SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
STOMATOLOŠKI FAKULTET
Mihovil Strujić
ANALIZA POGREŠKE U DIGITALIZACIJI I
OBRADI KEFALOGRAMA
DISERTACIJA
Zagreb, studeni, 2010.
UNIVERSITY OF ZAGREB
SCHOOL OF DENTAL MEDICINE
Mihovil Strujić
ERROR ANALYSIS IN DIGITIZING AND
PROCESSING OF CEPHALOGRAMS
DOCTORAL THESIS
Zagreb, November, 2010.
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
STOMATOLOŠKI FAKULTET
Mihovil Strujić
ANALIZA POGREŠKE U DIGITALIZACIJI I
OBRADI KEFALOGRAMA
DISERTACIJA
Mentor: prof.dr.sc. Mladen Šlaj
Zagreb, studeni, 2010.
Rad je napravljen na Zavodu za ortodonciju Stomatološkog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu.
Mentor rada: prof.dr.sc. Mladen Šlaj, redoviti profesor
Lektor hrvatskog i engleskog jezika: Ana Perišić Mijić, prof.
Rad sadrţi:
150 stranica
20 tablica
95 slika
1 CD
Istraţivanje je provedeno u okviru znanstvenoistraţivačkog projekta
financiranog od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
br. 065-0650444-0436 pod nazivom: „Nove dijagnostičke metode u
ortodonciji i biokompatibilnost naprava“.
Zahvaljujem svome mentoru, prof.dr.sc. Mladenu Šlaju zbog nesebičnih
savjeta, iznimne podrške i razumijevanja tijekom istraţivanja što je omogućilo
izradu ove disertacije.
SADRŢAJ
1. Uvod ....................................................................................................... 1
1.1 Mjerenja glave u arheološkim istraţivanjima ..................................... 3
1.2 Povijesni razvoj rendgenkefalometrije............................................... 5
1.3 Tehnički aspekti snimanja ............................................................... 12
1.4 Kvaliteta snimljenog kefalograma ................................................... 18
1.5 Razvoj 2D kefalometrijskih analiza ................................................. 22
1.6 Analiza Zagreb 82 MOD ................................................................. 35
2. Svrha istraţivanja ................................................................................. 37
3. Ispitanici i postupci ................................................................................ 39
3.1 Odabir uzorka za istraţivanje .......................................................... 40
3.2 Priprema ispitivača za analizu ........................................................ 41
3.3 Mjerenja .......................................................................................... 42
3.4 Statistička obrada ........................................................................... 45
4. Rezultati ................................................................................................ 47
4.1 Opis uzorka ..................................................................................... 48
4.2 Mjerenja standardnih devijacija ....................................................... 55
4.3 Mjerenja raspona (rangeova) .......................................................... 68
4.4 Razlike izmeĎu vrsti rendgenograma .............................................. 81
4.5 Razlike izmeĎu metoda mjerenja .................................................. 103
5. Rasprava ............................................................................................ 107
5.1 Analiza pouzdanosti ponovljenih mjerenja .................................... 109
5.2 Usporedba mjerenja s analizom Zagreb 82 MOD ......................... 110
5.3 Usporedba mjerenja s drugim istraţivanjima koja su ishodila
analizama ............................................................................................... 117
5.4 Usporedba pogreške s biološkom varijabilnosti ............................ 119
5.5 Lociranje uzroka pogreške ............................................................ 122
5.6 Smanjenje pogreške digitalnim kefalogramima ............................. 127
6. Zaključci .............................................................................................. 128
7. Saţetak ............................................................................................... 131
8. Summary ............................................................................................ 134
9. Literatura ............................................................................................. 137
10. Ţivotopis ........................................................................................... 149
POPIS OZNAKA I SKRAĆENICA
1. FH frankfurtska horizontala
2. S sella turcica
3. N nasion
4. Ar articulare
5. ANS spina nasalis anterior
6. Go gonion
7. Me menton
8. Gn gnathion
9. A točka A ili subspinale (ss)
10. B točka B ili supramentale (sm)
11. Prn pronasale
12. Ptm pterygomaxillare
13. Xi Rickettsova točka Xi
14. ft „frontal tangent“ (točka gdje tangenta koja dotiče čelo i
nos dotiče čelo)
15. unt „upper nasal tangent“ (točka gdje tangenta koja dotiče
čelo i nos dotiče nos)
16. lnt „lower nasal tangent“ (točka gdje tangenta koja dotiče
bradu i nos dodiruje nos)
17. ct „chin tangent“ (točka gdje tangenta koja dotiče bradu i
nos dodiruje bradu)
18. PAC posteriorno-anteriorni ili PA kefalogram
19. 2D dvodimenzionalno
20. 3D trodimenzionalno
21. ICC „interclass coefficient“ – interclass koeficijent
1. UVOD
Mihovil Strujić, disertacija
2
Kefalometrija (grč. Κεφαλό=glava i μέτρον=mjerenje) ili kefalometrijska
radiografija (eng. cephalometric radiography) je standardizirana metoda
izrade radiografskih snimki glave koje se mogu koristiti za mjerenja kranija i
orofacijalnog kompleksa. Snimka koja je rezultat ovog postupka se naziva
kefalogram.
Metodologija i kad se radi o mjerenje glave ţive jedinke i mjerenja na
kefalogramu nam omogućuje provoĎenje longitudinalnih istraţivanja, pa time
i praćenje rasta i razvoja bez velikih pogrešaka. Kefalometerija se koristi kao
dijagnostička metoda u pedodonciji, protetici, parodontologiji, oralnoj i
maksilofacijalnoj kirurgiji, orofacijalnoj genetici. No, od samih početaka
kefalometrija je najveću primjenu našla u ortodonciji i dan danas predstavlja
misterij doktorima dentalne medicine koji se bave drugim granama dentalne
medicine.
Koristeći kefalometrijsku snimku terapeut moţe utvrditi postoji li skeletna
podloga ortodontske anomalije, a jednako tako i pratiti normalni i/ili patološki
razvoj u istraţivanjima poprečnog presjeka ili longitudinalnog karaktera.
Mjerenja glave su se kroz povijest započela razvijati unutar antropoloških
mjerenja, prvo na lubanjama kao kraniometrija, a kasnije na ţivim ljudima
kao antropometrija. Tek razvijanjem RTG ureĎaja ulazi u medicinu i
ortodonciju gdje zauzima vaţno mjesto u dijagnostici i praćenju rasta. Sve se
nabrojane metode koriste referentnim točkama izmeĎu kojih se mogu
povlačiti duţine i mjeriti kutevi izmeĎu njih, kao i udaljenosti izmeĎu točaka.
Mihovil Strujić, disertacija
3
1.1 Mjerenja glave u arheološkim istraţivanjima
Mjerenja glave se pojavljuju dugo kroz povijest. Kad zanemarimo općenita
mjerenja koja su radili stari Grci i Rimljani, kao i Leonarda DaVincija koji je
sistematično opisao proporcije i mjere normalnog muškog i ţenskog tijela, pa
time i glave, ozbiljnija znanstvena mjerenja glave započinju pojavom
antropologije. Antropologija je ukratko znanost o čovjeku koja ljude proučava
iz svih aspekata, pa i fizičkog. Ozbiljna fizička antropologija započinje u 18.
stoljeću kao znanstvena studija rasa(1). Tadašnji autoriteti u tom području su
svakako bili: njemački liječnik Johann Friedrich Blumenbach, britanski
istraţivač James Cowles Prichard i Samuel George Morton. U to vrijeme se
antropologija i antropometrija bavila prvenstveno dokazivanjem ili pobijanjem
činjenice da postoje rasne razlike izmeĎu robova i vlasnika, a istraţivači su
pokušavali dati znanstveno obrazloţenje za postojanje ropstva i opravdati
kolonijalizam. U kasnom 19. stoljeću se antropometrijom bave Francuz Paul
Broca, Njemac Rudolf Virchow i razni istraţivači iz Sjedinjenih Drţava koji u
to vrijeme istraţuju ostatke indijanskih plemena, a vaţnost koju je imala
fizička antropologija se moţe shvatiti pomoću činjenice da je u vrijeme poslije
američkog graĎanskog rata ista bila priznata kao specijalizacija liječnika.
Znanstveni zamah modernog razvoja fizičke antropologije, pa i
antropometrije se dogodio dolaskom Franza Boasa na Columbia University.
Boas je istraţivao mutabilnost kod ljudi minimalizirajući rasu nasuprot naziva
kultura. Znanost se dodatno razvija i s Alešom Hrdličkom (Smithsonian
Institute) i Earnestom Hootonom (Harward University). Kao vodeći američki
istraţivač rase u 1930-tim, Earnest Hooton se iznimno trudi razdvojiti "dobru"
Mihovil Strujić, disertacija
4
američku fizičku antropologiju od "loše" njemačke fizičke antropologije koja je
bila temelj za rasne zakone prije i tijekom drugog svjetskog rata(2).
Razvoj tehnika mjerenja glave započinju istraţivanjem evolucije čovjeka u
raznim nalazištima kao što su: Abri de Crô-Magnon (Francuska), Peştera cu
Oase (Pećina kostiju, Rumunjska), Predmosti (Moravska, Češka), Mladeč
pećine (Moravska, Češka), Krapina (Gorjanović-Kramberger) i drugima(3)
gdje se mjere proporcije lubanja - kraniometrija. Na lubanjama se provode
mjerenja izvana specijalnim antropometrijskim šestarima i predstavljaju
iznimno precizna mjerenja zbog toga što na površini lubanje nema koţe i
mišića, pa se dimenzije kostiju mjere direktno. Mana ove metode je što
omogućuje samo studije poprečnog presjeka (eng. cross-section) (Slika 1).
Slika 1. Lijevo je lubanja iz nalazišta Crô-Magnon (Musée de l'Homme, Paris), a desno lubanja iz nalazišta homo neanderthalensis u Chapelle Aux Saints (Francuska)
Mihovil Strujić, disertacija
5
Za razliku od kraniometrije, prema istim principima je vremenom razvijena i
antropometrija (grč. άνθρωπος=čovjek i μέτρον=mjerenje) koja označava
mjerenje ljudi u svrhu shvaćanja fizičkih varijacija.
Danas je antropometrija vaţan faktor od anatomije i medicine, pa sve do
industrijskog dizajna, znanosti o odijevanju i ergonomije. Prva mjerenja su
bila jako primitivna, ali su se uskoro počela razvijati neka pravila mjerenja, pa
su istraţivači uskoro shvatili da moraju definirati referentne točke izmeĎu
kojih se mjere pojedine vrijednosti. U početku su to bile širina i duljina glave
(eurion, glabela i opistokranion), kao i širina i visina lica (nasion, menton i
zygion). Istraţivači su uz samo mjerenje duljina računali i omjere, tj. indekse
lica i glave i na taj način klasificirali ljudske jedinke u pojedine skupine.
1.2 Povijesni razvoj rendgenkefalometrije
1.2.1 Rana povijest i kanoni
Nakon povijesnih antropoloških istraţivanja, moţemo sa sigurnošću reći da
se razmišljanje o proporcijama struktura glave koje se smatraju ispravnim za
razliku od onih koje se ne smatraju ispravnim provlači kroz kulturu i umjetnost
još od davnih vremena. Zanimljivo je da su se u povjesti čovječanstva
proporcije lica, bez obzira radi li se o boţanstvima ili ljudima, propisivale još
od naroda koji je izmislio mjerenja – starih Egipćana. Po toj činjenici moţemo
shvatiti i vaţnost koju su još Egipćani davali proporcijama (Slika 2).
Shvaćanje proporcija od strane Egipćana je bilo različito od nekih drugih
naroda zato što se Egipćani kulturalno nisu osvrtali na individualne
Mihovil Strujić, disertacija
6
karakteristike, nego su sve skulpture i slike izraĎivali na način da
predstavljaju boţanske ideale.
Slika 2. Egipat: konstrukcija slike u dvije dimenzije(lijevo); poboljšana shema za konstrukciju u 18 odjeljaka koja se koristila od treće do 12. dinastije (desno) (Preuzeto iz: Jacobson A, Jacobson LJ. Radiographic cephalometry: from basics to 3D imaging. 2. izd. Quintessence Publishing, 2006: 16.)
Nakon egipćana, izradu proporcija i tehnike mjerenja preuzimaju brojni drugi
narodi koji su u najvećem broju slučajeva metodologiju koristili za pravila kod
oblikovanja skulptura boţanstava. Nastali su i brojni novi sustavi kao što je
Sariputra sustav iz 1200. g. koji je postavljao pravila za oblikovanje Buddhae.
U Europi su se proporcije odreĎivale za kršćansku ikonografiju kao što je
pronaĎeni model kod kojeg je vidljivo da su umjetnici tog vremena zamijenili
pravokutnu mreţu krugovima. Shema je sluţila za vjeţbanje crtanja lica
Isusa Krista u Bizantu kod kojeg je duljina nosa predstavljala radius za tri
koncentrična kruga (Slika 3).
Mihovil Strujić, disertacija
7
Slika 3. Prikaz sheme za izradu Buddhe (lijevo); Tri koncentrična kruga za crtanje Isusa Krista u vrijeme Bizanta. (Preuzeto iz: Jacobson A, Jacobson LJ. Radiographic cephalometry: from basics to 3D imaging. 2. izd. Quintessence Publishing, 2006: 16.)
1.2.2 Od renesanse do dvadesetog stoljeća
U 16. stoljeću umjetnici Leonardo DaVinci (1459-1519) i Albrecht Dürer
(1471-1528) su skicirali serije humanih lica sa orjentacijskim pravcima koji su
povezivali istovjetne anatomske strukture. Varijacije u tim linijama su
naglašavale strukturne razlike meĎu pojedinim licima. Oni su ih nazivali
"facijalne proporcije" i bile su pokušaj autora da se matematički odrede
proporcije skladnog i "oku ugodnog" izgleda lica kod muškaraca i ţena, te
kod djece i staraca. Kod navedenih autora moţemo vidjeti da se na shemi
glava nalazi skoro uvijek u prirodnom poloţaju (eng. natural head position).
Mihovil Strujić, disertacija
8
Kod Dürera(4) se prvi put pojavljuje i tangenta koja spaja nos i čelo, te
tangenta koja spaja bradu i nos. Ista tangenta se nalazi i u suvremenim
rendgenkefalometrijskim i fotogrametrijskim analizama od kojih je kod nas
najpoznatija hrvatska analiza Zagreb 82 MOD kod koje se mjeri kut izmeĎu
dvije navedene tangente kao prva mjera analize(Slika 4).
Slika 4. Sheme proporcija od DaVincija (lijevo) i Dürera (desno) (Preuzeto iz: Jacobson A, Jacobson LJ. Radiographic cephalometry: from basics to 3D imaging. 2. izd. Quintessence Publishing, 2006: 16.)
Za razliku od svih umjetnika i istraţivača prije njih, DaVinci i Dürer su se
razlikovali po tome što su pokušavali odrediti proporcije kod normalnih ljudi.
DaVinci seciranjem mrtvaca i crtanjem velikog broja skica ţivih ljudi, a Dürer
analiziranjem normalnog uzorka lica i odreĎivanjem normalnih varijacija.
Petrus Camper (1722-1789) je tijekom 18. stoljeća napravio veliki doprinos
daljnjem razvoju istraţivanja glave(5).
U Camperovo vrijeme analize su se koristile za proučavanje morfologije lica i
starenja. Kasnije Thompson (6) uočava da je Camper crtao osi bez crtanja
pravokutne mreţe koju je crtao Dürer. Camper je tvrdio da su strukture lica
Mihovil Strujić, disertacija
9
povezane i da se deformiteti mogu proučavati preko facijalnog kuta koji je
glavni pokazatelj deformacije. Retsius je kasnije prema Camperovom
facijalnom kutu i kutu izmeĎu Camperove horizontale i linije nasion –
prosthion uveo i dva tipa lica i to prognati i ortognati (7) gdje je prognati tip
slučaj kad su čeljusti prominentne u odnosu na čelo, dok ravni profil naziva
ortognatim.
Uveo je Camperovu horizontalu koja je prije Frankfurtske horizontale
predstavljala glavnu referentnu liniju glave. Linija povezuje najniţu točku krila
nosa i tragusa uške. Gysel (8) je kasnije utvrdio da Camper nije dovoljno
precizno definirao svoju horizontalu, ali ju je uvijek crtao kroz spinu nasalis
anterior. Linija se danas koristi u stomatološkoj protetici za odreĎivanje
okluzijske ravnine kod bezubih pacijanata jer je paralelna s prirodnom
okluzijskom ravninom (9).
Dodatne vaţne stvari koje je donio Camper su bile usporedbe izmeĎu
struktura glava majmuna, afričkih crnaca i Kalmuka (zapadno mongolski
narod) (Slika 5).
Mihovil Strujić, disertacija
10
Slika 5. Camperov prikaz od crvenorepog majmuna i orangutana (lijevo) do afričkog crnca i Kalmuka (desno) (Preuzeto iz: Jacobson A, Jacobson LJ. Radiographic cephalometry: from basics to 3D imaging. 2. izd. Quintessence Publishing, 2006: 22.)
Odabir usporedbi je bio zanimljiv i bio je faza prije zaključaka Charlesa
Darwina o evoluciji koji dolaze sljedeće stoljeće. Prvo je vaţno istaknuti da je
odabir usporedbi namjerno napravljen izostavljajući bijelce da se ne izazovu
problemi jer se do tada nikad nije povezivalo majmune i ljude (tj. u to vrijeme
bijelce). U to vrijeme se nije smjelo povezivati ţivotinje i ljude zbog strogih
društvenih shvaćanja povezanih s utjecajem crkve, pa je Camper, kao i drugi
autori morao objasniti na prihvatljiv način da se u stvaranju Bog koristio istim
„nacrtom“ i kod stvaranja majmuna, ptica i drugih ţivotinja, kao i kod
stvaranja ljudi. Naravno, svatko ja nakon kratkog proučavanja mogao
zaključiti da se tu u konačnici radi o usporedbi s ljudima, naročito što je u
jednom od nacrta uključio uz standardne lubanje orangutana, Kalmuka i
Mihovil Strujić, disertacija
11
model glave koji je precrtao sa statue boţanskog Pitijskog Apolona (Appolo
Pythius) koji se smatrao idealom muške ljepote u Grčkoj.
Camper je bio jedan od pionira proučavanja rasta i razvoja (Slika 6).
Zaključio je da se donja trećina lica povećava tijekom rasta i kasnije smanji
nakon gubitka zubi.
Slika 6. Prikaz promjena glave obzirom na dob (Camper)
(Preuzeto iz: Jacobson A, Jacobson LJ. Radiographic cephalometry: from basics to 3D imaging. 2. izd. Quintessence Publishing, 2006: 22.)
Najveći doprinos razvoju sistematizacije varijacija lica i anomalija donosi
Edward H. Angle 1899. godine gdje sistematizira tipove lica prema
interkuspidaciji prvih trajnih molara (10, 11). Iako su kasnije brojni autori kao
npr. Case (12) utvrdili da se odnos molara ne moţe koristiti kao jedina mjera
tipova lica ako se radi o klasi II i III, zbog jednostavnosti je Angleova
klasifikacija preţivjela kao glavna do danas.
Mihovil Strujić, disertacija
12
1.3 Tehniĉki aspekti snimanja
1.3.1 Kefalostat
Dosta kasnije se u antropometrijskim mjerenjima patentira pomoćni drţač
glave - kraniostat koji je pomagao u orjentaciji suhih lubanja i omogućavao
standardizaciju mjerenja i reproducibilnost. Ali ova metoda nije omogućavala
studije na ţivim pojedincima. Otkriće rendgenskih zraka u 1895 od strane Sir
Wiliama Conrada Röndgena omogućio je pomak u smjeru mjerenja na ţivim
ljudima.
Prvi stručni članak koji spominje nešto što danas moţemo smatrati preteču
moderne kefalometrije je vjerojatno bio članak iz 1922. koji je objavio Paccini
(12). On je predstavio koncept standardiziranih rendgenskih snimki glave kod
kojih su pacijenti bili pričvršćeni vezicama na udaljenosti od dva metra od
rendgenske cijevi. U to vrijeme je rendgenska snimka bila lagano zamućena
zbog povećane duljine ekspozicije.
1931. godine Hofrath u Njemačkoj (13) i Broadbent u Sjedinjenim Američkim
Drţavama (14) objavljuju članke kojima redefiniraju postupak i počinju ga
primjenjivati u ortodonciji. Negdje u ovo vrijeme se koristio Simonov
"gnatostatski sustav" koji je orjentirao ortodontske odljeve prema
Frankfurtskoj horizontali. Oba autora su simultano predloţila drţač glave koji
je nazvan kefalostat, a u postupku snimanja koriste visokonaponsku
rendgensku cijev koja je omogućila veću izlaznu snagu, a time i znatno
skratila duljinu ekspozicije. Prema Broadbentu, pacijentova glava je fiksirana
u kefalostatu s gornjim rubom otvora vanjskog zvukovoda. Prednji dio se
Mihovil Strujić, disertacija
13
orjentirao prema najniţoj točki koštanog prednjeg otvora orditalne udubine, a
fiksirao na nosu. Udaljenost filma od fokusa je trebala biti 5 stopa (152,4 cm).
Istovremenom uporabom dvaju rendgenskih cijevi, u jednom vremenu
snimanja je bilo moguće snimiti i postranični i antero-posteriorni kefalogram.
1968. godine, Björk je osmislio sustav u kojem se ispravan poloţaj glave
mogao pratiti na monitoru što je dodatno povećavalo reproducibilnost
smanjujući pogrešku snimanja (15). Skieller je predvidio modifikaciju u kojoj
se izlazni TV signal moţe snimiti na video vrpcu (16).
Slika 7. Björkov kefalostat s monitorom (lijevo), Solowov i Kreiborgov kefalostat
Još kasnije, 1988. godine Solow i Kreiborg (17) razvijaju multiprojekcijski
ureĎaj za istraţivanje u bolničkim uvjetima. Ovaj ureĎaj dodatno doprinosi
kontroli poloţaja glave pri snimanju (Slika 7).
Mihovil Strujić, disertacija
14
Razvoj navedenih specijalnih ureĎaja, naročito za rendgenkefalometrijsko
analiziranje kod djece, znatno je doprinjelo istraţivanjima rasta i razvoja kod
djece s kraniofacijalnim poremećajima (Slika 8)(18).
Slika 8. Specijalni ureĎaj za rendgenkefalometrijsko snimanje djece.
Lateralni kefalogram je proizvod dvodimenzionalne tehnike postraničnog
snimanja lubanje koji omogućuje usporeĎivanje odnosa zubi, kostiju, mekih i
tvrdih tkiva, te praznih prostora u vertikalnoj i horizontalnoj dimenziji. Metoda
je utjecala na ortodonciju u tri glavna područja:
u morfološkoj analizi (ispitivajući horizonatalne i vertikalne odnose
denticije, ličnog skeleta i profila mekih tkiva
u analizi rasta (uzimajući dva ili više kefalograma iz različitih razdoblja
ţivota mjerenog pacijenta i utvrĎujući razlike koje su nastale s
vremenom)
u predviĎanju i promatranju tijeka i ishoda terapije
Mihovil Strujić, disertacija
15
Osnovne komponente opreme potrebne za snimanje kefalometrijskih
snimaka (19-23) su:
RTG ureĎaj
rendgenografski film ili digitalni senzor
kefalostat
1.3.2 RTG ureĊaj
RTG ureĎaj koji se koristi se od samog patentiranja do danas ne mijenja
previše. Promjene koje se dogaĎaju su promjena napona i struje, promjena
duljine ekspozicije i izlazne snage. Sam princip rada katodne rendgenske
cijevi se nije promijenio od trenutka patentiranja od Sir Wiliama Conrada
Röndgena.
Središnji dio rendgenskog ureĎaja je katodna cijev koja na jednom kraju ima
katodu koja se grije na visoku temperaturu, a s druge strane anodnu pločicu
koja je postavljena pod kutem. Zbog razlike potencijala dolazi do emisije
elektrona iz zagrijane katode koji velikom brzinom udaraju u anodnu pločicu,
ona ih na trenutak apsorbira i izbacuje pod kutem kao elektromagnetsko
zračenje - fotone unificirane valne duljine u spektru rendgenskih zraka. Dobro
je znati da se na anodi pretvara samo 1% primljene energije u fotone dok se
ostatak oslobaĎa u obliku topline koja se odvodi u sustav za hlaĎenje (24).
U postupku snimanja nam je od iznimnog značenja da ispravno odredimo
"tvrdoću" zraka, tj. njihovu energiju. To moţemo napraviti mijenjanjem razlike
potencijala, tj. napona koji je izmeĎu katode i anode, pa na taj način
Mihovil Strujić, disertacija
16
dobivamo mekane ili tvrde zrake, tj. zrake niske energije koje slabije prolaze
kroz tkiva i one visoke koje lakše prolaze kroz tkiva.
1.3.3 Sustav za registriranje snimke
U originalnom rendgenskom ureĎaju se kao ureĎaj za registriranje snimke
koristila filmska ploča, nešto kasnije i zaslon (npr. kod dijaskopije), a u novije
vrijeme se koristi digitalni senzor koji zrake pretvara u digitalnu snimku.
Sustav za registriranje snimke ima zadaću spremiti rezultat prolaska
rendgenskih zraka kroz objekt koji je sniman. Ekstraoralna projekcija, kao što
je lateralni kefalogram, zahtijeva kompleksni sustav koji se sastoji od:
ekstraoralnog filma
fluorescentni zaslon
kazete u kojem se nalazi film
mreţice
filtera za meka tkiva
Ekstraoralni film je ili 8"x10" (203 mm x 254 mm) ili 10"x12" (254 mm x 305
mm) zaslonski film osjetljiv na fluorescentno svjetlo koje emitira fluorescentni
zaslon za pojačavanje koji se nalazi ispred. Osnovne komponente
rendgenskog filma su emulzija kristala srebrenog halida u ţelatinoznoj
podlozi i plavo-obojani celulozni acetat koji sluţi kao osnovica. Kad se na
kristale srebrenog halida dospiju rendgenske zrake dolazi do reakcije koja
stvara privremenu sliku koja se kasnije u postupku obrade fiksira i postaje
Mihovil Strujić, disertacija
17
trajna. Količina srebra u emulziji odreĎuje rezoluciju filma, a veličina zrna
kristala srebrenog halida njegovu osjetljivost i definiciju.
Fluorescentni zasloni za pojačavanje se koriste da bi se omogućilo dodatno
smanjivanje količine radijacije kojom izlaţemo pacijenta, a ujedno i za
pojačavanje kontrasta usljed pojačavanja fotografskog efekta rendgenskih
zraka. Sam zaslon se sastoji od kristala koji imaju svojstva fluorescencije kao
što su kalcijev tungstat i barij-olovo sulfat koji se nalaze na plastičnoj podlozi.
Kad su kristali u zoni zračenja, pretvaraju energiju rendgenskih zraka u drugi
spektar, tj. u vidljivu svjetlost i time dodatno utječu na film. Količina zračenja
je direktno ovisna o intenzitetu svjetlosti.
Vaţno je znati da samo oko 10% energije zračenja prodre kroz tkivo koje
snimamo, a ostalih 90% se dijelom apsorbira, a dijelom odbija i izlazi iz tkiva
kao sekundarno zračenje. To sekundarno zračenje uzrokuje zamućenje slike
i pokušavamo izbjeći njegov utjecaj na rengdenski film na način da se na
kazetu u kojoj nalazi film postavlja zaštitna mreţica koja ima zadaću
eliminirati utjecaj zračenja koja ne dolaze pravocrtno iz smjera izvora, tj.
katodne cijevi.
Postoji još jedan problem kod snimanja kefalograma, a to je činjenica da
istovremeno postoji potreba za tvrdim i mekim rendgenskim zrakama. Tvrdim
u većem dijelu snimanog područja, a za mekima u prednjem dijelu gdje
pokušavamo prikazati obris mekih tkiva lica.
Mihovil Strujić, disertacija
18
1.4 Kvaliteta snimljenog kefalograma
Kvaliteta slike kod kefalograma ima direktnu poveznicu s točnošću
kefalometrijske analize (24). Kada govorimo o dobrom kefalogramu,
govorimo o „prihvatljivom dijagnostičkom kefalogramu“ koji mora
zadovoljavati dvije grupe karakteristika:
vizualne karakteristike
geometrijske karakteristike
1.4.1 Vizualne karakteristike
Vizualne karakteristike ukratko predstavljaju sposobnost rengenograma da
nam pokaţe što veći broj informacija i detalja, te da moţemojasno razlučivati
pojedine anatomske strukture. Vizualne karakteristike su gustoća i kontrast.
Gustoća je logaritamska funkcija omjera intenziteta svjetlosti koju emitira
izvor svjetla i intenziteta svjetlosti koja prolazi kroz rendgenski film. Ukratko,
gustoća predstavlja količinu crnila na rengenskoj snimci. Kako rengenski film
nastaje kao rezultat izlaganja filma rengenskom zračenju i kasnijeg
razvijanja, faktore koji utječu na gustoću moţemo podijeliti na te dvije
kategorije.
Faktori koji mijenjaju gustoću u fazi izlaganja filma rendgenskom zračenju su:
napon katodne cijevi (kVp)
struju u katodnoj cijevi (mA)
vrijeme izlaganja (s)
udaljenost izmeĎu filma i fokusa zračenja
Mihovil Strujić, disertacija
19
veličina kristala halida u filmu (veći kristali = brţi film)
Faktori koji mijenjaju gustoću u fazi razvijanja snimljenog filma su:
temperatura otopine za razvijanje
vrijeme izlaganja otopini za razvijanje
Kontrast je razlika u gustoći izmeĎu struktura u neposrednoj blizini.
Čimbenici koji utječu na kontrast su:
napon katodne cijevi
sekundarno zračenje (smanjuje razlučivost snimke stvaranjem
zamućenja)
svojstva tkiva koje se snima (anatomska svojstva i
radiotransparentnost)
procedura razvijanja (viša temperatura otopine za razvijanje daje veći
kontrast)
1.4.2 Geometrijske karakteristike
Geometrijske karakteristike podrazumijevaju sljedeće pojmove:
neizoštrenost snimke
povećanje snimke
distorzija oblika
Sve rendgenske snimke imaju u nekoj mjeri sve tri geometrijske
karakteristike. One proizlaze iz same tehnologije snimanja kod koje
rendgensko zračenje nastaje u jednoj ograničenoj plohi na anodi i širi se u
Mihovil Strujić, disertacija
20
svim smjerovima, tj. divergira, nakon toga prolazi kroz objekt snimanja i pada
na rengenski film.
Neizoštrenost snimke moţemo prema uzroku nastanka podijeliti na
geometrijsku, usljed pomaka i kvalitete sustava za pohranu snimke.
Geometrijska neizoštrenost (eng. geometric unsharpness) je svojstvo koje je
direktno proporcionalno s veličinom fokalne plohe i udaljenosti objekta
snimanja od filma, a obrnuto proporcionalno udaljenosti fokusa od objekta
snimanja. Sukladno tome moţemo zaključiti da manja površina fokusa i
smanjenje udaljenosti filma od objekta snimanja, kao i povećanje udaljenosti
objekta snimanja od fokusa pozitivno utječu na kvalitetu snimke smanjujući
geometrijsku neizoštrenost.
Slika 9. Geometrijska shema uzroka nastanka neizoštrenosti; lijevo razlika u veličini fokalne plohe, a desno razlika u udaljenosti objekta od filma (crveno pokazuje nepovoljan, a zeleno povoljan geometrijski odnos)
Mihovil Strujić, disertacija
21
Osim neizoštrenosti zbog geometrije, istu moţemo očekivati i u slučaju da
doĎe do neplaniranog pomicanja objekta snimanja ili filma ili izvora
rendgenskog zračenja tijekom nastanka snimke, kao i zbog lošije kvalitete
kazete u kojoj se nalazi zaslon za pojačavanje (ako je npr. odmaknut od
filma). Neizoštrenost je, takoĎer, direktno povezana s veličinom kristala
srebrenog halida u filmu.
Povećanje snimke nastaje takoĎer zbog geometrije jer je fokus na anodi
ograničena ploha, a rendgenske zrake se šire divergentno, prolaze proz
objekt snimanja i padaju na rendgenski film. Nastaje isti efekt kao u procesu
nastanka sjene objekta na zidu koji se nalazi izmeĎu upaljene ţarulje i zida.
Ne predstavlja problem ukoliko nam je poznat faktor povećanja. Zbog
povećanja se na kefalogram dodaje i mjerilo koje se nalazi ugraĎeno u
kefalostat i to njegov dio koji se naslanja na korijen nosa.
Distorzija oblika nastaje zbog činjenice da je objekt koji snimamo
trodimenzionalan. Zbog toga dolazi do radijalne distorzije oblika, tj. do
različitih povećanja različitih dijelova snimke obzirom na udaljenost izmeĎu
pojedinih točaka 3D objekta od fokalne plohe i od filma. Značenje distorzije
se smanjuje na način da objekte uvijek snimamo ortoradijalno, tj. da zrake
prolaze kroz objekt i padaju na rendgenski film pod pravim kutem. Na taj
način distorzija i dalje postoji, ali je u tom slučaju standardni parametar
snimke. Sam njen iznos umanjujemo na način da objekt snimanja što više
udaljimo od izvora zračenja i pribliţimo rendgenskom filmu.
Mihovil Strujić, disertacija
22
1.5 Razvoj 2D kefalometrijskih analiza
Kefalometrijske analize danas predstavljaju iznimno bitan dio svake
ortodontske dijagnostike. Njihov razvoj je započeo nakon Paccinija (12) koji
je daleke 1922. godine ustvrdio da se metode koje su se koristile za mjerenje
suhih lubanja mogu proširiti i na ţive pacijente jer se i na rendgenogramima
glave takoĎer mogu raditi relativno precizna mjerenja. Kad su Broadbent i
Hofrath (13, 14) 1931. godine utemeljili neka osnovna pravila za
pozicioniranje glave i postavili temelje standardizacije u kefalometriji započeo
je dugi proces razvoja raznih kefalometerijskih metoda.
Prve kefalometrijske analize su imale zadaću omogućiti praćenje rasta, a
ubrzo su sve više korištene i u svrhu dijagnostičke obrade prije i nakon
provedene ortodontske terapije.
Moţemo reći da je De Coster (25) 1939. godine izradio jednu od najstarijih
kefalometrijskih analiza koja je imala izvornu namjenu da se utvrdi
odstupanje od normalnog obrasca rasta na način da se na kefalogram
superponirala mreţica koja je shematski pokazivala normalan rast za
odreĎenu dob.
Nakon De Costera, analizu je napravio i Korkhaus(26) koji je svoju analizu
podijelio na gnatometrijski i kraniometrijski dio. Gnatometrijski dio je imao
zadaću utvrditi odnos zubi prema bazi gornje i donje čeljusti, a kraniometrijski
odnos kostiju viscerokranija prema bazi lubanje.
Mihovil Strujić, disertacija
23
Margolis (27) 1940. godine uvodi analizu temeljenu na trokutu koji naziva
kraniofacijalni trokut, a odstupanja se tumače kao pogrešan poloţaj i smijer
rasta mandibule.
U kasnijem razdoblju u sklopu razvoja fiksne tehnike standard edgewise,
Tweed (28) 1946. godine opisuje svoj prijedlog analize u čije središte takoĎer
postavlja trokut kojem su stranice frankfurtska horizontala, baza donje čeljusti
i osovina donjih inciziva. Tweed je koristio trokut da bi procijenio je li ili nije
potrebno u terapiju uključiti i ekstrakciju prvih premolara.
Kao rezultat istraţivanja o osobitostima kraniofacijalnog sustava švedske
populacije, 1947. godine Björk objavljuje članak (29) u kojem uvodi nove
kuteve N-S-Ba (nasion-sella-basion ili kut baze lubanje) i N-S-Ar (nasion-
sella-articulare ili kut fleksije kranijalne baze). Kao prilog analizi, autor je
dizajnirao prozirne predloške za procjenu odstupanja od normalnih
vrijednosti. Veliki doprinos Björka je i tumačenje rotacijskog rasta čeljusti, pa
uz vidljivu i do tada poznatu vanjsku rotaciju gornje i donje čeljusti, uvodi
pojam interne rotacije (30, 31). Tu spoznaju koju nitko nije niti predvidio Björk
otkriva sasvim slučajno svojim longitudinalnim istraţivanjima rasta djece koja
su uključivala korištenje implantata od kobalt-kroma i tantala.
1.5.1 Downsova analiza
1948. godine Downs (32,33) objavljuje svoju kefalometrijsku analizu koju je
1956. godine dopunio (34), a koja i dan danas predstavlja osnovu za brojne
analize kasnije.
Mihovil Strujić, disertacija
24
Promatrajući profile lica, Downs je primijetio da se kao glavni pokazatelj
skladnosti lica moţe upotrijebiti poloţaj mandibule. Idelani profil, tj. profil koji
predstavlja najviši sklad struktura lica prema mišljenju većine ljudi, je onaj
profil kod kojeg se mandibula nalazi u „ortognatom poloţaju“, da nije niti u
retruziji, niti u protruziji. Uz navedeno, Downs je ipak prepoznavao da profili
lica mogu biti retruzijski ili protruzijski, a da ipak postoji sklad.
Prema svojim razmišljanjima, Downs je svoja razmišljanja saţeo u četiri tipa
o profila lica (Slika 10) i to:
retrognati profil (retrognatizam mandibule)
ortognati profil (kad je mandibula u pravom poloţaju)
prognati profil (prognatizam mandibule)
naglašeni prognati profil (naglašeni prognatizam mandibule)
Za navedene profile je naveo da svi mogu imati normalnu okluziju i
harmoničan profil u obliku i proporcijama.
Kako se za predviĎanje ispravnog poloţaja glave koristi frankfurtska
horizontala, Downs za svoju klasifikaciju profila koristi baš frakfurtsku
horizontalu (FH).
Za analizu skeletnih struktura koristi lični kut (N-Pg na FH), kut konveksiteta
(N-A-Pg), kut A-B ravnine (na N-Pg, u pravilu negativan), ravninu baze
mandibule (Go-Me na FH) i kut Y-osi (na FH).
Mihovil Strujić, disertacija
25
Slika 10. Prikaz tipova profila po Downsu od retrognatog (lijevo) do naglašenog prognatog (desno).
Za analizu dentalnih struktura koristi kut nagiba okluzijske ravnine,
interincizalni kut, kut inciziva na okluzijsku ravninu, kut donjih sjekutića na
bazu mandibule i linearnu mjeru protruzije gornjih sjekutića. Downs je
okluzijsku ravninu crtao linijom kroz točke u području preklapanja kvrţica
prvih molara straga i preklapanja inciziva naprijed, a u slučaju izraţenih
nepravilnosti inciziva pomoću točaka u području preklapanja kvrţica prvih
premolara i prvih molara.
1.5.2 Razdoblje od Downsa do Steinera
U Sveučilištu u Chicagu je negdje u tom vremenu nastala Sjeverozapadna
analiza (eng. Northwestern analysis) koju spominje Graber 1952. i 1956.
godine (35, 36). Analiza uključuje SNA, SNB i ANB kutove, kut gornjih
inciziva prema prednjoj lubanjskoj bazi (S-N), kut donjih inciziva prema bazi
donje čeljusti i kut izmeĎu inciziva.
Schwarz 1958. godine objavljuje analizu (37, 38) koju poput Korkhausa (26)
dijeli na kraniometrijski i gnatometrijski dio.
Mihovil Strujić, disertacija
26
Moorrees (39-45) od 1953. godine pa do kraja svoje znanstvene karijere u
devedesetim godinama dvadestog stoljeća pokušava obnoviti ideju koju je u
samom početku razvoja kefalometrije imao De Coster (25) o mreţastom
dijagramu za analizu normalnog rasta. Moorrees uvodi koštane
kefalometrijske točke za koje tvrdi da su preciznije od onih na mekim tkivima
kakve je originalno koristio De Coster. TakoĎer se bavi i prirodnim poloţajem
glave prilikom snimanja kefalograma za koji tvrdi da doprinosi
reproducibilnosti. Savjetuje da je potrebno uvesti edukaciju i liječnika i
pomoćnog osoblja da bi se pogreška zbog krivih uputa o poloţaju svela na
minimum.
1.5.3 Steinerova analiza
Iako nastaje 1953. godine (46), tek 1959. godine biva upotpunjena (47, 48)
jedna od najvaţnijih kefalometrijskih analiza. Radi se o analizi koju je
predstavio Cecil C. Steiner.
Nakon analize koju je predstavio Downs, puno kliničara i znanstvenika je
pokušalo uvesti svoju analizu što je uzrokovalo inflacijom raznih analiza,
referentnih točaka, kuteva i mjerenja. Moţemo reći da je taj boom u praski
izazvao veliku zbunjenost raznim parametrima. Kao posljedicu toga, Steiner
odabire one točke, kuteve i mjerenja koja su najvaţnija i od njih sastavlja
novu analizu s „najmanjim mogućim brojem parametara“ da bi se normalna
okluzija razlikovala od devijacija.
Steiner je svoju analizu oblikovao u tri pravca: analizu skeleta, analizu
denticije i analizu mekih tkiva. Analiza skeleta je podrazumijevala odnos
Mihovil Strujić, disertacija
27
poloţaja gornje i donje čeljusti prema bazi lubanje i jedne prema drugoj,
dentalna analiza odnos gornjih i donjih sjekutića prema pripadajućim
čeljustima i jednih prema drugima, a analiza mekih tkiva utvrĎivanje
ravnoteţe i skladda donjeg ličnog profila.
Svi su autori prije Steinera, a i svi antropolozi za referentnu liniju koristili
frankfurtsku horizontalu jer su mjerenja nastala na mjerenjima suhih lubanja
gdje je jednostavno utvrditi poziciju točaka koje definiraju frankfurtsku
horizontalu (porion i orbitale). Iskustvo je pokazalo dase kod analiza kao što
je Downsova mjere mogu razlikovati kod više ispitivača jer je teško utvrditi
poloţaj frankfurtske horizontale, pa Steiner svoju analizu temelji na prednjoj
bazi lubanje, tj. liniji sella-nasion (S-N). Kasnije se pokazalo da je korištenje
ovih točaka dovelo i do drugih koristi jer se ove dvije točke ne pomiču previše
tijekom rasta, pa se linija S-N moţe uspješno koristiti za superponiranje
rendgenograma kod longitudinalnih studija rasta, čak i ako doĎe do pomaka
glave u kefalostatu.
Steiner uvodi kuteve SNA, SNB i ANB kojima analizira sagitalni poloţaj
maksile i mandibule prema prednjoj lubanjskoj bazi (S-N), kao i poloţaj jedne
čeljusti prema drugoj. Povećani kutevi SNA i SNB označavaju prognati
poloţaj čeljusti, a smanjen retrognati. Povećan kut ANB označava tendenciju
prema skeletnoj klasi II, a smanjen prema klasi III.
U dentalnoj analizi, Steiner utvrĎuje nagib gornjih inciziva u odnosu na liniju
N-A, nagib donjih inciziva obzirom na liniju N-B i osnos nagiba jednih inciziva
Mihovil Strujić, disertacija
28
prema drugima. Kako veličina brada znatno utječe na ukupni dojam, mjeri se
i udaljenost najprominentnije točke donjeg inciziva od linije N-B.
U analizi mekih tkiva, Steiner uvodi liniju S koju definiraju točke „chin-
tangent“ (ct) i točka koja se nalazi na sredini donjeg ruba nosa. Prema
Steineru, kod normalnih proporcija, usne se trebaju nalaziti točno na liniji S.
U razvoju svoje analize Steiner predstavlja i novu točku D jer tvrdi da se i
točka A i točka B pomiču zajedno s pomicanjem gornjih, odnosno, donjih
inciziva (47, 48). O istom su raspravljali i neki drugi istraţivači kao Jacobson i
Holdaway (49, 50). Pokazao je da se točka B pomiče i kad nema pomaka
inciziva i zbog toga smatra da se u najmanju ruku uz točku B mora uvesti još
jedna točka koja će biti manje ovisna o okolnim strukturama, a laka za
detekciju. Usporedio ju je sa točkom „sella“ koja je takoĎer u sredini koštanih
struktura i nepromjenjiva je. Tu točku je nazvao točka D i postavio ju je u
sredini simfize mandibule. Kao posljedicu toga, Steiner uvodi kut SND koji
mijenja SNB (i SNPo) u definiranju anteroposteriornog poloţaja mandibule u
odnosu na bazu lubanje. Za definiranje poloţaja donjih inciziva uvodi i liniju D
koja je okomita na liniju Gn-Go i prolazi kroz točku D (Slika 11).
Mihovil Strujić, disertacija
29
Slika 11. Prikaz lokacije točke D i konstrukcije D-linije po Steineru
Steiner je savjetovao da kefalometrijska analiza ne smije biti samostalno
dijagnostičko sredstvo nego da je vaţan dio mozaika dijagnostike i da se
uvijek mora tumačiti iskustvom terapeuta koji analizu obraĎuje. Samo
odstupanje od normalnih vrijednosti nije dovoljno za dijagnozu nepravilnosti.
1.5.4 Tweedova analiza
Dijagnostička mjerenja su oduvijek išla u korak s razvojem tehnika koje su
obogaćivala i davale im novu dimenziju razumijevanja. Charles Tweed je
cijelu svoju karijeru posvetio istraţivanju anteriorne granice pomaka inciziva
(51-54). Kao glavni dio razmišljanja i analize, Tweed je koristio dijagnostički
trokut koji se pod njegovim imenom negdje koristi do danas. Trokut
sačinjavaju tri linije i to:
Frankfurtska horizontala (FH),
mandibularna ravnina (ravnina baze manbibule)
uzduţne osovina donjih inciziva
Mihovil Strujić, disertacija
30
Tri linije se sijeku i tvoje tri kuta:
FMA – kut izmeĎu mandibularne ravnine i Franfurtske horizontale
FMIA – kut izmeĎu frankfurtske horizontale i osovine donjih inciziva
IMPA – kut izmeĎu osovine donjih inciziva i mandibularne ravnine
Tweed je tvrdio da se smijer i mogućnosti terapije trebaju odrediti obzirom na
FMA kut koji se ne moţe mijenjati u tri smijera:
FMA = 21°-29° FMIA treba biti 68°
FMA ≥ 30° FMIA treba biti 65°
FMA ≤ 20° FMIA ne smije preći 92°
1.5.5 Ricketsova analiza
Robert Ricketts je nakon dobrih iskustava u korištenju raznih kefalometrijskih
mjerenja vjerovao da je kefalometrijska analiza jedna od najvrednijih
dostupnih oruĎa za dijagnosticiranje i praćenje rasta pacijenata (55-59).
Rickettsova analiza uvodi neke nove referentne točke i mjere. Analizu
moţemo podijeliti na (Slika 12):
analizu poloţaja brade u prostoru
analizu konveksiteta
analizu zubi
analizu profila lica
Mihovil Strujić, disertacija
31
Slika 12. Kefalometrijski crteţ po Rickettsu (preuzeto iz Jacobson A, Jacobson RL. Radiographic cephalometry: from basics to 3D imaging.)
Pod poloţajem brade u prostoru, Ricketts podrazumijeva facijalnu osovinu,
facijalni kut (dubinu) i mandibularnu ravninu. Facijalna osovina predstavlja
kut izmeĎu linije nasion-basion (N-Ba) i linije izmeĎu točke u foramen
rotundumu (Pt) i gnationa (Gn) i treba biti 90°. Veći kut ukazuje na protruziju
brade, a manji na retropoziciju brade. Facijalni kut predstavlja kut izmeĎu
ravnine lica (N-Pg) i frankfurtske horizontale (FH). Pod analizom
mandibularne ravnine, Ricketts podrazumijeva analizu kuta izmeĎu
mandibularne ravnine (Go-Me) i frankfurtske horizontale (FH).
U analizi konveksiteta, Ricketts analizira konveksitet u točki A, tj. udaljenost
točke A od ravnine lica (N-Pg). Srednja vrijednost s 9 godina djeteta je 2 mm
i smanjuje se za 1 mm svakih 3 godine.
Mihovil Strujić, disertacija
32
Analiza zubi podrazumijeva mjerenje udaljenosti donjih inciziva od linije A-
Pg, gornjih molara od vertikalne linije iz točke Pt (foramen rotundum) i kuta
izmeĎu osovine gornjih inciziva i linije A-Pg.
Analiza profila podrazumijeva udaljenost donje usne od Rickettsove estetske
linije E koju definiraju dvije točke: pronasale (Pn) i „mekani“ pogonion (Pg').
Slika 13. Konstrukcija točke Xi po Rickettsu
Rickettsova analiza uvodi i točku Xi (Slika 13) koja se nalazi u sredini ramusa
mandibule i koristi se za neka dodatna mjerenja kao što je nagib mandibule
(linija Xi-PM) u odnosu na okluzalnu ravninu koju kod Rickettsa posteriorno
takoĎer definira Xi točka ili mjera donje facijalne visine koja predstavlja kut
Mihovil Strujić, disertacija
33
izmeĎu linija Xi-ANS i Xi-PM. Točka Xi se nalazi na sjecištu dijagonala
pravokutnika koje tvore linije R1, R2, R3 i R4. R1 i R2 su paralelne s
vertikalom iz točke Pt, a R3 i R4 s frankfurtskom horizontalom. R1 prolazi
kroz najposteriorniju točku anteriornog ruba ramusa mandibule; R2 prolazi
proz točku na straţnjem rubu ramusa mandibule na sredini izmeĎu linija R3 i
R4; R3 kroz najniţu točku sigmoidne udubine a R4 kroz točku na donjem
rubu mandibule koja se nalazi ispod najniţe točke sigmoidne udubine.
1.5.6 Ostali autori i klasiĉne analize
1959. godine analizu predstavlja i Sassouni (60) koji za razliku od
prethodnika ignorira apsolutne brojeve i uvodi relativizaciju preko analize
proporcija. Sassouni je kasnije i uveo analizu posteroanteriornog
kefalograma (PAC) (61).
Od početka razvoja kefalometrijskih analiza, brojni autori su razvijali nove
analize kako bi ispravili nedostatke referentnih točaka, linija i kuteva. Jednu
od alternativa je predloţio i Wits i odnosi se na problem koji nastaje kod
pacijanata koji imaju sinhrone rotacije čeljusti u odnosu na bazu lubanje ili u
anteriornom ili posteriornom smjeru (62-67). U tom slučaju, mjera odnosa
izmeĎu čeljusti, ANB kut, koja je u najvećem broju pacijanata uspješan
pokazatelj sagitalnog odnosa izmeĎu čeljusti nije dobar pokazatelj, pa Wits
predlaţe drugačiji pristup. Wits uvodi dvije okomice na okluzalnu ravninu i to
iz točaka A i B. OdreĎeno je da je normalna vrijednost za muškarce -1,0 mm,
Mihovil Strujić, disertacija
34
a za ţene 0 mm. Mjerenje odnosa na ovaj način se sluţbano naziva Witsova
procjena.
1.5.7 Razvoj 3D kefalometrijskih analiza
3D kefalometrijske analize moramo razdvojiti od svih drugih analiza jer se
radi o potpuno drugom načinu snimanja koje sa sobom nosi nove artefakte ili
nema artefakte koji su pratili klasične kefalograme.
Prvu 3D kefalometrijsku analizu su 1994. godine predstavili Jacobson i
Gereb (77). Lemchen, Engel i Jacobson su pomoću Dolphin Imaging
programa i 3-D Digigrapha koji je mogao mjeriti poloţaj svake površinske
točke na licu i ustima u tri dimenzije. Digigraph je mjerio udaljenosti izmeĎu
anatomskih točaka, a mogao je računati i kuteve izmeĎu linija koje se dobiju
spajanjem referentnih točaka (kao kod 2D kefalometrije). Analiza je
prosječno bila gotova za 45 sekundi i svaki put ishodila s 29 točaka na licu i u
ustima. Ipak, ortodonti su se naviknuli raznišljati koristeći podatke iz 2D
kefalometrijskih analiza. Da bi riješili taj problem, Jacobson i Engel su razvili
software koji je mogao preračunati vrijednosti koje su dobivene 3D
kefalometrijskom analizom i od njih dobiti vrijednosti u formatu 2D
kefalometrijske analize (Slika 14).
Kasnije je pojava CT ureĎaja, a naročito njihova komercijalizacija u obliku
cone-beam CT ureĎaja navijestila novi zamašnjak razvoju 3D
kefalometrijskih analiza. No, u novije vrijeme, a naročito nakon novih uputa
koje je 2005. godine izdao International Committee for Radioation Protection
prema kojima su znatno postroţene tablice za odreĎivanje efektivnih doza
Mihovil Strujić, disertacija
35
zračenja (68) najviše zbog uključivanja ţlijezda slinovnica u sumarnu
efektivnu dozu. Napravljeno je puno istraţivanja na temu zračenja CT
ureĎaja (69, 70), a kao posljedica svega toga danas sve više sluţbenih
dokumenata dovodi u pitanje opravdanost snimanja CT snimki u svrhu
kefalometrije, pa se kao odgovor na tu nesigurnost ponovno aktualiziraju
fotogrametrija i stereofotografija (71-73).
Slika 14. Prikaz Digigraph ureĎaja (lijevo) i primjer 3D analize (desno)
(Preuzeto iz: Jacobson A, Jacobson LJ. Radiographic cephalometry: from basics to 3D imaging. 2. izd. Quintessence Publishing, 2006: 22.)
1.6 Analiza Zagreb 82 MOD
Na temalju odabranih raznih elemenata nekih postojećih kefalometrijskih
analiza kao što su Downs analiza, Steiner analiza i Björk analiza, a na
temelju 200 ispitanika od kojih 94 muških i 106 ţenskih raznih dobnih
skupina koji imaju okluziju i lične proporcije u blizini ideala 1982. godine je
nastala hrvatska analiza Zagreb 82 (74). Analiza nije donijela nove mjere, ali
Mihovil Strujić, disertacija
36
je njen doprinos to što su utvrĎene normalne vrijednosti za hrvatsku
populaciju. Analiza je par godina kasnije modicirana i od tad se naziva
Zagreb 82 MOD, te ukupno broji 19 mjerenja (75). 2005. godine nastaje još
jedna modifikacija (76) pod nazivom Zagreb 82 MOD 2, no posljednja
modifikacija koja nikada nije zaţivjela u praksi najvjerojatnije zbog svojih 29
mjera koje većina terapeuta smatra suvišnima, pa se danas koristi prva
modifikacija originalne analize, tj. verzija Zagreb 82 MOD.
Tablica 1. Prikaz tablice rendgenkefalometrijskih vrijednosti analize Zagreb
82 MOD
Br Naziv mjere Normalna vrijednost
Vrsta mjerenja
1. ft – unt : lnt – ct 142° ± 4,5° angularno
2. n – ss : ss – pg 3° ± 5,5° angularno
3. n – s : sp – pm 9,5° ± 3,5° angularno
4. s – n – ss (SNA) 81° ± 3,5° angularno
5. s – n – sm (SNB) 78,5° ± 3° angularno
6. ss – n – sm (ANB) 2,5° ± 2° angularno
7. n – s – gn 66,5° ± 3,5° angularno
8. sp-pm : m-go 25° ± 5° angularno
9. n – s – ar 123° ± 5° angularno
10. s – ar – go 139,5° ± 6,5° angularno
11. m – go – ar 127,5° ± 5° angularno
12. suma 9+10+11 390° ± 5,5° angularno
13. n – go – m 73,5° ± 3,5° angularno
14. n – go – ar 54,5° ± 4° angularno
15. U1 : sp-pm 111,5° ± 5,5° angularno
16. L1 : m-go 92° ± 6° angularno
17. U1 : L1 131,5° ± 7,5° angularno
18. U1 : n-ss 4,5mm ± 1,5mm linearno
19. L1 : n-sm 4,5mm ± 1,5mm linearno
2. SVRHA ISTRAŢIVANJA
Mihovil Strujić, disertacija
38
Svrha ovog istraţivanja je:
1. izmjeriti pouzdanost mjerenja izmeĎu ispitivača pomoću interclass
koeficijenta
2. izmjeriti pouzdanost mjerenja unutar ponovljenih mjerenja jednog
ispitivača pomoću interclass koeficijenta
3. utvrditi je li pogreška viša kod digitalnih ili kod klasičnih
rendgenograma
4. odrediti varijable za mjerenje količine pogreške
5. utvrditi postoji li razlika izmeĎu pojedinih metoda obrade
rendgenograma
6. objasniti nastaje li pogreška mjerenja kao posljedica varijabilnog
označavanja točaka na rendgenogramu ili kao posljedica konstrukcije
referentnih linija i mjerenja kuteva
7. dati preporuke za daljnje korištenje podataka kefalometrijskih analiza
3. ISPITANICI I POSTUPCI
Mihovil Strujić, disertacija
40
3.1 Odabir uzorka za istraţivanje
Istraţivanje je provedeno na 60 slučajno odabranih postraničnih (LL)
rendgenograma, 30 snimljenih klasičnim ureĎajem na rengdenski film, a 30
digitalnim rendgenskim ureĎajem. Rendgenogrami su odabrani iz baze
pacijenata Kliničkog zavoda za ortodonciju, Klinike za stomatologiju, KBC
Zagreb koji su snimljeni tijekom kalendarske 2009. godine.
Prilikom obrade uzorka korištene su dvije vrste rendgenogrma i tri različite
metode, sve šifrirano pomoću šest kombinacija šifri:
1. KRR: klasični rendgenogram, ručno ucrtane strukture precrtavanjem
na paus-papir, ručno izmjerene vrijednosti kuteva i udaljenosti
2. KRD: klasični rendgenogram, ručno ucrtane strukture precrtavanjem
na paus-papir, računalno izmjerene vrijednosti kuteva i udaljenosti na
skeniranom paus-papiru
3. KDD: klasični rendgenogram, računalno označene referentne točke na
skeniranom rendgenogramu, računalno izračunate vrijednosti kuteva i
udaljenosti
4. DRR: digitalni rendgenogram, ručno ucrtane strukture precrtavanjem
na paus-papir, ručno izmjerene vrijednosti kuteva i udaljenosti – DRR
5. DRD: digitalni rendgenogram, ručno ucrtane strukture precrtavanjem
na paus-papir, računalno izmjerene vrijednosti kuteva i udaljenosti na
skeniranom paus-papiru
6. DDD: digitalni rendgenogram prenesen u računalo s CD-ROM medija
na koji je spremljena digitalna snimka, računalno označene referentne
Mihovil Strujić, disertacija
41
točke na skeniranom rendgenogramu, računalno izračunate vrijednosti
kuteva i udaljenosti
Sve rendgenograme je obradilo pet ispitivača s tim da je prvi ispitivač (A)
mjerenja napravio za svaki rendgen pet puta, a svi drugi ispitivači (B, C, D i
E) po jedan put.
Kako je istraţivanje usmjereno u mjerenje pogreške metoda, a ne u smijeru
biološke varijabilnosti, rendgenogrami su odabrani bez obzira na ortodontsku
anomaliju, ali su morali zadovoljiti minimalne uvjete kvalitete za kliničku
uporabu.
3.2 Priprema ispitivaĉa za analizu
Svi ispitivači su prošli jednaku izobrazbu u prepoznavanju i ucrtavanju
anatomskih karakteristika rendgenograma, a upoznati su i s najčešćim
artefaktima koji nastaju kao posljedica snimanja. Edukacija je provedena na
dva načina: praktičnim vjeţbama i preko e-learning sustava eFront koji je
prilagoĎen za ovo istraţivanje putem kojeg su se ispitivači uvjeţbavali u
prepoznavanju anatonskih struktura vidljivih na rengenogramu.
Konzistencija mjerenja je osigurana na način da su svi ispitivači dan prije
svake grupe mjerenja imali organizirano ponavljanje osnovnih pravila
prepoznavanja struktura i mjerenja na rengenogramu i na taj način se
odrţavala razina znanja i da bi se rendenogrami obradili u što većoj rutini.
Ispitivači su odabrani izmeĎu specijalizanata ortodoncije koji su rutinski
provodili rendgenkefalometrijska mjerenja najmanje godinu dana.
Mihovil Strujić, disertacija
42
3.3 Mjerenja
Klasična mjerenja moţemo podijeliti na tri faze:
1. ucrtavanje struktura na paus-papiru
2. konstrukcija linija na paus-papiru
3. mjerenje kuteva i linearnih mjera pomoću trokuta i kutomjera
Mjerenja su provedena slijedeći analizu Zagreb 82 MOD s iznimkom da nije
mjerena vrijednost 1 koju nije bilo moguće mjeriti u svim metodama, pa je za
svaki rendgenogram izmjereno 18 mjera (od mjere br. 2 do mjere br. 19).
Mjerenja za metode KDD, KRD, DDD i DRD su provedena pomoću
standardnog programa za kefalometrijsku analizu Dolphin 10.5 (Dolphin
Imaging, Inc.).
3.3.1 OdreĊivanje referentnih toĉaka, pravaca i kuteva
Referentne točke koje su ucrtavane su:
1. S – sella: središnja točka sellae turcicae
2. N – nasion: najposteriornija točka konkaviteta baze nosa
3. Ar – articulare: točka na sjecištu straţnjeg uzlaznog ruba mandibule i
donjeg ruba baze lubanje
4. Ptm – pterigomaxillare: točka na posteriornom kraju baze gornje
čeljusti u razini krila os sphenoidale
5. ANS – spina nasalis anterior: najanteriornija točka baze gornje čeljusti
Mihovil Strujić, disertacija
43
6. A ili ss – subspinale: najposteriornija točka konkaviteta prednje stjenke
gornje čeljusti
7. B ili sm – supramentale: najposteriornija točka konkaviteta prednje
stjenke donje čeljusti
8. Pg – pogonion: najanteriornija točka kosti brade
9. Gn – gnathion: točka na kosti brade točno izmeĎu točaka Pg i Me
10. Me – menton: najniţa točka kosti brade
11. Go – gonion: točka na kutu mandibule koja se konstruira kao
projekcija sjecišta tangente donjeg ruba mandibule i tangente
uzlaznog kraka mandibule
12. U1T: točka na incizalnom bridu gornjeg inciziva
13. U1A: točka na vrhu korjena gornjeg inciziva
14. L1T: točka na incizalnom bridu donjeg inciziva
15. L1A: točka na vrhu korjena donjeg inciziva
Osim nabrojanih točaka, konstruirani su i pravci koje prolaze kroz pojedine
točke:
1. S-N
2. N-A
3. N-B
4. S-Ar
5. Ar-Go
6. Go-Me
7. Pg-A
Mihovil Strujić, disertacija
44
8. S-Gn
9. N-Go
10. U1: osovina gornjeg sjekutića
11. L1: osovina donjeg sjekutića
Svi kutevi su izmjereni prema uputama koje su navedene u analizi
Zagreb 82 MOD.
Svi rendgenogrami su u visini točke nasion imali poznatu duţinu preko koje
su korigirane mjerene linearne vrijednosti (zbog povećanja snimke).
Kod mjerenja koja su provedena ručno (KRR i DRR) vrijednosti kuteva su
mjerene s preciznošću od 0,5°, odnosno linearne vrijednosti s preciznošću
od 0,5 mm. Kod računalno mjerenih kuteva i linearnih vrijednosti, preciznost
je bila 0,1°, odnosno 0,1 mm.
3.3.2 Oznake mjera
Tablica 2. Prikaz oznaka mjera i njihovih bioloških varijabilnosti za eugnate ispitanike u Hrvatskoj
Br Naziv mjere Normalna vrijednost
Vrsta mjerenja
2. n – ss : ss – pg 3° ± 5,5° angularno
3. n – s : sp – pm 9,5° ± 3,5° angularno
4. s – n – ss (SNA) 81° ± 3,5° angularno
5. s – n – sm (SNB) 78,5° ± 3° angularno
6. ss – n – sm (ANB) 2,5° ± 2° angularno
7. n – s – gn 66,5° ± 3,5° angularno
8. sp-pm : m-go 25° ± 5° angularno
9. n – s – ar 123° ± 5° angularno
10. s – ar – go 139,5° ± 6,5° angularno
11. m – go – ar 127,5° ± 5° angularno
12. suma 9+10+11 390° ± 5,5° angularno
13. n – go – m 73,5° ± 3,5° angularno
Mihovil Strujić, disertacija
45
Br Naziv mjere Normalna vrijednost
Vrsta mjerenja
14. n – go – ar 54,5° ± 4° angularno
15. U1 : sp-pm 111,5° ± 5,5° angularno
16. L1 : m-go 92° ± 6° angularno
17. U1 : L1 131,5° ± 7,5° angularno
18. U1 : n-ss 4,5mm ± 1,5mm linearno
19. L1 : n-sm 4,5mm ± 1,5mm linearno
3.4 Statistiĉka obrada
Osnovna ideja istraţivanja je izmjeriti kolika je varijalbilnost kod mjerenja
obzirom na metodu i vrstu rengenograma za cijeli rengenogram i za pojedine
kuteve i linearne vrijednosti.
Mjerenja su podijeljena u grupu koju je mjerio jedan ispitivač (A) u pet
mjerenja za intraexaminer error i u grupu koju je mjerilo pet različitih
ispitivača (A, B, C, D i E) bez ponavljanja za interexaminer error.
Za svaku grupu mjerenja je napravljena deskriptivna statistika sa srednjom
vrijednosti, minimumom, maksimumom, rasponom i standardnom
devijacijom.
Normalnost distribucije u svakom pojdinog grupi utvrĎena je Kolmogorov-
Smirnovljevim testom normalnosti distribucije, a homogenost varijance
utvrĎena je pomoću Leveneovog testa.
UtvrĎena je pouzdanost mjerenja unutar ponavljanih mjerenja jednog
ispitivača (intraexaminer error), kao i izmeĎu pet neovisnih ispitivača
(interexaminer error) koristeći Interclass koeficijent.
Mihovil Strujić, disertacija
46
Razlike izmeĎu pojedinih metoda za intraexaminer i interexaminer error će se
utvrditi pomoću ANOVA-e.
Svi statistički podaci će se braditi pomoću programskog paketa Statistica 8.0
(Statsoft, Inc).
4. REZULTATI
Mihovil Strujić, disertacija
48
4.1 Opis uzorka
Uzorak je sačinjavalo 30 standardnih klasičnih postraničnih
rendgenkefalograma i 30 standardnih digitalnih postraničnih kefalograma.
Kako istraţivanje nije usmjereno u smijeru opisivanja biološke varijabilnosti, u
istraţivanje su uključeni rendgenogrami bez obzira na anomaliju, ali su svi
morali biti zadovoljavajuće standardne kvalitete rengenograma koji se koriste
u svakodnevnoj kliničkoj praksi.
U daljnjim analizama su kao glavne mjere varijabilnosti odabrani raspon
mjerenja tj. razlika izmeĎu maksimalno i minimalno izmjerene vrijednosti
svake pojedine mjere u analizi i standardna varijacija u ponovljenim
mjerenjima.
UtvrĎena je pouzdanost ispitivača pomoću interclass koeficijenta (ICC) koji je
pokazao višu pouzdanost kod metoda na digitalnim rendgenogramima nego
na klasičnim.
Mihovil Strujić, disertacija
49
Slika 15. Interclass koeficijent za metodu KRR (interexaminer)
Slika 16. Interclass koeficijenti za metodu KRD (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
50
Slika 17. Interclass koeficijenti za metodu KDD (interexaminer)
Slika 18. Interclass koeficijenti za metodu DRR (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
51
Slika 19. Interclass koeficijenti za metodu DRD (interexaminer)
Slika 20. Interclass koeficijenti za metodu DDD (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
52
Slika 21. Interclass koeficijenti za metodu KRR (intraexaminer)
Slika 22. Interclass koeficijenti za metodu KRD (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
53
Slika 23. Interclass koeficijenti za metodu KDD (intraexaminer)
Slika 24. Interclass koeficijenti za metodu DRR (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
54
Slika 25. Interclass koeficijenti za metodu DRD (intraexaminer)
Slika 26. Interclass koeficijenti za metodu DDD (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
55
4.2 Mjerenja standardnih devijacija
Mjerenja standardnih devijacija izmjenih vrijednosti unutar skupina
ponavljanja mjerenja imaju zadaću preciznije dati informaciju o očekivanoj
pogreški kod budućih mjerenja u praksi.
Statistički, usporedbom standardnih devijacija dobivamo rezultate koje ne
sadrţavaju ekstreme (previsoka i preniska odstupanja od mjerenja), pa na taj
način daju specifičnu informaciju o stupnju pogreške koja nastaje u pojedinim
mjerama obzirom na odrerĎene metode mjerenja.
Vrijednosti standardne devijacije su meĎusobno normalno distribuirane
izmeĎu ispitanika (utvrĎeno Kolmogorov-Smirnovljevim testom normalnosti
raspodjele), a dodatno je Leveneovim testom utvrĎena i homogenost
varijance.
Kako se radi o pacijentima koji su odabrani bez obzira na ortodontsku
anomaliju, utvrĎena je razlika prosječne vrijednosti kuteva izmeĎu dvije
skupine, kao i veća prirodna varijabilnost izmeĎu pojedinih ispitanika. Ta
činjenica je očekivana, ali i zanemarena budući da ovo istraţivanje ne
analizira biološku varijabilnost, nego pogrešku mjerenja na koju ne utječe
anomalija nego isključivo rengenogram i njegova kvaliteta, te ispitivač i
njegovo znanje i vještina prilikom obrade istoga.
Mihovil Strujić, disertacija
56
4.2.1 Mjerenja pet neovisnih ispitivaĉa
4.2.1.1 Mjerenja na klasičnim rendgenogramima
Tablica 3. Prikaz srednjih vrijednosti standardnih devijacija mjerenja (sd) i njihovih standardnih devijacija po mjerama prema metodi za mjerenja pet neovisnih ispitivača kod skupine klasičnih rendgenograma (mjere 2-17 su u stupnjevima, 18 i 19 u milimetrima)
mjera metoda
KRR KRD KDD zajedno
2 1,84 ± 1,59 1,82 ± 1,6 1,73 ± 1,08 1,8 ± 1,43
3 2,48 ± 1,67 2,51 ± 1,66 1,81 ± 1,26 2,27 ± 1,56
4 1,52 ± 0,79 1,49 ± 0,77 1,65 ± 1,09 1,55 ± 0,89
5 1,7 ± 1,06 1,66 ± 1,06 1,25 ± 0,8 1,54 ± 0,99
6 1,94 ± 1,09 1,92 ± 1,08 1,82 ± 1,45 1,89 ± 1,21
7 1,58 ± 1,14 1,57 ± 1,17 1,66 ± 1,51 1,6 ± 1,27
8 2,42 ± 1,64 2,42 ± 1,63 1,73 ± 1,33 2,19 ± 1,56
9 2,32 ± 2,36 2,33 ± 2,37 2,1 ± 1,45 2,25 ± 2,08
10 1,9 ± 1,2 1,89 ± 1,19 2,72 ± 1,78 2,17 ± 1,45
11 3,45 ± 1,93 3,46 ± 1,93 4,12 ± 2,82 3,68 ± 2,26
12 3,15 ± 2 3,17 ± 2 2,33 ± 1,72 2,89 ± 1,93
13 3,44 ± 2,26 3,42 ± 2,24 4,36 ± 3,26 3,74 ± 2,64
14 1,26 ± 0,77 1,25 ± 0,79 2,01 ± 1,59 1,51 ± 1,16
15 2,62 ± 1,83 2,61 ± 1,82 2,3 ± 1,24 2,51 ± 1,64
16 4,38 ± 4,74 4,37 ± 4,75 2,23 ± 1,58 3,66 ± 4,06
17 6,15 ± 4,9 6,15 ± 4,91 3,65 ± 1,95 5,32 ± 4,28
18 1,36 ± 1,08 1,36 ± 1,09 1,34 ± 1,11 1,35 ± 1,08
19 1,07 ± 1,02 1,06 ± 1,03 1,47 ± 1,56 1,2 ± 1,23
Mihovil Strujić, disertacija
57
metoda KRRinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-6
-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
14
16
18
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 27. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode KRR kod mjerenja pet ispitivača
metoda KRDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-6
-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
14
16
18
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 28. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode KRD kod mjerenja pet ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
58
metoda KDDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 29. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode KDD kod mjerenja pet ispitivača
metode KRR + KRD + KDDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-6
-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
14
16
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 30. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod svih metoda na klasičnim rendgenima kod mjerenja pet ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
59
4.2.1.2 Mjerenja na digitalnim rendgenogramima
Tablica 4. Prikaz srednjih vrijednosti standardnih devijacija mjerenja (sd) i njihovih standardnih devijacija po mjerama prema metodi za mjerenja pet neovisnih ispitivača kod skupine digitalnih rendgenograma (mjere 2-17 su u stupnjevima, 18 i 19 u milimetrima)
mjera metoda
DRR DRD DDD zajedno
2 1 ± 0,64 0,95 ± 0,65 0,87 ± 0,53 0,94 ± 0,61
3 1,1 ± 0,72 1,07 ± 0,71 0,96 ± 0,61 1,04 ± 0,68
4 0,8 ± 0,69 0,77 ± 0,73 0,87 ± 0,55 0,82 ± 0,65
5 0,93 ± 0,58 0,89 ± 0,58 0,71 ± 0,48 0,84 ± 0,55
6 0,54 ± 0,54 0,55 ± 0,54 1,14 ± 0,61 0,74 ± 0,62
7 0,61 ± 0,52 0,6 ± 0,52 0,63 ± 0,46 0,61 ± 0,49
8 0,87 ± 0,57 0,84 ± 0,56 0,97 ± 0,56 0,89 ± 0,56
9 1,73 ± 2,75 1,72 ± 2,72 1,43 ± 1,68 1,63 ± 2,41
10 1,89 ± 1,46 1,89 ± 1,47 1,81 ± 1,57 1,86 ± 1,48
11 1,12 ± 0,78 1,12 ± 0,8 2,68 ± 1,73 1,64 ± 1,39
12 0,59 ± 0,37 0,59 ± 0,36 1,19 ± 0,66 0,79 ± 0,56
13 0,86 ± 0,81 0,85 ± 0,8 2,65 ± 1,63 1,45 ± 1,42
14 1,05 ± 0,78 1,04 ± 0,79 0,83 ± 0,48 0,97 ± 0,7
15 1,65 ± 1,09 1,67 ± 1,11 1,77 ± 1,2 1,7 ± 1,12
16 1,63 ± 0,78 1,61 ± 0,79 1,78 ± 1,18 1,67 ± 0,93
17 2,01 ± 1,45 2 ± 1,45 2,7 ± 1,49 2,24 ± 1,48
18 0,77 ± 0,62 0,77 ± 0,66 0,7 ± 0,42 0,74 ± 0,57
19 0,69 ± 0,53 0,68 ± 0,55 0,48 ± 0,49 0,61 ± 0,52
Mihovil Strujić, disertacija
60
metoda DRRinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-6
-4
-2
0
2
4
6
8
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 31. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode DRR kod mjerenja pet ispitivača
metoda DRDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-6
-4
-2
0
2
4
6
8
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 32. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode DRD kod mjerenja pet ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
61
metoda DDDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-3
-2
-1
0
1
2
3
4
5
6
7
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 33. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode KRR kod mjerenja pet ispitivača
metode DRR + DRD + DDDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-4
-2
0
2
4
6
8
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 34. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode KRR kod mjerenja pet ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
62
4.2.2 Mjerenja jednog ispitivaĉa
4.2.2.1 Mjerenja na klasičnim rendgenogramima
Tablica 5. Prikaz srednjih vrijednosti standardnih devijacija mjerenja (sd) i njihovih standardnih devijacija po mjerama prema metodi za pet mjerenja jednog ispitivača kod skupine klasičnih rendgenograma (mjere 2-17 su u stupnjevima, 18 i 19 u milimetrima)
mjera metoda
KRR KRD KDD zajedno
2 1,32 ± 1,09 1,32 ± 1,1 1,49 ± 0,75 1,38 ± 0,99
3 2,06 ± 1,64 2,06 ± 1,66 1,25 ± 0,52 1,79 ± 1,42
4 1,2 ± 0,8 1,18 ± 0,81 1,36 ± 0,67 1,25 ± 0,76
5 1,33 ± 1,2 1,31 ± 1,2 1,06 ± 0,55 1,23 ± 1,03
6 1,54 ± 1,14 1,53 ± 1,16 0,69 ± 0,34 1,26 ± 1,03
7 1,19 ± 1,04 1,19 ± 1,04 0,88 ± 0,39 1,09 ± 0,88
8 1,89 ± 1,98 1,88 ± 1,98 1,21 ± 0,48 1,66 ± 1,65
9 2,01 ± 2,75 2,01 ± 2,76 1,46 ± 0,93 1,82 ± 2,3
10 1,12 ± 1,09 1,12 ± 1,1 2,1 ± 1,17 1,45 ± 1,2
11 3,55 ± 2,4 3,53 ± 2,41 1,6 ± 1,05 2,9 ± 2,23
12 2,89 ± 2,64 2,87 ± 2,64 1,06 ± 0,48 2,27 ± 2,31
13 3,65 ± 2,44 3,66 ± 2,43 0,76 ± 0,45 2,69 ± 2,41
14 0,9 ± 0,62 0,87 ± 0,61 1,13 ± 0,63 0,97 ± 0,62
15 1,75 ± 1,33 1,74 ± 1,36 1,91 ± 0,64 1,8 ± 1,15
16 2,2 ± 2,81 2,22 ± 2,81 1,51 ± 0,54 1,98 ± 2,31
17 3,58 ± 3,26 3,57 ± 3,26 2,14 ± 0,74 3,1 ± 2,75
18 1,03 ± 0,88 1 ± 0,88 0,88 ± 0,45 0,97 ± 0,76
19 0,84 ± 1,08 0,82 ± 1,07 0,49 ± 0,2 0,72 ± 0,89
Mihovil Strujić, disertacija
63
metoda KRRintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 35. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode KRR kod ponavljanih mjerenja jednog ispitivača
metoda KRDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 36. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode KRD kod ponavljanih mjerenja jednog ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
64
metoda KDDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-1
0
1
2
3
4
5
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 37. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode KDD kod ponavljanih mjerenja jednog ispitivača
metode KRR + KRD + KDDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-4
-2
0
2
4
6
8
10
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 38. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod svih metoda na klasičnim rendgenogramima kod ponavljanih mjerenja jednog ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
65
4.2.2.2 Mjerenja na digitalnim rendgenogramima
Tablica 6. Prikaz srednjih vrijednosti standardnih devijacija mjerenja (sd) i njihovih standardnih devijacija po mjerama prema metodi za pet mjerenja jednog ispitivača kod skupine digitalnih rendgenograma (mjere 2-17 su u stupnjevima, 18 i 19 u milimetrima)
mjera metoda
DRR DRD DDD zajedno
2 0,71 ± 0,34 0,69 ± 0,33 0,93 ± 0,61 0,78 ± 0,46
3 0,92 ± 0,58 0,89 ± 0,59 0,92 ± 0,35 0,91 ± 0,51
4 0,7 ± 0,37 0,71 ± 0,38 0,69 ± 0,31 0,7 ± 0,35
5 0,49 ± 0,27 0,48 ± 0,26 0,53 ± 0,27 0,5 ± 0,26
6 0,57 ± 0,39 0,55 ± 0,41 0,45 ± 0,26 0,53 ± 0,36
7 0,47 ± 0,43 0,48 ± 0,44 0,48 ± 0,25 0,48 ± 0,38
8 0,73 ± 0,35 0,72 ± 0,35 0,81 ± 0,34 0,76 ± 0,34
9 1,28 ± 1,37 1,28 ± 1,36 1,31 ± 1,52 1,29 ± 1,4
10 1,72 ± 1,21 1,69 ± 1,18 1,85 ± 1,53 1,75 ± 1,3
11 1,19 ± 1,51 1,16 ± 1,54 1 ± 0,47 1,12 ± 1,26
12 0,6 ± 0,38 0,58 ± 0,37 0,57 ± 0,27 0,58 ± 0,34
13 0,81 ± 1,58 0,82 ± 1,58 0,44 ± 0,18 0,69 ± 1,29
14 0,75 ± 0,45 0,74 ± 0,45 0,78 ± 0,37 0,75 ± 0,42
15 1,58 ± 0,98 1,61 ± 0,99 1,68 ± 0,71 1,62 ± 0,9
16 1,7 ± 1,13 1,7 ± 1,14 1,57 ± 0,57 1,66 ± 0,97
17 1,71 ± 0,99 1,71 ± 1,04 1,84 ± 0,87 1,75 ± 0,96
18 0,53 ± 0,33 0,56 ± 0,33 0,57 ± 0,36 0,55 ± 0,34
19 0,4 ± 0,35 0,37 ± 0,34 0,32 ± 0,13 0,36 ± 0,29
Mihovil Strujić, disertacija
66
metoda DRRintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-3
-2
-1
0
1
2
3
4
5
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 39. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode DRR kod ponavljanih mjerenja jednog ispitivača
metoda DRDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-3
-2
-1
0
1
2
3
4
5
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 40. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode DRD kod ponavljanih mjerenja jednog ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
67
metoda DDDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-2
-1
0
1
2
3
4
5
6
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 41. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod metode DDD kod ponavljanih mjerenja jednog ispitivača
metode DRR + DRD + DDDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-3
-2
-1
0
1
2
3
4
5
srednja vrijednost standardne devijacije
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 42. Prikaz raspodjela standardnih devijacija kod svih metoda na digitalnim rendgenogramima kod ponavljanih mjerenja jednog ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
68
4.3 Mjerenja raspona (rangeova)
Mjerenja rangeova (razlike izmeĎu maksimuma i minimuma) unutar svake
metode i svake mjere su raspodijeljena po modelu normalne raspodjele
(utvrĎeno Kolmogorov-Smirnovljevim testom), pa ih moţemo opisati pomoću
srednje vrijednosti raspona i standardne devijacije raspona. Nadalje,
Leveneovim testom homogenosti varijance, utvrĎena je homogenost
varijance duţ uzorka, pa je kao metoda izbora odabrana analiza varijance
(ANOVA) za ponavljana mjerenja.
Pregled i analize pomoću raspona treba uzimati s rezervom i razumijevanjem
jer daju maksimalne, ali realno izmjerne iznose pogreške.
Slika 43. Prikaz primjera normalne raspodjele raspona (mjera 4)
Mihovil Strujić, disertacija
69
4.3.1 Mjerenja pet neovisnih ispitivaĉa
4.3.1.1 Mjerenja na klasičnim rendgenogramima
Tablica 7. Prikaz srednjih vrijednosti raspona mjerenja i njihovih standardnih devijacija po mjerama prema metodi za mjerenja pet neovisnih ispitivača kod skupine klasičnih rendgenograma (mjere 2-17 su u stupnjevima, 18 i 19 u milimetrima)
mjera metoda
KRR KRD KDD zajedno
2 4,67 ± 4,27 4,63 ± 4,27 4,39 ± 2,95 4,56 ± 3,84
3 6,12 ± 4,17 6,18 ± 4,1 4,46 ± 3,18 5,59 ± 3,88
4 3,75 ± 1,92 3,68 ± 1,86 4,1 ± 2,66 3,84 ± 2,16
5 4,17 ± 2,72 4,09 ± 2,69 3,11 ± 2,02 3,79 ± 2,52
6 4,92 ± 2,87 4,87 ± 2,81 4,44 ± 3,55 4,74 ± 3,07
7 3,93 ± 2,93 3,92 ± 2,98 4,14 ± 3,66 4 ± 3,17
8 6,08 ± 4,29 6,1 ± 4,24 4,36 ± 3,43 5,52 ± 4,04
9 5,75 ± 5,95 5,79 ± 5,98 5,21 ± 3,47 5,58 ± 5,22
10 4,68 ± 3,01 4,66 ± 2,96 6,84 ± 4,76 5,39 ± 3,78
11 8,65 ± 5,04 8,69 ± 5,05 10,37 ± 7,27 9,23 ± 5,87
12 7,9 ± 4,74 7,96 ± 4,78 5,8 ± 4,45 7,22 ± 4,72
13 8,65 ± 5,81 8,58 ± 5,78 11,07 ± 8,41 9,43 ± 6,8
14 3,08 ± 1,91 3,13 ± 1,94 5,09 ± 4,08 3,77 ± 2,95
15 6,55 ± 4,62 6,53 ± 4,58 5,7 ± 2,99 6,26 ± 4,11
16 10,68 ± 11,74 10,68 ± 11,76 5,57 ± 4,11 8,98 ± 10,07
17 15,31 ± 12,26 15,31 ± 12,27 9,11 ± 4,71 13,24 ± 10,67
18 3,35 ± 2,83 3,38 ± 2,83 3,31 ± 2,73 3,35 ± 2,77
19 2,52 ± 2,48 2,5 ± 2,48 3,63 ± 3,99 2,88 ± 3,08
Mihovil Strujić, disertacija
70
metoda KRRinterexaminer
Box & Whisker Plot
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-20
-10
0
10
20
30
40
50
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 44. Prikaz raspodjele raspona za metodu KRR kod mjerenja pet ispitivača
metoda KRDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-20
-10
0
10
20
30
40
50
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 45. Prikaz raspodjele raspona za metodu KRD kod mjerenja pet ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
71
metoda KDDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-10
-5
0
5
10
15
20
25
30
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 46. Prikaz raspodjele raspona za metodu KDD kod mjerenja pet ispitivača
metode KRR + KRD + KDDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-15
-10
-5
0
5
10
15
20
25
30
35
40
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 47. Prikaz raspodjele raspona za sve metode za mjerenja pet ispitivača na klasičnim rendgenogramima
Mihovil Strujić, disertacija
72
4.3.1.2 Mjerenja na digitalnim rendgenogramima
Tablica 8. P Prikaz srednjih vrijednosti raspona mjerenja i njihovih standardnih devijacija po mjerama prema metodi za mjerenja pet neovisnih ispitivača kod skupine digitalnih rendgenograma (mjere 2-17 su u stupnjevima, 18 i 19 u milimetrima)
mjera metoda
DRR DRD DDD zajedno
2 2,47 ± 1,67 2,41 ± 1,7 2,15 ± 1,27 2,34 ± 1,55
3 2,67 ± 1,77 2,6 ± 1,75 2,38 ± 1,51 2,55 ± 1,67
4 2 ± 1,81 1,94 ± 1,87 2,22 ± 1,45 2,05 ± 1,7
5 2,27 ± 1,51 2,2 ± 1,47 1,73 ± 1,14 2,06 ± 1,39
6 1,32 ± 1,41 1,35 ± 1,37 2,99 ± 1,66 1,89 ± 1,67
7 1,47 ± 1,27 1,48 ± 1,29 1,54 ± 1,13 1,49 ± 1,22
8 2,08 ± 1,36 2,07 ± 1,3 2,39 ± 1,38 2,18 ± 1,34
9 4,35 ± 7,25 4,37 ± 7,17 3,48 ± 3,81 4,07 ± 6,23
10 4,77 ± 3,83 4,79 ± 3,84 4,33 ± 3,63 4,63 ± 3,73
11 2,67 ± 1,77 2,71 ± 1,85 6,47 ± 4,21 3,95 ± 3,33
12 1,45 ± 0,93 1,47 ± 0,93 2,99 ± 1,66 1,97 ± 1,41
13 2,1 ± 2,07 2,13 ± 2,04 6,47 ± 3,94 3,57 ± 3,47
14 2,6 ± 2,04 2,62 ± 2,05 2,02 ± 1,18 2,41 ± 1,81
15 4,08 ± 2,77 4,14 ± 2,78 4,41 ± 3,04 4,21 ± 2,83
16 4 ± 1,97 3,94 ± 1,98 4,31 ± 2,82 4,09 ± 2,27
17 4,85 ± 3,59 4,83 ± 3,61 6,66 ± 3,57 5,44 ± 3,65
18 1,77 ± 1,47 1,82 ± 1,55 1,7 ± 1,08 1,76 ± 1,36
19 1,67 ± 1,3 1,68 ± 1,34 1,2 ± 1,3 1,51 ± 1,32
Mihovil Strujić, disertacija
73
metoda DRRinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-15
-10
-5
0
5
10
15
20
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 48. Prikaz raspodjele raspona za metodu DRR za mjerenja pet ispitivača
metoda DRDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-15
-10
-5
0
5
10
15
20
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 49. Prikaz raspodjele raspona za metodu DRD za mjerenja pet ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
74
metoda DDDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-6
-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
14
16
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 50. Prikaz raspodjele raspona za metodu DDD za mjerenja pet ispitivača
metode DRR + DRD + DDDinterexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-10
-8
-6
-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
14
16
18
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 51. Prikaz raspodjele raspona za sve metode za mjerenja pet ispitivača na digitalnim rendgenogramima
Mihovil Strujić, disertacija
75
4.3.2 Mjerenja jednog ispitivaĉa
4.3.2.1 Mjerenja na klasičnim rendgenogramima
Tablica 9. Prikaz srednjih vrijednosti raspona mjerenja i njihovih standardnih devijacija po mjerama prema metodi za pet ponovljenih mjerenja jednog ispitivača kod skupine klasičnih rendgenograma (mjere 2-17 su u stupnjevima, 18 i 19 u milimetrima)
mjera metoda
KRR KRD KDD zajedno
2 3,1 ± 2,58 3,13 ± 2,57 3,78 ± 1,91 3,34 ± 2,37
3 5 ± 3,97 4,99 ± 4,04 3,09 ± 1,29 4,36 ± 3,44
4 2,9 ± 2,06 2,86 ± 2,06 3,41 ± 1,71 3,06 ± 1,95
5 3,23 ± 2,94 3,16 ± 2,92 2,65 ± 1,51 3,01 ± 2,53
6 3,85 ± 2,98 3,85 ± 3 1,75 ± 0,85 3,15 ± 2,66
7 2,87 ± 2,51 2,89 ± 2,48 2,18 ± 1,05 2,65 ± 2,13
8 4,48 ± 4,71 4,48 ± 4,67 3,02 ± 1,24 3,99 ± 3,91
9 5 ± 7,4 5 ± 7,42 3,59 ± 2,36 4,53 ± 6,17
10 2,72 ± 2,69 2,73 ± 2,72 5,11 ± 2,61 3,52 ± 2,87
11 8,97 ± 6,31 8,94 ± 6,35 3,99 ± 2,41 7,3 ± 5,79
12 7,08 ± 6,75 7 ± 6,75 2,67 ± 1,25 5,58 ± 5,87
13 9,23 ± 6,37 9,27 ± 6,34 1,88 ± 1,09 6,8 ± 6,24
14 2,1 ± 1,49 2,08 ± 1,45 2,74 ± 1,42 2,31 ± 1,47
15 4,25 ± 3,22 4,2 ± 3,25 4,78 ± 1,68 4,41 ± 2,79
16 5,37 ± 7 5,47 ± 7,01 3,77 ± 1,41 4,87 ± 5,77
17 8,77 ± 7,77 8,75 ± 7,81 5,3 ± 1,85 7,61 ± 6,58
18 2,38 ± 2,09 2,34 ± 2,1 2,21 ± 1,12 2,31 ± 1,81
19 2,02 ± 2,69 1,98 ± 2,69 1,21 ± 0,5 1,73 ± 2,22
Mihovil Strujić, disertacija
76
metoda KRRintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-15
-10
-5
0
5
10
15
20
25
30
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 52. Prikaz raspodjele raspona za metodu KRR za mjerenja jednog ispitivača
metoda KRDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-15
-10
-5
0
5
10
15
20
25
30
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 53. Prikaz raspodjele raspona za metodu KRD za mjerenja jednog ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
77
metoda KDDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-2
0
2
4
6
8
10
12
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 54. Prikaz raspodjele raspona za metodu KDD za mjerenja jednog ispitivača
metode KRR + KRD + KDDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-10
-5
0
5
10
15
20
25
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 55. Prikaz raspodjele raspona za sve metode za mjerenja jednog ispitivača na klasičnim rendgenogramima
Mihovil Strujić, disertacija
78
4.3.2.2 Mjerenja na digitalnim rendgenogramima
Tablica 10. Prikaz srednjih vrijednosti raspona mjerenja i njihovih standardnih devijacija po mjerama prema metodi pet ponovljenih mjerenja jednog ispitivača kod skupine digitalnih rendgenograma (mjere 2-17 su u stupnjevima, 18 i 19 u milimetrima)
mjera metoda
DRR DRD DDD zajedno
2 1,62 ± 0,82 1,65 ± 0,78 2,33 ± 1,29 1,87 ± 1,03
3 2,13 ± 1,21 2,08 ± 1,23 2,29 ± 0,83 2,17 ± 1,1
4 1,7 ± 0,97 1,77 ± 0,97 1,71 ± 0,74 1,73 ± 0,89
5 1,2 ± 0,68 1,2 ± 0,67 1,31 ± 0,66 1,24 ± 0,66
6 1,35 ± 0,92 1,35 ± 0,96 1,11 ± 0,56 1,27 ± 0,83
7 1,12 ± 1,13 1,21 ± 1,12 1,2 ± 0,65 1,18 ± 0,98
8 1,78 ± 0,93 1,81 ± 0,92 2,01 ± 0,84 1,87 ± 0,89
9 3,13 ± 3,41 3,13 ± 3,37 3,19 ± 3,45 3,15 ± 3,37
10 4,15 ± 2,81 4,09 ± 2,74 4,51 ± 3,64 4,25 ± 3,06
11 2,98 ± 4,13 2,93 ± 4,21 2,46 ± 1,17 2,79 ± 3,44
12 1,42 ± 0,98 1,42 ± 0,95 1,42 ± 0,67 1,42 ± 0,87
13 2,05 ± 4,31 2,09 ± 4,29 1,11 ± 0,47 1,75 ± 3,51
14 1,85 ± 1,09 1,8 ± 1,09 1,96 ± 0,93 1,87 ± 1,03
15 3,92 ± 2,47 4,01 ± 2,49 4,23 ± 1,93 4,05 ± 2,29
16 4,07 ± 2,76 4,09 ± 2,76 3,89 ± 1,47 4,02 ± 2,38
17 4,15 ± 2,5 4,16 ± 2,58 4,67 ± 2,18 4,32 ± 2,41
18 1,2 ± 0,76 1,29 ± 0,72 1,38 ± 0,79 1,29 ± 0,75
19 0,92 ± 0,8 0,92 ± 0,78 0,76 ± 0,31 0,86 ± 0,67
Mihovil Strujić, disertacija
79
metoda DRRintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-8
-6
-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 56. Prikaz raspodjele raspona za metodu DRR za mjerenja jednog ispitivača
metoda DRDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-8
-6
-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 57. Prikaz raspodjele raspona za metodu DRD za mjerenja jednog ispitivača
Mihovil Strujić, disertacija
80
metoda DDDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-6
-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
14
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 58. Prikaz raspodjele raspona za metodu DDD za mjerenja jednog ispitivača
metode DRR + DRD + DDDintraexaminer
02 03 04 05 06 07 08 09 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19-6
-4
-2
0
2
4
6
8
10
12
srednja vrijednost raspona
srednja vrijednost±SD
srednja vrijednost±1,96*SD
Slika 59. Prikaz raspodjele raspona za sve metode za mjerenja jednog ispitivača na digitalnim rendgenogramima
Mihovil Strujić, disertacija
81
4.4 Razlike izmeĊu vrsti rendgenograma
Za svaki mjereni kut svakog ispitanika je utvrĎeno da skupine mjerenja od
jednog ispitivača (intraexaminer), kao i mjerenja pet neovisnih ispitivača
(intraexaminer) nemaju statistički značajnu razliku unutar skupine za raspon
mjerenja, pa su sukladno tome podaci obraĎeni i ANOVA metodom za
ponavljana mjerenja.
4.4.1 Rezultati prema mjerenjima pet neovisnih ispitivaĉa
4.4.1.1 Rezultati ispitivanja raspona mjerenja
Tablica 11. Prikaz razlika raspona mjerenja prema vrsti rendgenograma (klasični i digitalni) za pet neovisnih ispitivača (interexaminer)
mjera SS stupnjevi slobode
MS F p
2 221,556 1 221,556 14,4274 0,000351
3 414,960 1 414,960 30,1690 0,000001
4 144,184 1 144,184 19,8533 0,000039
5 133,817 1 133,817 17,9406 0,000082
6 367,224 1 367,224 36,1766 0,000000
7 282,000 1 282,000 28,1289 0,000002
8 500,333 1 500,333 29,9336 0,000001
9 103,361 1 103,361 1,29574 0,259673
10 26,373 1 26,373 0,8739 0,353745
11 1256,641 1 1256,641 38,5905 0,000000
12 1239,788 1 1239,788 52,8971 0,000000
13 1549,974 1 1549,974 39,7898 0,000000
14 82,689 1 82,689 12,1745 0,000932
15 188,703 1 188,703 7,1026 0,009953
16 1076,534 1 1076,534 11,56514 0,001222
17 2737,02 1 2737,02 23,7505 0,000009
18 113,129 1 113,129 10,7074 0,001800
19 84,1867 1 84,1867 9,43488 0,003239
Mihovil Strujić, disertacija
82
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 2 (n - ss : ss - pg)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metoda
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 60. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 2 (interexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 3 (n - s : sp - pm)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0
1
2
3
4
5
6
7
8
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 61. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 3 (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
83
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 4 (SNA)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 62. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 4 (interexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer) za mjeru 5 (SNB)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 63. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 5 (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
84
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 6 (ANB)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,0
0,5
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 64. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 6 (interexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 7 (n - s - gn)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,5
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 65. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 7 (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
85
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 8 (sp-pm : m-go)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0
1
2
3
4
5
6
7
8
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 66. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 8 (interexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 9 (n - s - ar)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
6,5
7,0
7,5
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 67. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 9 (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
86
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 10 (s - ar - go)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
6,5
7,0
7,5
8,0
8,5
raspon u
stu
pnje
vim
a klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 68. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 10 (interexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 11 (m - go - ar)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 69. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 11 (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
87
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 12 (suma 9+10+11)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 70. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 12 (interexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 13 (n - go - m)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0
2
4
6
8
10
12
14
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 71. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 13 (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
88
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 14 (n - go - ar)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
6,5
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 72. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 14 (interexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 15 (U1 : sp-pm)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
6,5
7,0
7,5
8,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 73. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 15 (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
89
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 16 (L1 : m-go)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 74. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 16 (interexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 17 (U1 : L1)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0
2
4
6
8
10
12
14
16
18
20
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 75. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 17 (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
90
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 18 (U1 : n-ss)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
raspon u
mili
metr
ima
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 76. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 18 (interexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (interexaminer)za mjeru 19 (L1 : n-sm)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,0
0,5
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
raspon u
mili
metr
ima
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 77. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 19 (interexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
91
4.4.1.2 Rezultati ispitivanja standardnih devijacija mjerenja
Tablica 12. Prikaz razlika standardnih devijacija prema vrsti rendgenograma (klasični i digitalni) za mjerenja pet neovisnih ispitivača (interexaminer)
mjera SS stupnjevi slobode
MS F p
2 32,9389 1 32,9389 14,9529 0,000281
3 67,6262 1 67,6262 29,7751 0,000001
4 24,4647 1 24,4647 20,8265 0,000027
5 21,5973 1 21,5973 19,2710 0,000049
6 59,6045 1 59,6045 37,0020 0,000000
7 44,1243 1 44,1243 27,2257 0,000003
8 75,5568 1 75,5568 29,2798 0,000001
9 17,5406 1 17,5406 1,42475 0,237482
10 4,2381 1 4,2381 0,8968 0,347575
11 187,129 1 187,129 38,1843 0,000000
12 197,8834 1 197,8834 50,2611 0,000000
13 235,618 1 235,618 40,2159 0,000000
14 12,8000 1 12,8000 12,0606 0,000980
15 29,6461 1 29,6461 6,8249 0,011429
16 176,973 1 176,973 11,75599 0,001122
17 427,196 1 427,196 23,0330 0,000012
18 16,6227 1 16,6227 10,1059 0,002372
19 15,2426 1 15,2426 10,5779 0,001910
Mihovil Strujić, disertacija
92
4.4.2 Pregled prema mjerenjima jednog ispitivaĉa
4.4.2.1 Rezultati ispitivanja raspona mjerenja
Tablica 13. Prikaz razlika raspona mjerenja prema vrsti rendgenograma (klasični i digitalni) za mjerenja jednog ispitivača (intraexaminer)
mjera SS stupnjevi slobode
MS F p
2 97,535 1 97,535 14,6943 0,000314
3 216,263 1 216,263 15,8366 0,000194
4 79,600 1 79,600 15,7167 0,000204
5 142,4001 1 142,4001 19,3097 0,000048
6 159,0480 1 159,0480 21,5888 0,000020
7 97,2405 1 97,2405 17,9943 0,000081
8 85,560 1 85,560 1,58162 0,213568
9 203,735 1 203,735 12,19531 0,000923
10 24,273 1 24,273 1,2826 0,262076
11 915,756 1 915,756 23,8100 0,000009
12 780,001 1 780,001 23,80025 0,000009
13 1145,593 1 1145,593 29,58279 0,000001
14 8,6242 1 8,6242 2,8182 0,098581
15 5,760 1 5,760 0,3583 0,551781
16 32,683 1 32,683 0,81171 0,371341
17 484,784 1 484,784 10,6201 0,001873
18 46,7161 1 46,7161 11,2963 0,001379
19 34,0605 1 34,0605 6,34417 0,014556
Mihovil Strujić, disertacija
93
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 2 (n - ss : ss - pg)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,5
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 78. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 2 (intraexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 3 (n - s : sp - pm)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 79. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 3 (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
94
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 4 (SNA)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 80. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 4 (intraexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 5 (SNB)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,5
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 81. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 5 (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
95
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 6 (ANB)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,5
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 82. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 6 (intraexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 7 (n - s - gn)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,5
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 83. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 7 (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
96
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 8 (sp-pm : m-go)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,5
1,0
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 84. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 8 (intraexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 9 (n - s - ar)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
6,5
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 85. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 9 (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
97
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 10 (s - ar - go)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1,5
2,0
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
6,5
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 86. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 10 (intraexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 11 (m - go - ar)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 87. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 11 (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
98
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 12 (suma 9+10+11)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
-1
0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 88. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 12 (intraexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 13 (n - go - m)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 89. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 13 (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
99
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 14 (n - go - ar)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
1,4
1,6
1,8
2,0
2,2
2,4
2,6
2,8
3,0
3,2
raspon u
stu
pnje
vim
a klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 90. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 14 (intraexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 15 (U1 : sp-pm)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
3,2
3,4
3,6
3,8
4,0
4,2
4,4
4,6
4,8
5,0
5,2
5,4
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 91. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 15 (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
100
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 16 (L1 : m-go)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
2,5
3,0
3,5
4,0
4,5
5,0
5,5
6,0
6,5
7,0
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 92. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 16 (intraexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 17 (U1 : L1)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
raspon u
stu
pnje
vim
a
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 93. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 17 (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
101
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 18 (U1 : n-ss)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,6
0,8
1,0
1,2
1,4
1,6
1,8
2,0
2,2
2,4
2,6
2,8
3,0
raspon u
mili
metr
ima
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 94. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 18 (intraexaminer)
Razlike prosječnih raspona dobivenih mjera izmeĎu ispitanika (intraexaminer)za mjeru 19 (L1 : n-sm)
KRR/DRR KRD/DRD KDD/DDD
metode
0,2
0,4
0,6
0,8
1,0
1,2
1,4
1,6
1,8
2,0
2,2
2,4
2,6
raspon u
mili
metr
ima
klasični rendgenogrami digitalni rendgenogrami
Slika 95. Prikaz prosječnih raspona za mjeru 19 (intraexaminer)
Mihovil Strujić, disertacija
102
4.4.2.2 Rezultati ispitivanja standardnih devijacija mjerenja
Tablica 14. Prikaz razlika standardnih devijacija mjerenja prema vrsti rendgenograma (klasični i digitalni) za mjerenja jednog ispitivača (intraexaminer)
mjera SS stupnjevi slobode
MS F p
2 16,1460 1 16,1460 13,6441 0,000491
3 34,7161 1 34,7161 14,5732 0,000330
4 13,3988 1 13,3988 17,0716 0,000117
5 24,1927 1 24,1927 20,3446 0,000032
6 23,9221 1 23,9221 21,0020 0,000025
7 16,6592 1 16,6592 18,4245 0,000068
8 36,6573 1 36,6573 12,56787 0,000784
9 12,6829 1 12,6829 1,57390 0,214674
10 4,2136 1 4,2136 1,2480 0,268545
11 142,5780 1 142,5780 25,9244 0,000004
12 128,2374 1 128,2374 25,57450 0,000005
13 179,9800 1 179,9800 32,53803 0,000000
14 1,9971 1 1,9971 3,7793 0,056746
15 1,3799 1 1,3799 0,5272 0,470715
16 4,6497 1 4,6497 0,72161 0,399108
17 81,312 1 81,312 10,3145 0,002155
18 7,8919 1 7,8919 10,8100 0,001718
19 5,63568 1 5,63568 6,52947 0,013255
Mihovil Strujić, disertacija
103
4.5 Razlike izmeĊu metoda mjerenja
Za svaki mjereni kut svakog ispitanika je utvrĎeno da skupine mjerenja od
jednog ispitivača (intraexaminer), kao i mjerenja pet neovisnih ispitivača
(intraexaminer) nemaju statistički značajnu razliku unutar skupine za
standardnu devijaciju mjerenja, pa su sukladno tome podaci obraĎeni i
ANOVA metodom za ponavljana mjerenja.
4.5.1 Rezultati prema mjerenjima pet neovisnih ispitivaĉa
Tablica 15. Prikaz razlika raspona mjerenja prema metodi obrade za klasične rendgenograme kod mjerenja pet neovisnih ispitivača
mjera SS stupnjevi slobode
MS F p
2 1,369 2 0,684 0,07037 0,932131
3 56,726 2 28,363 2,3971 0,099942
4 2,955 2 1,477 0,5119 0,602011
5 21,025 2 10,512 2,6203 0,081379
6 4,108 2 2,054 0,3367 0,715494
7 0,870 2 0,435 0,06331 0,938717
8 59,864 2 29,932 3,21605 0,047364
9 6,371 2 3,185 0,21970 0,803428
10 93,606 2 46,803 4,8744 0,011048
11 57,707 2 28,853 1,0590 0,353420
12 90,361 2 45,180 4,4451 0,015992
13 120,444 2 60,222 1,5908 0,212518
14 78,842 2 39,421 4,7024 0,012805
15 14,230 2 7,115 0,89773 0,413080
16 522,243 2 261,121 4,46300 0,015746
17 770,04 2 385,02 6,64943 0,002512
18 0,068 2 0,034 0,01006 0,989992
19 24,9416 2 12,4708 1,96501 0,149374
Mihovil Strujić, disertacija
104
Tablica 16. Prikaz razlika raspona mjerenja prema metodi obrade za digitalne rendgenograme kod mjerenja pet neovisnih ispitivača
mjera SS stupnjevi slobode
MS F p
2 1,6862 2 0,8431 0,72804 0,487213
3 1,3949 2 0,6974 0,86772 0,425287
4 1,3040 2 0,6520 0,46395 0,631110
5 5,1069 2 2,5534 3,33110 0,042712
6 55,0216 2 27,5108 18,91034 0,000000
7 0,0949 2 0,0474 0,05778 0,943912
8 1,9442 2 0,9721 1,3021 0,279801
9 15,317 2 7,658 1,16267 0,319829
10 4,028 2 2,014 1,14755 0,324515
11 285,801 2 142,900 33,85720 0,000000
12 47,0282 2 23,5141 19,5637 0,000000
13 379,622 2 189,811 46,08116 0,000000
14 6,8896 2 3,4448 1,98703 0,146326
15 1,883 2 0,941 0,27441 0,760999
16 2,383 2 1,191 0,4171 0,660938
17 66,135 2 33,067 4,2757 0,018529
18 0,2180 2 0,1090 0,16411 0,849038
19 4,5469 2 2,2734 1,62723 0,205313
Mihovil Strujić, disertacija
105
4.5.2 Rezultati prema mjerenjima jednog ispitivaĉa
Tablica 17. Prikaz razlika raspona mjerenja prema metodi obrade za klasične rendgenograme kod mjerenja jerdnog ispitivača
mjera SS stupnjevi slobode
MS F p
2 0,0309 2 0,0154 0,00509 0,994920
3 72,708 2 36,354 7,50498 0,001263
4 5,7129 2 2,8564 1,6672 0,197698
5 6,1602 2 3,0801 1,06156 0,352539
6 88,6207 2 44,3103 16,04718 0,000003
7 9,6202 2 4,8101 1,98163 0,147068
8 42,730 2 21,365 3,10885 0,052170
9 39,762 2 19,881 0,95814 0,389594
10 114,084 2 57,042 12,88222 0,000023
11 492,043 2 246,021 15,13468 0,000005
12 382,334 2 191,167 13,12451 0,000020
13 1087,345 2 543,672 38,07314 0,000000
14 8,4976 2 4,2488 3,1389 0,050776
15 6,124 2 3,062 1,15095 0,323454
16 54,380 2 27,190 1,58264 0,214175
17 238,745 2 119,372 5,06468 0,009391
18 0,5149 2 0,2574 0,16784 0,845899
19 12,4009 2 6,2004 2,51840 0,089368
Mihovil Strujić, disertacija
106
Tablica 18. Prikaz razlika raspona mjerenja prema metodi obrade za digitalne rendgenograme kod mjerenja jednog ispitivača
mjera SS stupnjevi slobode
MS F p
2 8,6409 2 4,3204 9,4185 0,000287
3 0,6976 2 0,3488 1,5967 0,211333
4 0,0829 2 0,0414 0,2619 0,770469
5 0,2496 2 0,1248 1,0774 0,347190
6 1,1047 2 0,5523 2,55018 0,086794
7 0,1562 2 0,0781 0,18255 0,833617
8 0,0682 2 0,0341 0,13503 0,873963
9 0,9327 2 0,4663 1,2158 0,303928
10 3,116 2 1,558 0,92728 0,401412
11 5,0149 2 2,5074 0,39571 0,675004
12 0,0009 2 0,0004 0,00239 0,997617
13 18,6527 2 9,3263 1,42494 0,248817
14 0,3882 2 0,1941 0,5078 0,604479
15 1,518 2 0,759 0,6591 0,521169
16 0,678 2 0,339 0,25396 0,776585
17 5,271 2 2,635 1,3175 0,275687
18 0,5042 2 0,2521 1,1784 0,315041
19 0,52289 2 0,26144 1,34465 0,268633
5. RASPRAVA
Mihovil Strujić, disertacija
108
Prilikom osmišljanja ovog istraţivanja definirano je da je cilj istraţivanje
pogreške koja nastaje prilikom digitalizacije i obrade klasičnih i digitalnih
kefalograma.
Kefalometrijska analiza koja se svakodnevno radi u ortodontskim praksama
predstavlja jednu od ključnih dijagnostičkih pokazatelja statusa pacijenta.
Vrijednosti analize često utječu na odluku o terapiji. Zbog toga je od iznimnog
značaja utvrditi koliku moţemo očekivati pogrešku u obradi kefalograma koju
nikad ne moţemo točno izmjeriti, ali ju moţemo statistički opisati i predvidjeti
ponavljanjima mjerenja jednog ispitivača, kao i više neovisnih ispitivača.
Varijabilnost kod kefalometrijske analize se moţe podijeliti u više razina:
1. varijabilnost zbog tehnike snimanja
2. varijabilnost zbog registriranja snimke
3. varijabilnost zbog prepoznavanja anatomskih struktura na snimci
4. varijabilnost zbog načina konstrukcije referentnih linija i kuteva
5. varijabilnost zbog mjerenja
Ovo istraţivanje je obuhvatilo sve točke u kojoj moţe nastati pogreška osim
tehnike snimanja koja je standard od prvih autora koji su definirali poloţaj
glave i parametre snimanja, kao što su Broadbent u Sjedinjenim Američkim
Drţavama(14) i Hofrath u Njemačkoj(13).
Zbog navedenog definirane su tri metode kojima se definirala pogreška, tj.
varijabilnost izmeĎu opetovanih mjerenja bez obzira radi li se o istom
ispitivaču ili više neovisnih ispitivama.
Mihovil Strujić, disertacija
109
5.1 Analiza pouzdanosti ponovljenih mjerenja
Da bi se podaci mogli obraditi ANOVA metodom s ponovljenim mjerenjima
utvrĎena je homogenost mjerenja izmeĎu ispitivača za svaku pojedinu mjeru,
kao i homogenost ponovljenih mjerenja istog ispitivača. Analiza je
napravljena pomoću ANOVA metode za zavisne uzorke i pokazala je da niti
u jednom slučaju nije bilo statistički značajne razlike niti izmeĎu ispitivača za
pojedina mjerenja, niti izmeĎu pojedinih ponavljanja kod istog ispitivača.
Dodatno je napravljena analiza uzorka pomoću interclass koeficijenta za sve
metode (Slika 15-Slika 20).
Korelacijski koeficijenti za metode na digitalnim kefalogramima pokazuju
osjetno više iznose u odnosu na metode na klsičnim rendgenogramima. Kod
klasičnih rendgenogramima koeficijent je iznosio prosječno oko 70%, a kod
digitalnih rendgenograma oko 90% što moţemo smatrati iznimno pouzdanim.
Zanimljivo je da je kod metoda na digitalnim rendgenogramima pouzdanost
viša kod ručnih metoda (DRR i DRD) u odnosu na potpuno računalnu
metodu (DDD).
Interclass koeficijent je pokazao dobru pouzdanost kod ponavljanih mjerenja.
Mihovil Strujić, disertacija
110
5.2 Usporedba mjerenja s analizom Zagreb 82 MOD
Prva metoda podrazumijeva obradu kefalograma na tradicionalni način i na
direktan način povezuje današnje metode računalnog mjerenja s načinom
obrade kefalograma u vrijeme nastanka kefalometrijskih analiza kao što je
Zagreb 82 MOD (74-76). Analiza Zagreb 82 MOD je nastala na istoj
populaciji, sličnom RTG ureĎaju i obraĎivana je na sličan način kao i prva
metoda mjerenja koja je napravljena na klasičnim rendgenogramima.
Zanimljivo je da je u istraţivanju Muretića (78), kao i u svim drugim
istraţivanjima koja su ishodila poznatim analizama kao što su npr.
Downs(32-34) ili Steiner (46-48) pogreška uzimala samo u procijenjenom
statističkom iznosu koji je znatno niţi od ovdje prikazanog (Tablica 19).
Tablica 19. Prikaz standardnih pogreški za pojedine mjere analize Zagreb 82 prema originalnom istraţivanju (78)
Br Naziv mjere vrijednosti za eugnate isp.
SE
2. n – ss : ss – pg 3° ± 5,5° 0,3944°
3. n – s : sp – pm 9,5° ± 3,5° 0,2365°
4. s – n – ss (SNA) 81° ± 3,5° 0,2349°
5. s – n – sm (SNB) 78,5° ± 3° 0,2319°
6. ss – n – sm (ANB) 2,5° ± 2° 0,1272°
7. n – s – gn 66,5° ± 3,5° 0,2544°
8. sp-pm : m-go 25° ± 5° 0,3414°
9. n – s – ar 123° ± 5° 0,3424°
10. s – ar – go 139,5° ± 6,5° n/d
11. m – go – ar 127,5° ± 5° 0,3731°
12. suma 9+10+11 390° ± 5,5° n/d
13. n – go – m 73,5° ± 3,5° n/d
14. n – go – ar 54,5° ± 4° n/d
15. U1 : sp-pm 111,5° ± 5,5° 0,3977°
16. L1 : m-go 92° ± 6° 0,4166°
17. U1 : L1 131,5° ± 7,5° 0,5202°
18. U1 : n-ss 4,5mm ± 1,5mm 0,1066mm
19. L1 : n-sm 4,5mm ± 1,5mm 0,1039mm
Mihovil Strujić, disertacija
111
Prema navedenome, moţemo vidjeti da je procjenjena pogreška dosta
optimistična prema isptivaču koji obraĎuje kefalogram.
U ovom istraţivanju pogreška se mjeri pomoću raspona i standardne
devijacije izmeĎu izmjerenih vrijednosti u ponavljanim mjerenjima bilo da se
radi o jednom ili više ispitivača. U rezultatima (Tablica 7) su prikazane
vrijednosti raspona rezultata kod pet neovisnih istraţivača. Iako standardnu
devijaciju i raspon ne moţemo direktno izjednačavati sa standardnom
pogreškom koja je procijenjena, moţemo donositi zaključke o percepciji
iznosa pogreške. Za istu metodu koju je koristio Muretić, ovo istraţivanje je
pokazalo visok prosječan raspon za 30 obraĎivanih klasičnih rendgenograma
u rasponu od 2,52 mm za mjeru 19 do najviše kod mjere 17 (interincizalni
kut) u iznosu od 15,31°. Standardne devijacije pokazuju niţe vrijednosti
(Tablica 3) i to 1,07mm za mjeru 19 i 4,38° za mjeru 17. Vaţnost ove
spoznaje znatno utječe na poimanje vjerodostojnisti biološke varijabilnosti
opisane standardnom devijacijom koju je predstavio Muretić svojim
istraţivanjima i koja za iste dvije mjere iznosi 1,5mm za mjeru 19, a 7,5° za
mjeru 17. Kad iste vrijednosti usporedimo sa iznosima standardne pogreške,
vidimo da ona iznosi prema Muretiću 0,1039 mm za mjeru 19, a 0,5202° za
mjeru 17.
Mihovil Strujić, disertacija
112
5.2.1 Usporedba mjera koje pokazuju sagitalni poloţaj i odnos ĉeljusti
Kad usporedimo neke druge vrijednosti koje su od iznimnog značenja za
ortodontsku dijagnostiku kao što su kutevi SNA, SNB i ANB uviĎamo da se
kod tih mjera (4, 5 i 6) srednje vrijednosti pogreške kreću u iznosima 1,52°,
1,7° i 1,94°, a rasponi 3,75°, 4,17° i 4,92°. Iako iznosi pogreške opisane
srednjom vrijednosti nisu niti pribliţno dramatične kao one opisane
rasponima, ipak treba uzeti u obzir da srednja vrijednost obuhvaća samo dio
pogreške ovisno o vjerojatnosti, a raspon sve izmjerene vrijednosti.
Kad navedene vrijednosti usporedimo s mjerenjima koje je napravio jedan
ispitivač (Tablica 5) vidimo da su vrijednosti srednjih vrijednosti mjera 4, 5 i 6
slične i iznose 1,2°, 1,33° i 1,54°, a vrijednosti raspona 2,9°, 3,23° i 3,85°.
Mjerenja jednog ispitivača isključuju mogućnost varijabilnosti izmeĎu
ispitivača i iznimno je zanimljivo da klasične rendgenograme standardne
kvalitete, slične na kojima je nastala analiza Zagreb 82 MOD jedan iskusan
ispitivač nije uspio izmjeriti s manjim stupnjem varijabilnosti za iznimno vaţne
kuteve kao što su SNA, SNB i ANB od one opisane pomoću raspona
ponavljanih mjerenja.
Budući da su navedeni kutevi iznimno vaţni, informaciju o pogrešci treba
uključiti u račun tijekom planiranja ortodontske terapije.
Mihovil Strujić, disertacija
113
5.2.2 Usporedba mjera koje pokazuju rotacijski obrazac rasta
Osim sagitalnih odnosa izmeĎu čeljusti, postoje brojne druge mjere koje
takoĎer prikazuju velike razlike u odnosu na originalna mjerenja koja su
ishodila analizom Zagreb 82 MOD. Npr. mjere koje pokazuju rotacijski
obrazac rasta kao što je:
kut nagiba maksile (mjera 3),
kutevi koji čine Bjorkov poligon (mjere 9, 10, 11, 13 i 14),
kut Y-osi (mjera 7) i
meĎučeljusni kut (mjera 8).
Svi nabrojani kutevi pokazuju terapeutu koji je rotacijski obrazac rasta
(vertikalni ili horizontalni), te takoĎer mogu utjecati na odabir terapije. U
analizi Zagreb 82 su predstavljene varijacije i pogreške koje su takoĎer
znatno ispod svake realno izmjerene pogreške. Kut nagiba maksile je prema
Muretiću imao standardnu pogrešku od 0,2365°, dok je ovo istraţivanje
pokazalo višu pogrešku gledano po standardnoj devijaciji u iznosu od 2,48°
za mjerenja više ispitivača, odnosno 2,06° za mjerenja jednog ispitivača.
Prema rasponu, pogreška je još viša i iznosi 6,12° za mjerenja više
ispitivača, a 5° za mjerenja jednog ispitivača.
Kuteve koji opisuju Bjorkov poligon Muretić nije imao u originalnom
istraţivanju(74), nego ih je dodao u prvoj izmjeni analize nazvanoj
„Računalna izmjena radiografske kefalometrijske analize Zagreb 82“ (75).
Mjere 9 i 11 su pokazivale standarne pogreške 0,3424°, odnosno, 0,3731°.
Vrijednosti koje pokazuje autor takoĎer pokazuju znatno niţe vrijednosti od
Mihovil Strujić, disertacija
114
izmjernih. Pogledom na ovdje izračunate vrijednosti standardne devijacije u
iznosima 2,32°, 1,9° i 3,45°, kao i vrijednosti raspona 5,75°, 4,68° i 8,65°
pokazuju relativno visok stupanj pogreške, naročito kad se usporede s
predviĎenom biološkom varijabilnosti koja je za iste mjere 5°, 6,5° i 5°. Kako
je točka sella jedna od najbolje definiranih i najčešće uvijek dobro vidljivih,
najvjerojatniji razlog za ovaj iznos pogreške su točka articulare i gonion koje
je često tečko ucrtati zbog preklapanja lijeve i desne polovice mandibule.
Kako se točka gonion konstruira prema tangentama, mjera 11 očekivano
pokazuje naviši raspon vrijednosti za iste ispitanike. Relativno visok iznos
pogreške kod mandibularnog kuta se moţe shvatiti kad isti kut raščlanimo na
njegove dvije polovice (gornji i donji odsječak) i uvidimo da je prema
mjerenjima pet neovisnih ispitivača gornji odsječak (mjera 13) imao pogrešku
3,44° opisanu standardnom devijacijom, odnosno, 8,65° opisanu rasponom
mjerenja, a donji odsječak 1,26° opisanu standardnom devijacijom, a 3,08°
opisanu rasponom mjerenja. Prema mjerenjima jednog ispitivača pogreška je
kod gornjeg odsječka bila 3,65° opisana stadardnom devijacijom, a čak 9,23°
opisana rasponom mjerenja, dok je donji odsječak pokazivao takoĎer znatno
niţe vrijednosti pogreške mjerenja i to 0,9° opisane standardnom devijacijom,
a 2,1° opisane rasponom mjerenja. Zaključak je da visoka pogreška kod
mjerenja mandibularnog kuta nastaje najvećim dijelom u gornjem odsječku
mandibularnog kuta kojeg sačinjavaju točke sella (koja je relativno otporna
na pogrešku), te gonion i nasion koje su varijabilne.
Mihovil Strujić, disertacija
115
MeĎučeljusni kut (mjera 8) je očekivano srednje varijabilnosti. Sačinjavaju ga
točke koje opisuju bazu gornje čeljusti (spina nasalis anterior i
pterygomaxillare). Usporedbom s mjerom 3 koja usporeĎuje bazu gornje
čeljusti s prednjom lubanjskom bazom koja se smatra kao stabilna mjera,
moţemo zaključiti da veći dio varijabilnosti nastaje u točkama koje definiraju
bazu donje čeljusti i to gonion i menton. PredviĎen iznos pogreške kod
meĎučeljusnog kuta je u originalnom istraţivanju iznosio 0,3414°. Ovo
istraţivanje je pokazalo pogrešku mandibularnog kuta ako gledamo mjerenja
pet neovisnih ispitivača u iznosu od 2,42° opisanu standardnom devijacijom,
odnosno 6,08° opisanu rasponom mjerenja.
Kut Y-osi ima originalnu standardnu pogrešku koja iznosi 0,2544°, a ovo
istraţivanje je pokazalo pogrešku kod mjerenja pet neovisnih ispitivača u
iznosu od 1,58° prema standardnoj devijaciji, odnosno 3,93° prema rasponu
vrijdnosti. Kod mjerenja jednog ispitivača pogreška je iznosila 1,19° prema
standardnoj devijaciji, odnosno 2,87°prema rasponima mjerenja. Kut Y-osi je
definiran prednjom lubanjskom bazom (N-S) i točkom gnathion koja je
konstruirana, pa vjorojatno zajedno s točkom nasion koji je takoĎer
varijabilan predstavlja uzrok ove varijabilnosti. MeĎutim, usporedbom s
mandibularnim kutem (mjera 11) koji ima varijabilnost čak i kod mjerenja
jednog ispitivača u visini od 8,97° predstavlja bolju mjeru rotacijskog trenda
iako se u svakodnavnoj praksi preteţito za tu namjenu koristi meĎu ostalima i
mandibularni kut.
Mihovil Strujić, disertacija
116
5.2.3 Usporedba mjera koje pokazuju poloţaj i odnos inciziva
Prema originalnom istraţivanju analize Zagreb 82, standardna pogreška za
mjere koje pokazuju poloţaj i odnos inciziva (mjere 15, 16, 17, 18 i 19) su
iznosile samo 0,3977°, 0,4166°, 0,5201°, 0,1066mm i 0,1039mm. Mjere koje
su se pokazale u ovom istraţivanju su za mjerenja više ispitivača pokazale
standardnu devijaciju u iznosima od 1,07mm za mjeru 19 do 6,15° za mjeru
17, a prema rasponima 2,52mm za mjeru 19 do čak 15,31° za mjeru 17.
Biološka varijabilnost prati ovaj trend, pa je najniţa, odnosno 1,5mm kod
mjere 19, a najviša 7,5°za mjeru 17 (interincizalni kut). Kako se incizivi često
preklapaju, često se teško moţe ocijeniti o kojem se incizivu radi, pa različiti
ispitivači na različit način naprave mjerenja.
U skladu s ovdje predstvljenim rezultatima, rezultati kefalometrijske analize
ne smiju se koristiti kao isključivi dijagnostički element preko kojeg donosimo
ili mijenjamo odluku o ortodontskoj terpiji. Kefalometrijske vrijednosti se mogu
koristiti samo u kombinaciji sa svim drugim potrebnim metodama od kojih je
glavni klinički pregled. Na taj način se pogreška koja neminovno nastaje
prilikom kefalometrijske obrade skoro eliminira, ali ju treba imati na umu.
Mihovil Strujić, disertacija
117
5.3 Usporedba mjerenja s drugim istraţivanjima koja su ishodila
analizama
Zanimljiva je činjenica da su se najveća imena kao što su bili Downs(32-34)
ili Steiner (46-48) nisu naveli jesu li i na koji način su kontrolirali pogrešku
koja nastaje kod bilo kojeg mjerenja. Downs je radio s relativno malim brojem
rendgenograma i to samo 20 dječaka i djevojčica gdje nije jasno radi li se o
ukupnom broju ili o dvadeset od svakog spola, tako da je njegova metoda
zasigurno uključila iznimno velik stupanj pogreške iako tvrdi da se radi o
kontroliranom uzorku koji ima idealnu okluziju i izostanak svih funkcijskih
poremećaja. Downs navodi istraţivanje Bjorka(29) koji je usporeĎivao uzorke
dvaju skupina s puno većim brojem ispitanika (322 od 12 godina i 281 od 21
godine starosti).
Nakon Downsa i Bjorka, niti Steiner, koji se smatra jednim od najvaţnijih
autora kefalometerijskih analiza, ne govori ništa o pogrešci. Kao i Downs,
Steiner zahvaljuje Broadbentu(14) koji je utemeljio jednoobrazni način
postraničnog snimanja glave pomoću kefalostata. U ovom istraţivanju su u
svim metodama snimanja, bez obzira radi li se o klasičnom ili digitalnom
rendgenogramu, korišteni kefalostati, te primijenjene su sva ostala pravila
koja standardiziraju postupak snimanja, a ipak vidimo koliki je iznos
pogreške.
Ricketts u svojim istraţivanjima (55-59) slijedi prethodne autore i ne govori
ništa o pogrešci mjerenja, ali govori o tome da je metoda koju je predstavio
iznimno kvalitetna jer dovodi do ispravnih kliničkih odluka u iznosu od 90%
Mihovil Strujić, disertacija
118
što se za to vrijeme i za jednu metodu mora smatrati dobrim. Jedan od
glavnih elemenata njegove analize je odnos usana koji se i danas smatra
subjektivnim parametrom i za koji se ne moţe niti izmjeriti „pogreška“.
Istraţivanja koja pokazuju pogrešku su napravljena tek u novije vrijeme, ali
ne od autora kefalometrijskih analiza.
Moţe se steći dojam da je velika većina autora kefalometrijskih analiza, kao i
nekih drugih antropometrijskih analiza preuzela fokus od antropologa koji su
u to vrijeme (prije pola stoljeća) istraţivali rase i biološke razlike izmeĎu
pojedinim nacijama, rasama i pojedincima s „rodnim“ karakteristikama. U to
vrijeme je u nekim danas izuzetno razvijenim kulturama kao što je kultura u
Sjedinjenim Američkim Drţavama, ili kultura u Nizozemskoj razlikovala
bijelce i crnce, te opravdavala potpuni graĎansku obespravljenost crnaca u
odnosu na bijelce potkrepljujući sve razlikama izmeĎu populacija. Pregledom
radova iz tih vremena moţe se vidjeti obrazac predmeta istraţivanja i
svrstavanja u grupe obzirom na različite „populacije“.
Pregled literature je pokazao da se svi autori koji su svojim istraţivanima
utemeljili razne kefalometrijske analize prešutno slaţu da nije potrebno
isticati relativno veliki stupanj pogreške koji nastaje temeljem analiza.
Rendgenski filmovi koji su se koristili prije pola stoljeća sigurno nisu bili
kvalitetni kao ovi koji se koriste danas, a da ne spominjemo kvalitetu
snimljenog materijala koji se vidi na digitalnim rendgenima na kojima takoĎer
postoji varijabilnost i izmešu više ispotivača, kao i unutar opetovanih mjerenja
jednog ispitivača.
Mihovil Strujić, disertacija
119
5.4 Usporedba pogreške s biološkom varijabilnosti
Biološka varijabilnost predstavlja varijabilnost izmeĎu pojedinih ispitanika i
nema vezu s pogreškom mjerenja. Kako istraţivača koji su istraţivanjima
utemeljili kefalometerijske analize (29-48) u pravilu nisu definirali niti
predviĎali porešku mjerenja, ona je najvjerojatnije doprinijela biološkoj
varijabilnosti, pa predviĎena normalna odstupanja najvjerojatnije uvelike
uključuju pogreške mjerenja i ne mogu se nazivati biološkom varijabilnošću.
Muretić (74-76 i 78) je za svoje mjere predvidio vrijednosti tolerancije pomoću
standardne devijacije biološke varijabilnosti uzorka koji je ispitivao. Nije
moguće ponoviti istraţivajne s istim rendgenogramima i izmjeriti pogreške
mjerenja, ali se moţe promatranjem iznosa devijacija kod eugnate populacije
iz istraţivanja Muretić povezati s nekim vrijednostima pogreške ovog
istraţivanja. Npr. ako se uzme da je najviša pogreška u mjeri 17, tj. kod
interincizalnog kuta, vidimo da je i najviša tolerancija u mjeri 17 originalnog
Muretić istraţivanja. Jednako tako moţemo usporediti mjeru 19 koja
pokazuje najniţu pogrešku, a i najmanju očekivanu varijabilnost za eugnate
ispitanike po Muretiću.
Mihovil Strujić, disertacija
120
Tablica 20. Usporedba biološke varijabilnosti kod istraţivanja Muretić i iznosa pogreške kod ovog istraţivanja za istu metodu (KRR) (mjere 2-17 su u stupnjevima, a 18 i 19 u milimetrima)
originalno istraţivanje ovo istraţ.
Br Naziv mjere Normalna vrijednost
SE SD range
2. n – ss : ss – pg 3 ± 5,5 0,3944 1,84 4,67
3. n – s : sp – pm 9,5 ± 3,5 0,2365 2,48 6,12
4. s – n – ss (SNA) 81 ± 3,5 0,2349 1,52 3,75
5. s – n – sm (SNB) 78,5 ± 3 0,2319 1,7 4,17
6. ss – n – sm (ANB) 2,5 ± 2 0,1272 1,94 4,92
7. n – s – gn 66,5 ± 3,5 0,2544 1,58 3,93
8. sp-pm : m-go 25 ± 5 0,3414 2,42 6,08
9. n – s – ar 123 ± 5 0,3424 2,32 5,75
10. s – ar – go 139,5 ± 6,5 n/d 1,9 4,68
11. m – go – ar 127,5 ± 5 0,3731 3,45 8,65
12. suma 9+10+11 390 ± 5,5 n/d 3,15 7,9
13. n – go – m 73,5 ± 3,5 n/d 3,44 8,65
14. n – go – ar 54,5 ± 4 n/d 1,26 3,08
15. U1 : sp-pm 111,5 ± 5,5 0,3977 2,62 6,55
16. L1 : m-go 92 ± 6 0,4166 4,38 10,68
17. U1 : L1 131,5 ± 7,5 0,5202 6,15 15,31
18. U1 : n-ss 4,5 ± 1,5 0,1066 1,36 3,35
19. L1 : n-sm 4,5 ± 1,5 0,1039 1,07 2,52
Daljnjom usporedbom vidimo da je promatranjem raspona(rangea), isti osim
kod mjere 14 bio viši u odnosu na predviĎenu toleranciju, a radilo se o
mjerenjima na istom rendgenogramu koji sa samim sobom nema nikakvu
biološku varijabilnost.
Varijabilnost koja je predviĎena kod nekih vaţnih mjera koje pokazuju
sagitalni odnos izmeĎu čeljusti, kao i njihov odnos s bazom lubanje, kao što
su mjere 4 (SNA), 5 (SNB) i 6 (ANB) imaju predviĎenu biološku varijabilnost
kod eugnatih ispitanika iz istraţivanja Zagreb 82 od 3,5°, 3° i 2°, dok kod
ovog istraţivanja iste mjere pokazuju varijabilnost u iznosima 1,7°, 1,94° i
Mihovil Strujić, disertacija
121
1,58° gledajući standardnu devijaciju, odnosno 3,75°, 4,17° i 4,92° gledajući
potpuni raspon mjerenja. Sukladno navednome moţemo zaključiti da je u
najboljem slučaju u vrijednostima tolerancije kod analize Zagreb 82 MOD
uključena i varijabilnost koju donosi pogreška i to na način da predstavlja
njen najveći dio.
Tolerancija koja se odnosi na rotacijski obrazac rasta predviĎa biološku
varijabilnost od 3,5° za nagib gornje čeljusti u odnosu na prednju lubanjsku
bazu (mjera 3) do 6,5° za zglobni kut (mjera 10). Ovo istraţivanje je pokazalo
da se iznosi biološke varijabilnosti za ta dva ekstrema ne poklapaju s
iznosom pogreške, pa ona iznosi za nagib gornje čeljusti (mjera 3) 2,48°
opisano standardnom devijacijom, odnosno 6,12° opisano rasponom
mjerenja, a za zglobni kut (mjera 10) 1,9° opisano standardnom devijacijom,
a 4,68 opisano rasponom mjerenja.
Tolerancija koja se odnosi na poloţaj inciziva daje najveće ekstreme za sve
mjere unutar mjera koje sačinjavaju analizu Zagreb 82 MOD. Spomenute
mjere 17 (interincizalni kut) koja je konzistentno davala najveću varijabilnost
mjerenja i mjera 19 koja je konzistentno predstavljala najpouzdaniju mjeru
kad govorimo o iznosu pogreške mjerenja.
Mihovil Strujić, disertacija
122
5.5 Lociranje uzroka pogreške
Sljedeći korak je utvrditi zbog čega nastaje toliko relativno visoka varijabilnost
kod svih mjera, a sukladno tome i pogreška. Zbog toga su isti rendgenogrami
(i klasični i digitalni) obraĎeni pomoću više različitih metoda i za klasične
rendgenograme (KRR, KRD, KDD) i za digitalne rendgenograme (DRR,
DRD, DDD).
5.5.1 Razlike u pogrešci izmeĊu klasiĉnih i digitalnih rendgenograma
Pregledom vrijednosti prikazanih u tablicama (Tablica 3-Tablica 10) moţemo
odmah primijetiti da postoji razlika izmeĎu vrijednosti prosječne standardne
devijacije izmeĎu mjerenja kod klasičnih i digitalnih rendgenograma.
Obradom uzorka ANOVA metodom za ponavljana mjerenja kod pet
neovisnih ispitivača korištenjem raspona mjerenja (Tablica 11) i standardne
devijacije mjerenja(Tablica 12) utvrĎeno je da postoje statistički značajne
razlike za skoro sve mjere izmeĎu digitalnih i klasičnih rendgenograma.
Jedine mjere koje ne pokazuju statističku značajnost su mjere 9 i 10 koje
takoĎer slijede trend i pokazuju manje raspone i standardne devijacije kod
digitalnih u odnosu na klasične rendgenograme, ali nije dokazana statistička
značajnost. Mjera 9 ima veću standardnu devijaciju raspona mjerenja, a
mjera 10 pokazuje više vrijednosti kod raspona kod digitalnih nego kod
klasičnih rendgenograma.
Navedeni podatci (osim za kut 10) vode do zaključka da digitalni
rendgenogrami smanjuju pogrešku u analizi. Najvjerojatniji razlog tome je
Mihovil Strujić, disertacija
123
bolja razlučivost anatomskih struktura koje su puno bolje vidljive kod
digitalnih rendgenograma.
5.5.2 Razlike u pogrešci izmeĊu pojedinih metoda obrade
rendgenograma
Razlike izmeĎu prvih i drugih metoda za klasične i digitalne rendenograme
(izmeĎu KRR i KRD, te DRR i DRD) nam mogu opisati iznos pogreške koja
nastaje usljed mjerenja nakon prepoznavanja struktura i sadrţava eventualnu
pogrešku trokuta i kutomjera, te pogreške konstrukcije pojedinih linija i
kuteva, kao i matematičku pogrešku koja je posljedica zaokruţivanja
vrijednosti mjera s preciznošću 0,5.
Razlike izmeĎu drugih i trećih metoda za klasične i digitalne rengenograme
(izmeĎu KRD i KDD, te DRD i DDD) nam mogu opisati iznos pogreške koja
nema veze sa samim mjerenjem, nego s prepoznavanjem struktura na
klasičnom i digotalnom rendgenogramu, a direktno su ovisne o kvaliteti
rendgenograma, tj. vidljivosti pojedinih struktura na rendgenogramu.
Analiza pokazuje da postoji statistički značajna razlika izmeĎu metoda kod
nekih mjera i to gledano prema analizama pet neovisnih ispitivača na
klasičnim rendgenogramima(Tablica 15) za mjere 8, 10, 12, 14, 16 i 17,
odnosno na digitalnim rendgenogramima(Tablica 16) za mjere 5, 6, 11, 12,
13 i 17. Promatrajući istom metodom analize jednog ispitivača vidljiva je
značajnost izmeĎu metoda kod klasičnih rendgenograma(Tablica 17) za
mjere 3, 6, 10, 11, 12, 13 i 17, odnosno na digitalnim
rendgenogramima(Tablica 18) samo za mjeru 2.
Mihovil Strujić, disertacija
124
Statistički značajne razlike kod mjera 5 i 6 koje moţemo usporediti s
iznosima vidljivima u rezultatima(Tablica 4 i Tablica 8) dovode do zaključka
da su za te dvije vaţne mjere koje predstavljaju kuteve SNB i ANB pogreške
kod SNB kuta veće kod ručne metode (DRR), a kod kuta ANB kod potpuno
računalne metode obrade (DDD) i to kod kuta ANB u dvostrukom iznosu
pogreške.
Kod analiza razlika izmeĎu metoda kod više ispitivača, zanimljivo je da je
mjera 17 koja predstavlja interincizalni kut uvijek prisutna, čak i kod mjerenja
jednog ispitivača na klasičnim rendgenogramima.
Kad promatramo ispitivanja jednog ispitivača, logično je da je kod digitalnih
rendgenograma manja razlika izmeĎu metoda jer je ukupna razlika kod svih
metoda mala i pribliţno jednaka, pa nije niti očekivana veća statistička
značajnost.
Iako je bilo raznih istraţivanja na temu pogreške kod kefalometrije od
Broadbenta (14) koji je definirao ispravan poloţaj glave prilikom snimanja, pa
cijelog niza autora koji otvaraju pitanje pogreške u kefalometrijskim
analizama (80-84), prva istraţivanja koja započinju ozbiljnije analizirati
eventualnu pogrešku koja se javlja kod svake metode, pa i kod kefalometrije
započinju tek osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Houston (91) naglašava da je od iznimnog značenja nadzor nad slučajnom
pogreškom, kao i pogreškom metode. Zaključuje da je iznos pogreške
najveći dio ukupne varijabilnosti. Naglašeno je da autori i kliničari koji donose
Mihovil Strujić, disertacija
125
kliničke zaključke skoro u potpunosti zanemaruju iznos pogreške i da nisu
svjesni koliko su vrijednosti na temelju kojih donose zaključke rezultat
stvarne slike, a koliko slučajne ili pogreške pojedine metode. Autor naglašava
da su potrebne daljnje analize i definiranje pogreške.
Buschang i sur. (79) su istraţivanjem definirali i usporedili elemente
pogreške. Definirani elementi su sistemska pogreška, slučajna pogreška i
globalna pogreška. Istraţivanje je pokazalo da veća pogreška iznosi
horizontalno, nego vertikalno. Zaključeno je da standardna pogreška metode
nije dobra mjera pogreške kod kefalometrije i da moţe biti pogrešna.
Istraţivanje Naumove i Lindmana (80) pokazuje niţu pogrešku u odnosu na
ovo istraţivanje. Pogreške su varirale izmeĎu 0,34 i 0,49 za metodu KDD, a
0,13 i 0,46 za metodu KRR. Istraţivanje je sačinjavalo samo jedno
ponavljanje mjerenja. Pokazalo je da je reproducibilnost viša kod ručne
(KRR) nego kod digitalne metode (KDD).
Istraţivanje Tsorovas i Linder-Aronson Karsten (86) pokazuje takoĎer bolju
reproducibilnost kod ručnih nego kod računalne tehnike obrade.
Arponen i sur.(87) su zaključili da varijacije poloţaja pojedinih točaka, tj.
iznos pogreške izmeĎu ispitivača nema kliničkog značaja.
Rueda i Alcañiz(88) prezentiraju automatsku metodu za označavanje
kefalometrijskih točaka i zaključuju da metoda stvara prosječnu pogrešku od
2,48mm, te da je dovoljno pouzdana u odnosu na ručnu metodu analize.
Mihovil Strujić, disertacija
126
Sayinsu i sur.(89) analiziraju pouzdanost mjerenja pomoću interclass
koeficijenta i unutar jednog ispitivača registriraju koeficijent koji prelazi 0,90,
a kod više ispitivača, koeficijent je nešto niţi i iznosi 0,84 ili više. Zaključak
studije je da digitalna metoda analize koja se podudara s ovim istraţivanjem
(metoda KDD) se ne razlikuje statistički značajno od ručne metode (KRR).
Santoro i sur. (90) su pokazali da se pomoću „sandwich“ tehnike moţe izbjeći
varijabilnost koja proizlazi iz razlike u pozicioniranju pacijenta prilikom
snimanja. Navedenom tehnikom se istovremeno pomoću iste kazete
registriraju i digitalni i klasični snimak. Iako je pronaĎena razlika za neke
mjere od kojih najveća za interincizalni kut jednako kao i u ovom istraţivanju,
zaključeno je da obje metode daju slične kliničke rezultate i da se digitalni
rendgenogrami mogu pouzdano koristiti za kefalometrijsku analizu.
Mihovil Strujić, disertacija
127
5.6 Smanjenje pogreške digitalnim kefalogramima
Digitalni kefalogrami, kako je do sada to predstavljeno, predstavljaju iznimno
vaţan napredak u razvoju i pouzdanosti kefalometrije. Kefalometrijske
analize su prema ovom istraţivanju i kada se radi o pogrešci iznimno
nepouzdane ako govorimo o originalnim metodama, tj. metodama uz klasični
rendgenski film.
Iako klasični rendgenski film ima nominalno veću rezoluciju od digitalnog
senzora, razvoj digitalnih senzora je ishodio snimkama koje imaju iznimno
dobru vidljivost pojedinih anatomskih struktura. To je najvjerojatnije najvaţniji
čimbenik koji je očekivano znatno smanjio pogrešku metode. Mogućnost
manipulacije slikom kod digitalnog rendgenograma dodatno doprinosi
njegovoj današnjoj supremaciji u odnosu na klasični rendgenogram. Svi
programi za kefalometrijsku obradu imaju opciju povećanja pojedinih dijelova
slike, kao i promjene osvijetljenosti, kontrasta kao i mogućnost raznih filtera
koji mogu znatno istaknuti pojedine anatomske strukture, a posljedično nam
olakšati i prepoznavanje točaka.
Prema ovom istraţivanju mjerenja na digitalnim rendgenogramima su
pokazala znatno manje iznose pogreške bez obzira o kojoj se metodi radi.
Prosječna pogreška se kretala od 0,48° opisana pomoću standardne
devijacije, odnosno 1,2° opisana rasponom mjerenja kod mjere 19 u metodi
DDD, a najveća u istoj metodi nije prelazila 2,7° opisana pomoću standardne
devijacije ili 6,66° opisana pomoću raspona mjerenja.
6. ZAKLJUĈCI
Mihovil Strujić, disertacija
129
Ovo su zaključci:
1. pouzdanost mjerenja izmeĎu ispitivača analizirana pomoću interclass
koeficijenta pokazuje vrlo dobru pouzdanost mjerenja za klasične
rendgenograme (prosječno više od 70%), a odličnu za mjerenja na
digitalnim rendgenogramima (prosječno iznad 90%).
2. pouzdanost mjerenja unutar ponovljenih mjerenja jednog ispitivača
analizirana pomoću interclass koeficijenta pokazuje bolju pouzdanost
mjerenja i za klasične rendgenograme (prosječno oko 80%) i za
digitalne rendgenograme (prosječno iznad 90%).
3. pogreška koja nastaje kod kefalometrijskih analiza je znatno viša nego
što se očekuje i u analizi Zagreb 82 MOD iznosi najmanje za mjeru 19,
a najviše za mjeru 17
4. pogreška mjerenja u kefalometriji se moţe prikazati ukupnim
rasponom ponavljanja mjerenja ili standardnom devijacijom rezultata
ponavljanih mjerenja
5. digitalni rendgenogrami pokazuju manju pogrešku i za prosječne
raspone mjerenja i za standardne devijacije mjerenja u odnosu na
klasične rendgenograme
6. statistički značajna razlika kod mjernja na klasičnim rendgenogramima
postoji kod mjerenja pet neovisnih ispitivača za mjere 8, 10, 13, 14, 16
i 17, dok druge mjere nisu pokazale statističku značajnost
7. statistički značajna razlika kod mjernja na digitalnim
rendgenogramima postoji kod mjerenja pet neovisnih ispitivača za
Mihovil Strujić, disertacija
130
mjere 5, 6, 11, 12, 13 i 17, dok druge mjere nisu pokazale statističku
značajnost
8. statistički značajna razlika kod mjernja na klasičnim rendgenogramima
postoji kod ponavljanih mjerenja jednog ispitivača za mjere 3, 6, 10,
11, 12, 13 i 17, dok druge mjere nisu pokazale statističku značajnost
9. statistički značajna razlika kod mjernja na digitalnim
rendgenogramima postoji kod mjerenja jednog ispitivača samo za
mjeru 2, dok druge mjere nisu pokazale statističku značajnost
10. pogreška mjerenja nastaje kao posljedica varijabilnog označavanja
točaka na rendgenogramu, a ne kao posljedica konstrukcije
referentnih linija i mjerenja kuteva
11. pogreška mjerenja je sastavni dio svake metode i treba ju uzeti u obzir
prilikom tumačenja kefalometrijskih vrijednosti i na taj način umanjiti
njen štetan utjecaj na odluku o planu terapije
7. SAŢETAK
Mihovil Strujić, disertacija
132
Kefalometrija je jedna od najvaţnijih dijagnostičkih metoda u ortodonciji.
Najpoznatije analize su: Downsova analiza, Tweedova analiza, Steinerova
analiza, McNamarrina analiza, Rickettsova analiza i druge.
Za ovo istraţivanje je korištena analiza Zagreb 82 MOD koju sačinjavaju
mjere iz drugih analiza, ali sa srednjim vrijednostima i preporukama za
Hrvatsku eugnatu populaciju.
Svaka kefalometrijska analiza nosi odreĎeni stupanj pogreške. Pogreška se
treba razdvojiti od biološke varijabilnosti, a sačinjavaju je sustavna i slučajna
pogreška. Ponavljana mjerenja su pokazala da je pogreška mjerenja znatno
viša u odnosu na očekivanu. Najmanja pogreška iznosi za mjeru 19, a
najviša za mjeru 17 kod svih metoda.
Interclass koeficijent pokazuje pouzdanost mjerenja više ispitivača niţu kod
klasičnih (oko 70%) nego kod digitalnih rendgenograma (oko 90%). Jednako
pokazuje nešto više vrijednosti kod mjerenja jednog ispitivača i to oko 80%
za klasične i više od 90% za digitalne rendgenograme.
Klasični rendgenogrami imaju statistički značajno višu pogrešku od digitalnih
za sve mjere osim za mjere 9 i 10. Statistički značajna razlika je izmeĎu
metoda kod klasičnih rendgenograma za mjere 8, 10, 13, 14, 16 i 17, a za
digitalne za 5, 6, 11, 12, 13 i 17. Kod jednog ispitivača značajnost za klasične
rengenograme je kod mjera 3, 6, 10, 11, 12, 13 i 17, a kod digitalnih samo
kod mjere 2.
Mihovil Strujić, disertacija
133
Pogreška nastaje kao posljedica varijabilnog označavanja točaka na
rendgenogramu, a ne kao posljedica pogreške u postupku konstrukcije
kuteva i u mjerenju.
Kefalometrijske analize se ne bi trebale koristiti kao jedini dijagnostički
pokazatelj, već bi se njihove mjere trebale tumačiti isključivo u kombinaciji s
drugim dijagnostičkim podacima.
8. SUMMARY
Mihovil Strujić, disertacija
135
Error analysis in digitizing and processing of cephalograms
Cephalometry is one of the most valuable methods in orthodontics.
Twentieth century outcomes with a lot of analyses like Down’s analysis,
Tweed’s analysis, Steiner’s analysis, McNamarra’s analysis, Ricketts
analysis and others. In this research it has been used analysis Zagreb 82
MOD which was composed from elemets from other analyses, but with
normal values for Croatian eugnatic population.
Every cephalometric analysis incorporates certain amount of error. Error
must be separated from natural varability. Error can be divided into two parts:
systematic and random error. Repeated measurements have shown that
error was much higher than expected. Minimal amount of error was for
measurement No. 19, and maximal for measurement No. 17 for all methods.
Interclass coefficient has shown lower measurement interexaminer reliability
for film-based (70%) than for digital x-rays (90%). For intraexaminer reliability
higher values have been calculated: 80% for film-based and 90% for digital
x-rays.
Film-based x-rays have had significantly higher error than digital ones for all
measurements except for measurements No. 9 and 10. Significant difference
was also in film-based x-rays for measurements 8, 10, 13, 14, 16 i 17, and in
digital x-rays for measurements 5, 6, 11, 12, 13 i 17 (interexaminer). For
intraexaminer error, significance was in film-based x-ray for measurements 3,
6, 10, 11, 12, 13 i 17 and for digital ones only for measurement No. 2.
Mihovil Strujić, disertacija
136
Error is caused by variability in finding and marking of anatomical points and
lines and is not significantly influenced by construction of lines and by
measuring of angles and distances.
Cephalometric analyses must not be used as solitary diagnostic method.
They must be used only in combination with other methods.
9. LITERATURA
Mihovil Strujić, disertacija
138
1. Marks J. Human biodiversity: genes, race and history. New York:
Aldine de Gruyter, 1995.
2. Hooton EA. Plan Statements about race. Science. 1936;83:511-3.
3. Brace CL. Cro-Magnon and Qafzeh - vive la difference. Museum of
Anthropology, University Museums Building, Ann Arbor, Michigan.
1996;10(3):2-9.
4. Dürer A. Hijerinn sind begriffen vier Bücher von menschlicher
Proportion, durch Albrechten Dürer von Nürmberg erfunden und
beschrieben, zu Nutz von alien denen, so zu dieser kunst lieb tragen.
Arnhem: Beij Johan Janssen, Buchführer, 1603.
5. Camper P. Dissertation physique sur les différences réelles qui
présentent les traits du visage chez les hommes de differénts pays et
de différents âges. Sur le beau qui charactérise les statues antiques et
les pierres gravées. Suivie de la proposition d'une Nouvelle Méthode
pour dessiner toutes sortes de têtes humaines avec la plus grande
sûreté. Utrecht: Wild B & Altheer J, 1791.
6. Thompson DW. On growth and form, vol 2, ed 2. Cambridge, MA:
Cambridge University Press, 1952:1054, 1082, 1083.
7. Martin R, Saller K. Lehrbuch der Anthropologie, vol 3. Stuttgart:
Fisher, 1957.
Mihovil Strujić, disertacija
139
8. Gysel C. Conférence autour de Camper et de «son» angle facial.
Orthod Fr 1980; 51:59-97.
9. Denden M. Petrus Camper und die Ursprünge der Schädel-
Vermessung. Zahn Mitteil 1992;7:138-147.
10. Angle EH. Classification of malocclusion. Dental Cosmos
1899:41;248-64.
11. Angle EH. Treatment of malocclusion of the teeth, ed 7. Philadelphia:
SS White Dental Manufacturing Co, 1907.
12. Paccini AJ. Roentgen ray anthropometry of the skull. J Radiol.
1922;3:230-8.
13. Hofrath H. Die Bedeutung der Roentgenfern und Abstandsaufnahme
für die Diagnostik der Kieferanomalien. Fortschr Orthodont.
1931;1:232-48.
14. Broadbent BH. A new X-ray technique and its application to
ortodontia. Angle Orthod. 1931;1:45-60.
15. Bjork A. The use of metallic implants in the study of facial growth in
children: method and application. Am J Phys Anthropol. 1968;29:243-
54.
16. Skieller V. Cephalometric growth analysis in treatment of overbite.
Trans Eur Orthod Soc. 1967:147-57.
Mihovil Strujić, disertacija
140
17. Solow B, Kreiborg S. A cephalometric unit for research and hospital
environments. Eur J Orthod. 1988;10:346-52.
18. Kreiborg S, Dahl E, Prydso U. A unit for infant roentgencephalometry.
Dentomaxillofac Radiol. 1977;6:107-11.
19. Frommer HH. Radiology for dental auxiliaries. CV Mosby: Saint Louis;
1978.
20. Barr JH, Stephens RG. Dental radiology. WB Saunders: Philadelphia;
1980.
21. Wuehrmann AH, Manson-Hing LR. Dental radiology. CV Mosby: St
Louis; 1981.
22. Manson-Hing LR. Fundamentals of dental radiography. Lea and
Febiger: Philadelphia; 1985.
23. Goaz PW, White SC. Oral radiology: principles and interpretation. CV
Mosby: St Louis; 1978.
24. Athanasiou EA. Orthodontic Cephalometry. Mosby-Year Book: St
Louis; 1995.
25. De Coster L. The network method of orthodontic diagnosis. Angle
Orthod. 1939;9(1):3-14.
26. Korkhaus G. The significance of the teleoroentgenogram in
orthodontic treatment. J Orofac Orthop. 1936;3(3).
Mihovil Strujić, disertacija
141
27. Margolis HI. Standardized x-ray cephalometrics. Am J Orthod Oral
Surg. 1940;26:725.
28. Tweed CH. The Frankfort-Mandibular plane angle in orthodontic
diagnosis, classification treatment planning and prognosis. Am J
Orthod Oral Surg. 1946; 32:175-206.
29. Björk A. The face in profile; an anthropological x-ray investigation on
Swedish childern and conscripts. Svensk Tanklakare-Tidskrift.
40(Suppl 5B).
30. Björk A. Variations in the growth pattern of the human mandible:
longitudinal radiographic study by the implant method. J Dent Res.
1963 Jan-Feb;42(1)Pt 2:400-11.
31. Björk A. Sutural growth of the upper face studied by the implant
method. Rep Congr Eur Orthod Soc. 1964;40:49-65.
32. Downs WB. Variations in facial relationship – their significance in
treatment and prognosis. Am J Orthod 1948;34:812.
33. Downs WB. The role of cephalometrics in orthodontic case analysis
and diagnosis. Am J Orthod 1952;38:162.
34. Downs WB. Analysis of the demo-facial profile. Angle Orthod 1956;
26:191.
35. Graber TM. New horizons in case analysis; clinical cephalometrics.
Am J Orthod. 1952;38:603.
Mihovil Strujić, disertacija
142
36. Graber TM. Problems and limitations of cephalometric analysis in
orthodontics. J Am Dent Assoc. 1956 Oct;53(4):439-54.
37. Schwarz AM. Röntgenostatik. Munchen: Urban&Schwarzenberg.
1958:1-12.
38. Schwarz AM. Roendgenostatics: a practical evaluation of the x-ray
headplate. Am J Orthod. 1961;47:561-85.
39. Moorrees CFA. Normal variation and its bearing on the use of
cephalometric radiographs in orthodontic diagnosis. Am J Orthod.
1953;39(12):942-50.
40. Moorrees CFA, Kean MR. Natural head position, a basic consideration
for the analysis of cephalometric radiographs. Am J Phys Antropol.
1958;16:213.
41. Moorrees CF, uan Venrooij ME, Lebret LM, Glatky CG, Kent RL, Reed
RB. New norms for the mesh diagram analysis. Am J Orthod.
1976;69(1):57-71.
42. Moorrees CF, Kent RL Jr, Efstratiadis SS, Reed RB. Analysis of the
components of facial growth by the structural superimposition of profile
teleradiographs [članak na njemačkom jeziku]. Schweiz Monatsschr
Zahnmed. 1986;96(12):1513-28.
43. Moorrees CF, Efstratiadis SS, Kent RL Jr. The mesh diagram for
analysis of facial growth. Proc Finn Dent Soc. 1991;87(1):33-41.
Mihovil Strujić, disertacija
143
44. Moorrees CF. Natural head position-a revival. Am J Orthod
Dentofacial Orthop. 1994 May;105(5):512-3.
45. Lundström A, Lundström F, Lebret LM, Moorrees CF. Natural head
position and natural head orientation: basic considerations in
cephalometric analysis and research. Eur J Orthod. 1995;17(2):111-
20.
46. Steiner CC. Cephalometrics for you and me. Am J Orthod. 1953;
29(10):729-810.
47. Steiner CC. Cephalometrics in clinical practice. Angle Orthod.
1959;29(1):8-29.
48. Steiner CC. The use of cephalometrics as an aid to planning and
assessing orthodontic treatment. Am J Orthod 1960;46:721-35.
49. Jacobson RL, Jacobson A. Point A revisited. Am J Orthod 1980;77:92-
6.
50. Holdaway RA. Changes in relationship of points A and B. Am J Orthod
1969;55:1.
51. Tweed CH. The Frankfort mandibular incisor angle (FMIA) in
orthodontic diagnoais, treatment planning, and prognosis. Am J
Orthod. 1954;24:121-69.
52. Tweed CH. The diagnostic facial triangle. In: Clinical orthodontics, vol
1. St. Louis: Mosby, 1966:6-60.
Mihovil Strujić, disertacija
144
53. Merrifield LL. Dimensions of the denture. Back to basics. Am J Orthod
Dentofacial Orthop. 1994;106:535-42.
54. Merrifield LL, Klontz HA, Vaden JL. Differential diagnostic analysis
systems. Am J Orthod Dentofacial Orthop. 1994;106:641-8.
55. Ricketts RM. Planning treatment on the basis of the facial pattern and
estimate of its growth. Angle Orthod 1957;27:14.
56. Ricketts RM. The evolution of diagnosis to computerized
cephalometrics. Am J Orthod 1969;55:795-803.
57. Ricketts RM. Clinical research in orthodontics. In: Kraus BS, Riedel
RA. Vistas in orthodontics. Philadelphia: Lea&Febiger, 1962.
58. Ricketts RM. Perspectives in the clinical application of cephalometrics.
Angle Orthod 1981;51:115-150.
59. Ricketts, Roth RH, Chaconas SJ, Schulhof RJ, Engel A. Orthodontic
diagnosis and planning, 1. i 2. dio. Denver: Rocky Mountain
Orthodontics, 1982.
60. Sassouni V. A roendgenographic cephalometric analysis of
cephalofacial-dental relationships. Am J Orthod. 1955; 41(10):735-64.
61. Sassouni V. The face in five dimensions. 2.izd. Morgantown, West
Virginia (SAD): School of Dentistry Publication; 1962.
62. Jarvinen S. An analysis of the variation of the A-N-B angle: a
statistical appraisal. Am J Orthod. 1985;87:144-6.
Mihovil Strujić, disertacija
145
63. Kim Y, Vietas J. Antero-posterior dysplasia indicator: an adjunct to
cephalometric differential diagnosis. Am J Orthod. 1978;73:619-33.
64. Jacobson A. The „Wits“ appraisal of jaw disharmony. Am J Orthod.
1975 Feb;67(2):125-38.
65. Jacobson A. Application of the "Wits" appraisal. Am J Orthod. 1976
Aug;70(2):179-89.
66. Rotberg S, Fried N, Kane J, Shapiro E. Predicting the "Wits" appraisal
from the ANB angle. Am J Orthod. 1980 Jun;77(6):636-42.
67. Tanaka JL, Ono E, Filho Medici E, Cesar de Moraes L, Cezar de Melo
Castilho J, Leonelli de Moraes ME. Influence of the facial pattern on
ANB, AF-BF, and Wits appraisal. World J Orthod. 2006
Winter;7(4):369-75.
68. 2005 recommendations of the International Commission on
Radiological Protection. Draft for consultation.
http://www.icrp.org/docs/2005_recs_CONSULTATION_Draft.pdf
[dohvaćeno 4.7.2010.].
69. Swennen GR, Schutyser F. Three-dimensional cephalometry: spiral
multi-slice vs cone-beam computed tomography. Am J Orthod
Dentofacial Orthop. 2006 Sep;130(3):410-6.
Mihovil Strujić, disertacija
146
70. Jadu F, Yaffe M, Lam E. A comparative study of the effective radiation
doses from cone beam computed tomography and plain radiography
for sialography. Dentomaxillofac Radiol. 2010 Jul;39(5):257-63.
71. Schaaf H, Pons-Kuehnemann J, Malik CY, Streckbein P, Preuss M,
Howaldt HP, Wilbrand JF. Accuracy of three-dimensional
photogrammetric images in non-synostotic cranial deformities.
Neuropediatrics. 2010 Feb;41(1):24-9. Epub 2010 Jun 22.
72. Cevidanes LH, Motta A, Proffit WR, Ackerman JL, Styner M. Cranial
base superimposition for 3-dimensional evaluation of soft-tissue
changes. Am J Orthod Dentofacial Orthop. 2010 Apr;137(4
Suppl):S120-9.
73. Kochel J, Meyer-Marcotty P, Strnad F, Kochel M, Stellzig-Eisenhauer
A. 3D soft tissue analysis--part 1: sagittal parameters. J Orofac
Orthop. 2010 Jan;71(1):40-52. Epub 2010 Feb 5.
74. Muretić Ţ. Prijedlog kvalitativnih i kvantitativnih parametara za
zagrebacku rentgenkefalometrijsku analizu. Acta Stomatol Croat.
1984;18(3):159-67.
75. Muretić Ţ. Computer modification of radiographic cephalometric
analysis „Zagreb 82“. Period Biol. 1993;95:137-40.
76. Muretić Ţ, Lapter-Varga M. Novi parametri za rendgenkefalometrijsku
analizu „Zagreb 82 MOD“. Acta Stomatol Croat. 2004;38(2):163-79.
Mihovil Strujić, disertacija
147
77. Jacobson RL. Facial analysis in two and three dimensions. In:
Jacobson A (ed). Radiographic cephalometry: from basics to
videoimaging. Chicago: Quintessence, 1995:273-294.
78. Muretić Ţ. Standardizacija uzorka profila glave u ispitanika definirane
populacije uz vlastiti prilog rendgenkefalometrijskoj analizi [disertacija].
Zagreb: Stomatološki fakultet, 1982.
79. Buschang PH, Tanguay R, Demirjian A. Cephalometric reliability: a full
ANOVA model for the estimation of true and error variance. Angle
Orthod. 1987 Apr;57(2):168-75. Erratum in: Angle Orthod 1987
Jul;57(3):263.
80. Baumrind S, Frantz RC. The reliability of head film measurements. 1.
landmark identification. Am J Orthod. 1971;60:111-27.
81. Richardson A. An investigation into the reproducibility of some point,
planes and lines used in cephalometric analysis. Am J Orthod.
1966;52:637-51.
82. Mattila K, Haataja J. On the accuracy of determining certain reference
point in cephalometric radiology. Odont T. 1968;76:249-95.
83. Vinkka H, Koski K. Inter- and intraobserver variability in an x-ray
craniometric analysis method. Proc Finn Dent Soc. 1974;70:156-60.
84. Starburn AE, Danielsen K. Precision in cephalometric landmark
identification. Eur J Orthod. 1982;4:185-96.
Mihovil Strujić, disertacija
148
85. Naoumova J, Lindman R. A comparison of manual traced images and
corresponding scanned radiographs digitally traced. Eur J Orthod.
2009 Jun;31(3):247-53. Epub 2009 Apr 2.
86. Tsorovas G, Linder-Aronson Karsten A. A comparison of hand-tracing
and cephalometric analysis computer programs with and without
advanced features--accuracy and time demands. Eur J Orthod. 2010
Jun 16.
87. Arponen H, Elf H, Evälahti M, Waltimo-Sirén J. Reliability of cranial
base measurements on lateral skull radiographs. Orthod Craniofac
Res. 2008 Nov;11(4):201-10.
88. Rueda S, Alcañiz M. An approach for the automatic cephalometric
landmark detection using mathematical morphology and active
appearance models. Med Image Comput Comput Assist Interv.
2006;9(Pt 1):159-66.
89. Sayinsu K, Isik F, Trakyali G, Arun T. An evaluation of the errors in
cephalometric measurements on scanned cephalometric images and
conventional tracings. Eur J Orthod. 2007 Feb;29(1):105-8.
90. Santoro M, Jarjoura K, Cangialosi TJ. Accuracy of digital and
analogue cephalometric measurements assessed with the sandwich
technique. Am J Orthod Dentofacial Orthop. 2006 Mar;129(3):345-51.
91. Houston WJ. The analysis of errors in orthodontic measurements. Am
J Orthod. 1983 May;83(5):382-90.
10. ŢIVOTOPIS
Mihovil Strujić, disertacija
150
Mihovil Strujić je roĎen u Livnu, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu i
prirodoslovno-matematičku gimnaziju je završio u Splitu.
1998. godine je upisao Stomatološki fakultet gdje je diplomirao 2004. godine
unutar 10% studenata s najvišim prosjekom u generaciji s temom:
„Mogućnosti primjene lasera u suvremenoj ortodonciji“ pod mentorstvom
doc.dr.sc. Martine Šlaj.
2004. godine postaje asistent na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu i znanstveni novak pod mentorstvom prof.dr.sc. Mladena Šlaja.
2005. godine upisuje poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje
akademskog stupnja magistar znanosti nakon kojeg 2007. godine brani
magistarski rad s naslovom: „Učestalost dento-dentalnog nestrazmjera kod
ortodontskih pacijanata“ pod mentorstvom prof.dr.sc. Senke Meštrović.
2010. godine polaţe specijalistički ispit iz ortodoncije, a iste godine postaje i
tajnik Hrvatskog ortodontskog društva.
Autor je više znanstvenih radova u meĎunarodnim časopisima iz područja
ortodoncije, kao i bibliografije časopisa Acta stomatologica Croatica.
Član je brojnih profesionalnih društava kao što su: Hrvatsko ortodontsko
društvo, World Federation of Orthodontists, American Association of
Ortodontists i European Orthodontic Society. Delegat je Hrvatske u European
Federation of Orthodontic Specialists Associations.
Certificirani je programer razine Microsoft Certified Professional Developer.
Top Related