti samo rijetki pojedinci; a to shvaćanje će u obične izraze moći prevoditi samo jedinstven pojedinac. Bez Marka ili nekog nalik njemu, tko bi nadgledao izgradnju, makar dok se Enciklopedija ne preseli u svemir, obični ljudi će izgubiti viziju sposobnosti Enciklopedije prije nego se ona završi. Rad na njoj će nailaziti na nerazumijevanje i frustracije. Usporit će se, na kraju stati, i onda raspasti." Padma zastane i pogleda me, skoro mrko. "Nikad neće biti izgrañena", reče on, "ako se Marku ne nañe nasljednik. A bez nje, ljudi sa Zemlje će se izroditi i izumrijeti. A ako nestane zemaljski čovjek, ljudske loze na mlañim svjetovima možda neće biti sposobne za život. Ali ništa od ovog vama nije važno, je li tako? Jer vi ne želite nas, a ne obrnuto." On se zapilji u drugu stranu sobe, očima koje su me pekle Iješnjakovim plamenom. "Vi ne želite nas", ponovi on polako. "Želite li, Tame?" Stresoh se od snage njegovog pogleda. Meñutim, u istom trenu sam shvatio kamo smjera i znao da je u pravu. U istom trenu sam vidio sebe u stolici pred konzolom, prikovanog tamo do kraja života. Ne, nisam ih htio, ni njih ni njihov rad, bilo na Enciklopediji bilo negdje drugdje. Nisam htio ništa od toga. Jesam li se ja trudio, toliko dugo, da pobjegnem Mathiasu tek da sve odbacim i postanem rob bespomoćnim ljudima — svima onima u velikoj masi ljudske rase, preslabima da se sami bore s munjama? Bih li ja trebao odustati od prilike da postignem vlastitu moć i slobodu, pa da radim na nekim mutnim obećanjima slobode za njih — za njih, koji nisu mogli sami zaslužiti vlastitu slobodu, kao što sam ja mogao i kao što sam zaslužio? Ne, neću — neću, neću imati nikakvog posla s njima, ni s Torreom ni s njegovom Enciklopedijom! "Ne!" uzviknuh promuklo. A Mark Torre ispusti slabi štropot iz dubine grla, nalik zamirućem odjeku onog ranj enog grglj aj a koj i j e ispustio ranij e. "Ne. To je točno", reče Padma, kimajući glavom. "Vidite, kao što sam rekao, vi nemate empatije — nemate duše." "Duša?" pitao sam. "Što je to?" "Mogu lija opisati boju zlata čovjeku slijepom od roñenja?" Njegove blještave oči su bile okrenute meni. "Znat ćete ako je nañete — ali naći ćete je samo ako budete mogli izboriti prolaz kroz onu dolinu o kojoj sam govorio. Ako na kraju izañete iz nje, onda ćete možda naći svoju ljudsku dušu. Prepoznat ćete je kad je nañete." "Dolina", konačno se ja javim kao odjek. "Kakva dolina?" "Znate, Tame", reče Padma još tiše. "Znate bolje od mene. Ona dolina uma i duha u koju je sada sva vaša jedinstvena kreativnost skrenuta — iskrivljena i izopačena — prema razaranju." "RAZORI!" Tako je grmjelo, glasom mog strica, zvonilo mi u pamćenju, citirajući, kao što je to Mathias uvijek radio, djela Waltera Blunta. Iznenada, kao da mi je vatrenim slovima otisnuto s unutrašnje strane lubanje, vidio sam moć i mogućnosti koje mi ta riječ pruža na putu kojim želim ići. I bez upozorenja, u mislima mi je bilo kao da je dolina o kojoj je govorio Padma stvarno tu oko mene. Visoke crne litice su se dizale s obje strane. Moj put je išao ravno naprijed, uzak — i spuštao se prema dolje. Naglo sam se preplašio, kao daje nešto dolje u najvećim dubinama, nevidljivo u mraku iza dosega vida, kao da sam se preplašio nekog amorfnog života, crnjeg od crnog, koji se meškolji čekajući me u zasjedi.

12

Ali, još dok sam se stresao uzmičući od toga, negdje iz mene velika, nejasna ali stravična radost navre pri pomisli na taj sastanak. U isto je vrijeme, kao iz velike daljine, poput umornog zvona, tužni i promukli glas Marka Torrea zvonio Padmi. "Onda nema šanse za nas? Baš ništa ne možemo učiniti? Što ako se on nikad ne vrati, ni nama, ni Enciklopediji?" "Možete samo čekati — i nadati se da će se vratiti", odgovarao je Padmin glas. "Ako se on može spustiti i proći kroz ono što je sam stvorio, i preživjeti, možda će se vratiti. Ali izbor je uvijek bio na njemu, nebo ili pakao, kao što je na svima nama. Samo je njegov izbor veći nego naš. Riječi su škropile poput besmislice po mojim ušima, poput zvuka kratkog naleta hladne kiše po nekoj neosjetljivoj površini, kamenu ili betonu. Iznenada sam osjetio veliku potrebu da se maknem od svih njih, da budem sam i razmislim. S mukom sam se digao na noge. "Kako da izañem odavde?" upitah hrapavog glasa. "Lisa", reče Mark Torre tužno. Vidio sam kako se ona diže. "Ovim putem", reče mi ona. Lice joj je bilo blijedo ali bezizražajno, na tren okrenuto prema meni. Onda se ona okrene i uputi ispred mene. Tako me je ona izvela iz te sobe, putem kojim smo i došli. Kroz svjetlosni labirint, sobe i hodnike Projekta konačne enciklopedije, te na kraju kroz predvorje Enklave, gdje ju je naša grupa bila našla. Cijelim putem nije rekla ni riječi; ali kad sam konačno krenuo od nje, ona me neočekivano zaustavi, položivši ruku na moju. Ja se okrenem prema njoj. "Ja sam uvijek ovdje", reče ona. I ja s iznenañenjem ugledam suze kako joj naviru iz smeñih očiju. "Čak i ako nikog drugog ne bude —ja sam uvijek ovdje!" Tada se brzo okrene i skoro otrči. Ja sam zurio za njom, neočekivano potresen. Ali toliko mi se toga dogodilo u zadnjih sat vremena da nisam imao ni vremena ni želje otkrivati ili nagañati što je ona htjela reći svojim čudnim riječima, odjekom svojih čudnih riječi od ranije. Vratio sam se podzemnom u St. Louis i uhvatio let za Atenu, razmišljajući o mnogim stvarima. Toliko sam bio zaokupljen vlastitim mislima da sam ušao u stričevu kuću i krenuo ravno u knjižnicu prije nego što sam postao svjestan da tamo već ima ljudi. Ne samo moj stric, u svojoj visokoj stolici, koji je zanemarivao neku staru, u kožu uvezanu knjigu, otvorenu i položenu licem dolje na njegova koljena. Ne samo moja sestra, koja se očito vratila prije mene i koja je stajala sa strane okrenuta k stricu, nekih tri metra od njega. U sobi je bio i neki mršavi, tamni mladić nešto niži od mene. Znak njegovih berberskih predaka bio je vidljiv svakome tko je, poput mene, na fakultetu bio obvezan studirati etnička porijekla. Bio je odjeven potpuno u crno, crna kosa mu je bila podrezana kratko iznad čela, a stajao je uspravno poput mača izvañenog iz toka. On je bio onaj stranac kojeg sam vidio kako razgovara s Eileen u Enklavi. I ona mračna radost obećanog sastanka u dubini doline opet poskoči u meni. Jer ovdje, čekajući me, bez potrebe da je prizivam, bila je prva prilika da upotrijebim svoje novootkriveno razumijevanje i svoju snagu. POGLAVLJE 4 To je bio očit sukob. Već mi je velik dio onog što sam bio otkrio na onom mjestu s munjama počeo raditi u svjesnom dijelu uma. Ali skoro istog trena je ova moja nova oštrina shvaćanja trenutačno bila prekinuta prepoznavanjem moje osobne uključenosti u ovu situaciju. Eileen me nakratko pogledala, blijeda lica, kad sam ušao, ali je onda vratila pogled na Mathiasa, koji je sjedio niti blijeda lica, niti uznemiren. Njegovo bezizražajno, lopatasto lice, gustih obrva i guste kose, još uvijek jednoliko crne iako je bio pri kraju pedesetih, bilo je hladno i ravnodušno. I on me pogledao, ali nemarno, prije nego što se ponovo suočio s Eileeninim emocionalnim pogledom. "Ja tek kažem", reče joj on, "da ne vidim zašto bi ti mene pitala. Nikad nisam postavljao nikakva ograničenja, ni tebi ni Tamu. Radi što hoćeš." I prsti mu se zaklope oko one knjige koja mu je, licem dolje, ležala na koljenima, kao da će je uzeti i nastaviti čitanje. "Reci mi što da radim!" vrisne Eileen. Bila je blizu suza i ruke su joj bile stisnute u šake. "Nema svrhe da ti ja govorim što da radiš", reče Mathias daleko. "Što god da učiniš, neće biti nikakve razlike — ni tebi, ni meni, čak ni tom mladiću tamo —" tu se prekine i okrene meni. "Oh, usput budi rečeno, Tame, Eileen vas je zaboravila upoznati. Ovaj naš posjetilac je gospodin Jamethon Black sa Sloge." "Voña odreda Black", reče mladić okrećući meni svoje mršavo, bezizražajno lice. "Ovdje sam na dužnosti atašea."

13

Na to sam odgonetnuo njegovo porijeklo. Bio je s jednog od onih svjetova nazvanih, kiselim humorom ljudi s drugih svjetova, Prijateljski svjetovi. Dakle, vjerojatno jedan od religioznih, spartanski raspoloženih zelota koji čine stanovništvo tih svjetova. Bilo je vrlo čudnim, vrlo čudno mi se činilo da se, od svih stotina vrsta i tipova ljudskih društava koja su posijana na mlañim svjetovima, društvo vjerskih fanatika pokazalo, jednako kao i vojnički tip Dorsaija, filozofski tip s Egzotika i znanstveno orijentirani ljudi s Newtona i Venere, kao jedna od izdvojenih velikih Raskolničkih kultura, te izraslo i procvalo kao ljudska kolonija meñu zvijezdama. A izdvojena Raskolnička kultura i jesu bili. Ne kao vojnici, koliko je god ostalih dvanaest svjetova najviše o njima čulo kao o vojnicima. Dorsaiji su vojnici — ratnici do srži. Oni s Prijateljskih svjetova su bili ljudi vjere — iako mrke vjere odjevene u kostrijet — koji se iznajmljuju jer se s njihovih siromašnih svjetova malo što drugog može izvesti, da se napravi ravnoteža ugovora koja bi im omogućila da unajme potrebne stručnjake s drugih planeta. Tržište za propovjednike je bilo jako malo — a to je bila jedina ljetina koja je prirodno rasla na kamenitom tlu Prijateljskih svjetova. Meñutim, mogli su pucati i slušati naredbe — do smrti. I bili su jeftini. Najstariji Bright, Prvi u Vijeću crkava koje vladaju Slogom i Udrugom, mogao je u nuñenju plaćenika ponuditi cijenu nižu nego bilo koja druga vlada. Samo — zaboravite na vojnu vještinu tih plaćenika. Dorsai su bili istinski ratnici. Bojno im je oružje dolazilo ruci poput pitomih pasa i pristajalo im poput rukavice. Obični vojnik s Prijateljskih svjetova je uzimao pušku onako kako bi uzeo sjekiru ili motiku — kao oruñe kojim treba rukovati za svoj narod i svoju crkvu. Zbog toga su znalci govorili da Dorsai daju vojnike za četrnaest svjetova. Prijateljski svjetovi daju topovsku hranu. Svejedno, ja onda nisam razmišljao o tome. U tom sam trenutku reagirao na Jamethona Blacka prepoznavanjem. U mračnosti njegovog izgleda i bića, u mirnoći lica, distanciranosti, onom nekako nepristupačnom svojstvu nalik Padminom, u svemu ovome jasno sam ga pročitao, i bez stričeva predstavljanja, kao jednog iz superiornog soja s mlañih svjetova. Jednog od onih s kojima se, kako nam je Mathias stalno dokazivao, Zemljaninu bilo nemoguće natjecati. Meñutim, ona nadnaravna budnost iz mog tek proživljenog iskustva u Projektu enciklopedija je opet bila u meni i palo mi je na pamet uz onu istu mračnu unutrašnju radost kako postoje i drugi načini osim natjecanja. "... voña odreda Black", govorio je Mathias, "pohañao je večernja predavanja o povijesti Zemlje — ista ona na koja je i Eileen išla — na Ženevskom sveučilištu. On i Eileen su se upoznali prije mjesec dana. A sad tvoja sestra misli da bi se željela udati za njega, s njim otići na Slogu kad ga vrate kući krajem ovog tjedna." Mathiasov pogled prijeñe preko Eileen od glave do pete. "Ja sam joj govorio da to ovisi o njoj, naravno", završi on. "Ali ja želim da mi netko pomogne — pomogne odlučiti što je pravo!" provali iz Eileen tužno. Mathias polako odmahne glavom. "Rekao sam ti", reče on svojim uobičajenim, mračnim i mirnim glasom, "da se tu nema što odlučivati. Odluka ne čini nikakvu razliku. Idi s ovim čovjekom — ili nemoj. Na kraju neće biti nikakve razlike, ni tebi ni bilo kome drugome. Ti se možeš držati apsurdne predodžbe da ono što ti odlučiš utječe na tok dogañaja. Ja ne — i baš kao što ja tebi ostavljam slobodu da radiš što hoćeš i igraš se odlučivanja, inzistiram da ti meni ostaviš slobodu da radim kako ja hoću i da se ne uplićem u takve farse." S tim riječima on podigne knjigu kao daje spreman ponovo početi čitati. Eileen suze počnu teći niz obraze. "Ali ne znam — ne znam što da učinim!" zagrcne se ona. "Onda nemoj učiniti ništa", reče naš stric, okrećući stranicu u svojoj knjizi. "To je ionako jedina civilizirana mogućnost." Eileen je stajala, nijemo plačući. A Jamethon Black progovori. "Eileen", reče on i ona se okrene prema njemu. Govorio je dubokim, tihim glasom, uz puki nagovještaj drukčijeg ritma govora. "Zar se ne želiš udati za mene i napraviti svoj dom na Slozi?" "O, da, Jamie!" provali iz nje. "Da!" Čekao je, ali ona nije krenula prema njemu. Iz nje ponovo provali. "Jednostavno nisam sigurna daje to dobro!" krikne ona. "Zar ne vidiš, Jamie, želim biti sigurna da radim pravu stvar. A ne znam — ne znam!" Naglo se okrene prema meni. "Tame! Sto da radim? Da li da idem?" Njena iznenadna molba mi je zazvonila u ušima poput odjeka glasova koji su se slili u mene u Sobi kazala. U istom trenu mi se učini da se knjižnica u kojoj se sve ovo dogañalo čudnovato produljila i posvijetlila. Visoki zidovi s policama za knjige, moja sestra, oblivena suzama, koja traži moju odluku, nijemi mladić u crnom — i

14

moj stric, koji mirno čita, kao da je krug svjetla oko njega čarobni otok zaštićen opkopom od svih ljudskih odgovornosti i problema — učinilo mi se da se sve ovo otkrilo u nekoj dodatnoj dimenziji. Bilo mi je kao da vidim kroz njih i oko njih u istom trenutku. Iznenada sam shvatio svog strica onako kako ga nikad prije nisam shvaćao, shvatio sam koliko se god on pretvarao da čita, već je odlučio kako ću ja reagirati na Eileenino pitanje. Znao je da bih je, u slučaju daje on rekao 'Ostani', ja izvukao iz kuće i golom silom, ako bi to bilo potrebno. Znao je da seja instinktivno suprotstavljam svakoj njegovoj odluci. Tako, ne učinivši ništa, meni nije dao ništa protiv čega bih se mogao boriti. Povlačio se u svoju vražju (ili božansku) ravnodušnost, ostavljajući meni da budem ljudski pogrešiv i odlučim. I, naravno, vjerovao je da ću podržati Eileeninu želju da ode s Jamethonom Blackom. Meñutim, ovaj put me krivo procijenio. Nije vidio promjenu u meni, moje novo znanje koje mije pokazivalo put. Za njega, Razori! je bilo tek prazna ljuštura u koju se mogao povući. Alija sam sada, uz nekakvu grozničavu jasnost vizije, to vidio kao nešto daleko veće — oružje koje se može okrenuti čak i protiv ovih superiornih demona s mlañih svjetova. Pogledao sam sada Jamethona Blacka i više nisam osjećao strahopoštovanje prema njemu, kao što više nisam osjećao strahopoštovanje prema Padmi. Umjesto toga, jedva sam čekao da isprobam svoju snagu protiv njega. "Ne", reknem Eileen tiho, "mislim da ne bi trebala ići." Ona se zagleda u mene i ja shvatim da je ona nesvjesno razmišljala na isti način kao i naš stric, da ću joj sigurno reći da radi što joj srce želi. Ali sad sam je odvezao poput broda; a ja sam željno krenuo naprijed, da čvrsto usidrim svoju prosudbu u stvarima u koje ona vjeruje, pažljivo birajući riječi. Lako su mi padale na pamet. "Sloga nije mjesto za tebe, Eileen", rekoh nježno. "Znaš koliko su drugačiji od nas, ovdje na Zemlji. Ne bi bila na svom mjestu. Ne bi se mogla usporediti s njima ni na koji način. Osim toga, ovaj je čovjek voña odreda." Natjeram se da sućutno pogledam Jamethona Blacka; a njegovo mršavo lice se okrene prema meni, prazno od zamjeranja ili molbi poput oštrice sjekire. "Znaš li što to znači, na Slozi?" upitah. "On je časnik u njihovim vojnim snagama. Njegov ugovor može biti prodan svakog trena, daleko od tebe. Mogu ga poslati na mjesta kamo ga ti nećeš moći slijediti. Možda se neće vraćati godinama, ako se uopće vrati, ako ga ne ubiju, stoje vjerojatnije. Želiš li sebi to prirediti?" I dodam brutalno: "Jesi li dovoljno jaka da pretrpiš takve emocionalne udarce, Eileen? Živio sam s tobom čitav tvoj život i mislim da nisi. Izdala bi ne samo sebe, nego i ovog čovjeka." Prestanem govoriti. Stric cijelo vrijeme nije digao pogleda s knjige, pa ga nije dignuo ni sada; ali ja sam mislio — i našao tajnu zadovoljštinu u tome — da mu je ruka na koricama pomalo drhtala, odajući osjećaje koje nikad nije priznao da ima. A Eileen, ona je s nevjericom zurila u mene dok sam govorio. Sad ispusti teški soptaj, skoro jecaj, i ispravi se. Pogleda Jamethona Blacka. Nije ništa rekla. Ali taj pogled je bio dovoljan. I ja sam ga gledao, tražeći neki znak koji će odati osjećaje; ali njegovo se lice samo malo rastuži, na jedan nježan način. On krene dva koraka prema njoj, tako daje stajao skoro uz nju. Ja se ukočim, spreman se progurati izmeñu njih, ako bude potrebno da poduprem svoje mišljenje. Ali on joj je samo govorio, vrlo tiho, u onoj čudnoj, pjevuc-kavoj verziji običnog govora za koju sam čuo da njegov narod koristi meñu sobom, ali koju moje uši nikad ranije nisu čule. "Ne ideš sa mnom, Eileen?" upita on. Ona se strese, poput tanke biljke u rastresitoj zemlji kad proñe netko teška koraka, i okrene lice od njega. "Ne mogu, Jamie", prošapće ona. "Cuo si što je Tam rekao. To je istina. Ja bih te izdala." "To nije istina", reče on, još uvijek tihim glasom. "Ne kaži da ne možeš. Kaži da nećeš i ja ću otići." Čekao je. Ali ona je i dalje gledala na drugu stranu, izbjegavajući njegov pogled. I onda konačno odmahne glavom. Na to on duboko udahne. Nije pogledao ni Mathiasa ni mene otkako sam ja prestao govoriti; nije nas pogledao ni sada. Još uvijek bez bola ili bijesa na licu, on se okrene i tiho izañe iz knjižnice, iz kuće i nestane mojoj sestri s vidika zauvijek. Eileen se okrene i istrči iz sobe. Ja pogledam Mathiasa; a on je okrenuo stranicu u svojoj knjizi, ne dižući pogled prema meni. Nikad poslije više nije spomenuo ni Jamethona Blacka ili ovaj incident. Nije ni Eileen. Ali manje od šest mjeseci kasnije, tiho je predala svoj ugovor za prodaju na Cassidu i prebačena je tamo na posao. Nekoliko mjeseci poslije dolaska, udala se za jednog mladića, domoroca, po imenu David Long Hali. Ni Mathias ni ja nismo čuli za to još nekoliko mjeseci poslije vjenčanja, a i onda iz drugog izvora. Ona nam nije pisala.

15

No, u to su me se vrijeme te vijesti ticale isto toliko malo koliko i Mathiasa, jer mi je moj uspjeh s Jame-thonom Blackom i mojom sestrom u knjižnici pokazao put koji želim. Moja je nova sposobnost poimanja počela čvrsnuti u meni. Počeo sam razvijati tehnike pomoću kojih sam njome mogao manipulirati ljudima, kao što sam manipulirao Eileen, da dobijem ono što želim; i već sam bio daleko odmakao na putu do mojih osobnih ciljeva, moći i slobode. POGLAVLJE 5 Ipak, pokazalo se da mi se ona scena u knjižnici zalijepila za misli poput čička. Pet godina, dok sam se penjao kroz redove Novinske službe poput čovjeka roñenog za uspjeh, Eileen mi se nije javljala. Nije pisala Mathiasu, a nije pisala ni meni. Ono malo pisama koja sam joj poslao ostalo je bez odgovora. Poznavao sam mnogo ljudi, ali nisam mogao reći da imam prijatelje — a Mathias mi nije bio ništa. Daleko, negdje u nekom svom unutrašnjem kutu, polako sam postao svjestan da sam sam na svijetu; i da sam u prvoj grozničavoj navali moje novootkrivene sposobnosti za manipuliranje ljudima bio mogao izabrati i drugu metu, a ne jedinu osobu na četrnaest svjetova koja je imala nekog razloga da me voli. To me je, pet godina kasnije, dovelo do jedne padine na Novoj Zemlji, nedavno razderane teškom artiljerijom. Spuštao sam se niz tu padinu, jer je padina bila dio bojišta, koje su prije samo nekoliko sati zauzimale zaraćene snage Sjevernog i Južnog dijela Altlanda na Novoj Zemlji. Samo jezgre vojske i Sjevera i Juga sastojale su se od domaćih snaga. Pobunjenički Sjever je imao preko osamdeset posto plaćenika, unajmljenih s Prijateljskih svjetova. Na Jugu je bilo više od šezdeset pet posto mobiliziranih Cassidanaca, koje su vlasti Nove Zemlje unajmile od Casside zbog ugovorne ravnoteže — i to me je dovelo da pažljivo biram put po razrovanoj zemlji i raznesenim stablima na toj padini. Meñu mobiliziranim vojnicima u ovom odredu se nalazio i jedan mladi grupovoña po imenu Dave Hali — muškarac za kojeg se moja sestra udala na Cassidi. Vodič mi je bio obični vojnik lojalnih snaga, odnosno snaga Južnog dijela. Nije bio Cassiñanin nego roñeni Novozemljanin, mobilizirani glasnik. Bio je vrlo mršav, negdje u tridesetima i po naravi kiseo — koliko sam ja uspio shvatiti iz tajnog užitka koji je imao od toga što su se moje gradske čizme i novinarski plašt uprljali od zemlje i grmlja. Sada, šest godina poslije mog trenutka u Konačnoj enciklopediji, moje su osobne vještine otvrdnule i ja sam, da sam odvojio par minuta, mogao kod njega izgraditi potpuno novo mišljenje o meni. Ali nije bilo vrijedno truda. Konačno me je doveo do malog centra za komunikacije u podnožju brda i predao me nekom četrdesetogodišnjem časniku teške čeljusti, s tamnim podočnjacima ispod očiju. Časnik je imao previše godina za zapovijedanje jedinicom na terenu i zamor sredovječnosti se vidio. Štoviše, mrke legije s Prijateljskih svjetova su u zadnje vrijeme dosta uživale s napola uvježbanim mobiliziranim Cassiñanima koji su im se suprotstavljali. Nije ni bilo čudo da me je gledao isto onako kiselo kao i moj vodič. Samo što je u zapovjednikovom slučaju, taj stav predstavljao problem. Morat ću ga promijeniti da dobijem ono što tražim. A zapreka u mijenjanju je bila što sam došao praktično bez ikakvih podataka o ovom čovjeku. Meñutim, čule su se glasine o novom napadu Prijatelja, i kako je vrijeme bilo kratko, ja sam ovamo došao gonjen trenutačnom pobudom. Morat ću izmišljati argumente. "Zapovjednik Hal Frane!" Predstavio se ne čekajući da ja progovorim, i otresito ispružio četvrtastu, ponešto prljavu šaku. "Vaše papire!" Ja ih izvadim. On ih pregleda bez omekšanja izraza. "On?" reče on. "Na pokusnom roku?" Pitanje je bilo jednako uvredi. Nije bio njegov posao jesam li ja puni član Novinarskog ceha ili još uvijek na probi kao naučnik. Ono što je on pokušavao reći jest da sam ja još uvijek tako balav da ću biti potencijalna opasnost i njemu i njegovim ljudima ovdje na bojišnici. Kako bilo, daje samo znao kako tim pitanjem nije napao slabu točku u mojoj obrani koliko je otkrio slabu točku u svojoj. "Točno", mirno sam rekao, uzimajući papire od njega. I počnem improvizirati na osnovu onog što je upravo otkrio o sebi. "E, sad, što se tiče vašeg promaknuća—" "Promaknuća?!" Zapiljio se u mene. Njegov ton je potvrdio sve što sam dedukcijom zaključio. Jedan od sitnih načina na koji su ljudi izdaju jest izborom svojih optužbi. Čovjek koji aludira da ste lopov sigurno ima veliko, ranjivo područje nepoštenja u sebi; a u ovom slučaju, Franeov pokušaj da me bočne zbog mog položaja je odavao da on nesumnjivo pretpostavlja da sam ja osjetljiv tamo gdje je i on osjetljiv. Ovaj pokušaj uvrede, zajedno s činjenicom da je bio prestar za svoj čin, pokazivao je da su ga najmanje jednom preskočili prilikom promaknuća i da je tu ranjiv.

16

To je bio tek klin za otvaranje — ali sve što mi je trebalo, nakon što sam pet godina uvježbavao svoje vještine na ljudima. "Zar niste na redu za promaknuće u bojnika?" upitam ga. "Mislio sam—" naglo prekinem i nacerim mu se. "Moja greška, čini mi se. Sigurno sam vas pomiješao s nekim drugim." Promijenim temu, gledajući naokolo po padini. "Vidim daje vama i vašim ljudima danas bilo prilično nezgodno." On me prekine. "Gdje ste čuli da ću biti promaknut?" upita me, mršteći se. Vidio sam daje vrijeme da malo upotrijebim i bič. "Zašto, mislim da se ne sjećam, zapovjednice", rekoh, gledajući ga ravno u oči. Zastao sam na minutu da to shvati. "A i ako jesam, pretpostavljam da vam nisam slobodan odati. Novinarski izvori su zaštićeni — u mom poslu moraju biti. Baš kao što vojska mora imati svoje tajne." To gaje privelo redu. Iznenada se podsjetio da ja nisam jedan od njegovih vojnika. Nije imao nikakve ovlasti kojima bi mi naredio da mu kažem išta što mu ne želim reći. Ja sam bio slučaj koji je tražio baršunsku rukavicu, a ne željeznu šaku, ako od mene želi bilo što dobiti. "Da", reče on, boreći se da izvede prijelaz iz mrštenja u osmijeh što je gracioznije moguće. "Da, naravno. Morate mi oprostiti. Ovdje smo dugo pod vatrom." "Vidim to", rekoh s više sućuti u glasu. "Naravno, takve stvari vam ne ostavljaju živce opuštene i mirne." "Ne." Uspio se osmjehnuti. "Vi mi onda — ne možete reći ništa o nekom promaknuću koje bi se mene ticalo?" "Plašim se da ne mogu", reknem. Pogledi nam se opet sretnu. I ostanu tako. "Vidim." On okrene glavu, pomalo kiselo. "Dakle, što možemo učiniti za vas, novinaru?" "Eto, možete mi pričati o sebi", odgovorim ja. "Htio bih dobiti neke osnovne podatke o vama." On se iznenada opet okrene prema meni. "Meni?" reče, piljeći u mene. "Pa da", reknem ja. "Jedna od mojih ideja. Priča iz života — kampanja kako se vidi s gledišta jednog od iskusnih časnika na terenu. Znate." Znao je. Mislio sam da zna. Mogao sam vidjeti kako mu se svjetlo vraća u oči, i skoro sam mogao vidjeti kako mu se kotači okreću u glavi. Bili smo na točki gdje bi čovjek čiste savjesti opet pitao — "Zastoja za priču iz života, a ne neki drugi časnik višeg čina i s više odlikovanja?" Ali Frane nije to namjeravao pitati. Mislio je da zna zašto on. Njegove pokopane nade su ga navele da zbroji dva i dva i dobije ono što je mislio da je četiri. Mislio je da je stvarno na redu za promaknuće — promaknuće na bojnom polju. Nekako, iako se ovog trena nije mogao sjetiti zašto, njegovo nedavno ponašanje na bojištu ga je sigurno stavilo u red za viši čin; a ja sam došao da od toga napravim moju priču iz života. Kako sam ja civil, razmatrao je on, meni nije palo na pamet da on sam možda još nije čuo za promaknuće; i moje neznanje me je navelo da se nepromišljeno izlanem čim sam ga sreo. Pomalo je bio gadljiv način na koji su mu se glas i stav promijenili kad je on sve to sebi izračunao. Poput nekih nesposobnijih ljudi, on je proveo cijeli život pohranjujući razloge i izlike da dokaže kako je stvarno izuzetan, ali da su se do sada slučaj i predrasuda uvijek složili da mu uskrate zasluženu nagradu. Tu mi je počeo nabrajati sve te razloge i izlike, koristeći to što mi priča o sebi; a da sam ga ja stvarno intervjuirao za reportažu, mogao sam ga bio desetak puta uvjeriti u njegovu sitnu dušu i malu vrijednost, iz njegovih vlastitih riječi. U njegovoj se priči osjećalo cendranje. Pravi novac u vojnom poslu je u plaćeničkom radu, ali sve plaćeničke ponude idu ili onima s Prijateljskih svjetova ili Dorsaijima. Frane nije imao ni petlje ni uvjerenja da živi isposničkim životom, čak ni časnika u Prijateljskim snagama. A, naravno, jedini način da netko bude Dorsai jest da se kao takav rodi. To je ostavljalo samo garnizonske poslove, poslove s mobiliziranima, poslove časnika u snagama svjetova ili političkih područja — da bi ga, kad doñe rat, s najviših zapovjednih mjesta u stranu gurnuli plaćenici roñeni ili izgrañeni i uvezeni za pravu borbu. A za garnizonske poslove se, nepotrebno je i reći, plaćao sitniš u odnosu na plaćeničke nadnice. Vlada je mogla potpisati dugoročni ugovor s drugorazrednim časničkim materijalom kao što je Frane i držati ga na tom ugovoru. Ali kad ta ista vlada želi plaćenike, onda treba plaćenike; i svaki put kad treba plaćenike, onda je bilo sasvim prirodno da oni koji zarañuju tako da riskiraju živote za gotovinu traže puno. Ali dosta o zapovjedniku Franeu, koji nije bio toliko važan. On je bio mali čovjek koji je sebe uvjerio da će ga sad priznati — i to u Meñuzvjezdanoj novinskoj službi — kao potencijalno velikog čovjeka. Poput većine sličnih njemu, i on je imao strahovito napuhane pojmove o vrijednosti publiciteta u unapreñivanju nečije karijere. Ispričao mije sve o sebi, pokazao mije položaje po padini gdje su mu ljudi bili ukopani; a kad je došlo vrijeme za moj odlazak, na svaki moj prijedlog je reagirao kao dobro ugoñen stroj. Tako sam mu, baš kad sam se spremao uputiti nazad iza crta bojišta, nešto predložio — jedini pravi prijedlog zbog kojeg sam došao ovamo.

17

"Znate, upravo mije nešto palo na pamet", rekoh, okrećući se nazad prema njemu. "Bojni stožer mije dao dozvolu da izaberem jednog od unovačenih ljudi, da mi pomaže tijekom kampanje. Namjeravao sam izabrati nekog iz stožera, ali znate, moglo bi biti bolje ako izaberem nekog od ljudi kojima vi zapovijedate." "Jednog od mojih ljudi?" Frane žmirne. "Točno tako", rekoh. "I onda, ako bude zahtjeva za nastavkom priče o vama ili budu željeli proširenje originalne priče o tome kako vi ovdje vidite kampanju, mogu dobiti obavijesti od njega. Ne bi bilo praktično da vas ganjam po cijelom bojištu zbog takvih stvari; morao bih javiti da nastavak ili proširenje nisu mogući." "Vidim", reče on i lice mu se razvedri. Onda se opet namršti. "Ipak, trebat će mi tjedan-dva da dobijem zamjenu, pa da onda nekog pustim. Ne vidim kako—" "O, to je u redu", reknem i izvučem papire iz džepa. "Imam ovlasti da izaberem koga hoću ne čekajući zamjenu — ako ga njegov zapovjednik pusti, naravno. Prirodno, nekoliko bi vam dana nedostajao jedan čovjek, ali—" Pustio sam ga da razmisli o tome. I na trenutak j'etf razmišljao — a sve su mu besmilice nestale iz glave — baš kao bilo koji drugi zapovjednik u takvoj situaciji. Sve jedinice u ovom sektoru su bile bez dovoljnog broja ljudi poslije zadnjih nekoliko tjedana borbe. Još jedan povučeni čovjek je značio rupu u Franeovim redovima i on je na tu mogućnost reagirao uvjetovanim refleksima svakog terenskog časnika. Onda sam vidio kako se mogućnost promaknuća i publiciteta bori za njegovu pozornost i u glavi mu se razvija bitka. "Koga?" reče on konačno, skoro više sebi nego meni. Pitao se gdje bi mu bilo najlakše izvući nekog. Ali ja ga odlučim shvatiti doslovno, kao da je pitanje bilo upućeno samo meni. "Ima jedan dečko kod vas, zove se Dave Hali—" Glava mu se ispravi kao da ga je nešto pogodilo. Pojavi se sumnja, jasna, kratka i ružna, na njegovom licu. Postoje dva načina kako se možete riješiti sumnje — jedan je da tvrdite da ste nevini, a drugi, bolji, jest da priznate krivnju za manje stvari. "Primijetio sam mu ime pri pregledu popisa vaših vojnika kad sam tražio podatke o vama u bojnom stožeru, prije nego što sam došao ovamo", rekoh. "Da vam kažem istinu, to je bio jedan od razloga zbog kojih sam izabrao" — tu sam riječ malo naglasio, da je on ne propusti — "vas za ovu reportažu. On mi je nekakav daljnji roñak, ovaj Dave Hali, pa sam mislio da mogu ubiti dvije muhe jednim udarcem. Obitelj me naganjala da učinim nešto za dečka." Frane je buljio u mene. "Naravno", rekoh, "znam da imate manjak ljudi. Ako vam je toliko vrijedan —" Ako vam je toliko vrijedan, aludirao je moj ton, neću ni pomisliti da se s vama prepirem hoćete li ga pustiti. S druge strane, ja sam čovjek koji će te opisivati kao junaka, da o tome čita četrnaest svjetova, i ako ja sjednem za svoj vokoder osjećajući da si mi mogao pustiti roñaka s bojišta, a nisi — Shvatio je poruku. "Tko? Hali?" reče on. "Ne, mogu ga odvojiti, nema problema." Okrene se svom zapovjednom mjestu i drekne: "Trkač! Dovedi Halla ovamo — pod punom spremom, oružje i oprema, nek bude spreman za pokret." Frane mi se okrene kad se trkač uputio. "Trebat će nekih pet minuta da se spremi i doñe ovamo." Trebalo je skoro deset. Ali čekanje mi nije smetalo. Dvanaest minuta kasnije, s našim vodičem, Dave i ja smo krenuli prema bojnom stožeru. POGLAVLJE 6 Naravno, Dave me nikad nije bio vidio. Ali Eileen me je sigurno opisala, a bilo je jasno da mi je prepoznao ime istog trena kad gaje zapovjednik predao meni. Ipak, imao je dovoljno zdravog razuma da mi ne postavlja budalasta pitanja dok nismo došli do bojnog stožera i otarasili se grupovoñe koji nam je bio vodič. Kao rezultat toga, ja sam imao priliku proučiti ga na putu prema stožeru. Nije postigao baš visoku ocjenu na tom pregledu. Bio je niži od mene i izgledao puno mlade nego što je po razlici u godinama trebao. Imao je jedno od onih okruglih, otvorenih lica svijetle kose, koja izgledaju dječački sve do sredovječnosti. Otprilike jedina zajednička stvar koju su on i moja sestra naizgled imali bila je nekakva uroñena nevinost i nježnost — nevinost i nježnost slabih stvorenja koja znaju da su preslaba da se bore za svoja prava i pobijede, pa tako pokušavaju izvući najbolje iz svega time što su voljni ovisiti o dobroj volji drugih. Ili sam možda bio oštar. Ja nisam bio u stadu. Prije biste me našli vani, kako se šuljam oko ograde i pažljivo pogledavam one u toru. Ali istina je, Dave mi se nije učinio ništa po pitanju izgleda i karaktera. Mislim da ni duhovno nije bio ništa posebno. Bio je obični programer kad se Eileen udala za njega; zadnjih pet godina on je radio pola radnog

18

vremena, a Eileen puno radno vrijeme, pokušavajući njega provesti kroz studije mehanike skoka na jednom cassiñanskom sveučilištu. Još je imao tri godine rada pred sobom kad je pao ispod prosjeka od sedamdeset posto najednom natječajnom ispitu. Imao je nesreću što se to dogodilo baš u vrijeme kad je Cassida povećavala broj mobliziranih ljudi da ih proda Novoj Zemlji, u sadašnjoj kampanji za gušenje pobune u Sjevernom dijelu. I ode on, u uniformi. Mogli biste pomisliti da se Eileen odmah obratila meni za pomoć. Ništa takvo — iako me ta činjenica, kad sam čuo, zbunila. Premda nije trebala. Na kraju mi je rekla, i to mi je ogoljelo dušu i ostavilo samo kosti, da kroz njih zavijaju vjetrovi bijesa i ludila. Ali to je bilo kasnije. U stvari, otkrio sam da je Dave mobiliziran na Novu Zemlju kad je naš stric Mathias umro, tiho i neočekivano, umro; od mene se tražilo da kontaktiram Eileen na Cassidi, zbog ostavštine. Njen mali dio ostavštine (prezirno, čak i izrugivački, Mathias je ostavio najveći dio svog priličnog bogatstva Projektu konačna enciklopedija, kao svjedočanstvo o njegovom mišljenju daje svaki projekt povezan sa Zemljom i Zemljanima toliko uzaludan da mu ništa ne može pomoći da uspije) ne bi joj koristio osim ako ja ne uspijem nešto privatno dogovoriti s nekim Cassiñaninom koji radi na Zemlji i ima obitelj na Cassidi. Samo vlade ili velike organizacije mogu pretvoriti planetarno bogatstvo u radne ugovore koji se mogu prebacivati s jednog svijeta na drugi. Tako sam doznao daje Dave već ostavio i nju i svoj rodni svijet, i krenuo u nered na Novoj Zemlji. Čak ni onda Eileen nije od mene tražila pomoć. Ja sam se sjetio da tražim Davea kao pomoćnika tokom kampanje i krenuo u ostvarivanje, njoj tek napisavši pismo da zna što radim. Sad kad sam to napravio, ni sam nisam bio siguran zašto, a čak mi je bilo i pomalo neugodno, kao kad mi je Dave pokušao zahvaliti, nakon što smo se konačno otarasili našeg vodiča i krenuli prema Castlemainu, najbližem velikom gradu iza bojišnice. "Sačuvaj to!" odrežem ja. "Sve što sam do sada za tebe napravio je bilo lakši dio. Morat ćeš ići sa mnom na bojište kao neborac, ne noseći oružje. A da to možeš učiniti, treba ti propusnica koju su potpisale obje strane. To neće biti lako za nekog tko je prije manje od osam sati ciljao svojom puškom igličarkom na prijateljske vojnike!" Na to je zatvorio usta. Bio je posramljen. I bio je očito povrijeñen činjenicom da mu ne želim dopustiti da mi se zahvali. Ali to ga je prekinulo u pričanju, a samo do toga mi je bilo stalo. Naredba nam je napisana u njegovom bojnom stožeru, za stalno ga stavljajući meni na raspolaganje; onda smo završili našu vožnju platformom u Castlemain, gdje sam ga ostavio u hotelskoj sobi s mojom prtljagom, objasnivši da ću se vratiti po njega ujutro. "Moram ostati u sobi?" upita me kad sam odlazio. "Prokletstvo, radi što hoćeš!" reknem. "Ja nisam tvoj grupovoña. Samo budi ovdje u devet ujutro, po lokalnom vremenu, kad se vratim." Izašao sam. Tek nakon što sam zatvorio vrata shvatio sam što tjera njega i što ždere mene. Mislio je da bi mogli provesti par sati upoznavajući se kao šogori, a meni su zbog nečeg iznutra na tu ideju trnuli zubi. Spasio sam mu život zbog Eileen, ali to nije bio razlog da se ja družim s njim. Nova Zemlja i Freiland su, kao što svi znaju, sestrinski planeti pod Siriusom. To ih čini bliskima — prirodno, ne toliko bliskima kakva je grupa Venera-Zemlja-Mars — ali dovoljno bliskima da se iz orbite oko Nove Zemlje može stići do orbite oko Freilanda u jednom jedinom skoku, s dobrim iako ne odličnim statističkim izgledom da ćete doseći svoj cilj s minimalnom greškom. Za one koji se ne plaše malo rizika u putovanju izmeñu svjetova, s jednog planeta na drugi možete doći otprilike za jedan sat — pola sata do orbitalne stanice, ništa vremena za skok i pola sata do površine na drugom kraju puta. Tako sam ja otišao, i dva sata nakon što sam ostavio šogora pokazivao sam svoju teško izmamljenu pozivnicu na ulazu na posjed Hendrika Galta, prvog maršala Freilandskih bojnih snaga. Pozivnica je bila za zabavu u čast čovjeka koji još nije bio onako poznat kako je kasnije postao, jednog Dorsaija (kao što je i Galt bio Dorsai, naravno), šefa svemirske pod-patrole, Donala Graemea. Ovo je bilo Graemeovo prvo pojavljivanje u javnosti. Upravo je izvršio krajnje smion napad na planetarnu obranu New-tona, s nekih četiri-pet brodova — napad dovoljno sretan da olakša newtonijanski pritisak na Oriente, nenaseljeni planet blizu Freilanda i Nove Zemlje, i izvuče Galtove snage iz jedne ružne taktičke rupe. U to sam vrijeme prosudio daje on nekakav divlji vojni kockar — njegova sorta obično je bila. U svakom slučaju, moj posao, na sreću, ionako nije bio s njim. Trebali su mi neki od utjecajnih ljudi koji će vjerojatno biti na njegovoj zabavi. Posebno mi je trebao potpis šefa freilandskog odjela Novinske službe na Daveovim papirima — što baš i ne podrazumijeva da će Novinska služba pružiti stvarnu zaštitu mom šogoru. Takva se zaštita daje samo članovima ceha i, uz ograde, naučnicima na pokusu, kao što sam ja. Ali onima neupoznatima s time, poput vojnika na terenu, bi moglo izgledati kao da se podrazumijeva zaštita Novinske službe. Uz to sam htio i potpis nekog dovoljno visoko meñu plaćenicima s Prijateljskih svjetova, da zaštitim Davea, u slučaju da ja i on upadnemo meñu njihove vojnike tijekom kampanje.

19

Bez teškoća sam našao šefa odjela Novinske službe, razumnog, ugodnog Zemljanina po imenu Nuy Snelling. Nije mi pravio probleme kad je na Daveovu propusnicu pisao da se Novinska služba slaže da mi Dave pomaže i to potpisao. "Naravno da znaš", reče on, "kako ovo ne vrijedi ni mrvice." Promatrao me znatiželjno dok mi je pružao propusnicu. "Taj Dave Hali ti je neki prijatelj?" "Šogor", odgovorim ja. "Hmmm", reče on, dižući obrve. Dobro, sretno. I okrene se nazad razgovoru s Egzotikom u plavoj halji, kojeg sam, uz iznenadni šok, prepoznao kao Padmu. Šok je bio dovoljno jak da počinim drskost koju nisam napravio već nekoliko godina, odnosno da progovorim bez razmišljanja. "Padma — spojnik!" izlete riječi iz mene. "Sto vi radite ovdje?" Snelling, odstupivši korak da nas obojicu vidi, ponovo digne obrve. Ali Padma odgovori prije nego što me moj nadreñeni u Službi mogao pozvati na red zbog prilično očite nepristojnosti. Padmu ništa nije prisiljavalo da meni polaže račune o svom kretanju. Meñutim, nije se uvrijedio. "Mogao bih ja vas pitati istu stvar, Tame", reče on, osmjehujući se. U meñuvremenu mi se povratio duh. "Ja idem tamo gdje su vijesti", odgovorim. To je bio standardni odgovor Novinske službe. No, Padma ga je odlučio shvatiti doslovno. "A u nekom smislu, to radim i ja", reče on. "Tame, sjećate se da sam vam jednom govorio o obrascu? Ovo mjesto i ovaj trenutak su lokus." Nisam znao o čemu govori; ali kako sam započeo razgovor, nisam ga lako mogao prekinuti. "Tako?" reknem ja osmjehujući se. "Nadam se, nema nikakve veze sa mnom?" "Da", reče on. I istog trena sam opet postao svjestan njegovih očiju boje lješnjaka, koje su gledale i mene i duboko u mene. "Ali ima više veze s Donalom Graemeora." "Rekao bih da je to pošteno", reknem, "jer je zabava u njegovu čast." Pa se nasmijem, pokušavajući smisliti način da pobjegnem. Od Padmine prisutnosti mi se dizala kosa na potiljku. Bilo mi je kao da on ima nekakav okultni utjecaj na mene, tako da ne mogu jasno razmišljati kad je on prisutan. "Usput, što se dogodilo s onom curom koja me onaj dan dovela do ureda Marka Torrea? Lisa ... Kant, mislim da se zvala." "Da, Lisa", reče Padma, i dalje me mirno gledajući. "Ona je sa mnom. Sad je moja osobna tajnica. Vjerujem da ćete ubrzo naletjeti na nju. Zabrinuta je jer bi vas htjela spasiti." "Spasiti ga?" ubaci Snelling, olako, ali dovoljno zainteresirano. Njegov je posao bio, kao i svim punim članovima ceha, da promatra naučnike i vidi sve što bi moglo utjecati na naučnikovu prihvatljivost za ceh. "Od njega samog", reče Padma, dok su me njegove oči boje lješnjaka još uvijek gledale, dimne i žute poput očiju boga ili demona. "Onda je bolje da odem i vidim mogu li je sam naći i reći da započne s time", reknem sad ja olako, hvatajući priliku da pobjegnem. "Možda se vidimo kasnije." "Možda", reče Snelling. I ja odem. Čim sam se izgubio u gomili, kliznuo sam prema jednom od ulaza, do stepenica koje su vodile do malih balkona poredanih po zidovima dvorane, nalik ložama u kazalištu. Nisam nimalo planirao da me uhvati ona čudna djevojka, Lisa Kant, koje sam se i onako previše živo sjećao. Prije pet godina, poslije onog dogañaja u Konačnoj enciklopediji, svako malo me hvatala želja da se vratim u Enklavu i potražim je. I svaki put me nekakav strah zaustavio. Znao sam što je taj strah. Duboko u meni je bio neracionalni osjećaj da su percepcija i sposobnost koje sam razvio za manipuliranje ljudima, kako sam prvi put manipulirao mojom sestrom u knjižnici s Jamethonom Blackom, a i kasnije svima koji su mi stali na put sve do zapovjednika Franea danas, na jednom drugom svijetu — duboko u meni, kažem, postojao je strah da će mi nešto oteti tu moć ako ikad pokušam manipulirati Lisom Kant. Dakle, našao sam stubište i potrčao uz njega, na jedan prazni balkončic s nekoliko stolica oko okruglog stola. Odatle bih trebao moći vidjeti Prvoroñenog Brighta, glavnog straješinu Združenog crkvenog vijeća koje je vladalo Prijateljskim svjetovima, Slogom i Udrugom. Bright je bio militant — jedan od starješina crkve na Prijateljskim svjetovima koji su vrlo jako vjerovali u rat kao sredstvo za bilo koji cilj — a nakratko je bio u posjetu Novoj Zemlji da vidi kako njegovi plaćenici rade za svoje novozemaljske poslodavce. Njegov paraf na Daveovoj propusnici bi mome šogoru bio bolja zaštita od Prijatelja nego pet cassiñanskih oklopnih jedinica. Uočio sam ga, nakon što sam samo nekoliko minuta pretraživao gomilu koja se vrtjela nekih pet metara ispod mene. Bio je s druge strane prostorije, razgovarao je s nekim bjelokosim čovjekom — Venerijancem ili Newtonijancem, po izgledu. Znao sam kako Prvoroñeni Bright izgleda, kao što sam znao kako izgleda većina

20

ljudi dostojnih meñuzvjezdanih vijesti na svih četrnaest naseljenih svjetova. Samo zato što sam dospio ovako daleko i ovako brzo zahvaljujući mojim posebnim talentima, nije značilo da nisam učio svoj posao. Meñutim, usprkos mom znanju, kad sam prvi put vidio Prvoroñenog Brighta, to je ipak bio šok. Nisam bio shvatio koliko će čudno snažno za crkvenog čovjeka on izgledati. Krupniji od mene, s ramenima širine crkvenih vrata i — iako je bio sredovječan — strukom poput sprinterskog. Stajao je, odjeven potpuno u crno, leñima okrenut meni i nogama malo raširenim, održavajući svoju težinu na prstima, poput uvježbanog borca. Sve skupa, u tom je čovjeku, koji je sličio crnom jakom plamenu, bilo nešto što me je u isto vrijeme hladilo i činilo željnim da okušam svoj duh protiv njegovog. Jedno je bilo sigurno, on neće biti zapovjednik Frane koji će veselo plesati na kraju uzice od riječi. Okrenuo sam se da siñem do njega — i zaustavi me slučaj. Ako je to bio slučaj. Nikad neću sigurno znati. Možda je to bila hiperosjetljivost koju mi je usadila Padmina primjedba da su ovo mjesto i ovaj trenutaklokus u ljudskom obrascu razvoja za koji je on odgovoran. Utjecao sam na previše ljudi takvim suptilnim ali prikladnim primjedbama, a da ne posumnjam da je u ovom slučaju to moglo biti učinjeno meni. Meñutim, iznenada ugledam grupicu ljudi skoro ravno ispod mene. Jedan od te grupe je bio William s Ćete, glavni poduzetnik tog ogromnog, trgovačkog planeta male gravitacije pod Tau Četom. Druga je bila visoka, prekrasna, plavokosa djevojka prilično mladog izgleda, po imenu Anea Marlivana, Odabrana Kultisa svoje generacije, glavni dragulj svih generacija egzotičkog uzgajanja. Tu je bio i Hendrik Galt, masivan u svojoj svečanoj maršalskoj unformi, sa svojom nećakinjom Elvine. I bio je još jedan muškarac, koji je mogao biti samo Donal Graeme. On je bio mlad muškarac u uniformi šefa pod-patrole, očiti Dorsai crne kose i čudne efikasnosti pokreta koja karakterizira ljude roñene za rat. Meñutim, bio je nizak za Dorsaija — ništa viši od mene — i skoro nezamjetljiv. A ipak mije on iz cijele grupe privukao pogled; a u istom trenu, pogledavši uvis, vidio je i on mene. Pogledi su nam se sreli na sekundu. Bili smo dovoljno blizu da sam mu trebao vidjeti boju očiju — i to me je zaustavilo. Jer mu oči nisu imale boju, nisu imale jednu boju. Bile su sive, ili zelene, ili plave, ovisi koju ste boju tražili u njima. Graeme opet odvrati pogled, skoro u istom trenu. Alija sam bio zadržan, uhvaćen čudnovatošću tih očiju, u trenutku iznenañenja i prenesene pozornosti; i to trenutno odlaganje je bilo dovoljno. Kad sam se stresao iz transa i pogledao tamo gdje sam bio vidio Prvoroñenog Brighta, otkrio sam da ga je od onog bjelokosog čovjeka odvuklo pojavljivanje añutanta, lika koji mi je bio čudno poznat stasom i držanjem, koji je živo razgovarao s Prvoroñenim Prijateljskih svjetova. I dok sam ja stajao gledajući, Bright se okrene na peti; i, slijedeći onog añutanta poznatog izgleda, brzo krene iz prostorije kroz vrata za koja sam znao da vode u predvorje, do ulaza u Galtovu kuću. Odlazio je, a ja ću izgubiti priliku da ga uhvatim. Brzo sam se okrenuo da jurnem niz stepenice i za njim prije nego uspije otići. No, put mije bio blokiran. Moj trenutak ukočenog buljenja u Donala Graemea me je onemogućio. Kad sam se okrenuo, uz stepenice je prema balkonu dolazila Lisa Kant. POGLAVLJE 7 "Tame!" vikne ona. "Čekajte! Nemojte ići!" Nisam ni mogao, bez guranja pokraj nje. Zakrčila je usko stubište. Stao sam neodlučno, pogledavajući prema onom ulazu kroz koji su Bright i njegov añutant već nestali. Odjednom mi je postalo jasno da sam već zakasnio. Njih dvojica su se brzo kretali. Dok seja spustim i proñem kroz natrpanu sobu, oni će već stići do svog prijevoza pred kućom i otići. Možda, da sam krenuo iste sekunde kad sam vidio da Bright kreće prema izlazu — meñutim, vjerojatno bi mi i onda propala mogućnost da ga stignem. Ne Lisin dolazak, nego moj vlastiti trenutak odlutale pažnje, kad sam vidio neobične oči Donala Graemea, stajao me je prilike da dobijem Brightov potpis na Daveovoj propusnici. Opet pogledam Lisu. Čudno, sad kad me je uhvatila i kad smo bili licem u lice, bilo mi je drago, iako sam se još uvijek plašio da će me ona nekako učiniti nemoćnim. "Kako ste znali da sam ovdje?" upitam je. "Padma je rekao da me izbjegavate", reče ona. "Baš me i niste mogli izbjegavati dolje u dvorani. Morali ste biti van ruke, a ovdje nema drugih mjesta van ruke osim ovih balkona. Maloprije sam vas vidjela kako gledate preko ograde." Bila je malo zapuhana od trčanja uz stepenice i riječi su joj izjurile poput bujice. "U redu", rekao sam ja. "Našli ste me. Sto želite?" Pokušavala je povratiti dah, ali napor trčanja uz stepenice joj je još uvijek bojao obraze. Ovakva je bila prekrasna i ja tu činjenicu nisam mogao zanemariti. Ali me još uvijek plašila. "Tame!" reče ona. "MarkTorre mora razgovarati s vama!"

21

Onaj strah u meni oštro zacvili jače, poput sirene koja poziva na uzbunu. U tom sam trenu vidio zašto je ona opasna za mene. Naoružali su je ili instinkt ili znanje. Svatko drugi bi taj zahtjev iznio polaganije. Ali instinktivnom mudrošću je znala daje opasno dati mi vremena da procijenim situaciju i okrenem je u svoju korist. Ali i ja sam mogao biti direktan. Počeo sam je zaobilaziti bez odgovora. Ona mi stane na put, pa sam morao stati. "O čemu?" upitam grubo. "Nije mi rekao." Tad sam vidio način kako da se branim od njenog napada. Počeo sam joj se smijati. Na sekundu je zurila u mene, a onda se zacrveni i stvarno se naljuti. "Žao mi je." Prekinem se smijati, a u isto vrijeme mi je, potajno, stvarno bilo žao. Koliko sam god bio prisiljen boriti se protiv nje, Lisa Kant mi se previše sviñala da joj se smijem. "Ali o čemu bi mogli razgovarati osim opet o onom starom poslu oko mog preuzimanja Konačne enciklopedije? Ne sjećate se? Padma je rekao da me ne možete upotrijebiti. Ja sam potpuno okrenut" — kušao sam riječ dok mi je izlazila iz usta — "razaranju." "Morat ćemo prihvatiti tu mogućnost." Izgledala je tvrdoglavo. "Osim toga, za Konačnu enciklopediju ne odlučuje Padma. Odlučuje Mark Torre, a on stari. On zna bolje od bilo koga drugog koliko će biti opasno ako ispusti uzde, a ne bude nikog da ih brzo pokupi. Za godinu dana, za šest mjeseci, Projekt bi mogao potonuti. Ili bi ga mogli uništiti ljudi izvan njega. Mislite da vam je stric bio jedini čovjek na Zemlji koji je prema Zemlji i ljudima s mlañih svjetova onako osjećao?" Ja se ukočim i nešto hladno mi se pojavi u mislima. Napravila je grešku spominjući Mathiasa. Sigurno mi se i lice promijenilo, jer sam vidio kako se njeno lice mijenja dok gleda u mene. "Sto ste radili?" Iz mene provali bijes. "Proučavali me? Pratili moje odlaske i dolaske?" Zakoračim naprijed, a ona instinktivno ustukne. Jaje uhvatim za ruku i zadržim, da se više ne odmiče. "Zašto ste me našli bašsada, poslije pet godina? A kako ste uopće znali da ću biti ovdje?" Ona se prestane izvlačiti i stane mirno, dostojanstveno. "Pustite me", reče tiho. Jaje pustim i ona napravi korak nazad. "Padma mi je rekao da ćete biti ovdje. Rekao mi je da mi je to posljednja prilika — to je izračunao. Sjećate se, pričao vam je o ontogenetici." Ja sam nakratko zurio u nju, a onda frknuo u grubi smijeh. "Ma dajte! Voljan sam progutati puno toga o vašim Egzoticima. Ali nemojte mi govoriti da mogu unaprijed točno izračunati gdje će biti bilo koja osoba s četrnaest svjetova!" "Ne bilo koja osoba!" odgovori ona ljutito. "Vi. Vi i nekoliko ljudi sličnih vama — zato jer ste tvorac, a ne dio stvorenog obrasca. Utjecaji koji djeluju na nekog koga pokreće obrazac su previše dalekosežni i previše složeni za izračunavanje. Ali vi niste na milosti vanjskih utjecaja. Vi imateizbor, prevladavajući pritiske koje na vas stvaraju ljudi i dogañaji. Padma vam je to rekao prije pet godina!" "I zbog toga me je lakše, a ne teže, predvidjeti? Da čujemo još neki vic." "O, Tame!" reče ona ogorčeno. "Naravno da vas to čini predvidljivijim. Pa zato jedva da i treba ontogene-tika. Skoro da biste sami mogli to napraviti. Sad već pet godina radite da dobijete članstvo u Novinarskom cehu, je li tako? Pretpostavljate da to nije bilo očito?" Naravno, bila je u pravu. Svoje ambicije nisam smatrao tajnom. Nije bilo razloga da ih držim u tajnosti. Ona pročita priznanje u mom izrazu lica. "U redu", nastavi ona. "Za sada ste uspjeli doći do naučnika. Iduće, koji je najbrži i najsigurniji put da naučnik postane puni član? Da stekne naviku da bude tamo gdje se stvaraju vijesti, točno? A koje su trenutačno najzanimljivije — ako ne i najvažnije — vijesti na četrnaest svjetova? Rat izmeñu Sjevernog i Južnog dijela na Novoj Zemlji. Ratne vijesti su uvijek dramatične. Tako da ste sebi sigurno sredili pokrivanje ovog rata, ako ste bili u mogućnosti. A čini mi se da ste sposobni dobiti većinu stvari koje želite." Pogledam je pozornije. Sve što je rekla bilo je istinito i razumno. Ali ako je tako, zašto mi prije nije palo na pamet da mogu biti toliko predvidljiv? Bilo mije kao da sam otkrio kako me promatra netko s jakim dalekozorom, netko čije špijuniranje nisam ni mogao pretpostaviti. Onda shvatih nešto. "Ali objasnili ste mi samo zašto bih ja bio na Novoj Zemlji", rekoh ja,polako. "A zašto bih ja bio ovdje, na ovoj odreñenoj zabavi na Freilandu?" Ona po prvi puta zapne. Više nije izgledala sigurna u svoje znanje. "Padma ..." reče ona i zastane. "Padma kaže da su ovo mjesto i ovaj trenutak lokus. A pošto ste ono što jeste, možete uočiti takve čvorove i oni vas privlače — vašom vlastitom željom da ih upotrijebite u vlastite svrhe." Zurio sam u nju, polako upijajući ovo. A onda, naglo poput plamena, u mojoj se glavi stvori veza izmeñu onog što je ona upravo rekla i onog što sam čuo ranije.

22

"Lokus — da!" izgovorio sam ja škrto, u uzbuñenju opet koraknuvši prema njoj. "Padma je rekao daje ovdje lokus. Za Graemea — ali i za mene! Zašto? Sto to znači za mene?" "Ja..." zastane ona. "Tame, ne znam točno. Mislim da čak ni Padma ne zna." "Ali nešto u vezi s tim, i sa mnom, vas je dovelo ovamo! Zar to nije točno?" Skoro sam vikao na nju. Moj se um približavao istini poput lisice zapuhanom kuniću. "Zašto ste me onda sad lovili? Na ovom odreñenom lokusu i u ovom odreñenom trenutku, kako vi to zovete! Recite mi!" "Padma..." zamuca ona. Tad sam, uz skoro zasljepljujući svjetlo mog naglog razumijevanja vidio da bi ona htjela slagati o ovome, ali da je nešto iznutra ne pušta. "Padma je ... tek sada otkrio sve što zna, jer mu je Enciklopedija postala sposobna pomoći. Dala mu je dodatne podatke za korištenje u njegovim proračunima. I nedavno, kad je upotrijebio te podatke, rezultati su pokazali daje sve složenije — i važnije. Enciklopedija je važnija, cijeloj ljudskoj rasi, nego što je on smatrao prije pet godina. A opasnost da Enciklopedija nikad ne bude dovršena je veća. I vaša moć razaranja ..." Opruga joj se odvije, ona stane i pogleda me, skoro umolno, kao da traži od mene da joj oprostim ono što je počela govoriti. Meñutim, moje su misli jurile i srce mi je lupalo od uzbuñenja. "Nastavite!" reknem joj oštro. "Ta moć za razaranje u vama je veća nego što je on sanjao. Ali Tame" — ona se prekine brzo, skoro divlje — "bilo je još nešto drugo. Sjećate se od prije pet godina kako je Padma mislio da nemate drugog izbora nego da proñete kroz tu vašu mračnu dolinu do samog kraja? Eto, to nije baš istina. Postoji prilika — na ovoj točki u obrascu, ovdje na ovom lokusu. Ako budete razmislili, i izabrali, i skrenuli, postoji jedan uski put prema gore, iz mraka. Ali morate oštro skrenuti točno sada! Morate napustiti ovaj zadatak na kojem ste sada, bez obzira na cijenu i vratiti se na Zemlju da razgovarate s Markom Torreom, baš sada!" "Baš sada", promrmljam ja, ali sam samo ponavljao riječi bez razmišljanja, osluškujući svoje jureće misli. "Ne", rekao sam, "zaboravite to. Čemu bih ja to trebao okrenuti leña? Kakvom posebnom razaranju? Baš sada ne planiram ništa takvo." "Tame!" U daljini sam osjetio njen dlan na svojoj ruci, vidio njeno blijedo lice kako me napeto promatra, kao da mi želi privući pažnju. Ali imao sam osjećaj da moja čula primaju sve te stvari iz velike daljine. Jer ako sam bio u pravu — ako sam bio upravu — onda su čak i Padmini proračuni svjedočili o mračnoj snazi u meni, o onoj sposobnosti na čijem sam uprezanju i korištenju radio pet godina. I ako je takva sila stvarno moja, što iduće ne bih mogao učiniti? "Ma nije to ono što planirate!" očajno je govorila Lisa. "Zar ne vidite, pištolj nikog ne planira ubiti. Ali ovo je u vama, Tame, poput pištolja spremnog na opalji-vanje. Samo što mu ne morate dopustiti da opali. Možete se promijeniti dok još ima vremena. Možete spasiti sebe i Enciklopediju—" Posljednja riječ zazvoni u meni s milijun odjeka. Zvonila je poput nebrojenih glasova koje sam bio čuo u prolaznoj točki Sobe kazala, u samoj Enciklopediji. Iznenada, kroz sve uzbuñenje koje me držalo, ona posegne i dodirne me oštro poput vrha koplja. Poput blještave zrake svjetlosti probije mračne zidove koje sam u svojoj glavi trijumfalno gradio oko sebe, onako kako su mi se u glavi izgradili onog dana u uredu Marka Torrea. Poput nepodnošljivog osvjetljenja riječ je na sekundu otvorila mrak i pokazala mi nekakvu sliku — ja na kiši; Padma nasuprot meni; i neki mrtvac izmeñu nas. Alija se odbacim od tog trenutka mašte, odbacim se ravno u onaj utješni mrak i osjećaj moći i snage mi se vrate. "Meni ne treba Enciklopedija!" izgovorio sam glasno. "Ali treba!" vrisne ona. "Svima koji se roñeni na Zemlji — i ako je Padma u pravu, svim ljudima na četrnaest svjetova u budućnosti — trebat će Enciklopedija. A samo vi možete osigurati daje dobiju, Tame, morate —" "Moram!?" Ovaj puta ja uzmaknem korak od nje. Žestoko me ohladila ona ista vrsta bijesa koju mi je jednom izazvao Mathias, no sad je bio pomiješan s osjećajem trijumfa i moći. "Ja ne moram ništa! Nemojte me gurati u hrpu s vašim ostalim zemaljskim crvima. Moždanjima treba vaša Enciklopedija. Ali meni ne!" S tim riječima je zaobiñem, konačno koristeći svoju snagu da je fizički odgurnem u stranu. Čuo sam je kako doziva dok sam silazio niz stepenice. Meñutim, ja sam zatvorio svoj um njenom glasu i odbijao ga čuti. Do danas ne znam što mi je zadnje doviknula. Ostavio sam za sobom i balkon i njeno dozivanje i provukao se kroz ljude u dvorani prema istom izlazu kroz koji je Bright nestao. Kad je voña Prijatelja otišao, više nije bilo svrhe ni da ja visim ovdje. A uz novo razbuñeni osjećaj moje moći, naglo ih više nisam mogao podnositi blizu sebe. Većina, skoro svi, bili su ljudi s mlañih svjetova; a Lisin glas je, naizgled, zvonio i zvonio u mom uhu, govorio mi da mi treba Enciklopedija, ponavljajući Mathiasovo ogorčeno propovijedanje o relativnoj bespomoćnosti i neefikasnosti Zemljana. Kao što sam i sumnjao, kad sam došao na otvoreni zrak prohladne freilandske noći bez mjesečine, Prvo-roñeni Bright i onaj koji gaje pozvao sa zabave su nestali. Čovjek s parkirališta mi je rekao da su otišli.

23

Sad više nije bilo svrhe da ih pokušavam naći. Mogli su krenuti bilo kamo na planetu, ako ne i van njega, nazad na Slogu i Udrugu. Pusti ih, pomislim, još uvijek ogorčen zbog podrazumijevanja naše zemaljske nesposobnosti, koje sam mislio da sam čuo u Lisinim riječima. Pusti ih. Ja sam mogu srediti bilo kakvu nevolju u koju bi Dave mogao upasti s Prijateljima zbog toga što nema propusnicu potpisanu od njihove vlasti. Krenuo sam natrag prema svemirskoj luci i ukrcao se na prvishuttle do orbite i skoka nazad na Novu Zemlju. Ali na putu sam imao priliku ohladiti se. Suočio sam se s činjenicom da mi je još uvijek vrijedno dobiti potpis na Daveovu propusnicu. Možda ću ga morati nekamo poslati sama. Nesretni slučaj bi nas mogao razdvojiti čak i na bojnom polju. Mogla bi se dogoditi neka od velikog broja stvari koje bi ga dovele u nevolju tamo gdje mene ne bi bilo da ga spasim. Kad sam već izgubio Prvoroñenog Brighta, jedina mogućnost koja mi je ostala je bilo da krenem u vojni stožer Prijatelja u Sjevernom dijelu, da tamo potražim potpis za Daveovu propusnicu. Shodno tome, čim sam stigao u orbitu oko Nove Zemlje, promijenio sam kartu za Contrevale, grad u Sjevernom dijelu odmah iza linija plaćenika s Prijateljskih svjetova. Sve ovo je malo potrajalo. Bila je prošla ponoć kad sam stigao iz Contrevalea u bojni stožer Snaga Sjevernog dijela. S mojom novinarskom iskaznicom sam bio pušten u prostor stožera, koji je izgledao čudno pust, čak i za ovo doba noći. Meñutim, kad sam se konačno parkirao ispred zgrade zapovjedništva, iznenadio me broj lebdje-lica parkiranih u prostoru za časnike. Još jednom sam s mojom propusnicom prošao pokraj nijemog, u crno odjevenog stražara sa spremnom puškom igličarkom. Stupio sam u prijamnu sobu, koju je dugački pult dijelio po pola preda mnom, a visoki prozori su pokazivali osvijetljeno parkiralište iza mene. Samo je jedan čovjek bio za stolom iza pulta, grupovoña jedva nešto stariji od mene, ali s licem koje je već otvrdlo u crte mrke i nemilosrdne samo-discipline koja se vidi na nekima od tih ljudi. Digao se od svog stola i došao s druge strane pulta kad sam se ja približio. "Ja sam novinar iz Meñuzvjezdane novinske službe", započnem. "Tražim—" "Tvoje papire!" Ovaj je upad bio oštar i unjkav. U mene su piljile crne oči na koščatom licu; a izbor zamjenice mi je skoro bio bačen u lice. Mračni prezir, skoro mržnja na prvi pogled, preskočio je poput iskre s njega na mene dok je on pružao ruku da uzme papire koje je zatražio — i poput lava probuñenog iz sna rikom neprijatelja, tako je i moja mržnja instinktivno skočila na njega, prije nego što sam je mogao zauzdati hladnijim razmišljanjem i mudrošću. Čuo sam o tom soju Prijatelja, ali do ovog trena se nisam suočio ni s jednim od njih. Ovo je bio jedan od onih sa Sloge ili Udruge koji koriste svoj način govora ne samo meñu sobom, nego bez razlike prema svim muškarcima i ženama. On je bio jedan od onih koji su izbjegavali svaku osobnu radost u životu, kao što je izbjegavao i mekan krevet ili pun trbuh. Život mu je bio puko isprobavanje oružja, tek predvorje za život koji će doći, onaj život koji će biti moguć samo onima koji su se držali istinske vjere — i to samo onima koji su, uz držanje prave vjere, bili izabrani od Gospoda. Ovom čovjeku nije bilo važno da on nije ništa više od dočasnika, malog službenika meñu tisućama sličnih, sa siromašnog i kamenog planeta, a što sam ja jedan od samo nekoliko stotina ljudi s četrnaest naseljenih svjetova, koji su intenzivno obrazovani, uvježbani i privilegirani da nose novinarski plašt. Za njega nije bilo razlike jesam lija član ili naučnik u cehu, što mogu razgovarati s vladarima planeta. Nije čak ni bilo važno što sam ja znao da je on napola lud, i što on zna kako sam ja proizvod obrazovanja i odgoja mnogo puta većeg od njegovog. Ništa od toga nije bilo važno, jer on je bio jedan od Božjih izabranika, a ja nisam u sjeni njegove crkve; i tako me je gledao kao što bi car gledao psa kojeg mu nogom treba ukloniti s puta. I ja sam gledao njega. Postoji protuudar za svaki ljudski emocionalni udarac, namjerno zadan. Tko to bolje zna od mene? I dobro sam znao kako uzvratiti svakome tko te gleda s visoka. Uzvraća se smijehom. Još nikada nije postojalo prijestolje izgrañeno toliko visoko da ga se ne može odozdo uzdrmati smijehom. Ali sad sam gledao ovog grupovoñu i nisam se mogao smijati. Nisam se mogao smijati iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Koliko god on bio polulud, uskogrudan, koliko god on bio ograničen, ipak bi on mirno dopustio da ga spale na lomači prije nego što napusti i najmanju postavku svojih vjerovanja. Dok ja ne bih mogao držati prst u plamenu jednu minutu da obranim i najveću svoju. A on je znao ono, za što sam ja znao da je istina o njemu. I znao je da ja znam da on zna ono što je istina o meni. Naše znanje je bilo jasno poput pulta izmeñu nas. I tako mu se nisam mogao smijati i vratiti sebi samo-poštovanje. I zbog toga sam ga mrzio. Dam mu svoje papire. On ih pregleda. Onda mi ih vrati. "Papiri su ti u redu", reče on, govoreći iz nosa. "Sto te dovodi ovamo?"

24

"Propusnica", rekoh, spremajući svoje papire i iskopavajući Daveove. "Za mog pomoćnika. Vidite, mi se krećemo amo-tamo na obje strane bojnih linija i—" "Iza naših linija i preko njih nije potrebna nikakva propusnica. Tvoji novinarski papiri su dovoljni." On se okrene kao da će se vratiti za svoj stol. "Ali ovaj moj pomoćnik" — održavao sam miran glas — "nema novinarske papire. Tek danas sam ga uzeo i nisam stigao sve srediti za njega. Htio bih privremenu propusnicu, koju bi potpisao jedan od vaših stožernih časnika —" On se okrene naz?H tezgi. "Tvoj pomoć:iik ruie ¦¦-¦¦ -^ar?" "Nije službeno. Nije. Ah --' "Onda on nema niti dozvole niti slobode da se kreće preko bojnih linija. Nikakva propusnica se ne može dati." "O, ne znam", reknem pažljivo. "Trebao sam je dobiti od vašeg Prvoroñenog Brighta, na jednoj zabavi na Freilandu, prije samo nekoliko sati, ali je otišao prije nego sam je mogao uzeti od njega." Prekinem, jer je grupovoña polako odmahivao glavom. "Brat Bright", reče on, i po njegovom izboru naslova sam konačno vidio da se neće pomaknuti od svog stava. Samo najčistiji fanatici meñu Prijateljima su prezirali potrebu čina meñu njima samima. Prvoroñeni Bright bi mogao narediti mom grupovoñi da goloruk juriša na utvrñeni neprijateljski položaj i moj ga grupo-voña ne bi oklijevao poslušati. Ali to nije značilo da je moj grupovoña smatrao Brighta boljim od sebe, ili mišljenje brata Brighta o pravednosti boljim od svoga. Razlog je bio vrlo jednostavan. Brightov čin i naslov su bili od ovog sadašnjeg svijeta i prema tome, u očima mog grupovoñe, ništa više od igračaka, drozge i zveketavih cimbala. Nisu bili iste težine kao činjenica da su, kao Bratstvo izabranih, on i grupovoña jednaki u očima Gospodnjim. "Brat Bright", reče on, "nije mogao izdati propusnicu nekom tko nije prikladan da se kreće meñu nama i možda nas špijunira u korist našeg neprijatelja." Još se mogla odigrati jedna karta, a znao sam da ta karta gubi; ali bez obzira na to, mogao sam je odigrati. "Ako vam ne smeta", reknem ja, "htio bih da mi na ovo odgovori jedan od vaših pretpostavljenih časnika. Molim vas, pozovite jednog — dežurnog, ako nema nikog drugog." Meñutim, on se okrene, vrati svome stolu i sjedne. "Dežurni časnik", reče, s konačnošću u glasu, vraćajući se nekim papirima na kojima je bio radio, "ti ne može dati drukčiji odgovor. Niti ću ga ja pozvati od njegovih dužnosti da ponavlja ono što sam ti ja već rekao." Ovo je bilo poput treska željezne rešetke na moje planove da mi netko potpiše tu propusnicu. Meñutim, ništa se više nije moglo postići prepiranjem s tim čovjekom. Okrenem se i izañem iz zgrade. POGLAVLJE 8 Kad su se vrata zatvorila za mnom, zastao sam na najgornjoj od tri stube što su vodile do njih, pokušavajući smisliti što iduće mogu učiniti. Što ću iduće učiniti. Previše sam puta prošao iznad, ispod ili oko onog stoje izgledalo kao nepremostiva prepreka ljudskih odluka pa da se sad predam tako lako. Negdje mora postojati stražnji ulaz tamo gdje ja želim, krovna vrata, pukotina u zidu. Opet okrznem pogledom parkiralište za časnike, pretrpano lebdjelicama. I tada iznenada shvatim. U istom trenu mi se svi komadi i komadići spoje i stvore potpunu sliku; a ja se u duhu opalim nogom što to nisam prije vidio. Prvo, čudno poznati añutant koji je došao po Prvo-roñenog Brighta na zabavu Donala Graemea. Drugo, Brightov strmoglavi odlazak nakon pojavljivanja añutanta. Konačno, neobično pust stožer u suprotnosti s pretrpanim parkiralištem, praznim uredom i odbijanjem onog grupovoñe da čak i pozove dežurnog časnika. Sam Bright, ili njegova prisutnost u ratnom području, pokrenula je nekakav neobičan plan vojne akcije plaćenika s Prijateljskih svjetova. Iznenadni udar koji bi razbio cassiñanske snage i naglo završio rat dao bi odličan publicitet za pokušaje Prvoroñenog da iznajmi svoje plaćeničke jedinice usprkos antipatija javnosti s drugih svjetova zbog njihovog fanatičnog ponašanja i stavova. Rečeno mije da nisu svi Prijatelji antipatični. Ali, vidjevši ovog grupovodu unutra, mogao sam pretpostaviti da ne bi bilo potrebno puno takvih da kod ljudi izazovu predrasude protiv crno odjevenih vojnika kao grupe. Dakle, uložio bih svoje čizme daje Bright u zapovjedništvu s vrhovnim časnicima i da priprema vojnu akciju koja će iznenaditi cassiñanske vojnike. A s njim će biti añutant koji gaje pozvao sa zabave Donala Grae-mea — i ako me moje uvježbano profesionalno pamćenje ne zavarava, slutio sam tko bi taj añutant mogao biti. Brzo sam otišao do moje lebdjelice, ušao unutra i upalio telefon. Centrala u Contrevaleu me pogleda s ekrana, licem lijepe plavokose djevojke.

25

Ja joj dam broj svoje lebdjelice, koja je, naravno, bila iznajmljena. "Htio bih razgovarati s izvjesnim Jamethonom Black-om", rekao sam. "On je časnik u Prijateljskim snagama, vjerujem daje sad u njihovom stožeru blizu Contrevalea. Nisam siguran koji čin ima — najmanje voña odreda, iako je možda i satnik. Pomalo je hitno. Ako možete doći do njega, hoćete li ga prespojiti na ovaj telefon?" "Da, gospodine", reče centrala. "Molim vas, sačekajte, javit ću se za minutu." Ekran se isprazni, a glas zamijeni tiho zujanje koje je pokazivalo daje kanal otvoren. Zavalio sam se u jastučiće lebdjelice i čekao. Manje od četrdeset sekundi kasnije, lice se vrati na ekran. "Našla sam vašu stranku i on će vam se javiti za par sekundi. Hoćete sačekati, molim vas?" "Sigurno", reknem. "Hvala vam, gospodine." Lice nestane. Telefon je zujao još nekih pola minute i onda se ekran opet osvijetli i na njemu se pojavi Jamethonovo lice. "Halo, voño odreda Black?" reknem ja. "Vjerojatno me se sjećate. Ja sam novinar Tam 01yn. Poznavali ste moju sestru, Eileen Olvn." Njegov mi je pogled već rekao da me se sjeća. Očito se nisam promijenio toliko koliko sam mislio ili je on imao vrlo dobro pamćenje. I on se promijenio, ali ne u toj mjeri da ga se ne bi moglo prepoznati. Iznad oznaka na kragni uniforme, koje su pokazivale da još uvijek ima isti čin, lice mu je ojačalo i produbilo se. Ali to je još uvijek bilo isto mirno lice kojeg sam se sjećao od onog dana u knjižnici mog strica. Samo — bilo je starije, naravno. Sjećam se kako sam ga onda smatrao dječakom. Što god da je sada, više nije dječak. Niti će to ikad više biti. "Sto mogu učiniti za vas, gospodine 01yn?" Glas mu je bio savršeno ravnomjeran i miran, malo dublji nego što sam pamtio. "Telefonisticaje rekla daje poziv hitan." "Na neki način i jest", reknem ja i zastanem. "Ne želim vas odvlačiti ni od čega važnog; ali tu sam kod vašeg stožera, na parkiralištu za časnike. Ako niste predaleko odatle, možda biste mogli skočiti ovamo i malo porazgovarati sa mnom." Opet zastanem. "Naravno, ako ste trenutačno na dužnosti —" "Mogu odvojiti par minuta od svoje trenutačne dužnosti", reče on. "Vi ste na parkiralištu zapovjedništva?" "U iznajmljenoj lebdjelici, zelenoj s prozirnim krovom." "Odmah silazim, gospodine 01yn." Ekran se zatamni. Čekao sam. Par minuta kasnije, otvore se ista vrata kroz koja sam ja bio ušao na razgovor s onim grupovoñom iza pulta. Tamni, vitki lik se načas vidio nasuprot svjetlu; onda se spusti niz one tri stepenice do parkirališta. Kad se približio, otvorio sam vrata i premjestio se na sjedalu da on može ući i sjesti. "Gospodine 01yn?" reče on, provirivši unutra. "Tu sam. Pridružite mi se." "Hvala vam." On uñe i sjedne, ostavivši otvorena vrata za sobom. U to je doba i na ovoj širini Nove Zemlje bila topla proljetna noć i blagi mirisi stabala i trava su mi pokraj njega zapuhivali lice. "U čemu je žurba?" upita on. "Imam pomoćnika kojem je potrebna propusnica." Ispričam mu situaciju, izostavljajući činjenicu daje Dave Elieenin muž. Kad sam završio, on je bio nijem na trenutak, obris nasuprot svjetlima parkirališta i zapovjedništva, dok je blagi noćni zrak ulazio oko njega. "Ako vaš pomoćnik nije novinar, gospodine 01yn", reče on konačno svojim tihim glasom, "ne vidim kako ga možemo ovlastiti da prolazi kroz naše linije." "On jest novinar — barem za ovu kampanju", reknem ja. "Ja sam odgovoran za njega, a ceh je odgovoran za mene, kao što je odgovoran za svakog novinara. Naša nepristranost je zajamčena meñu zvijezdama. Ta nepristranost, naravno, uključuje i mog pomoćnika." On polako odmahne glavom u mraku. "Lako biste ga se odrekli ako se pokaže da je špijun. Jednostavno biste mogli reći da vam je nametnut kao pomoćnik, bez vašeg znanja." Ja se okrenem da ga pogledam ravno u lice zakrive-no mrakom. Doveo sam ga do ove točke baš zbog ovoga. "Ne, ne bi mi uopće bilo lako", reknem ja. "Jer mi ga nisu nametnuli. Dosta sam se namučio da ga dobijem. On mi je šogor. On je dečko za kojeg se Eileen udala; a koristeći ga kao pomoćnika, držim ga dalje od bojišta gdje bi vjerojatno poginuo." Zastanem da to bolje shvati. "Pokušavam mu spasiti život zbog Eileen i tražim od vas da mi pomognete u spašavanju." Nije se odmah pomaknuo ili odgovorio. U mraku nisam mogao vidjeti da li mu se promijenio izraz lica. Ali mislim da se nikakva promjena ne bi vidjela ni da je bilo svjetla, jer je on bio proizvod svoje spartanske kulture, a ja sam mu upravo zadao težak, dvostruki udarac.

26

Jer sam ja, kao što ste vidjeli, tako manipulirao muškarcima — i ženama. Duboko u svakom inteligentnom, živom pojedincu ima stvari prevelikih, previše tajnih ili previše strašnih za propitivanje. Vjere, ljubavi, mržnje, strahovi ili krivnje. Ja sam samo trebao otkriti te stvari i onda učvršćivati svoje argumente za željeni odgovor u jednom od ovih dubokih, neupitnih područja pojedinčeve psihe, tako da bi čovjek, ako želi propitivati točnost onog što tvrdim, morao propitivati i to tajno, neupitno mjesto u sebi. U slučaju Jamethona Blacka, svoj sam argument povezao i s onim područjem u njemu koje je bilo sposobno voljeti Eileen i s onim dijelom svakog ponosnog muškarca (a ponos je bio u samoj srži religije ovih Prijatelja) koji je zahtijevao od njega da bude iznad pothranjivanja davne uvrijeñenosti zbog jednog prošlog i (koliko je on znao) poštenog poraza. Sada odbiti dati Daveu propusnicu, kad sam rekao ono što jesam, bilo je jednako kao poslati ga da pogine, a tko bi pomislio da to nije učinjeno namjerno, sad kad sam Jamethonu pokazao linije osjećaja koje to povezuju s njegovim unutrašnjim ponosom i izgubljenom ljubavlju? On se promeškolji na sjedalu lebdjelice. "Dajte mi propusnicu, gospodine 01yn", reče on. "Vidjet ću što se može učiniti." Ja mu je dam i on otiñe. Za par minuta se vratio. Ovaj put nije ušao u lebdje-licu, nego se sagnuo do vrata i dodao mi papir koji sam mu bio dao. "Niste mi rekli", reče on svojim tihim glasom, "da ste već bili zatražili propusnicu i da ste bili odbijeni." Ja stanem u pola pokreta, držeći papir u zraku, zureći u njega. "Tko? Onaj grupovoña unutra?" reknem ja. "Ali on je samo dočasnik. A vi ste ne samo časnik nego i adutant." "Svejedno", reče on, "odbijeni ste. Ne mogu izmije-niti odluku koja je već donesena. Zao mije. Nije moguće dobiti propusnicu za vašeg šogora." Tek sam tad shvatio da je papir koji mi je pružio nazad nepotpisan. Piljio sam u papir kao da ću ga pročitati u mraku i svojom voljom stvoriti potpis na praznom dijelu gdje bi trebao doći. Tada u meni proključa bijes skoro van kontrole. Otrgnem pogled od papira i zapiljim se kroz vrata lebdjelice u Jamethona Blacka. "Dakle, tako se izvlačite iz toga!" reknem. "To vam je izlika što šaljete Eileeninog muža u smrt! Nemojte misliti da ja to ne vidim, Black — jer vidim!" Kako su mu leda bila okrenuta svjetlu, a lice u mraku, još uvijek mu nisam mogao vidjeti lice, ni da li se promijenilo na moje riječi. Meñutim, od njega se začuje nešto nalik laganom uzdahu, nalik slabom, tužnom dahu; odgovori mi istim onim ravnomjernim tonom. "Vi vidite samo čovjeka, gospodine 01yn", reče on. "Ne posudu Gospodnju. Sad se moram vratiti svojoj dužnosti. Doviñenja." S tim riječima on zatvori vrata lebdjelice, okrene se i ode preko parkirališta. Ja sam sjedio, zureći za njim, iznutra usključao na frazu koju mije dobacio pri odlasku i za koju sam vjerovao da je izlika. Onda sam shvatio što radim. Kad su se vrata zapovjedništva otvorila, njegov je tamni lik nakratko bio ocrtan na njima a onda nestao, povlačeći svjetlo za sobom, kad su se vrata zatvorila. Ja upalim lebdjelicu, okrenem je i krenem iz vojnog područja. Kad sam prolazio pokraj glavnog ulaza, vršila se smjena straže u tri sata; smijenjena je straža bila skupljena u tamnu grupicu, još uvijek pod oružjem, zauzeta nekakvim ritualom svog posebnog načina bogoštovlja. Dok sam prolazio pokraj njih, počeli su pjevati — ustvari deklamirati—jednu od svojih crkvenih pjesama. Nisam slušao riječi, ali početne tri su mi ipak zapele u uhu. "Vojnice, ne pitaj —" bile su prve tri riječi, kasnije sam doznao, njihove posebne bojne pjesme, pjevane u vrijeme velike radosti ili pred samu bitku. "Vojnice, ne pitaj —" To mi je zvonilo u ušima, činilo mi se rugalački, dok sam odlazio s nepotpisanom Daveovom propusnicom u džepu. I opet u meni poraste bijes; i opet se zakunem da Daveu neće trebati propusnica. Neću ga ni trena puštati od sebe tokom cijelog dana izmeñu linija bojišta; i u mojoj će prisutnosti naći zaštitu i potpunu sigurnost. POGLAVLJE 9 Bilo je šest i pol ujutro kad sam izašao iz podzemne koja me dovela iz luke do mog hotela u Castlemainu. Živci kao da su mi bili puni pijeska, a oči i usta su mi bili suhi, jer nisam spavao dvadeset četiri sata. Ovaj je dan trebao biti značajan, tako da nisam mogao očekivati odmor ni u idućih dvadeset i četiri sata. Meñutim, provesti dva-tri dana bez spavanja je profesionalni rizik novinarstva. Naletiš na nešto, kad se situacija treba svake sekunde izmijeniti; i jednostavno se moraš toga držati do promjene. Budnost mi neće biti problem, a ako doñe do toga, imao sam tablete koje će mi pomoći. Ipak, slučajno sam na recepciji našao nešto što mi je veselo izbilo iz glave svaku pomisao na spavanje. To je bilo pismo od Eileen. Odmaknuo sam se od recepcije i pritisnuo ga da se otvori.

27

Najdraži Tame, Upravo je stiglo tvoje pismo o planu da izvučeš Davea iz borbe i držiš ga kao svog pomoćnika. Toliko sam sretna da ti ne mogu reći kako se osjećam. Nikad mi nije palo na pamet da bi netko poput tebe, sa Zemlje, i još uvijek samo naučnik u Novinarskom cehu mogao nešto takvo učiniti za nas. Kako ti mogu zahvaliti? I kako mi možeš oprostiti poslije mog onakvog ponašanja, kad ti nisam pisala niti me je bilo briga što je s tobom, u zadnjih pet godina? Nisam ti baš bila sestra. Ali to je bilo zbog toga što si znao koliko sam ja beskorisna i bespomoćna; još otkako sam bila curica, osjećala sam da me se potajno stidiš i da me samo podnosiš. I onda kad si onog dana u knjižnici rekao da moj brak s Jamethonom Blackom nikad ne bi uspio — znala sam da si u pravu, čak i onda, da mi samo govoriš istinu o meni — ali nisam te mogla ne mrziti zbog toga. Onda mi se činilo da se u stvari ponosiš time što me možeš spriječiti da odem s Jamiejem. Ali kako sam bila u krivu, pokazuje mi ovo što radiš da zaštitiš Davea; i koliko mije strašno, strašno žao zbog toga što sam se onako osjećala. Jedino si mi ti ostao da te volim kad su mama i tata poginuli, i voljela sam te. Tame; ali skoro stalno mi se činilo da nisi htio da te volim, isto kao ni stric Mathias. Svejedno, sve se to sad promijenilo otkako sam upoznala Davea i otkako smo se oženili. Jednog dana moraš doći u Alban na Cassidi, da vidiš naš stan. Imali smo puno sreće kad smo dobili ovako veliki stan. To je prvi pravi dom u mom životu, a mislim da ćeš biti pomalo iznenañen kad vidiš kako smo ga dobro sredili. Dave će ti sve ispričati ako ga pitaš — ne misliš li da je divan, hoću reći, oženiti se s nekim kao što sam ja? Tako je drag i vjeran. Znaš da je htio da ti javim za vjenčanje, bez obzira što sam ja onako osjećala? Alija nisam htjela to napraviti. Samo što je on bio u pravu, naravno. On je uvijek u pravu, baš kao što ja nikad nisam — kao što znaš, Tame. Ali hvala ti, hvala ti opet za ono što radiš za Davea; moja ljubav ide vama obojici. Reci Daveu da i njemu pišem u isto vrijeme; ali pretpostavljam da njemu vojna pošta neće doći tako brzo kao tebi tvoja. Voli te, Eileen Spremio sam i pismo i omotnicu u džep i popeo se u svoju sobu. Namjeravao sam mu pokazati pismo, ali dok sam se penjao liftom, otkrio sam da mi je neočekivano neugodno pri pomisli na njene obilate pohvale u pismu i na način kako je sebe optužila da nije bila najbolja moguća sestra. Nisam ni ja bio najbolji mogući brat; a možda njoj izgleda veliko ono što radim za Davea, ali stvarno nije. Jedva nešto više od onog što bih učinio za potpunog stranca vraćajući profesionalnu uslugu. Ona me je, u stvari, natjerala da se pomalo posramim samog sebe i da apsurdno osjećam toplinu što mi se ovako javila. Možda ćemo se napokon ipak pokazati kao normalni ljudi. Uz ono što ona i Dave osjećaju jedno za drugo, nesumnjivo ću uskoro imati nećake i nećakinje. Tko zna — možda i ja završim u braku (glavom mi neobjašnjivo proñe pomisao na Lisu) i dobijem djecu. I svi bi mi mogli završiti s roñacima na pol tuceta svjetova, kao što je danas slučaj s većinom običnih obiteljskih grupa. Tako pobijam Mathiasa! pomislim. A i Padmu. Sanjario sam na ovaj apsurdan ali veseo način kad sam stigao do vrata svog apartmana i sjetio se pitanja da li da pokažem Daveu pismo. Zaključim da ga je bolje pustiti da čeka i pročita svoje pismo, za koje je Eileen rekla da je na putu. Otvorim vrata i uñem. On je već bio budan, obučen i spakiran. Naceri se kad me vidio; ovo me djelić sekunde zbunilo dok nisam shvatio da sam sigurno ušao s osmjehom na licu. "Javila mi se Eileen", reknem. "Samo par redaka. Kaže da ti stiže pismo, ali će još možda trebati koji dan da ti ga pošalju iz tvoje jedinice." On sav zasja na to; krenemo na doručak. Hrana mije pomogla da se razbudim; čim smo završili, krenuli smo u bojni stožer cassiñanskih i lokalnih trupa. Dave je pazio na moju opremu za snimanje i na drugu prtljagu. To nije bilo ni veliko ni teško. Često sam je sam nosio, a da sam jedva primjećivao. No, teoretski je to što se on brinuo o opremi meni ostavljalo slobodu da se usredotočim na finiju materiju reportaže. Bojni stožer mi je obećao vojna zračna kola, jedan od onih malih dvosjeda za izviñanje. Ipak, kad sam došao do voznog parka, našao sam se u redu iza nekog časnika, koji je čekao da mu posebno opreme zapovjedna kola. Prvi mi je impuls bio da dignem načelnu dreku zato što me puštaju da čekam. Druga mije pomisao bila da defi-nitvno ništa takvo ne radim. Ovo nije bio obični časnik. Bio je vitak, visok muškarac crne, pomalo grube, pomalo kovrčave kose iznad krupnog, ali otvorenog i nasmiješenog lica. Već sam spomenuo da sam visok za Zemljanina. Ovaj je časnik bio visok za Dorsaija, što je on, naravno, bio. Uz to imao je ono nešto — ono svojstvo za koje nema imena, s kojim se njegov narod raña. Nešto više od puke snage, strahotnosti ili hrabrosti. Nešto skoro suprotno od tih napetih svojstava.

28

To je čak mirnoća; nešto više od argumenata, više od vremena, više od samog života. Odonda sam bio na Dorsaiju i vidio sam to i kod poluodraslih dječaka i kod neke djece. Te se ljude može ubiti — svatko roñen od žene je smrtan — ali prožimala ih je, poput boje, neporeciva činjenica da ih se ni zajedno, ni kao pojedince, ne može pokoriti. Ničim. Pokoravanje karaktera Dorsaija nije samo tiezamislivo. Nekako nije — moguće. Dakle, sve je to moj časnik automatski imao, uz svoj veličanstveni vojni um i tijelo. Meñutim, tu je bilo nešto čudno, iznad svega toga. Nešto što na izgled uopće nije pripadalo ostatku dorsaijskog karaktera. To je bila neka čudnovata, snažna, vedra toplina koja je oplakivala čak i mene, nekoliko metara daleko od grupice časnika i vojnika koji su ga okruživali poput mladih brijestova sklonjenih u zavjetrini hrasta. Činilo se da uživanje u životu kulja iz ovog dorsaijskog časnika, tako jako da je silom potpaljivalo sličan užitak u onih oko njega. Čak i u meni, koji sam stajao po strani i nisam — rekao bih — obično bio previše podložan takvim utjecajima. Meñutim, može biti da me je tog jutra Eileenino pismo činilo posebno ranjivim. To je moglo biti to. Još je jednu stvar moje profesionalno oko brzo spazilo; to nije imalo nikakve veze sa svojstvima karaktera. To je bila činjenica da mu je uniforma bila plave boje i uskog kroja, što ju je označavalo kao opremu ne cassi-ñanskih, nego egzotičkih snaga. Egzotici, bogati i moćni, i filozofski predani nenasilju, unajmljivali su najbolje plaćeničke trupe koje su se mogle dobiti. I naravno, to je značilo daje neuobičajeno veliki dio tih trupa, ili barem njihovih časnika, bio s Dorsaija. Dakle, što jedan dorsa-ijski časnik radi ovdje, s oznakama Nove Zemlje na brzinu dodanima njegovoj uniformi egzotičkog kroja, okružen časnicima s Nove Zemlje i Casside? Ako je tek došao u gotovo porušene snage Južnog dijela Nove Zemlje, stvarno je bila sretna podudarnost što se pokazao baš u jutro koje je došlo nakon noći za koju sam znao daje u bojnom stožeru Prijatelja protekla u užurbanom planiranju. Meñutim, je li to bila podudarnost? Teško je bilo vjerovati da su Cassiñani već otkrili taktičko planiranje Prijatelja. Obavještajne jedinice Nove Zemlje, popunjene ljudima kao što je zapovjednik Frane, bile su slabe u špijuniranju; a Plaćenički kod, po kojem su se ravnali svi profesionalni vojnici svih svjetova, govorio je da plaćenik ne može operirati bez uniforme na bilo kakvoj obavještajnoj misiji. No, podudarnost je svejedno izgledala kao prelagan odgovor. "Ostani ovdje", reknem Daveu. Krenuo sam naprijed, da se probijem u gomilu stožernih časnika oko ovog neobičnog dorsaijskog časnika, i otkrijem nešto o njemu iz njegovih vlastitih usta. Ali u tom trenu se pojave njegova zapovjedna kola i on uñe, uzletjevši prije nego što sam mogao doći do njega. Primijetio sam da je krenuo na jug, prema bojnim linijama. Časnici koje je ostavio se rasprše. Pustio sam ih da idu, zadržavši svoja pitanja za mobliziranog Novo-zemljanina koji je doveo moja zračna kola. On će znati vjerojatno isto toliko koliko i časnici, a puno je manje vjerojatno da su ga upozoravali da meni ne govori. Doznao sam daje onaj časnik stvarno posuñen snagama Južnog dijela dan ranije, po nareñenju jednog egzotičkog spojnika po imenu Patma ili Padma. Čudno, ovaj egzo-tički časnik je bio roñak onog istog Donala Graemea na čijoj sam zabavi bio — iako je Donala, koliko sam ja znao, zapošljavao Freiland, a ne Egzotici, a zapovjednik mu je bio Henrik Galt. "Kensie Graeme, tako se ovaj zove", reče vojnik iz voznog parka. "On je blizanac, znate to? Usput, znate kako se voze ovakva kola?" "Da", reknem ja. Već sam bio za upravljačkom palicom, a Dave je bio na sjedalu pokraj mene. Dotaknuo sam dugme za uzlijetanje i digli smo se na dvadeset-centimetarskom zračnom jastuku. "Je li mu blizanac ovdje?" "Ne, još je na Kultisu, čini mi se", reče vojnik. "On je isto toliko kiseo koliko je ovaj sretan, koliko čujem. Svaki ima dozu za dva čovjeka. Osim toga, kažu, ne možeš ih razlikovati — imaju i isti čin." "Kako se taj drugi zove?" upitam, s rukom na upravljačkoj palici, spreman za polijetanje. On se namršti, razmisli na minutu i odmahne glavom. "Ne sjećam se", reče on. "Nešto kratko — lan, mislim." "Svejedno, hvala", reknem i krenem. Bio sam u napasti da krenem na jug, kamo je otišao Kensie Graeme; ali već sam napravio planove noć prije, kad sam se vraćao iz bojnog stožera Prijatelja; a kad nisi dovoljno odspavao, loša je praksa mijenjati planove bez jakog razloga. Često je ošamućenost od nespavanja taman dovoljna da zaboraviš neki jaki razlog zbog kojeg si napravio prvobitni plan. Neki jaki razlog kojeg ćeš se kasnije — prekasno — sa žaljenjem sjetiti. Dakle, ja načelno ne mijenjam planove po trenutačnim porivima, ako ne mogu biti siguran da mi je mozak u vrhunskom radnom stanju. To je načelo koje se više isplati nego stoje smetnja. Iako, naravno, nijedno načelo nije savršeno. Podigao sam zračna kola na nekih dvjesto metara visine i krstario prema sjeveru, uz cassiñanske linije, a boje Novinske službe na karoseriji kola, koje su sjale na suncu, zajedno s našim zujalom trebale bi biti dovoljne,

29

računao sam, da budemo sigurno na ovoj visini, sve dok se aktivno ne zapuca. Kad borba stvarno započne, pametnije će nam biti da se spustimo na zemlju, poput ranjene ptice. U meñuvremenu, dok je još sigurno u zraku, namjeravao sam se provozati uz bojne linije prema sjeveru (gdje su skretale nazad prema bojnom stožeru Prijatelja i Contrevaleu), a onda na jug — i vidjeti mogu li shvatiti što je Bright ili što su Brightovi u crno odjeveni časnici imali na pameti kod planiranja. Izmeñu dva neprijateljska logora u Contrevaleu i Dhoresu, izravna crta bi išla skoro točno sjever-jug. Sadašnja stvarna crta bojišta udarala je preko te zamišljene crte sjever-jug pod kutem, sjeverni se kraj bojišta naginjao prema Contrevaleu i stožeru Prijatelja, a južni kraj je skoro dodirivao predgraña Dhoresa, grada od oko šezdeset tisuća ljudi. Fronta je tako u cjelini bila puno bliža Dhoresu nego Contrevaleu — nepovoljno za snage Casside-Nove Zemlje. Na južnom se kraju nisu mogli povući u grad i još uvijek održati ravnu frontu i komunikacije potrebne za uspješnu obranu. Prijateljske trupe već su gurnule svoje protivnike u toliko loš terenski položaj. S druge strane, kut bojišnice je bio dovoljno oštar daje veliki dio Prijatelja prema jugu bio unutar sjevernog kraja cassiñanskih linija. Uz veće rezerve u vojnicima i drskije vodstvo, pomislio sam, odlučni ispadi sa sjevernog kraja cassiñanske linije bi presjekli komunikacije izmeñu južnih, prednjih linija Prijatelja — i njihovog stožera, tamo kod Contrevalea. Ovo bi barem donijelo prednost tako što bi unijelo zbrku u redove Prijatelja, iz čega bi odlučno cassiñansko terensko zapovjedništvo moglo imati neku korist. Ipak, nisu pokazivali nikakve znakove da će tako učiniti. A sad, s Dorsaijem kao terenskim zapovjednikom, Cassiñani bi još uvijek mogli pokušati nešto takvo — ako još ima vremena i dovoljno ljudi. Meñutim, nije mi se činilo vjerojatnim da će Prijatelji, nakon što su sjedili cijelu noć planirajući, i dalje mirno sjediti dok Cassiñani pokušaju presjeći neprijateljske komunikacije. Veliko je pitanje bilo što Prijatelji imaju na pameti? Mogao sam vidjeti ovo što sam upravo spomenuo kao moguću taktiku Cassiñana. Ali nisam mogao ni zamisliti kako Prijatelji planiraju ostvariti prednost u sadašnjem položaju i taktičkoj situaciji. Južni dio bojišnice, na rubu Dhoresa, bio je prilično otvoren kraj, posjedi zasañeni kukuruzom, ili pašnjaci na valovitim ledenjačkim brdima. Prema sjeveru su isto bila brda, ali pokrivena krpama šume, šumarcima visokih žutih breza koje su našle fini tuñinski dom na vlažnim, ledenjačkim visovima Južnog dijela ovdje na Novoj Zemlji, tako da su izrastale skoro dvaput više nego na Zemlji — skoro šezdeset metara — a vrhovi su im bili skupljeni toliko gusto da ništa, osim domaće mahovinaste prizemnice, nije moglo postojati ispod njih. Zbog toga je ispod grana postojao sumračan, robinhudovski kraj, gdje su se velika, srebreno-zlatna i siva debla, promjera metar do dva, poput stupova u sumraku dizala ravno gore prema suncem osvijetljenim listovima. Sve dok nisam ugledao stabla i sjetio se kako izgleda ispod njih, nije mi palo na pamet da bi se veliki broj vojnika mogao kretati pod njihovim pokrovom, a da ja — ovdje gore u zraku — ne bih primijetio nijednu pušku, ni jednu kacigu. Ukratko, Prijatelji bi mogli imati velike pokrete pod pokrovom stabala ispod mene, a ja ne bih ni posumnjao. Jedva sam to i pomislio kad sam nešto učinio. Krivio sam svoj nedostatak sna za pomućenu percepciju zbog koje nisam u nešto takvo ranije posumnjao. Napravio sam širok zaokret do ruba jednog šumarka, gdje je bio utvrñeni cassiñanski položaj iz kojeg je virila prstenasta cijev soničkog topa i tu parkirao. Ovdje na otvorenom je bilo previše sunca za onu mahovinastu prizemnicu, ali je domaća trava bila svuda i njihala se na lakom vjetru koji je u njoj stvarao valiće, kao na površini jezera. Izašao sam i kroz travu dogacao do ulaza u grmlje koje je maskiralo topovski položaj. Dan je već bio vruć. "Ima li kakvih znakova da se Prijatelji kreću ovuda ili kroz onu šumu tamo?" upitam starijeg grupovoñu koji je zapovijedao položajem. "Nema, koliko mi znamo", odgovori on. Bio je vitak, mlad i napet, već napola ćelav poprilično prije nego što je trebao. Bluza uniforme mu je bila otkopčana na grlu. "Ophodnje su vani." "Hmm", reknem ja. "Probat ću mrvicu iznad vas. Hvala." Vratim se u zračna kola i ponovo krenem, sad samo petnaest centimetara iznad prepreka na tlu, u šumu. Ovdje je bilo svježije. Sumarak u koji smo ušli bio je povezan s drugim, a taj opet s trećim. U tom trećem šumarku netko nas je zaustavio i otkrili smo da smo naletjeli na cassiñansku patrolu. Vojnici su ležali na zemlji, van vidika, i pokrivali nas puškama dok su nas zaustavljali; nisam primijetio ni jednog jedinog čovjeka dok jedan voña odreda, četvrtastog lica, nije ustao skoro pokraj samih kola, s puškom igličarkom u ruci i spuštenim vizirom na kacigi. "Kog vraga radite ovdje?" upita on, gurajući vizir gore. "Novinar. Imam dozvole za prolaz po linijama i preko njih. Hoćete ih vidjeti?"

30

"Znate što možete učiniti sa svojim dozvolama", reče on. "I da se mene pita, to biste i mogli napraviti. To što ste tu neće od ovog posla napraviti ništa veći nedjeljni piknik nego što je sada. Imamo dovoljno problema pokušavajući natjerati ljude da se makar napola ponašaju kao vojnici u borbenoj zoni, i bez takvih kao što ste vi koji lutaju okolo." "Zašto?" upitam ja nevino. "Imate nekih problema osim toga? Kakvih?" "Nismo vidjeli nijednu crnu kacigu od zore, u tome je problem!" reče on. "Njihovi prednji topovski položaji su prazni — a jučer nisu bili, u tome je problem. Opali antenu u kamen temeljac i slušaj pet sekundi, pa ćeš čuti oklopnjake — puno teških oklopnjaka — kako se kreću ne više od petnaest, dvadeset kilometara odavde. U tome je problem! A sad, zašto se ne vratite iza linija, prijatelju moj, tako da se ne moramo brinuti još i o vama povrh svega ostalog?" "U kom smjeru ste čuli oklopnjake?" On pokaže naprijed, u teritorij Prijatelja. "Onda mi idemo tamo", reknem ja, zavalivši se u sjedalo i spremajući se zatvoriti krov. "Čekajte!" Njegov me glas zaustavi prije nego što sam zatvorio krov. "Ako ste odlučili prijeći prema neprijatelju, ja vas ne mogu zaustaviti. Ali dužnost mi je da vas upozorim da tamo idete na vlastitu odgovornost. To je ničija zemlja; a vjerojatnost da ćete naletjeti na automatsko oružje je velika." "Sigurno, sigurno. Smatrajte nas upozorenima!" zatvorim krov uz tresak. Možda me je nedostatak sna činio iritiranim, ali tad mi se činilo da nam stvara nepotrebne teškoće. Vidio sam kako mrko zuri u nas dok sam ja palio kola i kretao. Meñutim, možda sam mu nanio nepravdu. Kliznuli smo izmeñu stabala i za par sekundi ga izgubili s vidika. Još nekih pola sata smo se kretali kroz šume i gajeve, preko lagano valovitog terena, a da nismo na ništa naišli. Upravo sam bio računao da ne može biti više od dva-tri kilometra od mjesta odakle je voña odreda procijenio da dolazi zvuk oklopnjaka, kad se to dogodilo. Začuo se neki iznenadni brzi zvuk, dogodio se udarac koji je naizgled nenadano gurnuo kontrolnu ploču meni u lice, tako da me je udarila i onesvijestila. Žmirnem i otvorim oči. S brigom na okruglom licu, Dave se oslobodio svog pojasa i sad se naginjao nad mene, otkopčavajući moj. "Sto?" promrmljam. Ali on nije obraćao pažnju, jednostavno me oslobañao i izvlačio iz kola. Htio je da legnem na mahovinu, ali dok smo izašli iz kola, u glavi mi se razbistrilo. Pomislio sam da sam više ošamućen nego onesviješten. Ali kad sam pogledao kola, osjetio sam zahvalnost što je to bilo najgore što mi se dogodilo. Naletjeli smo na vibracijsku minu. Naravno da su nam kola, poput svakog vozila za korištenje po bojnom polju, imala senzorske štapove koji su virili iz njih pod svakakvim kutevima; jedan od njih je aktivirao minu dok smo još bili par metara daleko od nje. Ali ipak su zračna kola imala hrpu željeza umjesto prednjeg kraja i kontrolna ploča je bila uništena od mog udarca glavom; toliko uništena da je iznenañivalo što nisam na čelu imao ni posjekotinu, iako se već stvarala poprilična modrica. "U redu sam — u redu sam!" reknem iritirano Daveu. I onda sam nekoliko minuta psovao zračna kola da olakšam osjećaje. "Sto da sad radimo?" upita Dave kad sam završio. "Krenut ćemo pješke prema linijama Prijatelja. Oni su najbliži!" zarežim ja. Na pamet mi padne upozorenje onog voñe odreda i ja opet opsujem. I onda, jer sam to morao istresti na nekog, obrecnem se na Davea. "Još uvijek smo ovdje da dobijemo novinsku priču, sjećaš Okrenem se i počnem nabadati u smjeru u kojem smo išli zračnim kolima. Vjerojatno je bilo još vibracijskih mina okolo, ali pošto sam išao pješke, nisam imao ni težine ni pritiska da ih aktiviram. Trenutak kasnije dostigne me Dave i tako smo zajedno hodali u tišini po mahovini, izmeñu ogromnih debala dok, osvrnuvši se, nisam vidio da su nam kola nestala s vidika. Tek onda mije, kad je bilo prekasno, palo na pamet da sam zaboravio usporediti svoj ručni smjerokaz s pokazateljem smjera u kolima. Bacim pogled na smjerokaz. Činilo se da pokazuje kako su položaji Prijatelja odmah ispred nas. Ako je bio usklañen s pokazateljem smjera, sve je bilo dobro. Ako nije — meñu ovim ogromnim stupovima debala, na ovom mekanom, beskrajnom, mahovi-nastom tepihu, svi su smjerovi izgledali slično. Ako se okrenemo da potražimo kola i uskladimo smjerokaz, stvarno ćemo se izgubiti. Dobro, sad se ništa nije moglo učiniti oko toga. Važno je bilo kretati se naprijed u ravnoj crti kroz sumrak i tišinu šume. Blokirao sam smjerokaz na našem sadašnjem smjeru hodanja i nadao se najboljem. Išli smo dalje — prema položajima Prijateljima, nadao sam, gdje god bili. POGLAVLJE 10

31

Vidio sam dovoljno ovog kraja iz zraka da budem prilično siguran da se, bez obzira što se zbiva, pokreti bilo Prijatelja ili Cassiñana, ništa ne dogaña na otvorenom. Tako smo se držali stabala, krećući se od jednog šumarka do drugog. To je neizbježno značilo da ne možemo ići ravno u smjeru koji nam je pokazao voña odreda, nego smo krivudali kako nam je šuma dozvoljavala. Pješke smo išli sporo. U podne, zgañen, sjednem s Daveom da pojedemo hladni ručak koji smo spakirali. Do podneva nismo vidjeli nikog od one cassiñanske patrole, nismo čuli ništa, nismo otkrili ništa. Od točke gdje smo ostavili kola smo se pomakli samo oko tri kilometra, ali smo se, zbog položaja pošumljenih dijelova, pomakli prema jugu nekih pet kilometara. "Možda su otišli kući — mislim, Prijatelji", reče Dave. Salio se, s cerekom na licu koji sam vidio kad sam trgnuo glavu da ga pogledam. Uspio sam se i ja naceriti, osjećajući da je to najmanje što mu dugujem. Istina je bila da je on bio neobično dobar pomoćnik, da je držao usta zatvorena i izbjegavao prijedloge roñene u nepoznavanju ne samo ratovanja, nego i novinarstva. "Ne", reknem ja, "nešto se dogaña — ali sam bio idiot što sam sebi dopustio da ostavimo kola. Pješke jednostavno ne možemo pokriti dovoljno terena. Prijatelji su se povukli zbog nečega, barem na ovom frontu. Vjerojatno da navuku cassiñanske trupe za sobom, koliko mi se čini. Ali zašto još nismo vidjeli ni jednu crnu uniformu u protunapadu —" "Slušaj!" reče Dave. Okrenuo je glavu i digao ruku da me prekine u pričanju. Ja prekinem i poslušam. Sigurno, negdje u daljini, začujem ramp, prigušeni bezazleni zvuk kao da energična domaćica istresa deku. "Sonici!" reknem ja, iskobeljavši se na noge i ostavivši naš piknik da leži. "Boga mi, konačno je krenula nekakva akcija! Idemo vidjeti." Okrenem se oko sebe, pokušavajući se usmjeriti u pravcu odakle je došao zvuk. "To se čulo s par stotina metara, nama s desna —" Nikad nisam dovršio. Iznenada smo Dave i ja bili uhvaćeni u srcu grmljavine. Našao sam se kako ležim na mahovini, a da se nisam sjećao kako sam dospio tamo. Metar i pol dalje, Dave je ležao ispružen; a manje od petnaest metara daleko nalazila se plitka izdubljena rupa u raskopanoj zemlji, okružena stablima koja su izgledala kao da su eksplodirala od unutrašnjeg pritiska, jer se vidjelo rastrgano i rašireno bijelo drvo debla. "Dave!" Došao sam do njega i okrenuo ga. Disao je i dok sam ga gledao otvore mu se oči. Bile su mu zakrvavljene, a i krvario je iz nosa. Kad sam vidio njegovu krv, postao sam svjestan vlage na mojoj gornjoj usni, slanog okusa u ustima i, opipavši rukom, osjetim kako i meni kapa krv iz nosa. Obrišem je jednom rukom. Drugom rukom povučem Davea na noge. "Baraža!" reknem. "Doñi, Dave! Moramo se maknuti odavde." Po prvi puta mi se u mislima pojavila živopisna slika Eileenine reakcije ako ga ne dovedem kući. Bio sam siguran u zaštitu koju Daveu na bojištu mogu pružiti moj uvježbani um i jezik. Meñutim, ne možeš raspravljati sa soničnim topom koji puca iz pet do pedeset kilometara daljine. Uspio je stati na noge. On je bio bliže 'prasku' sonične kapsule nego ja, ali na sreću efektivna zona sonične eksplozije je zvonasta, a otvor zvona je okrenut nadolje. Obojica smo bili na rubu te iznenadne neravnoteže unutrašnjeg i vanjskog pritiska. On je bio samo malo ošamućeniji od mene. I ubrzo, oporavljajući se pri hodanju, obojica smo grabili iz tog područja, hodajući pod kutem prema mjestu gdje sam po svom smjerokazu računao da se nalaze cassiñanske linije. Konačno smo stali, bez daha, i sjeli dašćući. Mogli smo čuti kako s&mmp, ramp baražne vatre nastavlja malo iza nas. "—je u redu", prodašćem Daveu. "Podignut će baražu i poslati trupe prije nego što krenu s oklopnjacima. S trupama možemo razgovarati. Sa soničnim topovima i oklopnjacima ne bismo imali šanse. Možemo sjediti ovdje i sabrati se, pa onda krenuti u stranu duž linija da se pridružimo ili cassiñanskim snagama ili prvom valu Prijatelja — na koga već prvo naletimo." Vidio sam da me gleda s izrazom lica koji isprva nisam mogao odgonetnuti. Onda ga, na svoje čuñenje, prepoznam kao divljenje. "Tamo si mi spasio život", reče on. "Spasio ti—" i prekinem. "Gledaj, Dave, ja sam zadnji čovjek koji bi odbio hvalu kad je potrebna. Ali onaj te sonik samo onesvijestio na sekundu." "Ali ti si znao što trebamo raditi kad smo se osvijestili", reče on. "I nisi mislio samo na sebe. Čekao si da me digneš na noge i pomogneš mi da se maknem odande." Ja odmahnem glavom i ostavim to bez odgovora. Da me je umjesto toga optužio kako sam namjerno prvo sebe pokušao spasiti, mislio bih da nije vrijedno truda tjerati ga da se predomišlja. A kako je izabrao suprotno

32

mišljenje, zašto bih se trebao truditi da ga promijenim? Ako mu se sviñalo da me smatra nesebičnim junakom, neka smatra. "Kako ti paše", reknem ja. "Idemo." Ustali smo pomalo drhtavo — nije bilo sumnje da je isti prasak obojicu potresao — krenemo prema jugu pod kutem za koji sam računao da bi trebao presjeći preko linije cassiñanskog otpora, ako smo stvarno tako daleko od njihovih glavnih položaja kako je naš raniji susret s njihovom patrolom pokazivao. Poslije nekog vremena se onoramp, ramp baražne vatre premjesti s desna ispred nas i konačno zamre u daljini. Otkrio sam da se malo znojim i nadam kako ćemo naići na Cassiñane prije nego nas dostigne prijateljsko pješaštvo. Ono sa soničnom kapsulom me je podsjetilo koliku ulogu slučaj igra oko smrti i ranjavanja na bojnom polju. Htio sam dovesti Davea u sigurnost zaštitne ljuske nekog topovskog položaja, tako da imamo priliku razgovarati s crno odjevenim vojnicima prije nego počne pucnjava. Za mene nije bilo opasnosti. Moj uzvijoreni novinarski plašt, koji sam danas podesio na grimiznu i bijelu boju, oglašavao me kao neborca svuda gdje su me mogli vidjeti. S druge strane, Dave je još uvijek nosio sivu cassi-ñansku uniformu, iako bez oznaka ili odlikovanja, i s bijelom vrpcom neborca oko ruke. Za sreću sam prekrižio prste. Sreća je proradila; ali ne toliko da nas dovede do ljuske cassidanskog topovskog položaja. Tanki krak šume po grebenu jednog brežuljka doveo nas je do vrha, i crveno-žuta baklja, zasljepljujuća u polumraku ispod nas, upozoravajuće bljesne par metara ispred. Doslovno sam srušio Davea na zemlju, gurnuvši ga u leña i zaustavio se klizeći, mašući rukama. "Novinar!" vikao sam. "Novinar! Ja nisam borac!" "Znam da si prokleti novinar!" odazove se glas napet od bijesa i zagušen oprezom. "Dolazite ovamo, obojica, inevičite!" Pružim Daveu ruku da se digne i krenemo, još uvijek napola zaslijepljeni, prema glasu. Dok smo išli, vid mi se razbistri; poslije dvadeset koraka nañem se iza dvoipometarskog debla ogromne žute breze, još jednom licem u lice s cassidanskim voñom odreda koji me je bio upozorio da ne idem prema položajima Prijatelja. "Opet ti!" rekosmo obojica u istoj sekundi. Ali reakcije su nam bile različite. Jer mije on počeo govoriti gorljivim i odlučnim glasom što misli o civilima poput mene koji se nadu na prednjim linijama bitke. U meñuvremenu, ja sam obraćao vrlo malo pažnje na njega i koristio to vrijeme da priberem misli. Bijes je luksuz — voña odreda je možda bio dobar vojnik, ali nije naučio tu elementarnu činjenicu svih zanimanja. Konačno se ispuše. "Poanta je u tome", reče on mrko, "da vas imam na brizi. I što da radim s vama?" "Ništa", odgovorim ja. "Ovdje smo navlastiti rizik, da promatramo. I promatrat ćemo. Reci nam gdje da se ukopamo da vam ne budemo na putu i to će biti zadnje što ćeš morati pomisliti na nas." "Mo'š se kladit!" reče on kiselo, ali to je bilo tek gašenje zadnje iskre njegovog bijesa. "U redu. Tamo prijeko. Iza ljudi ukopanih izmeñu ona dva stabla. I ostanite tamo gdje ste se ukopali!" "U redu", reknem ja. "Ali prije nego se maknemo, hoćeš mi odgovoriti na još jedno pitanje? Sto bi vi trebali raditi na ovom brdu?" On me bijesno pogleda kao da neće odgovoriti. A onda emocija u njemu istisne van odgovor. "Držimo ga!" reče on. Izgledao je kao da će otpljunuti, da očisti okus te dvije riječi iz usta. "Držite ga? Jednom patrolom?" ja se zabuljim u njega. "Ako Prijatelji nadiru, ne možeš držati ovakav položaj s desetak ljudi!" Sačekao sam, ali on ništa nije govorio. "Ili možeš?" "Ne", odgovori on. I ovaj put pljune. "Ali ćemo pokušati. Bolje raširi taj plašt tamo gdje će ga crne kacige vidjeti kad budu dolazili uz brdo." Okrene se čovjeku pokraj sebe koji je imao glasničku napravu na leñima. "Zovi stožer zapovjedništva", čuo sam kako govori. "Reci im da su s nama dva novinara!" Zabilježio sam mu ime i jedinicu, i imena ljudi u patroli; onda odvedem Davea do mjesta koje nam je voña odreda pokazao i počnemo se ukopavati baš poput vojnika oko nas. Nisam zaboravio razastrijeti plašt ispred naša dva rova, kao što mi je rekao voña odreda. Ponos prilično zaostaje iza želje za životom. Kad smo se ukopali, iz naših smo rovova mogli gledati niz strmiju padinu prema linijama Prijatelja. Stabla su išla sve do podnožja brda i nastavljala se na drugom brdu. Ali na pola padine je bio ožiljak od starog klizišta, nalik minijaturnoj litici, koji je prekidao jednoliki pokrov stabala, tako da smo mogli gledati izmeñu debala na vrhu i vidjeti cijelu panoramu: šumovitu padinu i otvorena polja do dalekog zelenog obzorja, iza kojeg je vjerojatno čučao onaj sonični top od kojeg smo Dave i ja pobjegli. To nam je bio prvi pogled na cijelo bojište otkako sam spustio zračna kola do zemlje. Proučavao sam ga kroz dalekozor kad sam vidio nešto što mi se učinilo da je treptaj pokreta meñu deblima na dnu udoline izmeñu našeg brda i onog idućeg. Treptaj nije bio dovoljan da uočim nešto odreñeno, ali u isto vrijeme sam vidio kretanje u oba rova ispred nas i znao sam daje vojnike u njima uzbunio vojnik koji je nosio opremu za otkrivanje topline.

33

Ekrani sad sigurno prikazuju točke ljudske tjelesne topline koje se počinju miješati s vegetacijom i drugim izvorima topline pred nama. Prijatelji su nas našli. Za par sekundi nije bilo sumnje. Čak su se i mojim dalekozorom razabirali treptaji crnog kad su se njihovi vojnici počeli penjati uzbrdo prema našoj liniji, a oružje cassiñanske patrole počelo zujati i škljocati. "Dolje!" reknem Daveu. On je pokušavao ustati i pogledati. Pretpostavljam kako je mislio da zato što se ja uspravljam, da bolje vidim, i tako se izlažem, i on može to učiniti. Istina, novinarski plašt je bio razastrt ispred obje rupe, ali ja sam podesio i moju beretku na grimizno i bijelo, a osim toga imao sam više vjere od njega u svoju sposobnost preživljavanja. Svi ljudi imaju takve trenutke kad se osjećaju neranjivi, a taj trenutak u tom rovu, za napada Prijatelja, bio je jedan od mojih. Osim toga, očekivao sam da njihov napad začas zamre i prestane. I sigurno, prestao je. POGLAVLJE 11 Nije bilo nikakve velike tajne oko stanke koja je nastala u napadu Prijatelja. Ljudi koji su trenutno bili u kontaktu s nama nisu bili ništa više od linije čarkaša ispred glavnih snaga Prijatelja. Njihov je posao bio da guraju cassiñansku obranu pred sobom dok se ne ukopa i pokaže znakove borbe. Kad se to dogodilo, prva se linija čarkaša predvidljivo povukla, zatražila pojačanja i čekala. Ta je taktika starija od Julija Cezara — drskost Julija Cezara je još uvijek živa. Ali ona i ostale okolnosti koje su Davea i mene dovele na ovo mjesto u ovom trenutku dale su mi misaonu municiju da doñem do nekoliko zaključaka. Prvi je bio da sve nas — uključio sam i Prijatelje i Cassiñane i cijeli rat sve do pojedinaca kao što smo Dave i ja — naguravaju planovi sila izvan bojnog polja. A nije bilo previše teško uvidjeti tko su te sile. Jedna je očito bio Prvoroñeni Bright i njegova zabrinutost hoće li njegovi plaćenici završiti svoj zadatak na način koji će privući nove poslodavce. Bright je, poput šahista, isplanirao i pokrenuo nekakav potez usmjeren u završavanje rata jednim hrabrim taktičkim udarcem. Meñutim, taj je udarac njegov protivnik, ako ne predvidio, onda sigurno unaprijed izračunao. I taj je protivnik mogao biti samo Padma sa svojom ontogene-tikom. Jer ako je Padma svojim proračunima mogao zaključiti da ću se ja pojaviti na zabavi Donala Graemea na Freilandu, onda je tom istom ontogenetikom trebao biti sposoban izračunati da će Bright izvesti neki brzi potez sa svojim Prijateljima da uništi suprotstavljene cassiñanske trupe. Njegov se proračun mogao deducirati iz činjenice daje posudio jednog od najboljih taktičara u egzotičkim snagama — Kensieja Graemea — da osujeti ono što je Bright isplanirao. Bez ovog objašnjenja Ken-siejevo pojavljivanje na bojištu u presudnom trenutku ne bi imalo smisla. Meñutim, menije, nakon svega ovoga, zanimljivo bilo pitanje zašto bi se Padma uopće automatski suprotstavio Brightu. Koliko sam ja znao, Egzotici nisu imali nikakvog uloga u grañanskom ratu na Novoj Zemlji — dovoljno važnom za svijet na kojem se dogañao, ali malenom kad se usporedi s drugim stvarima meñu četrnaest svjetova. Odgovor je mogao ležati negdje u zbrci ugovora koja je kontrolirala protok uvježbanog osoblja izmeñu svjetova. Egzotici, poput Zemlje, Marsa, Freilanda, Dor-saija, malog katoličkog svijeta St. Marie i rudarskog svijeta Cobvja, nisu masovno mobilizirali svoje mlade diplomante i prodavali njihove ugovore drugim svjetovima bez raspitivanja za želje pojedinaca. Po tome su bili poznati kao 'labavi' svjetovi; automatski su im bili suprotstavljeni 'tvrdi' svjetovi kao što su Četi, Prijateljski svjetovi, Venera, Newton i Cassida koji su trgovali svojim obrazovanim ljudima bez obzira na želje ili prava pojedinaca. Egzotici su, dakle, kao 'labavi' svjetovi, automatski bili suprotstavljeni 'tvrdim' Prijateljskim svjetovima. Ali samo to nije bio dovoljan razlog da se nañu na suprotnim stranama u sukobu na nekom trećem svijetu. Možda postoji neka tajna zbrka ugovornih ravnoteža izmeñu Prijatelja i Egzotika o kojoj ja ništa ne znam. Inače ne mogu shvatiti Padmino uplitanje u trenutačnu situaciju. Ali to je pokazivalo meni, koji sam se bavio manipulacijom svog okoliša manipulirajući one najbliže sebi, da u igru mogu ući sile izvan čarobnog kruga mog jezika, koje mogu osujetiti sve što pokušam, jednostavno zato što su izvana. Ukratko, kod manipuliranja ljudima i dogañajima u pojedinačne svrhe, u obzir se moraju uzeti puno šira područja nego što sam mislio prije ovog. Pohranio sam saznanje za buduću upotrebu. Drugi zaključak do kojeg sam došao ticao se sadašnjeg problema obrane ovog brda kad Prijatelji uspiju dovesti pojačanja. Ovo nije mjesto koje se brani s par desetaka ljudi. Cak i civil poput mene je to mogao vidjeti.

34

Ako sam ja to mogao vidjeti, sigurno su i Prijatelji to mogli vidjeti, da i ne spominjem voñu odreda iz patrole. Očito je držao brdo zbog naredbi iz stožera, povučenog dosta iza linija. Po prvi puta sam vidio neku ispriku za njegovo negostoljubivo ponašanje prema Daveu i meni. Očito je imao svoje probleme — uključujući neke nadreñene časnike u stožeru koji će tražiti od njega i njegove patrole da brane mjesto kao što je ovo brdo. Naredbe mogu biti mudre, panične ili budalaste, ali on je bio dovoljno vojnik da ih izvrši najbolje što može. To će biti odlična priča, ovaj beznadni pokušaj da se obrani ovo brdo, bez podrške i s cijelom vojskom Prijatelja pred njima. A izmeñu redaka mogu reći što mislim o zapovjedništvu koje gaje stavilo ovdje. A onda se ogledam po padini i ugledam kako se mobilizirani vojnici ukopavaju i hladan, mučan osjećaj mi stisne želudac točno ispod grla. Jer i oni su u ovome, a ne znaju cijenu koju će upravo platiti da postanu junaci moje novinske priče. Dave me udari u bok. "Pogledaj tamo — tamo prijeko—" dahne mi u uho. Ja pogledam. Prijatelji skriveni meñu stablima podno brda su se uzmeškoljili. Još par minuta se ništa neće dogoditi i to sam upravo htio reći Daveu kad me on opet gurne. "Ne!" reče on, tiho, ali s hitnjom u glasu. "Tamo vani. Daleko vani. Blizu obzorja." Ja pogledam. I vidim što je htio reći. Tamo vani, meñu stablima koja su se sastajala s vrućim i plavim nebom, desetak kilometara daleko, vidjeli su se treptaji nalik krijesnicama. Sitni žuti bljeskovi u zelenilu i povremeno mala perjanica nečeg bijelog ili tamnog što se raspršivala na povjetarcu. Meñutim, nije bilo krijesnice čije bi se svjetlo vidjelo usred bijela dana na udaljenosti većoj od deset kilometara. Gledali smo toplinske zrake. "Oklopnjaci!" reknem. "Dolaze ovamo", reče Dave fascinirano zureći u bljeskove, naizgled tako malene i trivijalne na toj udaljenosti. Bljeskove koji su u stvarnosti bili žežući mačevi svjetla, četrdeset tisuća Celzijevih stupnjeva u središtu, koji su mogli oboriti ogromna stabla oko nas poput britve koja presijeca šparoge. Nitko im se nije suprotstavljao u dolasku, jer im na putu nije bilo pješaštva vrijednog tog imena da ih izbaci iz stroja plastičnim eksplozivom ili ručnim soničnim oružjem. Rakete, klasična obrana protiv oklopnjaka, već su skoro pedeset godina izvan upotrebe zbog protu-raketnih sustava toliko razvijenih daje brzina reagiranja činila njihovu upotrebu na površini planeta nemogućom. Oklopnjaci su dolazili sporo, ali nezaustavljivo, spaljujući u skladu s pravilom svako moguće skrovište pješaštva. Njihov je dolazak od naše obrane brda napravio sprdnju. Jer ako prijateljsko pješaštvo ne preñe preko nas prije nego doñu oklopnjaci, spržit će nas u rovovima. To je bilo jasno meni — a i ljudima iz voda, jer sam začuo mumljavo jecanje kad su vojnici u drugim rovovima spazili bljeskove. "Tišina!" odreže voña odreda iz svog rova. "Držite svoje položaj. Ako ne budete—" No nije imao vremena dovršiti, jer je u tom trenu prvi ozbiljniji napad prijateljske pješadije krenuo uzbrdo. I iglica iz puške igličarke pogodi voñu odreda visoko u grudi, odmah ispod vrata, i on padne na leña, gušeći se vlastitom krvlju. Ali ostatak patrole nije imao vremena to uočiti, jer su prijateljski pješaci, val za valom, već stigli na pola padine. Pognuti u svojim rovovima, Cassidani su uzvraćali vatru; a beznadnost njihova položaja ili neobično veliko borbeno iskustvo im se isplaćivalo, jer nisam vidio da se ijedan ukočio od straha i nije koristio pušku. Imali su svaku prednost. Padina je postajala strmija bliže vrhu brda. Prijatelji su usporavali i bivali lako ustrijeljeni što su bliže dolazili. Prekinuše napad i još jednom pobjegnu prema podnožju brda. I još jednom doñe do stanke u pucanju. Ja se iskoprcam iz svog rova i otrčim do vode odreda, da vidim je li još živ. To je bilo budalasto, tako se uspraviti, bez obzira na novinarski plašt; i za to sam platio. Prijateljski vojnici koji su se dolje povlačili izgubili su roñake i suborce na brdu. Sad je jedan od njih reagirao. Samo nekoliko koraka daleko od rova voñe odreda nešto mi izbije lijevu nogu i ja se srušim, kliznuvši, na lice. Probudio sam se u zapovjednom rovu pokraj voñe odreda i Dave se naginjao nada mnom, stiješnjen u uskom prostoru s dvojicom grupovoña, koji su sigurno bili dočasnici vode odreda. "Sto se dogaña ..." započnem ja i pokušam ustati. Dave me krene povlačiti dolje; ali ja sam se već pokušao osloniti na lijevu nogu i tigrov zub bola projuri kroz nju, tako da sam se opet srušio, napola onesviješten i natopljen vlastitim znojem. "Moramo se povući", govorio je jedan grupovoña drugome. "Moramo se maknuti odavde, Akke. Idući put će nas srediti, ili će im to oklopnjaci napraviti, ako ćemo čekati dvadeset minuta!" "Ne", grakne voña odreda kraj mene. Mislio sam daje mrtav, ali kad sam se okrenuo pogledati, vidio sam da mu je netko stavio kompresu na ranu i pritisnuo okidač, tako da su vlakna zavoja sad bila unutar rupe, zapečativši otvore i grušajući krv. Svejedno je umirao.

35

Mogao sam mu to vidjeti u očima. Grupovoña ga je ignorirao. "Slušaj me, Akke", reče onaj grupovoña koji je i maloprije govorio. "Ti sad zapovijedaš. Moramo se maknuti!" "Ne." Voña odreda je jedva mogao šaptati, ali je šaptao. "Naredbe. Držati pod svaku — cijenu —" Grupovoña nazvan Akke je izgledao nesiguran. Lice mu je bilo blijedo i okrenuo se pogledati komunikacijsku napravu pokraj sebe. Drugi grupovoña vidje kamo ovaj gleda i puška igličarka na njegovim koljenima opali, kao slučajno. Iz naprave se začuje lomljenje i zveket, a ja sam mogao vidjeti kako se žaruljica na prednjoj ploči gasi. "Nareñujem vam", govorio je voña odreda, ali tada mi se stravične ralje bola još jednom zatvore na koljenu i u glavi mi se zamuti. Kad mi se vid opet razbistrio, vidio sam da mi je Dave razderao hlače do koljena i upravo završio stavljanje bijele, uredne komprese oko njega. "Sve je u redu, Tame", govorio mi je. "Iglica je skroz prošla. Sve je u redu." Ja se ogledam. Voña odreda je još sjedio pokraj mene, s pištoljem napola izvučenim. Imao je još jednu ranu od igličarke, ovog puta na čelu i bio je sasvim mrtav. Nije bilo ni traga od ona dva grupovoñe. "Otišli su, Tame", reče Dave. "I mi se moramo maknuti odavde." Pokaže nizbrdo. "Prijateljske trupe su odlučile da nismo vrijedni. Povukli su se. Ali se njihovi oklopnjaci približavaju — a ti se ne možeš brzo kretati s tim koljenom. Daj, pokušaj ustati." Pokušao sam. Bilo mi je kao da stojim s koljenom naslonjenim na vrh kolca i da oslanjam težinu na njega. Ali sam stajao. Dave mi je pomogao da izañem iz rova i počeli smo naše šepavo povlačenje niz stražnju padinu brda, dalje od oklopnjaka. Ranije sam ovu šumu u mislima usporeñivao sa šumom Robina Hooda, smatrao je privlačnom po njenoj otvorenosti, sumračnosti i bojama. A sada, dok sam se mučio kroz nju, dok sam se sa svakim korakom, ili prije poskokom, osjećao kao da mi u koljeno zatjeruju usijani čavao, moja se slika šume počela mijenjati. Postala je mračna, znakovita, odvratna i puna okrutnosti, zbog toga što nas je držala zatvorene u svojoj sjeni gdje će nas prijateljski oklopnjaci naći i uništiti, bilo toplinskim zrakama ili oborenim stablima, prije nego što budemo mogli objasniti tko smo. Očajnički sam se nadao da ćemo ugledati neko otvoreno mjesto. Zato što su oklopna vozila, koja su lebdjela iza nas, lovila po šumi, ne po otvorenom; a vani u travi bi čak i pilotu oklopnjaka bilo naročito teško ne vidjeti i raspoznati moj plašt prije nego zapuca. Meñutim, očito smo stigli u područje gdje je bilo puno više stabala nego otvorenih prostora. I kao što sam primijetio ranije, svi su smjerovi meñu deblima izgledali isto. Jedini način da budemo sigurni kako ne idemo u krugu, nego u ravnoj crti, dalje od tenkova, bio je da se vraćamo u smjeru iz kojeg smo došli. Mogli smo to napraviti jer nas je nazad vodio moj ručni smjerokaz. Ali taj smjer, tu rutu koja nas je dovela ovamo, namjerno sam izabrao tako da prolazi kroz sva pošumljena područja koja sam mogao naći. U meñuvremenu, zbog mog smo se koljena kretali tako sporim korakom da su nas čak i relativno spori oklopnjaci morali uskoro dostići. Ona sonična eksplozija me jako protresla. A sada me stalno žestoko probadanje u koljenu dovodilo u grozničavo bjesnilo. Bilo je nalik proračunatom mučenju — a slučajno nisam stoik što se tiče bola. Nisam ni kukavica, iako mislim da ne bi bilo pošteno ni zvati me hrabrim. Jednostavno sam tako grañen da na bol iznad odreñene jačine odgovaram bijesom. Možda drevna berserkerska krv, koja je do mene stigla putem irske krvi, ako želite biti romantični. Ali što je tu je — činjenica. I sada, dok smo šepesali kroz vječni suton izmeñu zlatno-srebrenih debala, ja sam iznutra eksplodirao. U mojem bijesu nisam se plašio prijateljskih oklo-pnjaka. Bio sam siguran da će vidjeti moj skerletno-bijeli plašt na vrijeme da ne zapucaju na mene. Bio sam uvjeren da će me, ako zapucaju, i njihova zraka i oborena debla i grane promašiti. Ukratko, bio sam uvjeren u vlastitu neranjivost — i jedino me brinulo što je Dave usporen zato što je sa mnom i da se Eileen nikad neće oporaviti ako mu se nešto dogodi. Bjesnio sam na njega. Psovao sam ga. Govorio sam mu da ode i ostavi me, da spasi vlastitu glavu, da ja nisam ni u kakvoj opasnosti. Njegov je jedini odgovor bio da ja njega nisam ostavio kad nas je uhvatila baražna vatra sonika i da on neće ostaviti mene. Ja sam Eileenin brat i njegova je dužnost da se brine za mene. Baš kao što mi je ona rekla u svom pismu, on je bio vjeran. Bio je prokleto i previše vjeran, bio je prokleta vjerna budala — i ja sam mu to i rekao, opsceno i nadugačko. Hrabro sam pokušao pobjeći od njega, ali uz poskakivanje na jednoj nozi, ustvari teturanje na jednoj nozi, nije bilo smisla. Bacio sam se na zemlju i odbio ići dalje, ali je on pobijedio u rvanju, digao me sebi na leña i pokušao me tako nositi. To je bilo još gore. Morao sam obećati da ću ići s njim ako me spusti. On je već i sam teturao od zamora kad me spustio. Tada sam, polulud od bola i bijesa, već bio spreman učiniti bilo što da ga spasim od njega samoga. Počeo sam vikati upomoć što sam glasnije mogao, usprkos njegovim naporima da me stiša.

36

Uspjelo je. Manje od pet minuta nakon što me je utišao, našli smo se kako zurimo u otvore cijevi pušaka igličarki u rukama dva mlada prijateljska čarkaša, privučena mojim vikanjem. POGLAVLJE 12 Ja sam očekivao da će se na moje vikanje pojaviti još brže. Naravno, čarkaši Prijatelja su nas okruživali od trenutka kad smo brdo ostavili njegovim mrtvima pod zapovjedništvom mrtvog voñe odreda. Ova su dvojica možda bila meñu Prijateljima koji su prvi otkrili patrolu ukopanu na brdu. Ali kad su je našli krenuli su dalje. Jer njihov je posao bio da otkriju važne džepove cassiñanskog otpora, tako da mogu pozvati snažne jedinice da ih eliminiraju. Kao dio svoje opreme sigurno su nosili naprave za slušanje, ali malo bi pozornosti obratili ako te naprave uhvate samo zvuk prepirke dvojice ljudi. Dva čovjeka su presitna divljač za njih. Ali jedan čovjek koji promišljeno viče upomoć — to je dogañaj dovoljno neobičan da zasluži istraživanje. Vojnik Gospodnji ne bi trebao biti toliko slab da doziva, trebala mu pomoć ili ne. A zašto bi Cassidanin tražio pomoć u ovom području gdje nije bilo borbi? I tko bi još osim vojnika Gospodnjih ili njihovih naoružanih neprijatelja mogao biti u ovoj borbenoj zoni? Sad su znali tko bi mogao biti — novinar i njegov pomoćnik. Obojica neborci, kako sam im brzo naglasio. Svejedno su puške igličarke mirno ostale uperene u nas. "Proklete vam oči bile!" reknem im. "Ne vidite da mi treba medicinska pomoć? Odmah me prebacite do neke vaše poljske bolnice!" Njihova glatka, mlada lica su me gledala iznenañujuće nevinim pogledom. Desni je na ovratniku imao oznaku razvodnika, a drugi je bio obični vojnik. Nijedan nije napunio dvadesetu. "Nije nam nareñeno da skrećemo i vraćamo se u poljsku bolnicu", reče razvodnik, govoreći za obojicu kao — jedva — viši po činu. "Mogu vas odvesti samo do prikupljališta za zarobljenike, gdje će nesumnjivo biti poduzete druge mjere s vama." Zakorači nazad, još uvijek držeći pušku uperenu u nas. "Pripomogni ovom drugom da pomogne ranjeniku, Greten", reče svom sudrugu. "Uzmi ga s druge strane, a ja ću za vama s oružjem." Drugi vojnik mu doda svoju igličarku, i uz njegovu i Daveovu pomoć sam mogao hodati malo udobnije, iako je bijes još uvijek tinjao i ključao u meni. Konačno su nas doveli do jedne čistine, ne prave travnate čistine izložene suncu, nego do mjesta gdje je jedno ogromno stablo palo i otvorilo svojevrstan proplanak medu drugim divovima. Ovdje je bilo dvadesetak utučenih Cassiñana, razoružanih i pod stražom četiri mlada Prijatelja nalik onima koji su zarobili nas. Dave i mladi Prijatelj me pažljivo posjednu leñima uz panj ogromnog srušenog stabla. Onda Davea potjeraju da se pridruži ostalim uniformiranim Cassiñanima, koji su bili uz samo palo, natrulo deblo oborenog stabla, dok su im nasuprot bila četiri naoružana prijateljska stražara. Viknuo sam da Dave kao neborac treba ostati sa mnom, ukazujući na bijelu vrpcu oko njegove ruke i nedostatak oznaka. Ali svih šest ljudi u crnim uniformama me ignoriralo. "Koji od vas ima čin?" upita onaj razvodnik četvoricu stražara. "Ja sam najstariji", odgovori jedan od njih, "ali moj čin je niži od tvoga." On je, u stvari, bio obični vojnik. Ipak, poprilično je zašao u dvadesete, očito stariji od ostalih, a njegovo brzo nijekanje autoriteta je imalo prizvuk iskusnog vojnika, koji je naučio da se nikad ne javlja ni za što. "Ovaj čovjek je novinar", reče razvodnik, pokazujući na mene, "i tvrdi daje onaj drugi pod njegovom zaštitom. Sigurno je da novinaru treba medicinska pomoć, a iako ga nijedan od nas ne može odvesti do najbliže poljske bolnice, možda ti možeš prijaviti njegov slučaj višim vlastima preko tvog komunikatora." "Nemamo ga", reče stariji vojnik. "Glasnički centar je dvije stotine metara daleko." "Ja i Greten ćemo ostati da pomognemo tvojim stražarima dok jedan od vas ode u vaš glasnički centar." "U našim nareñenjima" — stariji vojnik je izgledao tvrdoglavo — "nije bilo odredbi da netko od nas ode u takvu svrhu." "Sigurno je ovo poseban slučaj i situacija?" "Nije bilo odredbi." "Ali—" "Kažem ti, nije bilo nikakvih odredbi za ovo!" vikne vojnik na njega. "Ne možemo učiniti ništa dok ne doñe neki časnik ili grupovoña!" "Hoće li ubrzo doći?" Razvodnik je bio potresen žestinom prigovora starijeg muškarca. Zabrinuto pogleda prema meni, a ja pomislim daje on možda počeo misliti kako je napravio grešku što je uopće spominjao medicinsku pomoć za nas. Meñutim, podcijenio sam ga. Lice mu je bilo pomalo blijedo, ali je sa starijim vojnikom govorio ravnomjerno. Taj je odgovorio: "Ne znam."

37

"Onda ću ja sam otići do vašeg glasničkog centra. Greten, čekaj ovdje." Zabaci svoju pušku igličarku na rame i krene. Više ga nikad nismo vidjeli. U meñuvremenu, bijes i adrenalin koji su mi pomogli da se borim s bolom od probušene kapice koljena i mesa, živaca i kostiju iza nje počeli su slabiti. Više nisam osjećao stalne ubode agonije svaki put kad bih pomaknuo nogu, ali je sve jači, stalni pritisak počeo slati valove bola iz koljena u bedro — ili mi je tako izgledalo — a od toga mi se vrtjelo. Počeo sam se pitati mogu li to izdržati — i onda, iznenada, uz osjećaj gluposti kakav te uhvati kad odjednom shvatiš da ti je ono što si tražio ispred nosa cijelo vrijeme, sjetim se mog pojasa. Zakačen za moj pojas, kao i za pojas vojnika, bio je poljski medicinski komplet. Skoro spreman na smijeh usprkos bolu, posegnem za njim, izvučem palcem dvije osmerokutne tablete koje sam tamo našao — ispod stabala gdje smo bili se smračivalo, tako da nisam mogao vidjeti njihovu crvenu boju, ali oblik im je bio dovoljan za identifikaciju. Zbog toga i jest bio takav. Prožvakao sam ih i progutao na suho. Negdje u daljini, činilo mi se, čuo sam Daveov glas, neshvatljivo jak. Meñutim, brzo poput cijankalija na jeziku, preplavljivalo me je anestetičko, smirujuće djelovanje tableta protiv bolova. Val je odnio bol sa sobom, ostavljajući me s osjećajem cjelovitosti, čistoće i obnovljenosti — i bez brige oko bilo čega drugog izvan mira i udobnosti mog vlastitog tijela. Još jednom sam čuo kako Dave viče. Ovog sam ga puta razumio, ali me poruka u njegovom vikanju nije imala snage uznemiriti. Dovikivao je da mi je već dao tablete protiv bolova iz svog kompleta, kad sam se dvaput onesvijestio. Vikao je da sam uzeo preveliku dozu, tražio neka mi netko pomogne. U isto vrijeme, i isto tako daleko, u šumarku se prilično smračilo i iznad nas se začulo nekakvo kotrljanje nalik grmljavini, a onda začujem, kao što čovjek čuje udaljenu, očaravajuću simfoniju, škropot milijuna kišnih kapi po milijunima listova daleko iznad mene. I ja odem u udobno ništavilo. *** Kad sam došao k sebi, neko vrijeme sam pridavao vrlo malo pažnje bilo čemu oko sebe, jer sam imao grčeve i bila mi je muka, popratne posljedice prevelike doze tableta. Koljeno me više nije boljelo ako ga ne bih micao, ali je bilo natečeno i ukočeno kao čelični štap; i najmanja kretnja njime mije donosila udar bola koji bi me tresnuo poput udarca. Povratim i počnem se polako iznutra osjećati bolje. Polako sam počeo biti svjestan što se dogaña oko mene. Bio sam mokar do kože jer se kiša, malo zadržana lišćem, probila do nas dolje. Malo dalje kod stabala, i zarobljenici i čuvari su činili natopljenu grupu. Bio je tu i pridošlica u crnoj uniformi Prijatelja. Grupovoña, srednje dobi, tanak i jako izboranog lica; odveo je vojnika po imenu Greten malo u stranu, u mom smjeru, očito da se prepire s njim. Iznad nas, u malim otvorima u lisnom pokrovu koje je ostavilo padanje šumskog diva, koji je stvorio proplanak, nebo se razvedrilo poslije oluje. Ali iako je bilo bez oblaka, cijelo se zacrvenilo grimizom sunčeva zalaska. Mom vidu, iskrivljenom drogom, to je crvenilo naslikalo obrise mokro-tamnim likovima sivo odjevenih zarobljenika i pobacalo svjetlucave točkice po natopljenim crnim uniformama Prijatelja. Crveno i crno, crno i crveno, bili su nalik likovima na vitražu pod ogromnim lučnim okvirom od divovskih stabala. Sjedio sam tamo, ohlañen vlastitom teškom, vlažnom odjećom, zurio u grupovoñu i vojnika koji su se prepirali. A postupno su im riječi, prigušene da ih zarobljenici ne čuju, ali čujne mojim bližim ušima, počele dobijati smisao. "Ti si dijete!" režao je grupovoña. Malo izdigne glavu u žestini svojih osjećaja, a zalaz se spusti s neba i osvijetli mu lice crvenilom, tako da sam ga po prvi put jasno vidio — i vidio u njegovim izgladnjelim crtama isti strogi, krajnji fanatizam kakav sam našao kod grupovoñe u prijateljskom bojnom stožeru, onog grupovoñe koji je Daveu odbio dati propusnicu. "Ti si dijete!" ponovi on. "Mlad si ti! Da li ti znaš išta o borbi za održanje, generaciju za generacijom, na našim tvrdim i kamenim svjetovima, kao što ja znam? Što ti znaš o gladi i nestašici, čak i za žene i djecu, kažem, meñu Djecom Gospodnjom? Sto ti znaš o namjerama onih koji nas šalju u bitku, da naš narod živi i raste kad bi nas svi ljudi rado vidjeli mrtve, a našu vjeru mrtvu i pokopanu s nama?" "Znam nešto", odgovori mlañi vojnik, iako mu je glas pokazivao mladost i pomalo drhtao dok je odgovarao. "Znam da imamo dužnost prema onome stoje pravo i da smo se zakleli na Plaćenički kod, i —" "Zatvori svoja dječja usta!" sikne grupovoña. "Sto su kodovi pred kodom Svemogućeg? Što su prisege pred našom prisegom Bogu nad vojskama? Gle, naš Prvo-roñeni u Vijeću starijih, onaj koji se zove Bright, rekao je da ovaj dan odlučuje o budućnosti našeg naroda, i da je pobjeda u današnjem ratu potreba koja se mora ispuniti. Zbog toga ćemo pobijediti! I ništa drugo!" "Ali ja ti ipak kažem—"

38

"Ti meni nećeš reći ništa! Ja sam ti nadreñen! Ja kažem tebi. Dobili smo naredbu da se pregrupiramo za još jedan napad na neprijatelja. Ti i ova četvorica s tobom ćete se javiti sada u njihov glasnički centar. Ne računa se to što nisi iz njihove jedinice. Pozvan si i poslušat ćeš!" "Onda ćemo povesti zarobljenike u sigurnost s nama—" "Poslušat ćeš!" Grupovoña je nosio svoju pušku igličarku pod rukom. Prebaci je u ruke, tako da je cijev bila uperena u vojnika. Grupovoñin palac gurne kontrolu oružja na automatsku paljbu. Vidio sam kako se Greten-ove oči zatvaraju na sekundu i kako mu se grlo miče, ali kad mu je glas izašao, još uvijek je bio miran. "I cijeli sam život hodao u sjenci Gospodina, koji je istina i vjera—" čuo sam kako govori, a cijev se digne. Viknem na grupovoñu. "Ti! Hej, ti — grupovoño!" On se tržne i okrene kao vuk kad čuje pucanje grančice pod lovčevom čizmom — i ja se zagledam u otvor cijevi njegove igličarke postavljene na automatsku paljbu. Onda on krene prema meni, s uperenom puškom, a iznad nje me je gledalo njegovo izgladnjelo fanatično lice nalik sjekiri. "Onda si pri svijesti?" reče on. A riječi su bile nalik poruzi. U njima sam pročitao prezir prema svakome tko je toliko slab da uzme sredstvo protiv bolova i olakša tjelesnu neugodu. "Dovoljno pri svijesti da ti kažem par stvari", zagrakćem. Grlo mi je bilo suho, a u nozi mi se opet počeo buditi bol, ali on mi je bio dobar lijek, ponovo je budio moj gnjev, tako daje ponovni bol mogao pothranjivati bijes koji je lako narastao. "Slušaj me. Ja sam novinar. Dovoljno si dugo na svijetu da znaš kako nitko ne nosi ovaj plašt i beretku ako nema pravo na njih. Ali da budemo sigurni" — gurnem ruku u svoju jaknu i izvučem je — "ovdje su moji papiri. Pogledaj ih." On ih uzme i na brzinu pregleda. "U redu", rekao sam, kad je pogledao i zadnji. "Ja sam novinar, a ti si grupovoña. I ja od tebe ništa ne tražim — ja ti govorim! Odmah želim prijevoz do poljske bolnice, i želim da mi se moj pomoćnik" — i pokažem Davea — "vrati. Sada! Ne za deset minuta, ne za dvije minute; nego sada! Ovi vojnici koji su ovdje stražari možda misle da nemaju ovlasti da odvedu mene i mog pomoćnika odavde u bolnicu, ali ti znaš da imaš. I želim da se to učini!" On digne pogled s papira prema meni, a lice mu postane čudnovato mrko, poprimi izgled kakav bi mogao poprimiti čovjek koji otresa sa sebe ruke onih koji ga prate na vješala i vlastitim snagama grabi prema mjestu svog smaknuća. "Ti si novinar", reče on i duboko udahne. "Jest, ti si jedan od Anarhova soja, koji lažima i krivim vijestima širi mržnju prema našem narodu po svim svjetovima ljudi. Poznajem te dobro, novinaru" — zapilji se u mene tamnim, upalim očima — "i tvoji su papiri meni tek smeće i besmislice. Ali ću ti ugoditi i pokazati ti kolika ti je malena težina, uza sve tvoje gadne izvještaje. Ja ću ti dati priču za pisanje, a ti ćeš je napisati i vidjet ćeš daje manje vrijedna od suhog lišća uzvitlanog nogama poma-zanika Gospodinovih." "Prebaci me u bolnicu", ponovo sam rekao. "To ćeš sačekati", reče on. "Nadalje" — i mahne papirima prema meni — "ovdje vidim tvoju propusnicu, ali ne vidim potpisanu propusnicu za slobodan prolaz ovom kojeg nazivaš svojim pomoćnikom. Zbog toga on neće ići s tobom, nego će ostati s ovim zarobljenicima iste uniforme, da sačekaju ono što će im Gospod poslati." Baci mi papire u krilo, okrene i odgaca prema zarobljenicima. Ja viknem za njim, govoreći mu da se vrati, ali nije obraćao pažnju. Meñutim, Greten potrči za njim, uhvati ga za ruku i promrmlja nešto na uho, istovremeno čineći oštru gestu prema grupi zarobljenika. Grupovoña ga odgurne rukom tako da se Greten zateturao. "Jesu li oni od izabranih?" vikne grupovoña. "Jesu li oni od Gospodovih izabranih?" I on se bijesno okrene u mjestu, prijeteći svojom igličarkom, još uvijek namještenom na automatsku paljbu, ne samo Gretenu, nego i drugim stražarima. "U vrstu!" vikne. Neki polako, neki užurbano, čuvari napuste zarobljenike i poredaju se, okrenuti grupovodi. "Javit ćete se u glasnički centar — sad!" drekne grupovoña. "Na desno!" Oni se okrenu. "Kreči!" Tako su nas ostavili, nestajući mi s vidika meñu sjenama stabala. Grupovoña je sekundu gledao za njima, a onda ponovo usmjeri pažnju i svoju pušku prema zarobljenim Cassiñanima. Oni malo ustuknu od njega; vidio sam kako se bijeli, nejasni obris Daveova lica na tren okreće prema meni. "Sad su vaši čuvari otišli", reče im grupovoña polako i mrko. "Jer počinje napad koji će zbrisati vaše snage s bojišta. U tom je napadu potreban svaki vojnik Gospodinov, jer nas je pozvao naš Prvoroñeni. Čak i ja moram ići — a ne mogu ostaviti neprijatelje poput vas necuvane iza naših linija, da ometaju našu pobjedu. Zbog toga vas sad šaljem na mjesto odakle ne možete naškoditi Gospodinovim pomazanicima."

39

U tom trenu, tek u tom trenu, po prvi put shvatim što želi reći. I otvorim usta da ću viknuti, ali ništa ne izañe. Pokušam ustati, ali nisam mogao od moje ukočene noge. Tako sam se ukočio, otvorenih usta, u napola dignutom položaju. On otvori automatsku paljbu na nenaoružane ljude pred sobom. A oni su padali — Dave meñu njima — rušili su se i padali i umirali. POGLAVLJE 13 U glavi mi nije bistro kako su se poslije toga stvari točno odvijale. Sjećam se, kad više nije bilo nikakvih pokreta meñu palim tijelim, kako se grupovoña okrenuo i došao prema meni, držeći pušku u jednoj ruci. Činilo se, iako je koračao brzo, da dolazi polako, polako ali nezaustavljivo. Kao da korača na pokretnoj vrpci i raste dok se nadnosi nad mene s puškom u jednoj ruci i crvenim nebom iza glave. Dok konačno nije došao i stao iznad mene. I ja sam pokušao ustuknuti od njega, ali nisam mogao; jer veliki panj je bio iza mene, a moja ozlijeñena noga, i sama ukočena kao mrtva grana, usidrila me na mjestu. Meñutim, on ne digne pušku prema meni i ne ustrijeli me. "Eto", reče on, gledajući me. Glas mu je bio dubok i miran, ali mu je pogled bio čudan. "Imaš svoju priču, novinaru. I živjet ćeš da je napišeš. Možda će te pustiti da doñeš kad me budu vodili pred streljački stroj — osim ako Gospod ne odluči drukčije, pa padnem u napadu koji sad počinje. Ali da me milijun puta smaknu, tvoje pisanje ti neće ništa koristiti. Jer ja, koji sam prst Gospodnji, ispisao sam Njegovu volju na ovim ljudima i ta pismena nitko ne može izbrisati. Tako ćeš znati koliko malo vrijedi tvoje pisanje pred onim što je napisao Bog nad bitkama." On zakorači nazad, ne okrećući se. Kao da sam ja nekakav mračni oltar od kojeg s povukao s ironičnim poštovanjem. "Sad zbogom, novinaru", reče on i tvrd mu osmijeh iskri-vi usta. "Ne plaši se, jer će te oni naći. I spasiti ti život." Okrene se i ode. Vidio sam kako odlazi, crn u crninu dubljih sjena. I onda sam ostao sam. Bio sam sam — sam uz kapi s lišća koje su još uvijek povremeno kuckale po. tlu šume. Sam uz sve tamnije crveno nebo, koje se vidjelo u krpicama kroz sve crnju masu krošanja. Sam uz kraj dana i mrtve. Ne znam kako sam to učinio, ali poslije nekog vremena sam počeo puzati, vukući svoju beskorisnu nogu, po mokrom tlu šume dok nisam došao do nepokretne hrpe tijela. Pri ono malo svjetla što je ostalo, tražio sam po njoj dok nisam našao Davea. Red iglica ga je prosio po donjem dijelu grudi, i odatle naniže jakna mu je bila natopljena krvlju. Ali kapci su mu zatreptali kad sam ga obuhvatio oko ramena i podigao tako da mu mogu držati glavu na svom zdravom koljenu. Lice mu je bilo bijelo i glatko kao lice zaspalog djeteta. "Eileen?" reče on slabašno ali jasno kad sam ga podigao. No nije otvorio oči. Otvorim usta da nešto kažem, ali isprva zvuk nije htio izlaziti. A kad sam natjerao glasnice da rade, zazvučao sam čudno. "Bit će ovdje za minutu", reknem. Činilo se da gaje odgovor umirio. Ležao je mirno, jedva dišući. Zbog mirnoće njegovog lica izgledalo je da ga ništa ne boli. Začujem ravnomjerni zvuk kapanja i isprva pomislim da to još uvijek kapa kiša s nekog lista." Ali onda spustim ruku i osjetim vlagu na dlanu. Kapala je njegova krv, s donjeg dijela natopljene jakne, na šumsko tlo, gdje su grčenj a umirućih sastrugala mahovinu i ostavila golu zemlju. Potražio sam zavoje naokolo po mrtvim tijelima, nastojeći što manje uznemiriti Davea na mom koljenu. Našao sam tri i pokušao mu zatvoriti rane, ali nije bilo svrhe. Krvario je iz pet-šest mjesta. Kad sam mu pokušao staviti zavoje, uznemirio sam ga, i on se osvijesti na trenutak. "Eileen?" upita on. "Bit će ovdje za minutu", opet reknem. A kasnije, kad sam već odustao i samo sjedio držeći ga, on opet upita. "Eileen?" "Bit će ovdje za minutu." Kad je potpuni mrak prošao i mjesec se digao dovoljno visoko da pošalje svoje srebreno svjetlo kroz mali otvor meñu stablima, kad sam opet mogao vidjeti njegovo lice, bio je mrtav. POGLAVLJE 14 Našli su me odmah poslije izlaska sunca, ali ne Prijatelji nego cassiñanske trupe. Kensie Graeme se povukao na južnom dijelu bojišta pred Brightovim dobro zamišljenim planom da tamo stisne cassiñansku obranu i sasiječe je

40

na ulicama Dhoresa. Meñutim je Kensie, predvidjevsi ovo, uzeo tenkove i pješaštvo s južnog kraja i poslao ih u širokom luku okolo da pojačaju sjeverni kraj, gdje smo bili Dave i ja. Rezultat je bio da su se njegove crte obrane zarotira-le oko središnje točke, baš negdje oko voznog parka gdje sam ga prvi put vidio. Pojačana sjeverna fronta je idućeg jutra krenula naokolo i nadolje, presijecajući prijateljske komunikacije i udarivši u leña prijateljskih snaga koje su mislile da drže najveći dio cassiñanskih trupa zarobljen i razbijen u gradu. Dhores, koji je trebao postati hrid na kojoj će se razbiti cassiñanska vojska, postao je hrid na kojoj su se razbili sami Prijatelji. U crno odjeveni ratnici su se u zamci borili svojom uobičajenom žestinom i lakoumnom hrabrošću, ali našli su se izmeñu baražne vatre Kensieje-vih soničnih topova zapadno od grada i njegovih svježih snaga koje su im se gomilale s leña. Konačno, da više ne gubi vrijedne bojne jedinice u ljudskom obliku, kakvima su smatrali svoje vojnike, prijateljsko zapovjedništvo se preda — i grañanski rat izmeñu Sjevernog i Južnog dijela Nove Zemlje je bio završen. Dobile su ga cassiñanske snage. Meñutim, mene nije bilo briga ni za što od toga. Odveli su me, napola ošamućenog od lijekova, u Molon na hospitalizaciju. Moja rana na koljenu se komplicirala zbog nedostatka brige — ne znam pojedinosti, ali iako su ga mogli izliječiti, koljeno mije ostalo ukočeno. Jedini lijek za to jest, govorili su mi medicinari, operacija i cijelo novo umjetno koljeno — a savjetovali su mi da to ne radim. Izvorna krv i meso, rekli su, još je uvijek bolja od bilo čega što čovjek napravi kao zamjenu. Što se mene tiče, nije mi bilo stalo. Uhvatili su i osudili grupovoñu koji je počinio masakr i — kako je bio predvidio — smaknuo gaje streljački odred po odredbi Plaćeničkog koda koja govori o ponašanju prema zarobljenicima. Meñutim, nije bi bilo stalo ni do toga. Zato jer — i opet kako je on sam rekao — njegovo smaknuće nije promijenilo stvari. Ono što je on napisao na Daveu i drugim zarobljenicima svojom puškom igličar-kom nisam ni ja ni ikoji drugi čovjek mogao poništiti; i time je ostavio neizbrisiv trag. Bio sam poput sata s jednim pokvarenim dijelom koji ga ne sprečava da radi, ali ako digneš sat i protreses ga, možeš čuti kako zvekeće unutra. Ja sam iznutra bio slomljen, tako da me čak ni pohvala iz Meduzvjezdane novinske službe i moj prijam u puno članstvo ceha nije moglo popraviti. No, bogatstvo i moć ceha su se sada brinuli za mene, sad kad sam bio punopravni član; učinili su ono što vrlo malo privatnih organizacija može učiniti — poslali su me na liječenje čarobnjacima duševnog popravljanja na Kultisu, većem od dva egzotička svijeta. Na Kultisu su me namamili da se sam liječim — ali nisu mogli silom odrediti način na koji ću se zaliječiti. Prvo, jer nisu imali te moći (iako nisam siguran jesu li stvarno shvatili koliko su u mom slučaju ograničeni), a drugo, jer im je njihova osnovna filozofija zabranjivala da osobno koriste silu i zabranjivala im je svaki pokušaj da kontroliraju volju pojedinca. Mogli su me samo pozivati niz put kojim su željeli da idem. A oruñe koje su izabrali za pozivanje bilo je moćno. To je bila Lisa Kant. "— Ali ti nisi psihijatar!" reknem začuñeno Liši kad se prvi put pojavila u mjestu na koje su me doveli na Kultisu—jednom od njihovih višenamjenskih otvorenih--zatvorenih grañevina. Ležao sam pokraj bazena, navodno se sunčao i opuštao, kad se ona nenadano pokazala i rekla, odgovarajući na moje pitanje, da je Padma nju preporučio kao osobu koja bi tebala raditi na mom vraćanju emocionalne snage. "Kako znaš što sam ja?" odreže mi ona, bez imalo mirne samokontrole roñenih Egzotika. "Prošlo je pet godina otkako sam te prvi put srela u Enciklopediji, a već onda sam godinama učila!" Ležao sam i samo treptao, a ona je stajala nada mnom. Nešto zaspalo u meni se počne polako vraćati u život i opet se počne kretati i kucati. Ustanem. Da ja, koji sam mogao odabrati prave riječi da ljudi plešu poput lutaka, sada izvalim takvu brljavu pretpostavku. "Onda si ti stvarno psihijatar?" upitam je. "Da i ne", odgovori ona tiho. I nenadano mi se nasmije. "U svakom slučaju, tebi ne treba psihijatar." U trenu kad je to rekla, shvatio sam da upravo to i ja smatram, i da sam to cijelo vrijeme smatrao, ali sam obavljen svojim jadom pustio ceh da doñe do vlastitih zaključaka. Iznenada se, po cijeloj mašineriji moje svijesti, mali releji počnu uključivati i svjetlašca percepcije paliti. Ako zna toliko, koliko još zna? Odjednom počne zvoniti na uzbunu u duhovnoj citadeli koju sam gradio zadnjih pet godina i obrana pojuri na svoje položaje. "Možda si u pravu", reknem ja, iznenada oprezan, i nacerim joj se. "Zašto ne sjednemo i porazgovaramo o tome?" "Zašto ne?" reče ona. I tako smo sjeli i razgovarali — za početak o nevažnim stvarima, dok je nisam procijenio. Oko nje se širio neki čudan odjek. Ne mogu to drukčije opisati. Činilo mi se da sve što je rekla, da svaka njena gesta ili pokret ima za mene posebno značenje, značenje koje nekako nisam mogao protumačiti.

41

"Zašto je Padma mislio da možeš — hoću reći da bi trebala doći meni u posjetu?" oprezno je upitam nakon nekog vremena. "Ne samo u posjetu — da radim s tobom", ispravi me ona. Nije nosila egzotičku halju nego nekakvu običnu bijelu gradsku haljinu. U odnosu na haljinu oči su joj bile tamnije smeñe nego ikad ranije. Iznenada mi dobaci izazivački pogled, oštar poput koplja. "Zato jer vjeruje da sam ja jedan od dva portala kroz koje te se još uvijek može dosegnuti, Tame." Taj pogled i riječi me potresu. Da nije bilo tog čudnog odjeka oko nje, mogao sam pogriješiti i pomisliti da me poziva. Meñutim, to je bilo nešto veće od toga. Mogao sam je tada, na tom mjestu, pitati što želi reći, ali tek sam se ponovo probudio i bio sam oprezan. Promijenio sam temu — mislim da sam je pozvao na plivanje ili tako nešto — i nisam se vraćao na nju nekoliko dana. Do tada sam, uzbunjen i oprezan, imao priliku pogledati oko sebe i vidjeti odakle dolazi onaj odjek, vidjeti što mi se radi egzotičkim metodama. Na meni se radilo suptilno, vještom koordinacijom potpunog pritiska okolišem, pritiska koji me nije pokušavao usmjeriti u ovom ili onom pravcu, nego me stalno nagovarao da preuzmem kormilo svog bića i sam sobom kormilarim. Ukratko, grañevina u kojoj sam boravio, vrijeme oko nje, sami zidovi i namještaj i boje i oblici u kući bili su tako zamišljeni da su me suptilno nagovarali da živim — ne samo da živim, nego da živim aktivno, potpuno i radosno. Kuća nije bila samo sretna — bila je uzbudljiva, bila je poticajan okoliš koji se omotao oko mene. A Lisa je bila jedan od njegovih dijelova. Počeo sam primjećivati, dok sam se budio iz svoje depresije, da se ne samo boje i oblici namještaja i same kuće svakodnevno mijenjaju, nego i njen izbor tema za razgovor, njen ton glasa, pa čak i njen smijeh, tako da stalno čine maksimalni pritisak na moje promjenjive i neizgrañene osjećaje. Mislim da čak ni sama Lisa nije shvaćala kako se dijelovi spajaju i stvaraju gestalt efekt. Za to bi bio potreban roñeni Egzotik. Ali shvaćala je — svjesno ili nesvjesno — vlastitu ulogu. I igrala je. Mene nije bilo briga. Automatski, neizbježno, dok sam zacjeljivao, zaljubljivao sam se u nju. Nikad mi nije bilo teško naći žene otkako sam se oteo iz stričeve kuće i počeo osjećati snagu svog uma i tijela. Naročito lijepe žene, u kojima je često bilo neke čudne gladi za privrženošću koja je često ostajala nezado-voljena. Meñutim, prije Liše su mi se sve žene, lijepe ili ne, lomile i postajale šuplje. Bilo mije kao da sam stalno hvatao ptice pjevice i donosio ih kući, a onda iduće jutro otkrivao da su postale obični vrapci i da se njihova divlja pjesma smanjila na jedan jedini cvrkut. Onda sam shvatio da je to bila moja vlastita greška — ja sam od njih pravio ptice pjevice. Neko slučajno svojstvo ili element u njima bi me zapalio poput rakete, tako da bi moja mašta i moj jezik uzletjeli visoko, i ja bi nas oboje uzdigao riječima i odnio nas do mjesta napravljenog od čistog svjetla, zraka, zelene trave i tekuće vode. I tamo bi nam napravio dvorac pun svjetla, zraka, obećanja i ljepote. Uvijek im se sviñao moj dvorac. Rado su dolazile gore na krilima moje mašte, a ja sam vjerovao da letimo zajedno. Ali kasnije, neki drugi dan bih se probudio i otkrio da je svjetla nestalo i da je pjesma prigušena. Jer one nisu stvarno vjerovale u moj dvorac. Bilo je lijepo sanjati o nečem takvom, ali ne i razmišljati o njegovom pretvaranju u obični kamen, drvo, staklo i crijepove. Kad bi došlo do stvarnih problema, dvorac je bio ludilo, a ja bih trebao tu zamisao skloniti u stranu i razmisliti o nekom stvarnom mjestu za stanovanje. Možda od lijevanog betona, poput doma mog strica Mathiasa. S praktičnim ekranima umjesto prozora, ekonomičnim krovom a ne visokim tornjićima, i ostakljenim verandama a ne otvorenim loñama. I tako smo se rastajali. No Lisa me nije ostavila poput drugih kad sam se konačno zaljubio u nju. Letjela je sa mnom i letjela je sama. I onda sam po prvi put spoznao zašto je ona drugačija, zašto se nikada neće povući prema zemlji poput drugih. Zato što je gradila svoje dvorce i prije nego što sam je ja upoznao. Nije joj trebala moja pomoć da se digne do začarane zemlje, jer je već prije tamo stigla na vlastitim, jakim krilima. Na nebu smo bili jednaki iako su nam dvorci bili različiti. Ta me razlika u dvorcima zaustavila i konačno razbila egzotičku ljusku. Jer kad sam konačno htio voditi ljubav s njom, ona me zaustavila. "Ne, Tame", reče ona i odgurne me. "Još ne." 'Još ne' je moglo značiti 'ne ovog trena' ili 'ne do sutra', ali gledajući joj u lice, kako joj se pogled malo okreće od mojeg, iznenada sam znao da nije tako. Nešto je stajalo izmeñu nas poput napola otvorenih rešetkastih vrata, i misli mi skoče na ime te prepreke. "Enciklopedija", reknem ja. "Još uvijek želiš da se vratim i radim na njoj." Zagledam se u nju. "U redu. Pitaj opet." Ona odmahne glavom.

42

"Ne", reče ona tihim glasom. "Prije nego što sam te našla na zabavi Donala Graemea, Padma mi je rekao da nikad nećeš doći samo zato što te ja zovem. Ali onda mu nisam vjerovala. Sad mu vjerujem." Okrene se i pogleda me ravno u oči. "Da te sad pitam, i da ti kažem da malo razmisliš prije odgovora, opet bi rekao ne." Sjedila je, gledajući me, pokraj bazena, na suncu, s grmom velikih žutih ruža iza sebe, a svjetlo s cvijeća je padalo na nju. "Ne bi, Tame?" upita me. Otvorim usta i onda ih opet zatvorim. Jer se, poput kamene ruke poganskog boga, sve što sam zaboravio dok sam se ovdje liječio, sve što su Mathias i onaj grupovoda Prijatelj izrezbarili na mojoj duši, sve to se opet srušilo na mene. Rešetkasta se vrata zalupe izmeñu Liše i mene, a zatvaranje odjekne u najdubljim dubinama moje duše. "To je točno", priznam šuplje. "U pravu si. Rekao bih ne." Pogledam Lisu, sjedeći meñu krhotinama našeg zajedničkog sna. I sjetim se nečeg. "Kad si prvi put došla ovamo", reknem polako ali neumoljivo, jer sad mi je opet bila skoro neprijatelj, "spomenula si nešto kako je Padma rekao da si ti jedan od dva portala kroz koja me se može dosegnuti. Koji je drugi? Onda te nisam pitao." "Ali sad ne možeš čekati da začepiš onaj drugi, je li, Tame?" reče ona pomalo ogorčeno. "U redu — reci mi nešto." Podigne laticu koja je pala s jednog od cvjetova iza nje i baci je u mirnu vodu bazena, gdje je plivala poput krhkog žutog čamca. "Jesi li se javio sestri?" Njene me riječi udare poput željeznog malja. Sve ono s Eileen i Daveom, Daveova smrt nakon što sam Eileen obećao da će biti siguran sa mnom, vrati mi se u roju misli. Nañem se na nogama ne znajući kako sam ustao i oblije me hladni znoj. "Nisam mogao—" počnem odgovarati ali me izda glas. Zagušio se u mom stisnutom grlu, a ja sam u duši stajao licem u lice sa spoznajom o vlastitom kukavičluku. "Oni su je obavijestili!" viknem, bijesno se okrećući Liši dok je i ona dalje sjedila gledajući me. "Cassiñanske vlasti su je rekle sve! U čemu je stvar — misliš da ona ne zna što se dogodilo Daveu?" Ali Lisa ne reče ništa. Samo je sjedila, gledajući me odozdo. Tada shvatim da više neće govoriti. Da mi neće reći što da radim, kao što to neće ni Egzotici koji su je odgajali od kolijevke. Meñutim nije ni morala. U duši mi je ponovo probuñen vrag. Ustao je, smijući se s druge strane rijeke od usijane žeravice, izazivajući me da prijeñem i dohvatim se s njim. A ni čovjek ni vrag me nikad nisu izazvali bez odaziva. Okrenem se od Liše i odem. POGLAVLJE 15 Kao punopravni član ceha, više nisam morao dokazivati da imam zadatak, kao opravdanje da dobijem novac za putovanje. Valuta izmeñu svjetova su bili znanje i vještina, umotani u ljudske pakete kojima su se prenosili. Na isti način, kredit koji se lako pretvarao u ovu valutu su bile informacije koje su prikupljali i prenosili uvježbani stručnjaci za komunikacije iz Meduzvjezdanog novinarskog ceha — i koji nije bio ništa manje potreban pojedinim svjetovima. Tako da ceh nije bio siromašan, a dvjestotinjak punopravnih članova je na svakom od četrnaest svjetova imalo na raspolaganju fondove koji bi šefove vlada mogli učiniti zavidnima. Otkrio sam da je neobično u mom slučaju to što mi je novac kao takav prestao imati ikakvo značenje. U kutku mog uma koji se prije brinuo o trošenju sad je bila praznina — a unutra su jurile, činilo mi se na mom dugačkom letu s Kultisa na Cassidu, uspomene. Uspomene na Eileen. Nisam smatrao daje ona bila tako važan dio moje mladosti, ni prije smrti naših roditelja, a kamoli poslije. Ali sada, dok je naš svemirski brod obavljao skok i zastajao i opet skakao izmeñu zvijezda, trenuci i scene su mi se naguravali u mislima dok sam sjedio usamljen u svom odjeljku prvog razreda. Ili u zajedničkom salonu, što se toga ticalo, jer nisam bio raspoložen za društvo. Uspomene nisu bile dramatične. Prisjećao sam se darova koje mi je dala za ovaj ili onaj roñendan. Trenutaka kad mi je pomogla da izdržim pod Mathias-ovim nepodnošljivim praznim pritiskom na moju dušu. I njenih nesretnih trenutaka koji su mi sad padali na pamet i koje sam tek sad prepoznao kao nesretne i samotne, ali onda to nisam shvaćao jer sam bio obuzet vlastitom nesrećom. Iznenada mi padne na pamet da je ona puno puta zanemarivala vlastite probleme da učini nešto oko mojih, a ja nikad — nisam se mogao sjetiti ni jedne jedine prilike — nisam zaboravio svoje da čak i razmislim o njenima. Kako mi je sve ovo padalo na pamet, tako mi se želudac stiskao u hladni, tvrdi čvor krivnje i nesreće. Izmeñu dvije serije skokova pokušao sam vidjeti mogu li uspomene otjerati pićem. No otkrio sam da mi nije po ukusu ni alkohol ni opijanje kao izlaz. I tako sam stigao na Cassidu.

43

Siromašnijem, manjem planetarnom pratiocu New-tona, s kojim je dijelila isti binarni sustav, Cassidi je nedostajala akademska veza s njime i kao posljedicu toga imala je manje znanstvenih i matematičkih umova koji su činili ranije naseljeni Newton bogatim. Iz Moroa, svemirske luke glavnog grada Casside, krenuo sam letjelicom do Albana, sveučilišnog grada pod pokroviteljstvom Newtona, gdje je Dave bio studirao mehaniku skoka i gdje su on i Eileen radili dok je studirao. Grad je bio efikasan mravinjak na više razina. Ne zato što nije bilo zemljišta na kojem bi se gradilo, nego zato stoje najveći dio izgrañen newtonskim kreditima, a najekonomičnija metoda grañenja je bila grupirati sve potrebno na najmanjem praktičnom prostoru. Uzeo sam putokazni štap na sletištu i namjestio ga na adresu koju mi je Eileen napisala u onom pismu koje sam primio na dan Daveove smrti. Stap mije pokazao put kroz niz okomitih i vodoravnih cijevi i prolaza do jedne stambene jedinice iznad razine zemlje — ali to je bilo najbolje što za nju možete reći. Kad sam skrenuo u zadnji hodnik što je vodio do vrata koja sam tražio, po prvi put je u meni počeo ključati istinski osjećaj koji me je spriječavao da svjesno razmišljam o Eileen sve dok mije Lisa nije izravno spomenula. Ona scena na proplanku na Novoj Zemlji opet izraste oko mene, živa poput more, a strah i bijes počnu gorjeti u meni poput groznice. Na trenutak se pokolebah — skoro sam stao. Ali onda me zamah, koji sam dobio dugačkim putovanjem dovde, ponese do vrata i ja pritisnuh pozivno dugme. Čekao sam jednu vječnu sekundu. Onda se vrata otvore i proviri lice sredovječne žene*. Ja se zagledam u šoku, jer to nije bilo lice moje sestre. "Eileen ..." zamucam. "Hoću reći — žena Davida Halla? Zar nije tu?" Onda se sjetim da me ova žena ne može poznavati. "Ja sam joj brat — sa Zemlje. Novinar Tam 01yn." Nosio sam plašt i beretku, naravno, i to je na neki način bilo dovoljno kao propusnica. Ali na trenutak sam to sasvim zaboravio. Sjetio sam se tek kad se žena uzvrpoljila. Vjerojatno nikad prije nije vidjela člana ceha uživo. "Pa ona se preselila", reče žena. "Ovo je bilo preveliko samo za nju. Sad je nekoliko razina niže prema sjeveru. Samo tren, sad ću vam naći njen broj." Odjuri u stan. Cuo sam je kako razgovara s nekim muškim glasom, a onda se vratila s komadićem papira. "Evo", reče malo zadihano. "Zapisala sam vam. Idete pravo ovim hodnikom — o, vidim da imate puto-kazni štap. Onda ga samo namjestite. Nije daleko." "Hvala vam", reknem ja. "Nema na čemu. Drago nam je — dobro, pretpostavljam da vas ne smijem zadržavati", reče ona, jer sam se ja već počeo okretati. "Drago mije što sam vam mogla učiniti uslugu. Doviñenja." "Doviñenja", promrmljam ja. Kretao sam niz hodnik namještajući putokazni štap. Odveo me je prema dolje i vrata na kojima sam konačno pritisnuo pozivno dugme bila su prilično ispod razine zemlje. Ovog sam puta dulje čekao. Onda se konačno vrata otvore — i na njima je stajala moja sestra. "Tame", reče ona. Izgledalo je da se uopće nije promijenila. Na njoj nije bilo nikakvog znaka promjene ili tuge i u glavi mi iznenada poskoči nada. Meñutim, kad je ona jednostavno nastavila stajati gledajući me, nada opet potone. Nisam mogao učiniti ništa nego čekati. Pa sam i ja stajao. "Uñi", reče ona konačno, ali bez neke promjene tona. Makne se u stranu i ja uñem. Vrata kliznu i zatvore se iza mene. Ogledam se i šok onog što sam vidio mi na tren otjera osjećaje. Soba sivih zavjesa nije bila veća od odjeljka prvog razreda na svemirskom brodu u kojem sam stigao ovamo. "Pa zašto živiš ovdje?" provali iz mene. Gledala me bez ikakve reakcije na moj šok. "Jeftinije je", reče ona ravnodušno. "Ali ne moraš štedjeti!" reknem ja. "Sredio sam da dobiješ Mathiasovu ostavštinu — dogovoreno je s jednim Cassiñaninom koji radi na Zemlji da tebi prebaci novac preko svoje obitelji. Hoćeš reći" —jer ta mi misao nikad ranije nije pala na pamet— "da je tu bilo nekih problema? Njegova ti obitelj nije plaćala?" "Je", reče ona mirno. "Ali sad se trebam brinuti i o Daveovoj obitelji." "Obitelj?" ja se glupo zabuljim u nju. "Daveov mlañi brat je još uvijek u školi — nije važno." Stajala je nepokretno. A nije mi ni rekla da sjednem. "To je predugačka priča, Tame. Zbog čega si došao ovamo?" Ja sam je gledao. "Eileen", reknem molećivo. Ona je samo čekala. "Gledaj", reknem, hvatajući se za slamku naše ranije teme, "čak i ako pomažeš Daveovoj obitelji, to više nije problem. Sad sam punopravni član ceha. Ja ti mogu dati koliko ti god novaca treba."

44

"Ne." Ona odmahne glavom. "Za nebesa, zašto ne? Kažem ti da imam neograničenu—" "Ne želim ništa od tebe, Tame", reče ona. "Svejedno ti hvala. Ali nama je dobro, Daveovoj obitelji i meni. Imam dobar posao." "Eileen!" "Već sam te pitala, Tame", reče ona, još uvijek nepokretna. "Zašto si došao ovamo?" Da se pretvorila u kamen, ne bi moglo biti veće razlike izmeñu nje i one sestre koju sam poznavao. Ovu nisam poznavao. Meni je bila savršena strankinja. "Da te vidim", reknem. "Mislio sam — možda bi voljela znati—" "Znam sve", reče ona, bez ikakvih emocija. "Sve mi je rečeno. Rekli su da si i ti bio ranjen, ali sad si dobro, je li, Tame?" "Da", reknem ja bespomoćno. "Sad sam dobro. Koljeno mi je malo ukočeno. Kažu da će tako ostati." "To baš ne valja", reče ona. "Prokletstvo, Eileen!" provali iz mene. "Nemoj samo stajati i razgovarati sa mnom kao da me ne poznaješ! Ja sam ti brat!" "Ne." Ona odmahne glavom. "Jedini moji roñaci —jedini roñaci koje želim — su mi Daveova obitelj. Oni me trebaju. Ti me ne trebaš i nikad ti nisam trebala, Tame. Uvijek si sam sebi bio dovoljan." "Eileen!" reknem ja molećivo. "Gledaj, znam da me sigurno kriviš — makar djelomično — za Daveovu smrt." "Ne", odgovori ona. "Ne možeš biti drukčiji nego što jesi. Moja je greška što sam sebe sve ove godine pokušavala uvjeriti da si nešto drugo od onog što jesi. Mislila sam da u tebi ima nešto što Mathias nikad nije dosegnuo, nešto čemu samo treba prilika da se pokaže. Na to sam računala kad sam te molila da mi pomogneš odlučiti o Jamieju. A kad si napisao da ćeš pomoći Daveu, bila sam sigurna da ono, što sam uvijek mislila daje u tebi, konačno izlazi u prednji plan. Ali bila sam u krivu oba puta." "Eileen!" kriknem ja. "Nije bila moja greška što smo Dave i ja naletjeli na luñaka. Možda sam nešto bio trebao učiniti drukčije — ali sam ga pokušao nagovoriti da me ostavi kad su me pogodili, samo što nije htio. Zar ne shvaćaš, to nije bila moja greška." "Naravno da nije, Tame", reče ona. Ja sam je samo gledao. "Zbog toga te i ne krivim. Nisi odgovoran za ono što radiš ništa više nego policijski pas uvježban da napadne svakog tko se kreće. Ti si ono stoje stric Mathias od tebe napravio, Tame — razarač. To nije tvoja greška, ali to ništa ne mijenja. Usprkos sveg onog svañanja s njim, Mathiasovo učenje o Razaranju te je ispunilo, Tame, i nije ostavilo ništa drugo." "Ne možeš to govoriti!" viknem na nju. "To nije istina. Daj mi samo još jednu priliku, Eileen i ja ću ti pokazati! Kažem ti da to nije istina!" "Da, istina je", reče ona. "Tame, poznajem te bolje nego bilo tko živ. I ovo sam znala već jako dugo. Samo nisam sebi dopuštala da u to vjerujem. Ali sad moram — zbog Daveove obitelji, kojoj trebam. Nisam mogla pomoći Daveu, ali mogu pomoći njima — ako tebe više ne vidim. Ako te pustim da im se približiš preko mene, i njih ćeš uništiti." Ona prestane govoriti i nastavi me gledati. Ja otvorim usta za odgovor, ali nisam se mogao sjetiti ničeg što bih rekao. Stajali smo gledajući jedno drugo na pola metra udaljenosti, prostora i jaza dubljeg od bilo kojeg što sam u životu susreo. "Bolje da odeš, Tame", reče ona konačno. Njene me riječi prizovu u umrtvljeni život. "Da", reknem ja tupo. "Bolje da odem." Okrenem se od nje. Kad sam krenuo prema vratima, mislim da sam se još uvijek nadao kako će me zaustaviti i pozvati nazad. Meñutim, iza mene nije bilo ni pokreta ni zvuka, a dok sam izlazio kroz vrata zadnji se put osvrnem preko ramena. Nije se ni pomakla. Još uvijek je stajala gdje je bila, poput strankinje, čekajući da odem. I tako sam otišao. I vratio se u svemirsku luku sam. Sam, sam, sam... POGLAVLJE 16 Ukrcao sam se na prvi brod za Zemlju. Sad sam imao prioritet pred svima osim onima s diplomatskim statusom i to sam iskoristio. Izbačen je netko s rezervacijom, a ja sam se opet našao sam u odjeljku prvog razreda, dok je brod skakao, zastajao da proračuna položaj i opet skakao izmeñu zvijezda. Ta mije zatvorena kabina bila poput utočišta, pusti-njačke ćelije, kukuljice u koju sam se mogao zaključati i preobličiti se prije nego što opet uñem meñu svjetove ljudi u jednog drugoj dimenziji. Jer s mene je strgnuto sve, osim jezgre mog starog ja i ni jedna me više samozabluda nije pokrivala.

45

Naravno, Mathias je već ranije očistio najveći dio mesa samozabluda s mojih kostiju. Ali tu i tamo je ostala pokoja mrvica — nalik kišom ispranim uspomenama na ruševine Partenona koje sam kao dječak gledao na ekranima nakon što bi Mathiasova smrtonosna dijalektika strgnu-la još jedan komadić mog tkiva. Samim time što se nalazi tamo iznad one mračne kuće bez prozora, činilo se mom mladom umu, Partenon pobija sve Mathiasove argumente. Jednom je ovo bilo — i prema tome, on je sigurno u krivu, tješio sam se razmišljajući. Postojalo je, jednom je bilo, a da Zemljani nisu ništa više od onog što Mathias tvrdi, Partenon nikad ne bi mogao biti izgrañen. Ali jest — to sam sad vidio. Jer, na kraju, Partenon nije bio ništa više od ruševina, a Mathiasov je mračni defetizam izdržao. I tako sam konačno došao do toga—ja sam izdržao, Mathiasu na sliku, a snovi o slavi i pravednosti su nekako za Zemljane, usprkos promijenjenoj i većoj djeci mlañih svjetova, postali ruševine poput Partenona, spremljeni s drugim dječjim zabludama, spremljeni i zaboravljeni na kiši. Što je ono Lisa rekla? Da sam je samo shvatio, pomislim, mogao sam predvidjeti ovaj trenutak i poštedje-ti se bolne nade da mije Eileen možda oprostila Daveovu smrt. Lisa je spomenula dva portala, da su mi ostala samo dva portala i daje ona jedan od njih. Sad sam shvatio što su ti portali. Vrata kroz koja me može dosegnuti ljubav. Ljubav — smrtonosna bolest koja ljudima oduzima snagu. Ne samo tjelesna ljubav, nego svaka slabićka glad za privrženošću, za ljepotom, za nadom u čuda koja će doći. Sad sam se sjetio da je postojala jedna stvar koju nikad nisam mogao napraviti. Nikad nisam mogao povrijediti Mathiasa, ili posramiti, pa čak ni uznemiriti ga. A zašto ne? Jer je bio tako savršenog zdravlja kao svako drugo sterilizirano tijelo. Ne samo da nije volio nikog, nego nije volio ništa. I tako, odustavši od univerzuma, on ga je dobio, jer ni univerzum nije bio ništa. I u toj savršenoj simetriji ničeg u ništa, on je počivao, poput kamena, zadovoljan. S tom spoznajom, iznenada sam shvatio da opet mogu piti. Kad sam dolazio ovamo, nisam mogao zbog svog osjećaja krivnje i nade, i zbog onih iskrzanih komadića pokvarljivog mesa, osjetljivog na ljubav, koji su se još držali čistog kostura Mathiasove filozofije u meni. Ali sada— Glasno se nasmijem u praznom odjeljku. Jer na putu za Cassidu, kad mi je najviše trebala anestezija alkohola, nisam je mogao upotrijebiti. A sad kad mi uopće nije trebala, mogao sam plivati u alkoholu da sam htio. Uz ogradu da pokažem dužnu brigu za poštovanje prema mojem zanimanju i ne pretjerujem u javnosti. Ali nije bilo razloga koji bi me spriječio da se privatno napijem u svom odjeljku ako želim. U stvari, sve je govorilo tome u prilog. Jer ovo je bila prilika za proslavu — moj čas izbavljenja od slabosti puti i uma koja je izazivala bol kod svih običnih ljudi. Naručim bocu, čašu i led; i nazdravim sebi u ogledalu u mom odjeljku, nasuprot širokom sjedalu na kojem sam sjedio s bocom pri ruci. "Slainte, Tam Olyn bach!" reknem sebi, jer sam naručio škotski viski, a sva škotska i irska krv mojih predaka se trenutačno metaforički pjenila u mojim venama. Otpijem dugačak gutljaj. Dobar alkohol je planuo u meni i ugodno se raširio; poslije nekog vremena, bliski zidovi odjeljka se razmaknu i vrati mi se sjećanje na to kako sam jahao munje pod Padminim hipnotičkim utjecajem. Još jednom osjetim moć i bijes koji su me onda prožimali i po prvi put postanem svjestan kako sad, kad me više ne zadržavaju ljudske slabosti, mogu prekaliti svoju upotrebu onih munja. Po prvi sam put vidio mogućnosti u njihovom korištenju i moćirazaranja. Mogućnosti prema kojima je ono stoje Mathias učinio, ili čak ono što sam ja do sada napravio, bilo dječja igra. Pio sam, sanjajući o stvarima koje su moguće. I poslije nekog vremena sam zaspao, ili se onesvijestio, što god; i počeo sam sanjati. Iz budnog sam stanja prešao u taj san bez očiglednog prijelaza. Iznenada sam se našao tamo — tamo je bilo negdje na nekakvoj kamenoj padini izmeñu planina i zapadnog mora, u kamenoj kućici čije su pukotine bile začepljene busenima trave i zemljom. Jednosobna kućica bez kamina, s primitivnim ognjištem, oko kojeg su dva zida išla do rupe u krovu kroz koju je izlazio dim. Na zidu blizu vatre, na dva drvena klina zatjerana u pukotine izmeñu kamenja, visio je moj jedini vrijedan posjed. To je bilo obiteljsko oružje, pravi, izvorni škotski mač — claidheamh mor, "veliki mač". Bio je dugačak preko četiri stope, ravan, dvosjekli, široke oštrice, koja se na vrhu nije sužavala. Na dršci je bila samo jednostavna šipkica kao štitnik, krajeva okrenutih nadolje. Sve u svemu, to je bio dvoručni mač brižljivo očuvan, umotan u masne krpe i položen na klinove, jer nije imao korica. Meñutim, u to doba o kojem sam sanjao, ja sam ga skinuo i razmotao, jer za tri dana sam se morao naći s jednim čovjekom, na mjestu udaljenom pola dana hoda. Dva je dana nebo bilo vedro, sunce jarko ali hladno, a ja sam sjedio na žalu, oštreći dvije oštrice mača nekim sivim kamenom. Ujutro trećeg dana nebo je bilo oblačno, a s dnevnim svjetlom je počela padati lagana kišica. Zbog toga sam umotao mač u kut širokog, pravokutnog tartana koji sam imao na sebi i krenuo na sastanak.

46

Vlažni i hladni vjetar mi je nosio kišu u lice, ali pod debelom, skoro nauljenom vunom tartana, ja i moj mač smo bili suhi. Fina, žestoka radost se digne u meni, čudesni osjećaj veći od bilo kojeg prije. Mogao sam ga osjetiti ustima onako kako vuk sigurno osjeća vruću krv, jer nije bilo osjećaja koji bi se mogao usporediti s ovim — konačno idem po svoju osvetu. I onda se probudim. Vidio sam da je boca skoro prazna i osjetio onaj teški, tromi osjećaj pijanstva, ali je radost mog sna još uvijek bila u meni. Rastegnem se po sjedalu i opet zaspem. Ovaj put nisam sanjao. Kad sam se probudio, nisam osjećao ni traga od mamurluka. Misli su mi bile hladne, jasne i slobodne. Mogao sam se sjetiti, kao da sam sanjao trenutak ranije, one strašne radosti koju sam osjetio s mačem u ruci, odlazeći na moj sastanak na kiši. I odjednom sam jasno vidio put pred sobom. Zapečatio sam dva preostala portala — to je značilo da sam uklonio ljubav iz sebe. No, u zamjenu sam pronašao ovu radost osvete, bogatu poput vina. Skoro sam se glasno nasmijao pri toj pomisli, jer sam se sjetio što mi je onaj grupovoña Prijatelj rekao prije nego što me ostavio s tijelima onih koje je masakrirao. "Ono što sam ja napisao na ovim ljudima nemaš moći izbrisati ni ti ni bilo koji drugi čovjek." O, to je bilo istina. Nisam mogao izbrisati baš taj rukopis. Alija sam —jedini na četrnaest svjetova — imao moć i vještinu da izbrišem nešto daleko veće od toga. Mogao sam izbrisati oruña koja su tako pisala. Ja sam gospodar i jahač munje, a time mogu uništiti i kulturu i narod oba Prijateljska svijeta. Već sam vidio nagovještaje metode kojom se to može učiniti. Kad je svemirski brod stigao do Zemlje, osnovni obrisi mog plana su bili u načelu gotovi. POGLAVLJE 17 Neposredni mi je cilj bio brzi povratak na Novu Zemlju, gdje je Prvoroñeni Bright, otkupivši trupe koje su snage Kensieja Graemea bile zarobile, odmah doveo pojačanja. Pojačana jedinica se ulogorila pred Moreto-nom, glavnim gradom Sjevernog dijela, u ulozi okupacijskih snaga koje traže kredite, koje je Prijateljskim svjetovima bila dužna sad nepostojeća pobunjenička vlada, za unajmljivanje prijateljskih trupa. Meñutim, postojala je stvar za koju sam se morao pobrinuti prije nego odem na Novu Zemlju. Prvo, trebao mi je blagoslov i pečat za ono što namjeravam učiniti. Kad postaneš punopravni član ceha, nema vlasti iznad tebe — osim petnaest članova Vijeća ceha, koji paze da se ne povrijedi kredo nepristranosti po kojem radimo i postavljaju politiku ceha kojoj se svi članovi ceha moraju prikloniti. Dogovorio sam sastanak s Piersom Leafom, predsjednikom Vijeća. Jednog vedrog travanjskog jutra u St. Lou-isu, nedaleko od Konačne enciklopedije, konačno sam se našao pred njim, s druge strane širokog, uredno golog hrastovog stola u njegovom uredu na zadnjem katu Cehovskih dvora. "Prilično daleko ste dogurali za nekog tako mladog, Tame", reče on, nakon što je naručio i dobio kavu za nas dvojicu. On je bio nizak muškarac oporih manira, kasnih pedesetih, koji više nije napuštao Sunčev sustav, a i Zemlju rijetko, zbog predodžbe u javnosti o njegovom predsjedavanju. "Nemojte mi reći da još niste zadovoljni? Sto sad želite?" "Želim mjesto u Vijeću", reknem ja. Dizao je šalicu s kavom prema ustima kad sam progovorio. Nastavio ju je dizati bez zastajanja. Meñutim, kratak pogled preko ruba šalice je bio oštar kao u sokola. No, samo je rekao: "Da? Zašto?" "Reći ću vam", odgovorim. "Možda ste primijetili da imam dara da se nañem tamo gdje su priče." On postavi šalicu točno u sredinu tanjurića. "Zbog toga, Tame," reče blago, "sada stalno nosite plašt. Znate, od članova očekujemo izvjesne stvari." "Da", reknem ja. "Ali mislim daje moj dar možda mrvicu veći od običnog — oh," reknem kad su mu se obrve naglo podigle, "ne tražim da mi to unaprijed priznate. Jednostavno mislim da slučajno imam talent da bolje vidim moguće pravce razvoja situacija nego drugi članovi." Obrve mu se spuste. Malo se namršti. "Znam," reknem ja, "to zvuči kao hvalisanje. Ali zastanite i pretpostavite da imam ono što tvrdim da imam. Zar ne bi takav talent Vijeću bio jako koristan prilikom odreñivanja politike ceha?" On me oštro pogleda. "Možda," reče on, "ako je to istina — i ako uspijeva svaki puta — i još puno drugih pretpostavki." "Ali ako vas uvjerim u svaki ako, bit ćete mi pokrovitelj kad se u Vijeću idući put otvori mjesto?" On se nasmije. "Možda i hoću", reče on. "Meñutim, kako ćete mi to dokazati?"

47

"Nešto ću predskazati", reknem ja. "Predskazanje koje će tražiti — ako se ostvari—veliku političku odluku od ceha." "U redu", reče on. Još uvijek se osmjehivao. "Onda predskažite." "Egzotici," reknem ja, "rade na tome da zbrišu Prijatelje." Osmijeh nestane. Na trenutak me samo gledao. "Kako to mislite?" upita on. "Nemoguće je da Egzotici žele zbrisati bilo koga. To je ne samo protiv svega u što oni vjeruju, nego nitko ne može zbrisati dva svijeta puna ljudi i cijeli jedan način života. Što uopće želite reći s tim 'zbrisati'?" "Otprilike ono što biste i pomislili", odgovorim ja. "Srušiti prijateljsku kulturu kao aktivnu teokraciju, slomiti financijski oba svijeta i ostaviti samo dva kamena planeta puna izgladnjelog naroda koji će ili morati promijeniti svoj način života ili emigrirati na druge svjetove." Zurio je u mene. Jedan dugačak trenutak nijedan od nas ne reče ništa. "Odakle vam," upita on konačno, "ova fantastična ideja?" "Slutnja. Moj uvid u situaciju", reknem ja. "Plus činjenica daje dorsaijski časnik, Kensie Graeme, posuñen Cassiñanima u zadnji tren, porazio snage Prijatelja na Novoj Zemlji." "Pa što," reče Piers, "tako nešto se može dogoditi u bilo kojem ratu, bilo gdje, izmeñu bilo koje dvije vojske." "Ne baš," odvratim. "Kensiejeva odluka da zaobiñe sjeverni kraj prijateljskih linija i doñe im s leña ne bi uspjela da Prvoroñeni Bright nije dan ranije preuzeo zapovjedništvo i naredio napad na južni kraj Kensiejevih linija. Tu je dvostruka podudarnost. Egzotički zapovjednik se pojavljuje i napravi pravu stvar baš u trenutku kad snage Prijatelja poduzmu akciju koja ih čini ranjivima." Piers se okrene i posegne za telefonom na stolu. "Ne trebate provjeravati", reknem ja. "Ja sam to već napravio. Odluku da se Kensie posudi od Egzotika je po trenutačnom impulsu donijelo cassiñansko zapovje-. dništvo, a nije bilo načina da Kensiejeva obavještajna služba unaprijed dozna o napadu koji je naredio Bright." "Onda je to slučajnost." Piers se namršti na mene. "Ili onaj dorsaijski genij za taktiku koji svi znamo da imaju." "Ne mislite da je dorsaijski genij za taktiku malo precijenjen? A ja ne mogu kupiti tu slučajnost. Prevelika je", reknem ja. "Što onda?" zatraži Piers odgovor. "Kako to objašnjavate?" "Moja slutnja — moj uvid u situaciju — sugerira da Egzotici imaju neki način na koji mogu predskazati što će Prijatelji učiniti. Govorili ste o dorsaijskom vojnom geniju — što mislite o egzotičkom psihološkom geniju?" "Da, ali —" Piers se prekine, iznenada zamišljen. "Cijela je ta stvar fantastična." Još jednom me pogleda. "Što predlažete da učinimo?" "Pustite me da malo prekopam po tome", reknem ja. "Ako sam u pravu, za tri godine će se egzotičke trupe boriti protiv Prijatelja. Ne kao najamnici u nekakvom ratu na drugom planetu, nego u izravnom odmjeravanju snaga izmeñu Egzotika i Prijatelja." Tu zastanem. "Ako se pokaže da sam bio u pravu, vi ćete mi biti pokrovitelj da budem zamjena idućem članu vijeća koji umre ili ode u mirovinu." Još jednom je ovaj mališan, škrt na riječima, zurio u mene dugačku minutu. "Tame", reče on konačno. "Ne vjerujem ni riječi. Ali prekopavajte po tome koliko hoćete, ja ću odgovarati Vijeću što sam vas podržao — ako netko postavi to pitanje. I ako se dogodi išta od onog što ste rekli, doñite opet porazgovarati sa mnom." "Hoću", reknem ja i ustanem, osmjehujući mu se. On odmahne glavom, ostavši sjediti, ali ne reče ništa. "Nadam se da neće puno proći prije nego što se opet vidimo", reknem ja. I izañem. Stavio sam mu sitni čičak pod sedlo, da mu iritira misli u onom smjeru u kojem sam ja htio da špekulira. Meñutim, Piers Leaf je imao nesreću stoje bio jako inteligentan i kreativan; inače ne bi bio predsjednik Vijeća. On je bio čovjek koji odbija pustiti teoriju dok se ona ne sredi, ovako ili onako. Ako je ne može pobiti, vjerojatno će početi tražiti dokaze u njenu korist — čak i na mjestima gdje drugi uopće neće vidjeti dokaze. A ovaj će čičak imati tri godine da se uhvati i obradi Leafovu sliku stvari. Mogao sam ga mirno čekati dok radim na drugim stvarima. Morao sam provesti par tjedana na Zemlji, sreñujući osobne poslove, ali poslije toga sam se opet ukrcao na brod za Novu Zemlju. Prijatelji su, kao što sam bio rekao, otkupili trupe koje su im zarobile cassiñanske snage pod Kensiejem Graemeom i, odmah ih pojačavši, ulogorili pred Moet-onom, glavnim gradom Sjevernog dijela, kao okupacijske snage koje traže meñuzvjezdane kredite koje su im dužni.

48

Kredite su im, naravno, bili dužni poraženi i sada nepostojeći pobunjenici iz Sjevernog dijela koji su ih bili unajmili. Meñutim, iako ova praksa nije bila potpuno legalna, nije bilo neuobičajeno da se od svijeta traži isplata dugova koju su izvan tog svijeta napravili neki od njegovih stanovnika. Razlog je, naravno, bila ona specijalna valuta izmeñu svjetova, usluge pojedinih ljudskih jedinica, bile one psihijatri ili vojnici. Dug jednog svijeta, napravljen korištenjem usluga jedinica drugog svijeta, morao se platiti i nije se mogao izbjeći promjenom vlade. Daje to bio način izbjegavanja dugova, bilo bi najjednostavnije promijeniti vladu. U praksi se svodilo na to da pobjednik plaća sve, ako su sukobljeni interesi na nekom svijetu unajmili pomoć izvan svijeta. Nešto kao obrnuta grañanska parnica za naplatu novčane štete, gdje onaj tko izgubi mora platiti sudske troškove onog tko je dobio. Službeno je vlada Prijateljskih svjetova, kojoj nisu plaćeni vojnici koje je dala pobunjeničkoj vladi, objavila rat Novoj Zemlji kao svijetu, sve dok Nova Zemlja kao svijet ne plati dug koji su napravili neki od njenih stanovnika. U stvarnosti nije bilo neprijateljstava, a isplatu će, nakon odreñenog cjenkanja, izvršiti one vlade s Nove Zemlje koje su najizravnije upletene. U ovom slučaju uglavnom vlada Južnog dijela, jer je ona pobijedila. Ali, u meñuvremenu, prijateljske trupe okupiraju tlo Nove Zemlje, a ja sam, na samozadanom zadatku da napišem seriju članaka o tome, stigao na Novu Zemlju nekih osam mjeseci nakon što sam otišao. Ovog sam puta dospio do njihovog zapovjednika bez ikakvih problema. Meñu plastičnim zgradama logora je bilo očito kako su prijateljski vojnici dobili naredbe da stoje manje moguće iritiraju ne-Prij atelje. Nijedan vojnik nije govorio njihovim narječjem, od ulaza u logor pa sve do zapovjednikovog ureda, uključujući i njega samog. No, usprkos činjenici da mi je govorio 'vi', a ne 'ti', nije bio sretan što me vidi. "Zapovjednik Wassel", predstavi se on. "Sjednite, novinaru 01yn. Čuo sam za vas." Bio je negdje u kasnim četrdesetima ili ranim pedesetima, jako kratko ošišane sijede kose. Bio je grañen četvrtasto, poput donjeg dijela štalskih vrata, i imao je tešku, četvrtastu čeljust, koja nije imala problema sa smrknutim izgledom. I sad je izgledala smrknuto, koliko je god pokušavao izgledati bezbrižno - a ja sam znao razlog zbog kojeg se njegov izraz bunio protiv njegovih namjera. "Pretpostavljao sam da ćete čuti", reknem ja, smrknut na svoj način. "Tako da ću nešto razjasniti, odmah vas podsjećajući na nepristranost Meñuzvjezdane novinske službe." On sjedne. "Znamo za to," reče on, "a ja ne sugeriram da ste nam vi neskloni, novinaru. Žalimo zbog smrti vašeg šogora i zbog vašeg ranjavanja. Ali, želio bih ukazati na činjenicu da Novinska služba, poslavši vas, od svih svojih članova, da napravite seriju članaka o našoj okupaciji ovog teritorija na Novoj Zemlji—" "Da budem potpuno jasan!" prekinem ga ja. "Ja sam odabrao ovaj zadatak, zapovjednice. Ja sam tražio da mi ga dodijele!" Sad mu je lice bilo smrknuto kao kod buldoga, s vrlo malo prijetvornosti. Ja sam ga isto tako ogorčeno gledao u oči. "Vidim da ne shvaćate, zapovjednice." Izrecitirao sam te riječi što sam mogao metalnijim tonom, a ton je — barem mome uhu — bio dobar. "Roditelji su mi umrli kad sam bio mlad. Odgojio me je stric i cilj mog života je bio biti novinar. Za mene je Novinska služba važnija od bilo koje institucije ili ljudskog bića na svih četrnaest civiliziranih svjetova. Kredo članova ceha nosim u srcu, zapovjednice. A ključna rečenica toga kreda je nepristranost — poništavanje, brisanje svakog osobnog osjećaja koji bi se mogao sukobiti s novinarskim radom ili na njega i u najmanjoj mjeri utjecati." On me i dalje smrknuto gledao s druge strane stola, a tračak sumnje — meni se činilo postupno — navuče se na njegovo željezno lice. "Gospodine 01yn", reče on konačno, a neutralniji naslov je značio neodlučno olakšavanje formalnog mačevalačkog stava kojim smo započeli naš razgovor. "Pokušavate li mi vi to reći da ste došli pisati te članke kao dokaz da niste nenaklonjeni?" "Ni vama, ni bilo kojem drugom narodu ili stvari," reknem ja, "u skladu s novinarskim kredom. Ta će serija biti javno svjedočanstvo u korist našeg kreda i zbog toga će biti na korist svima koji nose ovaj plašt." Mislim da mi nije čak ni onda povjerovao. Razum mu je ratovao s onim što sam mu govorio, a ovo moje ukazivanje na nesebičnost mu je sigurno zvučalo kao hvalisanje iz usta nekog za koga zna da nije Prijatelj. Ali u isto sam vrijeme govorio njegovim jezikom. Stroga radost požrtvovnosti, stoičko sasijecanje mojih osobnih osjećaja zbog obavljanja dužnosti, sve je to zvučalo istinito uz uvjerenja s kojima je živio čitav život. "Vidim", reče on konačno. Ustane i pruži mi ruku preko stola dok sam i ja ustajao. "Dakle, novinaru, ne mogu reći da nam je drago što vas vidimo ovdje, čak i sada. Ali surañivat ćemo s vama koliko je moguće u razumnim okvirima. Iako će nam svaka serija koja govori o tome da smo mi ovdje kao nedobrodošli posjetitelji na tuñoj planeti sigurno škoditi u očima ljudi svih četrnaest planeta."

49

"Mislim da ovaj put neće", reknem ja kratko dok smo se rukovali. On mi pusti ruku i pogleda s iznenada obnovljenom sumnjom. "Ja planiram napraviti seriju kolumni", objasnim mu. "Bit će nazvana Razlozi zbog kojih prijateljske trupe okupiraju Novu Zemlju, a potpuno će se ograničiti na istraživanje mišljenja i stavova vas i vaših ljudi u okupacijskim snagama." Zurio je u mene. "Do viñenja", reknem ja. Izašao sam, čuvši njegovo napola promumljano "do viñenja" za sobom. Znao sam da sam ga ostavio nesigurnog, sjedi li na kutiji jakog eksploziva ili ne. Meñutim, kao što sam i očekivao, počeo je mijenjati mišljenje kad su se prvi članci serije pojavili u vijestima Novinske službe. Postoji razlika izmeñu obične reportaže i kolumne. U kolumni možeš navesti i vragove razloge za nešto, a sve dok se osobno distanciraš od toga možeš očuvati vlastitu reputaciju nepristranosti. Ja sam iznio prijateljske razloge, njihovim vlastitim riječima i izričajima. To je bio prvi put da se o prijateljskim vojnicima u meñuzvjezdanim vijestima pisalo bez negativne kritike; naravno, Prijateljima je svaka negativna kritika predstavljala nesklonost. Jer oni u svom životu nisu poznavali polu-mjere i nisu ih priznavali ni kod drugih. Kad sam došao do polovice serije, zapovjednik Was-sel i cijele njegove okupacijske snage su me prigrlile svojim smrknutim srcima koliko se jednog ne-Prijatelja moglo prigrliti. Naravno, zbog serije su Novozemljani vrisnuh tražeći da se piše o njihovoj strani okupacije. I jedan vrlo dobar novinar po imenu Moha Skanosky je od ceha dobio zadatak da učini baš to. Meñutim, ja sam imao prednost u javnosti, a članci su imali tako jak utjecaj da su skoro uvjerili mene, njihovog pisca. Kad se barata riječima, u njima postoji magija, i kad sam dovršio seriju skoro sam bio spreman u sebi tražiti nekakvu izliku i sućut za ove nepopustljive ljude spartanske vjere. Meñutim, tu je bio claidheamh mor, nenaoštren i nenapojen, obješen na kamenom zidu moje duše, koji se nije htio prikloniti nikakvim slabostima. POGLAVLJE 18 Ipak me je ceh još uvijek promatrao, pa sam po povratku u St. Louis na Zemlji meñu ostalom poštom našao pisamce Piersa Leafa. Dragi Tame! Tvoja je serija bila dostojna divljenja. Meñutim, imajući na pameti ono o čemu smo razgovarali kad smo se zadnji puta vidjeli, mislim da bi ti obično izvještavanje izgradilo bolju profesionalnu reputaciju nego ovakve stvari. Uz najbolje želje za budućnost, P. L. Ovo je bilo sasvim jasno upozorenje da me se ne želi vidjeti kako se osobno uplećem u situaciju koju sam mu rekao da ću istražiti. To me je moglo navesti da nekih mjesec dana odgodim put na Ste. Marie koji sam bio planirao. No, baš je onda Donal Graeme, koji je bio prihvatio položaj ratnog zapovjednika Prijatelja, obavio svoje prvo podpovršinsko izvlačenje prijateljskih ekspe-dicijskih snaga s Cobvja, rudarskog svijeta bez atmosfere u istom sustavu kao i Egzotički svjetovi i Ste. Marie. Kao rezultat tog spašavanja, egzotičko je plaćeničko zapovjedništvo bilo ozbiljno potreseno i moralo se reorganizirati pod zapovjedništvom Geneva bar-Colmaina. Usprkos općem divljenju Graemeovoj vještini, javnost je ovu situaciju vidjela kao neočekivani oprost prijateljskim snagama koje su bile agresor na Cobvju. Kako su se Egzotici uglavnom sviñali svima na preostalih dvanaest svjetova, ono pažnje koju su moji članci bili privukli, bilo je potpuno izbrisano. To što sam se nadao dobiti njihovim objavljivanjem, već sam dobio popuštanjem neprijateljstva prema meni osobno od strane zapovjednika Wassela i njegovih okupacijskih snaga. Otišao sam na Ste. Marie, mali ali plodan svijet koji je, s Cobvjem i nekoliko nenaseljenih stijena kao što je Zombri, dijelio Procvonov sustav zajedno s Egzotičkim svjetovima, Marom i Kultisom. Službena svrha moje posjete je bila da vidim kakav je utjecaj vojni debakl na Cobvju imao na ovaj mirni planet s njegovom uglavnom katoličkom i dominatno ruralnom populacijom. Iako meñu njima nije bilo službenih veza osim sporazuma o uzajamnoj pomoći, Ste. Marie je silom svemirskog zemljopisa bila skoro pod starateljstvom većih, moćnijih Egzotičkih svjetova. Poput svih onih s bogatim i moćnim susjedima, vlada i poslovi Ste. Marie su se dizali i padali u skladu sa sudbinom Egzotika. Čitateljstvu s četrnaest svjetova bilo bi zanimljivo vidjeti kako je obrat situacije na Cobvju promijenio vjetrove politike i javnog mišljenja na Ste. Marie. Kao što je svatko mogao i očekivati, okrenuo ih je u suprotnom smjeru. Poslije nekih pet dana traženja veza, konačno sam dogovorio intervju s Marcusom O'Dovneom, bivšim predsjednikom i političkom silom u

50

takozvanoj Plavoj fronti, stranci koja je izgubila vlast na Ste. Marie. Trebalo mi je manje od pola pogleda da vidim kako puca od slabo skrivene radosti. Sreli smo se u njegovom hotelskom apartmanu u Blauvainu, glavnom gradu Ste. Marie. Nije bio ništa viši od prosjeka, ali glava mu je bila prevelika, teških kostiju i snažnih crta lica pod valovitom bijelom kosom.'Glava mu je nespretno sjedila na bucmastim i prilično uskim ramenima, a on je još imao naviku bučanja tonom mitingaškog govornika tokom običnog razgovora i to mi ga nije omili-lo. Izblijedjele plave oči su mu sjale dok je govorio. "... probudio ih, tako mi —bora!" reče on kad smo sjeli u premekane naslonjače njegovog apartmana, s pićem u rukama. Zastao je, glumački malo zadržavši dah prije nego što je naglasio ono "—bora!" kao da je želio da primijetim kako je skoro upotrijebio ime Božje, ali se na vrijeme sabrao. To mu je, kako sam otkrio, bio redovni trik, to zaustavljanje prije nego što bi upotrijebio prostotu ili opscenost, kao da to čini u zadnji tren. "— obični narod — seljački narod", govorio je, povjerljivo se naginjući prema meni. "Oni su ovdje spavali. Spavali su godinama. Uljuljali su ih u san oni—Belialovi sinovi na Egzotičkim svjetovima. Ali ova stvar na Cobvju ih je probudila. Otvorila im oči!" "Uljuljali ih u san — kako?" upitam ga ja. "Mazanje očiju, mazanje očiju!" O'Dovne se ljuljao naprijed-nazad na kauču. "Mañioničarska predstava! Psihijatrijska taktika — o, tisuću i jedna stvar, novinaru. Ne biste vjerovali!" "Mogli bi moji čitatelji", reknem. "A da navedete neke primjere?" "Ma—odnijeli vam čitatelje! Da, kažem—odnijeli vam čitatelje!" Opet se zaljulja, upućujući mi ponosan pogled. "Ja sam zabrinut za običnog stanovnika mog vlastitog svijeta! Običnog stanovnika. On zna primjere, on zna koje prisile, on zna koje krivde! Mi ovdje nismo sporedna predstava, gospodine Olvn, iako možda vi tako mislite! Ne, kažem — odnijeli vam čitatelje, i — odnijeli vas! Ja neću nikome stvarati probleme kod onih — beba u haljama tako što ću navoditi primjere." "U tom slučaju mi ne dajete puno materijala za pisanje", reknem ja. "Onda, pretpostavimo da malo promijenimo područje. Koliko sam shvatio, vi tvrdite da je sadašnja vlada na vlasti samo zbog egzotičkih pritisaka na Ste. Marie?" "Oni su povlañivači, jasno i glasno, gospodine 01yn. Vlada — ne, ne! Zovite ih Zelena fronta, jer to je sve što oni jesu! Tvrde da predstavljaju sav narod na Ste. Marie. Oni — vi poznajete našu političku situaciju?" "Koliko sam ja shvatio", reknem, "vaš je ustav izvorno podijelio planet u političke jedinice jednakih površina, s po dva predstavnika u planetarnoj vladi iz svake jedinice. A sad, koliko shvaćam, vaša stranka tvrdi kako je rast gradske populacije dozvolio seljačkim jedinicama da kontroliraju gradove, jer grad kao što je Blauvain s pola milijuna stanovnika nema ništa više predstavnika nego jedinica s tri-četiri tisuće ljudi?" "Točno tako, točno tako!" O'Dovne se nagne naprijed i povjerljivo mi zabuči na uho. "Potreba za ponovnom podjelom je gorući problem, kao što je uvijek bio u takvim povijesnim situacijama. Ali, hoće li Zelena fronta sebi glasovima oduzeti vlast? Teško vjerojatno! Samo hrabar potez — samo široko prihvaćena revolucija ih može maknuti s položaja i našu stranku, koja predstavlja običnog čovjeka, zanemarenog čovjeka, nepovlaštenog gradskog čovjeka, dovesti na vlast." "Mislite daje široko prihvaćena revolucija moguća u sadašnjem trenutku?" Namjestim razinu snimanja na niže. "Prije Cobvja, rekao bih —ne! Koliko sam se god nadao nečem takvom — ne! Ali poslije Cobvja—" On se prekine i trijumfalno zavali nazad, značajno me gledajući. "Poslije Cobvja?" ponukam ga ja, jer značajni pogledi i značajne tišine mi ne koriste u izvještavanju. Ali O'Dovne je bio političarski preoprezan da bi se vlastitim izjavama satjerao u kut. "Pa poslije Cobvja", reče on, "postalo je jasno svakom čovjeku koji razmišlja na ovom svijetu — da će Ste. Marie morati krenuti sama. Da ćemo možda morati bez parazitske, vladajuće ruke Egzotika. A gdje će se naći ljudi koji će kormilariti napaćenim brodom Ste. Marie kroz oluje budućnosti? U gradovima, novinaru! U redovima onih meñu nama koji su se uvijek borili za običnog čovjeka. U našoj stranci, u Plavoj fronti!" "Shvaćam", rekoh. "Ali po vašem ustavu, zar ne bi promjena predstavnika tražila izbore? I zar se izbori ne mogu zatražiti samo većinom glasova sadašnjih predstavnika? I zar Zelena fronta nema sada tu većinu, tako da nije vjerojatno kako će oni zatražiti izbore koji bi većinu od njih maknuli s položaja?" "Istina!" zabuči on. "Istina!" Ljuljao se naprijed--nazad, gledajući me s onim istim nagovještajem značajnosti. "Onda ne vidim kako je moguća ona široko prihvaćena revolucija o kojoj ste govorili, gospodine O'Dovne." "Sve je moguće!" odgovori on. "Običnom čovjeku ništa nije nemoguće! Cuju se razne stvari, osjeća se vjetar promjene. Tko to može zanijekati?" Ja prekinem snimanje. "Vidim da ne stižemo nikamo. Možda ćemo neslužbeno više napredovati?" rJ

51

"Neslužbeno! Apsolutno! Stvarno — apsolutno!" reče on srdačno. "Ja sam jednako voljan odgovarati na pitanja neslužbeno koliko i službeno, novinaru. A shvaćate li zašto? Zato jer je meni službeno — službeno i neslužbeno —jedno te isto. Jedno te isto!" "Dobro, onda," reknem ja, "kako bi bilo da mi kažete što se to čuje? Možete li mi neslužbeno navesti neke primjere?" On se nagne prema meni i snizi glas. "Došlo je do—okupljanja, čak i u ruralnim područjima", promrmlja. "Znakovi nemira — toliko vam mogu reći. Ako me budete pitali za mjesta — imena — pa ne. Neću vam reći." "Onda mi ne ostavljate ništa osim nejasnih nagovještaja. Iz toga ne mogu napraviti priču", reknem. "A pretpostavljam da biste voljeli da se napiše priča o ovoj situaciji?" "Da, ali—" Njegove se snažne čeljusti stisnu. "Neću vam reći. Neću riskirati — neću vam reći!" "Vidim", uzvratim ja. Čekao sam ga dugačku minutu. On otvori usta, zatvori ih i počne se vrpoljiti po kauču. "Možda," reknem, "možda postoji izlaz iz ovoga." On mi ispod svojih bijelih obrva uputi brz, skoro sumnjičav, pogled. "Možda bih ja vama mogao reći", reknem tiho. "Vi ne biste morali ništa potvrñivati. I naravno, kao što kažem, čak i moje primjedbe bi bile neslužbene." "Vi — meni reći?" Oštro me pogleda. "Zašto ne?" reknem nehajno. Bio je previše dobar u javnim nastupima da bi mu se zbunjenost vidjela na licu, ali je nastavio zuriti u mene. "U Novinskoj službi imamo vlastite pristupe informacijama i iz njih možemo izgraditi opću sliku, čak i ako neki dijelovi nedostaju. E sad, govoreći hipotetički, naravno, opća slika Ste. Marie u ovom trenu izgleda otprilike onako kako ste je vi opisali. Znakovi nemira, okupljanja i glasine nezadovoljstva sadašnjom — moglo bi se reći marionetskom—vladom." "Da", zagromori on. "Da, baš ta riječ. To su oni, —nemila marionetska vlada!" "U isto vrijeme," nastavim ja, "kao što smo već raspravili, ova je marionetska vlada sposobna ugušiti svaki lokalni ustanak i ne namjerava raspisati izbore koji će je ukloniti s vlasti; i — osim raspisivanja takvih izbora — izgleda da nema ustavnog načina da se promijeni status quo. Izgleda da su vrlo sposobni i nesebični vode koje bi Ste. Marie inače mogla — kažem mogla, kao neutralac, naravno — naći u Plavoj fronti pravno obvezani da ostanu privatni grañani bez moći da spase svoj svijet od stranih utjecaja." "Da", promrmlja on, zureći u mene. "Da." "I zbog toga, koji put ostaje otvoren onima koji bi htjeli spasiti Ste. Marie od njene sadašnje vlade?" Nastavim dalje. "Kako su svi pravni putevi priziva zatvoreni, hrabrim ljudima, jakim ljudima, moglo bi se učiniti daje jedini preostali put u takvim teškim vremenima zanemarivanje normalne procedure. Ako ne postoji ustavni način za uklanjanje ljudi koji sad drže uzde vlasti, možda ih se treba ukloniti na drugi način, zbog navodnog dobra Ste. Marie i svakog na njoj." I dalje je zurio u mene. Usne su mu se malo micale, ali nije ništa rekao. Činilo se da su mu se, ispod njegovih bijelih obrva, blijede plave oči malo izbuljile. "Ukratko — izgleda da je onima koji vjeruju da ovaj planet treba spasiti jedino rješenje državni udar bez krvi, izravno i prisilno uklanjanje ovih loših voña s položaja. E sad, znamo—" "Čekajte—" prekine me Doyne bučeći. "Moram vam reći, sad i ovdje, novinaru, da se moja šutnja ne smije shvatiti kao da dajem pristanak na ovakve špekulacije. Nećete javiti—" "Molim vas", prekinem sad ja njega, dižući ruku. On se primiri lakše nego što se moglo očekivati. "Sve ovo je moja savršeno teoretska pretpostavka. Uopće ne smatram da ima išta sa stvarnom situacijom." Nakratko zastanem. "Jedino pitanje u ovoj projekciji situacije — teoretske situacije — jest stvar provedbe. Shvaćamo da su, što se tiče brojeva i opreme, snage Plave fronte bile brojčano jače u omjeru stotinu prema jedan na zadnjim izborima, ali i da se teško mogu usporediti s planetarnim snagama vlade Ste. Marie." "Naša potpora — naša široka potpora—" "Oh, naravno", reknem ja. "Ipak, tu je još uvijek pitanje kako će se stvarno poduzeti nekakva fizički efikasna akcija u ovoj situaciji. Za to će biti potrebna oprema i ljudi — naročito ljudi. Time, naravno, mislim na vojnike koji će ili moći uvježbati sirove domaće trupe ili sami poduzeti odlučnu akciju—" "Gospodine 01yn," reče O'Dovne, "moram protestirati zbog ovakvih razgovora. Moram odbaciti ovakve razgovore. Moram" — ustane i počne koračati po sobi, a ja sam ga gledao kako hoda amo-tamo, mašući rukama — "moram odbiti slušati ovakve razgovore." "Oprostite mi", reknem. "Kao što sam spomenuo, samo se igram s hipotetičkom situacijom. Ali poanta do koje pokušavam doći—" "Poanta do koje pokušavate doći se mene ne tiče, novinaru!" reče O'Dovne, zaustavivši se ispred mene strogog lica. "Ta se poanta ne tiče nas u Plavoj fronti."

52

"Naravno da ne", reknem ja smirujući ga. "Znam da vas se ne tiče. Naravno, cijela je ta stvar nemoguća." "Nemoguća?" O'Dovne se ukoči. "Stoje tu nemoguće?" "Pa cijela ta stvar s državnim udarom", reknem. "To je očito. Svaki takav pothvat bi zahtijevao vanjsku pomoć — ono s uvježbanim vojnicima, na primjer. Takve bi vojnike morao dati neki drugi svijet — a koji bi to drugi svijet bio voljan iznajmiti vrijedne trupe za špekuli-ranje jednoj opskurnoj stranci, koja nema vlast, na Ste. Marie?" Pustio sam da mi glas zamre i sjedio osmjehujući se, gledajući ga, kao da očekujem da će mi odgovoriti na zadnje pitanje. A on je sjedio zureći u mene kao da očekuje da ja odgovorim. Sigurno je prošlo dobrih dvadeset sekundi dok smo sjedili u tišini, očekujući nešto jedan od drugoga, prije nego što sam je ja još jednom prekinuo, dižući se dok sam govorio. "Očito," reknem, s trunkom žaljenja u glasu, "nitko. Dakle, moram zaključiti da nećemo vidjeti neku značajnu promjenu vlade ili odnosa s Egzoticima. Dakle" — i pružim mu ruku — "moram se ispričati što sam ja taj koji prekida ovaj intervju, gospodine O'Dovne, ali vidim da sam izgubio pojam o vremenu. Za petnaest minuta trebam biti na drugom kraju grada, u vladinoj zgradi, zbog intervjua s predsjednikom, da dobijem drugu stranu slike, a onda ću morati juriti nazad u svemirsku luku da stignem na večerašnji brod za Zemlju." On automatski ustane i stisne mi ruku. "Ne smeta", započne. Glas mu na tren opet zabuči, a onda poklekne do običnog tona. "Uopće ne smeta — bio mi je užitak upoznati vas s našom pravom situacijom, novinaru." Pusti mi ruku, skoro sa žaljenjem. "Onda, doviñenja vam", reknem. Okrenem se da odem i bio sam na pola puta do vrata kad se njegov glas prolomi za mnom. "Novinaru Olvn-*-" Stanem i okrenem se. "Da?" "Osjećam" — glas mu iznenada zabuči — "dužnost mi je pitati vas — dužnost prema Plavoj fronti, dužnost prema mojoj stranci da tražim od vas da mi kažete svaku glasinu koju ste mogli čuti o identitetu bilo kojeg svijeta — bilo kojeg — spremnog da doñe u pomoć dobre vlade ovdje na Ste. Marie. Imi smo vaši čitatelji, ovdje na ovom svijetu, novinaru. I nama dugujete informacije. Jeste li čuli za neki svijet koji je — za koji se javlja, govori, što god — spreman pružiti pomoć jednom širokom pokretu na Ste. Marie da se zbaci egzotički jaram i osigura jednako predstavljanje svih ljudi?" Uzvratim mu pogled. Pustio sam ga da čeka sekundu--dvije. , "Ne", odgovorio sam. "Ne, gospodine O'Dovne, nisam." On je stajao nepokretno, kao da su ga moje riječi prilijepile na mjestu, nogu malo raširenih, brade dignute visoko, izazivajući me. "Zao mije", reknem. "Do viñenja." Izašao sam. Mislim da mi čak nije ni odgovorio na pozdrav. Otišao sam do vladine zgrade i proveo dvadeset minuta u slušanju smirujućih, ugodnih otrcanih fraza u intervjuu s Charlesom Perrinijem, predsjednikom vlade Ste. Marie. Onda sam se vratio, preko New San Marcosa i Joseph's Towna, u svemirsku luku i na svemirski brod za Zemlju. Na Zemlji sam se zadržao samo da provjerim poštu i onda sam se odmah prebacio brodom do Sloge i do sjedišta Ujedinjenog vijeća crkava, koje je vladalo nad oba Prijateljska svijeta, Slogom i Udrugom. U gradu sam proveo pet dana, hladeći se po raznim uredima i garderobama nižih časnika njihovog takozvanog Ureda za odnose s javnošću. Šestog se dana pisamce, koje sam zapovjedniku Wasselu poslao odmah po dolasku, isplatilo. Odveli su me u samu zgradu Vijeća i nakon što su me pretražili — postojale su neke nasilne sektaške razlike izmeñu crkvenih grupa na samim Prijateljskim svjetovima, pa nisu pravili izuzetke čak ni kod novinara — pušten sam u neki ured visokog stopa i golih zidova. Tamo je, okružen s nekoliko stolica ravnog naslona, usred crno-bijelo popločane sobe, stajao teški stol iza kojeg je sjedio muškarac odjeven potpuno u crno. Na njemu su bile bijele jedino ruke i lice. Sve ostalo je bilo pokriveno. Ali ramena su mu bila široka i četvrtasta poput vrata štaglja, a iznad njih, na bijelom licu su bile oči crne poput njegove odjeće i činilo mi se da plamte. Ustao je i obišao stol, za pola glave viši od mene, i pružio mi ruku. "Bog bio s vama", reče on. Ruke nam se sretnu. U tankoj crti njegovih ravnih usta je bio nagovještaj tračka zabavljenosti, a činilo mi se da pogled njegovih očiju prolazi kroz mene poput dva skalpela. Stisnuo mije ruku, nejako, ali s nagovještajem snage koja bi mogla prste zdrobiti poput škripca, ako on tako odluči.

53

Konačno sam se našao licem u lice s Prvoroñenim iz onog Vijeća staraca koje je vladalo združenim crkvama Sloge i Udruge, njim kojeg su zvali Bright, prvim meñu Prijateljima. POGLAVLJE 19 "Dolazite s dobrim preporukama od zapovjednika Wassela", reče on nakon što smo se rukovali. "Neobična stvar za novinara." To je bila izjava, ne izrugivanje, i ja poslušam njegovu ponudu — skoro više naredbu od poziva — da sjednem kad se vratio i sjeo za svoj stol. U tom je čovjeku bilo moći, obećanja crnog plamena. Poput obećanja plamena, padne mi iznenada na pamet, u barutu kojeg su Turci 1867. pohranili u Partenonu, kad je granata koju su ispalili Venecijanci pod Morosinijem potpalila barut i raznijela središte bijelog hrama. U menije uvijek postojao posebni mračni kutak mržnje prema toj granati i toj vojsci — jer ako mi je kao dječaku Partenon bio živo nijekanje Mathiasovog mraka, razaranje izazvano tom granatom je bilo dokaz kako mrak pobjeñuje, čak i u samom srcu svjetla. Tako sam, gledajući Prvoroñenog Brighta, u mislima ga povezao s tom starom mržnjom, iako sam pazio da sakrijem svoje osjećaje od njegovog pogleda. Do sada sam samo kod Padme osjetio takvu probojnu moć pogleda — a ovdje je postojao i čovjek iza pogleda. Jer sam pogled je bio pogled Torquemade, glavnog pokretača inkvizicije u drevnoj Španjolskoj — kao što su i drugi to primijetili prije mene; jer prijateljska crkva nije bila bez svojih potiskivača i gušitelja hereze. Ali iza tog pogleda se kretala politička inteligencija uma koji je znao kad vezati i kad pustiti s lanca sile ova dva planeta. Po prvi sam put shvatio osjećaje nekog tko, prvi put ušavši sam u lavlji kavez, čuje kako se iza njega zatvaraju čelična vrata. I po prvi sam put, otkako sam stajao u Sobi kazala Konačne enciklopedije, osjetio slabljenje koljena —jer što ako ovaj čovjek nema slabosti i ako, pokušavajući kontrolirati njega, samo odam svoje planove? Meñutim, navike iz tisuću intervjua su mi dolazile u pomoć, pa mi je, čak i dok su me sumnje pogañale i pripijale se uz mene, jezik radio automatski. "... potpunu suradnju zapovjednika Wassela i njegovih ljudi na Novoj Zemlji", reknem. "To jako cijenim." "I ja," reče Bright promuklo, dok mu je pogled gorio, "cijenim novinara koji nema sklonosti ili nesklonosti. Inače ne biste bili ovdje u mom uredu i intervjuirali me. Rad Gospodnji meñu zvijezdama mi ostavlja malo vremena za zabavljanje bezbožnika iz sedam sustava. A sad, što je razlog za ovaj intervju?" "Razmišljao sam da napravim projekt," reknem, "u kojem ću Prijatelje ljudima s drugih svjetova prikazati u boljem svjetlu—" "Da pokažete svoju vjernost kredu vašeg zanimanja — kao što je Wassel rekao?" prekine me Bright. "Pa da", reknem. Malo sam se ukrutio na mojoj stolici. "Postao sam siroče u ranoj dobi, a san mi je bio da se pridružim Novinskoj službi—" "Ne tratite mi vrijeme, novinaru!" Brightov tvrdi glas udari poput sjekire po nedovršenom dijelu moje rečenice. Iznenada opet ustane, kao da je energija u njemu prevelika za zadržavanje, i došulja se oko stola, pa stane nada mnom, palaca zakačenih za pojas na uskom struku, koščatog, sredovječnog lica okrenutog prema meni. "Što je vaš kredo meni, koji se krećem u svjetlu Božje riječi?" "Svi se mi krećemo u vlastitim svjetlima, svaki na svoj način", reknem ja. Sad mi je stajao toliko blizu da nisam mogao ustati i suočiti se s njim kako su me instinkti nagovarali. Bilo mi je kao da me drži pod sobom fizički pritisnutog u stolicu. "Da nije moga kreda, mene sada ne bi bilo ovdje. Možda ne znate što se dogodilo meni i mom šogoru od ruku jednog vašeg grupovoñe na Novoj Zemlji—" "Znam." Ta je riječ bila bez milosti. "Sigurno su vam se već ispričali za to. Slušajte me, novinaru." Tanke mu se usne malo iskrive u kiselom osmijehu. "Vi niste pomazanik Gospodinov." "Ne", reknem. "Kod onih koji slijede Božju riječ možda postoji razlog da vjeruju kako djeluju zbog nečeg višeg od vlastitih sebičnih interesa. Ali kod onih bez Svjetla, kako može postojati bilo kakva vjera osim u njih same?" Iskrivljeni osmijeh na njegovim usnama se rugao njegovim riječima, rugao se izdeklamiranim frazama kojima me nazivao lažljivcem — i izazivao me da zaniječem njegovu sofisticiranost koja mu je dozvoljavala da me prozri. Ovog se puta ukočim s uvrijeñenim izgledom na licu. "Izrugujete se mojem novinarskom kredu samo zato što nije vaš!" prasnem na njega. Moj izljev nije dirnuo niti njega niti njegov iskrivljeni osmijeh. "Gospodin ne bi odabrao budalu da bude Prvo-roñeni u Vijeću naših crkava", reče on — i okrenuvši mi leña proñe oko stola i opet sjedne. "Toga ste se trebali sjetiti prije nego što ste došli na Slogu, novinaru. Ali u svakom slučaju sada to znate."

54

Zurio sam u njega, skoro oslijepljen blještavilom vlastitog razumijevanja. Da, sad sam znao — i saznavši to, iznenada vidio kako je on sam sebe isporučio iz vlastitih usta u moje ruke. Plašio sam se da će se pokazati kako on nema slabosti koje bih mogao iskoristiti, kao što sam iskorištavao slabosti slabijih muškaraca i žena. I to je bila istina — on nije imao običnih slabosti. No, u istom trenu on je imao jednu neobičnu. Jer njegova je slabost bila u njegovoj snazi, istoj onoj sofisticiranosti koja gaje uzdigla da bude vladar i voña svog naroda. Njegova je slabost bila u tome daje, da postane ono stoje bio, morao biti fanatičan koliko i najgori — ali uz još i nešto više. Morao je imati dodatnu snagu koja mu omogućuje da odloži fanatizam kad mu se počne miješati u poslove s voñama drugih svjetova — onima sebi jednakima, koji obavljaju iste poslove. Ovo, ovo mije nehotično upravo priznao. Za razliku od onih divljookih, crno odjevenih oko sebe, on nije bio ograničen na fanatički pogled na univerzum koji je sve bojao ili potpuno bijelo ili potpuno crno. On je mogao vidjeti i baviti se nijansama izmeñu te dvije boje — nijansama sivog. Ukratko, mogao je biti političar kad bi htio — i kao političara sam ga imao. Kao političara sam ga mogao odvesti u političarsku grešku. Cijeli se opustim. Pustio sam da me ukočenost iznenada napusti dok je njegov pogled počivao na meni. I uzdahnem dubokim, drhtavim uzdahom. "U pravu ste", reknem mrtvim glasom. Ustanem sa stolice. "Dobro, sad nema svrhe. Idem—" "Idete?" Glas mu prasne poput puščanog hica, zaustavivši me. "Jesam li rekao da je intervju gotov? Sjednite!" Užurbano se vratim sjesti. Pokušavao sam izgledati blijedo i mislim da sam uspio. Jer, koliko sam ga iznenada shvatio, još uvijek sam bio u lavljem kavezu, a on je bio lav. "A sada," reče on, piljeći u mene, "što ste se stvarno nadali dobiti od mene — i od nas, izabranih od Boga na ova dva svijeta?" Ja ovlažim usne. "Govorite", reče on. Nije digao glas, ali tihi, prodorni tonovi su obećavali osvetu ako ne poslušam. "Vijeće—" promrmljam. "Vijeće? Vijeće naših staraca? Sto je s njim?" "Ne to", reknem, gledajući u pod. "Vijeće novinarskog ceha. Htio sam postati član. Vi Prijatelji bi mogli biti način za ući u njega. Nakon što je Dave — nakon onog što se dogodilo mom šogoru — kad sam s Wasselom pokazao da mogu obaviti svoj posao ne pokazujući nesklonost čak ni prema vama — to je privuklo pozornost na mene, čak i u cehu. Ako budem mogao nastaviti s time — ako budem mogao podići javno mišljenje o vama u drugih sedam sustava — to bi diglo i mišljenje o meni. I u cehu." Prestanem govoriti. Polako dignem pogled prema njemu. Piljio je u mene s trpkim humorom. "Ispovijed čisti dušu čak i takvima kao što ste vi", reče on mrko. "Recite mi, razmišljali smo o poboljšanju naše javne slike meñu odbačenima od Gospoda na drugim svjetovima?" "Pa to ovisi", reknem ja. "Trebao bih ovdje potražiti materijal za priče. Prvo—" "Sad to nije važno!" On opet ustane iz svoje stolice, a pogled je i meni zapovijedio da ustanem, tako da sam to i učinio. "To ćemo raspraviti za par dana", reče on. Njegov torquemadski osmijeh me pozdravljao. "Do viñenja za sada, novinaru." "Do—viñenja", uspijem reći. Okrenem se i drhtavo izañem. Ta drhtavost nije bila potpuno hinjena. Noge su mi bile slabe, kao da sam balansirao na rubu ponora, a suhi jezik mi se zalijepio za nepce. Idućih nekoliko dana sam prtljao po gradu, navodno prikupljajući pozadinski materijal. I onda, četvrti dan nakon što sam se sastao s Prvoroñenim Brightom, još sam jednom pozvan u njegov ured. Stajao je kad sam ušao i ostao je stajati, na pola puta izmeñu vrata i svog stola. "Novinaru," reče on naglo kad sam ušao, "pada mi na pamet da u svojim izvještajima ne možete blagonaklono pisati o nama, a da drugi članovi ceha ne primijete blagonaklonost. Ako je tako, od kakve ste mi koristi?" "Nisam rekao da ću pisati blagonaklono", odgovorim indignirano. "Ali ako mi pokažete nešto dobro o čemu mogu izvijestiti, onda mogu pisati o tome." "Da." Oštro me pogleda svojim crnim plamenima od očiju. "Doñite onda i pogledajte naš narod." Izveo me iz svog ureda u cijev dizala, pa u garažu gdje su nas čekala stožerna kola. Ušli smo i vozač nas poveze iz Grada vijeća, kroz kraj koji je bio gol i kamen, ali uredno podijeljen u farme. "Promatrajte", reče Bright suho dok smo se vozili kroz gradić koji nije bio ništa veći od sela. "Samo jedna kultura dobro raste na našim siromašnim svjetovima — i to su tijela naših mladića, koje iznajmljujemo kao vojnike, da naš narod ne gladuje i da naša vjera ustraje. Sto to nagrñuje te mladiće i druge ljude kraj kojih prolazimo, pa da im oni s drugih svjetova toliko zamjeraju, čak i dok ih unajmljuju da se bore i umiru u njihovim tuñim ratovima?"

55

Ja se okrenem i ugledam ga kako me opet gleda s mrkom zabavljenošću. "Njihovi — stavovi", reknem oprezno. Bright se nasmije, kratkim lavovskim kašljem smijeha duboko u grudima. "Stavovi!" reče promuklo. "Nazovite to običnom rječju, novinaru! Ne stavovi — ponos! Ponos! Krajnje siromašni, vješti samo radu svojim rukama i rukovanju oružjem, kao što su ovi ljudi koje vidite — a ipak gledaju kao s visoke planine na one crve iz prašine koji ih unajmljuju, znaju da su ti njihovi poslodavci možda bogati svjetovnim bogatstvom i namještajem, debeli od hrane i omotani mekom odjećom — a ipak, kad svi narodi proñu s onu stranu sjene groba, onda njima, koji su se valjali u moći i bogatstvu, neće biti dozvoljeno čak ni da stoje s kapom u ruci ispod onih vrata od zlata i srebra kroz koja ćemo mi, koji smo patili i koji smo pomazani, prolaziti pjevajući." Osmjehne mi se svojim divljim, grabežljivim osmjehom s druge strane kola. "Sto možete naći u svemu što vidite ovdje," reče on, "i što bi poučilo odgovarajućoj poniznosti i dobrodošlici onima koji unajmljuju odabrane od Gospoda?" Opet mi se rugao. Meñutim, prozreo sam ga za onog prvog posjeta njegovom uredu i suptilni put do mog vlastitog cilja mije postajao sve jasniji. Zato mije njegovo ruganje sve manje i manje smetalo. "Ne mogu učiniti puno ni oko ponosa ni oko poniznosti, bilo na jednoj bilo na drugoj strani", reknem. "Osim toga, to vam ne treba. Vas nije briga što poslodavci misle o vašim trupama, sve dok ih unajmljuju. A poslodavci će ih unajmljivati, ako možete natjerati svoj narod da bude tek podnošljiv — ne moraju biti dragi, samo podnošljivi." "Vozaču, stani ovdje!" prekine me Bright i kola se zaustave. Bili smo u nekom selu. Ozbiljni ljudi, odjeveni u crno, hodali su izmeñu zgrada od mjehurske plastike — privremenih grañevina koje bi na drugim svjetovima već odavno bile zamijenjene sofisticiranijim i privlačnijim grañevinama. "Gdje smo?" upitam. "U jednom malom gradiću koji se zove Gospod--ih-je-upamtio", odgovori on i spusti prozor na svojoj strani. "I evo, dolazi netko koga poznajete." Vitki lik u uniformi voñe odreda je prilazio kolima. Doñe do nas, malo se sagne i lice Jamethona Blacka nas mirno pogleda. "Gospodine?" reče on Brightu. "Ovaj časnik," reče mi Bright, "nekad je izgledao kvalificiran za visoki položaj u redovima nas koji služimo Božjoj volji. No, prije šest godina, njega je privukla kćer jednog tuñeg svijeta koja ga nije htjela; otada je izgleda izgubio volju zavisi čin meñu nama." Okrene se Jamethonu. "Voño odreda," reče, "ovog ste čovjeka vidjeli dva puta. Jednom u njegovom domu na Zemlji kad ste tražili iViku njegove sestre, a drugi put lani na Novoj Zemlji, kad je od vas tražio propusnicu za zaštitu njegovom pomoćniku na bojištu. Recite mi, što znate o njemu?" Jamethonov pogled prijeñe preko unutrašnjosti kola do mene. "Samo da je volio svoju sestru i htio joj, možda, bolji život nego što sam ga ja mogao ponuditi", reče Jamethon glasom mirnim poput njegovog lica. "I da je želio svom šogoru dobro i tražio zaštitu za njega." Okrene se i pogleda Brighta ravno u oči. "Vjerujem daje pošten i dobar čovjek, Prvoroñeni." "Ne pitam vas za vaša uvjerenja!" obrecne se Bright. "Kako želite", reče Jamethon, još uvijek mirno gledajući starijeg čovjeka, a ja osjetim kako u meni buja bijes, tako da sam mislio da ću prasnuti, bez obzira na posljedice. To je bio bijes na Jamethona. Jer ne samo da je bio toliko drzak da me preporuči Brightu kao poštena čovjeka, nego je na njemu bilo nešto što me pogodilo poput pljuske. Na trenutak nisam mogao to odrediti. I onda shvatim. On se nije plašio Brighta. A ja, u onom prvom intervjuu, jesam. A ja sam bio novinar s imunitetom ceha iza sebe, a on je bio obični voña odreda koji razgovara sa svojim vrhovnim zapovjednikom, ratnim vodom dvaju svjetova, od kojih je jedan Jamethonov. Kako može —? I onda mi padne na pamet, tako da sam skoro zaškripao zubima u bijesu i frustraciji. Jer s Jamethonom nije bilo ništa drugačije nego s onim grupovoñom na Novoj Zemlji koji mije odbio dati propusnicu za Davea. Taj je grupovoña bio spreman istog trena poslušati Brighta kao Prvo-roñenog, ali nije osjećao potrebu klanjati se onom drugom Brightu koji je samo čovjek. Na isti načinje sada Bright držao Jamethonov život u šaci. Ali, držeći njegov život, držao je samo manji dio ovog mladića pred nama, a ne veći. "Vaš odmor kod kuće je završen, voño odreda", reče oštro Bright. "Recite obitelji da vam pošalju stvari u Grad vijeća i pridružite nam se. Postavljam vas da od sada budete añutant i pomoćnik ovom novinaru. I promaknut ćemo vas u bojnika da imate nešto od položaja."

56

"Gospodine", reče Jamethon bez emocija uz naklon glave. Vrati se u grañevinu iz koje je bio izašao, pa nakon par trenutaka izañe i pridruži nam se. Bright naredi vozaču da okrene kola i tako smo otišli nazad u grad i u Brightov ured. Kad smo se vratili, Bright otpusti mene i Jame-thona, da se upoznamo sa situacijom u Gradu vijeća i oko njega. Zbog toga smo nas dvojica, Jamethon i ja, razgledali po gradu, iako ne puno, i onda sam se vratio u hotel. Trebalo je vrlo malo moći zapažanja da se vidi kako mije Jamethon dan da me špijunira dok obavlja dužnosti añutanta. Ipak, nisam ništa govorio o tome, a Jamethon uopće nije govorio, tako da smo se nas dvojica idućih dana kretali po Gradu vijeća i okolici poput dva duha ili ljudi koji su se zavjetovali da ne razgovaraju jedan s drugim. To je bila neka čudna tišina uzajamnog dogovora kojom smo se složili da će jedine stvari vrijedne našeg razgovora — Eileen, Dave i ostalo — svaki razgovor nagraditi bolom i učiniti ga neprobitačnim. U meñuvremenu, s vremena na vrijeme sam bio pozivan u ured Prvoroñenog Brighta. U tim me prilikama on primao, manje-više, tek nakratko i malo govorio o onome što sam ja naveo kao razlog mog boravka na Prijateljskim svjetovima i suradnje s njim. Bilo je kao da čeka da se nešto dogodi. I konačno sam shvatio što je to. Zadao je Jamethonu da me provjeri, dok je on sam provjeravao meñuzvjezdanu situaciju, s kojom se, kao Prvoroñeni Prijateljskih svjetova, suočavao sam, tražeći situaciju i trenutak u kojima bi najbolje mogao upotrijebiti ovog novinara koji mu je ponudio poboljšanje javne slike njegovog naroda. Kad sam to shvatio, bilo mi je lakše, jer sam vidio kako, u jednom intervjuu za drugim, dan za danom, dolazi sve bliže samom srcu stvari. To je srce bio trenutak kad bi on od mene zatražio savjet, kad bi morao zatražiti od mene da mu kažem što da radi sa mnom i zbog mene. Dan za danom i intervju za intervjuom, naizgled je postajao sve opušteniji i sve povjerljiviji u svojim razgovorima sa mnom — i sve je više ispitivao. "Sto to vole čitati, na onim drugim svjetovima, novinaru?" upita me jedan dan. "O čemu to vole najviše slušati?" "Junacima, naravno", odgovorim ja isto onako olako kako je on bio pitao. "Zbog toga su tekstovi o Dorsaijima dobri — i u izvjesnoj mjeri o Egzoticima." Sjena, možda namjerna, a možda ne, preñe mu preko lica na spomen Egzotika. "Bezbožnici", promrmlja. Ali to je bilo sve. Dan kasnije opet načne temu junaka. "Sto čini junake u očima javnosti?" upita me. "Obično," reknem, "pobjeñivanje nekog starijeg, već potvrñenog jakog čovjeka, pokvarenjaka ili junaka." On me gledao dobrohotno i ja se usudim govoriti dalje. "Na primjer, ako se vaše trupe suoče s jednakim brojem Dorsaija i pobijede ih —" Dobrohotnost s njegovog lica je naglo izbrisao neki izraz koji nikad prije nisam vidio na njegovom licu. Na sekundu se skoro zablenuo u mene. Onda me osine pogledom zadimljenim i vrućim poput tekućeg bazalta iz ždrijela vulkana. "Smatrate me za budalu?" obrecne se. Onda mu se lice promijeni i on me pogleda znatiželjno. "—Ili ste jednostavno vi budala?" Piljio je u mene neko vrijeme. Konačno kimne glavom. "Da", reče, kao da govori sam sebi. "To je to — ovaj je čovjek budala. Zemaljska budala." Okrene se na peti i to nam je završilo intervju za taj dan. Nije mi smetalo što me smatra za budalu. To mi je bilo još malo osiguranja do trenutka kad budem povukao potez koji će zavarati njega. Meñutim, da mi se o životu radilo, nisam mogao shvatiti što ga je navelo na tako neobičnu reakciju. I to me grizlo. Sigurno moj prijedlog o Dorsaijima nije bio toliko nemoguć? Bio sam u iskušenju da pitam Jamethona, ali oprez, kao bolja polovica hrabrosti, me mudro zadržao. U meñuvremenu je došao dan kad se Bright konačno približio pitanju koje sam znao da mora postaviti prije ili kasnije. "Novinaru", reče on. Stajao je, raširenih nogu, ruku iza leña, i gledao kroz visoki prozor Vladin centar i Grad vijeća ispod njega. Bio mi je okrenut leñima. "Da, Prvoroñeni?" odgovorim ja. Opet me je bio pozvao u svoj ured i ja sam upravo ušao. On se okrene na zvuk mog glasa i upilji plamtećim pogledom u mene. "Rekli ste jednom da se junaci stvaraju tako što poraze neke starije, potvrñene junake. Kao primjere junaka u očima javnosti spomenuli ste Dorsaije — i Egzotike." "To je točno", reknem prilazeći mu. "Bezbožnici s Egzotičkih svjetova", rekne on, kao da glasno razmišlja. "Oni upotrebljavaju najamnike. U čemu je dobro što ćeš poraziti najamnike — čak i ako je to moguće i lako?" "Zašto onda ne spasiti nekog tko je u nevolji?" reknem lakim tonom. "Tako nešto bi vam stvorilo novu, { dobru sliku u javnosti. Prijatelji baš nisu poznati po takvim stvarima." On me osine oštrim pogledom.

57

"Koga bismo trebali spasiti?" "Pa," reknem ja, "uvijek postoje male grupe koje, s pravom ili ne, misle da im veće grupe oko njih nameću svoje stavove. Recite mi, zar male disidentske grupe nikad nisu došle unajmiti vaše vojnike za pobunu protiv njihovih vlada—" Prekinem se u pola rečenice. "Pa naravno da jesu. Zaboravio sam Novu Zemlju i Sjeverni dio Altlanda." "Taj posao sa Sjevernim dijelom nam je slabo koristio u očima drugih svjetova", reče Bright promuklo. "Kao što dobro znate!" "O, ali strane su tamo bile podjednake", reknem ja. "Morate pomoći nekoj stvarno malenoj manjini protiv neke sebične divovske većine — recimo, nekom kao što su rudari na Cobvju protiv vlasnika rudnika." "Coby? Rudari?" Uputi mi oštar, kratak pogled, ali to je bio pogled koji sam čekao danima i koji sam mirno primio. On se okrene i ode iza svog stola. S njega odigne list papira — izgledao je kao pismo. "Slučajno sam dobio molbu za pomoć na čisto spekulativnoj osnovi od jedne grupe—-" Prekine se, odloži papir i podigne pogled prema meni. "Grupa kao što su rudari s Cobvja?" upitam ja. "Nisu rudari?" "Ne", reče on. "Nisu rudari." Na trenutak je nijemo stajao, a onda obiñe stol i pruži mi ruku. "Koliko sam shvatio, upravo odlazite." "Odlazim?" "Jesu li me krivo obavijestili?" reče Bright. Pogled mu je gorio. "Čuo sam da večeras krećete za Zemlju. Koliko sam shvatio, već vam je rezervirana karta." "Pa — da", reknem, jasno pročitavši poruku u njegovom tonu. "Čini mi se da sam jednostavno zaboravio. Da, krećem." "Želim vam ugodno putovanje", reče Bright. "Drago mije da smo se mogli razmjeti kao prijatelji. U budućnosti možete računati na nas. A i mi ćemo za uzvrat sebi uzeti slobodu da računamo na vas." "Molim vas", reknem. "Što prije to bolje." "Bit će dovoljno brzo", reče Bright. Ponovo smo se oprostili i ja otiñem u hotel. Tamo sam otkrio da su mi stvari već spakirane i da mi je već, kako je rekao Bright, rezervirana karta na brodu koji navečer odlazi za Zemlju. Jamethona se nigdje nije moglo naći. Pet sati kasnije sam opet bio meñu zvijezdama, na brodu koji je skakao prema Zemlji. Pet tjedana kasnije, Plava fronta na Ste. Marie, u tajnosti opskrbljena oružjem i ljudima s Prijateljskih svjetova, izvela je kratku ali krvavu pobunu koja je zamijenila legalnu vladu voñama Plave fronte. POGLAVLJE 20 Ovog puta nisam tražio razgovor s Piersom Leafom. On je poslao po mene. Dok sam prolazio kroz Cehovske dvore i išao dizalom do njegovog ureda za mnom su se okretale glave članova u plaštevima. Jer se u dvije godine otkako su voñe Plave fronte preuzele vlast na Ste. Marie za mene puno toga promijenilo. Imao sam svoj mučni trenutak u onom zadnjem razgovoru s mojom sestrom. I dok sam se vraćao s tog razgovora na Zemlju, prvi sam put sanjao o osveti. Poslije toga sam poduzeo dva koraka, jedan na Ste. Marie, drugi na Slozi, da pokrenem tu osvetu. No, ipak, čak i obavivsi te stvari, još se nisam promijenio iznutra. Jer za promjenu treba vremena. Tek zadnje dvije godine su me stvarno promijenile — koje su natjerale Piersa Leafa da me pozove, koje su navele glave da se okreću za mnom. Jer u te dvije godine se moć mog shvaćanja razvila u punoj mjeri, u tolikoj mjeri da mi se sad činilo kako je onda bila slaba, tek roñena i latentna, sve do trenutka kad sam se prije tri godine rukovao i oprostio s Prvoroñenim Brightom. Nekad sam sanjao svoj primitivni san o osveti, o maču u ruci, o sastanku na kiši. Onda sam prvi put osjetio privlačnost osvete, ali je stvarnost sada bila daleko jača, jača od mesa, pića ili ljubavi — ili samog života. Postoje budale koje misle da bogatstvo ili žene ili jako piće, čak i droge, mogu kupiti najviše za čovjekovu dušu. Te stvari nude tek blijede užitke kad se usporede s najvećim užitkom, zadatkom koji od čovjeka traži više od njegove cijele snage, koji ga obuzima od srži preko misli, nade i straha do snova — i traži još. Postoje budale koje misle drugačije. Ni jedan se napor nikad nije kupio. Nijedna slika, nijedna glazba, nijedna pjesma, nijedna crkva, nijedna država nije stvorena zbog bilo kakve plaće. Nijedan Partenon, nijedni Termo-pili nisu izgrañeni ili izboreni zbog plaće ili slave; nijedna Buhara opljačkana, nijedna Kina zgažena mongolskom nogom samo zbog pljačkanja ili vlasti. Nagrada za obavljanje ovih stvari je to što ih radite. Rukovanje samim sobom — upotrebljavanje samog sebe kao oruña u vlastitim rukama — i tako stvaranje ili razbijanje onog što nitko drugi ne može izgraditi ili srušiti

58

— to je najveći užitak poznat čovjeku! Onaj koji je osjetio dlijeto u ruci i oslobodio anñela zarobljenog u mramornom bloku, ili onaj koji je osjetio mač u ruci i bez doma ostavio dušu koja je trenutak ranije živjela u tijelu njegovog smrtnog neprijatelja — obojica su osjetili okus one rijetke hrane koja se poslužuje samo demonima ili bogovima. Kao što sam je okusio i ja u ovih proteklih dvije godine. Nekad sam sanjao da držim munju u ruci nad četrnaest svjetova i sve ih priklanjam svojoj volji. Sad sam stvarno držao tu munju u ruci i čitao je. Moje sposobnosti su se iskristalizirale, pa sad znam što propast žetve na Freilandu mora na duge staze značiti onima koji trebaju ali ne mogu platiti profesionalno obrazovanje na Cassidi. Vidio sam kretanja onih kao što su William s Ćete, Project Blaine s Venere i poveznik Savona s oba egzotička svijeta — koji svi izvrću i mijenjaju oblik dogañaja meñu zvijezdama — i jasno čitao buduće rezultate. I s ovim znanjem sam odlazio tamo gdje će biti vijesti i zapisivao ih još kad su se počinjale dogañati, sve dok me drugi članovi ceha nisu počeli gledati kao polu-vraga ili polu-proroka. Meñutim, meni uopće nije bilo stalo do njihovog mišljenja. Bilo mi je samo stalo do tajnog okusa moje osvete koja je čekala, osjećaja skrivenog mača u mojoj ruci — oruña mog razaranja! Sad više ništa nisam sumnjao. Nisam ga volio zbog toga, ali je Mathias jasno vidio što je u meni — čak i iz svog groba, a ja sam izvršavao oporuku njegove anti-vjere, ali sa snagom koju on ne bi mogao ni zamisliti. Ipak, sad sam bio u uredu Piersa Leafa. On me čekao na vratima, jer su ga odozdo upozorili da dolazim. Prihvatio mije ruku i za nju me povukao u ured i zatvorio vrata za nama. Nismo sjeli za njegov stol, nego sa strane, na kauč i mekani naslonjač; on nam obojici ulije piće rukom koja je izgledala mršava od iznenadne starosti. "Čuo si, Tame?" reče bez uvoda. "Morgan Chu Thompson je mrtav." "Čuo sam", reknem. "I sad je jedno mjesto u Vijeću prazno." "Da." On otpije malo iz svoje čaše i spusti je na stol. Umorno preñe rukom preko lica. "Morgan mi je bio stari prijatelj." "Znam", reknem, iako nisam uopće suosjećao s njim. "Sigurno ti je bilo teško." "Bili smo istih godina—" Prekine se i blijedo mi se osmjehne. "Vjerujem da očekuješ kako ću ti biti pokrovitelj za to prazno mjesto?" "Mislim," reknem ja, "da bi članovi ceha pomislili kako je čudno ako ne budeš, s obzirom kako se stvari za mene razvijaju već neko vrijeme." On kimne, ali se u isto vrijeme činilo da me jedva čuje. Opet uzme čašu i malo gucne, bez zanimanja, i vrati je na stolić. "Prije skoro tri godine," reče, "došao si me vidjeti s jednim predskazanjem. Sjećaš se toga?" Ja se osmjehnem. "Pretpostavljam da bi to teško mogao zaboraviti", reče on. "Pa Tame—" Stane i teško uzdahne. Činilo mi se da ima problema iznijeti ono što želi reći. No ja sam sad bio star i iskusan, i strpljiv. Čekao sam. "Imali smo vremena vidjeti kako se stvari razvijaju i meni se čini da si bio u pravu — i da nisi bio." "Nisam bio?" ponovim. "Pa da", reče on. "Tvoja je teorija bila da Egzotici namjeravaju uništiti prijateljsku kulturu na Slozi i Udruzi. Ali pogledaj kako su se stvari razvile odonda." "Oh?" reknem ja. "Kako? -- Na primjer?" "Eto," reče on, "skoro je već jednu generaciju jasno da fanatizam Prijatelja — činovi besmislenog nasilja poput onog masakra u kojem ti je šogor izgubio život prije tri godine na Novoj Zemlji — okreću javno mišljenje drugih svjetova protiv Prijatelja. Sve do točke u kojoj su gubili priliku da iznajme svoje mladiće kao plaćenike. Ali svatko i s pola oka je mogao vidjeti da to rade oni sami jednostavno zato što su onakvi kakvi jesu. Egzotike se nije moglo kriviti zbog toga." "Ne", reknem ja. "Pretpostavljam da nije." "Naravno da nije." Opet otpije malo pića, ovog puta s malo više volje. "Mislim da sam zbog toga osjetio toliku sumnju kad si mi rekao da su Egzotici krenuli na Prijatelje. Jednostavno nije zvučalo dobro. Ali onda se pokazalo da su prijateljske trupe i oprema iza revolucije Plave fronte na Ste. Marie, u egzotičkom stražnjem dvorištu kod Procvona. I morao sam priznati da je izgledalo kako se nešto dogaña izmeñu Prijatelja i Egzotika." On stane i digne pogled. "Hvala ti", reknem. "Ali Plava fronta nije potrajala", nastavi on. "Isprva je izgledalo da imaju široku narodnu potporu", prekinem gaja. "Ma znaš kako to ide u takvim situacijama. Uvijek ima svaña s većim, bogatijim susjedima — iz susjedne kuće ili sa susjednog svijeta, što bilo. Poanta je u tome da su stanovnici Ste. Marie morali ubrzo progledati kroz Plavu

59

frontu i izbaciti ih — proglasiti ih ilegalnom strankom kao što su sada. To se moralo dogoditi. Ionako je bila samo šaka onih iz Plave fronte, a većinom su bili udareni. Osim toga, Ste. Marie nije takva da može sama, financijski ili na neki drugi način, u sjeni dva bogata svijeta kao što su Mara i Kultis. To s Plavom frontom je moralo propasti — svatko izvana je to morao vidjeti." "Pretpostavljam da jest", reknem. "Znaš da jest!" reče Piers. "Nemoj mi reći da netko s percepcijom kakvu si ti pokazao nije to mogao vidjeti od početka. Ja sam to vidio. Ali ono što nisam vidio — a očito nisi ni ti — da će, neizbježno, kad Plava fronta bude zbačena, Prijatelji ostaviti okupacijske snage na Ste. Marie da podupru svoja potraživanja od legalne vlade za pomoć koju su dali Plavoj fronti. I da će po sporazumu o uzajamnoj pomoći koji je oduvijek postojao izmeñu Egzotika i legalne vlade Ste. Marie, Egzotici morati odgovoriti na poziv Ste. Marie u pomoć pri izbacivanju prijateljskih okupacijskih snaga — jer Ste. Marie nije mogla platiti onakav račun kakav su im izdali Prijatelji." "Da", reknem ja. "I to sam predvidio." On mi uputi kratak, oštar pogled. "Jesi?" upita me. "I kako si onda mogao misliti—" Tu prekine, iznenada se zamislivši. "Stvar je u tome", reknem lakim tonom, "da egzotičke ekspedicijske snage nisu imale previše problema u potiskivanju Prijatelja u kut i njihovom razbijanju. Sad su stali zbog zime; ali osim ako Prvoroñeni Bright i njegovo vijeće ne pošalju pojačanja, vojnici koji su im na Ste. Marie će se na proljeće vjerojatno morati predati egzotičkim trupama. Ne mogu sebi priuštiti da pošalju, a svejedno moraju—" "Ne," reče Piers, "ne moraju." Čudno me pogleda. "Pretpostavljam da ćeš sad ustvrditi kako je cijela situacija bila egzotički manevar da dva puta iskrvare Prijatelje — i za njihovu pomoć Plavoj fronti i za troškove slanja pojačanja." Ja se osmjehnem u sebi, jer je on dolazio do točke do koje sam ja prije tri godine namjeravao doći — samo što sam ja bio planirao da on kaže meni, a ne ja njemu. "Zar nije?" reknem ja, hineći začuñenost. "Ne", reče Piers žestoko. "Baš suprotno. Bright i njegovo vijeće namjeravaju ostaviti svoju ekspediciju da je zarobe ili pobiju — po mogućnosti pobiju. Rezultat, u očima četrnaest svjetova, bit će baš ono što si namjeravao reći. Načelo da se bilo koji svijet drži taocem za dugove koje su napravili njegovi stanovnici je vitalan — premda ne i legalno priznat — dio meñuzvjezdane financijske strukture. Meñutim, pobijedivši Prijatelje na Ste. Marie, Egzotici će ga odbiti. Činjenica da su Egzotici svojim sporazumom obvezni odazvati se pozivu Ste. Marie neće promijeniti stvari. Bright će samo trebati potražiti pomoć od Ćete, Newtona i svih ostalih svjetova s čvrstim ugovorima, pa će stvoriti savez koji će Egzotike oboriti na koljena." Prestane govoriti i zagleda se u mene. "Vidiš sad kamo smjeram? Shvaćaš li sad zašto si bio u pravu — zbog svoje ideje o osveti izmeñu Egzotika i Prijatelja — i zašto nisi bio? Vidiš li," upita on, "sada kako nisi bio u pravu?" Na trenutak sam mu namjerno uzvraćao pogled prije nego što sam mu odgovorio. "Da", kimnem. "Sad vidim. Ne žele Egzotici uništiti Prijatelje. Prijatelji žele uništiti Egzotike." "Točno tako!" reče Piers. "Bogatstvo i specijalizirano znanje Egzotika je bilo stožer udruženja svjetova s labavim ugovorima, i to im je dozvoljavalo da izbalansiraju očite prednosti pristupa kad trguješ obrazovanim ljudima kao vrećama žita, onog pristupa koji svjetovima s čvrstim ugovorima daje njihovu snagu. Ako Egzotici budu slomljeni, ravnoteža snaga izmeñu dvije grupe svjetova će biti uništena. A samo je ta ravnoteža omogućavala našoj Staroj Zemlji da se drži po strani od obje grupe. A sad će biti uvučena u jednu ili drugu grupu —, i tko god je dobije, kontrolirat će naš ceh i dosadašnju nepristranost naše Novinske službe." Prestane govoriti i zavali se, kao da je izmoren. Onda se opet ispravi. "Znaš koja će grupa dobiti Zemlju ako Prijatelji pobijede," reče on, "grupa čvrstih ugovora. Dakle — gdje smo mi, mi u cehu, sada, Tame?" Gledao sam u njega, dajući mu vremena da pomisli kako shvaćam značenje onog što je rekao. Meñutim, u stvarnosti sam konačno osjećao prvi slabi okus moje osvete. Konačno je stigao do točke na koju sam ga namjeravao dovesti, do točke na kojoj je izgledalo da se ceh suočava ili s uništenjem svog visokog načela nepristranosti, što gaje prisiljavalo da se okrene protiv Prijateljskih svjetova, ili sa svojim konačnim zarobljavanjem od strane te grupe svjetova kojoj čvrstougovorni Prijatelji pripadaju. Pustio sam ga da čeka i da se malo smatra bespomoćnim. Onda mu polako odgovorim. "Ako Prijatelji mogu uništiti Egzotike," reknem ja, "onda možda i Egzotici mogu uništiti Prijatelje. Svaka situacija poput ove može se okrenuti u oba smjera jednakom izvjesnošću. A ako, ne ugrožavajući našu nepristranost, mogu otići na Ste. Marie za proljetnu ofenzivu, možda će ova moja sposobnost da proniknem dublje u situaciju moći pomoći pri tom okretanju." Piers je piljio u mene, lica pomalo pobijeljelog.

60

"Kako to misliš?" upita konačno. "Ne možeš otvoreno pristati uz Egzotike — nisi valjda to htio reći?" "Naravno da nisam", odgovorim mu. "Ali bih ja lako mogao vidjeti nešto što bi oni mogli pretvoriti u svoju prednost i izvući se iz te situacije. Ako je tako, mogao bih osigurati da i oni to vide. Kod toga neće biti nikakvog sigurnog uspjeha, ali kao što si sam rekao, gdje smo inače mi?" Oklijevao je. Posegne za svojom čašom na stolu i dok ju je dizao ruka mu se malo tresla. Trebalo je vrlo malo moći zapažanja da se zna o čemu razmišlja. Ja sam predlagao kršenje, ako ne slova cehovskog zakona nepristranosti, onda njegovog duha. Pristali bismo uz jednu stranu — ali Piers je mislio da zbog ceha možda trebamo to učiniti, dok još možemo birati. "Imaš li bilo kakve stvarne dokaze da Prvoroñeni Bright namjerava pustiti da njegove okupacijske snage budu pobijene?" upitam ga dok je oklijevao. "Znamo li zasigurno da ih neće pojačati?" "Imam kontakte na Slozi koji upravo pokušavaju dobiti dokaze—" upravo je počeo odgovarati kad zazvoni njegov telefon. On pritisne dugme i na telefonu se pokaže lice Toma Lassirija, njegovog tajnika. "Gospodine", reče Tom. "Poziv iz Konačne enciklopedije. Za novinara 01yna. Od neke gospoñice Liše Kant. Kaže daje stvar krajnje hitna." "Javit ću se", reknem ja, dok je Piers istovremeno kimao. Jer srce mi poskoči u grudima zbog nekog razloga o kojem nisam imao vremena razmišljati. Ekran se isprazni i onda se na njemu stvori Lisino lice. "Tame!" reče ona bez ikakvog drugog pozdrava. "Tame, doñi brzo. Marka Torrea je ustrijelio atentator! Umire, bez obzira što doktori rade. I želi razgovarati s tobom — s tobom, Tame, prije nego što bude prekasno! O, Tame, požuri! Požuri što brže možeš!" "Dolazim", reknem. I otidem. Nije bilo vremena da se zapitam zašto bih se odazivao njenom pozivu. Zvuk njenog glasa me je digao iz stolice i izvukao iz Piersovog ureda kao da me neka velika ruka uhvatila oko ramena. Jednostavno sam — otišao. POGLAVLJE 21 Lisa me dočekala na ulazu u predvorje Konačne enciklopedije, tamo gdje sam je prvi put ugledao. Odvela me kod Marka Torrea kroz onaj čudni labirint i pokretnu sobu kroz koje me i prošli put provela, a putem mi je ispričala što se dogodilo. To je bila ona neizbježna opasnost zbog koje su labirint i ostalo prvobitno i napravljeni — očekivana, bezrazložna, statistička vjerojatnost koja je konačno dostigla Marka Torrea. Gradnja Konačne enciklopedije je od samog početka pobudila latentne strahove u umovima nestabilnih ljudi na svih četrnaest civiliziranih ljudskih svjetova. Pošto je Enciklopedija bila usmjerena u tajnu koja se nije mogla ni definirati ni lako izraziti, izazvala je stravu kod psihotika i na Zemlji i drugdje. Ijedan od njih se konačno probio do Marka Torrea — jadni paranoik koji je skrivao svoju bolest od svoje obitelji dok je u mislima pothranjivao i gajio zabludu da će Konačna enciklopedija biti veliki mozak, koji će oduzeti volju cijelom čovječanstvu. Prošli smo pokraj njegovog tijela na podu ureda, starac mršav poput štapa, bijele kose, blagog lica s krvlju na čelu. Pustili su ga, rekla mi je Lisa, greškom. Popodne je trebao doći novi liječnik da pregleda Marka Torrea. Nekom je greškom pušten ovaj postariji, dobro odjeveni čovjek, blagog izgleda. Dva je puta opalio u Marka i jednom u sebe, ubivši se na mjestu. Mark je, s dvije igle iz pištolja igličara u plućima, još uvijek bio živ, ali je brzo umirao. Lisa me konačno dovela do njega, ispruženog na krvlju umrljanom prekrivaču velikog kreveta u spavaćoj sobi odmah iza ureda. Odjeća mu je bila skinuta s gornjeg dijela tijela, a preko grudi mu se nakosio veliki bijeli zavoj nalik redeniku. Oči su mu bile zatvorene i upale, tako da je izgledalo da njegov izraženi nos i tvrda brada strše prema gore, kao da se vrijeñaju zbog smrti koja je polako i konačno odvlačila njegov borbeni duh pod svoje mračne vode. Meñutim, nisam upamtio najbolje lice, nego neočekivanu širinu grudi i ramena i duljinu gole ruke. Iznenada sam se prisjetio, iz zaboravljene prošlosti dječačkog učenja povijesti, svjedoka atentata na Abrahama Lincolna, koji ga je vidio kako ranjen i na samrti leži na kauču, i kako se taj svjedok iznenadio snagom mišića i kostiju otkrivenih na predsjednikovom neodjevenom gornjem dijelu tijela. Tako je bilo i s Markom Torreom. U njegovom slučaju, mišići su se uglavnom istopili od dugačke bolesti i nedovoljnog korištenja, ali duljina i širina kostiju je pokazivala kakvu je tjelesnu snagu morao imati kao mladić. U sobi je bilo i drugih ljudi, nekoliko od njih su bili liječnici, ali svi su nam se uklonili s puta kad me Lisa dovela do kreveta. Ona se sagne i tiho progovori. "Mark", reče. "Mark!"

61

Nekoliko sam sekundi mislio da neće odgovoriti. Sjećam se da sam čak mislio kako je već mrtav. Ali upale se oči otvore, pogled proluta naokolo i usredotoči se na Lisu. "Tam je ovdje, Mark," reče ona. Pomakne se u stranu da ja priñem bliže krevetu i pogleda me preko ramena. "Sagni se, Tame. Približi mu se." Ja priñem i sagnem se. Njegove su me oči gledale. Nisam bio siguran prepoznaje li me ili ne, ali mu se onda usne pomaknu i ja začujem gotovo bezglasni šapat kako zveči duboko u opustošenoj pećini njegovih nekad širokih grudi. "Tame—" "Da", reknem. Otkrio sam da sam ga uhvatio za ruku. Nisam znao zašto. Dugačke kosti su bile hladne i bez snage u mojoj ruci. "Sine ..." prošapće on, tako tiho da sam ga jedva čuo. Ali u isto vrijeme, u bljesku, ne pokrenuvši mišića, ja se ukočim i ohladim, ohladim kao da su me gurnuli u led, sve zbog iznenadnog, stravičnog gnjeva. Kako se usuñuje? Kako se usuñuje nazvati mene "sine"? Nisam mu dao dozvolu, ni pravo niti ga ohrabrio da mi to učini — meni, kojeg je jedva poznavao, meni koji nisam imao ništa zajedničko s njim, s njegovim radom ili s bilo čim stoje on predstavljao. Kako se usuñuje zvati meme? No on je još uvijek šaptao. Još je jednu riječ dodao onom strašnom, onom nepoštenom imenu kojim mi se obratio. "... preuzmi..." I tada mu se oči zatvore i usne prestanu micati, iako je sporo, sporo pokretanje grudi pokazivalo da još uvijek živi. Ispustim mu ruku, okrenem se i izjurim iz spavaće sobe. Nañem se u uredu i tu, sebi usprkos, stanem, jer su izlazna vrata naravno bila zamaskirana i skrivena. Tu me dostigne Lisa. "Tame?" Položi mi ruku na nadlakticu i natjera me daje pogledam. Lice joj je govorilo da gaje čula i da me sad pita što ću učiniti. Htio sam prasnuti da neću napraviti ništa stoje starac govorio, da njemu ne dugujem ništa i da njoj ne dugujem ništa. Pa to čak nije bilo ni pitanje! Uopće me nije pitao —rekao mi je da preuzmem. Meñutim, riječi nisu izašle iz mene. Usta su mi bila otvorena, ali nisam mogao govoriti. Mislim da sam sigurno dahtao kao vuk pritjeran u kut. I onda zazvoni telefon na Markovom stolu i prekine čaroliju koja nas je držala. Ona je stajala pokraj stola; ruka joj automatski poñe prema telefonu i uključi ga iako nije spustila pogled da vidi čije se lice pokazalo na ekranu. "Halo?" reče sitni glasić iz aparata. "Halo? Ima li tamo nekog? Htio bih govoriti s novinarom Tamom Oh/nom, ako je tamo. Hitno je. Halo? Ima nekog tamo?" Glas je pripadao Piersu Leafu. Ja otrgnem pogled od Liše i prignem se aparatu. "O, tu si, Tame", reče Piers s ekrana. "Gledaj, ne želim da tratiš vrijeme i pokrivaš atentat na Torrea. Ovdje imamo dovoljno dobrih ljudi za to. Mislim da bi ti trebao odmah krenuti za Ste. Marie." On zastane, gledajući me značajno s ekrana. "Shvaćaš? Ona informacija koju sam čekao je upravo stigla. Bio sam u pravu, izdana je naredba." Iznenada su mi se vratili, odnijevši pred sobom sve što me držalo zadnjih par minuta — moj davni plan i glad za osvetom. Poput velikog vala opet se prelome nada mnom, sapirući svako pravo koje su Mark Torre i Lisa na mene bili polagali, zaprijetivši mi da će me zatvoriti na ovom mjestu. "Nema novih pošiljki?" upitam oštro. "To piše u narudžbi? Ništa više neće doći?" Piers kimne glavom. T mislim da bi ti sad trebao krenuti jer prognoza kaže da će se vrijeme tamo promijeniti za tjedan dana", reče on. "Tame, misliš—" "Krećem", prekinem ga ja. "Neka me papiri i oprema čekaju u svemirskoj luci." Isključim telefon i opet se okrenem Liši. Ona me gledala pogledom koji me potresao poput udarca, ali sad sam bio prejak za nju, pa sam odbacio njen utjecaj. "Kako da izañem odavde?" upitam oštro. "Moram otići. Sada!" "Tame!" krikne ona. "Moram ići, kažem ti!" Proguram se pokraj nje. "Gdje su ta vrata? Gdje—" Ona klizne pokraj mene dok sam ja prtljao po zidovima sobe i dodirne nešto. Vrata se otvore desno od mene i ja hitro izañem. "Tame!" Njen me glas zaustavi po zadnji puta. Stanem i osvrnem se na nju. "Vratit ćeš se", reče ona. To nije bilo pitanje. Ona je to rekla onako kako je i Mark Torre rekao. Nije me pitala, govorila mi je; po zadnji puta me to potrese do najdubljih dubina.

62

Meñutim, tada me ona mračna i sve veća sila, val moje žudnje za osvetom, otrgne i zavitla kroz vrata u drugu sobu. "Vratit ću se", uvjerim je. Laž je bila laka, jednostavna. Onda se vrata kroz koja sam prošao zatvore i cijela se soba pokrene, odnoseći me. POGLAVLJE 22 Kad sam izašao iz svemirskog broda na Ste. Marie, povjetarac od višeg pritiska u brodu bio je poput ruke u mraku iza mene, gurnuvši me u polumračni dan i kišu. Moj me novinarski plašt pokrivao. Vlažna hladnoća dana me omotala, ali nije doprla do mene. Bio sam poput golog mača iz mog sna, umotanog i skrivenog u tartanu, naoštre-nog kamenom i sad konačno donesenog na sastanak za koji je bio čuvan tri godine. Sastanak na hladnoj proljetnoj kiši. Osjećao sam njenu hladnoću kao staru krv na rukama i njenu bez-ukusnost na usnama. Iznad mene su bili niski oblaci, koje je vjetar nosio prema istoku. Kiša je neumorno padala. Dok sam silazio niz vanjske stube, zvuk joj je bio nalik bubnjaju doboša, mnoštvo je kišnih kapi oglašavalo vlastiti kraj na tvrdom betonu naokolo. Beton se na svim stranama pružao daleko od broda, skrivajući zemlju, gol i čist poput zadnje stranice u knjizi računa prije konačne sume. Na drugom kraju sletišta, zgrada terminala je stajala poput usamljenog nadgrobnog kamena. Vodene zavjese izmeñu mene i zgrade su se stanjivale i debljale poput dima za bitke, ali nisu mi je mogle potpuno sakriti. Ovo je bila ona ista kiša koja pada u svim mjestima i na svim svjetovima. Ovako je padala u Ateni na mračnu, nesretnu kuću Mathiasovu i na ruševine Partenona kad sam je gledao na ekranima u svojoj sobi. Sad sam je slušao silazeći niz stepenice sletišta, bubnjala je po velikom brodu koji me oslobodio skočivši izmeñu zvijezda — od Stare Zemlje do ovog svijeta, predzadnjeg po veličini meñu svjetovima, ovog malog teraformiranog planeta pod Procvonom — i šuplje odzvanjala na kutiji s vjerodajnicama koja je klizila niz pokretnu traku kraj mene. Ta mi kutija sad ništa nije značila — ni moji papiri ni vjerodajnice nepristranosti koje nosim već četiri godine i koje sam se toliko trudio zaslužiti. Sad sam o njima razmišljao manje nego o imenu čovjeka koji izdaje kola na rubu sletišta. To jest, ako je on stvarno čovjek kojeg su mi moji zemaljski informatori naveli. I ako mi nisu lagali. "Vaša prtljaga, gospodine?" Probudim se iz svojih misli i kiše. Stigao sam do betona. Časnik mi se osmjehne. Bio je stariji od mene, iako je izgledao mlañe. Kako se osmjehivao, tako su mu kapi kiše kliznule sa smeñeg vizira kape i prosule se poput suza na papire koje je držao. "Pošaljite je u prijateljski logor", reknem. "Ja ću uzeti kutiju s vjerodajnicama." Dignem je s pokretne trake i okrenem se da ću otići. Čovjek koji je u dispečerskoj uniformi stajao pokraj prvih kola u redu, odgovarao je opisu. "Ime, gospodine?" upita me. "Posao na Ste. Marie?" Ako su njega opisali meni, sigurno su i mene opisali njemu. Meñutim, bio sam mu spreman ugañati. "Novinar Tam 01yn", reknem. "Stanovnik Stare Zemlje i predstavnik ceha Meduzvjezdane novinske službe. Ovdje sam zbog pokrivanja sukoba Prijatelja i Egzotika." Otvorim svoju kutiju i dam mu papire. "Fino, gospodine 01yn." On mi ih pruži nazad, vlažne od kiše. Okrene se, otvori vrata kola pokraj sebe i namjesti automatskog pilota. "Krenite autoputom ravno do Joseph's Towna. Kad doñete do grada, uključite pilota i kola će vas odvesti do prijateljskog logora." "U redu", reknem. "Samo minutu." On se okrene prema meni. Imao je mlado, zgodno lice s brčićima i gledao me s vedrim praznim izgledom na licu. "Pomognite mi da uñem u kola." "O, žao mije, gospodine." Brzo mi priñe. "Nisam shvatio da vam noga—" "Ukoči se od vlage", reknem. On namjesti sjedalo i ja uvučem lijevu nogu iza upravljačkog stupa. On se okrene da će otići. "Čekajte minutu", reknem opet. Ostao sam bez strpljenja. "Vi ste Walter Imera, je li tako?" "Da, gospodine", reče on tiho. "Pogledajte me. Imate neke informacije za mene, zar ne?" On se polako okrene i pogleda me. Lice mu je još uvijek bilo prazno. "Ne, gospodine." Čekao sam minutu i gledao ga. "U redu", reknem, pružajući ruku prema vratima. "Čini mi se da znate da ću ionako dobiti tu informaciju. A oni će vjerovati da ste mi vi rekli."

63

Njegovi brčići počnu izgledati kao da su naslikani. "Čekajte", reče on. "Morate shvatiti. Takve informacije nisu dio vaših vijesti, je li tako? Ja imam obitelj —" "A ja nemam", reknem. Nisam suosjećao s njim. "Ali ne shvaćate. Oni bi me ubili. Plava fronta je sada takva organizacija. A zašto želite znati o njima? Nisam shvatio da ste htjeli reći —" "U redu", reknem i opet pružim ruku prema vratima. "Čekajte." Pruži ruku prema meni. "Kako mogu znati da ćete ih natjerati da me ostave na miru ako vam kažem?" "Oni će se možda vratiti na vlast", reknem. "Cak ni političke grupe izvan zakona ne žele ljutiti Meñu-zvjezdanu novinsku službu." I opet počnem zatvarati vrata. "U redu", reče on brzo. "U redu. Idite u New San Marcos. Draguljarnica u Wallaceovoj ulici. To je odmah iza Joseph's Towna, tamo gdje je logor Prijatelja." Obliže usne. "Reći ćete im za mene?" "Reći ću im." Pogledam ga. Na desnoj strani vrata, iznad ovratnika plave uniforme, vidio sam par centimetara taknog srebrenog lančića, sjajnog na njegovoj zimski blijedoj koži. Raspelo na lančiću je sigurno ispod košulje. "Prijateljske snage su ovdje već dvije godine. Kako se sviñaju ljudima?" On se malo nakesi. Boja mu se vraćala u lice. "Kao i svi", reče. "Samo ih morate shvatiti. Imaju svoj vlastiti način života." Ja osjetim bol u nozi, na mjestu odakle su mi doktori prije tri godine izvukli iglicu. "Da, imaju", reknem. "Zatvorite vrata." On ih zatvori i ja se odvezem. Na kontrolnoj je ploči bila nekakva religijska medaljica. Prijateljski vojnik bije strgnuo i bacio ili odbio uzeti kola. Zbog toga mi je donosilo poseban užitak da je ostavim gdje jest, iako meni nije značila ništa više nego njemu. Ne samo zbog Davea i drugih zatvorenika koje su ustrijelili na Novoj Zemlji. Jednostavno zato što postoje neke dužnosti u kojima je i mali element užitka. Nakon što iluzije djetinjstva odu i ne ostane ništa osim dužnosti, takvi užici su dobrodošli. Fanatici su, kad se sve zbroji i oduzme, gori od bijesnih pasa. A bijesne pse treba uništiti; to vam govori zdrav razum. U životu se neizbježno vraćaš zdravom razumu. Kad divlji snovi o pravdi i napretku umru i budu pokopani, kad bolni otkucaji osjećaja u tebi konačno utihnu, tad je najbolje postati miran, neživ i nepopustljiv kao — mač naoštren kamenom. Kiša kroz koju se takav mač nosi do mjesta upotrebe neće ga uprljati, ništa više nego što će to učiniti krv koja će ga na kraju smočiti. Naoštre-nom željezu su kiša i krv slične. Pola sata sam se vozio uz pošumljene brežuljke i izo-rana polja. Brazde na poljima su bile crne od kiše. Pomislim daje ta crna boja nježnija od nekih drugih koje sam vidio. Konačno stignem do predgraña Joseph's Towna. Autopilot me proveo kroz mali, uredni grad od stotinjak tisuća duša, tipičan za Ste. Marie. Na drugom kraju sam izašao u raščišćeni prostor, iza kojeg su se dizali masivni, nakošeni betonski zidovi vojnog logora. Na ulazu me zaustavi prijateljski dočasnik s crnom puškom igličarkom u ruci i otvori lijeva vrata kola. "Imaš posla ovdje?" Glas mu je bio promukao i unjkav. Na ovratniku je imao platnene oznake grupovode. Iznad njih, njegovo je četrdesetogodišnje lice bilo mršavo i izbrazdano borama. I lice i ruke, jedini nepokriveni dijelovi tijela, izgledali su neprirodno bijelo uz crnu tkaninu i pušku. Ja otvorim kutiju kraj sebe i pružim mu svoje papire. "Moje vjerodajnice", reknem. "Došao sam se naći s vršiteljem dužnosti zapovjednika ekspedicijskih snaga, bojnikom Jamethonom Blackom." "Onda se pomakni", reče on unjkavo. "Ja te moram voziti." Ja se premjestim. On uñe i preuzme upravljačku palicu. Provezosmo se kroz vrata i krenusmo niz privoz. Na drugom kraju privoza sam vidio mjesto za postrojavanje. Zvuk našeg prolaska je odjekivao od betonskih zidova s obje strane privoza. Naredbe su se čule sve glasnije što smo se više približavali postrojavalištu. Kad smo stigli do njega, vojnici su bili poredani na kiši za podnevnu službu. Grupovoña me ostavi i ode kroz vrata nečeg što je izgledalo kao ured u zidu pokraj postrojavališta. Ja pogledam postrojene vojnike. Stajali su u počasnom stavu mirno, njihovom molitvenom položaju na terenu. Dok sam gledao, časnik ispred njih, leñima okrenut zidu, povede njihov bojni psalam. Vojnice, ne pitaj — nit sad nit ikad, Gdje će tvoji stijezi ratovati. Anarhove legije su oko nas, sad Udari! I ne broji koliko puti! Sjedio sam pokušavajući ne slušati. Nije bilo glazbene pratnje, nije bilo vjerskog pribora ni simbola osim tankog križa nacrtanog vapnom na sivom zidu iza časnika. Mnogobrojni muški glasovi su se dizali i spuštali u tom mračnom, tužnom psalmu koji im je obećavao samo bol i patnju i tugu. Konačno, zadnja kitica oplače svojom strogom molitvom smrt u boju i oni spuste oružje iz svečanog položaja.

64

Jedan grupovoña otpusti vojnike, a časnik je prošao pokraj mojih kola ne gledajući me i ušao na isti ulaz kroz koji je prošao moj vodič. Kad me je mimoišao, vidio sam da je časnik Jamethon. Trenutak kasnije, moj vodič doñe po mene. Šepajući malo zbog moje ukočene noge, ja krenem za njim do sobe sa svjetlom iznad jedinog stola. Jamethon se digne i kimne kad su se vrata zatvorila za mnom. Nosio je izblijedjele oznake bojnika na ovratniku uniforme. Kad sam mu pružao vjerodajnice preko stola, bljesak svjetla iznad stola mi udari u oči, zaslijepivši me. Ja se pomaknem korak nazad i zatrepćem da bolje vidim njegovo zamućeno lice. Kad mi se pogled razbistrio, na trenutak mi se učinilo da mu je lice starije, tvrñe, iskrivljeno i izrezbareno borama od godina fanatizma, nalik onom licu koje se naginjalo nad umorene zarobljenike na Novoj Zemlji. Onda mi se pogled potpuno razbistri i ja ga ugledam onakvog kakav stvarno jest. Tamnog lica, ali mršav mršavošću mladosti a ne izgladnjelosti. On nije bio ono lice koje mi se usjeklo u pamćenje. Crte lica su mu bile toliko pravilne daje bio zgodan, a oči su mu bile umorne i zasjenjene; vidio sam da su mu usta ravna i izmorena, da mu je tijelo, manje i slabije od mojeg, mirno i ukočeno od samokontrole. Držao je vjerodajnice ne gledajući ih. Usta mu se tržnu na krajevima, suho i umorno. "I bez sumnje, gospodine 01yn," reče on, "drugi vam je džep pun ovlasti s Egzotičkih svjetova da možete intervjuirati vojnike i časnike koje su oni unajmili na Dorsaiju i desetak drugih svjetova da se suprotstave Božjim izabranicima u ratu?" Ja se osmjehnem. Jer bilo je dobro naći ga ovakvog, da mi užitak slamanja bude veći. POGLAVLJE 23 Gledao sam ga preko tih desetak stopa koje su nas razdvajale. Prijateljski grupovoña koji je pobio one zarobljenike na Novoj Zemlje je isto bio govorio o Božjim izabranicima. "Ako pogledate ispod papira za vas," reknem, "naći ćete ih. Novinska služba i njeni članovi su nepristrani. Mi ne zauzimamo strane." "Pravo," reče tamno mlado lice preda mnom, "zauzima strane." "Da, bojniče", reknem. "To je točno. Samo se ponekad može raspravljati o tome što je pravo. Vi i vaše trupe ste ovdje uljezi na svijetu u planetarnom sustavu koji vaši preci nikad nisu kolonizirali. A suprotstavljaju vam se plaćeničke trupe što su ih iznajmila dva svijeta koji ne samo da pripadaju u Procvonov sustav, nego su i prihvatili obvezu da će braniti manje svjetove svog sustava — od kojih je jedan i Ste. Marie. Nisam siguran da je pravo na vašoj strani." On blago odmahne glavom i reče: "Očekujemo vrlo malo razumijevanja od onih koji nisu izabrani." I svrati pogled s mene na papire u ruci. "Smijem sjesti?" upitam ga. "Imam ozlijeñenu nogu." "Svakako." On kimne glavom prema stolici pokraj stola i dok sam sjedao, i sam sjedne. Ja prijeñem pogledom po papirima na njegovom stolu i sa strane ugledam solidografiju jedne od onih uskih crkvi bez prozora kakve grade Prijatelji. To mu je bilo dozvoljeno posjedovati, ali u prednjem su planu slučajno bile tri osobe, stariji muškarac i žena i djevojčica od četrnaestak godina. Svo troje je sličilo Jamethonu. Dignuvši pogled s mojih vjerodajnica on vidje da gledam u njih, pa se i njegov pogled trenutačno spusti na grafiju i opet makne s nje, kao da je želi zaštititi. "Od mene se traži, vidim," reče on i opet mi privuče pogled, "da surañujem s vama i da vam osiguram sve potrebno. Naći ćemo vam ovdje smještaj. Trebaju li vam kola i vozač?" "Hvala", reknem. "Ona iznajmljena kola vani mi odgovaraju. A uspjet ću i sam voziti." "Kako želite." On odvoji papire upućene njemu, vrati mi ostatak i nagne se prema rešetkici na stolu. "Grupovoño." "Gospodine", odgovori istog trena rešetkica. "Smještaj za jednog civila. Parkiralište za osobno civilno vozilo." "Gospodine." Grupovoña isključi interkom. Jamethon Black me pogleda. Meni padne na pamet kako on čeka da ja odem. "Bojniče," reknem, stavljajući svoje vjerodajnice nazad u njihovu kutiju, "prije dvije godine vaše vijeće Sjedinjenih crkvi na Slozi i Udruzi odlučilo je daje planetarna vlada Ste. Marie odgovorna za izvjesna sporna potraživanja, pa su ovamo poslali ekspediciju da okupira planet i prisili ih na plaćanje. Od te ekspedicije, koliko vam je ljudi i opreme ostalo?" "To su, gospodine 01yn," reče on, "povjerljivi vojni podaci." "Ipak," - i zatvorim kutiju - "vi, s činom bojnika, vršite dužnost zapovjednika ostataka ekspedicije. Taj položaj traži nekog pet činova iznad vas. Očekujete li da netko takav doñe i preuzme dužnost?" "Plašim se da ćete to pitanje morati postaviti u stožeru na Slozi, gospodine 01yn."

65

"Očekujete li pojačanja u ljudstvu i novu opremu?" "I da očekujem" — glas mu je bio ravnomjeran — "to bih isto smatrao povjerljivim vojnim podatkom." "Znate da se naširoko spominjalo kako je vaš vrhovni stožer na Slozi odlučio da je ova ekspedicija izgubljen slučaj? Ali da im je zbog očuvanja obraza draže da vi ovdje budete pobijeni nego da vas povuku." "Načuo sam", reče on. "Ne biste htjeli komentirati?" Njegovo tamno, mlado, bezizražajno lice se ne promijeni. "Ne u slučaju glasina, gospodine 01yn." "Onda zadnje pitanje. Planirate li se povući na zapad ili predati kad proljetna ofenziva egzotičkih plaćeničkih snaga krene na vas?" "Izabrani se u ratu nikad ne povlače", reče on. "Niti napuštaju svoju braću po Gospodu, niti ta braća napuštaju njih." On ustane. "Imam posla kojem se moram posvetiti, gospodine 01yn." I ja ustanem. Bio sam viši od njega, stariji, jačih kostiju. Jedino mu je njegova skoro nadnaravna smirenost omogućavala da održi privid kako mi je jednak ili bolji od mene. "Onda ćemo možda razgovarati kasnije, kad budete imali više vremena", reknem. "Sigurno." Začujem kako se iza mene otvaraju vrata. "Grupovoño," reče on nekom iza mene, "pobrinite se za gospodina 01yna." Grupovoña kojem me je predao našao mi je betonsku sobicu s jednim visokim prozorom, poljskim krevetom i ormarićem za uniformu. Na trenutak me ostavi samog u sobici i vrati se s potpisanom propusnicom. "Hvala", reknem mu dok sam je uzimao. "Gdje da nañem stožer egzotičkih snaga?" "Po našoj zadnjoj informaciji, gospodine," reče on, "nalaze se devedeset kilometara istočno odavde. New San Marcos." Bio je moje visine, ali poput većine njih, pet-šest godina mlañi, s nekom nevinošću koja je bila u kontrastu s njihovim čudnim suzdržanim izgledom. "San Marcos." Pogledam ga. "Pretpostavljam da vi unovačeni znate kako vam je vrhovni stožer odlučio da neće tratiti pojačanja na vas?" "Ne, gospodine", reče on. Kako je reagirao mogao sam govoriti i o kiši. Čak i ovi dječaci su još uvijek bili jaki i neslomljeni. "Još nešto?" "Ne", reknem. "Hvala." On izañe. I ja sam izašao, sjeo u kola i odvezao se devedeset kilometara na istok u New San Marcos. Stigao sam tamo za nekih tri četvrt sata. Ali nisam odmah otišao naći egzotički bojni stožer. Imao sam i drugog posla. Taj me odveo do draguljarnice u Wallaceovoj ulici. Tamo, tri plitke stube ispod razineulice, vrata od mutnog stakla su se otvarala u dugačku, slabo osvijetljenu sobu punu staklenih kutija. U pozadini dućana, iza zadnje kutije, bio je nekakav niži postariji muškarac i vidio sam kako gleda moj dopisnički plašt i značku dok sam ulazio. "Gospodine?" reče on kad sam stao s druge strane kutije. I pogleda me svojim sivim, sitnim starim očima na čudno glatkom licu. "Mislim da znate što predstavljam", reknem. "Svi svjetovi poznaju Novinsku službu. Nas se ne tiče lokalna politika." "Gospodine?" "Ionako ćete otkriti kako sam doznao vašu adresu." Nastavim mu se osmjehivati. "Pa ću vam reći da sam je dobio od dispečera po imenu Imera u svemirskoj luci. Obećao sam mu zaštitu ako mi kaže. Bilo bi nam drago ako ostane zdrav i čitav." "Plašim se —" On položi ruke na vrh kutije. Ruke su mu bile izbrazdane venama godina. "Htjeli ste nešto kupiti?" "Drage ću vam volje platiti," reknem, "za informacije." Ruke mu kliznu s kutije. "Gospodine." Ispusti kratak uzdah. "Plašim se da ste u krivom dućanu." "Sigurno jesam", reknem. "Ali vaš će dućan morati biti onaj pravi. Pretvarat ćemo se da jest i da ja razgovaram s nekim tko je član Plave fronte." On polako odmahne glavom i povuče se korak od kutije. "Plava fronta je ilegalna", reče on. "Zbogom, gospodine." "Za tren. Prvo trebam reći par stvari." "Onda mije žao." Povuče se prema zavjesama koje su pokrivale neka vrata. "Ne mogu slušati. Nitko neće doći u ovu sobu kod vas, gospodine, sve dok tako govorite." Klizne kroz zavjese i nestane. Ja se ogledam po dugačkoj, praznoj prostoriji. "Dakle," reknem malo glasnije, "čini mi se da ću morati govoriti zidovima. Siguran sam da me zidovi mogu

66

čuti." Zastanem. Ništa se nije čulo. "U redu", reknem. "Ja sam dopisnik. Mene zanimaju samo informacije. Naša procjena vojne situacije na Ste. Marie" — i ovdje izgovorim istinu — "pokazuje da su prijateljske ekspedicijske snage ostavljene od njihovog stožera i da će ih egzotičke snage sigurno pregaziti čim se zemlja dovoljno osuši za kretanje teške opreme." Još uvijek nije bilo odgovora, ali sam na potiljku osjećao kako me slušaju i gledaju. "Kao rezultat," nastavim — i ovdje sam lagao, iako oni to nisu mogli znati — "smatrali smo neizbježnim da je ovdašnje prijateljsko zapovjedništvo stupilo u kontakt s Plavom frontom. Atentat na neprijateljske zapovjednike je izričito u suprotnosti s Plaćeničkim kodom i člancima o civiliziranom ratovanju — ali bi civili mogli napraviti ono što vojnici ne mogu." Iza zavjesa još uvijek nije bilo nikakvih zvukova ni kretanja. "Predstavnik novina," reknem, "nosi vjerodajnice nepristranosti. Znate koliko se one cijene. Želim samo postaviti par pitanja. A odgovori će se zadržati u tajnosti." Po zadnji put sačekam, ali još uvijek nije bilo odgovora. Okrenem se, preñem prostoriju i izañem. Tek kad sam dobro odmakao niz ulicu pustim da se osjećaj trijumfa raširi kroz mene i da me zagrije. Zagrist će. Ljudi njihove sorte uvijek zagrizu. Nañem svoja kola i odvezem se do egzotičkog stožera. Taj je bio izvan grada. Pod svoje me uzeo plaćenički bojnik po imenu Janol Marat. Proveo me kroz mjehur zgrade njihovog stožera. Ovdje se osjećala neka svrha, siguran i veseo dojam aktivnosti. Bili su dobro naoružani i obučeni. Nakon Prijatelja, to mi je upalo u oči. Tako sam i rekao Janolu. "Zapovjednik nam je Dorsai i brojniji smo od onih koji nam se suprotstavljaju." Nakesi mi se. Imao je dugačko, jako preplanulo lice koje bi se naboralo kad bi mu se usne iskrivile u osmijeh. "Zbog toga su svi prilično optimistični. Osim toga, našeg će zapovjednika promaknuti ako pobijedi. Vraća se na Egzotičke svjetove i na stožernu službu—zauvijek se miče s terena. Za nas je pobjeda dobar posao." Ja se nasmijem i on se nasmije. "Ipak, recite mi još nešto", reknem. "Trebaju mi razlozi koje mogu upotrijebiti u pričama koje šaljem u Novinsku službu." "Dakle" — uzvrati oštar pozdrav jednog grupovo-ñe u prolazu, Cassiñana po izgledu — "rekao bih da možete spomenuti uobičajene stvari — činjenicu da naši egzotički poslodavci ne dozvoljavaju sebi upotrebu nasilja i zbog toga su uvijek prilično velikodušni što se tiče plaćanja za ljude i opremu. A spojnik—znate, to je egzotički ambasador na Ste. Marie —" "Znam." "Prije tri godine je zamijenio prijašnjeg spojnika. U svakom slučaju, on je nešto posebno, čak i za Maru ili Kultis. Stručnjak je za ontogenetske proračune. Ako vam to nešto znači. Menije to sve daleko." Janol pruži ruku i pokaže. "Ovo je zapovjednikov ured. Zapovjednik je Kensie Graeme." "Graeme?" reknem, mršteći se. Mogao sam priznati da znam za Kensieja Graemea, ali sam htio Janolovu reakciju na njega. "Zvuči poznato." Približili smo se zgradi zapovjedništva. "Graeme ..." "Vjerojatno mislite na drugog člana iste obitelji", zagrize Janol. "Donala Graemea. Nećaka. Kensie mu je stric. Nije toliko spektakularan kao mladi Graeme, ali ću se okladiti s vama da će vam se svidjeti više od nećaka. Kensie ima dopadljivosti za dva čovjeka." Pogleda me, opet se pomalo osmjehujući. "To bi trebalo značiti nešto posebno?" "Točno", reče Janol. "Svoju osobnu dopadljivost i dopadljivost svog brata blizanca. Nañite se s lanom Graeme-om jednom kad budete u Blauvainu. Tamo je egzotička ambasada, istočno odavde. lan je mračan čovjek." Ušli smo u ured. "Ne mogu se priviknuti," reknem, "koliko su Dor-saiji meñusobno u rodu." "Ne mogu ni ja. U stvari, čini mi se da je to zbog toga što ih nema puno. Dorsai je mali svijet i oni koji više od pet godina žive —" Janol se zaustavi ispred stola za kojim je sjedio neki bojnik. "Možemo posjetiti starog, Hari? Ovo je novinar iz Meñuzvjezdane novinske službe." "Čini mi se da možete." Bojnik pogleda signalnu ploču na stolu. "Spojnik je s njim, ali upravo odlazi. Uñite." Janol me provede izmeñu stolova. Vrata na stražnjem zidu sobe se otvore prije nego što smo stigli do njih i sredovječni muškarac mirna lica u egzotičkoj plavoj halji, kratko podšišane bijele kose, izañe kroz njih. Pogled njegovih čudnovatih očiju boje lješnjaka se susretne s mojim pogledom. Bio je to Padma. "Gospodine," reče Janol Padmi, "ovo je —" "Tam 01yn. Znam", reče Padma tiho. Osmjehne mi se, i učini mi se da su one njegove oči na tren zasvije-tlile i zaslijepile me. "Bilo mi je žao kad sam doznao za vašeg šogora, Tame." Ja se sav ohladim. Bio sam spreman proći, ali sad stanem na mjestu i pogledam ga.

67

"Mog šogora?" upitam. "Mladića koji je poginuo blizu Dhoresa na Novoj Zemlji." "O, da", protisnem kroz ukočene usne. "Iznenañen sam, što znate." "Znam zbog vas, Tame." Još jednom mi se učini da njegove oči boje lješnjaka svijetle. "Jeste zaboravili? Već sam vam jednom rekao da imamo znanost nazvanu ontogenetika, kojom proračunavamo vjerojatnost ljudskih djela u sadašnjim i budućim situacijama. Već ste neko vrijeme važan čimbenik u tim proračunima." Osmjehne se. "Zbog toga sam vas i očekivao sada naći ovdje. Uračunali smo vas u našu sadašnju situaciju na Ste. Marie, Tame." "Jeste li?" upitam. "Jeste li? To je zanimljivo." "Mislio sam da će biti", reče Padma tiho. "Posebno vama. Netko tko je novinar, poput vas, to bi i smatrao zanimljivim." "Jest", reknem. "Zvuči kao da bolje od mene znate što ću raditi ovdje." "Imamo proračune", reče Padma svojim tihim glasom, "koji to pokazuju. Doñite me posjetiti u Blauvain, Tame, pa ću vam pokazati." "Hoću." "Bit ćete dobrodošli." Padma nakloni glavu. Njegova je plava halja šuštala po podu dok je izlazio iz sobe. "Ovim putem", reče Janol, dotaknuvši mi lakat. Ja se trgnem kao da me probudio iz dubokog sna. "Zapovjednik je unutra." Automatski sam pošao za njim u ured. Kensie Graeme ustane kad smo se pojavili na vratima. Po prvi sam put stajao oči u oči s ovim visokim, vitkim čovjekom u terenskoj uniformi, lica teških kostiju, ali otvorenog i nasmiješenog, a kose crne i pomalo kovrčave. Izgledalo je da iz njega teče ona njegova zlatna toplina karaktera — čudna stvar kod Dorsaija — kad je ustao i njegova snažna, dugoprsta šaka progutala moju. "Uñite", reče. "Dajte da vam natočim piće. Janole," obrati se mom bojniku plaćeniku s Nove Zemlje,' "nema potrebe da tu stojiš. Idi jesti. I reci ostalima u prednjoj sobi da prekinu." Janol salutira i otiñe. Ja sjednem, a Graeme se okrene ormariću s pićima iza svog stola. I po prvi put u tri godine, pod magijom ovog neobičnog borca preda mnom, malo mira mi uñe u dušu. S nekim ovakvim na mojoj strani, nisam mogao izgubiti. POGLAVLJE 24 "Vjerodajnice?" upita Graeme čim smo sjeli s čašama dorsaijskog viskija — to je dobar viski. Ja mu dam svoje papire. On ih preleti, izvukavši pisma Savone, poveznika s Kultisa, "Zapovjedniku snaga na Ste. Marie". Njih pregleda i odloži u stranu, pa mi vrati omot s vjerodajnicama. "Prvo ste svratili u Joseph's Town?" upita me. Kimnem. Vidio sam kako me gleda i kako mu se lice uozbiljuje. "Ne volite Prijatelje", reče on. Od njegovih riječi ostanem bez daha. Došao sam spreman na verbalno mačevanje da uspijem uhvatiti priliku da mu to kažem. Ovo je bilo previše naglo. Skrenem pogled od njega. Nisam se usuñivao odmah odgovoriti. Nisam mogao. Rekao bih ili previše ili premalo ako bih progovorio bez razmišljanja. Onda se saberem. "Ako išta učinim do kraja života," rekoh polako, "onda će to biti uklanjanje Prijatelja i sveg što oni predstavljaju iz zajednice civiliziranih ljudskih bića." Ponovo ga pogledam. Sjedio je s laktom naslonjenim na stol, promatrajući me. "To je prilično strogo gledište, je li tako?" "Ništa strože od njihovog." "To mislite?" reče on ozbiljno. "Ja ne bih tako rekao." "Mislio sam," reknem, "da se vi borite protiv njih." "Pa da." Malo se osmjehne. "Ali na obje strane su vojnici." "Rekao bih da oni to ne misle." On kratko odmahne glavom. "Zbog čega to kažete?" "Vidio sam ih", odgovorim. "Prije tri godine sam bio uhvaćen na bojištu blizu Dhoresa na Novoj Zemlji. Sjećate se tog sukoba." Potapšem se po ukočenom koljenu. "Pogodili su me i nisam mogao upravljati kolima. Cassiñani oko mene su se počeli povlačiti — oni su bili plaćenici, a protiv njih su se borili Prijatelji, isto unajmljeni kao plaćenici." Zastanem i otpijem gutljaj viskija. Kad sam spustio čašu, vidio sam da Graeme uopće nije promijenio položaj. Sjedio je kao da čeka.

68

"Tu je bio i jedan mladi Cassiñanin", reknem. "Radio sam seriju članaka o osobnim stavovima prema toj kampanji. Izabrao sam njega. Sasvim prirodno. Vidite" —uzmem čašu i ispijem je do dna—"sestra mije otišla pod ugovorom kao računovoña na Cassidu pet godina prije toga i udala se za njega. On mi je bio šogor." Graeme mi nijemo uzme čašu iz ruke i napuni je. "On nije bio pravi vojnik", reknem. "Studirao je mehaniku skoka i još mu je falilo tri godine do kraja. Ali je najednom obveznom ispitu dobio loše ocjene u doba kad je Cassida dugovala vojnike Novoj Zemlji." Duboko udahnem. "Dobro, da skratim priču, završio je na Novoj Zemlji baš u toj kampanji koju sam ja pokrivao. Zbog one serije koju sam pisao, uspio sam da ga dodijele meni. Obojica smo mislili da mu je to dobro, da će biti sigurniji." Opet gucnem viskija. "Ali," reknem, "znate, uvijek ima neka bolja priča malo dublje u borbenoj zoni. Jedan dan smo ostali uhvaćeni na bojištu kad su se Cassiñani povlačili. Mene je pogodilo iglicom kroz koljeno. Prijateljski oklopnjaci su dolazili i situacija je postajala vruća. Vojnici oko nas su pojurili prema pozadini, ali je Dave pokušao mene nositi jer je mislio da će me prijateljski oklopnjaci spržiti prije nego što vide da sam neborac. Dakle" — opet duboko udahnem — "sustigle su nas prijateljske trupe. Odveli su nas na jednu čistinu gdje je bilo puno zarobljenika i tamo su nas držali neko vrijeme. Onda je neki grupo-voña—jedan od njihovih fanatika, visok vojnik izgladnjelog izgleda, otprilike mojih godina — došao s naredbom da se pregrupiraju za novi napad." Stanem i opet otpijem. Ali nisam osjećao okus. "To je značilo da ne mogu odvojiti ljude koji bi čuvali zarobljenike. Morali bi ih osloboditi iza prijateljskih linija. Grupovoña je rekao da to tako neće ići. Moraju se osigurati da ih zatvorenici neće ugroziti." Graeme me još uvijek promatrao. "Nisam shvatio. Nisam shvatio čak ni kad su drugi Prijatelji — nijedan nije bio dočasnik kao taj grupovoña — prigovorili." Spustim čašu na stol, pokraj sebe i zapiljim se u zid ureda, ponovo gledajući sve što se dogodilo, sasvim jasno, kao da gledam kroz prozor. "Sjećam se kako se grupovoña uspravio. Vidio sam mu oči. Kao da su ga uvrijedili prigovori drugih." "'Jesu li oni Božji izabranici?' vikao je na njih. 'Jesu li oni odabrani?'" Pogledam Kensieja Graemea, a on je još uvijek bio nepokretan, još me uvijek promatrao, s nedirnutom čašom u velikoj šaci. "Shvaćate?" upitam ga. "Kao da, zbog toga što nisu Prijatelji, zarobljenici nisu potpuno ljudi. Kao da su niža bića koja se može ubiti." Iznenada se stresem. "I on je to učinio! Sjedio sam naslonjen na stablo, siguran zbog svoje uniforme dopisnika, i gledao kako ih strijelja. Sve. Sjedio sam i gledao Davea, a on je pogledao mene kako sjedim, baš kad gaje grupovoña ustrijelio!" Potpuno prestanem pričati. Nisam namjeravao sve izbaciti iz sebe ovako odjednom. Ali do sada ovo jednostavno nisam mogao ispričati nekome tko bi shvatio kako sam se bespomoćno osjećao. Meñutim, nešto na Graemeu me je navelo da pomislim kako će on shvatiti. "Da", reče on trenutak kasnije, pa mi uzme i opet napuni čašu. "Takve su stvari jako loše. Jesu li tog grupovoñu našli i sudili mu po Plaćeničkom kodu?" "Da, kad je već bilo prekasno." On kimne glavom i pogleda u zid iza mene. "Naravno, nisu svi takvi." "Ima ih dovoljno da im stvore takvu reputaciju." "Nažalost, da. Pa" — sitno mi se osmjehne — "pokušat ćemo izbjeći takve stvari u ovoj kampanji." "Recite mi nešto", reknem spuštajući čašu na stol. "Dogañaju li se ikada takve stvari — kako ste ih vi nazvali — Prijateljima?" Nešto se dogodi u atmosferi sobe. Malo je zastao prije nego što je odgovorio. Osjetio sam kako mi srce polako otkucava tri puta dok sam čekao da mi odgovori. I konačno, on reče: "Ne, ne dogañaju." "Zašto ne?" upitam ga. Onaj osjećaj u sobi postane jači. A ja shvatim da sam krenuo prebrzo. Sjedio sam, razgovarao s njim kao s čovjekom i zaboravio da je on još nešto. Sad počnem zaboravljati da je čovjek i postanem ga svjestan kao Dorsaija ->- pojedinca kakav sam i ja, ali uvježbavanog cijeli život i uzgajanog kroz generacije za izvjesnu različitost. Nije se pomaknuo ni promijenio boju glasa ni bilo što slično; ali osjetim da se nekako udaljio od mene, da se popeo u neku višu, hladniju, kamenitiju zemlju, u koju bih seja mogao uputiti samo na vlastiti rizik. Sjetim se što govore o njegovom narodu s malog, hladnog planeta kamenitih planina: da ako Dorsai odluče povući svoje borce iz službe svih drugih svjetova i upute izazov tim drugim svjetovima, ni zajednička moć cijelog tog ostatka civilizacije ne bi im se mogla suprotstaviti. U to nikad ranije nisam stvarno vjerovao. Nisam nikad ni pošteno razmišljao o tome. Meñutim, dok sam sjedio tamo i zbog onog što se dogañalo u sobi, iznenada je to za

69

mene postalo stvarnost. Mogao sam osjetiti saznanje, hladno poput vjetra s ledenjaka, daje to istina; i onda mi on odgovori na pitanje. "Zato što je," reče Kensie Graeme, "svaka takva stvar posebno zabranjena člankom dva Plaćeničkog koda." I onda se naglo osmjehne, a ja osjetim kako se ono raspoloženje u sobi povlači. Opet počnem disati. "Dakle," reče on, stavljajući svoju praznu čašu na stol, "kako bi bilo da nam se pridružite u časničkoj blagovaonici?" Večerao sam s njima i objed je bio vrlo ugodan. Željeli su me smjestiti kod sebe za tu noć, ali ja sam osjećao kako me nešto privlači u onaj hladni logor, bez radosti, u Joseph's Townu, gdje me čekala samo nekakva hladna i ogorčena zadovoljština što sam meñu neprijateljima. Vratio sam se. Bilo je oko jedanaest navečer kad sam se provezao kroz vrata prijateljskog logora i parkirao, baš kad se neki lik pojavio na ulazu u Jamethonov stožer. Parkiralište je bilo slabo osvijetljeno, samo par reflektora na zidu, a njihovo se svjetlo gubilo na asfaltu mokrom od kiše. Na trenutak nisam prepoznao lik — a onda vidjeh da je to Jamethon. Bio bi prošao kraj mene, ali ja izañem iz kola i poñem prema njemu. On stane kad sam se našao ispred njega. "Gospodine 01yn", reče ravnomjernim tonom. U mraku mu nisam mogao vidjeti izraz na licu. "Imam jedno pitanje za vas", reknem, osmjehujući se u mraku. "Kasno je za pitanja." "Ovo neće biti dugo." Naprezao sam oči da mu vidim izraz na licu, ali cijelo je bilo u sjeni. "Posjetio sam egzotički logor. Zapovjednik im je Dorsai. Pretpostavljam da to znate?" "Da." Jedva sam mogao vidjeti kako mu se usne miču. "Razgovarali smo. Jedno se pitanje pojavilo i ja sam mislio da mogu vas pitati, bojniče. Jeste li ikad naredili svojim ljudima da ubiju zatvorenike?" Nastane kratka, čudnovata tišina. I onda on odgovori. "Ubijanje ili maltretiranje ratnih zarobljenika," reče bez emocija, "zabranjeno je člankom dva Plaćeničkog koda." "Ali vi ovdje niste plaćenici, je li tako? Vi ste lokalne trupe u službi vlastite Istinske crkve i vaših staraca." "Gospodine 01yn," reče on, dok sam se ja još uvijek bezuspješno trudio razaznati izraz na njegovom zasjenjenom licu — a činilo mi se da riječi izlaze sporo, iako je glas koji ih je izgovarao ostao jednako miran kao i obično, "moj Gospod me je postavio da budem njegov sluga i voña ratnicima. Ni u jednom od ova dva zadatka neću Ga iznevjeriti." I s time se riječima okrene, lica još uvijek zasjenjenog i skrivenog, pa me zaobiñe i nastavi kamo je bio krenuo. Ja otiñem u svoju sobicu, skinem se i legnem na tvrdi i uski krevet koji su mi dali. Vani je kiša konačno prestala. Kroz moj prozor bez stakla mogao sam vidjeti nekoliko zvijezda. Pokušavao sam zaspati i u mislima pravio bilješke što ću sutra napraviti. Susret s Padmom me izbacio iz takta. Čudno, nekako sam skoro uspio zaboraviti da se njegovi proračuni ljudskog djelovanja mogu primijeniti i na mene osobno. Potreslo me kad sam se toga sjetio. Morat ću doznati nešto više o tome koliko ta njegova ontogenetika zna i može predskazati. Ako bude potrebno i od Padme samog. No, počet ću s uobičajenim izvorima informacija. Nikom, pomislim ja, ne bi pala na pamet fantastična pomisao da jedan čovjek poput mene može uništiti kulturu koja se raširila na dva svijeta. Nikom, osim možda Padmi. Ono što ja znam, on može otkriti svojim proračunima. A može otkriti da se Prijateljski svjetovi Sloga i Udruga suočavaju s odlukom koja može značiti život ili smrt njihovom načinu života. I nešto vrlo maleno bi moglo pretegnuti vagu na kojoj se nalaze. U mislima sam prelazio preko svog plana. Jer novi je vjetar puhao meñu zvjezdama. Prije dvjesto godina svi smo bili ljudi sa Zemlje — Stare Zemlje, matičnog planeta, mog rodnog. Jedan narod. I onda, s preseljenjima na nove planete, ljudska se rasa "raskolila", da upotrijebim egzotički izraz. Svaki mali društveni fragment i psihološki tip se izdvojio, pridružio sebi sličnima i napredovao prema specijaliziranim tipovima. Sve dok nismo dobili pet-šest fragmentarnih ljudskih tipova — ratnika na Dorsaiju, filozofa na Egzotičkim svjetovima, prirodnog znanstvenika na Newtonu, Cassidi i Veneri, i tako dalje. Izolacija je uzgojila specifične tipove. A onda su ih povećana komunikacija meñu mlañim svjetovima i sve veći stupanj tehnološkog napretka prisilili na specijalizaciju. Trgovina izmeñu svjetova je trgovina obrazovanim umovima. Generale s Dorsaija vrijedi razmjenjivati za psihijatre Egzotika. Stručnjacima za komunikacije, poput mene, sa Stare Zemlje, kupuju se dizajneri svemirskih brodova s Casside. I tako je bilo zadnjih stotinu godina. Ali sad se svjetovi približavaju jedni drugima. Ekonomija opet stapa rasu u jednu cjelinu. I na svakom se svijetu vodi bitka da se ostvare neke prednosti, a da se zadrži što više od vlastitog načina života.

70

Kompromis je prijeko potreban — ali stroga, ukočena religija Prijatelja zabranjuje kompromise, pa je napravila mnoge neprijatelje. Već se javno mnijenje na drugim svjetovima okrenulo protiv Prijatelja. Diskreditiraj ih, ozloglasi ih javno u ovoj kampanji i više neći moći iznajmiti svoje vojnike. Izgubit će sredstva koja su im potrebna da unajme specijaliste obrazovane u institucijama drugih svjetova, one koji su im potrebni da održe na životu svoja dva svijeta, siromašna prirodnim bogatstvima. Umrijet će. Kao što je umro Dave. Polako. U mraku. A sada, u mraku, dok sam razmišljao o tome, dogañaj se opet pojavi preda mnom. Bile je sredina popodneva kad su nas zarobili, ali kad je onaj grupovoña došao narediti našim čuvarima da krenu, sunce je bilo skoro zašlo. Sjetim se kako sam, kad su otišli i kad je sve bilo gotovo i kad sam ostao sam, otpuzao do tijela na čistini. I kako sam našao Davea meñu njima; i da nije bio sasvim mrtav. Bio je pogoñen u tijelo, a ja nisam mogao zaustaviti krvarenje. Ne bi bilo pomoglo ni da jesam, rekli su mi kasnije. Meñutim, onda mije izgledalo da bi. Pa sam pokušavao. No, konačno sam odustao, a do tada se prilično smračilo. Samo sam ga držao i nisam znao daje mrtav dok se nije počeo hladiti. I tada sam se počeo mijenjati u ono što je moj stric pokušavao napraviti od mene. Osjetio sam kako umirem iznutra. Dave i moja sestra su mi trebali biti obitelj, jedina obitelj koju sam se mogao nadati da ću zadržati. Umjesto toga, mogao sam samo sjediti tamo, držati ga i čuti kako mu krv iz natopljene odjeće kaplje, kap po kap, po mrtvom lišću hrastolika na tlu. Sad sam ležao u prijateljskom logoru, ne mogavši zaspati, i prisjećao se. Poslije nekog vremena začujem vojnike kako marširaju i postrojavaju se na postroj avalistu zbog ponoćne službe. Ležao sam na leñima, slušajući ih. Zvuk nogu u maršu konačno prestane. Jedini prozor u sobi je bio iznad mog kreveta, visoko na zidu s lijeve strane. Na njemu nije bilo stakla i noćni zrak sa svojim zvukovima je slobodno ulazio, zajedno sa slabim svjetlom s postrojavališta, koje je ocrtavalo blijedi pravokutnik na suprotnom zidu. Ležao sam gledajući taj pravokutnik i slušajući službu; čuo sam kako ih dežurni časnik vodi u molitvu da budu dostojni. Poslije toga su opet otpjevali svoj bojni psalam, a ja sam ga, ležeći, ovaj put saslušao do kraja. Vojnice, ne pitaj — nit sad nit ikad, Gdje će tvoji stijezi ratovati. Anarhove legije su oko nas, sad -Udari! I ne broji kol'ko puti! Slava, čast, hvala, korist, Igračke su od papira. Drž' se posla, nenatjeran, Ljudsku glinu zemlji daj. 244 Krv i tuga, bol bez kraja, To je usud sviju nas. Zgrabi goli mač, izbori. U bici svoj život daj. Tako ćemo, pomazani, Pred prijestolje vječno stat. Kršteni u svojoj krvi, Sami se svom Bogu dat! Poslije toga su se razišli u krevete ništa drukčije od mojeg. Ja sam ležao, slušajući tišinu na postrojavalištu i pravilno kapanje iz oluka s vanjske strane mog prozora, padanje sporih kapi poslije kiše, jedne za drugom, neizbro-jenih u mraku. POGLAVLJE 25 Dan nakon što sam stigao, više nije bilo kiše. Polja su se sušila, dan za danom. Uskoro će biti dovoljno čvrsta za tešku opremu za površinsko ratovanje i svi su znali da će onda krenuti egzotička proljetna ofenziva. U meñuvremenu, i egzotičke i prijateljske trupe su se uvježbavale. Tijekom idućih nekoliko tjedana bio sam zauzet svojim novinarskim radom — većinom kolumne i kratke priče o vojnicima i domaćim ljudima. Imao sam odreñene rokove i uredno sam ih poštovao. Dopisnik je dobar koliko i njegovi kontakti; ja sam ostvario kontakte svugdje osim meñu Prijateljima. Oni su se držali po strani, iako sam razgovarao s mnogima od njih. Odbijali su pokazati strah ili sumnju. Čuo sam da su prijateljski vojnici uglavnom neobučeni jer im se redovi, zbog samoubilačke taktike njihovih časnika, popunjavaju zelenim zamjenama. Meñutim, ovi ovdje su bili ostaci šest puta većih ekspedicijskih snaga. Svi su bili veterani, iako ih većina nije napunila dvadesetu. Tek tu i tamo, meñu dočasnicima, a još češće medu časnicima, vidio sam prototip onog dočasnika koji je na Novoj Zemlji naredio strijeljanje zarobljenika. Ovdje su ljudi tog tipa izgledali kao bijesni vukovi pomiješani meñu pristojne, dobro odgojene mlade pse koji se tek prestali biti štenad. Bio sam u iskušenju da pomislim kako sam krenuo uništiti samo njih. Da se suprotstavim tom iskušenju, govorio sam sebi kako je Aleksandar Veliki vodio ekspedicije protiv brdskih plemena i vladao u Pelli, glavnom gradu Makedonije, i nareñivao da se ljudi smaknu, kad mu je bilo šesnaest godina. No, ipak su mi prijateljski vojnici izgledali mlado. Nisam ih mogao ne usporeñivati s odraslim, iskusnim plaćenicima u snagama Kensieja Graemea. Egzotici, u skladu sa svojim načelima, nisu unajmljivali unovačene trupe ili vojnike koji nisu u uniformi od svoje volje. U meñuvremenu, Plava fronta mi se nije javljala. Nakon što su prošla dva tjedna, imao sam vlastite kontakte u New San Marcosu, a početkom trećeg tjedna, jedan od tih kontakata mi je došao javiti da je draguljarnica u

71

Wallaceovoj ulici zatvorila vrata, navukla rolo, ispraznila onu dugačku sobu od namještaja i preselila se ili prestala raditi. Samo sam to trebao i doznati. Idućih sam nekoliko dana ostao u neposrednoj blizini Jamethona Blacka, a do kraja tjedna mi se to promatranje isplatilo. U deset sati tog petka navečer, bio sam na platformi iznad svog prozora, odmah ispod stražarske platforme na zidu, i gledao kako se tri civila na kojima je pisalo 'Plava fronta' dovoze na postroj avalište, izlaze i ulaze u Jame-thonov ured. Ostali su malo dulje od jednog sata. Kad su otišli, ja sam legao u krevet. Te sam noći spavao čvrsto. Iduće jutro sam rano ustao i čekala me je pošta. Poruka je došla svemirskim brodom, od direktora Novinske službe, koji mi je osobno čestitao na mojim člancima. Nekad, prije tri godine, ovo bi mi jako puno značilo. Zabrinuo sam se da će zaključiti kako sam situaciju učinio toliko vrijednom za novine da će mi poslati ljude u ispomoć. Sad nisam mogao riskirati s drugim novinarima koji bi mogli vidjeti što radim. Ukrcam se u svoja kola i krenem na istok, autoputom za New San Marcos i egzotički stožer. Prijateljske trupe su već bile na terenu; osamnaest kilometara istočno od Joseph's Towna, zaustavi me grupica od pet mladih vojnika bez dočasnika. Prepoznali su me. "U Božje ime, gospodine 01yn", reče prvi koji je stigao do mene, nagnuvši se i govoreći kroz otvoreni prozor. "Ne možete proći." "Hoće vam smetati ako pitam zašto?" On se okrene i pokaže u dolinicu izmeñu dva šumovita brdašca s lijeve strane. "Taktičko snimanje terena." Ja pogledam. Ta dolinica ili livada izmeñu pošumljenih padina je bila možda sto metara široka, a zavijala je i nestajala meni s desna. Na samom rubu padina, gdje su se sastajale s otvorenom livadom, stajali su grmovi jorgova-na, s cvjetovima starim tek nekoliko dana. Livada je bila zelena i lijepa, s blago zelenom travom ranog ljeta i bijelim i ljubičastim jorgovanima, a obrisi hrastolikih iza jorgovana su bili mutni od malog, novog lišća. Usred svega toga, u sredini livade, crno odjeveni likovi su se šetali naokolo s kompjutorima, mjereći i izračunavajući mogućnosti umiranja iz svakog kuta. U samom su središtu livade iz nekog razloga postavili markirne kolce — prvo jedan kolac, pa onda drugi ispred njega s po jednim kolcem sa svake strane, te još jedan kolac ispred njih. Malo dalje je bio još jedan kolac, na zemlji, kao daje pao pa su ga zanemarili. Ja vratim pogled na mršavo mlado lice vojnika pokraj sebe. "Spremate se poraziti Egzotike?" upitam ga. On to prihvati kao normalno pitanje, kao da mi u glasu nije bilo ironije. "Da, gospodine", reče ozbiljno. Pogledam njega, pa napetu kožu i jasne oči ostalih. "Jeste li ikad pomislili da možete izgubiti?" "Ne, gospodine Olvn." On svečano odmahne glavom. "Nijedan čovjek ne gubi koji se bori za Gospoda." Vidio je da me treba uvjeravati pa se gorljivo toga prihvati. "On je položio ruku na svoje vojnike. I onda je za njih moguća samo pobjeda — ili ponekad smrt. A što je smrt?" Ogleda se po svojim sudruzima i oni svi zakimaju glavama. "Sto je smrt?" ponove za njim. Ja ih pogledam. Stajali su tu pitajući mene i jedan drugog što je smrt, kao da govore o nekom teškom, ali neizbježnom poslu. Ja sam im imao odgovor, ali ga nisam rekao. Smrt je grupovoña, jedan od njihovih, koji nareñuje vojnicima baš kakvi su oni da umore zatvorenike. To je smrt. "Pozovite nekog časnika", reknem. "Moja mi propusnica dozvoljava prolaz." "Žalim, gospodine," reče onaj koji je već govorio, "ne možemo napustiti svoje položaje da pozovemo časnika. Netko će ubrzo doći." Slutio sam što znači "ubrzo" i bio sam u pravu. Bilo je podne prije nego što se pojavio jedan voña odreda, njima naredio da odu jesti, a mene propustio. Kad sam se dovezao do stožera Kensieja Graemea, sunce je bilo nisko, stvarajući uzorke po tlu dugačkim sjenama stabala. A ipak je bilo kao da se logor tek budi. Nije mi bilo potrebno iskustvo da vidim kako Egzotici konačno kreću u napad na Jamethona. Našao sam Janola Marata, bojnika s Nove Zemlje. "Moram vidjeti zapovjednika Graemea", reknem. On odmahne glavom, koliko smo se god sad već dobro poznavali. "Ne sada, Tame. Zao mi je." "Janole," reknem, "ovo nije zbog intervjua. Ovo je stvar života i smrti. Stvarno to mislim. Moram vidjeti Kensieja."

72

On se zagleda u mene. Ja mu uzvratim pogled. "Čekaj ovdje", reče on. Stajali smo unutar ulaza u ured stožera. On izañe i nije ga bilo možda pet minuta. Ja sam stajao, slušajući kako zidni sat otkucava. On se vrati. "Ovim putem", reče. Izvede me odostraga, izmeñu mjehura plastične zgrade do jedne male grañevine napola skrivene meñu stablima. Kad smo ušli unutra, shvatim da su ovo Kensiejeve osobne prostorije. Prošli smo kroz malu dnevnu sobu u kombinaciju spavaće sobe i kupaonice. Kensie je baš izašao ispod tuša i oblačio je bojnu uniformu. Znatiželjno me pogleda, pa se okrene Janolu. "U redu, bojniče," reče, "sad se možete vratiti svojim dužnostima." "Gospodine", odgovori Janol, niti me ne pogledavši. Pozdravi i izañe. "U redu, Tame", reče Kensie, navlačeći hlače. "U čemu je stvar?" "Znam da ste spremni za pokret", reknem. On zakopče hlače i pogleda me s mrvu humora. Još nije obukao košulju, pa se u toj relativno maloj sobi uzdizao poput diva, poput neke neodoljive prirodne sile. Tijelo mu je bilo preplanulo, tamno poput tamnog drveta, a mišići su ležali poput plosnatih vrpci po njegovim grudima i ramenima. Trbuh mu je bio udubljen, a na rukama se pojavljivala i nestajala užad mišića. Opet sam osjetio onaj posebni element Dorsaija u njemu. To čak nije ni bila činjenica da su njega od roñenja uvježbavali za rat, da je uzgojen za bitke. Ne, to je bilo nešto živo, ali što ne možeš opipati — isto razlikovno svojstvo koje se može naći kod čistog Egzotika kao što je spojnik Padma ili kod nekog newtonskog ili cassiñanskog istraživača. Nešto toliko iznad i toliko daleko od običnog ljudskog oblika daje nalik spokojstvu, uvjerenosti u vlastito mišljenje tako potpuno da ga čini dalekim od svake slabosti, nedodirljivim, nepokorivim. U mislima sam vidio tanku, tamnu sjenu Jame-thonovu, kako se suprotstavlja ovakvom čovjeku; bilo kakva Jamethonova pobjeda bila mi je nezamisliva, nemoguća. Ali uvijek postoji opasnost. "U redu, reći ću vam zbog čega sam došao", reknem Kensieju. "Upravo sam otkrio da je Black kontaktirao Plavu frontu, lokalnu terorističku političku grupu sa sjedištem u Blauvainu. Njih trojica su ga posjetili sinoć. Ja sam ih vidio." Kensie uzme košulju i uvuče jednu dugačku ruku u rukav. "Znam", reče. Ja se zabuljim u njega. "Ne shvaćate?" upitam. "Oni su atentatori. To im je zanat. A jedini čovjek za kojeg bi koristilo i njima i Jamethonu da ga maknu ste vi." On uvuče drugu ruku u rukav. "Znam ja to", reče. "Oni žele maknuti sadašnju vladu Ste. Marie s puta i sami doći na vlast — što nije moguće ako Egzotici daju novce da mi ovdje održavamo mir." "Nisu imali Jamethonovu pomoć." "Imaju li je sada?" upita on, zatvarajući košulju palcem i kažiprstom. "Prijatelji su očajni", reknem. "Cak i da im pojačanja stignu sutra, Jamethon zna kakve su mu šanse kad ste vi spremni na pokret. Atentatori su možda stavljeni van zakona Ratnim konvencijama i Plaćeničkim kodom, ali vi i ja bolje poznajemo Prijatelje." Kensie me čudno pogleda i uzme jaknu. "A poznajemo?" Ja mu uzvratim pogled. "A ne poznajemo?" "Tame." Odjene jaknu i zakopča je. "Ja poznajem ljude s kojima se moram boriti. To mi je posao. Ali što vas navodi da pomislite kako ih vi poznajete?" "To je i moj posao", rekoh. "Možda ste zaboravili, ja sam novinar. Kao prvo, kao zadnje i uvijek, ljudi su moj posao." "Ali vi mislite da su Prijatelji beskorisni." "A nisu?" upitam ga. "Bio sam na svim svjetovima. Vidio sam cetanskog poduzetnika — on želi svoj profit, ali je ljudsko biće. Vidio sam Newtonca i Venerijanca s glavom u oblacima, ali ako ih dovoljno jako povlačite za rukav, možete ih povući nazad u stvarnost. Vidio sam Egzotike kao stoje Padma s njihovim mentalnim trikovima, i Freilanñane do grla upetljane u vlastitu birokraciju. Vidio sam one s mog svijeta, Stare Zemlje, s Cobvja, s Venere, pa čak i s Dorsaija, kao što ste vi. I ja vam kažem da svi imaju nešto zajedničko. Ispod svega, oni su ljudi. Svaki od njih je čovjek — samo su specijalizirani na neki koristan način." "A Prijatelji nisu?"

73

"Fanatizam", reknem. "Je li to vrijedno? Baš suprotno. Stoje dobroga u tome, zašto uopće treba dozvoljavati slijepu, gluhu, nijemu i nepromišljenu religiju koja čovjeku ne dopušta da razmišlja sam za sebe?" "Kako znate da ne razmišljaju?" upita Kensie. Sad mi se potpuno okrenuo. "Možda neki i razmišljaju. Možda mladi, prije nego što otrov uspije prodrijeti duboko. Kakvog dobra od toga sve dok ta kultura postoji?" Na sobu se spusti iznenadna tišina. "O čemu vi govorite?" upita me Kensie. "Hoću reći, vi želite atentatore. Ne želite prijateljske trupe. Dokažite da je Jamethon Black prekršio Ratne konvencije unajmivši ih da vas ubiju i možete dobiti Ste. Marie bez ispaljenog hica." "A kako da to napravim?" "Upotrijebite mene. Ja imam vezu s političkom grupom koju atentatori predstavljaju. Pustite me da odem k njima kao vaš predstavnik i ponudim više nego Jamethon. Možete im ponuditi priznanje od strane sadašnje vlade. Padma i sadašnja vlada Ste. Marie bi vas morali podržati budete li tako lako mogli očistiti planet od Prijatelja." On me bezizražajno pogleda. "A što bih ja time trebao kupiti?" upita me. "Svjedočanstvo da su unajmljeni da izvrše atentat na vas. Svjedočiti bi ih moglo koliko nam treba." "Nijedan Meñuplanetarni istražni sud ne bi vjerovao takvim ljudima", reče Kensie. "Ah", reknem i nisam se mogao ne osmjehnuti. "Ali vjerovali bi kad ja, kao predstavnik Novinske službe, potvrdim svaku izrečenu riječ." Nova tišina se spusti na sobu. Na licu mu nije bilo baš nikakvog izraza. "Vidim", reče. Proñe pokraj mene u salon, a ja krenem za njim. On ode do telefona, pritisne dugme i progovori u sivi ekran bez slike. "Janole." Okrene se od telefona, otiñe do ormarića s oružjem i počne stavljati svoju bojnu opremu. Kretao se promišljeno, a nije gledao u mene, niti mi što govorio. Poslije nekoliko dugačkih minuta, vrata na ulazu kliznu u stranu i uñe Janol. "Gospodine?" reče on. "Gospodin 01yn ostaje ovdje do daljnjih nareñenja." "Da, gospodine", reče Janol. Graeme izañe. Ja sam umrtvljeno stajao, zureći u izlaz kroz koji je otišao. Nisam mogao vjerovati da bi on sam toliko prekršio Konvencije pa da bi mene ne samo ignorirao, nego i praktično zatvorio da ne mogu ništa napraviti u ovoj situaciji. Okrenem se Janolu. On me gledao s nekom iskrivljenom simpatijom na svom dugačkom, smedem licu. "Je li spojnik tu u logoru?" upitam. "Ne." Priñe mi bliže. "Vratio se u egzotičku ambasadu u Blauvainu. Ajde sad budi dobar i sjedni, hoćeš? Možemo ubiti idućih nekoliko sati čisto ugodno." Stajali smo prsa u prsa; ja ga udarim u trbuh. Na fakultetu sam se malo bavio boksom. Ovo spominjem ne zato da od sebe napravim nekakvog mišićavog junaka, nego da objasnim zašto nisam išao na bradu. Graeme bi mu tamo vjerojatno našao točku za nokautiranje, ali ja nisam Dorsai. Područje ispod prsne kosti je relativno veliko, mekano, pri ruci i općenito sasvim fino za amatere. A ja ponešto i znam o udaranju. I uza sve to, Janol nije bio nokautiran. Pao je na pod i tamo ležao presavijen, otvorenih očiju. Ali nije bio odmah spreman ustati. Ja se okrenem i brzo izañem iz zgrade. Logor je bio prometan. Nitko me nije zaustavljao. Ušao sam u svoja kola i pet minuta kasnije sam bio slobodan na cesti za Blauvain. POGLAVLJE 26 Od New San Marcosa do Blauvaina i Padmine ambasade ima tisuću četiristo kilometara. Trebao sam to prijeći u šest sati, ali je jedan most bio srušen, pa mije trebalo četrnaest. Prošlo je osam sati idućeg jutra kad sam uletio u polu-park, polu-zgradu u kojoj je bila ambasada. "Padma", reknem, "je li još uvijek—" "Da, gospodine 01yn", reče recepcionarka. "Očekuje vas."

74

Djevojka u plavoj halji mi se osmjehne. Nije mi smetalo. Bio sam previše zauzet veseljem što Padma nije već otišao u rubna područja sukoba. Ona me povede prema dolje i iza ugla, pa me preda mladom Egzotiku, koji mi se predstavi kao jedan od Padminih tajnika. Povede me malo dalje i predstavi me drugom tajniku, ovog puta sredovječnom muškarcu, koji me provede kroz nekoliko soba i onda me usmjeri kroz dugačak hodnik i reče da otiñem iza ugla, gdje je ured u kojem Padma trenutačno radi. I onda me ostavi. Slijedio sam njegove upute. Ali kad sam prošao kroz vrata koja mije rekao, nisam se našao u sobi, nego u još jednom kratkom hodniku. I stanem na mjestu. Jer sam iznenada pomislio da prema meni dolazi Kensie Graeme — raspoložen za ubojstvo. Ali čovjek koji je nalikovao Kensieju me samo pogleda i zanemari, nastavivši dalje. Tada sam shvatio. Naravno, ovo nije Kensie, Ovo je Kensiejev brat blizanac, lan, zapovjednik garnizonskih snaga Egzotika ovdje u Blauvainu. Koračao je prema meni i ja opet počnem hodati prema njemu, ali sam bio u šoku dok nismo prošli jedan kraj drugoga. Mislim da nitko ne bi mogao ovako naletjeti na njega, u mom položaju, i ne imati istu reakciju. U raznim sam prilikama od Janola doznao da je lan Kensiejeva suprotnost. Ne u vojnom smislu — obojica su veličanstveni primjerci dorsaijskih časnika — nego u osobnoj prirodi. Kensie je na mene od početka duboko utjecao svojom veselom naravi i općom toplinom koja je povremeno sakrivala činjenicu da je on Dorsai. Kad pritisak vojnih poslova nije izravno na njemu, sav je vedar i sunčan; možete se u njegovoj prisutnosti ugrijati kao na suncu. lan, njegov tjelesni dvojnik, koji je koračao prema meni poput dvookog Odina, bio je sav od sjene. Ovdje je konačno bila oživjela legenda o Dorsaiji-ma. Tu je mrki muškarac željeznog srca i mračne, samotne duše. U snažnoj tvrñavi njegovog tijela, gdje je lan stanovao izdvojen poput pustinjaka na planini. On je bio žestoki, nasilni škotski gorštak, poput svojih dalekih predaka, koji je ponovo oživio. Ne zakon, ne etika, nego povjerenje u danu riječ, vjernost klanu i dužnost krvne osvete su vladali lanom. On je bio čovjek koji bi prešao pakao da sredi dug. Dok sam ga, u trenutku kad je dolazio prema meni, konačno prepoznao, zahvalio sam svim preostalim bogovima da si ništa ne dugujemo. Tada proñemo jedan pokraj drugog i on nestane iza ugla. Ćule su se glasine, koliko sam se sjećao, da se njegova mračnost nikad nije rasvjetljavala osim u Kensi-ejevoj prisutnosti, daje uistinu druga polovica svog brata. I da će, ako ikad izgubi svjetlost Kensiejeve prisutnosti, biti vječno osuñen na vlastiti mrak. Te ću se izjave kasnije sjetiti, kao što sam se sjetio kad sam ga vidio da dolazi prema meni. Meñutim, sad sam ga zaboravio kad sam prošao kroz još jedna vrata, u nešto što je izgledalo kao mali konzervatorij, i ugledao Padmino ljubazno lice i kratku bijelu kosu. "Uñite, gospodine 01yn," reče on, ustajući, "i doñite sa mnom." Okrene se i izañe kroz luk od nekih purpurnih cvjetova. Ja krenem za njim i otkrijem malo dvorište, skoro sasvim ispunjeno eliptičnim tijelom zračnih kola. Padma je već sjedao u sjedalo iza kontrola. Pridrži mi vrata. "Kamo idemo?" upitam ga kad sam ušao. On pritisne dugme autopilota; kola se dignu u zrak. Ostavi na autopilotu i okrene sjedalo prema meni. "U bojni stožer zapovjednika Graemea", odgovori mi. Oči su mu i dalje imalu onu svijetlu boju lješnjaka, ali mi se činilo da bliješte i lelujaju na suncu koje je dolazilo kroz prozirni krov kola, sad kad smo konačno dosegli odreñenu visinu i počeli se kretati vodoravno. Nisam mu mogao pročitati ni pogled ni izraz lica. "Vidim", reknem. "Naravno, znam da poziv iz Gra-emeovog stožera stiže do vas brže nego ja kolima. Ali nadam se da mu ne mislite narediti da me otme ili nešto slično. Nosim vjerodajnice nepristranosti koje me štite kao novinara, a imam i ovlasti i s Prijateljskih i Egzotičkih svjetova. I ne namjeravam biti odgovoran za bilo kakve zaključke koje je Graeme izvukao nakon razgovora koji smo nas dvojica jutros imali — sami." Padma je nepomično sjedio u svom sjedalu, okrenut meni. Ruke su mu bile sklopljene u krilu, blijede na plavoj halji, ali su se ispod kože vidjele jake tetive. "Sa mnom dolazite po mojoj odluci, ne po odluci Kensieja Graemea." "Želim znati zašto", reknem ja napeto. "Zato," reče on polako, "jer ste vrlo opasni." I sjedio je i dalje, gledajući me nepokolebljivim pogledom. Čekao sam da nastavi, ali nije nastavljao. "Opasan?" upitam. "Kome opasan?" "Budućnosti sviju nas." Ja se zapiljim u njega, pa se nasmijem. Bio sam ljut. "Prekinite!" reknem mu.

75

On polako odmahne glavom, a pogled mu nije napuštao moje lice. Zbunile su me te oči. Nevine i otvorene poput dječjih, ali kroz njih nisam mogao pogledati u čovjeka. "U redu", reknem. "Recite mi, zašto sam opasan?" "Zato jer želite uništiti životno važan dio ljudske rase. I znate kako." Nakratko je bilo tiho. Zračna su kola letjela nebom bez ikakvog zvuka. "E, to je čudna ideja", reknem polako i mirno. "Pitam se odakle vam?" "Iz naših dntogenetičkih proračuna", reče Padma mirno poput mene. "I to nije ideja, Tame. Kao što i sami znate." "O, da", reknem. "Ontogenetika. Namjeravao sam pročitati nešto o tome." "I pročitali ste, je li tako, Tame?" "Jesam li? Pa čini mi se da jesam. Iako mi nije baš izgledalo jasno, koliko se sjećam. Nešto oko evolucije." "Ontogenetika je," reče Padma, "proučavanje utjecaja evolucije na razvojne sile u ljudskom društvu." "Jesam li ja razvojna sila?" "U ovom trenutku i u nekoliko proteklih godina, da", reče Padma. "A možda i još nekoliko godina u budućnost. A možda i ne." "To zvuči skoro kao prijetnja." "U izvjesnom smislu i jest." Dok sam gledao Padmu, oči mu odraze svjetlo. "Sposobni ste uništiti i sebe i druge." "Bilo bi mi mrsko to učiniti." "Onda bolje da me poslušate." "Pa naravno", reknem ja. "Slušanje je moj posao. Ispričajte mi sve o ontogenetici — i o meni." On namjesti kontrole, pa se opet okrene meni. "Ljudska rasa," reče, "se rasprsnula u evolucijskoj eksploziji u povijesnom trenutku kad je meñuzvjezdana kolonizacija postala praktična." Sjedio je gledajući me. Ja sam održavao pozoran izraz na licu. "To se dogodilo zbog razloga što proizlaze iz rasnog instinkta, koji još nismo potpuno istražili, ali je u osnovi zaštitne prirode." Ja posegnem u džep jakne. "Možda je bolje da hvatam bilješke", reknem. "Ako želite", reče Padma, ne zbunivši se. "Iz te su eksplozije izašle kulture posvećene pojedinim aspektima ljudske osobnosti. Borački, borbeni aspekt je postao Dorsai. Aspekt kojim se pojedinac potpuno predavao nekoj vjeri postao je Prijatelj. Filozofski aspekt je stvorio egzotičku kulturu kojoj ja pripadam. Zovemo ih Raskol- ničke kulture." "O, da", reknem. "Znam za Raskolničke kulture." "Znate za njih, Tame, ali ih ne poznajete." "Ne?" "Ne," reče Padma, "jer ste vi, poput svih naših predaka, sa Zemlje. Vi ste star, cjelovit čovjek. Raskolni-čki ljudi su evolucijski napredak u odnosu na vas." Iznenada osjetim uvrtanje sitnog čvora ogorčenog bijesa u sebi. Glas mu je probudio odjek Mathiasovog glasa u mojim mislima. "Oh? Plašim se da ja to ne vidim." "Zato jer ne želite", reče Padma. "Da želite, onda biste morali priznati da su oni drugačiji od vas i da ih se mora prosuñivati drugačijim mjerilima." "Drugačiji? Kako?" "Drugačiji u smislu da svi raskolnički ljudi, uključujući i mene, shvaćaju instinktivno, ali cjelovit čovjek mora proširiti vidike da bi zamislio." Padma se namjesti u sjedalu. "Dobit ćete neku predodžbu, Tame, ako zamislite da je član neke Raskolničke kulture čovjek poput vas, ali s fiks-idejom koja ga gura prema jednom tipu osobe. No, uz sljedeću razliku: umjesto da svi dijelovi njegovog duhovnog i tjelesnog ja izvan granica te fiks-ideje budu ignorirani i atrofiraju kao što bi kod vas —" Ja ga prekinem: "Zašto baš kod mene?" "Onda kod bilo kojeg punog čovjeka", reče Padma mirno. "Ti dijelovi, umjesto da atrofiraju, mijenjaju se tako da se slažu i podupiru onu fiks-ideju, pa nemamo bolesnika, nego zdravog i drugačijeg." "Zdravog?" upitam, videći u mislima prijateljskog grupovoñu koji je ubio Davea na Novoj Zemlji. "Zdravog kao kulturu. Ne kao ponekog osakaćenog pojedinca iz te kulture. Nego kao kulturu." "Oprostite. Ne vjerujem." "Ma vjerujete, Tame", reče Padma tiho. "Nesvjesno vjerujete. Jer planirate upotrijebiti slabost koju jedna takva kultura mora imati za njeno uništenje." "A koja je to slabost?" "Očita slabost koja je suprotnost svake snage", reče on. "Raskolničke kulture nisu sposobne za život." Sigurno sam zatreptao. Bio sam iskreno zbunjen.

76

"Nisu sposobne za život? Hoćete reći da ne mogu živjeti same za sebe?" "Naravno da ne mogu", reče Padma. "Suočena s ekspanzijom u svemir, ljudska je rasa reagirala na izazov novog okoliša tako što mu se pokušala prilagoditi. Prilagodila se iskušavajući svaki element svoje osobnosti zasebno, da vidi koji će najbolje preživjeti. Sad kad su svi elementi — Raskolničke kulture — preživjeli i prilagodili se, vrijeme je da se ponovo meñusobno križaju, da stvore otpornijeg čovjeka, orijentiranog prema univerzumu." Zračna se kola počnu spuštati. Približavali smo se našem odredištu. "Kakve to ima veze sa mnom?" upitam konačno. "Ako onemogućite jednu od Raskolničkih kultura, ona se sama neće moći prilagoditi kako bi to mogao puni čovjek. Umrijet će. A kad se križanjem rasa opet spoji u cjelinu, taj će vrijedni element biti izgubljen." "Možda to i neće biti gubitak", izgovorim tiho. "Životno važan gubitak", reče Padma. "I mogu to dokazati. Vi, puni čovjek, u sebi imate elemente svih Raskolničkih kultura. Ako to priznate, možete se poistovjetiti čak i s onima koje želite uništiti. Imam dokaze koje ću vam pokazati. Hoćete ih pogledati?" Kola dodirnu zemlju i vrata pokraj mene se otvore. Izañem s Padmom i nañem Kensieja kako nas čeka. Pogledam Padmu, pa Kensieja, za glavu višeg od mene i dvije glave od spojnika. Kensie mi uzvrati pogled s te visine, bez nekog odreñenog izraza na licu. Pogled mu nije bio kao njegovog blizanca — ali upravo tada ga, zbog nekog razloga, nisam mogao gledati u oči. "Ja sam novinar", rečem Padmi. "Naravno da mi je um otvoren." Padma se okrene i ode prema zgradi stožera. Kensie krene s nama, a mislim da su Janol i još neki krenuli za nama, iako se nisam osvrtao da se uvjerim. Otišli smo u onaj ured gdje sam prvi put sreo Graemea - samo Kensie, Padma i ja. Na Graemeovom radnom stoluje bila jedna omotnica. On je uzme, izvadi nekakvu fotokopiju i pruži mi je. Jaje uzmem. Nije se moglo sumnjati u njenu autentičnost. To je bilo pismo od Prvoroñenog Brighta, glavnog u zajedničkoj vladi Sloge i Udruge, upućeno prijateljskom ratnom zapovjedniku na Slozi. Bilo je datirano dva mjeseca ranije i bilo je na monomolekularnom listu, gdje se ono napisano ne može mijenjati ili ukloniti kad se jednom stavi na list. Budite izvješteni, u Božje ime! — Kako izgleda da je Gospodinova volja da naša braća na Ste. Marie nemaju uspjeha, nareñeno je da im se od sada ne šalju nova pojačanja ili zalihe. Jer ako naš Vrhovnik namjerava poslati pobjedu, sigurno ćemo pobijediti bez daljnjih troškova. A ako je Njegova volja da ne pobijedimo, onda bi sigurno bila bezbožnost razbacivati imetak Božjih crkava u pokušaju da osujetimo Njegovu volju. Neka bude još nareñeno da se našu braću na Ste. Marie mora poštedjeti saznanja da im pomoć ne dolazi, pa će moći svjedočiti o svojoj vjeri u bici kao i inače, a Božje crkve se neće zaprepastiti. Poslušajte ovu zapovijed, u ime Gospodnje: Po nareñenju onog koji se zove — Bright Prvoroñenog meñu odabranima Dignem pogled s pisma. I Graeme i Padma su me promatrali. "Kako ste došli do ovoga?" upitam. "Ne, naravno da mi nećete reći." Dlanovi su mi se iznenada oznojili tako da mije glatki list postao klizav. Čvrsto sam ga držao i govorio brzo, da me gledaju u lice. "Ali pa što onda? Već smo znali, svatko je znao da ih je Bright napustio. Ovo to samo dokazuje. Zašto ste mi uopće pokazivali?" "Mislio sam," reče Padma, "da bi vas moglo malo dirnuti. Možda čak dovoljno da promijenite svoje gledište." "Nisam rekao da to nije moguće. Kažem vam da novinar svoj um drži stalno otvoren. Naravno," — pažljivo odaberem riječi — "da ga mogu proučiti—" "Nadao sam se da ćete ga uzeti sa sobom", reče Pad-ma. "Nadao?" "Ako se udubite u njega i stvarno shvatite što Bright hoće reći, možda ćete sve Prijatelje drugačije shvaćati. Mogli biste o njima promijeniti mišljenje." "Mislim da ne bih", reknem. "Ali—" "Dajte da vas zamolim da barem toliko učinite", reče Padma. "Uzmite pismo sa sobom." Trenutak sam stajao ispred Padme, iza kojeg se uzdizao Kensie, a onda slegnem ramenima i stavim pismo u džep. "U redu. Odnijet ću ga u svoju sobu i razmisliti o njemu. Ovdje negdje su mi površinska kola, je li tako?" I pogledam Kensieja. "Deset kilometara iza nas", reče Kensie. "Ionako ne biste prošli. Krećemo u napad, a Prijatelji manevriraju da nas presretnu." "Uzmite moja zračna kola", reče Padma. "Pomoći će vam zastave ambasade na njima." "U redu."

77

Zajedno izañemo do zračnih kola. U prednjem dijelu ureda smo prošli pokraj Janola i on mi je hladno uzvratio pogled. Nisam ga krivio. Doñemo do kola i ja se ukrcam. "Pošaljite ih nazad kad budete gotovi s njima", reče Padma. "To vam je posudba od ambasade. Neću se brinuti zbog njih." "Ne", reknem. "Ne trebate brinuti." Zatvorim krov i pritisnem kontrole. Zračna kola su bila čisti san. Digla su se u zrak lako poput misli i u sekundi sam bio šesto metara visoko prilično daleko od njih dvojice. Ipak, natjeram se na smirivanje prije nego što sam izvadio pismo iz džepa. Pogledam ga. Ruka mi je još uvijek malo drhtala. Konačno mije bio u ruci. Dokaz za koji je Piers Leaf čuo na Zemlji i koji sam ganjao od početka. A sam Padma je inzistirao da ga uzmem sa sobom. To mi je bila poluga, Arhimedova poluga kojom ću pomaknuti ne jedan svijet nego dva. I gurnuti Prijatelje preko ruba izumiranja. POGLAVLJE 27 Čekali su me. Skupili su se oko zračnih kola čim sam sletio na postrojavalište prijateljskog logora, sva četvorica, s puškama na gotovs. Očito su bili jedini koji su ostali. Izgleda da je Jamethon izvukao sve preostale ljude na borbene položaje. A ove sam sve prepoznao, otvrdle veterane. Jedan je bio grupovoña koji je bio u uredu prve noći kad sam se vratio iz egzotičkog logora i pitao Jamethona je li ikad naredio svojim ljudima da ubiju zatvorenike. Drugi je bio četrdesetogodišnji voña odreda, najniži časnički čin, ali je vršio dužnost satnika — baš kao što je Jamethon, bojnik, vršio dužnost zapovjednika ekspedicijskih snaga, položaj jednakovrijedan položaju Kensieja Graemea. Ostala dvojica su bili obični vojnici, ali slični. Znao sam ih sve. Ultrafanatici. I oni su znali mene. Shvaćali smo se. "Moram vidjeti zapovjednika", reknem kad sam izašao, prije nego su me mogli početi ispitivati. "Kojim poslom?" upita voña odreda. "Ova zračna kola nemaju ovdje što tražiti. Ni ti nemaš ovdje posla." "Moram vidjeti zapovjednika Blacka istog trena. Ne bih ovdje bio u kolima s egzotickim zastavama da nije potrebno." Nisu se usuñivali riskirati jer bi moji razlozi mogli biti važni, i ja sam to znao. Malo su se prepirali, ali sam ja stalno inzistirao da moram vidjeti zapovjednika. Konačno me voña odreda odvede u onaj isti ured gdje sam uvijek čekao Jamethona. Našao sam se sam s njim. On je stavljao bojnu opremu, kao što je Graeme bio stavljao svoju. Na Graemeu su ratna oprema i oružje na njoj izgledali poput igračaka. Na Jamethonovom vitkom tijelu izgledali su skoro preteški za nošenje. "Gospodine 01yn", reče on. Ja prijeñem sobu do njega, izvlačeći pismo iz džepa. On se malo okrene prema meni, dok su mu prsti zatvarali kopče na oklopu, zazveketavši oružjem i opremom pri okretu. "Krećete protiv Egzotika", reknem. On kimne. Nikad prije mu nisam bio ovako blizu. S druge strane sobe bih povjerovao da ima svoj uobičajeni kameni izraz lica, ali na samo par stopa od njega, vidio sam kako mu se umorna prikaza osmijeha pokazuje na ravnim usnama. "To mi je dužnost, gospodine 01yn." "I jest neka dužnost", reknem. "Kad su vas vaši nadreñeni na Slozi već otpisali." "Već sam vam rekao", reče on mirno. "Izabrani ne izdaju jedan drugoga u Gospodu." "Sigurni ste u to?" Još jednom ugledam onu sablast umornog osmijeha. "To je predmet, gospodine 01yn, u kojem sam veći stručnjak od vas." Pogledam ga u oči. Bile su iscrpljene, ali mirne. Bacim pogled postrance, na stol, gdje je još uvijek stajala slika one crkve, starijeg muškarca, žene i djevojčice. "Vaša obitelj?" upitam. "Da." "Čini mi se da bi u ovakvom trenutku trebali misliti na njih." "Mislim na njih prilično često." "Ali ćete svejedno izaći i pustiti da vas ubiju." "Svejedno", reče on.

78

"Sigurno!" reknem. "Takvi ste vi!" Došao sam miran i kontroliran. Ali sad mi je bilo kao daje izvučen čep koji je u meni zadržavao sve ono što se skupilo od Dave-ove smrti. Počnem se tresti. "Jer vi ste takvi dvoličnjaci — svi vi Prijatelji. Tako lažete, tako ste do srži pokvareni od vlastitih laži, da ih netko uzme, ne bi ništa ostalo. Bi li? Dakle, vi bi sada radije umrli nego priznali da ovakvo samoubojstvo nije najslavnija stvar u univerzumu. Radije bi umrli nego da priznate da ste puni sumnje kao i svi ostali, da ste isto preplašeni." Priñem sasvim do njega. On se ne pomakne. "Koga pokušavate prevariti?" upitam. "Koga? Pro-zirem vas, baš kao i svi ljudi na drugim svjetovima! Znam da znate kakve su besmislice vaše Ujedinjene crkve. Znam da znate kako način života o kojem toliko unjkate nije ono što tvrdite da jest. Znam da su vaš Prvoroñeni Bright i njegova banda uskogrudnih staraca samo banda gladnih tirana kojima se živo fućka za religiju ili bilo što drugo sve dok oni dobijaju ono što žele. Znam da to znate — i natjerat ću vas da priznate!" I gurnem mu pismo pod nos. "Čitajte!" On ga uzme. Ja odstupim od njega, jako se tresući. Proučavao je pismo dugačak trenutak, a ja sam zadržavao dah. Lice mu se ne promijeni. Onda mi ga vrati. "Mogu vas povesti do Graemea?" upitam ga. "Možemo prijeći linije u spojnikovim zračnim kolima. Možete srediti predaju prije nego što se počne pucati." On odmahne glavom. Gledao me nekako naročito trijezno, s izrazom lica koji nisam mogao razumjeti. "Kako to mislite — ne?" "Bolje vam je da ostanete ovdje", reče on. "Čak i s ambasadorskim zastavama, iznad linija bi mogli pripucati na vas." Pa se okrene kao da će izaći. "Kamo idete?" viknem na njega. Postavim se ispred njega i opet mu gurnem pismo u lice. "Ovo je stvarno. Ne možete zatvoriti oči pred time!" On stane i pogleda me. Pa pruži ruku, uhvati me za zapešće i odmakne i ruku i pismo. Prsti su mu bili tanki, ali puno jači nego što sam mislio, tako da sam spustio ruku, iako nisam namjeravao. "Znam da je stvarno. Morat ću vas upozoriti da mi više ne smetate, gospodine 01yn. Sad moram ići." Proñe pokraj mene i ode prema vratima. "Vi ste lažljivac!" viknem za njim. On je i dalje išao. Morao sam ga zaustaviti. Zgrabim solidografiju s njegovog stola i razbijem je o pod. On se okrene poput mačke i pogleda komade kraj mojih nogu. "Eto što radite!" viknem, pokazujući dolje. On se vrati bez riječi, čučne i pokupi komade, jedan po jedan. Stavi ih u džep, uspravi se i konačno me pogleda. A kad sam mu vidio oči, prestao sam disati. "Da mi nije dužnost," reče on tihim, pribranim glasom, "da ove minute —" Glas mu se prekine. Vidio sam kako zuri u mene; i polako mu se pogled promijeni, a ubojitost u pogledu omekša u nekakvo čuñenje. "Ti," reče meko, "ti nemaš vjere?" Otvorim usta da ću progovoriti. Ali ono što je rekao me zaustavi. Stajao sam kao da me je netko udario u trbuh, bez daha za riječi. On je zurio u mene. "Sto vas je navelo da pomislite kako će mi to pismo promijeniti mišljenje?" "Pročitajte ga!" reknem. "Bright je napisao da vi ovdje gubite, pa da nećete dobiti nikakvu pomoć. I da vam nitko ne smije reći jer se boji da biste se predali ako budete znali." "Jeste li ga vi tako pročitali?" upita me on. "Tako?" "Kako drukčije? Kako ga drukčije možete pročitati?" "Kako je napisano." Sad je stajao uspravno ispred mene, a pogled mu nije napuštao moj. "Pročitali ste ga bez vjere, izostavljajući ime i volju Gospodnju. Prvo-roñeni Bright nije napisao da će nas ostaviti ovdje nego da se predamo u ruke našeg Vrhovnika i našeg Boga, jer smo u velikim teškoćama. I još je napisao da nam se to ne kaže, da nitko ovdje ne doñe u iskušenje pa tašto i posebno traži mučeničku krunu. Gledajte, gospodine 01yn. Piše tu crno na bijelom." "Ali to nije ono stoje on htio reći! To nije ono što je on htio reći!" On odmahne glavom. "Gospodine 01yn, ne mogu vas ostaviti u takvoj zabludi." Ja se zagledam u njega, jer sam mu na licu vidio sućut. Prema meni. "Vaše vas sljepilo zavarava", reče on. "Ne vidite ništa, pa vjerujete da niti jedan čovjek ne vidi. Naš Gospod nije samo ime, nego je sve oko nas. Zbog toga nemamo ukrasa u našim crkvama, prezirući obojena platna izmeñu nas i našeg Gospoda. Slušajte me, gospodine 01yn. One crkve su samo tabernakuli od zemlje. Naši starci i voñe,

79

iako su izabrani i pomazani, su ipak samo smrtnici. Nijednu od tih stvari ili ljudi mi ne slušamo u našoj vjeri, samo glas Božji u nama." On zastane. Nekako nisam mogao progovoriti. "Pretpostavimo da je tako kako mislite", nastavi on, još blaže. "Pretpostavimo daje sve što kažete činjenica i da su naši starci tek pohlepni tirani, a da smo mi ovdje napušteni zbog njihove sebične volje i da nam je zadano da ispunjavamo nešto lažno i oholo. Ne." Jamethonov se glas digne. "Pustite me da potvrdim kao da to radim samo za sebe. Pretpostavimo da mi možete pružiti dokaz da su svi naši starci lagali, da je naš dogovor s Bogom lažan. Pretpostavimo da mi možete dokazati" — lice mu se podigne prema mojem i njegov me glas pritisne — "daje sve to perverzija i laž, i da nigdje meñu odabranima, čak ni u kući mog oca, nema ni vjere ni nade! Ako biste mi mogli dokazati da me nikakvo čudo neće spasiti, da nijedna duša ne stoji uza me, a da mi se suprotstavljaju sve legije univerzuma, još uvijek bih ja, ja sam, gospodine 01yn, krenuo naprijed kako mije zapovijedeno, do kraja univerzuma, do vrhunca vječnosti. Jer bez svoje vjere ja sam tek obična zemlja. Ali s mojom vjerom, nijedna me sila ne može zaustaviti!" Prestane govoriti i okrene se. Gledao sam ga kako prolazi sobom i izlazi. A ja sam još uvijek stajao, kao da su me prikovali na mjestu — dok izvana nisam čuo zvuk pokretanja vojnih zračnih kola. Tada prekinem svoj trans i istrčim iz zgrade. Kad sam izletio na postrojavalište, kola su mu tek uzlijetala. U njima sam mogao vidjeti Jamethona i njegova četiri tvrdokorna podreñena. I povičem za njima. "To je sve u redu za tebe, ali što je s tvojim ljudima?" Nisu me mogli čuti. Znao sam. Nezaustavljive suze su mi tekle niz obraze, ali sam svejedno vrištao za njim. "Ubijaš svoje ljude da bi nešto dokazao! Ne možeš poslušati? Ubijaš bespomoćne ljude!" Ne obraćajući pažnju na mene, zračna kola su nestajala u pravcu jugozapada, gdje su čekale suprotstavljene snage. A debeli betonski zidovi i zgrade praznog logora su mi uzvraćale riječi šupljim, divljim, izrugivačkim odjekom. POGLAVLJE 28 Trebao sam otići u svemirsku luku. Umjesto toga sam se ukrcao u zračna kola i preletio preko bojnih linija, tražeći Graemeov zapovjednički položaj. O svom sam se životu isto toliko malo brinuo koliko i Prijatelji. Mislim da su na mene pucali jednom ili dvaput, usprkos ambasadorskim zastavama, ali se ne sjećam točno. Konačno sam našao zapovjednički položaj i spustio se. Vojnici su me okružili čim sam izašao iz kola. Pokazao sam im svoje vjerodajnice i otišao do bojnog ekrana, postavljenog na otvorenom, na rubu sjene nekoliko visokih hrastolikih. Graeme, Padma i svo njegovo osoblje bili su skupljeni oko njega, promatrajući na njemu pokrete svojih i prijateljskih trupa. Stalno se diskutiralo pokrete, a neprekidna struja informacija je dolazila iz komunikacijskog centra nekih pet metara dalje. Oštro nakošene sunčeve zrake su se probijale kroz stabla. Bilo je skoro podne i dan je bio vedar i topao. Dugo me nitko nije ni pogledao, a onda me Janol, okreću-ći.se od ekrana, ugleda naslonjenog na taktički kompjutor. Lice mu postane hladno. Nastavi raditi isto što i prije. Meñutim, sigurno sam izgledao jako loše, jer mi nakon nekog vremena priñe sa šalicom od čuturice i stavi je na kompjutor. "Popij to", reče mi kratko i otiñe. Ja uzmem šalicu, otkrijem da je unutra dorsaijski viski i ispijem je. Nisam osjetio okus, ali mi je očito učinila dobro, jer se za par minuta svijet počne sreñivati oko mene i ja opet počnem razmišljati. Odem do Janola. "Hvala." "U redu je." Nije me pogledao, nego je nastavio sreñivati papire na stolu ispred sebe. "Janole," reknem, "reci mi što se dogaña." "Pogledaj sam", reče on, još uvijek nagnut nad svojim papirima. "Ne mogu pogledati sam. To znaš. Gledaj — Zao mi je zbog onog što sam učinio. Ali ovo je i moj posao. Zar mi ne možeš sada reći što se dogaña i kasnije se svañati sa mnom?" "Znaš da se ne mogu tući s civilima." Tada mu se lice opusti. "U redu", reče, ispravljajući se. "Doñi." Dovede me do bojnog ekrana, gdje su stajali Padma i Kensie, pa mi pokaže mračni trokutić izmeñu dvije zmi-jolike crte svjetla. Drugi svjetlosni oblici su ga okruživali. "Ovo" - i pokaže dvije zmijolike crte - "su rijeke Mac-intok i Šarah, i tu se spajaju, desetak milja od Joesph's Towna na ovu stranu. To je prilično visoko zemljište, brda s puno pokrova, a izmeñu njih dosta otvoreno. Dobro područje za postavljanje tvrdoglave obrane, loše područje da te u njemu uhvate."

80

"Zašto?" On pokaže dvije rijeke. "Uvuci se ovdje i naći ćeš se zabijen u visoke obale rijeke. Nema lakog puta naokolo, nema skrovišta za trupe u povlačenju. S druge strane rijeke su skoro samo otvorena polja sve do Joseph's Towna." Prst mu se vrati s točke na kojoj su se rijeke spajale, pokraj onog malog tamnog područja u oblike i prstenove od svjetla oko njega. "S druge strane, pristup ovom području s naših položaja isto prolazi kroz otvoren kraj — uske trake polja izmiješane s puno močvara i vriština. Ako ovdje započnemo bitku, oba su zapovjednika u nezgodnoj situaciji. Prvi koji se bude morao povući, vrlo će se brzo naći u nevolji." "Hoćete li prihvatiti bitku?" "Ovisi. Black je poslao svoje lake oklopnjake naprijed. Sad se povlači na visoke položaje izmeñu rijeka. Mi smo daleko superiorniji po snazi i opremi. Nema razloga da mi idemo za njim, sve dok sam sebe uvlači u zamku—" Janol prekine. "Nema razloga?" upitam ja. "Ne s taktičkog gledišta", namršti se Janol na ekran. "Ne možemo upasti u nevolje osim ako se ne budemo morali povući. A mi to ne bismo učinili osim ako on iznenada ne zadobije nekakvu veliku taktičku prednost koja bi nam onemogućila da tamo ostanemo." Pogledam ga sa strane. "Kao što je gubitak Graemea?" reknem. On se sad namršti na mene. "Za to nema opasnosti." U pokretima i glasovima ljudi oko nas doñe do izvjesne promjene. Obojica se okrenemo pogledati. Svi su se tiskali oko ekrana. Uvučemo se u gomilu i, gledajući izmeñu dvojice časnika iz Graemeovog stožera, ja na ekranu ugledam sliku male travnate livade okružene pošumljenim brežuljcima. U središtu livade, prijateljska zastava sa svojim tankim crnim križem na bijeloj pozadini vijorila se pokraj dugačkog stola. Oko stola su bile poredane stolice na sklapanje, ali samo jedna osoba — prijateljski časnik, koji je stajao iza stola kao da čeka. Pri dnu brežuljaka su bili grmovi jorgovana, tamo gdje su hrastoliki i jasenovi prestajali na rubu livade; ljubičasti cvjetovi su počeli smeñi ti i tamniti, jer im je doba bilo pri kraju. Toliko je razlike donijelo dvadeset četiri sata. Na lijevoj strani ekrana mogao sam vidjeti sivi beton autoputa. "Poznajem to mjesto —" počnem govoriti, okrećući se Janolu. "Tiho!" reče on, dignuvši prst u zrak. Oko nas su svi utihnuli. Negdje u prednjem dijelu grupe govorio je jedan glas. "— to je stol primirja." "Jesu li nazvali?" upita Kensiejev glas. "Ne, gospodine." "Dobro, idemo vidjeti." Sprijeda se uzvrpolje. Grupa se počne razilaziti i ugledam kako Kensie i Padma idu prema parkiranim zračnim kolima. Ja se proguram kroz razrijeñenu gomilu i potrčim za njima. Čuo sam kako Janol viče za mnom, ali nisam obraćao pažnju. Dostigao sam Kensieja i Padmu, koji se okrenu. "Želim ići s vama", reknem. "U redu je, Janole", reče Kensie, gledajući iza mene. "Možeš ga ostaviti s nama." "Da, gospodine." Čuo sam kako se Janol okreće i odlazi. "Dakle, želite ići sa mnom, gospodine 01yn?" upita Kensie. "Znam to mjesto", reknem mu. "Jučer sam se provezao onuda. Prijatelji su obavljali taktička mjerenja po cijeloj livadi i po brežuljcima s obje strane. Nisu pripremali razgovore o primirju." Kensie me dugo gledao, kao da sam vrši taktička mjerenja. "Onda doñite." Okrene se Padmi. "Ostat ćete ovdje?" "Ovo je borbena zona. Bolje ne." Padma okrene svoje glatko lice prema meni. "Sretno, gospodine 01yn", reče i otiñe. Na tren sam gledao kako njegov u plavo odjeveni lik klizi preko trave, pa se okrenem i spazim Graemea na pola puta do najbližih vojnih kola. Požurim za njim. Kola su bila borna, a ne luksuzna poput spojniko-vih, i Kensie nije krstario na šesto metara nego je vijugao izmeñu stabala samo par stopa iznad zemlje. Sjedala su bila uska. Njegovo je veliko tijelo virilo iz sjedala i smetalo meni da normalno sjedim. Osjećao sam kako me drška njegovog pištolja udara po boku sa svakim pokretom na kontrolama. Konačno smo došli do ruba pošumljenog, brdovitog trokuta koji su držali Prijatelji, pa krenemo uz padinu pokrivenu hrastolikima.

81

Bili su toliko masivni da ispod njih nije bilo skoro nikakvog grmlja. Izmeñu njihovih stupastih debala, zemlja je bila u sjeni i na njoj je bila naslaga suhog smeñeg lišća. Blizu vrha brežuljka naidemo na egzotičku jedinicu koja se odmarala i čekala naredbe za daljnji pokret. Ken-sie izañe iz kola i uzvrati pozdrav voñe odreda. "Vidjeli ste stolove koje su postavili Prijatelji?" upita ga Kensie. "Da, zapovjednice. Onaj njihov časnik još uvijek stoji tamo. Ako doñete na vrh, možete ga vidjeti — a i namještaj." "Dobro", reče Kensie. "Držite ljude ovdje. Novinar i ja ćemo ići pogledati." I povede me kroz hrastolike. Na vrhu brda smo mogli gledati dolje, kroz pedesetak metara širok pojas stabala, na livadu. Bila je široka dvjestotinjak metara, stol je bio točno u sredini, a nepokretni crni lik prijateljskog časnika je stajao s druge strane stola. "Sto vi mislite o ovome, gospodine 01yn?" upita me Kensie, promatrajući izmeñu stabala. "Zašto ga netko nije ustrijelio?" upitam ja. On me pogleda postrance. "Ima dovoljno vremena da ga ustrijelimo," reče, "prije nego što se stigne sakriti na suprotnoj strani. Ako ga uopće budemo morali ustrijeliti. Nisam to htio doznati. Vi ste nedavno vidjeli prijateljskog zapovjednika. Jeste li stekli dojam da se sprema predati?" "Ne!" "Vidim", reče Kensie. "Ne mislite valjda da se on stvarno namjerava predati? Zbog čega bi to pomislili?" "Stol primirja se obično postavlja za pregovor o uvjetima predaje izmeñu suprotstavljenih snaga", reče on. "Ali on još nije tražio da se s njim sastanete?" "Ne." Kensie je promatrao prijateljskog časnika, nepokretnog na suncu. "Možda je protiv njegovih načela da traži razgovor, ali ne i da razgovara — ako se slučajno nañemo za istim stolom." Okrene se i mahne rukom. Voña odreda, koji je čekao niže na padini, doñe do nas. "Gospodine?" reče Kensieju. "Ima nekih prijateljskih jedinica u onim stablima s druge strane?" "Četiri čovjeka, to je sve, gospodine. Naši instrumenti jasno hvataju njihovu tjelesnu toplinu. Ne pokušavaju se sakriti." "Vidim." Kensie zastane. "Voño odreda." "Gospodine?" "Budite toliko dobri pa otiñite dolje na livadu i pitajte onog časnika što sve ovo znači." "Da, gospodine." Stajali smo i gledali kako voña odreda odlazi ukočena koraka izmeñu stabala niz padinu. Prijeñe travu — izgledalo je vrlo sporo — i doñe do prijateljskog časnika. Stali su jedan nasuprot drugog. Razgovarali su, ali im se glasovi nisu mogli čuti. Zastava s tankim crnim križem je vijorila na ono malo vjetra što je dolje puhao. Onda se voña odreda okrene i vrati. Stane ispred Kensieja i salutira mu. "Zapovjednice," reče, "zapovjednik odabranih trupa Božjih će se sastati s vama da raspravite predaju." Stane i udahne. "Ako obojica istovremeno izañete iz šume, možete u isto vrijeme prići stolu." "Hvala vam, voño odreda", reče Kensie. Pogleda iza časnika livadu i stol. "Mislim da ću sići." "On to ne misli ozbiljno", reknem. "Voño odreda," reče Kensie, "pripremite ljude i budite odmah ispod vrha s ove strane. Ako se on preda, ja ću inzistirati da istog trena doñe sa mnom na ovu stranu." "Da, gospodine." " Cij ela ova priča bez redovnog poziva za pregovore može biti zato što se želi prvo predati, a onda obavijestiti svoje trupe. Zato spremite ljude. Ako Black namjerava svoje časnike suočiti sa svršenim činom, mi ga ne želimo iznevjeriti." "On se neće predati", reknem. "Gospodine 01yn," reče Kensie, okrećući se meni, "predlažem vam da i vi odete ispod vrha. Voña odreda će se pobrinuti za vas." "Ne," reknem, "idem dolje. Ako su to pregovori na kojima će se govoriti o uvjetima predaje, onda nije borbena situacija i ja imam savršeno pravo biti tamo. A ako jest borbena situacija, zašto vi idete dolje?" Kensie me čudno pogleda. "U redu", reče. "Doñite sa mnom." Kensie i ja poñemo niz strmu padinu. Čizme su nam klizale, dok nismo počeli ukopavati pete pri svakom koraku. Prolazeći kroz jorgovane, osjetim slabi, slatki miris — skoro nestao — sasušenog cvijeća.

82

S druge strane livade, ravno iza stola, iz šume istovremeno izañu četiri lika u crnom. Jedan od njih je bio Jamethon Black. Kensie i Jamethon salutiraju jedan drugom. "Zapovjednice Black", reče Kensie. "Da, zapovjednice Graeme. Vaš sam dužnik zbog ovog sastanka", reče Jamethon. "Dužnost mije i užitak, zapovjednice." "Želim razgovarati o uvjetima predaje." "Mogu vam ponuditi," reče Kensie, "uobičajene uvjete koji se daju trupama u vašem položaju po Plaćeničkom kodu." "Krivo ste me shvatili, gospodine", reče Jamethon. "Ja sam došao razgovarati o vašoj predaji." Zastava pucne. Iznenada ugledam u mislima kako ljudi u crnom mjere ovu livadu, kao što su to radili jučer. Bilo su točno ovdje gdje smo se sada nalazili. "Plašim se daje neshvaćanje uzajamno, zapovjednice", reče Kensie. "Ja sam u boljem taktičkom položaju i vaš je poraz praktično siguran. Ja se ne trebam predavati." "Nećete se predati?" "Ne", reče Kensie snažno. Odjedanput se sjetim onih pet kolaca, razmještenih kao što su sad bili razmješteni prijateljski vojnici, onaj časnik i Jamethon, i onog srušenog kolca sprijeda. "Pazite!" viknem Kensieju — ali sam zakasnio. Stvari su se već počele odvijati. Voña odreda skoči ispred Jamethona i sva su petorica izvlačili pištolje. Opet začujem pucaj zastave i učini mi se da taj zvuk dugo traje. Po prvi sam put vidio Dorsaija u akciji. Kensiejeva je reakcija bila tako brza kao daje pročitao Jamethonove misli prije nego što su Prijatelji posegli za oružjem. Kad su im ruke dotaknule pištolje, on je već krenuo preko stola, s pištoljem u ruci. Izgledalo je da leti ravno u voñu odreda i njih dvojica se zajedno sruše na zemlju, ali Kensie nastavi dalje. Skotrlja se s voñe odreda, koji je nepokretan ležao na travi. Digne se na koljena, opali, i opet baci na zemlju, kotrljajući se. Grupovoña s Jamethonove desne strane padne. Jamethon i preostala dvojica su se skoro potpuno okrenuli oko sebe, pokušavajući biti licem okrenuti prema Kensieju. Ona dvojica se bace ispred Jamethona, a oružje im još nije bilo podignuto. Kensie se prestane kretati kao daje naletio na zid, digne se na noge u pognutom stavu i opali još dva puta. Dvojica Prijatelja padnu postrance, svaki na svoju stranu. Jamethon je sad bio okrenut Kensieju, a pištolj mu je bio u ruci, naciljan. Jamethon opali i svijetlo plava zraka jurne kroz zrak, ali se Kensie opet bacio na zemlju. Ležeći na boku u travi, podignut na lakat, dvaput pritisne okidač svog pištolja igličara. Jamethonu ruka s pištoljem omlitavi. Bio je naslonjen na stol, pa ispruži ruku da se pridrži. Učini još jedan napor da podigne pištolj, ali nije mogao. Ispadne mu iz ruke. Oslanjao je sve više težine na stol, napola se okre-nuvši i lice mu se okrene negdje u mom smjeru. Lice mu je bilo sabrano kao i uvijek, ali kad me je vidio i prepoznao, u pogledu mu je bilo nešto različito — nešto čudno nalik pogledu koji čovjek upućuje suparniku kojeg je upravo potukao i koji uopće nije ni bio neka ozbiljna prijetnja. Sitni osmijeh mu se pojavi u kutevima tankih usana. Poput osmijeha trijumfa. "Gospodine 01yn", prošapće. I onda mu život nestane s lica i on se sruši pokraj stola. Eksplozije blizu nas mi potresu zemlju ispod nogu. S vrha brežuljka iza nas voña odreda kojeg je Kensie ostavio tamo ispaljivao je dimne bombe izmeñu nas i prijateljske strane livade. Sivi zid dima dizao se izmeñu nas i suprotnog brežuljka i sakrio nas od neprijatelja. Dizao se u plavo nebo poput neprelazne prepreke, a ispod njega smo samo Kensie ija stajali. Na Jamethonovom mrtvom licu bio je slabi smiješak. POGLAVLJE 29 Ošamućeno sam taj isti dan promatrao kako se prijateljske trupe predaju. Bili su u situaciji kad su njihovi časnici to smatrali opravdanim. Čak ni njihovi voñe nisu očekivali da im se podreñeni bore u situaciji kakvu im je spremio mrtvi zapovjednik iz taktičkih razloga koje nije objasnio svojim časnicima. A preostali živi vojnici su vrijedili više nego odšteta koju će Egzotici tražiti. Nisam čekao nagodbu. Ništa nisam ni imao čekati. U jednom se trenutku situacija na ovom bojištu nadvila nad nas poput velikog, nezaustavljivog vala koji se pjenio i spuštao, spremajući se prelomiti i srušiti s udarom koji bi

83

odjeknuo kroz sve ljudske svjetove. A sad iznenada više nije bio iznad nas. Nije bilo ničeg osim poplave tišine koja je već otjecala u zapise prošlosti. Za mene nije bilo ničeg. Ničeg. Da je Jamethon uspio ubiti Kensieja — čak i da je kao posljedicu ostvario predaju egzotičkih trupa praktično bez krvi — ja sam mogao napraviti veliku štetu s incidentom za stolom primirja. Ali je samo pokušao i poginuo pokušavajući. Tko je time mogao izazvati osjećaje protiv Prijatelja? Vratio sam se brodom na Zemlju kao da hodam u snu, pitajući se zašto. Na Zemlji sam rekao svojim urednicima da tjelesno nisam u dobrom stanju; oni su me pogledali i povjerovali mi. Uzeo sam nedefinirani dopust i sjedio u knjižnici centra Novinske službe u Haagu, slijepo kopajući po hrpama napisa i knjiga Prijateljima, Dorsaijima i Egzotičkim svjetovima. Zbog čega? Nisam znao. Gledao sam i vijesti o nagodbi na Ste. Marie i previše pio dok sam gledao. Osjećao sam se umrtvljeno poput vojnika osuñenog na smrt zbog neobavljanja dužnosti. I onda se u vijestima pojavi informacija da će Jamethonovo tijelo biti vraćeno na Slogu za pogreb; ja iznenada shvatim da sam to čekao: neprirodno fanatičko slavljenje jednog fanatika koji je s četiri jataka pokušao ubiti usamljenog neprijateljskog zapovjednika pod zastavom primirja. Još se može nešto napisati. Obrijem se, istuširam, donekle saberem i krenem srediti putovanje na Slogu, da napišem nešto o Jame-thonovom pogrebu kao završetak serije napisa o sukobu. Piersove čestitke i vijesti o mom postavljanju u vijeće ceha — koje sam čuo još ranije na Ste. Marie — dobro su mi poslužile. Zbog njih sam dobio visoki prioritet za sjedalo na prvom brodu koji je odlazio. Pet dana kasnije sam bio na Slozi, u onom gradiću što se zvao Upamćeni-od-Gospoda, gdje me je Prvo-roñeni Bright bio odveo. Zgrade u gradiću su još uvijek bile od betona ili mjehurske plastike, nepromijenjene tokom ove tri godine. Ali krševito tlo oko gradića je bilo obrañeno, kao što su polja na Ste. Marie bila obrañena kad sam tamo stigao, jer je sjeverna hemisfera Sloge upravo ulazila u proljeće. I padala je kiša kad sam se vozio od svemirske luke do gradića, baš kao što je onaj prvi dan padala na Ste. Marie. Meñutim, prijateljska polja nisu bila onako bogato crna kao ona na Ste. Marie, nego su imala neku tanku, tvrdu crnu boju, sličnu boji prijateljske uniforme. Došao sam u crkvu baš kad su ljudi počeli pristizati. Ispod mračnog, curećeg neba, u unutrašnjosti je crkve bilo skoro previše mračno da se snañem, jer Prijatelji sebi ne dozvoljavaju ni prozore ni umjetno osvjetljenje u svojim mjestima obožavanja. Sivo svjetlo, hladni vjetar i kiša ulazili su kroz ulazni luk u pozadini crkve. Kroz jedan jedini pravokutni otvor na krovu, vodenasta sunčeva svjetlost se spuštala na Jamethonovo tijelo na ploči postavljenoj na kozlićima. Preko tijela je stavljen prozirni pokrov kao zaštita od kiše, koja se slivala niz odvod u stražnjem zidu. Meñutim, očekivalo se da starac koji vodi grobnu službu, kao i svatko tko bi došao vidjeti tijelo, stoji izložen vremenu. Stao sam u red s ljudima koji su se polako kretali središnjim prolazom uz tijelo. Desno i lijevo od mene su se u sumraku gubile pregrade iza kojih će stajati pastva. Grede strmog krova su bile skrivene u mraku. Nije bilo glazbe, ali se tihi zvuk glasova u molitvi, iza pregrada i u redu, stapao u ritmičko mrmorenje tuge. Poput Jamethona, svi su ljudi ovdje bili jako tamnoputi, pošto su bili porijeklom iz Sjeverne Afrike. Tamni u tami, stapali su se sa sumrakom i gubili u njemu. Konačno doñem do Jamethona i proñem pokraj njega. Izgledao je onako kako sam ga se sjećao. Smrt nije imale moći da ga promijeni. Ležao je na leñima, ruku ispruženih uz bokove, a usta su mu bila čvrsta i ravna kao što su uvijek bila. Samo su mu oči bile zatvorene. Primjetno sam šepao zbog vlage i kad sam se okrenuo od tijela, osjetim dodir na laktu. Oštro se okrenem. Nisam nosio svoju dopisničku uniformu. Bio sam u civilnoj odjeći, da ne budem upadljiv. Spustim pogled na lice djevojčice s Jamethonove solidografije. Na ovom sivom, kišnom svjetlu, njeno je glatko lice bilo nalik licima s vitraža u drevnim katedralama na Staroj Zemlji. "Ranjeni ste", reče mi ona tihim glasom. "Sigurno ste jedan od plaćenika koji su ga upoznali na Novoj Zemlji, prije nego su mu naredili da se vrati na Slogu. Njegovi bi roditelji, koji su i meni roditelji, našli utjehu u Gospodu ako biste došli do njih." Vjetar je nosio kišu niz otvor na krovu i njene ledene kapi mi izazovu jezu, smrznuvši me do kosti. "Ne!" reknem. "Nisam. I nisam ga poznavao." Oštro se okrenem od nje i proguram kroz gomilu. Poslije pet-šest metara shvatim što radim i usporim. Djevojčica se već izgubila u mraku gužve iza mene. Uputim se sporije prema pozadini crkve gdje je bilo malo mjesta za stajanje pred prvim pregradama. Stajao sam i gledao kako ljudi ulaze. Stizali su i stizali, u svojoj crnoj odjeći, pognutih glava i razgovarali ili se molili tihim glasom. Stajao sam, malo povučen od ulaza, napola umrtvljen i otupljen hladnoćom oko sebe i iscrpljenošću koju sam donio sa Zemlje. Glasovi su brujali oko mene. Skoro sam zadrijemao stojeći. Nisam se mogao sjetiti zašto sam došao.

84

Onda glas djevojčice izroni iz zbrke i opet me prizove svijesti. " ... zanijekao je, ali sam sigurna daje on jedan od plaćenika koji su s Jamethonom bili na Novoj Zemlji. Šepa i može biti samo ranjeni vojnik." Glas je pripadao Jamethonovoj sestri, koja je govorila s više prijateljskog akcenta nego kad je pričala sa mnom, strancem. Potpuno se razbudim i ugledam je kako stoji kraj ulaza, metar od mene, napola okrenuta prema dvoje starijih ljudi koje sam prepoznao s Jamethonove solidografije. Udar čistog, ledenog užasa projuri kroz mene. "Ne!" skoro viknem na njih. "Ne poznajem ga. Nikad ga nisam poznavao. Ne shvaćam o čemu govorite!" Okrenem se i jurnem kroz ulaz na kišu. Skoro sam trčao desetak metara. Pa shvatim da se za mnom ne čuju koraci i stanem. Bio sam sam na otvorenom. Dan je sad bio još mračniji i kiša je počela jače padati. Skrivala je sve oko mene treperavom zavjesom. Nisam mogao vidjeti čak ni kola na parkiralištu prema kojem sam bio okrenut; sigurno ni oni nisu mene mogli vidjeti iz crkve. Dignem lice u pljusak i pustim kišu da mi udara po obrazima i zakloplje-nim očima. "Tako", reče neki glas iza mene. "Niste ga poznavali?" Učini mi se da su me te riječi presjekle popola i osjetim se poput vuka stjeranog u škripac. I okrenem se poput vuka. "Da, poznavao sam ga!" izgovorim. Ispred mene je bio Padma, u plavoj halji koja na kiši nije izgledala mokro. Prazne ruke, koje nikad u životu nisu držale oružje, imao je sklopljene pred sobom. Meñutim, moj vučji dio je znao, da je, što se mene tiče, on naoružani lovac. "Vi?" upitam ga. "Što vi radite ovdje?" "Izračunato je da ćete biti ovdje", reče Padma tiho. "Pa sam i ja ovdje. Ali zašto stevz ovdje, Tame? Meñu onim ljudima tamo sigurno ima najmanje nekoliko fanatika koji su čuli glasine o vašoj odgovornosti za Jamethonovu smrt i predaju Prijatelja." "Glasine!" reknem ja. "Tko ih je proširio?" "Vi", reče Padma. "Vašim djelima na Ste. Marie." Zagleda se u mene. "Niste znali da riskirate život dolazeći danas ovamo?" Otvorim usta da ću to zanijekati. I onda shvatim da sam znao. "Što bi bilo da im netko vikne," reče Padma, "da je Tam 01yn, novinar iz kampanje na Ste. Marie, ovdje, inkognito?" Ja sam ga mrko promatrao svojim vučjim osjećajima. "Ako to napravite, možete li to pomiriti sa svojim egzotičkim načelima?" "Ne razumijemo se", odgovori mi Padma mirno. "Mi unajmljujemo vojnike da se za nas bore ne zbog nekakvih moralnih zapovijedi, nego zato što nam se emocionalna perspektiva izgubi ako se upletemo." U meni nije bilo straha, samo nekakav tvrd, prazan osjećaj. "Onda ih pozovite", reknem. Padmine čudne oči boje lješnjaka su me promatrale kroz kišu. "Daje samo to potrebno," reče on, "mogao sam ih bio obavijestiti. Nisam trebao sam dolaziti." "Zašto ste došli?" Glas mi je derao grlo. "Zbog čega je Egzoticima stalo do mene?" "Nama je stalo do svakog pojedinca", reče Padma. "Ali nam je više stalo do rase. A vi ste još uvijek opasni za rasu. Vi ste nepriznati idealist, Tame, izobličen u razaračke svrhe. U obrascu uzroka i posljedice postoji zakon očuvanja energije baš kao i u drugim znanostima. Vaša je destruktivnost osujećena na Ste. Marie. A što ako se sad okrene unutra, da uništi vas, ili prema van, da uništi cijelu ljudsku rasu?" Ja se nasmijem i začujem promuklost svog smijeha. "Što ćete učiniti oko toga?" "Pokazati vam kako nož koji držite može porezati ruku koja ga drži baš kao i ono u što ga usmjerite. Imam vijesti za vas, Tame. Kensie Graeme je mrtav." "Mrtav?" Iznenada mi se učini da kiša grmi oko mene i da mi se parkiralište rasplinjava pod nogama. "Na njega su izvršila atentat trojica iz Plave fronte prije pet dana u Blauvainu." "Atentat", prošapćem. "Zašto?" "Jer je rat završio", reče Padma. "Zbog toga što su Jamethonova smrt i predaja prijateljskih trupa bez prethodnog rata koji bi razderao zemlju ostavili stanovništvo s ugodnim osjećajima prema vojnicima. Zato što se, kao rezultat tih ugodnih osjećaja, Plava fronta našla dalje od vlasti nego ikad prije. Nadali su se da će Graeme-ovim ubojstvom natjerati njegove trupa na odmazdu protiv civila, tako da bi im vlada naredila da odu kući na Egzotičke svjetove i ostala nezaštićena pred ustankom Plave fronte." Zurio sam u njega.

85

"Sve stvari su meñusobno povezane", reče Padma. "Kensie je trebao biti konačno promaknut na uredsku dužnost na Mari ili Kultisu. On i njegov brat lan bi se izvukli iz ratova do kraja svog profesionalnog života. Zbog Jamethonove smrti, koja je dozvolila predaju njegovih trupa bez borbe, došlo je do situacije koja je dovela do atentata Plave fronte na Kensieja. Da vi i Jamethon niste došli u sukob na Ste. Marie, i da Jamethon nije pobijedio, Kensie bi danas bio živ. Tako pokazuju naši proračuni." "Jamethon i ja?" Dah mi se sasuši u grlu bez upozorenja, a kiša počne još jače padati. "Da", reče Padma. "Vi ste bili čimbenik koji je pomogao Jamethonu u njegovoj odluci." "Ja sam mu pomogao?" upitam. "Ja?" "On vas je prozreo", reče Padma. "Prozreo je vašu osvetom ogorčenu, razaračku vanjštinu koju ste smatrali svojom osobom, do kreativne jezgre koja je bila tako duboko u vama da je čak ni vaš stric nije uspio izbrisati." Kiša je grmila oko nas. Meñutim, jasno sam čuo svaku Padminu riječ. "Ne vjerujem vam!" viknem. "Ne vjerujem da je on napravio išta takvog!" "Rekao sam vam," reče Padma, "da ne cijenite kako treba evolucijski napredak Raskolničkih kultura. Jamethonova vjera nije bila takva da je mogu potresti izvanjske stvari. Da ste stvarno nalik svom stricu Mathia-su, ne bi vas niti poslušao. Odbacio bi vas kao čovjeka bez duše. Umjesto toga vas je smatrao opsjednutim čovjekom, čovjekom koji govori onim što je on smatrao Sotoninim glasom." "Ne vjerujem!" zavičem. "Vjerujete", reče Padma. "Nemate izbora osim vjerovanja. Samo zbog toga je Jamethon mogao naći svoje rješenje." "Rješenje!" "On je bio spreman umrijeti za svoju vjeru. Ali kao zapovjednik je smatrao da je nepotrebno da njegovi ljudi umru bez smislenog razloga." Padma me promatrao, a kiša na tren oslabi. "No, vi ste mu ponudili ono stoje prepoznao kao vragov izbor — njegov život na ovom svijetu ako preda svoju vjeru i svoje ljude da izbjegne sukob koji će završiti njegovom i njihovom smrću." "Kakvo je to ludo razmišljanje?" upitam. U crkvi je prestala molitva i jedan jaki, duboki glas je započinjao grobnu službu. "Nije ludo", reče Padma. "Kad je to shvatio, odgovor mu je postao jednostavan. Sve je morao započeti odbijanjem Sotoninih ponuda. Mora početi apsolutnom neizbježnošću vlastite smrti." "I to je bilo rješenje?" Pokušam se nasmijati, ali me grlo boljelo. "To je bilo jedino rješenje", reče Padma. "Kad je to odlučio, istog je trena vidio da je jedina situacija u kojoj će se njegovi ljudi predati ona u kojoj je on mrtav, a oni su u neodrživom borbenom položaju zbog njegovih vlastitih poteza." Osjetio sam kako te riječi prolaze kroz mene bezglasnim šokom. "Ali on nije namjeravao umrijeti!" "To je ostavio svom Bogu", reče Padma. "Namjestio je stvar tako da ga je samo čudo moglo spasiti." "O čemu govorite?" zapiljim se u njega. "Namjestio je stol primirja sa zastavom primirja. Uzeo je četiri čovjeka—" "Nije bilo zastave. Ljudi su bili ostarjeli kandidati za mučenike." "Uzeo ih je četvoricu!" viknem. "Četiri i jedan su pet. Njih pet protiv Kensieja — jednog čovjeka. Ja sam stajao kraj tog stola i vidio. Pet protiv—" "Tame." Ova me jedna riječ zaustavi. Iznenada se uplašim. Nisam želio čuti ono što će mi reći. Plašio sam se da znam što će mi reći, da to već neko vrijeme znam. I nisam htio čuti, nisam ga htio slušati kako govori. Kiša je postala još jača, udarajući nemilosrdno po nama dvojici i po betonu, ali sam čuo svaku neumoljivu riječ kroz svu njenu buku. Padmin mi glas počne grmjeti u ušima poput kiše, a mene zahvati onaj bespomoćni lebdeći osjećaj, kao za visoke temperature. "Jeste li mislili daje Jamethon sebe i na minut zavaravao onako kako ste vi sebe? On je bio proizvod jedne Raskolničke kulture. Istog takvog je prepoznao u Kensieju. Jeste li pomisli daje on i na minutu smatrao kako će, bez čuda, on i četiri ostarjela fanatika ubiti naoružanog, budnog i spremnog čovjeka s Dorsaija — čovjeka kao što je Kensie Graeme — prije nego što oni sami budu ustrijeljeni i pobijeni?" Oni sami... oni sami... oni sami... Na tim sam se riječima odvezao daleko od ovog mračnog dana i kiše. Poput kiše i vjetra iza oblaka, podigle su me i odnijele do one visoke, tvrde i kamenite zemlje koju sam nazreo kad sam zapitao Kensieja Graemea je li on ikad dozvolio da se ubiju zarobljeni Prijatelji. Ovu sam zemlju uvijek izbjegavao, ali sam joj konačno došao. I sjetio se.

86

Od početka sam u sebi znao da fanatik koji je ubio Davea i one druge nije slika svih Prijatelja. Jamethon nije bio nemarni ubojica. Pokušao sam ga takvim prikazati da poduprem svoju laž — da ne moram gledati jedinog čovjeka na četrnaest svjetova s kojim se nisam mogao suočiti. A taj čovjek nije bio grupovoña koji je masakrirao Davea i ostale, čak nije bio ni Mathias. To sam bio ja. Jamethon nije bio obični fanatik, ništa više nego što je Kensie bio obični vojnik ili Padma obični filozof. Oni su bili više od toga, kako sam ja znao cijelo vrijeme, duboko u sebi gdje se nisam trebao suočavati s tim saznanjem. Zbog toga oni nisu povlačili poteze kako sam ja planirao kad sam ih pokušao izmanipulirati. Zbog toga, zbog toga. Visoka, tvrda i kamenita zemlja nije postojala samo za Dorsaije. Postojala je za sve njih, zemlja gdje krpe laži i iluzije odnosi čisti hladni vjetar poštene snage i uvjerenja, gdje se pretvaranje odbacuje i umire, a sve što živi je jasno i čisto. Postojala je za njih, za one koji utjelovljuju čisti metal njihovih Raskolničkih kultura. A iz tog čistog metala dolazi njihova stvarna snaga. Oni su bili daleko od sumnje — to je to; a vještine uma i tijela su ih održavale nepobjedivima. Jer se čovjeka kao stoje Kensie ne može pokoriti. I Jamethon nikad ne bi prekršio svoju vjeru. Zar mi Jamethon nije sam jasno to rekao? Zar nije rekao: "Ja ću sam posvjedočiti za sebe", i nastavio mi govoriti da, čak i da se univerzum sruši oko njega, čak i da se dokaže kako su i njegov Bog i njegova religija lažni, ono u njemu neće biti dodirnuto. Ništa više nego što bi Kensie, da se vojske oko njega povuku, ostavivši ga samog, napustio svoju dužnost ili položaj. Ostao bi se sam boriti, pa da protiv njega budu vojske; iako su ga mogli ubiti, nikad ga ne bi mogli pokoriti. Niti bi Padma, da se svi njegovi egzotički proračuni i teorije obore u trenu — dokažu neistinitima i neutemeljenima — odustao od svoje vjere u evoluciju ljudskog duha, u čijoj službi radi. S pravom su hodali tom visokom, kamenitom zemljom — svi oni. Dorsai i Prijatelj i Egzotik. A ja sam bio budala što sam ušao tamo boriti se protiv jednog od njih. Nije ni bilo čudo što sam poražen, kao što mi je Mathias uvijek tvrdio da ću biti. Nikad se nisam mogao ni nadati pobjedi. Vratim se ponovo u ovaj dan i u pljusak, nalik slomljenoj slamci od čovjeka, a koljena su mi klecala pod vlastitom težinom. Kiša je slabila, a Padma me pridržavao. Kao i kod Jamethona, bio sam iznenañen snagom njegovih ruku. "Pustite me", profrfljam. "Kamo biste otišli, Tame?" upita me on. "Bilo kamo", promrmljam. "Izvući ću se. Negdje ću se uvući u rupu i izvući se iz ovoga. Napustit ću sve." Konačno ispravim koljena. "To nije tako lako", reče Padma, pustivši me. "Obavljeni čin vječno odjekuje. Uzrok stalno ima neke posljedice. Sad ovo ne možete napustiti, Tame. Možete samo promijeniti stranu." "Strane?" reknem. Kiša je sve više slabila. "Kakve strane?" Pijano sam zurio u njega. "Stranu sile u čovjeku protiv njegove vlastite evolucije — što je bila strana vašeg strica", reče Padma. "I evolucijsku stranu, koja je naša." Kiša je sad tek rominjala i danje postajao svijetliji. Malo blijede sunčeve svjetlosti se probije kroz oblake i jače obasja parkiralište. "Obje su jaki vjetrovi koji savijaju tkivo ljudskih poslova čak i dok se to tkivo stvara. Davno sam vam rekao, Tame, da za nekog poput vas nema izbora nego da utječe na obrazac za jednu ili drugu stranu. Vi imate izbor — ne slobodu. Dakle, samo se odlučite staviti uz vjetar evolucije, a ne uz silu koja ga osujećuje." Odmahnem glavom. "Ne", promrmljam. "Nema koristi. Vi to znate. Vidjeli ste. Pokrenuo sam i nebo i zemlju i politiku četrnaest svjetova protiv Jamethona — i on je ipak pobijedio. Ne mogu učiniti ništa. Ostavite me na miru." "I da vas ja ostavim na miru, dogañaji ne bi", odgovori Padma. "Tame, otvorite oči i pogledajte stvari kakve jesu. Več ste upleteni. Poslušajte me." Njegove oči boje lješnjaka odraze ono malo svjetla koliko ga je trenutačno bilo. "Jedna se sila uvukla u obrazac na Ste. Marie, u obliku pojedinca izobličenog osobnim gubitkom i sklonog nasilju. To ste bili vi, Tame." Ja pokušam opet odmahnuti glavom, ali znao sam daje u pravu. "Vaš je svjesni napor na Ste. Marie bio blokiran," nastavi Padma, "ali očuvanje energije se nije moglo izbjeći. Kad vas je Jamethon osujetio, sila koju ste vi unijeli u situaciju se nije uništila. Samo se preobrazila i napustila obrazac u obličju drugog pojedinca, sad isto izobličenog osobnim gubitkom i sklonog nasilnom utjecanju na obrazac." Ja ovlažim usne. "Kojeg drugog pojedinca?"

87

"lana Graemea." Stajao sam zureći u njega. "Jan je našao ona tri atentatora na svog brata u hotelskoj sobi u Blauvainu", reče Padma. "Ubio ih je golim rukama — i tako smirio plaćenike i osujetio planove Plave fronte da nešto izvuče iz situacije. No onda je dao otkaz i otišao kući, na Dorsai. Sad je pun istog osjećaja gubitka i gorčine kao i vi kad ste došli na Ste. Marie." Padma malo zastane. "On sad ima veliki uzročni potencijal. Kako će se to unijeti u obrazac, tek ostaje da vidimo." Opet zastane, promatrajući me svojim žutim pogledom od kojeg nije bilo bijega. "Vidite, Tame," nastavi trenutak kasnije, "kako nitko sličan vama ne može izbjeći utjecanje na tkivo dogañaja? Kažem vam da se možete samo promijeniti." Glas mu omekša. "Moram li vas podsjećati da još uvijek imate naboj — samo sada s drugom silom? Primili ste puni udar i utjecaj Jamethonove žrtve za spašavanje njegovih ljudi." Riječi su mu bile poput šake u trbuh — udarca jakog poput onog koji sam ja zadao Janolu Maratu kad sam pobjegao iz Kensiejevog logora na Ste. Marie. Usprkos novom, razvodnjenom sunčevom svjetlu kroz oblake, počeo sam drhtati. Bilo je tako. Nisam mogao to nijekati. Davši svoj život za uvjerenje, tamo gdje sam ja prezreo sva uvjerenja u svom planu da izobličim stvari prema svojim željama, Jamethon me otopio i promijenio kao što munja otopi i promijeni uzdignuti mač u koji udari. Nisam mogao zanijekati što mi se dogodilo. "Nema koristi", reknem, još uvijek drhteći. "Nema nikakve razlike. Ja nisam dovoljno jak da bilo što učinim. Kažem vam, pokrenuo sam sve protiv Jamethona, a on je pobijedio." "Ali Jamethonu je srce bilo cijelo, a vi ste se protiv njega borili istovremeno se boreći protiv svoje istinske prirode", reče Padma. "Pogledajte me, Tame!" Ja ga pogledam. Žuti magnet njegovog pogleda uhvati i prikuje moj. "Razlog, izračunat na Egzotičkim svjetovima, za moj dolazak ovamo nas još uvijek čeka", reče on. "Sjećate se, Tame, kako ste me u Torreovom uredu optužili da sam vas hipnotizirao?" Kimnem glavom. "To nije bila hipnoza — ili nije sasvim bila hipnoza", reče on. "Samo sam vam pomogao otvoriti kanal izmeñu vašeg svjesnog i nesvjesnog dijela uma. Imate li hrabrosti, nakon što ste vidjeli što je Jamethon učinio, pustiti me da to još jednom učinim?" Riječi su mu visile u zraku izmeñu nas. Uravnotežen u točki tog trenutka, začujem glasni, ponosni glas kako moli u crkvi. Vidio sam kako se sunce pokušava probiti kroz sve tanje oblake iznad nas; u isto vrijeme, u mislima sam vidio one mračne zidove moje doline koje mije Padma bio opisao tog davnog dana u Enciklopediji. Još uvijek su bili ovdje, visoki, sprečavajući prolaz sunca. Samo se ispred mene, nalik uskim vratima, vidjelo svjetlo. Pomislim na ono mjesto s munjama koja sam vidio kad mije Padma onda držao prst pred očima, i — slabog, slomljenog i poraženog, kako sam se sad osjećao — pomisao na ulazak u to bojište me ispuni mučnim beznañem. Više nisam bio dovoljno jak za suocenje s munjama. Možda nikad nisam ni bio. "Jer on bijaše vojnik svog naroda, koji je narod Gospodnji, i vojnik Gospodnji", daleki je usamljeni glas molio u crkvi, "i ni u čemu ne iznevjeri Gospoda, koji je naš Gospod i Gospod snage i pravednosti. Pa nek bude uznesen od nas u redove onih koji su, odbacivši krabulju života, blagoslovljeni i primljeni Gospodu." Čuo sam ovo i iznenada u ustima osjetim okus dolaska kući, okus neporecivog povratka vječnom domu i neuzdrmanoj sigurnosti vjere mojih otaca. Redovi onih koji nikad ne uzmiču se zatvore oko mene i ja, koji isto nisam uzmaknuo, stupim ukorak i krenem naprijed s njima. U tom sam trenutku, na tren, osjetio ono što je Jamethon sigurno osjetio, suočen sa mnom i odlukom o svom životu ili smrti. Samo sam na tren to osjetio, ali to je bilo dovoljno. "Može", začujem se kako govorim Padmi. Vidio sam kako mi njegov prst prilazi očima. U mrak sam otišao — u mrak i bijes; ono mjesto s munjama, ali ne više otvorenim munjama, nego uzavrelim mrakom, oblacima, olujom i grmljavinom. Bacan i okretan, potiskivan bijesom i nasiljem prema zemlji, borio sam se da se dignem, da izborim prolaz na svjetlo i otvoreno nebo iznad olujnih oblaka. Meñutim, moji su me vlastiti napori bacali, vrtjeli naokolo, gurajući me dolje umjesto da me dignu gore — i konačno shvatim. Ta je oluja bila moja unutrašnja oluja, koju sam sam napravio. To je bio unutrašnji bijes nasilja, osvete i razaranja kojeg sam sve ove godine gradio u sebi; kako sam ja okretao snage drugih prema njima, tako je on sad okretao moju snagu protiv mene, gurajući me sve dublje, sve dalje u svoj mrak, dok svako svjetlo ne nestane.

88

Padao sam, jer je njegova moć bila jača od moje. Padao sam i padao; ali kad sam se konačno izgubio u potpunom mraku i htio se predati, otkrio sam da ne mogu. Nešto drugo u meni se nije htjelo predati. Uzvraćalo je borbu i nastavljalo je. I tada prepoznam i to. To je bilo ono što Mathias nikad nije uspio ubiti u meni. To je bila cijela Zemlja i njeni ljudi visokih težnji. To je bio Leonida i njegovih tri stotine kod Termopila. To je bilo lutanje Izraelaca po divljini i njihov prelazak Crvenog mora. To je bio Partenon na Akropoli, bijeli Partenon iznad Atene, i mrak stričeve kuće bez prozora. Ovo u meni — nepopustljivi ljudski duh — sad nije htjelo popustiti. Iznenada u svom natučenom, olujom prebijenom duhu, koji se davio u mraku, nešto skoči od divlje radosti. Jer sam naglo vidio da ona postoji i za mene — ona visoka kamenita zemlja gdje je zrak čist, a krpe pretvaranja i trikova odnosi neprestani vjetar vjere. Napao sam Jamethona tamo gdje je bio jak — s područja moje slabosti. To je Padma htio reći kad je govorio da sam se borio protiv samog sebe dok sam se borio protiv Jamethona. Zbog toga sam izgubio taj sukob, jer sam suprotstavio svoju nevjernu žudnju njegovoj jakoj vjeri. No, moj poraz nije značio da sam ja bez unutrašnje snage. Tu je, cijelo vrijeme je tu, skrivena u meni. Sad sam to jasno vidio. I zvoneći poput pobjedničkih zvona, u mislima sam opet čuo promukli glas Marka Torrea, kako zvoni u trijumfu; čuo sam glas Lise, koja me je shvatila bolje nego što sam sam sebe shvaćao, koja me nikad nije napustila. Lisa. I kad sam opet pomislio na nju, sve ih začujem. Sve one milijune, milijarde glasova — glasove svih ljudi otkako se čovjek prvi put uspravio i prohodao na stražnjim nogama. Bili su oko mene kao što su bili onog dana u Sobi kazala u Konačnoj enciklopediji; obavili su me poput krila, dizali me, nepokorivog, kroz uzavrelu tminu, hrabrošću srodnom Kensiejevoj hrabrosti, vjerom koja prethodi Jamethonovdj vjeri, traganjem nalik Padmi-nom traganju. Na to, sva zavist i strah od ljudi s mlañih svjetova na koje me naveo Mathias nestane iz mene, jednom za uvijek. Vidio sam to, jasno i očigledno. Ako su oni u stvarnosti imali jedno, ja sam u potencijalu imao sve. Korijen, osnovna loza, zemaljski čovjek, ja sam bio dio svih njih na mlañim svjetovima, a nitko od njih ne bi u meni mogao naći ni svoj odjek. Tako sam se konačno probio iz mraka na svjetlo — do mog pravog mjesta s munjama, do beskrajne praznine gdje se odvija stvarna bitka, bitka ljudi cijelog srca protiv drevne, tuñinske tame koja bi nas vječno držala životinjama. I u daljini, kao na kraju dugačkog tunela, ugledam Padmu kako stoji na sve jačem suncu i sve slabijoj kiši, i začujem kako mi nešto govori. "Sad vidite," reče on, "zašto vas Enciklopedija mora dobiti. Samo MarkTorre ju je mogao dovesti ovako daleko, a samo vi možete završiti posao, jer velika masa ljudi na Zemlji još ne može vidjeti viziju budućnosti sadržanu u njenom dovršetku. Vi, koji ste u sebi premostili jaz izmeñu Raskolničkih kultura i zemaljskih ljudi, možete ugraditi svoju viziju u Enciklopediju, tako da, kad bude gotova, ona može učiniti puno i za one koji sad ništa ne vide, da počne preobličavanje koje će doći kad se Raskolničke kulture krenu spajati s osnovnom lozom Zemlje u novi, evoluirani oblik čovjeka." Učini mi se daje njegov oštar pogled malo omekšao. Osmijeh mu se malo rastuži. "Vi ćete doživjeti više toga od mene. Zbogom, Tame." Bez upozorenja sam sve vidio. Iznenada se sve spoji i sjedne na mjesto u mojoj glavi, vizija i Enciklopedija kao jedna stvarnost. A u isto vrijeme mi misli skoče na trag protivnika koje ću susresti u ostvarivanju te stvarnosti. Već su mi se počeli uobličavati u mislima — lica i metode koje ću susresti. Misli su mi jurile, dostigle ih i počele trčati prema planovima ispred njih. Već sam sada vidio kako ću raditi drukčije od Marka Torrea. Zadržat ću njegovo ime kao naš znak i samo se pretvarati da se Enciklopedija i dalje gradi prema njegovim planovima. Sebe ću postaviti samo kao jednog u upravnom odboru, a svi će članovi u teoriji imati iste ovlasti kao i ja. No, ja ću ih usmjeravati, što suptilnije mogu, pa ću biti osloboñen potrebe za Torreovim zamornim zaštitama protiv luñaka, kao što je bio onaj koji gaje ubio. Slobodno ću se kretati Zemljom, upravljajući gradnjom, nalazeći i osujećujući napore onih koji budu pokušavali raditi protiv Enciklopedije. Već sam vidio kako ću sve to započeti. Meñutim, Padma se spremao otići. Nisam ga mogao pustiti da tek tako ode. S naporom otrgnem pažnju od budućnosti i vratim se u ovaj dan, kisici i sve jačem suncu. "Čekajte", reknem. On stane i okrene se prema meni. Sad kad je došlo do toga, bilo mi je teško reći. "Vi...", jezik mi se zaplete. "Niste se predali. Cijelo ovo vrijeme ste imali vjere u mene." "Ne", reče on. Ja zatrepćem, ali on odmahne glavom. "Morao sam vjerovati u rezultate svojih proračuna." Padma se osmjehne sitno, skoro sa žaljenjem. "A moji proračuni nisu pokazivali puno nade za vas. Čak i u lokusu one zabave Donala Graemea na Freilandu, s pet godina novih informacija iz Enciklopedije, mogućnost vašeg vlastitog spašavanja je izgledala previše malena za planiranje. Čak ni na Mari, kad smo vas izliječili, proračuni vam nisu davali nade." "Ali — ostali ste uz mene ..." zamucam piljeći u njega.

89

"Ne ja. Niti jedan od nas. Samo Lisa", reče on. "Nikad nije odustala od vas, sve od onog prvog trenutka u uredu Marka Torrea. Rekla nam je daje osjetila nešto — nešto nalik iskri iz vas — kad ste s njom razgovarali tokom razgledavanja, čak i prije nego šte ste došli do Sobe kazala. Vjerovala je u vas čak i kad ste je odbili u Graemeovom lokusu; a kad smo vas krenuli iscijeliti na Mari, inzistirala je da bude dio procesa, tako da je možemo emocionalno vezati uz vas." "Vezati." Ta riječ nije imala smisla. "Zapečatili smo njenu emocionalnu upletenost s vama, tijekom istog procesa kojim smo vas zacijelili. To nije imalo nikakve razlike za vas, ali je nju neopozivo povezalo s vama. Ako vas ikad izgubi, patit će isto onoliko, ili još i više nego stoje lan Graeme patio kad je izgubio svog blizanca Kensieja." Prestane govoriti i zagleda se u mene. Ali ja sam još uvijek petljao. "Još uvijek ne — razumijem", reknem. "Kažete da nije na mene utjecalo, ono što ste njoj učinili. Kakvo dobro je onda—" "Nikakvo, koliko smo onda mogli izračunati, ili odonda rastumačiti. Ako je vezana za vas, onda ste i vi vezani za nju. No to je bilo kao da ptičicu vežete koncem za divov prst, govoreći o relativnoj masivnosti vašeg utjecaja na obrazac u usporedbi s njenim. Samo je Lisa mislila da će to učiniti nešto dobro." On se okrene. "Zbogom, Tame", reče. Iako je još bilo izmaglice, jasno sam ga vidio kako usamljen ide prema crkvi, iz koje je dolazio glas govornika, koji je sad oglašavao broj konačnog psalma. Ostavio me zbunjenog da stojim. No, onda se iznenada nasmijem, jer sam shvatio da sam mudriji od njega. Svi njegovi egzotički proračuni nisu mogli otkriti zašto me je moglo spasiti Lisino vezanje za mene. Ali to me je spasilo. Jer sad u meni uzavre moja jaka ljubav prema njoj i ja priznam da sam cijelo vrijeme tu Lisinu ljubav uzvraćao, ali nisam sebi htio priznati. I zbog te ljubavi sam htio živjeti. Div može nositi ptičicu bez obzira na lepet sitnih krila. Jer ako mu je stalo do stvorenja za koje je vezan, možda će negdje skrenuti zbog ljubavi, ako već nije zbog sile. Tako je duž te naše nevidljive veze Lisina vjera potekla i pridružila se mojoj vjeri, pa ja nisam mogao ugušiti svoju a da ne ugušim i njenu. Zašto sam inače pošao k njoj nakon atentata na Marka Torrea? Još i onda sam skretao s puta da se približim njenom. Kad sam uvidio ovo, igla kompasa mog života se naglo okrene za sto osamdeset supnjeva, a ja sve ugledam u novom svjetlu, ravno, jasno i jednostavno. Za mene se ništa nije promijenilo, ništa u mojoj gladi, mojoj ambiciji i mom nagonu, osim što sam se okrenuo na drugu stranu. Glasno se nasmijem jednostavnosti svega toga, jer sam sad vidio da je jedan cilj tek suprotnost onog drugog. RAZORI: IZGRADI IZGRADI—jasan i jednostavan odgovor za kojim sam sve ove godine težio, da pobijem Mathiasa u njegovoj praznini. Za ovo sam bio roñen, ovo što se nalazi u Partenonu i Enciklopediji i svim sinovima čovječanstva. Ja sam roñen, kao i svi mi — čak i Mathias — ako ne zalutamo, kao tvorac, a ne rušilac, kao stvoritelj, a ne razarač. A sada sam, poput čistog komada metala iz kojeg su kovanjem istjerane sve nečistoće, zvonio jasnim glasom kroz svaki atom i vlakno do najveće dubine svog bića, do one nepromjenjive frekvencije prave svrhe života. Ošamu-ćen i slab, konačno se okrenem od crkve, odem do svojih kola i uñem. Kaša je skoro prestala i nebo se brže razve-dravalo. Slaba izmaglica se blago spuštala, a zrak je bio svjež i nov. Otvorio sam prozore kola kad sam izlazio s parkirališta na cestu prema svemirskoj luci. I kroz otvoreni prozor začujem početak konačnog psalma u crkvi. Pjevali su Bojni psalam prijateljskih vojnika. Dok sam se vozio niz cestu, činilo mi se da me glasovi slijede i nisu zvučali polagano i žalobnički kao da tuguju i opraštaju se, nego jako i trijumfalno kao u koračnici na usnama onih koji stupaju na početku novog dana. Vojnice, ne pitaj — ni sad ni ikad! Gdje će tvoji stijezi ratovati! ... Pjevanje me slijedilo niz cestu. I kako sam se udaljavao, činilo mi se da se glasovi stapaju, dok konačno nisu zazvučali kao jedan moćan glas. Ispred mene su se oblaci kidali. Uz sunce koje se probijalo, plave krpice neba su bile nalik blještavim zastavama, nalik stijezima vojske koja stupa vječno naprijed u nepoznate zemlje. Promatrao sam ih dok sam se vozio prema točki gdje su se konačno spajale u otvoreno nebo; dugo sam za sobom čuo pjevanje, vozeći se prema svemirskoj luci, brodu za Zemlju i Liši koja me tamo čekala, na suncu.