ORGANON - · PDF file„Homonimi" 1 se zovu stvari koje imaju samo zajed - ni čko ime,...

354
Naslov originala: ΑΡΙΣΤΟΤΕΛΗΣ ΟΡΓΑΝΟΝ Graece ex recensione Immanuelis Bekkeri Edidit Academia regia Borussica. vol. I—II. Berolini 1831. ARISTOTELES ORGANON SA STAROGRČKOG PREVELA dr KSENIJA ATANASIJEVIC PREDGOVOR NAPISAO dr BOGDAN ŠEŠIĆ KULTURA 1970. BEOGRAD

Transcript of ORGANON - · PDF file„Homonimi" 1 se zovu stvari koje imaju samo zajed - ni čko ime,...

Naslov originala:

ΑΡΙΣΤΟΤΕΛΗΣ ΟΡΓΑΝΟΝ

Graece ex recensione Immanuelis Bekkeri

Edidit Academia regia Borussica. vol. I—II.

Berolini 1831.

ARISTOTELES

ORGANON

SA STAROGRČKOG PREVELA

dr KSENIJA ATANASIJEVIC

PREDGOVOR NAPISAO

dr BOGDAN ŠEŠIĆ

KULTURA 1970. BEOGRAD

PRVI DEO

KATEGORIJE

„Homonimi"1 se zovu stvari koje imaju samo zajed-ničko ime, dok im je različit pojam suštine označen ime-nom. Tako se, na primer, ime „životinja" upotrebljava da označi kako jednog stvarnog tako i jednog naslikanog čoveka. A ove dve stvari imaju samo zajedničko ime, dok im je pojam suštine, označen imenom, različit. Jer, ako se želi objasniti šta u svakoj od njih [od te dve stvari] znači suština životinje, — treba za svaku od njih dati svojstvenu definiciju.

„Sinonimi"2 se zovu stvari koje imaju zajedničko ime i identičan pojam suštine označen imenom. Tako se, na primer, i čovek i vo nazivaju životinjom. Jer čovek i vo nazvani su zajedničkim imenom životinje, i njihova defini-cija je ista. Jer, ako se želi objasniti definicija svakoga od njih i reći šta je suština životinje kod svakoga od njih, tada treba dati istu definiciju.

Najzad, „paronimi"3 se zovu stvari koje se razlikuju od neke druge stvari u padežu, i po njenom imenu se nazivaju. Tako se gramatičar naziva po gramatici, a hra-bar čovek po hrabrosti.

* Pojedine glave u originalu Organona nemaju podnaslova, nego su, jednostavno, odvajane. Kao neki strani prevodioci Organona, naročito Tricot i Rolfes, mi smo stavljali podnaslove glavama, jer tako filozofovo veoma teško i često mutno izlaganje postaje donekle preglednije. — Prev.

5

Glava d r u g a

[Ο RAZNIM IZRAZIMA]

Što se tiče reci, jedne se govore prema nekoj vezi, a druge bez veze. Prema nekoj vezi se, na primer, kaže: „čovek trči", „čovek pobeđuje", a bez veze, na primer: „čovek", „vo", „trči", „pobeđuje".

Od bića jedna su afirmirana ο nekom subjektu i ako nisu ni u jednom subjektu4; tako, na primer, „čovek" je afirmiran ο nekom subjektu, to jest ο jednom izvesnom čoveku, ali on nije ni u jednom subjektu. Druge stvari5 su u jednom subjektu, ali nisu afirmirane ni ο jednom subjektu (a pod izrazom ,,u jednom subjektu"6 podrazu-mevam ono što — pošto se ne nalazi u subjektu kao njegov deo, — ne može biti odvojeno od onoga u čemu se nalazi). Na primer, jedna izvesna gramatička nauka postoji u subjektu, to jest u duši, ali ona nije afirmirana ο nekom subjektu. I izvesno belo nalazi se u jednom subjektu, na-ime, u telu (jer svaka boja jeste u jednom telu), ali ono nije afirmirano ni ο kom subjektu. A druga bića7 su u isto vreme afirmirana ο jednom subjektu, i [nalaze se] u jednom subjektu. Tako, na primer, nauka je u jednom subjektu, naime, u duši, i ona je afirmirana ο jednom subjektu, ο gramatici. Najzad, druga bića8 nisu ni u jednom subjektu niti su afirmirana ο jednom subjektu, na primer, „ovaj čovek" i „ovaj konj", — jer nijedno biće ove prirode [vrste] nije u subjektu niti je afirmirano ο jednom subjektu.

U apsolutnom smislu govoreći, ono što je nedeljivo [individue] i ono što je po broju jedno nisu nikad afirmi-rani ο jednom subjektu9; međutim, neke [od partikularnih akcidencija] ništa ne sprečava da budu u istom subjektu. Jer jedna izvesna gramatička nauka jeste u jednom sub-jektu, ali nije afirmirana ni ο jednom subjektu.

Glava t r e ć a

[PREDIKAT PREDIKATA. — VRSTE I RODOVI]

Kad je jedna stvar pridana nekoj drugoj stvari kao [svome] subjektu, — tada sve što je afirmirano ο predikatu treba da bude [afirmirano] i ο subjektu. Na primer, čovek" je pridat jednom određenom čoveku, a „životinja" je pridata „čoveku". Prema tome, i jednom određenom čoveku treba pridati [pojam] „životinja", jer jedan određeni čovek je i čovek i životinja.

Ako su vrste različite, a nisu podređene jedne dru-gima, i same njihove razlike biće specifično druge. Uz-mimo, na primer, [pojmove] „životinja" i „nauka". Razlike među životinjama jesu: „koje hodaju nogama" i „dvo-nožne", „krilate" i „vodene". Od ovih razlika nijedna ne važi za „nauku", — jer se jedna nauka ne razlikuje od druge nauke time što je dvonožna. Međutim, vrste koje su podređene jedne drugima ništa ne sprečava da imaju iste [specifične] razlike. Jer, više vrste su predikati nižih vrsta, tako da će sve razlike predikata važiti i za subjekt.

Glava č e t v r t a

[DESET KATEGORIJA]

Svaka bez ikakve veze iskazana reč označava ili sup-stanciju, ili kvantitet, ili kvalitet, ili relaciju [odnos], ili mesto [gde], ili vreme [kad], ili položaj, ili posedovanje, ili delanje, ili trpljenje.10

Supstancija — kazano jednom rečju — jeste, na pri-me?: „čovek", „konj"; kvantitet je, na primer: „dug dva lakta", „dug tri lakta"; kvalitet je, na primer: ,,beo", „vičan gramatici"; odnos je, na primer: „duplo", „pola", „veći"; mesto je, na primer: „u Likeju", „na agori"; vreme je, na primer: „juče", „prošle godine"; položaj je, na pri-mer: „on leži", „on sedi"; posedovanje je, na primer: „on je obuven"; „on je naoružan"; delanje je, na primer: „on

6 7

seče", „on gori"; trpljenje je, na primer: „on je isečen"; „on je izgoreo".

Nijedan od ovih termina ne potvrđuje i ne odriče ništa u sebi i po sebi, nego afirmacija ili negacija postaju tek međusobnim povezivanjem. Jer, izgleda da je svako potvrđivanje i svako odricanje istinito ili lažno. Međutim, nema ni istinitog ni lažnog za izraze koji nisu ni u kakvoj povezanosti, kao što su, na primer: „čovek", „beo", „trči", „pobeđuje".

Glava peta

[SUPSTANCIJA]

Supstancija11, u najsvojstvenijem, i prvom, i glavnom smislu, jeste ono što nije ni afirmirano ο jednom subjektu niti je u jednom subjektu, — kao, na primer, jedan od-ređeni čovek ili jedan određeni konj.

„Druge supstancije" nazivaju se rodovi u kojima su sadržane supstancije uzete u prvom smislu12, a rodovima treba dodati i vrste ovih rodova. Tako, na primer, jedan određeni čovek spada u rod čoveka, a vrsta ovoga roda je životinja. Ove [poslednje] supstancije zovu se „druge", — kao što su, na primer, čovek i životinja.

Iz rečenoga je jasno da predikat mora biti afirmiran ο subjektu kako prema imenu tako i prema pojmu. Tako je, na primer, „čovek" afirmiran ο jednom subjektu, upravo ο jednom određenom čoveku. S jedne strane, pri-dato mu je ime čoveka, pošto se individui pridaje ime čoveka13. Ali i definicija čoveka biće isto tako pridata jednom određenom čoveku. Jer, jedan određeni čovek jeste u isto vreme čovek i životinja, i tako će ime i pojam biti podjednako pridati subjektu.

Kad su u pitanju bića koja su u jednom subjektu14, većinom ni njihovo ime ni njihova definicija nisu pridati subjektu. Međutim, u izvesnim slučajevima ništa ne stoji na putu da ime bude pridato subjektu, — ali za definiciju je to nemoguće. Tako, na primer, belo, kad se nalazi na jednom

telu, kao subjektu, pridato je ovom subjektu (jer se telo naziva belim); međutim, definicija belog nikad ne može biti pridata telu.

Sve ostalo15 ili je afirmirano ο prvim supstancijama, koje su uzete kao subjekti, ili se nalazi u samim ovim subjektima. To proizlazi jasno iz pojedinačnih primera koji se uzimaju u obzir. Uzmimo, na primer, da je termin „životinja" pridat čoveku; prema tome, termin „životinja" biće pridat jednom određenom čoveku. Jer, kad on ne bi bio pridat jednom određenom čoveku, on ne bi bio [pridat] ni čoveku uopšte. Uzmimo još jedan primer: boja je u telu; prema tome, ona isto tako mora biti u jednom odre-đenom telu. Jer, ako nije ni u jednom pojedinačnom telu, tada neće biti ni u telu uopšte. Prema tome, sve drugo je ili afirmirano ο prvim supstancijama, koje su uzete kao subjekti, ili se nalazi u samim tim subjektima. A iz toga izlazi da kad ne bi postojale te prve supstancije, nijedna druga stvar ne bi mogla postojati. Od drugih supstancija, rod je više supstancija nego vrsta. Naime, rod je bliži prvoj supstanciji [nego vrsta]. Jer, ako se nastoji da se objasni priroda prve supstancije, to će se učiniti jasnije i tačnije ako se ona objasni pomoću roda nego [ako se objasni] pomoću vrste. Tako, ako se nastoji da se opiše jedan određeni čovek, ovo će se jasnije učiniti ako se kaže da je to čovek nego ako se kaže da je to životinja. Jer, prvo je svojstvenije pojedinačnom čoveku, a drugo je opštije. Isto tako, jasnije će se objasniti priroda jednog određenog drveta ako se ono označi kao drvo nego ako se označi kao biljka. Sem toga, prve supstancije na-zvane su supstancijama u prevashodnom smislu, zbog toga što su one supstrat svega drugog i što je sve drugo ο njima afirmirano, ili se u njima nalazi. Kao što se prve supstancije odnose prema svemu drugom isto se tako rod odnosi prema vrsti. Jer, rod je supstrat za vrstu; vrste su afirmirane od rodova, ali rodovi nisu afirmirani od vrsta. Iz toga, isto tako, izlazi da je rod više supstancija nego [što je to] vrsta. Ali od rodova koji nisu vrste jedan nije [ni u čemu] više supstancija nego drugi. Kad se jedan određeni Čovek

8 9

označi kao čovek, tada se ο njemu ne kaže ništa svojstve-nije nego kad se ο jednom određenom konju kaže da je konj. Isto tako, i kod prvih supstancija jedna nije više supstancija nego druga. Jer, jedan određeni čovek ni u čemu nije više supstancija nego jedan određeni νο1β.

Sa razlogom su, dakle, posle prvih supstancija, od svega ostalog samo rodovi i vrste nazvani drugim supstan-cijama17. Jer [od svih predikata], oni jedini objašnjavaju prvu supstanciju po njenom značenju. Naime, ako se želi objasniti šta je jedan određeni čovek, i ako se to učini pomoću roda ili pomoću vrste, — daće se objašnjenje njegove svojstvenosti, koje će se učiniti tačnijim ako se kaže da je to čovek nego ako se kaže da je to životinja. Međutim, ako bi se pripisala čoveku svaka druga oznaka, to bi značilo učiniti objašnjenje netačnim, — kao, na pri-mer, kad se kaže da je on beo, ili da trči, ili nešto slično. Tako su sa razlogom, između svih ostalih, samo ovi poj-movi [rodovi i vrste] nazvani supstancijama. Sem toga18, prve supstancije, zato što su supstrat svega drugog, na-zvane su supstancijama u najsvojstvenijem smislu reci. Ali, onako kako se prve supstancije odnose prema svemu dru-gom, tako se rodovi i vrste prvih supstancija odnose prema svemu drugom; jer, od vrsta i rodova afirmirano je sve drugo. Kad se jedan određeni čovek nazove gramatičar, time se kaže da su, isto tako, gramatičar i čovek i živo-tinja. A isto je i za sve druge slučajeve.

Ono što opšte važi za svaku supstanciju jeste da ne bude u jednom subjektu. Prva supstancija niti je u jednom subjektu niti je atribut jednog subjekta. Za druge sup-stancije jasno je iz sledećeg da se ne nalaze u subjektu. Čovek je atribut jednog subjekta, — naime, jednog odre-đenog čoveka, — ali čovek nije u subjektu. Jer, čovek nije u jednom određenom čoveku. Isto važi i za životinju, koja je atribut jednog subjekta, upravo jednog određenog čoveka, ali životinja nije u jednom određenom čoveku. Zatim, ništa ne sprečava, kad su u pitanju stvari koje su u jednom subjektu, da se, u izvesnim slučajevima, njihovo ime prida samom subjektu, dok je nemoguće da mu se

prida njihov pojam [njihova definicija]. Međutim, što se tiče drugih supstancija, može se pridati subjektu i njihov pojam [njihova definicija] i njihovo ime. Naime, pojam [definicija] čoveka pridaće se jednom određenom Čoveku, a pojam životinje isto tako.19 Iz toga izlazi da se supstancija ne može ubrajati u stvari koje su u jednom subjektu. Ali, ovo nije nikakva svojstvenost supstancije, jer ni razlika nije u jednom subjektu. „Koji hoda nogama" i „dvonožni" afirmirani su ο jednom subjektu, — naime, ο čoveku, — ali nisu u jednom subjektu, jer „dvonožni" i „koji hoda nogama" nisu u čoveku. I pojam [definicija] razlike afirmiran je ο onome ο čemu je sama razlika afirmirana. Tako, na primer, ako je „koji hoda nogama" afirmirano ο Čoveku, i pojam [definicija] „koji hoda nogama" biće isto tako afirmiran ο čoveku, pošto čovek hoda nogama.

Ne smemo biti zbunjeni time što se delovi supstancije nalaze u celini kao u jednom subjektu, niti smemo straho-vati da bismo morali smatrati kako ti delovi nisu supstan-cija. Kad smo rekli da su stvari u jednom subjektu, time nismo mislili da se one u njemu nalaze kao delovi u celini.

Odlika [drugih] supstancija i razlika jeste ta što su one u svim slučajevima pridavane u sinonimnom smislu. Jer, svi njihovi atributi imaju kao subjekte ili individue, ili vrste. Iz prve supstancije ne proističe nikakva kategorija, pošto ona sama nije afirmirana ni ο jednom subjektu. Ali, kod drugih supstancija rod je afirmiran ο individui, a vrsta je afirmirana i ο rodu i ο individui. Isto tako, i razlike su afirmirane ο rodovima i ο individuama. Ali, prve supstancije pretpostavljaju i pojam [definiciju] rodova i pojam [definiciju] vrsta, a rod [pretpostavlja pojam] vrste. Jer, sve što je rečeno ο predikatu biće isto tako rečeno ο subjektu. Isto tako, rodovi i individue pretpostavljaju i pojam [definiciju] razlika. Ali, rekli smo da su sinonimi stvari kojima je i ime zajedničko i pojam identičan. Prema tome, uvek kad su predikati supstancije i razlike, pridavanje se vrši u sinonimnom smislu.

10 11

Svaka supstancija izgleda da označava jedno određeno biće20. A za prve supstancije neosporno je i istinito da one označavaju jedno određeno biće, jer je izražena stvar individuum i brojno jedinstvo. A za druge supstancije moglo bi, isto tako, izgledati, zbog oblika njihovog imena, da one označavaju određeno biće, — kao kad, na primer, kažemo „čovek" ili „životinja". Ali to nije istina, nego se pre u ovom slučaju označava nešto kvalitativno. Jer, ovde subjekt nije jedan, kao u slučaju prve supstancije, nego je „čovek" pridan mnogim subjektima, a isto tako i „životinja". Međutim21 [rod i vrsta], ne označavaju kvalitet na apsolutni način, kao [što bi to činilo] belo. Naime, belo ne označava ništa drugo nego kvalitet. Među-tim, rod i vrsta određuju kvalitet u odnosu na supstanciju; oni upravo označavaju supstanciju jednog određenog kva-liteta. Ova odredba ima veći obim kod vrste nego kod roda, jer onaj ko kaže „životinja" obuhvata vise [veći broj bića] nego onaj ko kaže „Čovek".

Ali, supstancijama pripada i to [ali supstancije se odlikuju i time] da [što] nemaju nikakvu kontrernu sup-rotnost. Jer, šta bi prvoj supstanciji, — na primer, jednom određenom Čoveku ili jednoj određenoj životinji, — moglo biti kontrerno? Njoj ništa nije kontrerno. Ali ni čoveku i životinji23 ništa nije kontrerno suprotno. Ovo nije svoj-stveno supstanciji nego se nalazi i kod mnogih drugih kategorija, — kao, na primer, kod kvantiteta. Ništa nije kontrerno suprotno „dugačkom dva lakta" ili „dugačkom tri lakta", kao ni broju deset, niti čemu tome sličnom, — sem ako se tvrdi da je ono što je mnogo kontrerno onom što je malo, ili da je veliko kontrerno malom. Ali, kad je reč ο određenim veličinama, nijedna nije kontrerna drugoj.

Sem toga, izgleda da supstancija ne dopušta „više" ili „manje". Ovim ne mislim da jedna supstancija ne bi mogla biti više ili manje supstancija od druge supstancije (jer to je činjenica, prema našem gornjem objašnjenju23) nego [mislim] da se ne može reći da svaka supstancija može biti više ili manje ono što je u sebi [Što je u svojoj

bitnosti]. Tako, na primer, ova supstancija, ovaj čovek neće više ili manje biti čovek nego što je on sam, ili nego neki drugi čovek. Jedan čovek nije više Čovek od drugog [čoveka], na način na koji se kaže da je belo više ili manje belo od drugog belog i da je lepo više ili manje lepo od drugog lepog. Za jednu istu stvar može se reći da je nešto više ili manje od nje same; tako, na primer, da je jedno belo telo sad belje nego ranije i da je jedno toplo telo više i manje toplo. Ali, za supstanciju se ne može reći da je ni više ni manje nego ono Što je. Čovek sad ne biva nazivan više čovek nego ranije, a isto tako i nijedna od drugih stvari koje su supstancije. Tako, dakle, za supstanciju ne važi „više" i „manje".

Ali supstanciji je, izgleda, najviše svojstveno da — i ako ostaje identična i po broju jedna — može da prima kontrerne suprotnosti24. Kod svih drugih stvari koje nisu supstancije ne može se pokazati takva stvar koja, i ako je po broju jedna, može da prima kontrerne suprotnosti. Tako, na primer, boja, koja je po broju jedna i identična, ne može biti bela i crna, kao što i jedna radnja, identična i po broju jedna, ne može biti dobra i rđava. A isto važi i za sve druge stvari koje nisu supstancije. Ah' supstancija, i ako ostaje po broju jedna i identična, može da prima kontrerne suprotnosti. Tako, na primer, jedan određeni čovek, i ako je jedan i isti, jeste čas beo, a čas crn; čas topao, a čas hladan; čas rđav, a čas dobar.

Međutim, tako nešto ne pokazuje se ni kod čega drugog, sem ako se ne učini prigovor, i ako se ne kaže da sud i mišljenje mogu da prime kontrerne suprotnosti. Naime, isti izraz može izgledati istinit i lažan. Ako je, na primer, istinit iskaz: „ovaj čovek sedi", — tada će taj isti iskaz biti lažan kad on ustane. Isto je tako i sa miš-ljenjem. Ako se istinito misli da ovaj Čovek sedi, tada će se pogrešno misliti, kad čovek ustane, a ο njemu se zadrži isto mišljenje.

Ali čak ako se ovo [ovaj prigovor] i prihvati, ipak postoji razlika u načinu [primanja kontrernih suprotnosti]. Što se tiče supstancija, one mogu primati suprotnosti

12 13

kad promene same sebe. Tako je hladno promenom postalo iz toplog (dobilo je drugi kvalitet), a crno je postalo iz belog, a dobro iz zlog. Isto je tako i za sve druge supstan-cije, — svaka od njih, kad se promeni, postaje sposobna da primi kontrerne suprotnosti. Međutim, sud i mišljenje ostaju u svakom odnosu i na svaki način sami u sebi nepromenjeni; stvar mora biti pokrenuta [promena mora nastupiti u objektu] da bi u njima postala kontrerna sup-rotnost. Jer, izraz: „ovaj čovek sedi" ostaje identičan, i samo prema kretanju stvari [prema promeni predmeta] on se označava čas kao istinit, a čas kao lažan. Isto važi i za mišljenje. Tako bi bar na način [na koji se stvari događaju] svojstvenost supstancije bila njena sposobnost da prima kontrerne suprotnosti pomoću svojstvene promene.

Nije istinita pretpostavka da suđenje i mišljenje mogu izuzetno primati kontrerne suprotnosti. Jer, ako se suđenje i mišljenje označe kao sposobni da primaju kontrerne suprotnosti, to nije zbog toga što oni u sebi trpe promenu nego zato što se ta izmena izvršila u drugom predmetu. Jer, postojanje ili nepostojanje stvari čini suđenje istinitim ili lažnim, a ne [čini ga takvim] sama sposobnost suđenja da prima kontrerne suprotnosti. Naime, suđenje i mišljenje ne mogu da se pokrenu [da se promene] ni na koji način i ničim; oni, dakle, ne mogu da prime kontrerne suprot-nosti, pošto nikakva promena ne može da se dogodi u njima. Ali, pošto sama supstancija u sebi pretpostavlja kontrerne suprotnosti, za nju se može reći da prima suprot-nosti. Naime, ona podjednako prima bolest i zdravlje, i belinu i crnilo. I pošto ona sama [supstancija] prima svaki kvalitet ove vrste, može se reći da ona prima kontrerne suprotnosti. To je, naime, svojstveno supstanciji što ona, iako ostaje identična i po broju jedna, prima kontrerne suprotnosti na osnovu njene sopstvene promene.

Neka toliko bude rečeno ο supstanciji.

Glava š e s t a

[KVANTITET]

Kvantitet25 je delom diskretan, delom kontinuiran, i sastoji se bilo iz delova koji imaju položaj jedan prema drugom, bilo iz delova koji nemaju položaj jedan prema drugom. Primeri za diskretan kvantitet jesu broj i govor; a primeri za kontinuirani kvantitet jesu linija, površina, telo, a sem toga, još vreme i mesto.

Delovi broja nemaju nikakvu zajedničku granicu gde bi se [ti delovi] dodirivali26. Tako, na primer, pošto je pet deo [broja] deset, pet i pet ne dodiruju se ni na kakvoj zajedničkoj granici nego su odvojeni [diskretni]. Isto tako, tri i sedam ne dodiruju se ni na kakvoj zajedničkoj granici. I, uopšte, kod broja se ne može naći nikakva zajednička granica između njegovih delova, nego su ovi uvek odvo-jeni. Dakle, broj je diskretan kvantitet.

Isto tako, i govor je diskretan kvantitet. Jasno je da je govor kvantitet, pošto se on meri po kratkim i dugim slogovima. Mislim ovde na govor koji je izražen glasom. Naime, nema nikakve zajedničke granice gde se njegovi delovi dodiruju.27 Jer, nema zajedničke granice gde se slogovi dodiruju nego je svaki slog odvojen [diskretan] u samome sebi i sam sobom.

Međutim, linija je kontinuirana. Jer, moguće je ime-novati jednu zajedničku granicu gde se njeni delovi dodi-ruju, — to je tačka. A za površinu je to [ta granica] linija, jer se delovi površine isto tako dodiruju na jednoj za-jedničkoj granici. Isto tako, i za telo se može naznačiti jedna zajednička granica, — linija ili površina, — gde se delovi tela dodiruju.

Isto tako, vreme i mesto imaju ovu vrstu kvantiteta. Jer, sadašnje vreme se dodiruje s prošlim i s budućim [vremenom].

Dalje, mesto je kontinuum [kontinuirani kvantitet]. Jer, delovi jednoga tela zauzimaju izvesno mesto, a pošto se ovi delovi dodiruju na zajedničkoj granici, proizlazi

14 15

da se i delovi mesta, koje svaki deo tela zauzima, i sami dodiruju na istoj granici kao delovi tela. Tako je i mesto kontinuirano, pošto se njegovi delovi dodiruju na jednoj zajedničkoj granici.

Sem toga28, kvantitet se sastoji iz delova koji imaju među sobom uzajamni položaj, ili iz delova koji nemaju među sobom uzajamni položaj. Tako, na primer, delovi linije imaju među sobom uzajamni položaj; svaki od njih leži na jednom određenom mestu, i ο svakom se može, za razliku od drugih delova, utvrditi gde on leži u površini i sa kojim se drugim delovima dodiruje. A i delovi povr-šine zauzimaju jedan određeni položaj, jer se isto tako može utvrditi gde svaki deo leži i koji se delovi dodiruju. A isto važi i za delove tela i mesta.

Međutim, za broj se ne može pokazati da njegovi delovi imaju izvestan uzajamni položaj niti da negde leže, ili [utvrditi] koji se delovi uzajamno dodiruju. A to se, isto tako, ne može ni kad je u pitanju vreme, jer nijedan deo vremena ne traje, — a kako bi ono što ne traje moglo imati neki položaj? Pre bi se moglo reći29 da vreme [upravo: delovi vremena] ima jedan izvestan red, na osnovu koga je jedan deo vremena raniji, a drugi docniji. A isto tako, i broj [ima jedan izvestan red], jer se jedan broji pre dva, a dva pre tri, i tako [na osnovu toga može se reći da] brojevi imaju izvestan red, ali se kod njih ne može naći položaj. Za govor važi isto: nijedan njegov deo ne traje, i zato ono što je rečeno — rečeno je, i to je nemoguće povratiti. Tako delovi govora ne mogu imati položaj, pošto ništa od njih ne traje. Tako se kvantitet sastoji iz delova koji imaju položaj i iz drugih koji nemaju položaj.

Kvantitativnim u pravom smislu nazvane su samo stvari ο kojima smo govorili; sve drugo, međutim, kvanti-tativno je samo akcidentalno30. Posmatrajući ove prve [kvantitete u pravom smislu], mi nazivamo druge stvari kvantitetima. Tako se, na primer, kaže da je belo veliko zbog toga što zauzima veliku površinu, i da je radnja duga, i da je kretanje dugo, zato što mnogo vremena ispu-njavaju. Jer, nijedna od ovih odredaba nije po sebi i kao

takva nazvana kvantitetom. Ako, na primer, treba obja-sniti dužinu jednog događaja, ona će se odrediti vremenom, i reći će se da se ovaj [događaj] desio u toku jedne godine, ili nešto tome slično. A ako treba utvrditi dokle dopire belo, to će se odrediti prema površini, i kazaće se da se ono prostire dotle dokle se prostire površina. Tako će se, u pravom smislu i po sebi, samo ono ο čemu smo govorili označiti kao kvantitet, — ostalo nije kvantitet po sebi nego, ako je kvantitet, to može biti samo akcidentalno.

Dalje, kvantitet nema nikakvu kontrernu suprotnost.31

Što se tiče određenih kvantiteta, jasno je da oni nemaju kontrernih suprotnosti; takav je, na primer, slučaj sa duži-nom od dva ili od tri lakta, ili s površinom, ili s nekim drugim kvantitetom te vrste, za koji ne postoji kontrerna suprotnost. Hoće li se smatrati da je mnogo kontrerno suprotno onome čega je malo(όλίγω),ili daje veliko kont-rerno suprotno malom (µικρώ)? Ali sve to ne spada u kvan-titativno, nego u relativno, jer ništa, posmatrano u sebi i po sebi, ne naziva se velikim ili malim, nego samo ukoliko se odnosi na nešto drugo. Tako se, na primer, planina naziva malom, a zrno prosa velikim zbog toga što je zrno prosa veće nego druge stvari iste vrste, a što je planina, isto tako, manja nego druge stvari iste vrste. Ovde, dakle, imamo odnos prema drugoj stvari, — jer kad bi se govorilo ο malom ili ο velikom po sebi, ne bi se nikad moglo reći da je planina mala, ili da je zrno prosa veliko. Uzmimo, opet, drugi primer. Mi kažemo da u jednom selu ima mnogo stanovnika, a da ih u Atini ima malo, i ako su oni ovde daleko mnogobrojniji; i da u kući ima mnogo sveta, a u pozorištu malo, i ako ih ovde ima mnogo više. Isto tako: „dugačko dva lakta", i „dugačko tri lakta", i sve druge veličine ove vrste označavaju kvantitet, dok veliko ili malo ne označavaju kvantitet već pre odnos, jer se veliko i malo posmatraju u odnosu na drugu stvar. Tako je očevidno da su ovi izrazi relativni.

Ali32, bilo da smatramo ili da ne smatramo ove izraze kao kvantitete, oni ipak nemaju nikakvu kontrernu suprot-nost. Jer, kako bi se mogla pridati kontrerna suprotnost

16 2 Organon 17

onome što se ne može uzeti u sebi i po sebi već samo u odnosu na drugu stvar?

Sem toga33, ako veliko i malo treba da budu kontrerni, iz toga će proizaći da isti subjekt može istovremeno primati kontrerne suprotnosti i da su stvari same sebi kontrerne. Katkad se događa da je ista stvar u isto vreme velika i mala. Naime, jedna ista stvar je mala u odnosu na jedan izvestan predmet, a velika u odnosu na neki drugi [predmet]. Iz toga izlazi da ista stvar u isto vreme može biti velika i mala i, prema tome, da ona istovremeno prima kontrerne suprot-nosti. Ali ništa, kako se čini, ne može u isto vreme dopustiti kontrerne suprotnosti. Uzmimo, na primer, supstanciju. Supstancija može da primi kontrerne suprotnosti, ali čovek nije u isto vreme bolestan i zdrav. Isto tako, ništa nije u isto vreme belo i crao. Uopšte, ne postoji ništa drugo što istovremeno dopušta kontrerne suprotnosti. Ali, desiće se da stvari budu same sebi sopstvene kontrerne suprotnosti. Jer, ako je veliko kontrerno suprotno malom i ako je ista stvar u isto vreme velika i mala, — jedna ista stvar34 biće kontrerno suprotna samoj sebi. Ali nemoguće je da nešto bude kontrerno suprotno samom sebi. Dakle, veliko nije kontrerno suprotno malom niti je ono čega je mnogo kontrerno suprotno onome čega je malo. Iz toga izlazi da, čak i ako se smatra da ovi izrazi nisu relativni nego da su kvantitativni, — oni ipak neće imati nikakve kontrerne suprotnosti.

Ali, naročito kad je u pitanju mesto35, kontrarijetet izgleda da pripada kvantitetu. Ono što je gore stavlja se kao kontrerno suprotno onome što je dole, a pri tome se naziva „dole" središni predeo, — zato što je najveće rasto-janje ono od središta do krajeva vaseljene. Izgleda da se iz ovih kontrernih suprotnosti izvodi i definicija drugih kontrernih suprotnosti, i to zato što su termini koji su, u istoj vrsti, udaljeni jedan od drugog najvećom razdaljinom, definisani kao kontrerno suprotni36.

Ne izgleda da je kvantitet sposoban za „više" i „ma-nje".37 Uzmimo kao primer „dug dva lakta". Jedna stvar duga dva lakta nije duža nego druga [koja ima dva lakta].

Ni kod broja nije drukčije [i kod broja ne postoji „više" ili „manje"]: tako, na primer, tri upoređeno sa pet nije više tri, a pet upoređeno sa tri nije više pet. Isto tako, ne kaže se da je jedno vreme više vreme od drugog nekog vremena. Od svih navedenih kvantiteta nema nijednog kome bi se moglo pridati „više" ili „manje". Prema tome, kvantitet nije sposoban za „više" i „manje".

Ali, najviše je svojstveno kvantitetu to što mu se može pridati jednako i nejednako38. Jer ο svakom od kvantiteta ο kojima smo govorili kaže se da je jednak ili nejednak. Tako se, na primer, kaže ο telu da je i jednako i nejednako [nekom drugom telu], i ο vremenu da je i jednako i nejed-nako [nekom drugom vremenu]. Isto važi i za sve druge kvantitete koje smo naveli i od kojih se svakom može pridati jednako i nejednako. Za sve ostale odredbe, koje nisu kvantiteti, ne može se ni na koji način, izgleda, reći da su jednake ili nejednake. Tako, na primer, ο stanju se nikako ne može reći da je jednako ili nejednako, nego bi se pre moglo reći da je slično [i neslično]. Isto tako, ο belome se ni na koji način ne može reći da je jednako i nejednako već da je slično [i neslično]. Ono što je naj-svojstvenije na kvantitetu jeste da mu se može pridati jednako i nejednako.

Glava sedma

[ODNOS — RELACIJA]

Relativnima se zovu one stvari čije se celo biće sastoji u tome što se za njih kaže da zavise od drugih stvari, ili da se na neki drugi način odnose na drugu stvar39. Tako, na primer, „veće" je ono čije se celo biće sastoji u tome da bude rečeno ο nekoj drugoj stvari, jer se kaže da je ono veće od nečega [drugog]. A dvostruko je ono čije se celo biće sastoji u tome da bude rečeno ο nekoj drugoj stvari, jer se kaže da je ono dvostruko [veće] od nečega. Isto važi i za sve druge odnose ove vrste.

Isto tako, relativni su sledeći izrazi: držanje, stanje, opažanje, nauka, položaj.40 Biće svih ovih izraza sastoji

18 2* 19

se u tome što se za njih kaže da zavise od [neke] druge stvari, — inače nisu ništa. Tako se za držanje kaže da je držanje nečega, a za nauku da je nauka ο nečemu, a za položaj da je položaj nečega — i tako dalje.

Prema tome, relativni su oni izrazi čija se suština sastoji u tome da se za njih kaže da zavise od drugih stvari, ili da se na neki drugi način odnose na neku drugu stvar. Tako se za planinu kaže da je velika prema nekoj drugoj stvari [upoređena s nekom drugom stvari], jer je planina nazvana velikom u odnosu na neku stvar: a slično je nazvano slično nečemu, a i drugi izrazi ove vrste nazvani su isto tako u odnosu na nešto. Isto tako, i ležanje, i stajanje, i sedenje jesu određeni položaji, a sam položaj je relativan41. Ali ležanje, ili stajanje, ili sedenje nisu sami položaji, nego su paronimno nazvani prema naznačenim položajima.

Relativni pojmovi mogu imati kontrerne suprotnosti.42

Tako je, na primer, vrlina kontrerno suprotna poroku, pošto su oba relativni pojmovi, a znanje je kontrerno suprotno neznanju. Međutim, svi relativni pojmovi nemaju kontrerne suprotnosti. Dvostruko, trostruko i svaki drugi izraz ove vrste nemaju kontrernu suprotnost.

Izgleda da su relativni pojmovi sposobni i za „više" i „manje".43 Kaže se da je nešto više i manje slično i ne-slično, i više i manje jednako i nejednako. Ovde je i jedno i drugo relativno. Jer, za slično se kaže da je nečem slično, a za neslično da je nečem neslično. Ali svi relativni poj-movi nisu sposobni za „više" i „manje". Ο dvostrukom se ne kaže da je više ili manje dvostruko, a, isto tako, ni ο jednom takvom izrazu.

Dalje, svi relativni pojmovi imaju svoje korelativne pojmove.44 Tako se, na primer, kaže da je rob—rob gospo-dara, a da je gospodar — gospodar roba, a da je dvostruko — dvostruko od pola, a da je pola — pola od dvostrukog, a da je veće — veće od manjeg, a da je manje — manje od većeg. Isto je tako i sa svim drugim relativnim pojmo-vima, samo ponekad u govoru postoji razlika u padežu. Tako se saznanje naziva saznanjem onoga što se može

saznati; a ono što se može saznati [naziva se] onim što se može saznati saznanjem; a opažanje [naziva se] opažanjem onoga što se može opaziti, a ono što se može opaziti [na-ziva se] onim što se može opaziti opažanjem.

Međutim, ima slučajeva kad izgleda kao da nema korelacije; to biva kad ono što stoji u odnosu nije navedeno prema njegovoj svojstvenosti nego je učinjena pogreška u izražavanju. Ako se, na primer, navelo krilo kao izraz odnosa za pticu, tada nema korelacije između ptice i krila. Jer nije na svojstven način utvrđen prvi odnos — odnos krila prema ptici. Naime, ne govori se ο krilu kod ptice ukoliko je ona ptica, nego ukoliko je krilata, jer ima mnogo drugih krilatih bića koja nisu ptice. Iz toga izlazi da, kad je odnos naveden na njemu svojstven način, tada postoji i korelacija. Tako je, na primer, krilo — krilo krilatog, a krilato je krilato krilom.

Ponekad je, isto tako, nužno da se stvori posebna reč kad ne postoji nijedna reč da označi na svojstven način izraz jednog odnosa. Tako, na primer, postaviti krmu kao relativnu lađi, ne znači izraziti tačno odnos. Jer, ο krmi se ne govori kod lađe, ukoliko je ona lađa, pošto postoje lađe koje nemaju krme. Tako nema korelacije, jer se ne kaže da je lađa — lađa krme. Ali način na koji se izražava odnos bio bi možda tačniji, kad bi se, otprilike, ovako kazalo: „krma je krma onoga što je snabdeveno krmom", — ili nešto drugo tome slično. Jer za ovo ne postoji posebno ime. A postoji korelacija ako je odnos [relacija] objašnjen na tačan način, jer izraz „snabdeven krmom" znači „snabdeven krmom pomoću krme". Isto je tako i u drugim slučajevima. Tako, na primer, glava će biti stavljena na tačniji način kao korelativ izraza „snabdeven glavom" nego kad bi bila stavljena kao korelativ životinje. Jer, životinja nema glavu ukoliko je životinja, pošto mnoge životinje nemaju glavu. Najlakši način da se shvati [ono na šta se nešto odnosi], u slučajevima u kojima [za to] nema [svojstvenih] imena, jeste da se izvedu imena iz prvih izraza i da se primene na stvari s kojima se prvi izrazi nalaze u korelaciji, — kao što je u prethodnim

20 21

primerima izraz „krilat" izveden iz „krila", a izraz „snab-deven krmom" iz „krme".

Svi relativni pojmovi imaju korelativ ako su tačno izraženi, — pošto nema korelacije ako su [relativni poj-movi] utvrđeni u odnosu na jedan izraz koji je stavljen slučajno, a ne u odnosu na sam korelativ. Hoću da kažem da čak i za korelativne pojmove ο kojima su svi saglasni i koji imaju imena, — ne postoji korelacija, ako je jedan od termina označen imenom koje izražava korelativ samo akcidentalno, a ako nije označen samim imenom kore-lativa. Tako, na primer, rob nije korelativ, — ako se uzme da on nije rob gospodara nego čoveka, ili dvonošca, ili nečeg sličnog, jer objašnjenje odnosa [u ovom slučaju] nije tačno dato.

Dalje, ako je korelacija izražena na prikladan [pravi-lan] način, tada će — i kad se isključi sve akcidentalno, a ostavi samo izraz s kojim je tačna korelacija bila utvrđena — ta korelacija ipak uvek postojati. Tako, na primer, ako rob ima za korelativni pojam gospodara, i ako se isključi sve što je akcidentalno gospodaru, — kao da je on dvonožan, i sposoban za nauku, i čovek, — a ostavi samo da je on gospodar, uvek će se ο robu govoriti u odnosu na ovoga [gospodara], jer se za roba kaže da je rob gospodara. Međutim, ako korelacija nije tačno izražena, tada — i ako se isključi sve drugo [akcidentalno] a ostavi samo ono čime je korelacija bila utvrđena, — neće biti utvrđene korelacije. Stavimo da je čovek korelativ roba, a [da je] ptica [korelativ] krilatog, i odvojmo od čoveka bitnu osobinu gospodara. Tada se ne može [više] govoriti ο robu u odnosu na čoveka [tada neće više postojati kore-lacija između gospodara i roba]. Jer, ako nema gospodara, nema ni roba. Isto je i ako se od ptice odvoji njena bitna osobina — [da je] krilata. U tom slučaju krilat neće više biti relativan pojam. Jer, ako nema krilatog, ni krilo neće više imati korelativni pojam.

Treba uvek označiti tačan odnos na osnovu koga se govori ο jednom relativnom pojmu.45 Ako postoji ime za to, ovo označavanje je lako, ali ako [ime] ne postoji,

nužno ga je stvoriti. Kad je ovakvo [tačno] označavanje [pojmova], jasno je da su svi relativni pojmovi korelativni.

Izgleda da su relativni pojmovi po prirodi istovre-meni, i to je istinito u većini slučajeva. Tako postoji isto-vremenost dvostrukog i polovine. Znači, ako polovina postoji, — i dvostruko postoji. Isto tako, ako gospodar postoji — rob postoji, a ako rob postoji — gospodar postoji. Isto važi i za druge slučajeve.

Sem toga, ovi relativni pojmovi uzajamno se uniš-tavaju. Ako ne postoji dvostruko, ne postoji polovina, a ako ne postoji polovina, ne postoji dvostruko. Isto važi i za druge relativne pojmove ove vrste.

Međutim, izgleda da nije istina da su u svim sluča-jevima relativni pojmovi po prirodi istovremeni: tako može izgledati da je predmet nauke raniji od nauke. Jer, mi obično dobijamo nauke iz predmeta [stvari] koje ranije postoje. Jer teško je, ili i nemoguće, naći jednu nauku koja postaje istovremeno sa svojim predmetom. Isto tako, uništenje predmeta [jedne nauke] povlači za sobom uniš-tenje [odgovarajuće] nauke, dok uništenje [jedne] nauke ne povlači za sobom uništenje njenoga predmeta. Ako ne postoji predmet nauke, ne postoji ni nauka (jer ona bi bila nauka ο ničemu), ali ako ne postoji nauka, ništa ne sprečava da njen predmet postoji. Takav je, na primer, slučaj s kvadraturom kruga. I kad se pretpostavi da ona [kvadratura kruga] postoji kao predmet nauke, ο njoj ne postoji nauka, i ako je ona u samoj sebi predmet znanja. Isto tako, kad se životinja uništi, neće biti nauke, ali može postojati mnogo predmeta nauke.

Slično ovome stoji s predmetima čulnog opažanja [senzacijama]46. Izgleda da je predmet senzacije raniji od senzacije. Ako iščezne predmet senzacije, iščezava senzacija; međutim, ako iščezne senzacija, ne iščezava predmet senzacije, jer senzacije su na telu i u telu47. S druge strane, ako je uništen predmet senzacije, telo je isto tako uništeno (jer telo spada u predmete senzacija), a ako telo ne postoji, iščezava i senzacija. Tako, ako je uništen predmet senzacije, uništena je i senzacija. Međutim,

22 23

ako je uništena senzacija, nije uništen i predmet senzacije. Ako je uništena životinja, biće uništena i senzacija, dok će predmet senzacije postojati, — kao, na primer: telo, toplota, slatko, gorko i sve druge stvari koje se čulima opažaju. Senzacija postaje u isto vreme kad i subjekt koji opaža, jer senzacija postaje zajedno sa životinjom. Među-tim, predmet senzacije postoji pre životinje ili senzacije. Jer vatra, i voda, i drugi slični elementi iz kojih se sastoji životinja postoje pre nego što je uopšte postojala životinja ili senzacija48. Prema tome, izgleda da je predmet senzacije raniji od senzacije.49

Teškoća se javlja kad se postavi pitanje da li, kao što izgleda, nijedna supstancija nije relativna, ili je moguće da neke od drugih supstancija budu takve.50 Naime, za prve supstancije istina je [da one nisu relativne], jer ni ćele supstancije ni njihovi delovi ne mogu biti relativni. Ο jednom određenom čoveku ne kaže se da je on nečiji određeni čovek; a ο jednom određenom volu [ne kaže se] da je on nečiji određeni vo. Isto važi i za delove. Za jednu određenu ruku ne kaže se da je nečija određena ruka nego [da je] nečija ruka; a za jednu određenu glavu ne kaže se da je nečija određena glava nego da je nečija glava.

Isto je i sa drugim supstancijama, bar sa većinom od njih. Tako se ne kaže ο čoveku — nečiji čovek, ni ο volu — nečiji vo, ni ο drvetu — nečije drvo, nego se kaže — nečija svojina.51 Jasno je da imenice ove vrste nisu rela tivne, a postoji sumnja za izvesne druge supstancije. Tako se, na primer, za glavu kaže — nečija glava, a za ruku se kaže — nečija ruka, i isto važi za svaku takvu imenicu. Iz ovoga izlazi da ti izrazi izgledaju relativni.

Ako je bila dovoljna definicija, data ο relativnim pojmovima,52 — biće vrlo teško, ili i nemoguće, dokazati da nijedna supstancija ne može biti relativna. Ali ako [ta definicija] nije dovoljna i ako relativnima treba nazvati samo izraze čije se biće ne sastoji ni u čem drugom nego u tome da budu aficirani izvesnim odnosom [relacijom]53, — tada bi se možda dalo reći nešto što bi ublažilo ovu nesigurnost54. Prva definicija prati sve relativne pojmove;

ali time što se jedna stvar odnosi na neku drugu stvar ona ne postaje relativna u [svojoj] bitnosti55.

Iz ovoga se vidi jasno da, kad se poznaje jedan relativni pojam na određeni način, poznavaće se isto tako na određe-ni način i ono u odnosu na šta je on relativan. To je jasno i po sebi. Jer, ako se zna da je izvesna pojedinačna stvar relativna, — pošto se biće relativnih pojmova sastoji u tome da se na određeni način prema nečem odnose, — zna se, isto tako, ono prema čemu se ta stvar odnosi. Ali, ako se uopšte ne zna ono sa čime ta stvar stoji u odnosu [relaciji], neće se znati ni da li ona stoji u odnosu.

Pojedinačni primeri učiniće ovo tvrđenje jasnim. Ako se, na primer, određeno zna da je izvesna stvar dvostruka, odmah se određeno zna i ono od čega je ona dvostruka. Jer ako se ne zna ništa određeno, od čega je ta stvar dvo-struka, ne zna se uopšte da je ona dvostruka. Isto tako, ako se zna da je izvesna stvar lepša, mora se takođe, nuž-nim načinom, odmah određeno znati i od čega je ona lepša. Međutim, ne može se neodređeno znati da je ona lepša od stvari koja je manje lepa. To bi bilo [nesigurno] mišljenje, a ne saznanje, jer se ne bi više moglo tačno znati da je ta stvar lepša nego jedna manje lepa stvar. Jer, moglo bi se desiti da nema ničeg manje lepog nego što je ta stvar.

Dakle, očevidno je nužno da, ako se određeno zna jedan relativan pojam, — tada se, isto tako, određeno zna ono na šta se ovaj odnosi. Što se tiče glave, ruke i svakog dela iste prirode — svih tih stvari koje su supstancije, — može se određeno poznavati njihova bitnost56. Međutim, iz toga ne proizlazi nužnim načinom da se poznaje njihov korelativni pojam. Jer, ne može se određeno znati na šta se odnosi ova glava ili ova ruka. Dakle, ove stvari ne mogu biti relativne. A ako one nisu relativne, biće istina reći da nijedna supstancija nije relativna.

Nema sumnje da je teško tačno se izjasniti ο ovim pitanjima ako ona nisu više puta razmotrena. U svakom slučaju nije nekorisno što su pokrenuta pitanja koja mogu da postoje ο svakoj od ovih tačaka.

24 25

Glava osma

[KVALITET]

Kvalitetom nazivam ono na osnovu čega se kaže da je nešto stvoreno onakvim kakvo je [sa izvesnim oso-binama].

Kvalitet je pojam koji ima više značenja. Jedna vrsta kvaliteta može biti nazvana stanje [osobina, latinski: habi-tus] i sposobnost [dispozicija]. Stanje se razlikuje od dispo-zicije time što je mnogo trajnije i stalnije. Takva su stanja nauke i vrline. Naime, izgleda da nauka spada u stvari koje ostaju trajne i koje se odupiru promeni čak i kad je ste-čena samo u umerenom obimu, — sem ako se ne desi kakva velika promena zbog bolesti ili zbog nečeg drugog sličnog. Isto tako i vrlina — kao, na primer: pravičnost, umerenost i svaka druga — izgleda kao da ne može lako da se izgubi ni da se promeni. Međutim, dispozicijama se nazivaju oni kvaliteti koji mogu lako da se izgube i brzo da se promene, — kao, na primer: toplota i rashlađivanje, i bolest i zdravlje, i ostalo slično. Jer, za ove pojave čovek je na izvestan način disponiran, ali on se brzo menja, po-stajući od toplog hladan i od zdravog bolestan, a slično je i za druge pojave, — sem ako se ne desi da neka od ovih dispozicija, proticanjem vremena, postane [čovekova] pri-roda, i neizlečiva ili teško pokretljiva, — a tada bi se ona mogla, možda, nazvati stanjem.

Očevidno je da postoji težnja da se nazovu stanjima oni kvaliteti koji su trajniji i teže pokretljivi. Jer, za one koji nisu temeljno savladali nauke i mogu lako da ih iz-gube [da ih zaborave] — ne kaže se da je njihovo znanje [tih nauka] jedno stanje, mada su oni prema nauci disponi-rani na izvestan način, više ili manje dobar. Prema tome, stanje se razlikuje od dispozicije time što je ova druga lako pokretljiva, dok je prvo trajnije i teže pokretljivo.

Stanja su u isto vreme dispozicije, ali dispozicije nisu nužnim načinom stanja. Oni koji poseduju stanja isto tako su disponirani prema njima na izvestan način; dok oni

koji su disponirani nemaju samim tim u svim slučajevima i [odgovarajuće] stanje.

Druga vrsta kvaliteta jeste ona u odnosu na koju govorimo ο dobrim borcima pesnicama, ili ο dobrim trka-čima, ili ο zdravim, ili ο bolesnim ljudima. Ovde, uopšte, spada sve ο čemu se govori u smislu prirodne sposobnosti ili nesposobnosti. Jer, ne naziva se svaka od ovih odredaba kvalitativnom na osnovu jedne određene [čovekove] dis-pozicije, nego zato što on poseduje prirodnu sposobnost ili nesposobnost da nešto učini lako, ili da ništa ne trpi. Na primer, dobri borci pesnicama, ili dobri trkači, ne nazivaju se tako zbog toga što se nalaze u izvesnoj dispoziciji, nego zato što imaju prirodnu sposobnost da nešto lako čine. Zdravim ljudima nazivaju se oni koji imaju prirodnu sposobnost da lako podnose sve što ih može zadesiti; a, obratno, bolesnim [se nazivaju ljudi] zato što imaju prirodnu nesposobnost zbog koje ne pod-nose lako sve što ih može zadesiti. Isto vazi i za tvrdo i za meko. Tvrdo se zove nešto zato što ima sposobnost da ne bude lako podeljeno, a meko se zove nešto zato što je za to nesposobno.

Treća vrsta kvaliteta jesu afektivni [pasivni] kvaliteti i afekcije. Takvi su slatkoća, i gorčina, i oporost, i sve ovima srodno, — i još toplota, i hladnoća, i belina, i crnoća.

Jasno je da su to kvaliteti, jer za stvari koje ih pri-maju kaže se da imaju te kvalitete, pošto se ovi u njima na-laze. Tako je med nazvan slatkim zato što je primio u sebe slatkoću, a telo [je nazvano] belim zato što je primilo u sebe belinu. A tako je i u drugim sličnim slučajevima.

Afektivni [pasivni] kvaliteti ne zovu se tako zato što su same stvari koje primaju te kvalitete aficirane na izves-tan način. Med nije nazvan slatkim zato Što je izdržao neku izmenu, a to važi i za druge slučajeve ove vrste. Isto tako, i toplota i hladnoća nisu nazvane afektivnim kvalitetima zato što same stvari koje ih primaju trpe neku afekciju — nego zato što je svaki od kvaliteta ο kojima je govoreno sposoban da proizvede izmenu u senzacijama — ovi kvali-teti se nazivaju afektivnim [pasivnim] kvalitetima. Slatkoća

26 27

proizvodi izmenu ukusa, a toplota [izmenu] pipanja; a isto je i sa drugim kvalitetima.

Međutim, belina, i crnoća, i druge boje nisu nazvane afektivnim kvalitetima na isti način kao ono što je ranije navedeno; one su nazvane tako zbog toga što su same postale jednom izmenom. Jasno je da mnoge promene boje postaju afekcijom. Ko se zastidi, postaje crven, a ko se uplaši, postaje bled i tako dalje. Zato, ako je neko po prirodi sklon kakvoj afekciji ove vrste zbog određenih fizičkih osobenosti, verovatno je da ima i odgovarajuću boju. Jer, ista telesna dispozicija, koja postaje sad u slučaju osećanja stida, može da proizlazi i iz sklopa čove-kovoga tela, tako da prirodno proizvodi i odgovarajuću boju.

Tako se nazivaju afektivnim kvalitetima sva stanja ove vrste koja imaju izvor u teško pokretljivim i trajnim afekcijama. Kad te afekcije vode poreklo iz fizičke kon-stitucije subjekta, bledilo ili crnoća nazivaju se kvalitetima (jer nam one određuju naše kvalitete); ili to biva zato što su ove boje, upravo bledilo i crnoća, posledice neke duge bolesti ili velike vrućine, pa se ne daju lako odstraniti, ili čak ostaju za vreme celog [čovekovog] života. I u ovom poslednjem slučaju ove afekcije nazivaju se kvalitetima, jer, s obzirom na njih, dobijamo naše kvalitete. Međutim, što se tiče odredaba koje postaju iz uzroka koji se lako mogu uništiti i brzo odstraniti, — one se nazivaju afekci-jama, a ne kvalitetima, jer se prema njima [tim odredbama] ne dobijaju kvaliteti. Za čoveka koji crveni od stida ne kaže se da ima crvenu boju lica, niti za čoveka koji bledi od straha da ima bledu boju lica, nego se pre kaže da oni trpe izvesnu afekciju. Tako se ove pojave zovu afekcije, a ne kvaliteti.

Isto važi i za afektivne kvalitete koji se odnose na dušu." Sve pojave koje su, još od rođenja, proizašle iz izvesnih teško pokretljivih [trajnih] afekcija zovu se kvali-teti: tako, na primer, ludilo, i gnev, i druga stanja ove vrste. Prema takvim duševnim nastrojenostima, govori se ο durnovitim i ο ludim ljudima. Isto važi za one zastranjenosti

koje nisu prirodne, nego proizlaze iz nekih drugih konsti-tucionalnih osobenosti kojih je teško osloboditi se ili koje su sasvim neizlečive. I ove pojave su kvaliteti, jer, s obzi-rom na njih čoveku se pridaju izvesni kvaliteti. Međutim, afekcijama se nazivaju pojave što postaju iz uzroka koji se brzo rasturaju. Kao primer za ovo može se navesti čovek koji se razgnevi zbog pretrpljene neprijatnosti. Ali, ne naziva se durnovitim čovek koji se u takvom uzbuđenju razgnevi, nego se pre ο njemu kaže da je pretrpeo neku afekciju. Tako se ovakve pojave zovu afekcije a ne kva-liteti. Četvrta vrsta kvaliteta jeste figura ili forma koja pripada svakom biću, — a, sem toga, pravost i krivina, i svaka druga slična osobina. Jer, jednom biću pridaju se kvaliteti prema svim ovim odredbama. Za jednu stvar se kaže da ima izvestan kvalitet zato što je trouglasta ili četvorouglasta, ili zato Što je prava ili kriva. Tako se svakoj stvari pripisuju kvaliteti prema njenoj figuri.

Retko i gusto, hrapavo i glatko kao da označavaju nešto kvalitativno. Međutim, izgleda da se odredbe ove vrste protive kvalitativnim podelama, jer svaka od njih pre izgleda da izražava jedan izvestan položaj delova. Gustina [jedne stvari] sastoji se u tome što su [njeni] delovi blizu jedan drugome, a retkoća što su oni udaljeni jedan od drugog; a glatkost [jedne stvari] sastoji se u tome što [njeni] delovi leže kao u jednoj ravni, a hrapavost u tome što su neki delovi istureni, a neki uvučeni.

Mogle bi se možda pronaći i druge vrste kvaliteta, ali ovi navedeni su najobičniji [najčešći].

Dakle, kvaliteti su odredbe koje su navedene; a stvari kojima se pridaju kvaliteti nazvane su prema tim kvaliteti-ma, ili od njih na neki način zavise. Tako u većini slučajeva, i gotovo uvek, ime stvari kojoj se pridaje kvalitet proizašlo je iz kvaliteta. Tako je, na primer, belo nazvano po belini, i gramatičar po gramatici, a pravedan po pravednosti, — a isto važi i za drugo. Ali, u izvesnim slučajevima ne postoji ime za kvalitete, pa nije moguće označiti stvari kojima se pridaju kvaliteti imenima proizašlim iz tih kvaliteta. Tako

28 29

čovek koji je [svojom] prirodnom sposobnošću vest u trčanju ili u borbi pesnicama ne dobija ime ni po kakvom kvalitetu. Naime, ne postoje imena za sposobnosti po kojima se ovim ljudima pridaju neki kvaliteti, dok postoje imena za veštine, po kojima se oni, prema svojim sposob-nostima, nazivaju borci pesnicama ili rvači. Jer, govori se ο veštini u borbi pesnicama i ο vešitni rvanja, a oni koji su u njima vežbanjem osposobljeni dobijaju imena od samih tih veština.

Ali, ponekad i kad postoji ime [za kvalitet], stvar koja je prema ovome označena kao kvalitativna nosi ime koje ne proizlazi iz toga kvaliteta. Tako, na primer, pošten čovek [σπουδαίος] je takav na osnovu vrline [ή αρετή], jer se on zove pošten zato Što poseduje vrlinu, — ali njegovo ime ne proizlazi iz vrline. Međutim, ovaj slučaj nije Čest.

Tako se zovu kvalitativnima stvari Čije je ime pro-izašlo iz navedenih kvaliteta, ili koje na neki drugi način od njih zavise. '

Kod kvaliteta postoji i kontrerna suprotnost; na primer, pravičnost je kontrerno suprotna nepravičnosti, crnilo belini i tako dalje. Isto važi i za stvari koje su po njima nazvane: nepravično je kontrerno suprotno pra-vičnom, a belo crnom. Ali to nije uvek slučaj: crveno, ili žuto, ili druge takve boje nemaju kontrerne suprotnosti, i ako su kvaliteti.

Zatim, ako je jedna od dve kontrerne suprotnosti kvalitet, i druga će biti kvalitet. To postaje jasno čim se uzmu u obzir druge kategorije. Tako, na primer, ako je pravičnost kontrerno suprotna nepravičnosti, i ako je pravičnost kvalitet, i nepravičnost će biti kvalitet, jer nijedna druga kategorija neće pristajati nepravičnosti, — ni kvantitet, ni odnos, ni mesto, i uopšte ništa drugo sem kvaliteta. Isto je tako i za sve druge kontrerne suprotnosti koje potpadaju pod kvalitet.

Kvaliteti pretpostavljaju i „više" i „manje"59. Za jednu belu stvar kaže se da je više ili manje bela nego druga, a za jednu pravičnu stvar da je više ili manje pravična nego druga. Sem toga, sam kvalitet može da se uvećava:

ono što je belo može da postane belje.59 Ali ta osobina ne pripada svim kvalitetima nego samo većini od njih. Jer, može se sumnjati da li je pravičnost u jednom slučaju veća a u drugom manja, a tako je i sa drugim kvalitetima. Neki ovo osporavaju i smatraju da se uopšte ne može reći da je pravičnost veća i manja, — kao što se ni za zdravlje to ne može reći. Sve što se može reći jeste da jedna ličnost poseduje manje zdravlja nego druga, ili manje pravičnosti nego druga, — a isto je tako i sa gramatikom i sa drugim sposobnostima.

Ali, ne može se osporavati da su stvari nazvane po ovim kvalitetima sposobne za više i manje [sposobne da imaju više i manje od tih kvaliteta], pošto se za jednog čoveka kaže da je bolji gramatičar od drugog, i da je zdraviji, i pravičniji i tako dalje.

Međutim, ne izgleda da dopuštaju uvećavanje trougao, i četvorougao i nijedna od drugih figura. Jer, stvari na koje se primenjuje pojam trougla ih kruga jesu sve, na isti način, trouglovi ili krugovi. A za stvari na koje se [taj pojam] ne primenjuje ne bi se moglo reći da je jedna više nego druga [trougao ili krug]. Kvadrat nije više krug nego što je to prav ugao, jer ni na jedan od njih ne može da se primeni pojam kruga. Uopšte, ako se pojam navedenog termina ne primenjuje na oba objekta, ne može se reći da jedan od njih ima taj termin više nego drugi. Dakle, svi kvaliteti ne pretpostavljaju više i manje.

Od navedenih odredaba nijedna nije svojstvena kvali-tetu.60 Međutim, ο sličnom i nesličnom govori se samo kod kvaliteta. Jer, jedna stvar slična je [ili neslična] drugoj samo ukoliko je kvalitativna. Iz toga izlazi da je kvalitetu svojstveno da mu se pridaje slično i neslično.'1

Ne treba da se bojimo da će nam neko prigovoriti da smo ovde — gde smo stavili sebi u zadatak da damo izlaganje ο kvalitetu — uračunali i mnogo relativnog.

Mi smo kazali da stanja i dispozicije spadaju u relati-ve. TJ svim ovakvim slučajevima vrste su relativni termini, a nijedan od pojedinačnih rodova to nije. Tako je nauka, kao vrsta, u samoj svojoj suštini ono što je relativno nekoj

30 31

drugoj stvari (jer kaže se: nauka ο nečem). Međutim, nijedna od pojedinačnih nauka nije u suštini relativna nekoj drugoj stvari. Tako se, na primer, ne kaže da je gramatika gramatika ο nečem niti da je muzika muzika ο nečem. Ali, ako su [ove nauke] relativne, one su takve samo po svojoj vrsti. Tako se za gramatiku kaže da je nauka ο nečem, a ne da je gramatika ο nečem, a za mu-ziku [se kaže] da je nauka ο nečem, a ne da je muzika ο nečem. Prema tome, pojedinačne nauke nisu relativne. Samo prema pojedinačnim naukama nama se pridaju iz-vesni kvaliteti, pošto njih posedujemo [znamo]. Mi se nazi-vamo učeni zato što posedujemo [znamo] jednu određenu nauku. I tako ove pojedinačne nauke, prema kojima nam se ponekad pridaju kvaliteti, jesu same kvaliteti, ali one nisu relativne.

Tako, ako bi se desilo da je jedna ista stvar [u isto vreme] relativna i kvantitativna, ne bi bilo ništa besmisleno uračunati je u dve vrste [u dve kategorije].

Glava d e v e t a

[DELANJE, TRPLJENJE I DRUGE KATEGORIJE]

Isto tako delanje i trpljenje dopuštaju kontrernu suprotnost i „više" i „manje". Kontrerne suprotnosti su: „zagrejati" i „rashladiti"; i „biti zagrejan" i „biti rashla-đen"; i „radovati se" i „žalostiti se"; — što znači da de-lanje i trpljenje dopuštaju kontrernu suprotnost. Isto je i za „više" i „manje". Naime može se [nešto] zagrejati više ili manje, i [može se] biti zagrejan više ili manje. Dakle, delanje i trpljenje dopuštaju „više" i „manje".

Toliko smo imali da kažemo ο tim kategorijama. Ο položaju smo govorili u glavi ο relativnim poj-

movima, gde smo utvrdili da se ti izrazi nazivaju prema odgovarajućim položajima.

Ο ostalim kategorijama — vremenu, i mestu, i pose-dovanju — koje su po sebi jasne, nije potrebno reći ništa više od onoga što je već izloženo u početku, — naime da

posedovanje znači stanja, kao „biti obuven", „biti nao-ružan"; da mesto znači, na primer, „u Likeju" i tako dalje, kao što smo [ranije] naznačili [o kategorijama].

Glava d e s e t a

[SUPROTNOSTI]

Za postavljene vrste [kategorije] dovoljno je ono što smo rekli. Sad treba da se objasni u koliko se značenja govori ο suprotnostima.

Suprotnost jedne stvari prema drugoj četvorostruka je: postoji li suprotnost u smislu relativnih pojmova, ili u smislu kontrernih suprotnosti, ili onda između lišenosti [nemanja, privacije] i posedovanja, ili ona između afirma-cije i negacije. U svakom od ovih slučajeva suprotnost može da se opiše u skici kao suprotnost između relativnih pojmova — na primer, dvostruko prema polovini; zatim kao ona između kontrernih suprotnosti — zlo prema do-bru; pa u smislu lišenosti i posedovanja — slepilo prema vidu; i, najzad, u smislu afirmacije i negacije, — kao na primer: „on sedi" i „on ne sedi".

Stvari koje su suprotne u smislu relativnih pojmova jesu one čije se biće sastoji u tome da budu kazane ο dru-gom članu suprotnosti [s kojim su vezane], ili čije se biće odnosi na ovaj član. Tako, na primer, dvostruko je ono za što se kaže da je u samoj svojoj suštini dvostruko nekoj drugoj stvari, jer ono je dvostruko nečem. Tako su sa-znanje i ono što se može saznati [sadržaj saznanja] suprotni kao relativni pojmovi. Naime, za saznanje se kaže da je u samoj svojoj suštini saznanje onoga što se može saznati; a za ono što se može saznati rečeno je da ono u suštini stoji u odnosu prema svojoj suprotnosti, to jest prema saznanju. Jer, za ono što se može saznati rečeno je da se može saznati za nešto, to jest za saznanje.

Stvari koje su suprotne kao relativni pojmovi jesu, prema tome, one čije se biće sastoji u tome da budu rečene

32 3 Organon 33

drugoj stvari (jer kaže se: nauka ο nečem). Međutim, nijedna od pojedinačnih nauka nije u suštini relativna nekoj drugoj stvari. Tako se, na primer, ne kaže da je gramatika gramatika ο nečem niti da je muzika muzika ο nečem. Ali, ako su [ove nauke] relativne, one su takve samo po svojoj vrsti. Tako se za gramatiku kaže da je nauka ο nečem, a ne da je gramatika ο nečem, a za mu-ziku [se kaže] da je nauka ο nečem, a ne da je muzika ο nečem. Prema tome, pojedinačne nauke nisu relativne. Samo prema pojedinačnim naukama nama se pridaju iz-vesni kvaliteti, pošto njih posedujemo [znamo]. Mi se nazi-vamo učeni zato što posedujemo [znamo] jednu određenu nauku. I tako ove pojedinačne nauke, prema kojima nam se ponekad pridaju kvaliteti, jesu same kvaliteti, ali one nisu relativne.

Tako, ako bi se desilo da je jedna ista stvar [u isto vreme] relativna i kvantitativna, ne bi bilo ništa besmisleno uračunati je u dve vrste [u dve kategorije].

Glava d e v e t a

[DELANJE, TRPLJENJE I DRUGE KATEGORIJE]

Isto tako delanje i trpljenje dopuštaju kontrernu suprotnost i „više" i „manje". Kontrerne suprotnosti su: „zagrejati" i „rashladiti"; i „biti zagrejan" i „biti rashla-đen"; i „radovati se" i „žalostiti se"; — što znači da de-lanje i trpljenje dopuštaju kontrernu suprotnost. Isto je i za „više" i „manje". Naime može se [nešto] zagrejati više ili manje, i [može se] biti zagrejan više ili manje. Dakle, delanje i trpljenje dopuštaju „više" i „manje".

Toliko smo imali da kažemo ο tim kategorijama. Ο položaju smo govorili u glavi ο relativnim poj-

movima, gde smo utvrdili da se ti izrazi nazivaju prema odgovarajućim položajima.

Ο ostalim kategorijama — vremenu, i mestu, i pose-dovanju — koje su po sebi jasne, nije potrebno reći ništa više od onoga što je već izloženo u početku, — naime da

32

posedovanje znači stanja, kao „biti obuven", „biti nao-ružan"; da mesto znači, na primer, „u Likeju" i tako dalje, kao što smo [ranije] naznačili [o kategorijama].

Glava d e s e t a

[SUPROTNOSTI]

Za postavljene vrste [kategorije] dovoljno je ono što smo rekli. Sad treba da se objasni u koliko se značenja govori ο suprotnostima.

Suprotnost jedne stvari prema drugoj četvorostruka je: postoji li suprotnost u smislu relativnih pojmova, ili u smislu kontrernih suprotnosti, ili onda između lišenosti [nemanja, privacije] i posedovanja, ili ona između afirma-cije i negacije. U svakom od ovih slučajeva suprotnost može da se opise u skici kao suprotnost između relativnih pojmova — na primer, dvostruko prema polovini; zatim kao ona između kontrernih suprotnosti — zlo prema do-bru; pa u smislu lišenosti i posedovanja — slepilo prema vidu; i, najzad, u smislu afirmacije i negacije, — kao na primer: „on sedi" i „on ne sedi".

Stvari koje su suprotne u smislu relativnih pojmova jesu one čije se biće sastoji u tome da budu kazane ο dru-gom članu suprotnosti [s kojim su vezane], ih čije se biće odnosi na ovaj član. Tako, na primer, dvostruko je ono za što se kaže da je u samoj svojoj suštini dvostruko nekoj drugoj stvari, jer ono je dvostruko nečem. Tako su saznanje i ono što se može saznati [sadržaj saznanja] suprotni kao relativni pojmovi. Naime, za saznanje se kaže da je u samoj svojoj suštini saznanje onoga što se može saznati; a za ono što se može saznati rečeno je da ono u suštini stoji u odnosu prema svojoj suprotnosti, to jest prema saznanju. Jer, za ono Što se može saznati rečeno je da se može saznati za nešto, to jest za saznanje.

Stvari koje su suprotne kao relativni pojmovi jesu, prema tome, one čije se biće sastoji u tome da budu rečene 3 Organon

33

drugoj stvari (jer kaže se: nauka ο nečem). Međutim, nijedna od pojedinačnih nauka nije u suštini relativna nekoj drugoj stvari. Tako se, na primer, ne kaže da je gramatika gramatika ο nečem niti da je muzika muzika ο nečem. Ali, ako su [ove nauke] relativne, one su takve samo po svojoj vrsti. Tako se za gramatiku kaže da je nauka ο nečem, a ne da je gramatika ο nečem, a za mu-ziku [se kaže] da je nauka ο nečem, a ne da je muzika ο nečem. Prema tome, pojedinačne nauke nisu relativne. Samo prema pojedinačnim naukama nama se pridaju iz-vesni kvaliteti, pošto njih posedujemo [znamo]. Mi se nazi-vamo učeni zato što posedujemo [znamo] jednu određenu nauku. I tako ove pojedinačne nauke, prema kojima nam se ponekad pridaju kvaliteti, jesu same kvaliteti, ali one nisu relativne.

Tako, ako bi se desilo da je jedna ista stvar [u isto vreme] relativna i kvantitativna, ne bi bilo ništa besmisleno uračunati je u dve vrste [u dve kategorije].

Glava d e v e t a

[DELANJE, TRPLJENJE I DRUGE KATEGORIJE]

Isto tako delanje i trpljenje dopuštaju kontrernu suprotnost i „više" i „manje". Kontrerne suprotnosti su: „zagrejati" i „rashladiti"; i „biti zagrejan" i „biti rashla-đen"; i „radovati se" i „žalostiti se"; — što znači da de-lanje i trpljenje dopuštaju kontrernu suprotnost. Isto je i za „više" i „manje". Naime može se [nešto] zagrejati više ili manje, i [može se] biti zagrejan više ili manje. Dakle, delanje i trpljenje dopuštaju „više" i „manje".

Toliko smo imali da kažemo ο tim kategorijama. Ο položaju smo govorili u glavi ο relativnim poj-

movima, gde smo utvrdili da se ti izrazi nazivaju prema odgovarajućim položajima.

Ο ostalim kategorijama — vremenu, i mestu, i pose-dovanju — koje su po sebi jasne, nije potrebno reći ništa više od onoga što je već izloženo u početku, — naime da

32

posedovanje znaci stanja, kao „biti obuven", biti nao ružan"; da mesto znači, na primer, „u Likeju" tako dali kao sto smo [ranije] naznačili [o kategorijama] J '

Glava d e s e t a [SUPROTNOSTI]

Za postavljene vrste [kategorije] dovoljno je ono što smo rekli. Sad treba da se objasni u koliko se značenja govori ο suprotnostima.

Suprotnost jedne stvari prema drugoj četvorostruka je: postoji li suprotnost u smislu relativnih pojmova, ili u smislu kontrernih suprotnosti, ili onda između lišenosti [nemanja, privacije] i posedovanja, ili ona između afirma-cije i negacije. U svakom od ovih slučajeva suprotnost može da se opise u skici kao suprotnost između relativnih pojmova — na primer, dvostruko prema polovini; zatim kao ona između kontrernih suprotnosti — zlo prema do-bru; pa u smislu lišenosti i posedovanja — slepilo prema vidu; i, najzad, u smislu afirmacije i negacije, — kao na primer: „on sedi" i „on ne sedi".

Stvari koje su suprotne u smislu relativnih pojmova jesu one čije se biće sastoji u tome da budu kazane ο dru-gom Članu suprotnosti [s kojim su vezane], ili čije se biće odnosi na ovaj član. Tako, na primer, dvostruko je ono za što se kaže da je u samoj svojoj suštini dvostruko nekoj drugoj stvari, jer ono je dvostruko nečem. Tako su saznanje i ono što se može saznati [sadržaj saznanja] suprotni kao relativni pojmovi. Naime, za saznanje se kaže da je u samoj svojoj suštini saznanje onoga što se može saznati; a za ono što se može saznati rečeno je da ono u suštini stoji u odnosu prema svojoj suprotnosti, to jest prema saznanju. Jer, za ono što se može saznati rečeno je da se može saznati za nešto, to jest za saznanje.

Stvari koje su suprotne kao relativni pojmovi jesu, prema tome, one čije se biće sastoji u tome da budu rečene 3 Organon

33

ο drugim stvarima, ili koje na neki način stoje u uzajam-nom odnosu.

Što se tiče kontrerno suprotnih stvari, njihova suština nije u odnosu koji one održavaju jedna s drugom nego se za njih samo kaže da su kontrerno suprotne jedne drugi-ma. Dobro se ne zove dobro zla nego se kaže da je ono kontrerno suprotno [zlu]. Isto tako, belo se ne zove belo crnog, nego se kaže da je ono kontrerno suprotno [crnom]. Ove suprotnosti se, dakle, među sobom razlikuju.

Uvek kad su kontrerne suprotnosti takve da subjekti u kojima one po prirodi postaju, ili ο kojima su afirmirane, nužnim načinom sadrže obe [suprotnosti], — tada između njih nema ničeg srednjeg. Ali ako se jedna ili druga kon-trerna suprotnost ne nalaze u subjektu nužnim načinom, tada između njih uvek postoji nešto srednje. Tako, na pri-mer, bolest i zdravlje pojavljuju se shodno prirodi u telu životinje, i, nužnim načinom, jedno ili drugo pripadaju telu životinje, — bolest ili zdravlje. A kaže se da su brojevi ne-parni i parni, i, nužnim načinom, jedno ili drugo pripada broju, — naime, ili neparno ili parno. Između ovih stvari ne postoji ništa srednje, — ni između bolesti i zdravlja ni između neparnog i parnog. Međutim, postoji nešto srednje [između kontrernih suprotnosti], od kojih jedna ili druga ne pripada [subjektu] nužnim načinom. Tako crno i belo po prirodi postaju u jednom telu, ali nikakva nužnost ne po-stoji da jedno ili drugo pripadaju telu. Jer, svako telo nije nužnim načinom belo ili crno. Isto tako, tvrdi se [da je] rđav i pošten ο čoveku i ο mnogim drugim bićima, ali nije nužno da jedan ili drugi [od ovih izraza] pripada bićima kojima se oni pridaju, jer svaka stvar nije nužnim načinom rđava ili poštena. A između ovih stvari nalazi se nešto srednje; na primer, između belog i crnog postoji sivo, i žućkasto, i sve druge boje, a između rđavog i poštenog [postoji] ono Što nije ni rđavo, ni pošteno.

Ponekad imena su davana prema srednjim terminima. Tako, na primer, između belog i crnog nalaze se sivo, žućkasto i sve druge boje. Međutim, katkad nije lako ozna-čiti imenom srednji termin, nego se definicija srednjeg

termina dobija negacijom svakog krajnjeg termina. Tako se, na primer, kaže: ono što nije ni dobro, ni rđavo; i: ni pravično, ni nepravično.

Lišenost i posedovanje pripisuju se istom subjektu, — tako, na primer, vid i slepilo pridaju se oku. Opšte govo-reći, subjekt u kome posedovanje po prirodi postaje, jeste onaj ο kome se afirmiraju obe suprotnosti. Kažemo da se lišenost pridaje svakom subjektu, sposobnom da primi po-sedovanje, i da mu se pridaje onda kad posedovanje nije ni na koji način prisutno u subjektu kome po prirodi pri-pada, kao i u vremenu kad ono [posedovanje] po prirodi u subjektu treba da se nalazi62. Mi ne nazivamo neko biće bezubim zato što nema zuba, ni slepim, zato što nema vida, nego zato što ih nema u vremenu kad po prirodi treba da ih ima. Jer, postoje bića koja, kad se rode, nemaju ni vida ni zuba, a njih zbog toga ne nazivaju ni bezubima ni slepima.

„Biti lišen" jednog stanja i „posedovati" ga nije liše-nost i posedovanje. Jer, posedovanje je [na primer] vid, a lišenost je slepilo; ali „imati vid" nije vid, a „biti šlep" nije slepilo. Slepilo je izvesna lišenost, a „biti šlep" jeste „biti lišen", a nije lišenost.

A kad bi slepilo bilo isto što „biti slep", oba izraza mogla bi se afirmirati ο istom subjektu. Ali kaže se da je čovek slep, ali se nikad čovek ne naziva slepilom.

Izgleda, međutim, da su pojmovi „biti lišen" i „po-sedovati" suprotni na isti način kao [što su to] lišenost i posedovanje. Jer, način suprotnosti [između njih] je isti. Kao što je slepilo suprotno vidu, isto je tako [pojam] „biti šlep" suprotan [pojmu] „imati vid".

Ono što potpada pod negaciju i afirmaciju nije nega-cija i afirmacija. Jer, afirmacija je afirmativna rečenica, a negacija je negativna rečenica, a izrazi koji potpadaju pod afirmaciju i negaciju nisu rečenice.83 Međutim, kaže se da su oni [ti izrazi] suprotni među sobom kao afirmacija i negacija, jer je i u ovom slučaju način suprotnosti isti. Kao što je afirmacija suprotna negaciji — na primer reče-nica: „On sedi" suprotna je rečenici: „On ne sedi", — tako

34 3* 35

isto suprotne su stvari koje potpadaju pod jednu i pod drugu rečenicu, — na primer, pod „on sedi" i „on ne sedi".

Jasno je da lišenost i posedovanje nisu suprotni na isti način kao relativni pojmovi,64 jer celokupna njihova bitnost ne sastoji se u tome da budu afirmirani od suprotnosti. Ne kaže se za vid da je on vid slepila, niti relacija postoji na drugi koji način. Isto tako, ne može se za slepilo reći da je ono slepilo vida nego se kaže da je slepilo lišenost vida, ali da nije slepilo vida. Dalje, svi relativni termini su kon-vertibilni [korelativni], tako da bi slepilo — pretpostavlja-jući da ono spada u relativne pojmove — bilo konver-tibilno [korelativno] s onim s čime stoji u [nekoj] relaciji. Ali ovde nema konvertibiliteta [korelacije], jer se ne kaže da je vid — vid slepila.

Ali, termini koji potpadaju pod lišenost i posedovanje nisu ni kontrerno suprotni,65 što je jasno iz sledećih razloga.

Za kontrerne suprotnosti među kojima nema nijednog srednjeg termina, potrebno je, nužnim načinom, da se u subjektu gde one po prirodi postoje ili ο kome su afirmi-rane jedna od njih uvek nalazi. Jer, [kao što smo kazali] ne postoji nijedan srednji termin između konkretnih su-protnosti, od kojih jedna ili druga treba nužnim načinom da pripada subjektu koji ih prima, — kao što je, na primer, slučaj kod bolesti i zdravlja, i kod neparnog i parnog.

Za kontrerne suprotnosti koje pretpostavljaju jedan srednji termin nije nikako nužno da jedna od njih pripada subjektu. Jer, nije nužno da svaki subjekt koji ih prima bude beo ili crn, topao ili hladan. Naime, ništa ne sprečava da se između njih [kontrernih suprotnosti] umetne jedan srednji termin.

Dalje [smo rekli da] dopuštaju srednji termin kontrerne suprotnosti od kojih jedna ili druga ne pripada nužnim načinom subjektu koji ih prima, — sem u [naročitom] slučaju kad samo jedna od njih po prirodi pripada subjektu, kao, na primer [što pripada], vatri da bude topla, a snegu da bude beo. U ovom [poslednjem] slučaju mora, nužnim načinom, samo jedna od dveju kontrernih suprotnosti da određeno pripada subjektu, a nikad ne može [da mu pri-

pada] druga [suprotnost]. Naime, vatra ne može da bude hladna, a sneg ne može da bude crn. Tako svakom sub-jektu sposobnom da ih primi ne pripada nužnim načinom jedna ili druga od kontrernih suprotnosti, — sem ako nisu u pitanju subjekti kojima samo jedna [od suprotnosti] može po prirodi da pripada i koji bi mogli primiti samo jednu određenu od kontrernih suprotnosti, a ne jednu ili drugu.

Međutim, kad su u pitanju lišenost i posedovanje tada nije istinito ništa od onoga što smo rekli.66 Subjekt spo-soban da prima suprotnosti ne pretpostavlja uvek nužnim načinom jedan od dva člana suprotnosti. Jer, ono što još nije po prirodi sposobno da poseduje vid ne smatra se ni da je slepo niti da ima vid. Iz toga izlazi da ove odredbe ne spadaju u kontrerne suprotnosti između kojih ne postoji nikakav srednji termin. Ali, ove [odredbe] ne spadaju ni u kontrerne suprotnosti koje pretpostavljaju jedan srednji termin, pošto jedna od njih [od odredaba] nužnim načinom treba jednom da pripada subjektu sposobnom da je primi. Čim je jedno biće po prirodi sposobno da ima vid, tada će se za njega kazati ili da je slepo, ili da vidi, i to ne [neće se reći] isključivo jedna od ovih određenih osobina nego, prema prilikama, jedna ili druga. Jer, nije nužno da biće bude ili slepo, ili da ima vid, nego [je nužno], prema prili-kama, jedno ili drugo od ovih stanja. Ali, [rekli smo] za kontrerne suprotnosti koje imaju jedan srednji termin, da nikad nije nužno da jedna ili druga [suprotnost] pripada nekom subjektu nego [je nužno] da izvesnim subjektima pripada isključivo jedna određena od dve kontrerne su-protnosti.

Prema tome, očevidno je da nijedan od dva načina [postojanja] kontrernih suprotnosti ne odgovara slučaju suprotnih pojmova posedovanja i lišenosti.

Dalje, kada kod kontrernih suprotnosti subjekt sposo-ban da ih prima ostaje isti, može se desiti da se jedna suprotnost promeni u drugu — sem ako samo jedna od njih po prirodi ne pripada subjektu, kao što, na primer, vatri pripada da bude topla. Jer, moguće je da zdrav čovek postane bolestan i da belo postane crno, a hladno toplo,

36 37.

i moguće je da pošten čovek postane rđav, a rđav pošten. Jer, kad rđav čovek postane bolji u svom ophođenju i govoru, on tada, ma i u neznatnom stepenu, napreduje ka dobru. A ako se on jednom popravi, ma i malo, jasno je da se može ili potpuno izmeniti, ili bar znatno napredovati ka boljem. Jer, i kad u početku načini samo mali napredak, čovek uvek postaje prijemljiviji za vrlinu nego što je bio. Zbog toga će on verovatno [postepeno] učiniti još veći na-predak. I, ako taj napredak uvek postaje veći, čovek će najzad doći u kontrerno suprotno stanje, — sem ako ga u tome ne omete nedostatak u vremenu. Međutim, što se tiče posedovanja i lišenosti, nemoguće je da se dogodi obostrana uzajamna promena jednog od tih stanja u drugo. Dešava se promena od posedovanja lišenosti, ali od lišenosti pose-dovanju promena je nemoguća. Naime, onaj ko je postao šlep ne dobija natrag vid, onaj ko je celav ne postaje po-novo kosmat, a onaj ko je bezub ne dobija više zube.

Što se tiče onoga što je suprotno kao afirmacija i ne-gacija,67 očevidno je da ove nisu suprotne ni na koji od načina ο kojima je govoreno. Jer, samo je u ovom slučaju, nužnim načinom, jedna od suprotnosti uvek istinita, a druga lažna. Jer, ni za kontrerne suprotnosti, ni za relativne poj-move, ni za posedovanje i lišenost nije nužno da jedna od suprotnosti uvek bude istinita, a druga lažna. Tako su, na primer, kontrerno suprotni zdravlje i bolest, a ni jedno ni drugo nije istinito ili lažno. Isto su tako dvostruko i polo-vina suprotni kao relativni pojmovi, a ni jedno ni drugo nije istinito ili lažno. Isto važi za lišenost i posedovanje, — kao, na primer, za vid i slepilo. Uopšte, ništa nije istinito ili lažno od onoga što se govori bez ikakve veze. A sve suprotnosti ο kojima je [ranije] govoreno [u ovom spisu] izražavaju se bez veze.

Međutim, izgledalo bi da se takva svojstvenost [to jest sposobnost da se odvoji istinito od lažnog] najviše nalazi kod kontrernih suprotnosti koje se izražavaju u nekoj [rečeničnoj] vezi.88 Rečenica: „Sokrat je zdrav", kontrerno je suprotna rečenici: „Sokrat je bolestan". Ali, čak i za ove dve rečenice nije uvek nužno da jedna bude istinita, a druga

lažna. Ako Sokrat postoji, jedna [rečenica] će biti istinita, a druga lažna, ali ako on ne postoji, obe [rečenice] će biti lažne. Jer, niti je istina da je Sokrat bolestan niti da je zdrav ako Sokrat uopšte ne postoji.

A što se tiče lišenosti i posedovanja, ako subjekt uopšte ne postoji, tada ni jedna ni druga [od rečenica] nije istinita; a čak i kad subjekt postoji, nije uvek jedna [od rečenica] istinita, a druga lažna. Jer [rečenici]: „Sokrat ima vid" suprotna je [rečenica]: „Sokrat je slep", kao što je posedovanje suprotno lišenosti. Ako Sokrat postoji, nije nužno da jedna od ove dve rečenice bude istinita ili lažna (jer u slučaju da Sokrat nije još po prirodi sposoban da vidi, obe rečenice su lažne); a ako Sokrat uopšte ne postoji, tada su obe rečenice podjednako lažne, — naime i da on ima vid, i da je slep.

A kad je reč ο afirmaciji i negaciji, bilo da subjekt postoji, ili da ne postoji, jedna [od rečenica] će uvek biti lažna, a druga istinita. Jer ako se kaže: „Sokrat je bolestan", i: „Sokrat nije bolestan", očevidno je — ako on postoji — da je jedna od ove dve rečenice istinita, a druga lažna. A isto je i ako Sokrat ne postoji. Jer, ako on ne postoji, pogrešno je reći da je bolestan, a istinito je reći da nije bolestan.

Prema tome, samo stvari koje su suprotne kao afirma-cija i negacija imaju osobinu da uvek budu jedna istinita, a druga lažna.

Glava j e d a n a e s t a [O

KONTRERNIM SUPROTNOSTIMA]

Kontrerna suprotnost dobra jeste nužnim načinom zlo. Ovo očevidno pokazuje indukcija,69 koja je osnovana na pojedinačnim slučajevima. Tako je, na primer, bolest kon-trerna suprotnost zdravlja, a kukavištvo hrabrosti, i tako dalje.

Zlu je kontrerno suprotno ponekad dobro, a ponekad zlo. Oskudici, koja je zlo, kontrerno suprotno je preteri-vanje, koje je zlo, — a umerenost, koja je dobro, isto je

38 39

tako kontrerno suprotna i jednom i drugom. Međutim, ovo poslednje može se zapaziti samo u malom broju slučajeva; inače, većinom je zlu kontrerno suprotno dobro.

Dalje, kod kontrernih suprotnosti nije nužno da, kad postoji jedna, postoji i druga. Ako su svi zdravi, zdravlje će postojati, a bolesti neće biti. Isto tako, ako je sve belo, belina će postojati, a crnilo neće postojati. Ako je rečenica: „Sokrat je zdrav", kontrerno suprotna rečenici: „Sokrat je bolestan", tada, pošto nije moguće da dva kontrerna suprot-na stanja istovremeno pripadaju istom subjektu, — biće nemoguće da, ako jedna od ovih kontrernih suprotnosti postoji, i druga isto tako postoji. Jer, ako je istina da je Sokrat zdrav, ne može biti istina da je Sokrat bolestan.

Očevidno je da i kontrerne suprotnosti moraju po prirodi postojati u jednom subjektu koji je isti po rodu ili po vrsti. Bolest i zdravlje javljaju se po prirodi u telu živo-tinje, belina i crnilo na telu uopšte, a pravičnost i nepravič-nost u ljudskoj duši.

Isto tako, nužno je da sve kontrerne suprotnosti budu ili u istoj vrsti, ili u kontrerno suprotnim vrstama, ili da one same budu vrste. Jer, belo i crno su u istoj vrsti (boja je njihova vrsta), pravičnost i nepravičnost su u kontrerno suprotnim vrstama (jer je vrsta jedne vrlina, a vrsta druge je porok). A dobro i zlo nisu u jednoj vrsti nego su sami vrste nekih stvari.

Glava d v a n a e s t a [RANIJE]

Jedna stvar naziva se ranijom od druge u četiri smisla. U prvom i najsvojstvenijem smislu [ona se naziva

ranijom] prema vremenu. U tom smislu za nju se kaže da ima više godina i da je starija od neke druge stvari. Jer, zbog toga što je proteklo više vremena za jednu stvar se kaže da ima više godina i da je starija [od druge].

U drugom smislu, ranije je ono što ne dopušta kon-vertibilnost u odnosu na konsekuciju [sled] onoga što po-

stoji. Tako, na primer, broj jedan je ranije od broja dva. Jer, ako postoji dva, odmah sleduje da postoji jedan, ali ako broj jedan postoji, tada ne sleduje nužnim načinom da broj dva postoji. Prema tome, iz broja jedan ne proizlazi konvertibUnošću da postoji drugi broj. Izgleda, dakle, da je ranije ono čiji sled postojanja ne dopušta konvertibilnost.

U trećem smislu, ranijim se naziva nešto shodno jednom izvesnom redu, kao [što je to slučaj] u naukama i u govorima. Jer u demonstrativnim naukama postoji i ra-nije i docnije shodno redu (naime elementi su, shodno redu, raniji od geometrijskih propozicija,70 a u gramatici slova su ranija od slogova). A isto je tako i u govoru, jer je uvod, shodno redu, raniji od izlaganja.

Sem pomenutih postoji još jedan smisao, naime ono što je bolje i dostojnije poštovanja izgleda da je ranije [da prethodi] shodno prirodi. Masa obično kaže za ljude koje naročito ceni i voli da su oni ispred drugih [da prednjače drugima]. Ovo je začelo najnesvojstveniji način prioriteta.

Takvi su, otprilike, načini na koje se obično govori ο prioritetu.

Međutim, izgleda kao da, sem navedenih načina prio-riteta, postoji još jedan drugi način. Kad su u pitanju dve stvari koje dopuštaju konvertibilnost u odnosu na sled [konsekuciju] postojanja, izgleda kao da treba da bude ranija po prirodi ona stvar koja je uzrok postojanja druge stvari. Jasno je da takve stvari postoje. Da čovek postoji, konvertira se shodno sledu [konsekuciji] postojanja sa iskazom koji je istinit ο njemu [čoveku]. Jer, ako čovek postoji, istinita je i rečenica koja izražava da čovek postoji. Ovo se daje konvertirati: ako je istinita rečenica kojom izražavamo da čovek postoji, tada i čovek postoji. Među-tim, istinita rečenica nikako nije uzrok što stvar postoji. Naprotiv, izgleda da je stvar uzrok što je rečenica istinita. Naime od postojanja ili nepostojanja stvari zavisiće hoće li rečenica biti istinita ili lažna.

Tako se na pet načina jedna stvar naziva ranijom od druge [stvari].

40 41

Glava t r i n a e s t a

[ISTOVREMENO (SIMULTANO — αµο)]

Istovremenima [simultanima] se, u prostom i najsvoj-stvenijem smislu, nazivaju stvari čije se postajanje događa u isto vreme. Jer nijedna od dve stvari nije ranija ili docnija od druge.71 Za ove stvari kaže se da su simultane u vremenu.

Po prirodi72 su istovremene stvari koje se konvertiraju u odnosu na sled [konsekuciju] postojanja, ali jedna [od njih] nikako nije uzrok što postoji druga [stvar]. Takav je slučaj sa dvostrukim i sa polovinom. Naime, ovi izrazi se konvertiraju (jer ako dvostruko postoji, i polovina postoji, a ako polovina postoji, i dvostruko postoji), ali nijedan od ta dva izraza nije uzrok što postoji drugi.

Ali, isto tako, nazivaju se istovremenima po prirodi rodovi koji proizlaze iz podele iste vrste i koji su suprotni jedan drugom73. Kaže se da su suprotne jedna drugoj u podeli stvari koje su suprotne prema istoj podeli; tako, na primer, životinja koja ima krila istovremena je životinji koja po kopnu hoda i životinji koja živi u vodi. Ova bića suprotna su jedno drugom u podeli kad proizlaze iz iste vrste, jer životinja je podeljena na rodove, — kao, na pri-mer, na životinju koja ima krila, i na životinju koja hoda po kopnu, i na životinju koja živi u vodi. Nijedna od ovih životinja nije ranija ni docnija nego ta bića izgledaju isto-vremena po prirodi. A svaki od ovih rodova — naime, životinja koja hoda po kopnu, i životinja koja ima krila i životinja koja živi u vodi — može opet da bude podeljen u rodove. Dakle, po prirodi moraju biti istovremeni i ovi [navedeni] rodovi koji proizlaze iz iste vrste, po istoj podeli.

Međutim, vrste su uvek ranije od rodova, jer nema konvertibilnosti za sled [konsekuciju] postojanja. Tako, na primer, ako životinja koja živi u vodi postoji, tada životinja postoji, ali ako životinja postoji, životinja koja živi u vodi ne postoji nužnim načinom.

Dakle, nazivaju se istovremene po prirodi stvari koje su konvertibilne u odnosu na sled [konsekuciju] postojanja,

ali jedna od njih nije nikako uzrok postojanja druge, — a tako se nazivaju i rodovi koji su suprotni jedan drugom u podeli, polazeći od iste vrste. Najzad, bića koja postaju u isto vreme jesu prosto simultana.

Glava č e t r n a e s t a

[KRETANJE]

Kretanje ima šest rodova: postajanje, nestajanje [pro-padanje], uvećavanje, umanjivanje, kvalitativna promena i menjanje mesta.

Sva druga kretanja [sem kvalitativne promene] oče-vidno su različita jedno od drugog: tako postajanje nije nestajanje, niti je uvećavanje ili menjanje mesta umanji-vanje — i tako dalje. Međutim, u odnosu na kvalitativnu promenu javlja se izvesna sumnja da li ono što podleže kvalitativnoj promeni tu promenu možda trpi nužnim načinom, na osnovu jednog od drugih kretanja. Ali to nije tačno.

Jer, gotovo sve naše afekcije, ili bar većina njih, iza-zivaju u nama kvalitativnu promenu, koja nema ničeg zajedničkog s drugim kretanjima. Jer, ono što biva pokre-tano prema afekciji ne dobija nužnim načinom uvećavanje ili umanjivanje, a isto je tako i za druge vrste kretanja. Tako bi kvalitativna promena morala biti različita od drugih kretanja. Jer, kad bi ova [kretanja] bila identična, trebalo bi da ono što je kvalitativno promenjeno bude odmah i uvećano ili umanjeno, ili da bude praćeno nekim od drugih rodova kretanja; međutim, to nije nužno.

Isto tako, moralo bi da bude kvalitativno promenjeno ono što je uvećano ili pokretano na neki drugi način. Ali, postoje neke stvari koje se uvećavaju, ali se kvalitativno ne menjaju; tako se, na primer, uvećava, ali se kvalitativno ne menja kvadrat kad se oko njega stavi gnomon74. Isto važi i za sve druge figure takve vrste. Prema tome, kretanja bi bila različita jedna od drugih.

42 43

UopŠte, mirovanje je kontrerno suprotno kretanju. Svaki rod kretanja ima svoju posebnu kontrernu suprotnost; tako je nestajanje kontrerna suprotnost postajanju, uma-njivanje [je kontrerna suprotnost] uvećavanju, a mirovanje na mestu [kontrerno je suprotno] menjanju mesta. Najviše suprotna izgleda promena kontrerno suprotnog mesta; tako je kretanju nadole kontrerno suprotno kretanje nagore, a kretanju nagore [kontrerno je suprotno] kretanje nadole.

Nije lako reći koja treba da bude kontrerna suprotnost onome kretanju, koje između svih gore navedenih kretanja ostaje još da se ispita. Izgleda da tom kretanju ništa nije kontrerno suprotno, sem ako mu se kao kontrerna suprot-nost ne stavi ili mirovanje u istom kvalitetu, ili menjanje ka kontrerno suprotnom kvalitetu, — na isti način kao što menjanje mesta ima za kontrernu suprotnost ili mirovanje na mestu, ili menjanje ka kontrerno suprotnom mestu. Kvalitativna promena je menjanje kvaliteta. Tako je kvali-tativnom kretanju suprotno ili kvalitativno mirovanje, ili menjanje ka kontrerno suprotnom kvalitetu, — kao što je, na primer, [izraz] „postati beo", kontrerno suprotan izrazu „postati crn". Jer kvalitativna promena nastaje menjanjem ka kontrerno suprotnim kvalitetima.

Glava p e t n a e s t a

[„IMATI"]

Ο [izrazu] „imati" govori se na više načina. Taj izraz upotrebljava se u smislu stanja i dispozicije ili nekog drugog kvaliteta, — jer kažemo da imamo [posedujemo] izvesnu nauku ili vrlinu.75 Ili se [taj izraz] upotrebljava kao kvan-titet, — da se, na primer, označi veličina [visina stasa] koju neko ima.76 Jer, kaže se da neko ima veličinu tri ili četiri lakta. Ili da se označi ono što obavija telo, kao, na primer, ogrtač ili tunika.77 Ili ono što je u jednome delu tela, kao prsten na ruci.78 Ili deo tela, kao ruka ili noga.78 Ili [da se označi ono što je sadržano] u sudu80: tako me-rica81 sadrži pšenicu ili bure vino, jer kaže se da bure

ima vino, a merica pšenicu. Za sve ovo upotrebljava se izraz „imati" u smislu „kao u jednom sudu". To je kao posedovanje82; naime, mi kažemo da imamo kuću ili njivu.

Mi isto tako kažemo da imamo ženu, ili da žena ima muža. Ali smisao sad izrečenoga „imati" izgleda najnepo-desniji. Jer, iskazom „imati ženu" označavamo samo „stanovati s njom".

Možda bi se mogla pronaći i druga značenja [glagola] „imati", — ali značenja u kojima se on obično upotreb-ljava gotovo su sva nabrojana.

44

NAPOMENE

1 οµώνυµα su stvari koje imaju samo zajedničko ime, ali nemaju nikakvu zajedničku bitnu osobinu.

2 συνώνυµα su stvari identične po prirodi i po imenu. 2 παρώνυµα se nalaze na sredini između homonima i sinonima i

učestvuju i u jednima i u drugima. 4 Univerzalno, .,druga supstancija" (vrste i rodovi) nije u sub

jektu, jer je supstancija, a nije akcidencija; univerzalno je upravo predikat jednog subjekta, jedne individue, u njenoj osobini univer zalnog. (Upor. Aristotel, Organon, I, Catćgories, Nouvelle traduc- tion et notes par J. Tricot. Pariš 1946. Bibliotheque des textes philosophiques, p. 3, note 1.)

5 Partikularna akcidencija je u subjektu, kao akcidencija, ali, pošto je partikularna, ona nije predikat subjekta, pošto je svaki predikat nužnim načinom opšti. (Ibid., str. 3, nap. 2.)

6 Aristotel daje preciznu definiciju akcidencije. Ona, pre svega, mora biti u jednom subjektu. Zatim, ona ne treba da bude samo deo celine, kao što su duša ili ruka deo čoveka. Pored toga, akcidencija treba da bude nerazdvojna od subjekta, i da bez njega ne može postojati, — kao što belo ne postoji nezavisno od tela. (Upor. ibid., str. 3, nap. 3.)

7 Univerzalna akcidencija, nauka, nalazi se u subjektu, čoveku, kao akcidencija, a ona je, kao univerzalna, i predikat jednog sub jekta, naime, jedne određene gramatike.

8 Filozof ima u vidu individualnu supstanciju, τοδέ τι. Το je prva supstancija u pravom smislu reci, koja nije ni u jednom subjektu, jer je supstancija, niti je predikat jednog subjekta, jer je individualna.

9 Prva supstancija nije nikad predikat, niti može to biti. 10 Aristotelove kategorije su najopštije vrste bića; to su poj

movi koji se ne mogu svesti jedan na drugi, i koji se, isto tako, ne mogu svesti na najviši univerzalni pojam. Biće i Jedno nisu više kategorije, jer nemaju nikakve sadržine.

11 Filofoz razlaže da je prva supstancija individua. U drugim svojim delima, pre svega u De Interpr. (13,23 a 24), filozof ističe da

46

su prva supstancija Bog i odvojene inteligencije. — Izraz ουσία nema jedno određeno značenje. On naizmenično označava i materiju, i formu, i esenciju, i neku vrstu kompozicije materije i forme.

12 Prve supstancije nalaze se u drugim supstancijama, kao što se partikularno nalazi u univerzalnom.

13 ReČ „Čovek" označava i individuu i rod. 14 Akcidencije uzete in abstracto. 15 Sve što nije prva supstancija. 16 U Čisto logičkom smislu uzeto, čovek nije više supstancija

nego što je to životinja. 17 Pod „drugim supstancijama" filozof podrazumeva samo

vrste i rodove, isključujući sve druge supstancije. 18 U sledećem izlaganju dokazuje se da, sem prvih supstancija,

samo se još rodovi i vrste mogu nazvati supstancijama. Naime, može se nazvati supstancijom samo ono Što je slično prvoj supstan ciji. A samo su rodovi i vrste slični prvim supstancijama, jer samo oni mogu, kao prve supstancije, da služe kao supstrati akcidenci- jama, pošto se sve što se tvrdi ο individualnom subjektu (o jednom određenom čoveku), tvrdi i ο rodu (čovek), kao i ο vrsti (životinja) u koju rod spada. (Upor. navedeni prevod Tricot-a, str. 5, nap. 2.)

19 Životinja je primer za vrstu, a čovek je primer za rod. 20 Supstancija je jedna konkretna, određena i odvojena in dividua.

21 Obesnaženje prigovora koji bi pokušao da svede rodove i vrste na akcidencije, pošto je kvalitet jedna akcidencija. 22 Ništa nije kontrerno suprotno čoveku i životinji, koji su uzeti kao rod i kao vrsta.

23 prva supstancija je više supstancija nego rod, dok je rod više supstancija nego vrsta. Ovde se ne porede supstancije jedne sa drugima, nego supstancije u njima samima. (Categ., 2 a 11 b 22.)

24 Važi ne samo za prve supstancije nego i za rodove i vrste. 25 Ο kvantitetu govori Aristotel i u Metaph., ∆, 13, 1020 a 7.

Tu formuliše da je kvantitet ono što je deljivo na dva ili više sastav nih delova, od kojih je svaki po prirodi jedna i određena stvar. Množina je kvantitet, kad se može brojati, a veličina, kad se može meriti. Množina se naziva ono što se potencijalno rastavlja u diskon tinuirano, a veličina se naziva ono što se rastavlja u kontinuirano.

28 Prva podela kvantiteta (1.25—5a 37) obuhvata kvantitet u njegovoj bitnosti, koji je deli na diskretan i kontinuiran.

27 Zbog toga je govor diskretan kvantitet. 28 Druga podela kvantiteta u njegovoj bitnosti obuhvata kvan

titete čiji delovi imaju ili nemaju jedan prema drugom izvestan polo žaj. Tu spadaju, prvo, linija, površina i telo, a zatim broj, vreme i govor.

29 Vreme je sukcesija sadašnjih trenutaka. Međutim mogli bi se prigovoriti da se može razlikovati „pre" i „posle". Aristotel na tu

47

objekciju odgovara da „pre" i „posle" nisu za delove položaj, nego red, i da isto važi i za slučaj broja.

80 Druga podela kvantiteta obuhvata akcidentalan kvantitet (1,37-b 10).

31 Aristotel naročito ističe da se prva osobina kvantiteta sa stoji u tome što on nema kontrernu suprotnost (1.14—6a 18), i, kad su u pitanju određeni kvantiteti kao: „dug dva lakta" i kad je reč ο neodređenim kvantitetima kao: „mnogo", „malo". Uz to doka zuje da — i ako tako ne izgleda — neodređeni kvantiteti nemaju kontrernih suprotnosti (1.14—6a 11). — Prvi argument za to shva- tanje, koji filozof malo niže daje, formuliše da su neodređeni kvantiteti u stvari relacije.

32 Drugi argument za isto (1.30—33). 33 Treći argument (1.4—11). 34 Jedna ista stvar biće velika i mala. Ovim filozof ne tvrdi

da će subjekt biti kontrerno suprotan samom sebi, nego da će takvi biti kvalitet — na primer: veliko, malo itd.

35 Od 1.12—18 uzeta je u obzir teza da kvantitet nema kont- rerne suprotnosti. U mestu, koje je vrsta kvantiteta, razlikuju se gore i dole, desno i levo itd.

36 Za Aristotela su prvobitne kontrerne suprotnosti koje se odnose na mesto. Da je tako vidi se iz toga što definicija svakog roda kontrernih suprotnosti ima prostorni karakter. Naime, kont rerne suprotnosti su termini koji su u istoj vrsti najudaljeniji jedan od drugog. Ranije tvrđenje da odredbe mesta nisu kvantiteti nego relacije pobija ovaj prigovor.

37 Druga osobina kvantiteta sastoji se u tome što ne dopušta ni „više" ni „manje".

38 Treća osobina kvantiteta koja je i poslednja. 39 Upor. izvođenja ο relativnim pojmovima u Metaph., A, 15. 40 Navedeni termini su relativni samo kad su uzeti uopšte,

kao vrste; uzeti partikularno, oni su kvaliteti. Tako je nauka — nauka ο nečem. To, međutim, ne važi za jednu određenu nauku. Tako, na primer, gramatika nije gramatika ο nečem.

41 Položaj uopŠte jeste relativan, a određeni položaji spadaju u drugu kategoriju.

42 Prividna je ova prva osobina relativnih pojmova, po kojoj bi ovi imali kontrerne suprotnosti.

43 Prividna je i druga osobina relativnih pojmova, po kojoj bi ovi bili sposobni za „više" i „manje",

44 Treća osobina relativnih pojmova. 45 To jest: treba adekvatno označiti korelativne pojmove. 48 Filozof se osvrće na osnovne ideje svog gnoseološkog naivnog

realizma. Ta teorija je izložena u De anima, III, 2, 425 b 26, kao i u Metaph., Γ, 5, 1010 b 30.

47 „Na telu" znači predmet senzacije, a „u telu" subjekt koji oseća.

45 Još jednim dokazom potkrepljena je teorija da je predmet senzacije raniji od subjekta koji je opaža. U okviru svoje teorije saznanja Aristotel metodično postupa kad tvrdi da su četiri elementa iz kojih se — po njemu — sastoje kako predmeti senzacije tako i životinje, raniji od same životinje i od njenih čula.

40 Učenje po kome su objektivni ne samo primarni nego i sekundarni čulni kvaliteti. Tela, kao i sve senzacije će persistirati, i kad nestane života i čulnog opažanja.

50 Prve supstancije i njihovi delovi nisu relativni. Isto važi i za većinu drugih supstancija. Međutim, relativni su delovi drugih supstancija.

51 Ovde su čovek, vo i drvo uzeti kao vrste. 52 Ta definicija obuhvata delove drugih supstancija. 53 Definicija prave relacije. 54 To jest: što bi bacilo svetlost na pitanje da li su relativne

izvesne druge supstancije. 53 Pravi relativni pojam je onaj čije se ćelo biće sastoji u odnosu. 56 Slične supstancije nisu relativne, i, prema tome, nema više

nijedne supstancije koja bi bila relativna. 57 Na ovom mestu, i dalje, mislilac primenjuje na duševna

stanja ono što je rekao za odredbe tela. 58 Kvalitet može da raste i da opada i kad se nalazi u raz

nim subjektima i kad se nalazi u jednom subjektu. 58 Znači da u jednom istom subjektu kvalitet može da raste ili da

opada. 60 Te odredbe se ne primenjuju na svaki kvalitet nego se

primenjuju i na druge kategorije. 61 Bitna je osobina kvaliteta da samo kvalitet pretpostavlja

slično i neslično. 82 Po Aristotelu, postoje tri uslova da jedan subjekt bude lišen

posedovanja. Prvo, potrebno je da subjekt bude sposoban da primi posedovanje (kamen ne može biti lišen vida). Drugo, potrebno je da lišenost bude pridana delu tela koje po prirodi raspolaže pose-dovanjem (čovek je šlep kad je oko lišeno vida). Treće, potrebno je da se lišenost ostvaruje u vremenu kad, po prirodi, posedovanje obično pripada subjektu (Čovek, kad se rodi, i ako ne vidi, nije slep)._ Upor. Tricot, nav. delo, str. 58, nap. 2.

63 Filozof upravo misli na stvari koje su materijal iz kog se stvaraju rečenice.

64 Sleduje oštro povučeno razlikovanje između suprotnosti posedovanja i lisenosti, s jedne, i suprotnosti relativnih pojmova, s druge strane.

48 4 Organon 49

65 Utvrđena je razlika između dve vrste suprotnosti. Prva postoji između posedovanja i lisenosti, a druga između kontrernih suprotnosti. Pre svega izloženi su načini postajanja kontrernih su-protnosti, — i onih koje ne pretpostavljaju srednji termini, i onih koje ga pretpostavljaju.

ββ Naznačena je poslednja razlika između kontrerne suprotnosti, s jedne, i suprotnosti između posedovanja i lisenosti, s druge strane.

67 Razlaganje ο kontradiktornoj suprotnosti, — koja je sup rotnost između dva suda, a odvaja istinito od lažnog.

68 Kontrerne suprotnosti, čak i ako su izražene u sudovima, ne odvajaju istinito od lažnog, — što je osobina kontradiktornih suprotnosti. — Ako subjekt ne postoji, nijedna rečenica neće biti istinita.

69 Indukcija [επαγωγή] je metoda koja, polazeći od pojedinač nih činjenica, i na osnovu njih, izvodi opšte pojmove. Ο ovoj me todi Aristotel iscrpno izlaže u Anal. prior., II, 23, 68 b 15, i dalje.

70 Termini, aksiome, postulati, hipoteze i dr. računaju se u elemente geometrije (στοιχεία); oni su raniji od geometrijskih propozicija (διαγράµµατα).

71 Ovaj prvi smisao istovremenog odgovara prvom modusu ranijeg.

72 Drugi smisao istovremenog, koji odgovara drugom i petom smislu ranijeg.

73 Treći smisao istovremenog, koji odgovara trećem smislu ranijeg. Aristotel uzima u obzir rodove i vrste. Podele jedne iste vrste su istovremene, jer se ne vrše na osnovu „pre" i „posle".

74 Gnomon (γνωµών) je trougao koji ima oblik uglomera i koji, kad se doda pravougaoniku ili kvadratu, ili kad se oduzme od njih, uvećava ili umanjuje površinu ovih figura.

75 Kategorija kvaliteta. 76 Kategorija kvantiteta. 77 Kategorija posedovanja. 78 Kategorija posedovanja. 79 Kategorija supstancije, — pošto su za Aristotela i delovi

tela supstancije. 80 Kategorija mesta. 81 δ µέδιµνος — glavna mera za suve stvari. 82 Kategorija odnosa.

DRUGIDEO

Ο TUMAČENJU

50 i*

Glava prva

[GOVOR I PISANJE. — ISTINIT I LAŽAN GOVOR]

Treba prvo utvrditi šta je imenica, a šta glagol; a zatim šta je odricanje [negacija], potvrđivanje [afirmacija], rečenica [iskaz] i govor.

Zvuči izraženi glasom su simboli [znaci] duševnih stanja, a napisane reci su simboli reci izraženih glasom. I kao što svi ljudi nemaju isti rukopis, tako ni govorene reci nisu kod svih iste. Međutim, duševna stanja, čiji su neposredni znaci ovi izrazi, kod svih su identična. A isto tako, identične su i stvari čije su slike ova stanja. Ali pošto ovaj predmet spada u drugu disciplinu, ο njemu je rasprav-ljano u našim knjigama ο duši.

Kao što se u duši pojavljuje čas misao koja nije ni istinita ni lažna, a čas misao koja je nužnim načinom jedno ili drugo, — tako se događa i u pogledu govora. Jer, isti-nito i lažno sastoji se u sastavljanju i u podeli. Same po sebi, imenice i glagoli slični su pojmu bez sastavljanja i bez podele — kao, na primer, „čovek" ili ,,beo", kad im se ništa ne doda — jer ove reci još nisu ni istinite ni lažne. Dokaz za ovo je sledeći: reč Jarac-jelen" znaci nešto, ali ništa ni istinito ni lažno — sve dok joj se ne doda da ono što ta reč označava postoji ili ne postoji, apsolutno govo-reći, ili u jedno određeno vreme.

Glava d r u g a [IMENICE. PROSTE I SLOŽENE IMENICE. PADEŽI]

Imenica je jedan glas koji konvencionalno nešto znači, bez obzira na vreme. Nijedan deo imenice nema značenje kad je uzet odvojeno [po sebi]. U osobenoj imenici Κάλλιππος

53

nema nikakvog značenja imenica ϊππος [konj] po sebi i sama sobom, kao što ga ima u izrazu καλός ίππος [lep konj]. Međutim, ono što važi za proste imenice, ne važi za složene imenice. U prvima deo ne znači ništa, a u drugima deo doprinosi značenju celine i ako, kad je odvo-jeno uzet, on nema nikakvog značenja. Na primer, u reci έπακτροκέλης [gusarska lađa] reč κέλης [lađa] ne znači ništa po sebi. „Konvencionalno značenje" [„odredba na osnovu saglasnosti"] — kažemo po tome što nijedna ime-nica nije takva po prirodi nego samo kad postane simbol. Jer čak i ako neartikulisani glasovi, kao, na primer, glasovi životinja, nešto označavaju, nijedan od njih nije imenica.

„Ne-čovek" nije imenica. Ne postoji nikakav izraz [oznaka] koji bi mu se mogao pridati. Jer, to nije ni govor, ni odricanje [negacija]. To bi mogla biti samo neodređena imenica, jer ova pripada svemu, — onome što postoji i onome što ne postoji.

Ako se kaže „Filona ili Filonu" [Φίλωνος ή Φίλωνι], i druge reci te vrste — ove nisu imenice nego su padeži [πτώσεις, lat. casus] jedne imenice. Definicija ovih padeža jeste za sve ostalo identična definiciji imenice, ali spajanje tih oblika sa „jeste", „bese" i „biće" ne daje ništa istinito ili lažno; njih uvek daje spajanje tih oblika s imenicom. Kad se, na primer, kaže: „Filonovo jeste ili Filonovo nije", — ti izrazi nemaju ničeg istinitog i lažnog.

Glava t r e ć a [GLAGOL]

Glagol je reč koja dodaje svom značenju značenje vremena. Delovi vremena, odvojeno uzeti, ne znače ništa za sebe. Glagol uvek označava da je nešto afirmirano ο nečem drugom. Kažem da glagol, sem svoga značenja, po-kazuje i vreme. Na primer, „zdravlje" je imenica, a „on je u dobrom zdravlju" je glagol, jer on dodaje svome znače-nju da sad postoji zdravlje. Sem toga, glagol je uvek znak onoga što se kaže ο drugoj stvari, upravo onoga što pri-pada jednom subjektu ili se nalazi u njemu.

Ali ako se kaže: „nije zdrav", ili „nije bolestan" — ja to ne nazivam glagolima. Mada dodaje svome značenju značenje vremena, mada uvek pripada jednom subjektu, ova razlika nema imena. Ona se može nazvati samo ne-određenim glagolom, zato što se podjednako na sve od-nosi, na biće kao i na nebiće.1

Isto tako, nije glagol, nego jedan „padež" [πτώσις, lat. tempus, gramatičko vreme] glagola kad se kaže: „bese zdrav" ili „biće zdrav". „Padež glagola razlikuje se od gla-gola time, što glagol sadrži još odredbu sadašnjeg vremena, a „padež" označava vreme koje okružuje sadašnje vreme [to jest prošlost i budućnost].

Ono što se naziva glagolima jesu, dakle, u sebi i po sebi imenice. Glagoli imaju jedno određeno značenje (jer time što se oni izgovaraju, usredsređuje se misao slušaoca, koji je odmah zadržava u miru), — ali oni još ne znače da označena stvar postoji ili ne postoji. Jer, time što se kaže „postojati" ili „ne postojati" ne označava se nikakva stvar, kao ni kad se samo za sebe kaže „postojeći". Ovi izrazi sami po sebi nisu ništa, ali oni svome značenju dodaju izvesno spajanje [dodajući atribut subjektu], koje je nemoguće zamisliti bez stvari koje su spojene [sastavljene].

Glava č e t v r t a

[GOVOR I REČENICA]

Govor je spajanje glasova, koje ima opšte primljeno značenje i čiji svaki deo, kad se uzme odvojeno, ima zna-čenje kao prost govor [iskazivanje], a ne kao afirmiranje ili negiranje. Hoću, na primer, da kažem da reč „čovek" nešto znači, ali ne da on postoji ili ne postoji. Afirmacija ili negacija će proizaći samo ako se tu nešto doda. Među-tim samo jedan slog reci „čovek" ne znači ništa. Jer i u reci „miš" slog ,,iš" [na grčkom: µυς — ΰς] nema značaja; to je, u stvari, samo glas. Slog je značajan [upravo: do-prinosi značaju celine] samo u složenim recima, ali ne sam po sebi, — kao što smo ranije rekli.

54 55

Svaki govor ima značenje, ali ne kao prirodan organ [instrument], nego — kao što smo rekli — po konvenciji [to jest na osnovu jednog sporazuma]. Međutim svaki govor ne iskazuje nešto [svaki govor nije rečenica], nego samo onaj [govor] u kome postoji istina ili zabluda. Ali to se ne događa u svim slučajevima. Tako je svaka molitva jedan govor, ali ni istinit ni lažan. Ali nećemo uzeti u obzir druge vrste govora, pošto njihovo raspravljanje spada pre u retoriku ili u poetiku. Za sada ćemo razmatrati rečenicu.

Glava peta

[AFIRMACIJA I NEGACIJA. PROSTA I SLOŽENA REČENICA]

Prva vrsta iskazanog [deklarativnog] govora [λόγος άποφαντικός] jeste afirmacija; sledeća [vrsta] je negacija. Svi drugi govori čine jedinstvo samo pomoću veze svojih delova.

Svaka rečenica nužnim načinom sadrži jedan glagol ili „padež" jednog glagola. Jer, pojam „čovek", — kad mu se ne prida „jeste", ili „bejaše", ili „biće", ili nešto te vrste, — još ne sačinjava rečenicu.

Zašto izraz kao što je „životinja koja ima noge i koja ide na dve noge" jeste jedno i nije mnogo? Čovek koji se tako definiše ne može biti takav zato što se te reci izgovore jedna za drugom. Ali objašnjenje toga problema2 spada u drugu disciplinu. Iskazan [deklarativan] govor je onaj koji izražava ili jednu stvar, ili jedinstvo što nastaje iz veze delova. Međutim, složene rečenice su one koje izražavaju mnogo, a ne jedno, ili čiji su delovi nepovezani.

Imenica ili glagol treba, dakle, da bude samo jedan govor [ili kazivanje]. Naime, ne može se reći da se, izraža-vajući nešto na taj način, obrazuje rečenica, — pa bilo da neko pita, ili da ne pita, ili da počinje sa govorom.

Jedna vrsta ovih rečenica je prosta, kao, na primer, tvrditi nešto ο nečemu [o nekom subjektu], ili odricati nešto ο nečemu. Druga vrsta obuhvata rečenice obrazovane

iz prostih iskaza [rečenica]; kao što je, na primer, slučaj kod jednog već sastavljenog govora.

Prosta rečenica je veza glasova [reci] koja ima da pokaže da jedan atribut postoji ili ne postoji u jednom subjektu prema podelama [razlikama] vremena [u sada-šnjosti, prošlosti i budućnosti].

Glava š e s t a [AFIRMACIJA I

NEGACIJA. — KONTRADIKCIJA]

Tvrđenje je iskaz koji nešto nekom pripisuje, a odri-canje je iskaz koji nešto nekom odriče. A moguće je tvrditi da ono što pripada jednoj stvari njoj ne pripada [ovo je lažno odricanje], i da ono što joj ne pripada njoj pripada [ovo je lažno tvrđenje], i da joj pripada ono što joj pripada [istinito tvrđenje], a ono što joj ne pripada da joj ne pripada [prava negacija]. A pošto to važi i za vremena van sa-dašnjice, — moguće je i odricati sve ono što je neko tvrdio i tvrditi sve što je neko odricao. Prema tome, očevidno je da je svakoj afirmaciji suprotna jedna negacija, i svakoj ne-gaciji jedna afirmacija. „Protivrečnost" [„kontradikcija] je suprotnost između jedne afirmacije i jedne negacije. Pod „suprotnošću" podrazumevam da se isto ο istom potvrđuje i odriče, ali ne samo homonimno3, — i sve što još inače može biti posebno objašnjeno [radi ove odredbe pojmova], nasuprot sofističkim dosađivanjima [prigovaranjima].

Glava s e d m a [OPŠTE (UNIVERZALNO) I POJEDINAČNO

(SINGULARNO). — SUPROTNOST REČENICA: KONTRADIKCIJA I KONTRARIJETET]

Stvari su delom opšte [univerzalne], a delom poje-dinačne [singularne] („opštim" nazivam ono čija priroda jeste da bude potvrđeno od više subjekata, a „pojedinač-nim" ono što ne može da bude potvrđeno od više subjekata. Tako, na primer, „čovek" je nešto opšte, a „Kalija" je

56 57

pojedinačno biće.) A pošto je tako, nužnim načinom će se rečenica da jedna stvar pripada ili ne pripada jednom sub-jektu primenjivati čas na jedan opšti [univerzalni], a čas na jedan pojedinačni [singularni] termin.

Ako se univerzalno iskaže ο jednoj univerzalnoj stvari da joj nešto pripada, ili da joj to isto ne pripada, tada će ti iskazi biti kontrerno suprotni. Pod „iskazati univerzalno ο jednoj univerzalnoj stvari" podrazumevam kad se, na primer, kaže: „svaki čovek je beo, nijedan čovek nije beo".

Ali, ako je nešto izrečeno ο opštem, ali ne opšte, tada ti iskazi nisu kontrerno suprotni, iako katkad ono što oni izražavaju može biti kontrerno suprotno. Kad kažem da nešto ο opštem ne biva opšte iskazano, — tada, na primer, mislim na iskaz kao ovaj: „čovek je beo, čovek nije beo". Jer, iako je „čovek" nešto opšte, u iskazu se taj izraz nije upotrebio u opštem smislu. Jer, „svaki" ne izražava opšte, nego samo da nešto opšte treba uzeti u opštem smislu [ne-go samo da je opšti subjekt uzet u univerzalnom smislu].

Ako se opštem [univerzalnom] predikatu prida opšte [univerzalno], iskaz [rečenica] neće biti istinit. Naime, ne može biti istinita nijedna afirmacija u kojoj je opšte pri-dano opštem predikatu. Takav je, na primer, stav: „svaki čovek je svaka životinja".

Kažem sad da je afirmacija kontradiktorno suprotna negaciji, ako prva izražava opšti objekt, a ako druga izra-žava isti subjekt, koji nije opšte uzet. Na primer: „Svaki čovek je beo"; „poneki čovek nije beo". „Nijedan čovek nije beo"; „poneki čovek je beo".

Međutim, kontrerno suprotnom nazivam afirmaciju jednog opšteg subjekta i negaciju jednog opšteg subjekta. Na primer: „Svaki čovek je beo"; „nijedan čovek nije beo". „Svaki čovek je pravedan"; „nijedan čovek nije pravedan".

Zbog toga, ove rečenice ne mogu istovremeno biti istinite; međutim, njima suprotne rečenice mogu katkad istovremeno biti istinite ο istom subjektu. Na primer: „Poneki čovek nije beo" i „poneki čovek je beo".

Kod svih kontradiktornih rečenica koje iskazuju [ne-što] opšte ο [nečem] opštem, jedna je nužnim načinom istinita ili lažna, i to važi i za kontradiktorne rečenice ο pojedinačnom. Na primer: „Sokrat je beo", — „Sokrat nije beo". Ali, što se tiče rečenica koje se odnose na opšte, ali nisu opšte uzete, — od njih nije uvek jedna istinita, a druga lažna. Jer, može se istovremeno istinito reći: „čovek je beo" i: „čoveknije beo"; i „čovek je lep", i „čovek nije lep". Jer, ako je čovek ružan, on nije lep, a ako nešto po-staje, on to još nije. Razume se, moglo bi se činiti na prvi pogled da je to besmisleno, zato što rečenica: „čovek nije beo" — izgleda da istovremeno znači „nijedan čovek nije beo". Ali, ove rečenice niti isto znače, niti nužnim načinom istovremeno važe.

Očevidno je da samo jednoj afirmaciji odgovara samo jedna negacija. Jer, negacija treba da odriče [sam] atribut koji afirmacija potvrđuje, i to da ga odriče istom subjektu, — pa bilo da je ovaj pojedinačni [singularni] ili opšti [uni-verzalni] subjekt, i bilo da je uzet opšte, ili da nije uzet opšte. To je, na primer, slučaj kad kažem: „Sokrat je beo" i: „Sokrat nije beo". Ali, ako negacija negira neki drugi predikat, ili ako negira isti predikat na drugom subjektu, onda negacija neće biti suprotna afirmaciji, nego će biti različita od nje. Afirmaciji: „svaki čovek je beo" — stoji nasuprot negacija: „poneki čovek nije beo"; afirmaciji: „poneki čovek je beo", stoji nasuprot negacija: „nijedan čovek nije beo"; a afirmaciji: „čovek je beo", stoji na-suprot negacija: „čovek nije beo".

Tako smo objasnili da je [samo] jednoj afirmaciji kontradiktorno suprotna [samo] jedna negacija, i naveli smo koje su te kontradiktorne rečenice. Isto tako, objasnili smo da su kontrerno suprotne rečenice druge, i koje su ove. Najzad smo utvrdili da nije kod svake kontradikcije jedna rečenica istinita, a druga lažna, kao i zašto je to tako, i kad jedna mora biti istinita a druga lažna.4

58 59

Glava osma

[Ο JEDINSTVU I MNOŽINI REČENICA. -STVARNO I PRIVIDNO JEDINSTVO REČENICA]

Ona afirmacija ili negacija je jedna, koja iskazuje samo jedan atribut ο samo jednom subjektu, — pa bilo da je subjekt opšti i opšte uzet, ili da nije tako. Na primer: „svaki čovek je beo", — „poneki čovek nije beo", „čovek je beo", — „čovek nije beo"; „nijedan čovek nije beo"; — „poneki čovek je beo", — ako se pretpostavi da „belo" ima jedno značenje.

Ali, ako dve stvari, koje u stvarnosti ne čine jednu stvar, imaju jedno ime, — tada afirmacija nije jedna, i negacija nije jedna.5 Ako se, na primer, stavi da reč ,,ode-ća" znači u isto vreme „konj" i „čovek", — tada rečenica: „odeća je bela" neće biti jedna afirmacija, a i rečenica koja to odriče neće biti jedna negacija. Jer, ne bi bila nikakva razlika tako kazati, i reći: „konj i čovek su beli". A ova rečenica, opet, ni u čemu se ne razlikuje od rečenica: „konj je beo" i: „čovek je beo". Ako ove dve poslednje rečenice izražavaju mnoge stvari i ako su složene, očevidno je da i prva rečenica izražava ili nekoliko stvari, ili ništa. Jer, ne postoji čovek koji bi bio konj. Iz toga izlazi da za ove vrste rečenica ni od dve protivrečnosti jedna nije nužnim nači-nom istinita, a druga nužnim načinom lažna.

Glava d e v e t a 6 [KONTRADIKTORNE REČENICE Ο BUDUĆEM]

Afirmacija ili negacija koja se odnosi na sadašnje ili prošle stvari jeste, dakle, nužnim načinom, istinita ili lažna. I [protivrečne] rečenice, koje se odnose na opšte i koje su opšte uzete, jesu uvek, isto tako, jedna istinita, a druga lažna. A, kao što smo rekli, isto je tako u slučaju pojedi-načnih subjekata. Međutim, ako su u pitanju rečenice koje se odnose na opšte, ali koje nisu uzete u opštem smislu, tada to nije nužno, kao što smo već objasnili. Ali za bu-duće koje se odnosi na pojedinačne stvari nije isto.

Jer, ako je svaka afirmacija ili negacija [Čak i ako se odnosi na nešto buduće] istinita ili lažna, tada isto tako nužnim načinom svaka stvar postoji ili ne postoji. Dakle, ako neki čovek tvrdi da će nešto biti, a ako drugi tvrdi da to isto neće biti, — tada, očevidno, nužnim načinom, je-dan od njih mora govoriti istinu, ako je svaka afirmacija i svaka negacija istinita ili lažna. Jer, kod takvih stvari [u slučajevima ove vrste] afirmacija i negacija ne mogu isto-vremeno biti istinite.

Jer, ako je istina reći da je nešto belo ili da nije belo, onda to mora biti belo ili ne biti belo; a ako je belo ili nije belo, tada je bilo istina to tvrditi ili odricati. Ali ako belo ne postoji, onda se kaže neistina; a ako se kaže neistina, — belo ne postoji. A iz ovoga proizlazi da je tvrđenje ili od-ricanje, nužnim načinom, istinito ili lažno.

Prema tome, ništa ne postoji i ne postaje srećom ili slučajno i ništa [u budućnosti] srećom ili slučajno neće postojati ili ne postojati, nego sve proističe iz nužnosti, a ne slučajno.7 Istinu kazuje ili onaj koji potvrđuje, ili onaj koji odriče, — inače bi se nešto moglo isto tako dogoditi kao i ne dogoditi. Jer, slučajnost jeste sloboda opredeljivanja u sadašnjosti ili u budućnosti, na jedan ili na drugi način.

Dalje, ako je jedna stvar sad bela, bilo je ranije istinito tvrditi da će ona biti bela, tako da je uvek bilo istinito reći ο svemu što je ikad postojalo da jeste ili da će biti. Ali, ako je uvek bilo istinito reći da nešto postoji ili da će postojati, tada nije moguće da to ne postoji ili da neće postojati. A ono što ne može da ne postane tome je nemoguće da ne postane, a ono čemu je nemoguće da ne postane, to postaje nužnim načinom. Dakle, sve što postaje u budućnosti, postaje nužnim načinom. Dakle ništa se ne događa kao posledica sreće ili slučaja. Jer, gde ima slučaja, nema nužnosti.

Ali isto tako nije moguće tvrditi da ni afirmacija ni negacija nisu istinite; da se, naime, ne može reći ο nečem ni da će biti, ni da neće biti. Jer, iz toga bi, pre svega, izlazilo da, kad bi afirmacija bila lažna, negacija ne bi bila istinita, a kad bi opet ova poslednja bila lažna, afirmacija bi mogla da ne bude istinita. Na drugome mestu, pretpostavimo da je

60 61

istinito reći da je jedna stvar [u isto vreme] bela i velika; obe ove osobine moraju joj pripadati. A ako [je istinito tvrditi da] će joj one pripadati sutra, one će joj [stvarno] pripadati sutra. Ali, ako se pretpostavi da se ο jednom događaju ne može reći ni da će se on desiti, ni da se neće desiti sutra, — tada ne bi bilo ničeg slučajnog. Ako bi se uzela kao primer jedna pomorska bitka, trebalo bi da se ne može reći ni da će se pomorska bitka dogoditi sutra, ni da se neće dogoditi. Ove i druge takve besmislenosti morale bi, dakle, proizaći, ako bi [se pretpostavilo da bi] od svake suprotne afirmacije i negacije — pa bile to rečenice koje se odnose na opšte i koje su opšte uzete, ili pak koje se odnose na pojedinačno — jedna nužnim načinom morala biti istinita, a druga lažna; kao i kad od svega što se događa ništa ne bi moglo biti slučajno, nego bi sve bilo i događalo se shodno nužnosti. Tada više ne bi bilo potrebno ni razmišljati, niti se naprezati, verujući da ako učinimo jedno izvesno delo, ono će imati izvesnu posledicu, a ako ga ne izvršimo, ta posledica se neće dogoditi.

Ništa ne stoji na putu da deset hiljada godina unapred jedan čovek prorekne jedan događaj, a da drugi prorekne nešto suprotno. Nužnim načinom će se ostvariti ono od ta dva proročanstva koje je tada bilo istinito.

Bilo bi malo važno da li se nešto potvrdilo ili odreklo. Jer, očevidno je da se stvari odnose onako kako se odnose, i ako jedan čovek nešto nije tvrdio, a drugi nije to odricao. Jer, događaji će se ostvariti ili se neće ostvariti, ali ne zato što su bili afirmirani ili negirani, pa ma bili objavljeni hiljadu godina unapred ili ma u kome drugom vremenu. Ako su u sva vremena stvari stajale tako da je jedna od protivrečnih rečenica bila istinita, — bilo je nužno da se ona ostvari, a sa svim događajima stajalo se uvek tako da su se oni dešavali nužnim načinom. Jer, s jedne strane, ono ο čemu se istinito kaže da će se dogoditi, ne može da se ne dogodi; a, sa druge strane, za ono što se dogodilo bilo je uvek istinito reći da će se dogoditi.

Ali sve ovo može biti i nemoguće. Naime, mi vidimo da buduće stvari imaju svoj princip u tome što se nešto [slobod-

62

no] razmišlja i radi i što, uopšte, stvari koje ne postoje uvek aktuelno sadrže potencijalno postojanje ili nepostojanje; ove stvari mogu isto tako i da postoje, i da ne postoje i, prema tome, i da se dogode i da se ne dogode. I kod mnogih stvari vidi se jasno da sa njima tako stoji. Na primer, ovo određeno odelo može biti rasečeno i ne biti rasečeno, nego se može pre toga pohabati. Ali isto je tako moguće i da ono ne bude rasečeno. Jer, ono više ne bi moglo biti ranije pohabano, ako ne bi moglo da ne bude rasečeno. A isto je tako sa svakim drugim postojanjem, koje se osniva na jednoj takvoj mogućnosti. Prema tome očevidno je da sve stvari ne postoje ili ne postaju iz nužnosti, nego mnoge i slučajno, i to jednom tako da afirmacija ili negacija nisu istinitije ni lažnije jedna od druge, a drugi put opet tako da je jedna istinitija i većinom se dešava, ali da ipak zato postoji mogućnost da se i druga dešava, a ona prva ne. Da ono što postoji jeste, kad jeste, i da ono što ne postoji nije, kad nije, — to je nužno. Ali ipak nije nužno ni da postoji sve ono Što jeste, ni da ne postoji sve ono što nije. Jer, nije isto reći da svako biće iz nužnosti postoji, kad postoji, i reći da je ono apsolutno nužno. A isto važi i za sve Što ne postoji.

Isto razlikovanje primenjuje se na protivrečne stavove. Nužno je da svaka stvar postoji ili ne postoji, da će biti ili da neće biti. A međutim ako se odvojeno razmotre ove alternative, ne može se reći koja je od njih nužna. Hoću, na primer, da kažem: nužno je da sutra bude pomorska bitka, ili da ne bude, ili nije nužno da sutra bude pomorska bitka, kao što nije nužno ni da ona ne bude. Ali, nužno je da ona sutra bude ili ne bude.

A pošto su propozicije istinite na isti način kao stvari, očevidno se moraju kod svega što se tako odnosi da je u jednom kao i u drugom [gore navedenom] slučaju moguća i suprotnost, — i protivrečne propozicije nužnim načinom isto tako odnositi. To se događa kod onoga što ne postoji uvek ili što nije uvek nepostojeće. Tada nužnim načinom treba da jedna od dve protivrečne propozicije bude istinita, a druga lažna; ali ne ova ili ona određena propozicija,

63

nego ma koja od njih, — i mada je jedna od njih vero-vatno istinitija nego druga, ona nije već [trenutno] istinita ili lažna.

Dakle, vidi se da nije nužno da od dve propozicije koje su suprotne između sebe kao [što su] potvrđivanje [afirmacija] i odricanje [negacija], — jedna bude istinita, a druga lažna. Jer, sa onim što ne postoji, ali može da postoji ili da ne postoji, ne stoji kao sa onim što postoji, nego stoji onako kao što smo objasnili.

Glava d e s e t a

[PROSTE PROPOZICIJE SA DODATKOM]

Potvrđivanje [i odricanje] izražava da se jedna stvar odnosi na drugu neku stvar koja je ili jedno ime, ili koja nema imena [koja je anonimna], — ali potrebno je da u potvrđivanju pridata stvar bude jedna, i da bude jedan i subjekat kome se ona pridaje. (Ranije8 sam objasnio šta treba razumeti pod imenom i pod onim što nema imena. Jer, [izraz] ,,ne-čovek" nije ime [imenica] [u pravom smislu], nego je neodređeno ime, jer i neodređeno znači u neku ruku jednu stvar. Slično tome „nije zdrav" nije glagol [u pravom smislu] nego je neodređeni glagol.) Tako svako potvrđivanje i odricanje mora da se sastoji ili iz imena [imenice] i glagola [u pravom smislu] ili iz neodređenog imena i glagola.9

Bez glagola nije moguće ni potvrđivanje ni odricanje. Jer [izrazi] „jeste", ili „biće", ili „bese", ili „postaje", ili drugi [izrazi] ove vrste jesu glagoli — prema našim prethodnim objašnjenjima. Naime oni dodaju svom sopstve-nom značenju značenje vremena.

Prema tome, prvo potvrđivanje i prvo negiranje biće: „čovek postoji", „Čovek ne postoji". Potom: ,,ne-čovek postoji", „ne-čovek ne postoji". Zatim: „svaki čovek postoji", „svaki čovek ne postoji"; „svaki ne-čovek postoji", „svaki ne-čovek ne postoji". I za sva vremena van sadašnjeg zaključivanje je isto.

Kad je „je" osim toga pridato, kao treći termin [kao kopula između subjekta i imena predikata], broj suprotnih propozicija je tada udvojen. Kažem, na primer, da se u rečenici „čovek je pravedan", „je" — bilo da ga nazovemo imenicom ili glagolom — pojavljuje kao treći sastavni deo u potvrđivanju.

Tako ćemo zbog toga [zbog pomenutog udvajanja] imati četiri rečenice; dve od njih će se dosledno odnositi prema potvrđivanju i odricanju kao privacije, a dve druge neće. Hoću da kažem da je glagol „je", a, prema tome, i njegova negacija, dodat ili izrazu „pravedan", ili izrazu „nepravedan". Dakle imaćemo četiri rečenice. A šta ovim mislimo razumeće se lakše iz sledeće skice.

„Čovek je pravedan." Negacija toga jeste: „Čovek nije pravedan."

„Čovek je ne-pravedan." Negacija toga jeste: „Čovek nije ne-pravedan." U ovim slučajevima, „jeste" i „nije" biće pridati izrazima

„pravedan" i „ne-pravedan". U tom redu su raspoređene ove rečenice, kao što smo

naznačili u „Analitikama"10. Isto se tako postupa ako je univerzalno potvrđivanje [a

isto tako i negiranje] imenice [subjekta]. Na primer: „Svaki čovek je pravedan." Negacija toga jeste: „poneki čovek nije pravedan". „Svaki čovek je ne-pravedan." — „Poneki čovek nije ne-pravedan."

Međutim, suprotne rečenice, stavljene u uglove jednog kvadrata, koji su spojeni imaginarnim dijagonalama, ne moraju uvek u isto vreme da budu istinite na isti način kao u prethodnim slučajevima, — ali se dešava da one to budu samo u izvesnim slučajevima.

To su, dakle, dva para kontradiktorno suprotnih rečenica. Postoje i dva druga para; oni se dobijaju kad se jedan termin prida ,,ne-čoveku" koji se smatra kao vrsta subjekta. Naime: „Ne-čovek je pravičan" — ,,ne-čovek nije pravičan". „Ne-čovek je ne-pravičan" — ,,ne-čovek nije ne-pravičan".

64 5 Organon 65

Ali ne može postojati veći broj kontradiktorno suprotnih rečenica. Ali poslednje navedene rečenice [one koje imaju neodređeni subjekt] ostaće bitno različite od ranijih rečenica [onih koje imaju određeni subjekt], jer imaju za subjekt „ne-čoveka".

U rečenicama gde ne može da se upotrebi glagol „jeste" — kao: „oseća se dobro", „ide" — glagol tako stavljen ima isto značenje kao da se primenio glagol „je". Uzmimo, na primer: „svaki čovek oseća se dobro" — „svaki čovek ne oseća se dobro"; svaki ne-čovek oseća se dobro" — „svaki ne-čovek ne oseća se dobro". Jer, ovde se ne sme reći: „ne svaki čovek", — nego se negativna partikula „ne" mora vezati sa „čovekom". Jer, „svaki" ne znači da je subjekt univerzalan, nego da je uzet kao univerzalan. To se vidi jasno iz sledećih rečenica: „čovek se oseća dobro" — „čovek se ne oseća dobro"; „ne-čovek se oseća dobro" — ,,ne-čovek se ne oseća dobro". Ove rečenice razlikuju se od prethodnih time što nisu uzete kao opšte. Dakle, „svaki" i „nijedan" ne znači ništa drugo nego da afirmacija ili negacija imenice [subjekta] opšte važi. A drugo što pripada rečenici ostaje nepromenjeno.

Pošto je rečenici: „svaka životinja je pravedna" — kontrerno suprotna negacija: „nijedna životinja nije pravedna", — jasno je da ove dve rečenice neće nikad biti istinite u isti mah, u isto vreme i u odnosu na isti subjekt. Naprotiv, njima [kontradiktorno] suprotne rečenice biće katkad u isto vreme istinite. Na primer: „nije svaka životinja pravedna" i „poneka životinja je pravedna". Sledeće rečenice moraju [logički] da sleduju jedna drugoj11. Rečenici: „svaki je čovek ne-pravedan" sleduje rečenica: „nijedan čovek nije pravedan". Rečenici: „poneki čovek je pravedan" sleduje suprotna [rečenici: „svaki čovek je ne-pravedan"], naime: „poneki čovek je ne-pravedan",—jer nužnim načinom proističe da postoji i jedan pravedan čovek. Kad su u pitanju rečenice s pojedinačnim subjektom, očevidno je da ako na jedno postavljeno pitanje odgovara istinita negativna rečenica, — tada će i afirmativna rečenica biti istinita. Na primer: [uzmimo da je istina reći] „Je li

Sokrat mudar? — „Ne." [Tada je moguće isto tako reći:] _ Sokrat je ne-mudar." — Međutim, u odnosu na uni verzalne subjekte, nijedna rečenica ove vrste [afirmativno- -univerzalno neodređena] nije istinita nego je takva nega tivna rečenica [partikularno određena]. Uzmimo, na primer, [da je istina reći]: „Je li svaki čovek mudar? — Ne." [Tada je afirmativna rečenica]: „dakle, svaki čovek je ne-mudar" pogrešna, dok je istinita negativna rečenica: „dakle, poneki čovek nije mudar". Ova poslednja je kontradiktorno su protna, a ranija rečenica je kontrerno suprotna.

Negativni izrazi sa neodređenom imenicom ili glagolom, kao „ne-čovek" ili „ne-pravedan" mogli bi biti smatrani kao negacije bez imenice i bez glagola, — ali oni to nisu. Jer, jedna negacija mora uvek nužnim načinom biti istinita ili lažna; a ko kaže „ne-čovek", a tome ništa ne doda, nije rekao ništa više nego „čovek", — on se čak našao manje u istini ili u zabludi [on je čak manje označio istinito ili lažno].

Rečenica: „svaki ne-čovek je pravedan" nije istovetna po značenju ni sa kojom od ranijih rečenica, kao što to nije ni njoj kontradiktorno suprotna: „poneki ne-čovek nije pravedan". Međutim, rečenica: „svaki ne-čovek je ne-pravedan" znači isto što i rečenica: „nijedan ne-čovek nije pravedan".

Premeštanje [transpozicija] subjekta i glagola ne me-nja značenje rečenice. Na primer: „čovek je beo" — „beo je čovek". Da nije tako, za jednu istu afirmaciju bilo bi više negacija. Ali, pokazano je12 da jedna afirmacija ima samo jednu negaciju. Jer rečenica: „čovek je beo" ima za negaciju: „čovek nije beo". Međutim, ako rečenica: „beo je čovek" ne bi imala isti smisao kao: „čovek je beo", — ona bi imala za negaciju ili: „beo nije ne-čovek", ili: „beo nije čovek". Ali, prva je negacija rečenice: „beo je ne-čovek", a druga rečenice: „čovek je beo". Tako bi imala dve kontradiktorno suprotne afirmacije jedna negacija [ili bi dve suprotne negacije imala jedna afirmacija].

Očevidno je, dakle, da premeštanje [transpozicija] imenica i glagola ne menja značenje afirmacije i negacije.

66 5*

67

Glava j e d a n a e s t a

[SLOŽENE REČENICE]

Potvrđivati ili odricati samo jedan [predikat] ο više [subjekata], ili više [predikata] ο samo jednom [subjektu], kad ono što je izraženo sa više reci nije jedna stvar — to nije ni jedna afirmacija, ni jedna negacija. Ne zovem „jed-nim" stvari koje, i ako su označene samo jednim imenom, nemaju stvarao jedinstvo [u njihovom sastavu]. Tako je, na primer, čovek, bez sumnje „životinja" i „dvonožan" i „pripitomljen", ali on je i jedno, obrazovano iz tih delova [odredaba]. Naprotiv, od „beloga", „čoveka" i „hodati"13

ne može se načiniti jedna stvar. Dakle, ako se za ova tri termina [koji su uzeti za subjekte] tvrdi samo jedan predi-kat, tada se u stvari ne dobija jedinstvo afirmacije, nego samo skup glasova, pošto u stvari ima mnogo afirmacija. Isto tako, ako se samo ο jednom subjektu potvrđuju ova tri termina [kao predikati], neće biti jedinstva afirmacije nego će biti mnogo afirmacija.

Ako se dijalektičko pitanje sastoji u traženju odgo-vora bilo na samu rečenicu, bilo na jedan od dva Člana protivrečnosti — pošto je sama rečenica član jedne protiv-rečnosti — odgovor na njega [na to pitanje] neće biti jedna rečenica. Jer i pitanje nije jedno, čak i ako je odgovor istinit. U „Topiki" [VIII, 7] sam to objasnio.

U isto vreme, jasno je da pitanje koje se odnosi na samu prirodu jedne stvari nije dijalektičko pitanje. Jer, pitanje treba da onome ko odgovara ostavi slobodu da se izrazi ο kome hoće članu protivrečnosti. Prvo treba defi-nisati stvar, a zatim pitati da li je, na primer, definicija čoveka takva ili nije takva.

Nekad su predikati povezivanja odvojenih predikata, koji se sastavljaju radi toga da bi obrazovali samo jedan predikat; a nekad je to nemoguće. [Nameće se pitanje:] od čega dolazi ta razlika? Ο čoveku je podjednako istina reći posebno da je životinja, i da je Čovek, — i sastaviti ove iskaze u jedan treći [iskaz]. Isto tako, „čovek" i „beo"

jesu predikati koji mogu biti povezani. Ali čovek nije „dobar obućar" ako je „obućar" i „dobar".

Smatrati da zato što je svaki odvojeni predikat istinit, i oba zajedno moraju biti istiniti, značilo bi doći do mnogih besmislenosti. Tako je, na primer, ο čoveku istinito [tvr-diti] da je on čovek i da je beo, a zato su istinita i oba [predikata] zajedno [celokupni predikat] — „čovek-beo". Ako mu se prida belo, biće beo i celokupni predikat, što će dati „Čovek-beo-beo" — i tako dalje u beskonačnost [Što je tautologija]. I opet [kad se uzmu] „muzičar", „beo" i „idući" — moći će se ovi atributi povezivati u besko-načnost. Dalje, [možemo reći] ako je Sokrat „Sokrat" i „čovek", on je isto tako „Sokrat-čovek", ili ako je Sokrat „čovek" i „dvonožan", on je i „čovek-dvonožan".

A apsolutno tvrditi da se uvek mogu sastavljati predi-kati, — to, očevidno, znači upadati u mnoge besmislenosti. A kako se to dešava, objasnićemo sad [reći ćemo kad je moguće a kad nije sastavljati predikate].

Od predikata i izraza ο kojima se nešto može tvrditi [to su subjekti], ne mogu sačinjavati jedinstvo svi oni koji su pridani akcidentalno ili istom subjektu, ili jedan dru-gom. Uzmimo kao primer: „čovek je beo i muzičar". Beo i muzičar ne mogu obrazovati jednu stvar, jer oni samo akcidentalno pripadaju oba istom subjektu. Čak i kad bi bilo istina reći da je muzičar beo, „muzičar" i „beo" ne bi ipak Činili jedinstvo. Jer, muzičar je beo akcidentalno, tako da „beo" i „muzičar" ne bi mogli da čine jedinstvo.

Zbog toga se ne može reći jednostavno ,,dobar-obu-ćar", a može se reći „životinja-dvonožna". Naime, u ovom drugom primeru, pripadanje nije akcidentalno.

Isto tako, to nije moguće [reći] ni za predikate od kojih se jedan nalazi u drugome. Otuda se ne može staviti ni „beo" više puta, niti se čovek može nazvati „čovek--životinja"„ ili „čovek-dvonožan", jer se „čovek" i „dvo-nožan" nalaze u „čoveku".

Međutim, ono što je istina tvrditi ο jednoj pojedinač-noj stvari, može se tvrditi i apsolutno [uopšte]. Može se, na

68 69

primer, reći ο jednom određenom čoveku da je čovek, ili ο izvesnom belom čoveku da je beo čovek. Ali to nije uvek moguće, — kao, na primer, u slučaju kad je u doda-tom predikatu sadržano nešto suprotno što logički povlači za sobom protivrečnost. To nije istina, nego je laž, reći da je čovek, jedan mrtav čovek. Ali ako dodati predikat ne sadrži u sebi ništa slično [nikakvu protivrečnost te vrste], — pripadanje je istinito. Ili zar prisustvo [jedne protivrečnosti] u predikatu ne čini uvek da pripadanje nije istinito, a zar ga njeno odsustvo ne Čini uvek istinitim? Uzmimo kao primer: „Homer je nešto", — recimo, pesnik. Da li iz toga sleduje ili ne da Homer postoji? „Postoji" je samo akcidentalno afirmirano ο Homeru, jer izražava samo da je Homer pesnik, a nikako da on postoji po sebi.

Dakle, samo u iskazima koji ne sadrže u sebi nikakvu protivrečnost, — kad se umesto reci [imenica] stave defi-nicije, i u kojima se pridavanje vrši po sebi, a ne akciden-talno, — biće pravilno apsolutno afirmirati predikat po-jedinačnog subjekta.

A nije istina reći za ne-biće da postoji zato što je objekt misli; jer ο njemu se nema mišljenje da ono postoji nego da ne postoji.

Glava d v an a es t a 1 4

[SUPROTNOST MODALNIH REČENICA]

Pošto su ova razlikovanja utvrđena, treba videti način kako se među sobom odnose negacije i afirmacije koje izražavaju moguće i nemoguće, kontingentno i ne-kontingentno, i nemoguće i nužno. Jer ovde postoje neke teškoće.

Među složenim izrazima oni koji su između sebe kon-tradiktorno suprotni jesu oni koji su vezani jedan sa drugim glagolom „postojati" ili „ne postojati". Na primer, nega-cija rečenice: „čovek postoji" jeste: „čovek ne postoji", a nije: „ne-čovek postoji". A negacija rečenice: „Čovek je beo", jeste: „čovek nije beo", a nije „čovek je ne-beo".

Pošto bi ili afirmacija ili negacija morala biti istinita ο ma kome subjektu, bilo bi istina i reći: „drvo je ne-beo čovek".

Ako je tako, to će biti slučaj i kod rečenica gde gla-gol „postoji" nije dodat; glagol koji ga zamenjuje mora imati isto značenje. Tako, na primer, rečenica: „čovek ide" neće imati za negaciju: „ne-čovek ide", nego: „čovek ne ide". Nema nikakve razlike reći: „čovek ide" i „čovek postoji idući".

Ako je tako u svim slučajevima, tada bi rečenica: „moguće je da to postoji" morala imati za negaciju: „mo-guće je da to ne postoji", a ne „nije moguće da to postoji".

Ali, izgleda da ista stvar može i da postoji i da ne postoji. Jer, sve što može biti isečeno ili [što može] ići, može isto tako da ne ide i da ne bude isečeno. A razlog tome jeste što sve što je takvo potencijalno, nije uvek takvo i aktuelno, tako da će mu pripadati i negacija. Jer ono što je sposobno da ide može i da ne ide, a ono što je sposobno da vidi može isto tako i da ne vidi. Ali nemo-guće je da rečenice protivrečno suprotne budu istinite ο istom subjektu. „Moguće je da to postoji" — nema, dakle, za negaciju: „moguće je da to ne postoji". Jer, iz rečenoga proizlazi ili da se u isto vreme ne može afirmirati i negirati isti predikat ο istom subjektu, ili da dodavanje glagola „postoji" ili „ne postoji" ne doprinosi da se obrazuju afirmativne ili negativne rečenice. Ako je prvo nemoguće, treba se odlučiti za drugo. Od: „moguće je da to postoji" negacija je: „nije moguće da to postoji".

Zaključak je isti kao za rečenicu: „slučajno je da to postoji" — čija negacija glasi: „nije slučajno da to po-stoji". I druge rečenice se isto odnose, — tako, na primer, rečenice ο nužnom i nemogućem. To se događa kao u rečenicama koje smo maločas razmatrali, gde su glagoli „postoji" i „ne postoji" bili dodati u rečenicama koje su razlagale jedna ο belom, a druga ο Čoveku. Isto tako ovde izrazi: „da ovo postoji" i „da ovo ne postoji" predstavljaju subjekt u govoru. A izrazi „moguće je" i „slučajno je" do-

70 71

dati su i određuju (na isti način kao gore glagoli „postoji" i „ne postoji" u onome što se tiče istinitog i lažnog) mo-gućnost ili nemogućnost jedne stvari.

Rečenici: „moguće je da to ne postoji" nije negacija: „nije moguće da to postoji", nego: „nije moguće da to ne postoji". A negacija od: „moguće je da to postoji" nije: „moguće je da to ne postoji", nego: „nije moguće da to postoji". Tako izgleda da su korelativne jedna drugoj re-čenice: „moguće je da to postoji" i „moguće je da to ne postoji". Jedna ista stvar može „postojati" i „ne postojati", posto slične rečenice15 nisu međusobno kontradiktorne16. Međutim, rečenice: „moguće je da to postoji" i „nije mo-guće da to postoji" nisu nikad istinite u isto vreme ο istom subjektu, jer su suprotne kontradiktorno. A ni rečenice: „moguće je da to ne postoji" i „nije moguće da to ne po-stoji" nisu nikad istinite u isto vreme ο istom subjektu.

Slično tome rečenici: „nužno je da to postoji" nije negacija: „nužno je da to ne postoji", nego: „nije nužno da to postoji". Negacija rečenice: „nužno je da to ne po-stoji" jeste: „nije nužno da to ne postoji". Isto tako, rečenica: „nemoguće je da to postoji" nema za negaciju: „nemoguće je da to ne postoji" nego: „nije nemoguće da to postoji". A negacija rečenice: „nemoguće je da to ne postoji" jeste: „nije nemoguće da to ne postoji".

Uopšte, kao što smo kazali, „postojanje" i „neposto-janje" moraju se staviti kao subjekt: međutim, modalitete ο kojima je reč, i koji Čine afirmaciju ili negaciju, valja staviti u isti red kao: „postojanje" i „ne postojanje".

Treba smatrati sledeće parove rečenica kao kontradik-torno suprotne rečenice:

„Moguće je." — „Nije moguće." „Slučajno je." — „Nije slučajno." „Nemoguće je." — „Nije nemoguće." „Nužno je." — „Nije nužno." „Istina je." — „Nije istina."

Glava t r i n a e s t a

[LOGIČKO SLEDOVANJE MODALNIH REČENICA]

Sledovanje [jedne rečenice iz druge] vrši se na logičan način [pravilno] kad se rečenice rasporede na sledeći način.

Iz rečenice: „moguće je da to postoji" sleduje: „slu-čajno je da to postoji" — rečenica konvertibilna sa prvom, — kao i: „nije nemoguće da to postoji", i: „nije nužno da to postoji". — Iz rečenica: „moguće je da to ne postoji", i: „slučajno je da to ne postoji" sleduje: „nije nužno da to ne postoji" i: „nije nemoguće da to ne postoji". Iz rečenica: „nije moguće da to postoji" i: „nije slučajno da to postoji", proizlazi: „nužno je da to ne postoji" i: „nemoguće je da to postoji". Najzad, iz rečenica: „nije moguće da to ne po-stoji" i: „nije slučajno da to ne postoji" sleduje: „nužno je da to postoji" i: „nemoguće je da to ne postoji".

Razmotrimo na donjoj tablici17 ono što smo rekli: [Prvi red] [Treći red]

1] Moguće je da to postoji. 1] Nije moguće da to postoji. 2] Slučajno je da to postoji. 2] Nije slučajno da to postoji. 3] Nije nemoguće da to 3] Nemoguće je da to po-

postoji. stoji. 4] Nije nužno da to postoji. 4] Nužno je da to ne postoji.

[Drugi red] [Četvrti red] 1] Moguće je da to ne 1] Nije moguće da to ne

postoji. postoji. 2] Slučajno je da to ne 2] Nije slučajno da to ne

postoji. postoji. 3] Nije nemoguće da to ne 3] Nemoguće je da to ne

postoji, postoji. 4] Nije nužno da to ne 4] Nužno je da to postoji.

postoji.

Rečenice: „nemoguće je da to postoji" i: „nije nemogu-će da to postoji", kontradiktorno, ali preokretanjem [inver-zijom] sleduju rečenicama: „slučajno je da to postoji", i: „moguće je da to postoji", i: „nije slučajno da to postoji", i: „nije moguće da to postoji".18 Rečenici: „moguće je da

72 73

to postoji" sleduje negacija rečenice: „nemoguće je da to postoji", a negaciji [sleduje] afirmacija, pošto rečenici: „nije moguće da to postoji" sleduje: „nemoguće je da to postoji". Jer: „nemoguće je da to postoji" jeste afirmacija, a: „nije nemoguće da to postoji" jeste negacija.

Treba sad razmotriti kako se odnosi modus nužnog. Jasno je [može se primetiti] da se on ne odnosi na način koji smo izložili. Naime, ovde kontrerno suprotne rečenice sleduju [kontradiktornim rečenicama ο mogućem i slučajnom], a kontradiktorne rečenice odvojene su jedna od druge·

Rečenica: „nije nužno da to postoji" nije negacija [nije kontradiktorna rečenica] rečenice: „nužno je da to ne postoji", pošto obe ove rešenice mogu biti istinito kazane ο istom subjektu. Jer, kad je nužno da jedna stvar ne postoji, nije nužno da ona postoji.

Razlog zbog koga za nužno ne važe ista pravila sledo-vanja [konsekucije] kao za druge moduse jeste što, izraženo na kontrerno suprotan način, „nemoguće je" — jeste ekvipolentno [jednako po značenju] sa: „nužno je". Naime, ako je nemoguće da jedna stvar postoji, nužno je, ne da ona postoji, nego da ne postoji, a ako je nemoguće da ona ne postoji, nužno je da ona postoji.

Iz toga bi izlazilo da, ako modalne rečenice ο nemogućem i ne-nemogućem sleduju, na sličan način, modalnim rečenicama ο mogućem i ne-mogućem, — tada se na kontrerno suprotan način mora vršiti sledovanje modalnih rečenica ο nužnom i ne-nužnom. Jer „nužno je" i: „nemoguće je" imaju značenje koje nije istovetno, nego je, kao što je rečeno, preokrenuto [invertirano].

Zar se pre ne bi moglo tvrditi da je nemoguće da se kontradikcije nužnog tako odnose? Jer, kad je nužno da jedna stvar postoji, tada je isto tako moguće da ona postoji. Jer, inače bi sledovala negacija, pošto sve treba ili afirmirati ili negirati. Ako stvar nije moguća, ona je nemoguća, i tako je nemoguće da postoji stvar koja nužnim načinom mora da postoji, — što je apsurdno. Dakle, iz stava: „moguće je da to postoji" proizlazi: „nije nemoguće da to

postoji", a iz ovog drugog stava sleduje: „nije nužno da to postoji". Iz toga proistice da ono što nužnim načinom mora postojati ne postoji nužnim načinom, — što je apsurdno.

Iz stava: „moguće je da to postoji" — ne sleduje ni: „nužno je da to postoji" ni: „nužno je da to ne postoji". Jer iz toga stava [„moguće je da to postoji"] proizlaze dve mogućnosti [afirmacija i negacija, postojati i ne postojati]. Međutim, ako je ma koja od dve druge rečenice [nužno postojati i nužno ne postojati] istinita, one odredbe neće više biti istinite [postojati i ne postojati]. Jedna stvar može u isto vreme da postoji i da ne postoji, ali ako je nužno da ona postoji, ili ako je nužno da ona ne postoji, ona ne bi mogla u isto vreme da postoji i da ne postoji.

Sad još ostaje da samo rečenica: „nije nužno da to ne postoji" dolazi posle rečenice: „moguće je da to postoji". Jer ova rečenica [„nije nužno da to ne postoji"] jeste istinita isto tako ο onome što nužno postoji. Sem toga, ova rečenica [„nije nužno da to ne postoji"] jeste kontradiktorna onoj koja sleduje iz rečenice: „nije moguće da to postoji", jer iz ove sleduju: „nemoguće je da to postoji", i: „nužno je da to ne postoji". A negacija poslednje rečenice jeste: „nije nužno da to ne postoji".

Ove kontradiktorne rečenice dolaze jedna za drugom na način koji smo naznačili, i ništa nemoguće ne proizlazi iz rasporeda ove vrste.

Moglo bi se sumnjati19 da li rečenici: „nužno je da to postoji" sleduje: „moguće je da to postoji". Ako tako ne bi bilo, sledovala bi kontradiktorna rečenica: „nije moguće da to postoji". A ako se smatra da ovo nije kontradiktorna rečenica, moralo bi se tada pretpostaviti da je takva rečenica: „moguće je da to ne postoji". A ove dve rečenice podjednako su lažne kad se primene na ono što postoji nužnim načinom. Međutim, izgleda da ista stvar može biti isečena i neisečena, i da može postojati i ne postojati, tako da bi iz toga proizlazilo da bi ono što nužnim načinom postoji moglo ne postojati, — što je pogrešno.

Ali, očevidno, ne važi uvek da ono što može ili da postoji, ili da ide, može da bude i potencijalno kontrerno

74 7.5

suprotno, — nego ima stvari kod kojih to nije istina. Ovo važi najpre za one potencijalnosti koje ne sadrže ništa razumno, — na primer za vatru koja može da greje, i ima nerazumnu moć. Razumne moći su one koje potencijalno imaju više dejstva, i koje su kontrerno suprotne; međutim, nerazumne moći nisu sve takve. Kao što sam rekao, vatra ne može u isto vreme da greje i da ne greje, a isto važi i za sve druge stvari koje su uvek delatne.

Međutim, neke od nerazumnih [pasivnih] moći isto su tako sposobne da u isto vreme prime i kontrerne suprotnosti. Ali ono što smo primetili ima samo za predmet da pokaže da svaka moć ne prima suprotnosti, čak ni onda kad one ne spadaju u isti pojam [mogućeg].

Međutim, neke moći su homonimne. Tako „moguće" nije apsolutan izraz. Naime, on nekad izražava stvarnost ukoliko je ona aktuelna, — na primer, kad se kaže da jedan čovek može da ide zato što ide. Uopšte, jedna stvar je moguća zato što je već ostvareno ono za što se tvrdi da je moguće. A nekad „moguće" izražava da bi se stvar mogla ostvariti, — tako, na primer, kad se kaže da čovek može ići zato što bi mogao da ide.

A ova druga vrsta moći [koja je odvojena od dela] pripada samo bićima koja se kreću, dok prva moć [udružena sa delom] može da postoji i za nepomična bića. I za čoveka koji već ide i koji dela, i za onoga koji samo ima moć da ide — istina je reći da nije nemoguće da takvo jedno biće ide ili postoji. Nije istina tvrditi takvu mogućnost [moć odvojenu od dela] ο apsolutnoj nužnosti, ali nju možemo tvrditi ο drugoj vrsti nužnosti.

Pošto iz pojedinačnog sleduje opšte, iz nužnog isto tako sleduje moguće, — mada ne sve što je moguće.20

I može se reći da su nužno i ne-nužno princip bića i ne-bića svih stvari, a da sve ostalo mora da se smatra kao da iz njih proizlazi.

Iz toga što je kazano izlazi jasno da ono što postoji nužnim načinom jeste aktuelno.21 Prema tome, ako su vecna bića ranija, tada je i aktuelnost ranija od potenci-

jalnosti. Neka bića imaju aktuelnost bez potencijalnosti, na primer, prve supstancije;22 druga [bića] imaju aktuelnost sa potencijalnošću,23 i ranija su po svojoj prirodi, ali su docnija po vremenu. A druga neka [bića], najzad, nisu nikad aktuelnosti, nego su samo potencijalnosti24.

Glava č e t r n a e s t a

[O KONTRARIJETETU REČENICA]

Da li je afirmacija kontrerno suprotna negaciji ili je afirmacija kontrerno suprotna afirmaciji? I da li rečenica koja izražava: „svaki čovek je pravedan" ima za kontrerno suprotnu rečenicu: „nijedan čovek nije pravedan". Ili da li rečenica: „svaki čovek je pravedan" ima za kontrerno suprotnu rečenicu: „svaki čovek je nepravedan"? Kad, na primer, imamo rečenice: „Kalija je pravedan", „Kalija nije pravedan", „Kalija je nepravedan" — treba tražiti koje su od ovih rečenica kontrerno suprotne.

Ako ono što u glasu dolazi do izraza prati ono što je u duhu i ako je u duhu kontrerno suprotan sud koji ima kontrerno suprotan atribut, — kao što je, na primer, sud: „svaki čovek je pravedan" kontrerno suprotan sudu: „svaki čovek je nepravedan", —- tada isto tako nužnim načinom mora biti i sa afirmacijama koje se izgovaraju glasom. Ali ako u duhu nije kontrerno suprotan sud sa kontrerno suprotnim atributom, tada neće ni afirmacija biti kontrerno suprotna afirmaciji nego će to biti izražena negacija. Treba ispitati koji je istinit sud kontrerno suprotan lažnome sudu. Je li to sud negacije, ili je sud koji afir-mativno postavlja kontrerno suprotan [sud]?

Razumem to ovako. Istinit je sud ο dobrom, koji izražava da je ono dobro; a drugi, lažan, izražava da ono [dobro] nije dobro; i treći, najzad, koji je različit od prethodnih, [izražava] da je ono [dobro] — zlo. Koji je od ova dva suda kontrerno suprotan istinitom sudu? I pošto postoji samo jedan kontrerno suprotni [sud] — prema kome će od ta dva suda postojati kontrarijetet?

76 77

Pogrešno je smatrati da treba definisati kontremo suprotne sudove na osnovu toga što se oni odnose na kontremo suprotne stvari. Reći ο dobrom da je dobro, ili reći ο zlu da je zlo, to znači izreći samo jedan isti sud i izraziti istinu, — pa bilo da je reč ο više sudova ili samo ο jednom. A ovde su subjekti [dobro i zlo] kontremo suprotni. A sudovi nisu kontremo suprotni zato što se odnose na kontremo suprotne subjekte, nego zato što se odnose [na isti subjekt] na kontremo suprotni način.25

Uzmimo za primer sud da je dobro — dobro, i drugi sud da dobro nije dobro. Zatim pretpostavimo da postoji neki drugi atribut koji ne pripada i ne može pripadati dobru. U tom slučaju ne treba smatrati [kao kontremo suprotne istinitom sudu] ni sudove koji pridaju subjektu ono što mu ne pripada, ni one koji odriču da mu pridaju ono što mu pripada. (U oba slučaja biće beskrajni po broju kako sudovi koji pridaju subjektu ono što mu ne pripada tako i oni koji mu ne pridaju ono što mu pripada.) U stvari, [biće samo kontremo suprotni] sudovi u kojima je zabluda. A ovi sudovi vode poreklo od stvari koje su pod-ložne postajanju. Međutim postajanje dolazi od suprot-nosti [afirmacije i negacije jednog istog atributa], a isto tako i zablude.26

Pošto je tako, dobro je u isto vreme dobro i ne-zlo. Prva od ovih odredaba pripada mu po sebi, a druga samo akcidentalno (jer je ono ne-zlo samo po akcidenciji). Ali ako je istiniti sud istinitiji kad se odnosi na samu suštinu subjekta, i lažan sud je tada lažniji. Sud: „dobro nije dobro" — jeste lažan sud koji se odnosi na ono što pripada dobru po suštini, — dok se sud: „dobro je zlo" odnosi na ono što akcidentalno pripada dobru. Iz toga izlazi da će sud koji izražava negaciju dobra [kontradiktorni sud] biti lažniji nego onaj koji izražava kontrernu suprotnost dobra [kontremo suprotan sud]. Ali najviše se vara u odnosu na svaku stvar onaj ko ima sud kontremo suprotan istini. Jer kontremo suprotni sudovi su oni koji su najrazličniji u istoj vrsti. Ako je od dva suda jedan kontremo suprotan [istinitom sudu], i ako je onaj koji izražava negaciju kont-

remo suprotniji, — tada je jasno da će ovaj poslednji biti kontrerno suprotan [u pravom smislu]. A sud: „dobro je zlo" jeste složen. Jer nužno je podrazumevati u isto vreme: „dobro nije dobro".

Ako je istina da, čak i u drugim slučajevima [kad se radi ο supstancijama koje nemaju kontremo suprotne poj-move], stvari mogu da se odnose samo na sličan način,27

tada izgleda da je tačno ono Što smo rekli. Jer, kontrari-jetet se ili nalazi svuda u negaciji, ili [se] nigde [ne nalazi]. A za termine koji nemaju kontremo suprotne [termine] lažni sud je onaj koji je kontremo suprotan istinitom. Tako, na primer, suditi da čovek nije čovek znači lažno suditi. Ako su ove negacije kontremo suprotne, tada su takve i druge negacije.

Dalje, suditi da je dobro — dobro znači suditi da ne-dobro nije dobro. A suditi da dobro nije dobro to, isto tako, znači suditi da je ne-dobro dobro. A koji bi bio kontremo suprotni sud istinitog suda: „ne-dobro nije dobro"? To ne bi bio sud: „ne-dobro je zlo". Jer, i po-slednji sud mogao bi biti istinit, — dok istiniti sud ne može nikad biti kontremo suprotan istinitom sudu. I pošto se može desiti da jedna stvar koja nije dobra bude rđava [na primer, nepravda], iz toga izlazi da dva suda mogu biti istovremeno istinita. A to ne bi bio ni sud: „ne-dobro nije rđavo", jer bi i on mogao da bude istinit, pošto ove odredbe [ne-dobro i ne-zlo] mogu da postoje istovremeno. Ostaje da sud: „ne-dobro nije dobro" ima za kontremo suprotan sud: „ne-dobro je dobro", — a ovaj je lažan. Na isti način se utvrđuje da je sud: „dobro nije dobro" kontremo su-protan sudu: „dobro je dobro".

Očevidno je da neće biti nikakve razlike28 i ako afir-maciju uzmemo u opštem smislu, — tada će njoj biti kont-remo suprotna opšta negacija. Na primer, sud koji izra-žava: „sve ono što je dobro jeste dobro" imaće za kont-remo suprotan sud: „ništa od onoga Što je dobro nije dobro". Jer, sud: „dobro je dobro" — ako je „dobro" uzeto u opštem smislu — identičan je sudu koji izražava da je dobro ono Što je dobro. A ovaj se ne razlikuje ni u čemu

78 79

od suda da sve što je dobro jeste dobro. A isto je tako i sa ne-dobrim.

Ako tako stoji sa sudom i ako su afirmacije i negacije izražene glasom simboli [znaci] onih koje su u duhu, — jasno je da je afirmaciji kontrerno suprotna negacija koja se odnosi na isti subjekt, uzet u opstem smislu. Tako rečenice: „sve što je dobro jeste dobro", ili „svaki je čovek dobar", — imaju za kontrerno suprotne: „ništa [od onoga što je dobro nije dobro"], ili: „nijedan [čovek nije dobar]", a za kontradiktorne: „poneki dobar čovek [nije dobar]", ili: „poneki čovek [nije dobar]".

A jasno je i to da ni istiniti sud ni istinita rečenica ne mogu biti kontrerno suprotni nekom drugom istinitom sudu ili nekoj drugoj istinitoj rečenici. Jer, kontrerno suprotne su rečenice ο suprotnom, a istinite rečenice mogu biti istinite u isto vreme. Dakle, kontrerno suprotne rečenice ne mogu u isto vreme da pripadaju istom subjektu.

NAPOMENE 1 „Filozof nije zdrav", ili: „Filozof nije bolestan" — mora važiti i kad

filozof ne postoji. * To je problem jedinstva definicije. 3 Po Tricot-u, izraz „ne homonimno" [µή όµωνύµως] znači

da u dve propozicije subjekt i predikat ne treba da predstavljaju samo pseudo-identitet nego stvarno treba da budu isti. (Upor. Ari- stote, Organon, II, De l'Interpretation, Bibliotheque des textes philosophiques, Pariš 1946, p. 87, note 2.)

4 Ovaj stav je od najvećeg značaja, jer u njemu Aristotel postavlja pravila za izvođenje zaključaka.

5 Ovde je istaknuto da je potrebno stvarno, a ne samo nomi nalno jedinstvo.

β Ima istraživača koji smatraju verovatnim da je redakcija ove glave postala posle ostalih glava ovog spisa. Teorija koju Aristotel iznosi u ovoj glavi svakako je odgovor megaričarima, koji su iz principa protivrečnosti izveli apsolutan fatalizam.

7 Primena logičkih pravila ο kontradiktornim suprotnostima na ono Što u budućnosti može biti slučajno dovodi do uništavanja svake slučajnosti u svetu. Međutim, takva konsekvencija je bes mislena.

8 U glavi 2, 16 a 19—30 ovoga spisa. 8 Propozicije u logici nazvane de secundo adjacente, u kojima kopula

nije odvojena od atributa („čovek postoji", „čovek trči") razlikuje se od propozicija de tertio adjacente, u kojima su subjekt, predikat i kopula izrečno izraženi.

10 U poslednjoj glavi I knjige Anal. prior. 11 Filozof se osvrće na ekvipolenciju propozicija. Ova se sa

stoji u tome da se od jedne propozicije prelazi drugoj suprotnoj rečenici na taj način što se doda jedna negacija. A ta negacija stavlja se ili pre subjekta, ili posle subjekta, ili i pre i posle subjekta.

12 De interpr., gl. 7, 17 b 38. 13 Primeri uzeti iz kategorija kvaliteta, supstancije i delanja. 14 Glava 12. i 13. raspravljaju ο modalnim rečenicama, i to

glava 12. ο pojmu, rodovima i suprotnosti modalnih rečenica, a glava 13. ο njihovom logičkom sledovanju.

6 Organon 81

Modalna rečenica, suprotna prostoj rečenici, ili de inesse, ima dva elementa. Jedan elemenat je modus, koji izražava modalitet pripadanja, a drugi je dictum, čiji je predmet pripadanje predikata subjektu. Iz toga izlazi da se svaka modalna rečenica rastavlja na dve rečenice de inesse, — jedna se odnosi na modus, a druga na predmet. Prva rečenica izriče sud ο drugoj. (Upor. Tricot, ibid., p. 120—121, nap. 2 i Perihermenias oder Lehre vom Satz, neu iibersetzt von Dr. Eug. Rolfes, Der philosophischen Bibliothek Band 9, Leipzig 1920, S. 36, Anm. 42.)

15 Na primer, rečenice: „moguće je da ovo postoji" i „mo guće je da ovo ne postoji".

16 Prema tome, obe ove rečenice mogu biti istinite. 17 Na ovoj tablici sve rečenice koje stoje jedna prema drugoj

jesu kontradiktorne, sem 4. rečenice iz prvog i 4. rečenice iz trećeg reda. Pacius smatra da ta pogreška nije Aristotelova. Uostalom, ona će docnije biti ispravljena. A ovde filozof samo izlaže doktrine logičara koji su mu prethodili. Tek od 22 b 10 počinje Aristotel da izlaže svoje sopstveno shvatanje (In Porphyrii Isagogen et Aristo- telis organum Commentarius analyticus, Aureliae Allobrogum, 1605, 99.) (Upor. Tricot, ibid., p. 127, nap. 1.) Navedenu tablicu u tekstu dali smo prema Tricotu.

18 Ovo je sledovanje ka nemogućem, počinjući od mogućeg. 19 Dokazi za Aristotelovu tezu da je nužno moguće. 20 „Moguće sadrži nužno, kao što opšte sadrži pojedinačno,

ili rod vrstu. Ali nema koincidencije i, prema tome, pogrešno je reći da je moguće sve što je nužno." (Upor. Tricot, ibid., p. 136, nap. 3.)

21 Ova glava ο modalnim rečenicama svršava se metafizičkim razmatranjima.

22 U Metafizici (∆, 6) Aristotel u prve supstancije ubraja Boga i inteligencije sfera.

23 Ta bića čine grupu mogućeg i slučajnog. 24 U čiste potencijalnosti, koje čine grupu nemogućeg, spa

daju prva materija, neodređeno i prazno. 25 Prema tome, izlazi da se kontrarijetet ne sastoji u potvrđi

vanju kontrerno suprotnog atributa nego u negaciji istoga atributa. 26 Prema izloženom, međutim, izlazi da se kontrarijetet sastoji

u afirmaciji i negaciji jednog istog atributa. 27 Ovim filozof podrazumeva da se kontrarijetet svodi na

negaciju. 28 Na univerzalne rečenice univerzalno uzete primenjeno je

ono što je utvrđeno da važi za neodređene rečenice. A ranije je već rečeno da u neodređenim rečenicama kontrerno suprotni su dovi mogu biti istiniti.

TREĆI DEO

PRVA ANALITIKA

82 6*

[TEORIJA Ο SILOGIZMU]

Glava prva

[ZADATAK ANALITIKE1. — PREMISA. — TERMIN. — SILOGIZAM I NJEGOVE VRSTE]

Prvo treba da utvrdimo koji je predmet našeg ispiti-vanja i od koje discipline ono zavisi. Njegov predmet je dokaz [demonstracija], a zavisi od demonstrativne nauke. Zatim moramo da definišemo Šta je premisa, i termin, i si-logizam, i šta je savršeni silogizam, a šta nesavršeni silo-gizam, Potom, valja definisati Šta znači da je jedan termin sadržan ili da nije sadržan u celini drugoga termina i šta mislimo kad kažemo da je nešto opste [univerzalno] afir-mirano ili opšte [univerzalno] negirano.

Premisa je govor koji potvrđuje ili koji odriče nešto ο nečem. Ovaj [govor] je ili opšti [univerzalan], ili poje-dinačan [partikularan], ili je neodređen. Nazivam opštim [univerzalnim]2 pripadanje ili nepripadanje jednom sub-jektu, koji je uzet opšte [univerzalno]. Pojedinačnim [par-tikularnim] nazivam pripadanje ili ne-pripadanje jednom subjektu, koji je uzet pojedinačno ili ne-opšte, — a neod-ređenim pripadanje ili ne-pripadanje, bez označavanja da li je ono opšte ili pojedinačno. Na primer: »kontrerno suprotne rečenice spadaju u istu nauku", ili: „zadovoljstvo nije dobro."

Demonstrativna premisa razlikuje se od dijalektičke premise3 time što se u demonstrativnoj premisi uzima jedan

85

od dva dela protivrečnosti (jer dokazati ne znači pitati, nego pretpostavljati); međutim, u dijalektičkoj premisi traži se od protivnika da izabere jedan od dva dela protivrečnosti [afirmaciju ili negaciju]. Ali neće biti nikakve razlike u samome ostvarivanju silogizma u jednom i u drugom slučaju. Naime, bilo da se dokazuje ili da se pita, silogizam se stvara na osnovu pretpostavke da nešto nečemu pripada ili mu ne pripada. Iz toga izlazi da će jedna silogisticka premisa uopšte biti afirmacija ili negacija nečega povodom nečega, na način kao što smo rekli [to jest da pripadanje može biti opŠte, pojedinačno ili neodređeno]. Silogisticka premisa je demonstrativna ako je istinita i dobijena pomoću principa prvobitno pretpostavljenih [pomoću aksioma, tih principa nauka koji se ne mogu dokazati]. U dijalektičkoj premisi onaj ko stavlja pitanje traži od protivnika da izbere jedan od dva dela protivrečnosti. Ali, čim izvodi zaključak, on pretpostavlja nešto što se odnosi na privid i na verovatno, kao što je objašnjeno u Topiki.*

Šta je premisa i kako se razlikuju silogističke i de-monstrativne i dijalektičke premise — biće tačnije objašnjeno docnije,5 a ukoliko je ovde potrebno, dovoljne su nam definicije koje smo dali.

Terminom nazivam ono na šta se rastavlja premisa [sastavne delove premise]. A ova se rastavlja na predikat i subjekt ο kome je [predikat] afirmiran, — bilo da su [subjekt i predikat] vezani glagolom „postojati", ili da su odvojeni glagolom „ne postojati".

Silogizam je govor u kome — kad se izvesne stvari stave — nešto različito od stavijenoga nužnim načinom proizlazi samim tim što to postoji. Pod izrazom: „samim tim što to postoji", podrazumevam da je time dobijena posledica; a izraz: „time je dobijena posledica" znači da nijedan spoljni termin nije potreban da proizvede nužnu posledicu.

Savršenim6 zovem onaj silogizam kome nije potrebno ništa drugo7 sem onoga što je pretpostavljeno u premisama, pa da nužnost zaključka bude očevidna. Nesavr-

šenim silogizmom zovem onaj kome su potrebne jedna ili više stvari8, koje nužnim načinom proizlaze iz stavljenih termina, ali nisu izrečno izražene u premisama.

Isto je [znači isto] reći da se jedan termin nalazi u drugom [terminu] kao u celini, i da je jedan termin pridat drugom, koji je uzet u opštem [univerzalnom] smislu. Kažemo da je jedan termin opšte afirmiran kad se u subjektu ne može naći ništa [nijedan deo] ο čemu ne bi važio drugi termin. Isto objašnjenje važi za izraz: „ne biti nijednome pridat".

Glava d r u g a

[KONVERSIJA ILI PREOKRETANJE» ČISTIH REČENICA]

Svaka rečenica [premisa] pretpostavlja ili čisto pridavanje, ili nužno pridavanje, ili slučajno pridavanje. Od ovih premisa jedne su afirmativne, a druge negativne, — prema svakom od njihovih modaliteta pridavanja. A od afirmativnih i negativnih premisa jedne su opšte [univerzalne], druge pojedinačne [partikularne], a neke su opet neodređene. Iz [svega] toga izlazi da su, u opštem pridavanju, termini negativne premise nužnim načinom konvertibilni [da mogu da se preokreću]. Tako, na primer, ako nijedno zadovoljstvo nije dobro, tada, isto tako, nijedno dobro neće biti zadovoljstvo. Afirmativna premisa mora biti konvertibilna, ali ne tako da [iz te konverzije] pro-izlazi univerzalna, nego [tako da proizlazi] partikularna premisa. Na primer, ako je svako zadovoljstvo dobro, tada i poneko dobro mora biti zadovoljstvo. Od parti-kularnih rečenica afirmativna se, nužnim načinom, daje preokrenuti u partikularnu (naime, ako je poneko zadovoljstvo dobro, tada će i poneko dobro biti zadovoljstvo), — ali negativna ne. Jer, ako „čovek" ne pripada ponekoj „životinji", iz toga ne izlazi da „životinja" ne pripada ponekom „čoveku".

Neka prvo AB bude univerzalna negativna premisa.10 Ako A ne pripada nijednom B, ni Β neće pripadati ni-

86 87

jednom A. Ako bi Β pripadalo ponekom A, na primer Γ, tada ne bi bilo istina da A ne pripada nijednom B, pošto je Γ poneko B.

Ali ako A pripada svakom B, i Β pripada ponekom A. Jer, ako Β ne bi pripadalo nijednom A, — A isto tako ne bi pripadalo nijednom B. Međutim, pretpostavljeno je da A pripada svakom B.

Isto je tako,11 ako je premisa partikularna. Ako A pripada ponekom B, mora i Β nužnim načinom da pripada ponekom A. Jer, kad ne bi nijednom pripadalo, ni A ne bi pripadalo nijednom B.

Ali ako A ne pripada ponekom B, nije nužno da Β ne pripada ponekom A. Neka Β bude životinja, a A čovek, — tada izlazi da poneka životinja nije čovek, ali da je svaki čovek životinja.

Glava t r e ć a [KONVERZIJA REČENICA PREMA

NJIHOVOM MODALITETU]

Na isti način će se odnositi i nužne premise.12 Naime, u njima je univerzalno-negativna premisa univerzalno konvertibilna, a obe afirmativne premise su partikularno konvertibilne. Jer ako A nužnim načinom ne pripada nijednom B, ni Β ne pripada nužnim načinom nijednom A. Jer, ako bi [B] moglo da pripada ponekom [A], bilo bi isto tako moguće da A pripada ponekom B. Jer, ako A nužnim načinom pripada svakom Β ili ponekom B, tada i Β nužnim načinom pripada ponekom A. Jer, ako mu ne bi pripadalo nužnim načinom, ni A ne bi nužnim načinom pripadalo ponekom B. Partikularno-negativna rečenica nije konvertibilna iz razloga koji smo ranije naveli.

Kod kontingentnih premisa [premisa koje izražavaju mogućnost] — a ο kontingentnom se u više smisla govori (jer mi zovemo kontingentnim i nužno, i ne-nužno, i moguće)13 — sve afirmativne premise odnose se na isti način kad je u pitanju njihova konvertibilnost. Ako je moguće da A pripada svakom Β ili ponekom B, biće

moguće da Β pripada ponekom A. Jer, ako [B] ne može da pripada nijednom [A], tada ni A ne može da pripada nijednom B, — kao što je ranije [u glavi 2] bilo dokazano. U negativnim premisama nije isto nego se kod svega što se naziva kontingentno — zbog nužnog pridavanja, ili zbog ne-nužnog pridavanja [predikata subjektu] — konverzija vrši na isti način [kao u drugim negativnim rečenicama]. Takav je slučaj kad se kaže da je kontingentno da čovek nije konj ili da belo ne pripada nijednom odelu. U prvom slučaju nužno je da jedan termin ne pripada subjektu; u drugom slučaju nije nužno da mu pripada, — a premisa je na isti način konvertibilna. Ako je moguće da predikat konj ne pripada nijednom čoveku, moguće je isto tako da predikat čovek ne pripada nijednom konju; a ako je moguće da belo ne pripada nijednom odelu, moguće je i da odelo ne pripada nijednom belom. Jer, ako bi odelo nužnim načinom pripadalo ponekom belom, moralo bi i belo nužnim načinom da pripada ponekom odelu. Sve je to bilo ranije [u 2. glavi] dokazano.

Isto važi i za partikularno-negativnu premisu. A kod onoga što se naziva kontingentnim, zato što se najčešće događa ili što je takvo po prirodi, — a mi na taj način definišemo kontingentno — konverzija negativnih premisa neće se vršiti kao kod prostih [negativnih] premisa, nego se univerzalno-negativna premisa ne daje preokrenuti; međutim, partikularna premisa daje se preokrenuti — a to će postati jasno, kad budemo govorili ο kontingentnom.14 A sad onome što smo rekli dodajmo sledeće objašnjenje. Naime, afirmativna je po obliku rečenica da je moguće da jedan atribut ne pripada nijednom subjektu ili da ne pripada ponekom subjektu. Jer, izraz: „moguće je" [„kontingentno je"] stavljen je u isti red kao „postoji", a „postoji" u svim rečenicama gde je stavljen stvara uvek i potpuno afirmaciju, — kao što su, na primer, afirmacije: „on je ne-dobar", ili: „on je ne-beo", ili uopšte: „on je ne-ovo". I ovo će biti docnije15 dokazano. A kad je u pitanju konverzija [preokretanje], s tim premisama stoji kao s drugim afirmativnim rečenicama.

88 89

Glava č e t v r t a ™

[KATEGORIČKI SILOGIZAM PRVE FIGURE. PRAVILA ZA IZVOĐENJE ZAKLJUČAKA

U PRVOJ FIGURI]

Pošto smo objasnili ove odredbe, sad ćemo da izložimo čime, kad i kako postaje svaki silogizam.17 A docnije1® ćemo govoriti ο dokazu. Ο silogizmu moramo raspravljati pre nego ο dokazu zato što je silogizam opštiji. Jer, dokaz je vrsta silogizma, ali svaki silogizam nije dokaz.

Kad se, dakle, tri termina među sobom tako odnose da je donji termin sadržan u srednjem kao celini, a da je srednji sadržan ili nije sadržan u gornjem19 kao celini, — tada, nužnim načinom, postoji savršeni silogizam između krajnjih termina.

Srednjim nazivam termin koji je [istovremeno] sam sadržan u drugom jednom terminu i sadrži u sebi drugi jedan termin, i koji je svojim položajem srednji. Krajnjim [spoljnim] terminima nazivam, prvo, termin koji je sam sadržan u drugom [terminu], a zatim termin u kome je drugi sadržan.20

Ako je A afirmirano ο svakom B, a Β ο svakom Γ, tada je, nužnim načinom, A afirmirano ο svakom Γ.21 Ranije smo rekli šta podrazumevamo pod izrazom ,,o svakom".22

Ako A nije afirmirano ni ο jednom B, a ako je Β afir-mirano ο svakom Γ, tada A neće pripadati nijednom Γ.23

Ako gornji termin pripada svakom srednjem terminu [upravo: srednjem terminu, univerzalno uzetom], a ako srednji [termin] ne pripada nijednom donjem [upravo: donjem terminu, univerzalno uzetom], — neće biti silogizma za krajnje [spoljne] termine. Jer, iz toga što je to tako ne proizlazi ništa sa nužnošću. Jer, gornji termin može pripadati kako svakom tako i nijednom donjem terminu [univerzalno uzetom], — tako da ni partikularni ni univerzalni zaključak ne proizlazi iz toga nužnim načinom. Ali, pošto nema nikakve nužnosti [pošto nema nužnog zaključka], ove premise ne mogu obrazovati silogizam.

Termini koji univerzalno pripadaju neka budu: životinja--čovek-konj; a termini koji univerzalno ne pripadaju neka budu: životinja-čovek-kamen.

Ali, isto tako, kad ni gornji termin ne pripada srednjem terminu, univerzalno uzetom, niti srednji termin donjem terminu, univerzalno uzetom, — ne može biti silogizma. Termini koji pripadaju neka budu: nauka, linija, medicina; a termini koji ne pripadaju: nauka, linija, jedinstvo.

• Jasno je, dakle, da će u ovoj figuri, kad su termini [u njoj] univerzalni, nekad biti, a nekad neće biti silogizma. Isto tako [jasno je] da, ako postoji silogizam, termini moraju nužnim načinom da se odnose kao što smo rekli i, obrnuto, ako se oni tako odnose, da će biti silogizma.

Uzmimo da se jedan od termina odnosi univerzalno prema svome subjektu, a drugi partikularno [to jest: jedna premisa je univerzalna, a druga partikularna]. Kad se univerzalno odnosi prema gornjem krajnjem terminu — bilo to afirmativno ili negativno [kad je gornja premisa univerzalna, afirmativna ili negativna], — a kad se parti-kularno-afirmativno odnosi prema donjem krajnjem terminu [to jest: kad je donja premisa partikularna i afirmativna] dobiće se, nužnim načinom, savršeni silogizam. Ali, kad se univerzalno odnosi prema donjem krajnjem terminu [kad je donja premisa univerzalna, a gornja partikularna], ili kad se termini međusobno drukčije odnose, — nemoguće je da bude silogizma. Gornjim krajnjim terminom nazivam onaj koji sadrži u sebi srednji termin, a donjim krajnjim terminom onaj koji potpada pod srednji termin.

Neka A pripada svakom B, a Β ponekom Γ.24 Ako „biti afirmiran ο svima" znači ono što smo kazali u početku [ovoga dela, u gl.l, 24 b 28] — tada A nužnim načinom pripada ponekom Γ. U slučaju da A ne pripada nijednom B, a da Β pripada ponekom Γ, Α nužnim načinom neće pripadati ponekom Γ.25 Α mi smo rekli šta podrazumevamo pod izrazom: „ne biti pridan nijednom". Dakle, proizaći će savršeni silogizam. A isto je tako i kad je premisa Β Γ neodređena i afirmativna: biće isti silogizam bilo da je premisa neodređena, ili da je partikularna.

90 91

Ali, ako se univerzalno odnosi prema donjem krajnjem terminu ili afirmativno ili negativno, neće biti silogizma, — bilo da je gornja premisa afirmativna ili negativna, neodređena ili partikularna. A treba, na primer, da pripada ili da ne pripada ponekom Γ, a Β [treba] da pripada sva-kom Γ. Izrazi za pripadanje su: dobro, stanje, mudrost, — a [izrazi] za ne-pripadanje: dobro, stanje, neznanje.

Ne dobijamo nikakav silogizam ni ako Β ne pripada nijednom Γ, a ako A ponekom Β pripada ili mu ne pripada, ili ako ne pripada svakom B. Primeri za termine neka budu: beo, konj, labud; beo, konj, gavran. Isti termini mogu biti uzeti, ako je premisa AB [gornja premisa] neodređena.

Isto tako neće biti silogizma kad je univerzalna gornja premisa afirmativna ili negativna, a kad je donja premisa partikularno negativna, pa bila donja premisa neodređena ili partikularna. Tako je, na primer, ako A pripada svakom B, i ako Β ne pripada ponekom Γ, ili ako ne pripada svakom Γ. Jer, gornji termin biće afirmiran ili neće biti afirmiran od celog donjeg termina kome srednji termin, kad je uzet partikularno, ne može pripadati. Pretpostavimo, na primer, termine: životinja, čovek, belo. Zatim kao belo, ο kome čovek nije afirmiran, uzmimo labuda i sneg. Kod jednoga [labuda] životinja je ο svim [labuđima] afirmirana, a kod drugoga [snega] ona je ο svim [snegovima] negirana, tako da neće biti silogizma. Uzmimo opet da A ne pripada nijednom Β i da Β ne pripada ponekom Γ. Neka termini budu: neoživotvoren, čovek, beo, i neka belo, ο kome Čovek nije afirmiran, budu labud i sneg. Kod jednoga [snega] neoživotvoreno je afirmirano ο svima, a kod dru-goga [labuda] ni ο jednom.

Dalje, neodređeno je reći da Β ne pripada ponekom Γ — a istina je da — bilo da Β ne pripada nijednom Γ, ili da Β ne pripada svakom Γ, — Β ne pripada ponekom. Zatim, ako su termini ove vrste uzeti tako da Β ne pripada nijednom Γ — tada ne postaje silogizam (kao što smo ranije rekli)20. I pošto je tako, očevidno je da zbog toga što se termini tako odnose — neće proizaći silogizam. Jer..

inače, bilo bi silogizma i u drugom slučaju. To isto će se dokazati i onda ako se stavi jedna univerzalno-negativna premisa.

Isto tako, ne može biti nikakvoga silogizma27 kad su obe premise partikularne [kad su odnosi subjekta i predi-kata partikularni] — pa bile one afirmativne ili negativne; ili kad je jedna afirmativna, a druga negativna; ili kad je jedna neodređena, a druga određena; ili kad su obe ne-određene.28 Zajednički termini za sve ove slučajeve jesu: životinja, beo, konj; životinja, beo, kamen.

Iz rečenoga izlazi jasno da, kad se u ovoj figuri nalazi partikularni silogizam, termini moraju da budu u odnosima kao što smo rekli. Jer, ako se [termini] drukčije odnose, nema nikakvoga silogizma. Isto tako, jasno je da su savršeni svi silogizmi u toj figuri, jer svi postaju savršeni pomoću premisa koje su u početku stavljene. I, najzad, jasno je da pomoću te figure mogu biti dokazani svi problemi, to jest sve konkluzije, univerzalne kao i partikularne, afirmativne kao i negativne. Takvu silogističku figuru nazivam prvom.

Glava peta

[PRAVILA ZA IZVOĐENJE ZAKLJUČAKA U DRUGOJ FIGURI]

Nazivam drugom [silogističku] figuru koja postaje kad isti [srednji] termin pripada jednom subjektu koji je uni-verzalno uzet, a ne pripada drugom subjektu koji je uni-verzalno uzet; ili kad taj termin pripada ili ne pripada i jednom i drugom od dva subjekta koji su univerzalno uzeti. Ono što nazivam srednjim terminom u toj figuri, jeste onaj termin koji je afirmiran od dva subjekta.29 Dva krajnja termina jesu oni ο kojima je srednji termin afirmi-ran. Gornji termin je onaj koji stoji bliže srednjem terminu, a donji termin je onaj koji je udaljen od srednjeg termina. Srednji termin stoji van krajnjih termina i po [svome] mestu je prvi. Silogizam, dakle, neće biti savršen u ovoj figuri, — ali on će biti moguć [on će važiti], — bilo da su termini univerzalni ili da nisu univerzalni.30

92 93

Ako su termini univerzalni, biće silogizma uvek kad srednji termin pripada jednom subjektu koji je univerzalno uzet, a ne pripada drugom subjektu univerzalno uzetom, — ma koji od dva termina bio negativan [ako je samo druga premisa afirmativna], — inače nema silogizma. Neka M31 bude termin koji nije afirmiran ni ο jednom N, ali je afirmiran ο svakom Ξ32. Pošto se negativna premisa daje preokrenuti [konvertirati], Ν neće pripadati nijednom M. Ali pretpostavljeno je da Μ pripada svakom Ξ. Dakle Ν neće pripadati nijednom Ξ. Α to je već ranije bilo dokazano.33

Ako opet Μ pripada svakom N, ali ne pripada nijednom Ξ, Ν isto tako neće pripadati nijednom Ξ.34 Ali ako Μ ne pripada nijednom Ξ, Ξ isto tako neće pripadati nijednom M. Ali Μ pripada svakom N. Prema tome, Ξ neće pripadati nijednom N, jer [inače] opet imamo prvu figuru. Ali pošto se negativna premisa daje preokrenuti, Ν isto tako neće pripadati nijednom Ξ. Dakle, to će biti isti silogizam.

Moguće je ovo [ove zaključke] dokazati svođenjem na nemoguće [na apsurd].

Jasno je da, kad termini stoje u takvom odnosu, postaje silogizam, — ali ne savršeni, jer njegova nužnost ne dobija svoje savršenstvo samo od premisa prvobitno stav-ljenih nego ona [ta nužnost] traži i druge [premise].

Ali ako je Μ afirmirano ο svakom Ν i ο svakom Ξ, — tada ne može biti silogizma. Termini za pripadanje jesu: supstancija, životinja, čovek, a za ne-pripadanje: sup stancija, životinja, broj, — a srednji termin je supstancija.

Ne dobija se nikakav silogizam ni onda kad Μ nije afirmirano ni ο ponekom N, ni ο ponekom Ξ. Termini za pripadanje jesu: linija, životinja, čovek, a za ne-pripadanje: linija, životinja, kamen.

Dakle, kad je reč ο silogizmu čiji su termini univerzalni, ti termini se moraju nužnim načinom odnositi onako kao što smo rekli u početku. Jer, ako se drukčije odnose, nema nikakve nužnosti.

Uzmimo da se srednji termin odnosi univerzalno prema jednom od krajnjih termina. Kad god se on [srednji termin] odnosi prema gornjem terminu univerzalno — afirmativno

ili negativno, — a kad se prema donjem terminu odnosi partikularno i na način suprotan univerzalnoj rečenici (a pod „suprotnim načinom" podrazumevam da ako je univerzalna rečenica negativna, partikularna je afirmativna, a ako je univerzalna rečenica afirmativna, partikularna je negativna) — uvek se, nužnim načinom, dobija partikular-no-negativni silogizam.35 Ako Μ ne pripada nijednom N, ali pripada ponekom Ξ, tada, nužnim načinom, Ν ne pripada ponekom Ξ.36 Jer pošto se negativna premisa daje preokrenuti [konvertirati], Ν neće pripadati nijednom M. Ali pretpostavljeno je da Μ pripada ponekom Ξ. Tako Ν neće pripadati ponekom Ξ, jer se dobija silogizam prve figure.

Ako opet Μ pripada svakom N, a ne pripada ponekom Ξ, tada, nužnim načinom, Ν ne pripada ponekom Ξ.37 Jer, ako Ν pripada svakom Ξ, i ako je Μ afirmirano od svakoga N, tada će, nužnim načinom, Μ pripadati svakom Ξ. Ali pretpostavljeno je da Μ ne pripada ponekom Ξ. I ako Μ pripada svakom N, a ne ponekom Ξ, u tom slučaju će se dobiti silogizam u kome zaključak glasi da Ν ne pripada ponekom Ξ. Α dokaz je isti.

Ali, ako je Μ afirmirano ο svakom Ξ, a ne ο ponekom N, u tom slučaju ne može biti silogizma. Primeri za termine [neka budu]: životinja, supstancija, gavran; životinja, belo, gavran. Nema zaključka ni kad Μ nije afirmirano ni ο jednom Ξ, ali je afirmirano ο ponekom N. Termini za pripadanje [neka budu]: životinja, supstancija, jedinstvo. A termini za ne-pripadanje: životinja, supstancija, nauka.

Time je, dakle, u slučaju u kome je univerzalna premisa suprotna partikularnoj, — rečeno kad će biti, a kad neće biti silogizma. Ali, ako su premise istog oblika [kvaliteta], upravo ako su obe negativne ili obe afirmativne — silogizam je potpuno nemoguć.

Uzmimo, prvo, da su obe premise negativne i da je gornji krajnji termin univerzalan; dakle Μ ne pripada nijednom N, niti ponekom Ξ. Tada je moguće da Ν pripada svakom Ξ, i da ne pripada nijednom Ξ. Primeri za nepripadanje [neka budu termini]: crno, sneg, životinja. Termini za svako [za opšte] pripadanje ne daju se naznačiti,

94 95

ako M pripada ponekom Ξ, a ne pripada ponekom Ξ. Jer, ako Ν pripada svakom Ξ, ali ako Μ ne pripada nijednom N, — Μ neće pripadati nijednom Ξ. Ali pošlo se od pretpostavke da Μ pripada ponekom Ξ. Ι zato se ne mogu naznačiti termini, nego se mora dokazivati pomoću neodređenog. Pošto je istina da Μ ne pripada ponekom Ξ, čak i kad ne pripada nijednom Ξ, i pošto, kad ne pripada nijednom Ξ, nema silogizma, — jasno je da i u ovom slučaju neće biti silogizma.

Sad, opet, neka obe premise budu afirmativne, i neka univerzalni termin bude stavljen kao ranije, tako da Μ pripada svakom Ν i ponekom Ξ. Tada Ν može da pripada svakom Ξ i da ne pripada nijednom Ξ. Termini opsteg [univerzalnog] ne-pripadanja [neka budu]: belo, labud, kamen. Termini opšteg pripadanja ne mogu se naći iz istog razloga kao u ranijem slučaju, nego se mora dokazi-vati pomoću neodređenog.

Ali ako je univerzalni termin vezan za donji krajnji termin, i ako tada Μ ne pripada nijednom Ξ, a ako opet Μ ne pripada ponekom N, tada Ν može pripadati svakom Ξ, i ne pripadati nijednom Ξ. Termini za pripadanje [neka budu]: belo, životinja, gavran. Termini za ne-pripadanje [neka budu]: belo, kamen, gavran.

Ako su premise afirmativne, termini za ne-pripadanje mogu biti: belo, životinja, sneg; a termini za pripadanje: belo, životinja, labud.

Jasno je: kad premise imaju sličnu formu [kvalitet] i kad je jedna univerzalna, a druga partikularna, — onda se ne može izvesti nikakav silogizam.

Ali silogizam se ne može izvesti ni onda kad srednji termin svakom krajnjem terminu, koji je partikularan, pripada, ili kad ne pripada svakom krajnjem terminu koji je partikularan, ili kad pripada jednom partikulamom, a ne pripada drugom partikulamom, ili kad ne pripada nijednom od njih univerzalno uzetom, ili kad im pripada na neodre-đeni način.38 Zajednički termini za sve slučajeve [neka bu-du]: belo, životinja, čovek; belo, životinja, neoživotvoren.

Iz rečenoga jasno je sledeće: ako se termini među-sobno odnose na naznačeni način, dobij a se nužnim na-činom silogizam; i obrnuto, ako postoji silogizam, tada se termini nužnim načinom tako odnose.

Isto je tako jasno da su svi silogizmi ove figure ne-savršeni (jer svi oni postaju potpuni tek kad se još nešto doda39 što je nužnim načinom sadržano u terminima, ili je stavljeno kao pretpostavka, u slučaju dokaza pomoću nemogućega); dalje [je jasno] da se silogizam sa afirmativ-nim zaključkom ne može dobiti pomoću te figure, — nego da [u ovoj figuri] svi silogizmi imaju negativan zaključak, — i univerzalni, i partikularni.

Glava š e s t a

[PRAVILA ZA IZVOĐENJE ZAKLJUČAKA U TREĆOJ FIGURI. —

KATEGORIČNI SILOGIZAM TREĆE FIGURE]

Nazivam trećom figuru [koja se dobija] kad jedan termin pripada, a kad drugi ne pripada istom terminu, koji je univerzalno uzet [srednjem terminu], ili kad oba pripadaju ili ne pripadaju tom istom terminu, koji je uni-verzalno uzet. U ovoj figuri nazivam srednjim onaj termin čiji su predikati dva krajnja termina [drugim recima: srednji termin je subjekt u obe premise].40 Krajnjim ter-minima nazivam predikate. Gornjim krajnjim predikatom nazivam onaj koji je udaljeniji od srednjeg termina, a donjim krajnjim terminom onaj koji mu je bliži. Srednji termin stoji van krajnjih termina i ima poslednje mesto [pošto je subjekt].

Isto tako, silogizam ne može biti savršen u ovoj figuri, ali on je moguć [on ima važnost], — bilo da termini stoje prema srednjem terminu u univerzalnom odnosu, ili da ne stoje.

Ako su termini u univerzalnom odnosu, tada — kad Π i Ρ pripadaju svakom Σ — izlazi da će Π nužnim na-činom pripadati ponekom P.41 Pošto se afirmativna premisa

96 Organon 97

može preokrenuti [pošto je ona konvertibilna], Σ će pri-padati ponekom P. Pošto Π pripada svakom Σ, a [pošto] Σ pripada ponekom Ρ, — Π, nužnim načinom pripada ponekom P. Jer, to je silogizam prve figure.42

Može se, isto tako, izvesti za ovo dokaz pomoću logički nemogućeg [apsurda] i pomoću ektheze [produža-vanja, protezanja]. Ako [u drugom slučaju] oba termina [Π i P] pripadaju svakom Σ, i ako se uzme jedno od Σ, na primer, N, tada će ovome [N] pripadati Π i P; prema tome će Π pripadati ponekom P.43

Ako Ρ pripada svakom Σ, a II ne pripada nijednom Σ, dobiće se silogizam čiji je zaključak da Π nužnim načinom ne pripada ponekom P.44 To je moguće dokazati na isti način kao prethodni modus, kad se preokrene [kon-vertira] premisa ΡΣ.45 A isto se daje dokazati i pomoću nemogućeg [apsurda], kao u ranijem slučaju.

Međutim, ako Ρ ne pripada nijednom Σ, a ako Π pripada svakom Σ, neće se dobiti silogizam. Termini za pripadanje [neka budu]: životinja, konj, čovek, a termini za ne-pripadanje: Životinja, neoživotvoren, čovek. Isto tako neće biti silogizma kad oba termina nisu afirmirana ni ο jednom Σ. Termini za pripadanje [neka budu]: životinja, konj, neoživotvoren, — a za ne-pripadanje: čovek, konj, neoživotvoren. Srednji termin: neoživotvoren.

Vidi se da i u ovoj [silogistiČkoj] figuri može i po-stojati i ne postojati silogizam; njega neće biti, kad su termini univerzalni. Kad su oba termina [upravo premise] afirmativni, postaje silogizam, čiji je zaključak da jedan krajnji termin partikularao pripada drugom. Ali ako su oba termina [upravo premise] negativni, neće biti silo-gizma. Međutim ako je jedan [termin] negativan, a drugi afirmativan, tada, ako je gornji termin negativan, a drugi afirmativan, postaće silogizam, čiji će zaključak biti da jedan krajnji tennin ne pripada drugom krajnjem terminu partikularno. Ali, ako je gornja premisa afirmativna, a donja negativna, neće postojati silogizam.

Ali, ako se jedan termin odnosi prema srednjem ter-minu univerzalno, a drugi partikularno, tada će se — ako

98

su oba afirmativna — nužnim načinom dobiti silogizam, ma koji od termina da je univerzalan.46 Ako Ρ pripada svakom Σ, a Π ponekom Σ, Π nužnim načinom pripada ponekom P. Pošto se afirmativna premisa daje preokrenuti [pošto je ona konvertibilna], Σ pripada ponekom Π, i tako £G — pošto Ρ pripada svakom Σ, a Σ ponekom Π, — i Ρ pri-padati ponekom Π. Iz toga izlazi da Π pripada ponekom P.

Ako, opet, Ρ pripada ponekom Σ, a Π svakom Σ, — tada, nužnim načinom, Π pripada ponekom P,47 — što se daje dokazati na isti način. A to se daje dokazati i pomoću nemogućeg i pomoću ektheze, — kao ranije.

Ali ako je jedan termin stavljen afirmativno, a drugi negativno, i ako je afirmativan termin univerzalan, — tada će se dobiti silogizam, ako je donji termin afirmativan.48

Jer, ako Ρ pripada svakom Σ, a ako Π ne pripada ponekom Σ, — tada Π nužnim načinom ne pripada ponekom P. Jer, ako Π pripada svakom P, a ako Ρ [pripada] svakom Σ, Π će isto tako pripadati svakom Σ. Ali [po pretpostavci] ono mu ne pripada. Ovo se još daje dokazati i bez svođenja na nemoguće, kad se uzme jedno od Σ kome Π ne pripada.49

Ali neće biti silogizma ako je afirmativan gornji ter-min [upravo: gornja premisa u kojoj se nalazi gornji ter-min]. Takav je, na primer, slučaj kad Π pripada svakom Σ, a kad Ρ ne pripada ponekom Σ. Termini za opšte pri-padanje [neka budu]: oživotvoren, čovek, životinja. Među-tim, ne mogu se naći termini za opšte ne-pripadanje, ako Ρ pripada ponekom Σ, a ne pripada ponekom Σ. Jer ako Π pripada svakom Σ, a ako Ρ pripada ponekom Σ, Π će isto tako pripadati ponekom P; međutim, po pretpostavci ono nijednom ne pripada. Ali mora se postupati kao u prethodnim slučajevima. Pošto je neodređena rečenica: „ne pripadati jednom partikularnom terminu", — može se istinito reći da ono što ne pripada univerzalnom terminu ne pripada ni partikularnom terminu. Međutim, ne može biti silogizma, ako [P] ne pripada nijednom [Σ], [kao što smo rekli u ovoj glavi 28 a 30]. Jasno je, dakle, da ni ovde ne može biti silogizma. Ali dobija se silogizam kad je, oč dva termina, univerzalan onaj koji je negativan, dok je gornji

99

7*

negativan, a donji afirmativan.50 Jer, ako Π ne pripada ni-jednom Σ, a ako Ρ pripada ponekom Σ, Π neće pripadati ponekom P. Jer, opet se dobija prva silogisticka figura, kad se premisa ΠΣ preokrene.

Međutim, neće se dobiti silogizam kad je donji termin negativan. Termini za pripadanje [neka budu]: životinja, čovek, divlji. A termini za ne-pripadanje [neka budu]: životinja, nauka, divlji. U oba slučaja srednji termin je divlji.

Ali neće se dobiti silogizam, ni kad su oba termina stavljena kao negativna, ali kad je jedan univerzalan, a drugi partikularan. Termini — [u slučaju] kad je donji ter-min univerzalan u odnosu na srednji termin [neka budu]: životinja, nauka, divlji, — životinja, čovek, divlji. Ali kad je to gornji termin [koji je univerzalan u odnosu na srednji termin] — [primeri] za ne-pripadanje [neka budu]: gavran, sneg, beo.

Međutim, ne mogu se naći termini za pripadanje, ako Ρ pripada ponekom Σ, a ne pripada ponekom Σ. Jer ako Π pripada svakom P, a Ρ ponekom Σ, Π će pripadati i ponekom Σ. Ali po pretpostavci ono nijednom [Σ] ne pripada. Tako, mora se upotrebiti dokaz pomoću neod-ređenog.

U slučajevima kad svaki od krajnjih termina pripada srednjem terminu, koji je partikularan, ili kad mu ne pripada, ili kad mu jedan pripada, a kad mu drugi ne pripada, ili kad jedan pripada srednjem terminu, koji je partikularan, a kad drugi ne pripada srednjem terminu, koji je univerzalan, ili kad su premise neodređene, — neće biti nikakvog silogizma. Zajednički termini za sve navedene slučajeve [neka budu]: životinja, čovek, beo, — životinja, neoživotvoren, beo.

Prema tome jasno je da i u ovoj figuri može i posto-jati, a može i ne postojati silogizam, i da se, — ako se termini međusobno odnose na naznačeni način — nužnim načinom dobija silogizam. I, obratno, ako postoji silogi-zam, termini se nužnim načinom tako odnose. Sem toga,

jasno je da su svi silogizmi u ovoj figuri nesavršeni (jer uvek se još nešto mora dodati da bi oni postali savršeni). Dalje, jasno je da se pomoću ove figure ne može dobiti opšti zaključak; ni negativan ni afirmativan.51

Glava s e d m a

[ZAKLJUČCI POMOĆU PREOKRETANJA ILI KONVERZIJE U SVIM FIGURAMA. — ODNOS IZMEĐU TRI SILOGISTIČKE FIGURE.— V REDUKCIJA SILOGIZAMA]

Ali, isto tako je jasno, kad su u pitanju sve figure, da se u svim slučajevima u kojima se ne dolazi do silogizma, — ako su oba termina afirmativna ili negativna — ne može dobiti neki nužan zaključak. Međutim, ako je jedan od termina afirmativan, a drugi negativan, — i ako je negativan termin univerzalan, uvek ostaje silogizam koji pridaje donji krajnji termin gornjem [krajnjem terminu].52

Uzmimo da A pripada svakom Β ili ponekom B, a da Β ne pripada nijednom Γ. Ako se premise preokrenu, tada, nužnim načinom, Γ ne pripada ponekom A. Isto je tako i u drugim figurama, — uvek se preokretanjem [konverzijom] dobija silogizam. Ali, isto tako jasno je, kad se stavi neodređena [premisa] umesto partikularno-afir-mativne [ili partikularno-negativne], — da će se dobiti u svim [silogističkim] figurama isti zaključak.

Isto tako, vidi se da svi nesavršeni silogizmi postaju savršeni pomoću prve figure. Jer, svi [silogizmi] dolaze do zaključka ili pomoću direktnog dokaza ili pomoću svođenja na nemoguće [apsurd]. Ali, na oba načina se dobija prva figura: za silogizme koji su postali savršeni direktnim do-kazom zato što su, kod svih, zaključci dobijeni konverzijom, a ova proizvodi prvu figuru; a za silogizme koji su dokazani pomoću apsurda zato što, kad se stavi lažna propozicija, silogizam postaje pomoću prve figure. Tako je u poslednjoj figuri zaključeno da — ako A i Β pripadaju svakom Γ — iz toga izlazi da A pripada ponekom B. Jer, ako A ne

100 101

pripada nijednom Β i ako Β pripada svakom Γ, Α neće pripadati nijednom Γ. Međutim po pretpostavci A pripada svakom Γ. Isto se tako postupa i u drugim slučajevima.

Svi silogizmi mogu se svesti na univerzalne silogizme prve figure.

Silogizmi koji postaju u drugoj figuri postaju, oče-vidno, savršeni pomoću njih [pomoću univerzalnih silo-gizama prve figure], ali ne svi na isti način, — nego univerzalni silogizmi53 preokretanjem negativne premise, a oba partikularna silogizma svođenjem na nemoguće.

Silogizmi prve figure, u koliko su partikulami, postaju sami sobom savršeni, — ali oni se mogu dokazati i po-moću druge figure, svođenjem na apsurd. Tako, na primer, ako A pripada svakom B, a Β ponekom Γ, — iz toga proizlazi da A pripada ponekom Γ. Jer ako ono [A] ne pripada nijednom Γ, i ako pripada svakom Β, Β neće pri-padati nijednom Γ, — što znamo iz druge figure.

Dokaz se isto tako izvodi u negativnom silogizmu. Ako A ne pripada nijednom B, i ako Β pripada ponekom Γ, A neće pripadati ponekom Γ. Jer, ako A pripada sva-kom Γ, a ne pripada nijednom Β, Β neće pripadati ni-jednom Γ, — što je druga [srednja] figura.

Pošto se svi silogizmi druge figure daju svesti na univerzalne silogizme prve figure, i pošto se partikulami silogizmi prve figure daju svesti na silogizme druge figure, jasno je da partikulami silogizmi prve figure mogu isto tako da se svedu na univerzalne silogizme prve figure.

Ako su univerzalni termini u silogizmu treće figure, oni neposredno postaju savršeni pomoću ovih silogizama. Međutim, ako su njihovi termini partikulami, oni postaju savršeni partikularnim silogizmima prve figure. A ovi poslednji mogu se svesti na univerzalne silogizme prve figure, a partikulami silogizmi treće figure isto tako. Dakle, jasno je da se svi silogizmi daju svesti na univerzalne silo-gizme prve figure.

Tako smo pokazali kako se odnose silogizmi koji dokazuju pripadanje ili ne-pripadanje jedne stvari drugoj, i to kako oni iz iste figure, tako i oni iz različitih figura.

Glava osma

[MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI SA DVE NUŽNE PREMISE]

Različiti su [prosto] pripadanje, nužno pripadanje i moguće [slučajno, kontingentno] pripadanje (jer mnoge stvari pripadaju, doduše, drugim stvarima, ah ne nužnim načinom, — a druge im stvari ne pripadaju ni nužnim načinom, ni prosto, nego im samo mogu pripadati). A kad je tako, — očevidno je da će se dobiti različiti silogizmi za svako od ovih pripadanja, kao i da se njihovi termini ne odnose na isti način, nego će biti ili nužni, ili će jedan drugom [prosto] pripadati, ili će im pripadati na kontin-gentan način.

Za silogizme nužnog pripadanja važi gotovo isto [ista pravila] što i za silogizme prostog pripadanja. Jer, ako su termini stavljeni na isti način u slučaju [prostog] pripadanja, i nužnog pripadanja ili ne-pripadanja, — dobiće se ili se neće dobiti silogizam, samo s tom razlikom što će se dodati terminima izraz „nužnim načinom pripadati ili ne-pripadati".

Negativna premisa preokreće se [konvertira se] oba puta na isti način, a „biti u celom" [„biti u celini jednoga termina"] i „biti opšte afirmiran" reći ćemo u istom smislu.

U ostalim slučajevima biće dokazano da je zaključak nužan pomoću preokretanja [konverzije], na isti način kao kod [prostog] pripadanja. Međutim, u drugoj [srednjoj] figuri, kad je univerzalna premisa afirmativna, a partiku-larna negativna, i opet u trećoj figuri, kad je univerzalna premisa afirmativna, a partikularna negativna, — dokaz se neće izvesti na isti način. Naime tada se pomoću ektheze mora razmotriti deo subjekta kome predikat u svakom silogizmu ne pripada, pa načiniti silogizam s obzirom na taj deo. Tada će se nužnim načinom dobiti zaključak [s terminima koji su tako raspoređeni]. Ali ako se nužni odnos primenjuje na deo koji je izdvojen ekthezom, taj odnos mora da se primeni i na poneki deo datog termina. Naime, izdvojeni deo je poneki deo termina. A svaki od dva silogizma nalazi se u svojstvenoj [silogističkoj] figuri.

102 103

Glava d e v e t a [MODALNI SILOGIZMI.—

SILOGIZMI PRVE FIGURE: JEDNA PREMISA JE NUŽNA, A DRUGA ASERTORIČNA]

U izvesnim slučajevima — kad je nužna samo jedna od dve premise — i silogizam je nužan, — ali to ne sme biti ma koja premisa, nego samo ona koja se odnosi na gornji krajnji termin. Takav je slučaj ako A nužnim načinom pripada ili ne pripada B, a ako Β prosto pripada Γ54. Jer, ako se premise tako uzmu, A će nužnim načinom pripadati ili neće pripadati Γ. Jer, pošto A nužnim načinom pripada ili ne pripada svakom B, i pošto je Γ jedno od B, jasno je da će i za Γ jedan od dva odnosa [da bude ili da ne bude A] nužnim načinom važiti55.

Ali, ako premisa AB nije nužna, i ako je nužna [premisa] ΒΓ, — zaključak neće biti nužan. Jer, ako bi on bio nužan, izlazilo bi, pomoću prve i treće figure, da A nužnim načinom pripada ponekom B. Ali to je pogrešno. Jer Β može biti takvo [takve prirode] da za A može biti moguće da ne pripada nijednom B. Uostalom, i termini pokazuju da zaključak ne može biti nužan. Uzmimo, na primer, da je A kretanje, Β životinja, a Γ čovek. Čovek je nužnim načinom životinja, ali životinja se ne kreće nužnim načinom, a ni čovek. Isto važi i ako je premisa AB negativna. Jer dokaz ostaje isti.

Kad su u pitanju partikularni silogizmi, ako je univerzalna [premisa] nužna, i zaključak će biti nužan. Ali ako je partikularna [premisa] nužna, zaključak neće biti nužan, — pa bila univerzalna premisa negativna ili afirmativna. Uzmimo, prvo, da je univerzalna [premisa] nužna i da A nužnim načinom pripada svakom B, a da Β pripada prosto ponekom Γ. U tom slučaju je nužno da A nužnim načinom pripada ponekom Γ. Jer Γ potpada pod B, a A nužnim načinom pripada svakom B. Isto je tako ako je silogizam negativan, jer će isti dokaz važiti. Ali, ako je nužna partikularna premisa, zaključak neće biti nužan. Naime [iz negacije takvog zaključka], ne proizlazi ništa nemoguće, kao [što ne proizlazi] ni kod univerzalnih silogizama. Isto važi i za negativne silogizme. Termini [neka budu]: kretanje, životinja, belo.

Glava d e s e t a

[MODALNI SILOGIZMI — SILOGIZMI DRUGE FIGURE: JEDNA PREMISA JE NUŽNA,

A DRUGA ASERTORIČNA]

Ako je, u drugoj figuri, negativna premisa nužna, i zaključak će biti nužan; međutim, ako je afirmativna premisa nužna, zaključak neće biti nužan.

Uzmimo, prvo, da je negativna premisa nužna, i da A ne može pripadati nijednom B, ali da prosto pripada Γ. Pošto je negativna premisa konvertibilna, ni Β ne može pripadati nijednom A, ali A pripada svakom Γ, tako da Β ne može pripadati nijednom Γ. Jer Γ potpada pod A. Isto je tako ako je negativna premisa koja se odnosi na Γ. Jer, ako A ne može pripadati nijednom Γ, ni Γ ne može pripadati nijednom A. Ali A pripada svakom B, — dakle Γ ne može pripadati nijednom B, jer inače ponovo dobi-jamo prvu figuru. Dakle, ni Β ne može pripadati Γ, jer se isto tako daje preokrenuti.

Ali, ako je nužna afirmativna premisa, zaključak neće biti nužan. Jer, A treba svakom Β da pripada nužnim načinom, a da prosto ne pripada svakom Γ. Ako se preokrene negativna premisa, dobijamo prvu figuru. Dokazano je56 da u prvoj figuri, u slučaju da nije nužna negativna premisa koja se odnosi na gornji termin, — ni zaključak neće biti nužan. I tako ni u našem slučaju zaključak neće biti nužan. Dalje, ako bi zaključak bio nužan, izlazilo bi da Γ nužnim načinom ne pripada ponekom A. Jer, ako Β nužnim načinom ne pripada nijednom Γ, biće nužno da ni Γ ne pripada nijednom B. Ali Β nužnim načinom pripada ponekom A, pošto i A nužnim načinom pripada svakom B. Iz toga izlazi da Γ mora, nužnim načinom, da ne pripada ponekom A. Ali ništa ne stoji na putu da se A tako shvati da je moguće da Γ pripada celom njegovom obimu. Dalje, moglo bi se pokazati probranim primerima da zaključak nije potpuno nužan već da je on samo nužan zaključak iz stavljenih premisa. Uzmimo, na primer, da je A životinja, Β čovek, a Γ belo, i da su premise uzete na isti način [kao ranije];

104 105

tada je moguće da životinja ne pripada nijednom belom. Tada ni čovek neće pripadati nijednom belom, — ali to neće biti nužnim načinom. Jer, moguće je da čovek bude beo, i ako on to ne može biti, sve dok životinja ne pripada nijednom belom. Samo ako se ovi uslovi ispune, zaklju-čak će biti nužan, ali on [ipak] nije potpuno nužan.

Isto će tako biti i ako su silogizmi partikularni. Kad je negativna premisa istovremeno univerzalna i nužna, i zaklju-čak će biti nužan. Ali, kad je afirmativna premisa univer-zalna, a negativna partikularna, zaključak neće biti nužan.

Uzmimo, prvo, da je negativna [premisa] u isto vreme univerzalna i nužna, i da A ne može pripadati nijednom B, a da pripada ponekom Γ. Pošto se negativna premisa može preokrenuti [pošto je ona konvertibilna], ni Β ne može pripadati nijednom A. — Ali A pripada ponekom Γ. Dakle, Β nužnim načinom ne pripada ponekom Γ.

Uzmimo, opet, da je afirmativna premisa univerzalna i nužna, i da je premisa koja se odnosi na Β afirmativna. Ako sad A nužnim načinom pripada svakom B, a ne pri-pada ponekom Γ, jasno je da Β neće pripadati ponekom Γ, — ali ne nužnim načinom. Dokaz će se izvesti pomoću istih termina koji su upotrebljeni kod univerzalnih silo-gizama [životinja, čovek, beo].

Ali zaključak, isto tako, neće biti nužan, kad je nužna partikularno-negativna premisa. Dokaz će se izvesti po-moću istih termina.

Glava j e d a n a e s t a [MODALNI SILOGIZMI. —

SILOGIZMI TREĆE FIGURE: JEDNA PREMISA JE NUŽNA, A DRUGA ASERTORIČNA]

U poslednjoj [trećoj] figuri, kad su termini univer-zalni u odnosu na srednji termin, i kad su obe premise afirmativne, — ako je jedna ili druga od njih nužna, — i zaključak će biti nužan. Ali kad je jedna premisa negativna, a druga afirmativna, ako je negativna nužna, i zaključak će biti nužan. Ali ako je afirmativna [premisa] nužna, zaključak neće biti nužan.

Uzmimo, najpre, da su obe premise afirmativne, i da A i Β pripadaju svakom Γ, a da je nužna premisa ΑΓ. Pošto Β pripada svakom Γ, i Γ će pripadati ponekom B, kad se izvrši konverzija univerzalne [premise] u partikular-nu. Ako A nužnim načinom pripada svakom Γ, a Γ prosto ponekom B, nužno je da A isto tako pripada ponekom B. Jer, Β potpada pod Γ. Dakle opet se dobija prva figura.

Dokaz će se isto tako izvoditi ako je [premisa] ΒΓ nužna. Γ je konvertibilno s ponekim A, — tako da, ako Β nužnim načinom pripada svakom Γ, Β će isto tako nužnim načinom pripadati ponekom A.

Uzmimo, opet, da je premisa ΑΓ negativna, i da je premisa ΒΓ afirmativna, a da je nužna negativna premisa. Posto je Γ konvertibilno sa ponekom B, i pošto je nužno da A ne pripada nijednom Γ, ni A nužno neće pripadati ponekom B. Jer Β potpada pod Γ.

Ali ako je nužna afirmativna premisa, zaključak neće biti nužan. Uzmimo da je afirmativna i nužna premisa ΒΓ, a negativna i ne-nužna premisa ΑΓ. Pošto je afirmativna premisa konvertibilna, Γ će i ponekom Β pripadati nužnim načinom. Ali ako A ne pripada nijednom Γ, a Γ [nužnim načinom] pripada ponekom Β, Α neće pripadati ponekom B, — ali ne nužnim načinom. Jer u prvoj figuri je do-kazano da, ako negativna premisa nije nužna, — ni zaklju-čak neće biti nužan. I to se može učiniti očevidnim pomoću termina. Neka A bude „dobar", Β „životinja", a Γ „konj". Moguće je da „dobar" ne pripada nijednoj životinji, a nužno je da „životinja" pripada svakom konju. Ali nije nužno da poneka životinja ne bude dobra, pošto je mo-guće da svaka životinja bude dobra. Ili, ako to nije mo-guće, treba uzeti drugi termin, kao, na primer, „biti budan" ili „spavati", — jer se ta stanja mogu primeniti na svaku životinju.

U slučaju kad se termini univerzalno odnose prema srednjem terminu, utvrdili smo kad će zaključak biti nužan. Ali ako je jedna premisa univerzalna, a druga partikularna, i ako su obe afirmativne, tada uvek kad je univerzalna pre-misa nužna, mora i zaključak biti nužan. Dokaz je isti kao

106 107

ranije. Naime, partikularno-afirmativna premisa takođe je konvertibilna. Ako je nužno da Β pripada Γ, i ako A potpada pod Γ — nužno je da Β pripada ponekom A. Ali ako Β pripada ponekom A, — A isto tako nužnim načinom mora da pripada ponekom B. Jer, te rečenice mogu se preokrenuti.

Isto je tako ako je premisa ΑΓ nužna, a pri tome uni-verzalna, jer Β potpada pod Γ.

Ali ako je nužna partikularna premisa, zaključak neće biti nužan. Uzmimo da je premisa ΒΓ partikularna i nužna, i da A pripada svakom Γ, ali ne nužnim načinom. Ako se ΒΓ preokrene, dobij a se prva figura, a univerzalna premisa nije nužna, nego je nužna partikularna [premisa]. Ali kad se premise tako odnose, videli smo [u 9. glavi ovoga dela] da zaključak nije bio nužan; dakle, on nije nužan ni u ovom slučaju. Ovo je očevidno iz termina. Neka A bude „bdenje", Β „dvonožan", a Γ „životinja". Β pri-pada nužnim načinom samo ponekom Γ, ali A može da pripada Γ, a A ne pripada nužnim načinom B. Jer, nije nužno da poneki dvonožac spava ili da bude budan.

Moguće je pomoću istih termina dokazati stvar ako je premisa ΑΓ partikularna i nužna.

Ali, ako je jedan termin afirmativan, a drugi negati-van, i ako je univerzalna [premisa] negativna i nužna, i zaključak će isto tako biti nužan. Jer, ako A ne može pri-padati nijednom Γ, i ako Β pripada ponekom Γ, nužno je da A ne pripada ponekom B. Ali kad je afirmativna [pre-misa] nužno stavljena, — ili kao univerzalna ili kao parti-kularna, — ili kad je tako stavljena partikulamo-negativna [premisa] — zaključak neće biti nužan. Jer, za ostalo važi ono što smo rekli u ranijim slučajevima. Termini — kad je univerzalno-afirmativna [premisa] nužna [neka budu]: „bdenje", „životinja", „čovek", — a srednji termin je „čovek". Ali kad je partikularno-afirmativna [premisa] nužna [termini neka budu]: „bdenje", „životinja", „beo". Jer, nužno je da „životinja" pripada ponekom belom, ali moguće je da „bdenje" ne pripada nijednom belom, i nije

nužno da „bdenje" ne pripada ponekoj životinji. Ali ako je partikularno-negativna [premisa] nužna [mogu se uzeti kao termini]: „dvonožan", „koji se pokreće", „životinja", _ a srednji termin je „životinja".

Glava d v a n a e s t a [IZVEDENI STAVOVI. POREĐENJE IZMEĐU KATEGORIČKIH I MODALNIH SILOGIZAMA

KOJI SE ODNOSE NA NUŽNO]

Očevidno je da, ako je pripadanje prosto, postoji silogizam samo u slučaju ako su obe premise asertorične. Međutim, ako je pripadanje nužno, silogizam će postojati čak i u slučaju da je nužna samo jedna od premisa. U oba slučaja, bili silogizmi afirmativni ili negativni, nužno je da [bar] jedna od premisa bude slična zaključku. Pod slič-nim podrazumevam da ako je zaključak asertoričan, i premisa je asertorična, a ako je zaključak nužan, i premisa je nužna. Jasno je još i to, da će zaključak moći da iskaze nužno ili prosto pripadanje samo ako se uzme jedna nužna ili asertorična premisa.

Glava t r i n a e s t a [MODALNI SILOGIZMI. — ZAKLJUČCI IZ MOGUĆIH

ILI KONTINGENTNIH PREMISA. — POSEBNA PRAVILA ZA KONVERZIJU MOGUĆIH

ILI KONTINGENTNIH PREMISA]

Mi smo dovoljno raspravljali ο nužnom pripadanju, ο tome kako se ono ostvaruje i kako se razlikuje od pros-tog pripadanja.

Sad ćemo preći na kontingentno [moguće] i objasni-ćemo kad [u kojoj figuri], kako [u kome modusu] i pomoću čega [pomoću kojih propozicija] će postojati silogizam.

Pod [izrazima] „biti kontingentan" i „kontingentan" podrazumevam ono što nije nužno, i što se može pretposta-viti kao da postoji, i da zbog toga nema ničeg nemogućeg. Ο nužnom mi samo homonimno kažemo da je kontingentno.

108 109

Ali, da je to [što smo kazali] kontingentno, očevidno je iz [uzajamno] suprotnih negacija i afirmacija [kontin-gentnosti]. Jer, [iskazi]: „nije kontingentno da pripada", i „nemoguće je da pripada", i „nužno je da ne pripada" — jesu ili identični ili sleduju jedni drugima.57 Ali, i njima suprotni [iskazi]: „kontingentno je pripadati", i „nije ne-moguće pripadati", i „nije nužno ne pripadati" — jesu isto tako ili identični ili sleduju jedni drugima. Naime, u svemu postoji afirmacija ili negacija. Prema tome, kontingentno će biti ne-nužno, a ne-nužno kontingentno.

Ali sve kontingentne premise daju se preokrenuti [konvertirati]. Kad ovo kažem, ne mislim da se afirmativne premise konvertiraju u negativne, nego da se sve propo-zicije koje imaju afirmativnu formu konvertiraju shodno suprotnosti. Tako se propozicija: „kontingentno je pripada-ti" konvertira u propoziciju: „kontingentno je ne pripadati". Propozicija: „kontingentno je pripadati svakom [A]" kon-vertira se u propoziciju: „kontingentno je ne pripadati ni-jednom [A]" — ili „ne pripadati ponekom [A]". Propozi-cija: „kontingentno je pripadati ponekom [A]" konvertira se u propoziciju: „kontingentno je ne pripadati ponekom [A]".

Isti način konverzije imamo i u drugim propozici-jama. Pošto kontingentno nije nužno, a pošto ne-nužno može da ne postoji, — jasno je da ako je kontingentno da A pripada B, kontingentno je i da mu ono ne pripada. Ali ako je kontingentno da [A] pripada svakom [B], kon-tingentno je i da ono ne pripada svakom [B]. Isto važi i za partikularno-afirmativne propozicije, jer je [i za njih] dokaz isti. A ovakve premise su afirmativne, a ne nega-tivne. Jer „biti kontingentan" stoji u istoj liniji kao i „po-stojati", — kao što je ranije rečeno.58

Pošto smo načinili ova razlikovanja, reći ćemo da izraz „biti kontingentan" biva upotrebljavan na dva načina. U prvome smislu upotrebljava se da označi ono što se naj-češće događa, a nije nužno, — kao, na primer, kad čovek postaje sed, ili raste ili opada, ili, uopšte, kad se događa ono što mu po prirodi pripada (a to ne sadrži u sebi nepre-kidnu nužnost, pošto čovek ne postoji uvek, ali ako postoji,

tada to biva ili nužnim načinom, ili najčešće). U drugom smislu „kontingentan" znači ono što je neodređeno, ono što istovremeno može i ne može tako da bude. Tako je, na primer, za životinju moguće da ide, ili za zemljotres da se desi za vreme dok životinja ide. Ili, uopšte uzev, kon-tingentno je ono što se slučajno događa. Jer, ništa od svega navedenog ne dešava se shodno prirodi pre u jednom smi-slu nego u suprotnom smislu.

Konverzija kontingentnog [mogućeg] u svakom od ova dva smisla vrši se između suprotnih propozicija. Ali to ne biva na isti način. Naime, ono što je prirodno kon-vertira se zato što ne pripada subjektu nužnim načinom (jer u tome smislu kontingentno je da čovek ne postaje sed). Međutim, ono što je neodređeno [konvertira se] zato što nema razloga da se nešto dogodi pre u jednom smislu nego u drugom.

Ali nauka i demonstrativni silogizam ne postoje za neodređene stvari, zato što je srednji termin nestalan [kad su one u pitanju], nego one postoje samo za prirodne stvari. Raspravljanja i ispitivanja odnose se samo na kon-tingentno u tom drugom smislu. U prvom slučaju može biti silogizma, ali obično se u njemu ne vrše istraživanja.

Ovo će u sledećem59 biti bliže objašnjeno. Za sada ćemo samo reći kad će moći da se načini silogizam iz kontin-gentnih premisa i kakve će prirode on biti. Izraz: „kontin-gentno [moguće] je da ovo pripada onome" može se shvatiti u dvojakom smislu. (Naime, može se shvatiti da „onome" nešto prosto pripada, ili da mu nešto može pripadati. Jer, kad se kaže: ,,A je moguće [pridati] onome čemu je Β pri-dato", — taj iskaz znači ili da je A moguće [pridati] onome ο čemu je Β afirmirano; ili da je A moguće [pridati] onome ο čemu Β može biti afirmirano. Nema nikakve razlike izme-đu iskaza: „A je moguće [pridati] onome ο čemu je Β afir-mirano" i: „Moguće je za A da pripada svakom B".) Očevid-no je, dakle, da se u dvojakom smislu može reći: „Moguće je da A pripada svakom B." Recimo, najpre, sledeće: ako je Β moguće ο subjektu Γ, a A ο subjektu B, — kakav će se silogizam iz toga dobiti. Jer, tako će obe premise biti

110 111

uzete u smislu kontingentnog [mogućeg]. Međutim, ako je A moguće ο onome čemu Β prosto pripada [ο Γ], tada je jedna premisa asertorična [stvarna], a druga kontingent-na [moguća]. Moramo, dakle, početi premisama koje imaju isti oblik, kao što smo činili i u drugim slučajevima.

Glava Č e t r n a e s t a

[MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI PRVE FIGURE SA DVE KONTINGENTNE PREMISE]

Kad A može pripadati svakom B, a Β svakom Γ, dobiće se savršeni silogizam čiji će zaključak biti da A može pripadati svakom Γ. To je jasno iz definicije. Jer, iskaz „moći pripadati svakom"—mi smo u ovom smislu objasnili.

Isto tako, ako A može da ne pripada nijednom B, a ako Β može da pripada svakom Γ, — moguće je da A ne pripada nijednom Γ. Jer, da A može da ne pripada onome čemu Β može da pripada, — znači da se ne izostavlja ništa od onoga što može da potpada pod B.

Ali, kad je moguće da A pripada svakom B, i kad je moguće da Β ne pripada nijednom Γ, — u tom slučaju iz postavljenih premisa ne proizlazi nikakav silogizam. Ali kad se premisa ΒΓ konvertira u odnosu na kontingenciju, dobija se isti silogizam kao ranije.60 Pošto Β može da ne pripada nijednom Γ, i Β može da pripada svakom Γ, kao što smo ranije rekli.61 I ako Β može pripadati svakom Γ, a A svakom B, — dobija se opet isti silogizam.

Isto važi, kad se u obe premise negacija veže sa „biti kontingentan [mogućan]", — mislim, na primer, na slučaj kad je moguće da A ne pripada nijednom B, a [da] Β [ne pripada] nijednom Γ. Iz stavljenih premisa ne može se dobiti nikakav silogizam, ali kad se one konvertiraju do-bija se isti silogizam kao ranije.

Očevidno je, dakle, — ako je negacija vezana sa donjim krajnjim terminom, ili sa obe premise, — da tada ili ne postaje silogizam, ili da postaje, ali ne savršen. Jer nužnost [zaključka] proizlazi [tada tek] iz konverzije.

Ali ako se jedna od premisa uzme univerzalno, a druga partikularno, — dobiće se savršeni silogizam uvek kad je gornji krajnji termin univerzalan. Jer ako A može da pripada svakom B, a Β ponekom Γ, — tada A može da pripada ponekom Γ.62 To je jasno iz definicije „biti mogućan".63 Ako, opet, A može da ne pripada nijednom B, i ako Β može da pripada ponekom Γ, iz toga nužnim na-činom proizlazi da A može da ne pripada ponekom Γ.64

Dokaz je isti. Ali, ako se partikularna premisa uzme negativno, a

univerzalna afirmativno, i ako im se ostavi isti položaj, — kao na primer: „A može da pripada svakom B", i: ,,B može da ne pripada ponekom Γ", — tada stavljene pre-mise ne daju nikakav jasan zaključak. Ali ako se parti-kularna premisa konvertira, i ako se pretpostavi da Β može da pripada ponekom Γ, dobiće se isti zaključak kao ra-nije,65 na način koji smo naveli u početku.

Ali, ako je partikularna premisa koja se odnosi na gornji krajnji termin, a univerzalna premisa koja se odnosi na donji krajnji termin, i ako su obe afirmativne ili nega-tivne, ili ako nisu u istoj figuri, ili ako su obe neodređene ili partikularne, — silogizam se nikako neće dobiti. Jer, ništa ne sprečava da Β ima širi obim nego A, i da oni nisu podjednako afirmirani. Neka Γ bude ono čime Β prevazilazi A. Nije kontingentno da A pripada ili ne pripada Γ — bilo da je Γ uzeto univerzalno ili partikularno, — pošto su kon-vertibilne premise koje se odnose na kontingentno, i pošto Β može da pripada većem broju stvari nego A. I ovo po-staje očevidno pomoću termina. Pošto se premise tako odnose, isto je tako i nemoguće da gornji [termin] pripada, i nužno je da on pripada donjem [terminu], koji je uzet u univerzalnom smislu. Zajednički termini za sve slučajeve [neka budu]: za nužno pripadanje — životinja, beo, čovek, a za nemoguće pripadanje — životinja, beo, odeća.

Jasno je, dakle, da ne postaje nikakav silogizam, kad se termini ovako odnose. Jer u svakom silogizmu pripadanje je ili prosto, ili nužno, ili moguće [kontingentno]. Ali oče-vidno je da ovde nema ni prostog, ni nužnog pripadanja,

112 8 Organon 113

pošto je afirmativna propozicija poništena od negativne, a negativna od afirmativne. Ostalo bi da je to zaključivanje koje se odnosi na moguće pripadanje. Ali ovo je nemoguće. Naime, mi smo dokazali66 da je — ako se termini tako od-nose — istovremeno i nužno i nemoguće da gornji [termin] pripada donjem, koji je univerzalno uzet. Prema tome, ne može se dobiti kontingentan [mogući] silogizam. Jer mi nužno nismo smatrali za kontingentno.67

Jasno je, dakle, da — ako su u kontingentnim pre-misama termini univerzalni — uvek postaje silogizam u prvoj figuri — bilo da su termini afirmativni ili negativni. Samo, kad su termini afirmativni dobij a se savršeni silo-gizam, a kad su termini negativni dobija se nesavršeni silo-gizam. A kontingentnost ne treba razumeti kao onu u nuž-nim propozicijama; nju, naime, valja shvatiti prema defi-niciji koju smo utvrdili.68 A to se ponekad ne zna.

Glava p e t n a e s t a [MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI PRVE FIGURE: JEDNA PREMISA JE KONTINGENTNA ILI MOGUĆA, A DRUGA ASERTORIČNA ILI PROSTA, STVARNA]

Uzmimo da je jedna premisa asertorična [prosta, stvarna], a druga kontingentna [moguća]. Kad označava kontingentnost premisa koja se odnosi na gornji krajnji termin, — svi će silogizmi biti savršeni i kontingentni, u smislu definicije koju smo dali. Ali, kad označava kontin-gentnost premisa koja se odnosi na donji krajnji termin, — svi će silogizmi biti nesavršeni, a negativni od njih neće biti kontingentni u smislu naše definicije, nego će njihov zaključak ukazivati na ne-nužnost pripadanja ćelom do-njem terminu ili samo jednom njegovom delu. Jer, kad jedan termin nužnim načinom ne pripada celom drugom terminu ili jednom delu ovoga, — kažemo da je kontin-gentno [moguće] da on ne pripada celom drugom terminu ili jednom delu ovoga.

Uzmimo da A može da pripada svakom B, i pretpo-stavimo da Β pripada svakom Γ. Pošto Γ potpada pod

B, i pošto A može da pripada svakom B, jasno je da A može da pripada svakom Γ. Tako postaje jedan savršeni silogizam. Isto je tako kad je premisa AB negativna, a pre-misa ΒΓ afirmativna. U slučaju kad je prva kontingentna, a kad druga iskazuje prosto pripadanje, dobija se savršeni silo-gizam čiji je zaključak da A može da ne pripada nijednom Γ.

Očevidno je da savršeni silogizmi postaju kad se prosto pripadanje odnosi na donji krajnji termin. Međutim, treba dokazati pomoću logički nemogućeg [apsurda] da se u suprotnom slučaju69 mogu dobiti silogizmi. Time će u isto vreme biti jasno da su to nesavršeni silogizmi, pošto dokaz ne sleduje iz stavljenih premisa.

Ali, prvo treba da utvrdimo sledeće: ako, u slučaju da A postoji, Β nužnim načinom postoji, — tada, isto tako, u slučaju da je A moguće, nužnim načinom je i Β moguće. Jer pretpostavimo da je, pri takvom odnosu termina, A moguće, a Β nemoguće. Kad bi moguće, onda kad je moguće, moglo da postane, a nemoguće, onda kad je nemoguće, ne bi moglo da postane, — i kad bi u isto vreme A bilo moguće, a Β nemoguće, tada bi A moglo da postane bez B, a, ako postane, i da postoji, jer ono što je postalo, kad je već postalo, postoji.

Ali treba primeniti nemoguće i moguće ne samo na postajanje, nego i na istinito iskazivanje i na pripadanje, i na sve druge načine na koje se govori ο mogućem. Jer, moguće će se svuda [u svim slučajevima] odnositi na isti način.

Dalje, kad se kaže da kad A postoji — postoji B, pod tim se ne sme podrazumevati da će, ako postoji jedna po-jedinačna stvar A — postojati B. Jer, iz postojanja samo jedne stvari ništa ne proizlazi nužnim načinom. Da bi to bilo, potrebne su najmanje dve stvari, — kao što je slučaj sa premisama koje se odnose u silogizmu na način koji smo utvrdili.70 Naime, ako je Γ afirmirano ο ∆, a ∆ ο Ζ, i Γ je isto tako, nužnim načinom, afirmirano ο Ζ. Ako je svaka od ovih premisa moguća, zaključak je isto tako moguć. Uzmimo da su A premise, a Β zaključak. Iz toga bi moglo

114 8· 115

proizaći ne samo da ako je A nužno, da je i Β nužno, nego i to da, ako je A moguće, moguće je i B.

Iz ovog dokaza jasno je da će, kad se pretpostavi nešto lažno, ali ne nemoguće — i posledica ove pretpo-stavke biti isto tako lažna, ali neće biti nemoguća. Uzmimo da je A lažno, ali ne nemoguće, i da, ako A postoji — Β postoji, — tada će Β isto tako biti lažno, ali ne nemoguće. Jer, dokazano je da — ako Β postoji, u slučaju da A po-stoji, tada će Β isto tako biti moguće, u slučaju da je A moguće. A pošto je pretpostavljeno da je A moguće, i Β će biti moguće. Jer kad bi [A] bilo nemoguće, jedno isto bilo bi istovremeno moguće i nemoguće.

Pošto je ovo utvrđeno, uzmimo da A pripada svakom B, i da Β može da pripada svakom Γ. Tada, nužnim nači-nom, A može da pripada svakom Γ. Jer, ako pretpostavimo da to ne može biti, ali da Β pripada [asertorično] svakom Γ, — to je lažno, ali nije nemoguće. Ako A ne može pripadati Γ, i ako Β pripada svakom Γ, — tada A ne može pripadati ponekom B. Jer, dobija se silogizam u trećoj figuri. Ali pretpostavljeno je da A može pripadati svakom B. Dakle, nužno je da A može pripadati svakom Γ. Jer, mada smo postavili lažno, a ne nemoguće, posledica je nemoguća.

Može se još doći do nemogućeg i pomoću prve figure ako se pretpostavi da Β pripada Γ. Jer, ako Β pripada sva-kom Γ, i ako A može pripadati svakom B, tada i A može pripadati svakom Γ. Ali pretpostavljeno je da A ne može pripadati svakom Γ.

„Pripadati jednom univerzalnom terminu" znači nešto što nije ograničeno u vremenu — u sadašnjosti ili u jednom određenom vremenu — nego što treba tako shvatiti na apsolutni način.71 Samo pomoću takvih premisa možemo da obrazujemo silogizme, — jer ako se uzme premisa u sadašnjem trenutku, neće se dobiti zaključak. Jer, ništa ne sprečava da pojam „čovek" jednom pripadne i svemu što se kreće, — naime onda kad se ništa drugo ne bi kretalo. Pojam „pokrenut" može da pripada svakom konju; među-tim „čovek" ne može pripadati nijednom konju. Uzmimo, dalje, da je gornji termin „životinja", da je srednji termin

pokrenut", i donji „čovek". Premise su iste kao ranije, ali će zaključak biti nužan, a ne kontingentan [moguć]. Jer, čovek je nužnim načinom životinja. Jasno je, dakle, da univerzalno treba razumeti u apsolutnom smislu, a ne sa organičenjem na jedno određeno vreme.

Uzmimo sad, opet, da je premisa AB univerzalno--negativna, i pretpostavimo da A ne pripada nijednom B, ali da Β može da pripada svakom Γ. Kad se takve pretpo-stavke načine, izlazi nužnim načinom kao moguće da A ne pripada nijednom Γ. Jer, pretpostavimo da to nije mo-guće, i da Β pripada Γ, kao ranije. Tada A nužnim na-činom pripada ponekom B, jer postaje silogizam treće figure. Ali to je nemoguće. I tako će biti moguće da A ne pripada nijednom Γ. Jer, ako se pretpostavilo da je ta pro-pozicija lažna, zaključak je nemoguć.

Ovaj silogizam ne daje kontingentnost u smislu [naše] definicije nego u smislu one kontingentnosti koja nijednom [subjektu] ne pripada nužnim načinom. (Jer, ovo je kontra-diktorna suprotnost načinjene pretpostavke da A nužnim načinom pripada ponekom Γ.) — Ali, silogizam pomoću nemogućeg [apsurda] postavlja kontradiktornu suprotnost ove pretpostavke.

Ali, jasno je i iz termina da zaključak nije kontin-gentan. Neka A bude „gavran", Β „razuman", a Γ „čovek". A ne pripada nijednom B, jer ništa razumno nije gavran. Međutim, Β može pripadati svakom Γ, jer svaki čovek može biti razuman. Ali A nužnim načinom ne pripada nijednom Γ. Prema tome, zaključak nije kontingentan. Ali zaključak, isto tako, nije uvek nužan. Uzmimo da je A „pokretan", Β „nauka", a Γ „čovek". A neće pripadati nijednom B, ali Β može da pripada svakom Γ, a zaključak neće biti nužan. Jer nije nužno da se nijedan čovek ne kreće ili, bolje, nije nužno da se poneki čovek kreće. Jasno je, dakle, da zaključak tvrdi samo da jedan termin ne pri-pada nužnim načinom nijednom terminu. Ali trebalo je bolje izabrati termine.72

Ako se stavi negacija uz donji krajnji termin koji iz-ražava kontingenciju, iz samih uzetih premisa neće se do-

116 117

biti nikakav silogizam, — ali on će se dobiti, kad se kon-tingentna premisa konvertira, kao u ranijim slučajevima.73

Uzmimo da A pripada svakom B, a da Β može da ne pri-pada nijednom Γ. Kad se termini tako odnose, neće pro-izaći ništa nužnim načinom. Ali ako se premisa Β Γ pre-okrene, i ako se uzme da Β pripada svakom Γ, dobij a se silogizam kao ranije. Jer, termini imaju tada isti položaj. Na isti se način postupa, ako su obe premise negativne, i premisa AB znači prosto [asertoricno] ne-pripadanje, dok premisa ΒΓ označava da Β može da ne pripada nijednom Γ. Iz ovih uzetih premisa ne dobij a se nužnim načinom nika-kav zaključak; međutim, kad se konvertira kontingentna premisa, dobija se silogizam. Uzmimo da A ne pripada nijednom B, a da Β može da ne pripada nijednom Γ. Iz toga ne proizlazi ništa nužnim načinom. Ali ako se uzme da Β može da pripada svakom Γ, — što je istinito — i ako pre-misa AB ostaje ista, — opet će se dobiti isti silogizam. Ali ako se pretpostavi da Β ne pripada svakom Γ, a ne da je moguće da Β ne pripada svakom Γ, tada se uopšte neće dobiti nikakav silogizam, — bila premisa AB negativna ili afirmativna. Zajednički termini za nužno pripadanje [neka budu]: „belo", „životinja", „sneg", a za nemogućnost nužnog pripadanja: „belo", „životinja", „smola".

Jasno je, dakle, da kad su termini univerzalni, i kad je jedna premisa prosta [asertorična], a druga moguća, [kontingentna], tada će se dobiti silogizam uvek kad je kontingentna premisa koja se odnosi na donji krajnji ter-min, — samo [će se taj silogizam dobiti] nekad na osnovu samih premisa, a nekad na osnovu konverzije jedne pre-mise. Utvrdili smo kad se javlja jedan, a kad drugi od ovih slučajeva, i iz koga razloga.

Ali ako se pretpostavi da je jedna od premisa univer-zalna, a druga partikulama, — tada će se, uvek kad se premisa koja se odnosi na gornji krajnji termin stavi kao univerzalna i kontingentna — pa bila ona afirmativna ili negativna — i kad je partikulama premisa afirmativna i

asertorična74 — dobiti savršeni silogizam, kao kad su oba termina univerzalna. Dokaz je isti kao ranije.75

Ali, kad je premisa koja se odnosi na gornji krajnji termin [gornja premisa] univerzalna, asertorična i nekon-tingentna, a kad je druga [donja] premisa partikulama i kontingentna — bile obe [premise] negativne ili afirma-tivne, ili bila jedna negativna, a druga afirmativna, — uvek će se dobiti nesavršeni silogizam. Međutim, dokaz će se izvoditi čas pomoću nemogućeg [apsurda], a čas konver-zijom kontingentne premise, kao u ranijim slučajevima. Dobiće se, pomoću konverzije, silogizam i tada, kad uni-verzalna premisa koja se odnosi na gornji krajnji termin [gornja premisa] označava asertoricno pripadanje ili nepri-padanje, a kad je kontingentna druga [donja], partiku-larno-negativna premisa. To je slučaj ako A pripada ili ne pripada svakom B, iako je moguće da Β ne pripada po-nekom Γ. Jer, silogizam se dobija, ako se premisa ΒΓ konvertira s obzirom na kontingentnost.

Kad partikulama premisa označava prosto [aserto-ricno] ne-pripadanje, — ne može se dobiti silogizam. Ter-mini za pripadanje [neka budu]: ,,beo", „životinja", „sneg", — a za ne-pripadanje: „belo", „životinja", „smola". Dokaz za ovo treba izvesti iz neodređenog.

Ako se premisa koja se odnosi na donji termin [donja premisa] uzme univerzalno, a ako se premisa koja se od-nosi na gornji krajnji termin [gornja premisa] uzme parti-kularno, — bilo da je jedna ili druga [od njih] negativna ili afirmativna, kontingentna ili asertorična, — neće se dobiti nikakav silogizam.

Isto tako, i kad su premise partikularne ili neodređene, fr· bile one kontingentne ili asertorične, ili bila jedna kon-tingentna, a druga asertorična, — neće se dobiti nikakav silogizam. Dokaz je isti kao u ranijim slučajevima.76 Za-jednički termini za nužno pripadanje [neka budu]: „živo-tinja", „belo", „odeća".

Jasno je, dakle, da, kad je univerzalna premisa koja se odnosi na gornji termin [gornja premisa], tada postaje

118 119

uvek silogizam; ali kad je univerzalna premisa koja se odnosi na donji krajnji termin [donja premisa], tada ne postaje nikakav silogizam.

Glava š e s n a e s t a

[MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI PRVE FIGURE: JEDNA PREMISA JE KONTINGENTNA,

A DRUGA NUŽNA1

Kad jedna premisa iskazuje nužno, a druga moguće [kontingentnol pripadanje, dobiće se silogizam kad se termini na isti način odnose kao ranije.77

Silogizam će biti savršen kad je donji krajnji termin nužan [a gornji kontingentan].

Ako su termini afirmativni, zaključak će biti kontingentan, a ne asertoričan, — bili termini univerzalni ili ne-univerzalni. U slučaju da je jedna premisa afirmativna, a druga negativna, tada će, uvek kad je afirmativna premisa nužna, zaključak biti kontingentan, a ne asertorično--negativan. Međutim, ako je negativna premisa nužna, zaključak će biti i kontingentno-negativan i asertorično-nega-tivan, — bili termini univerzalni ili ne-univerzalni.

Kontingentnost u zaključku treba shvatiti na isti način kao ranije.78 Ali iz nužne negativne premise neće se dobiti nikakav silogizam, jer jedno je kad se kaže: „ne pripadati nužnim načinom", a drugo: „nužnim načinom ne pripadati".

Jasno je da se iz afirmativnih termina ne dobij a nužan zaključak. Uzmimo da A pripada svakom Β nužnim načinom, i da Β može da pripada svakom Γ. Ovde će se dobiti nesavršeni silogizam, čiji je zaključak da A može da pripada svakom Γ. Da je silogizam nesavršen, jasno je iz dokaza. Jer, dokaz mora na isti način da bude izveden kao ranije.79

Uzmimo opet da A može da pripada svakom B, a da Β nužnim načinom pripada svakom Γ. Ovde će se dobiti silogizam sa zaključkom da A može pripadati svakom Γ,

a ne da mu stvarno [asertorično] pripada. I ovaj silogizam je savršen, a nije nesavršen, jer neposredno dobija savršenstvo od premisa koje su u početku pretpostavljene.

Ako premise nisu slične po obliku, uzmimo prvo da je negativna premisa nužna, i da, nužnim načinom, A može ne pripadati nijednom B, dok Β može pripadati svakom Γ. Tada je nužno da A ne pripada asertorično [stvarno] nijednom Γ. Uzmimo da A pripada svakom Γ ili ponekom Γ. Ali, pretpostavljeno je da A ne može da pripada nijednom B. Pošto se negativna premisa daje konvenirati, ni Β ne može da pripada nijednom A. Ali A treba da pripada ili svakom Γ ili ponekom Γ. Prema tome, Β ne može pripadati ponekom Γ ili svakom Γ. Ali u početku je pretpostavljeno da Β može da pripada svakom Γ. Očevidno da dobijeni silogizam zaključuje isto tako na kontingentno [moguće] ne-pripadanje, pošto zaključuje na asertorično [stvarao] ne-pripadanje.

Uzmimo sad da je nužna afirmativna premisa, i da A može ne pripadati nijednom B, a da Β nužnim načinom pripada svakom Γ. Silogizam će biti savršen,80 ali će zaključak biti ne asertorično ne-pripadanje, nego kontingentno ne-pripadanje. Jer, tako je uzeta premisa koja zavisi od gornjeg krajnjeg termina [gornja premisa], a ovde nema svođenja na nemoguće. Jer ako se pretpostavi da A može pripadati ponekom Γ, i ako se isto tako pretpostavi da A može ne pripadati nijednom B, iz tih premisa ne proizlazi ništa nemoguće.

Ali ako se negacija stavi u donji krajnji termin [u donju premisu], tada će se, ako premisa označava kontingentnost, dobiti silogizam konverzijom, kao u ranijim slučajevima.81

Međutim, silogizam se neće dobiti, ako premisa ne označava kontingentnost. A neće se dobiti ni kad su obe premise negativno stavljene, a ona što se odnosi na donji termin [donja premisa] nije kontingentna. Termini su isti kao gore. Za pripadanje termini su: „belo", „životinja", „sneg", a za ne-pripadanje: „belo", „životinja", „smola".

120 121

Isto će se postupati sa partikularnim silogizmima. Kad je negativna premisa nužna, zaključak će biti negativan [odnosiće se na ne-pripadanje]. Naime, ako A ne može pripadati nijednom B, a ako Β može da pripada ponekom Γ, tada nužnim načinom A ne pripada ponekom Γ. Jer, ako A pripada svakom Γ, iako ne može da pripada nijednom B, tada isto tako Β ne može pripadati nijednom A. I tako, ako A pripada svakom Γ, Β ne može pripadati nijednom Γ. Međutim, pretpostavljeno je da Β pripada ponekom Γ.

Kad je nužna partikularno-afirmativna premisa u negativnom silogizmu, — uzmimo, na primer, premisu ΒΓ, — ili kad je u afirmativnom silogizmu nužna uni-verzalna premisa — uzmimo premisu AB — neće se dobiti silogizam koji izražava pripadanje. Dokaz je isti kao ranije.

Međutim, ako se univerzalno nalazi u donjem kraj-njem terminu — bila premisa afirmativna ili negativna, ali kontingentna — a ako je partikularna i nužna premisa koja se odnosi na gornji krajnji termin [gornja premisa] — neće se dobiti silogizam. Termini za nužno pripadanje [neka budu]: „životinja", „belo", „čovek"; a za nemogućnost pripadanja: „životinja", „belo", „odeća".

Ali kad je univerzalna premisa nužna, a partikularna moguća [kontingentna], tada su — ako je univerzalna premisa negativna — tennim* za pripadanje: „životinja", „belo", „gavran", a termini za ne-pripadanje: „životinja", „belo", „smola". Ako je univerzalna premisa afirmativna, termini za pripadanje [peka budu]: „životinja", „belo", „labud", a termini za nemogućnost pripadanja: „životinja", „belo", „sneg".

Neće se dobiti silogizam ni kad su stavljene premise neodređene, ili kad su obe partikularne. Zajednički termini za pripadanje [neka budu]: „životinja", „belo", „čovek", a za ne-pripadanje: „životinja", „belo", „neoduhovljen". Jer pripadanje životinje nečem belom, i belog nečem neo-duhovljenom, jeste i nužno i nemoguće. Isto je i sa mo-gućim [kontingentnim] pripadanjem, tako da su ovi termini upotrebljivi za sve slučajeve.

Očevidno je iz rečenoga sledeće. Kad se termini slično odnose kako u slučaju prostog ili stvarnog [asertoričnog] pripadanja, tako i u slučaju nužnog pripadanja, — tada postaje i ne postaje silogizam. Samo, ako je negativna premisa asertorična, dobija se silogizam čiji je zaključak moguć [kontingentan], ali ako je negativna premisa nužna, dobija se silogizam čiji zaključak iskazuje kontingentno i asertorično ne-pripadanje. Jasno je da su svi [ovi] silo-gizmi nesavršeni, i da postaju savršeni pomoću ranije navedenih figura.82

Glava s e d a m n a e s t a [MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI DRUGE FIGURE: OBE

PREMISE SU KONTINGENTNE]

Kad su obe premise kontingentne, u drugoj figuri neće se dobiti nikakav silogizam, — bile premise afirma-tivne ili negativne, univerzalne ili partikularne.

Međutim, kad jedna [premisa] iskazuje prosto pri-padanje, a druga kontingentno postojanje, — tada, ako afirmativna [premisa] iskazuje prosto postojanje neće se nikad dobiti silogizam. Ali ako univerzalno-negativna [premisa] iskazuje prosto postojanje, uvek će se dobiti silogizam. Isto je tako i kad je jedna premisa uzeta kao nužna, a druga kao kontingentna. I ovde kontingentno u zaključcima treba uzeti u istom smislu kao u ranijim slučajevima.83

Najpre treba dokazati da se ne može konvertirati negativno-kontingentna propozicija. Tako, na primer, ako je moguće da A ne pripada nijednom B, nije nužno da i Β može ne pripadati nijednom A. Pretpostavimo da Β može da ne pripada nijednom A. Pošto se afirmativno--kontingentne [premise] konvertiraju sa negativnim [pre-misama] — bile one kontrerno ili kontradiktorno su-protne; i pošto Β može da ne pripada nijednom A, — jasno je da Β može pripadati svakom A. Ali to je pogrešno. Jer ako jedno može svakom drugom da pripada, iz toga ne proizlazi da, i obratno, ovo mora onom da pripada. Prema tome, negativna propozicija ne daje se konvertirati.

122 123

Dalje, ništa ne stoji na putu da A može da ne pripada nijednom B, i da ne bude nužno da Β ne pripada ponekom A. Na primer, belo može da ne pripada svakom čoveku (pošto ono isto tako može da pripada svakom čoveku), ali nije istina reći da čovek može da ne pripada nijednom belom. Naime, mnogim belim stvarima čovek nužnim načinom ne pripada. Rekli smo84 da nužno nije kontin-gentno.

Ali, isto tako, nije moguće dokazati konvertibilnost pomoću nemogućeg kad se sudi ovako: „Ako je pogrešno da Β može ne pripadati nijednom A, istina je da Β ne može ne pripadati nijednom A. Jer, u prvoj propoziciji imamo afirmaciju, a u drugoj negaciju. Ako je tako, istina je da Β nužnim načinom pripada ponekom A, a isto tako i A ponekom Β. Α to je nemoguće."

Ali ako Β ne može da pripada nijednom A, iz toga ne izlazi da je nužno da Β pripada ponekom A.

Jer, izraz: ,,B ne može da ne pripada nijednom A" upotrebljen je u dvojakom smislu. U prvom smislu pod tim izrazom se podrazumeva: „nužno je da Β pripada ponekom A", dok se u drugom smislu podrazumeva: „nužno je da Β ne pripada ponekom A". Naime, ο onome što nužnim načinom ne pripada ponekom A, nije istina reći da može ne pripadati svakom A. Isto tako, nije istina reći ni ο onom što nužnim načinom pripada ponekom A da može pripadati svakom A. Ako bi neko smatrao da zato što Γ ne može da pripada svakom ∆, Γ nužnim načinom ne pripada ponekom A, — tvrdio bi nešto pogrešno. Jer, Γ pripada svakom ∆, ali zato što mu u nekim slučajevima pripada nužnim načinom, mi zbog toga kažemo da ne može pripadati svakom ∆. Prema tome, suprotnost od: „svakom moći pripadati" jeste jednom: „ponekom nužnim načinom pripadati", i pored toga; „ponekom nužnim načinom ne pripadati". Isto je tako i sa suprotnošću od: „moći nikome ne pripadati". Očevidno je da kao suprotnost mogućem i nemogućem — u smislu u kome smo ih u početku definisali — treba staviti ne samo „nužno

ponekom pripadati" nego i „nužno ponekom ne pripadati". Ali ako se uzme ovo poslednje [„nužno ponekom ne pripadati"], iz toga ne proizlazi ništa nemoguće, tako da se ne dobij a silogizam. Iz rečenoga je jasno da se negativna premisa ne daje konvertirati.

Pošto je to dokazano, pretpostavimo da A može da ne pripada nijednom Β i da pripada svakom Γ. Neće se dobiti silogizam pomoću konverzije [negativne premise]. Jer, rekli smo da se jedna takva premisa ne daje konvertirati. Ali se ne dobija ni dokaz pomoću nemogućeg. Jer, ako se pretpostavi da Β može da pripada svakom Γ — iz toga ne proizlazi ništa pogrešno. Naime A može da pripada svakom Γ, ι može da ne pripada nijednom Γ.

Uopšte, ako ovde postoji silogizam, jasno je da bi ovaj trebalo da ima kontingentan [moguć] zaključak, pošto nijedna od dve premise nije asertorična, a taj zaključak morao bi da bude afirmativan ili negativan. Ali on [zaključak] ne može biti ni jedno, ni drugo. Jer, u slučaju da se on stavi kao afirmativan, pomoću termina će se dokazati da predikat ne može pripadati subjektu. Međutim, u slučaju da se zaključak stavi kao negativan, dokazaće se isto tako da zaključak nije kontingentan nego nužan. Uzmimo da je A „belo", Β „čovek", a Γ „konj". Tada može A, belo, da pripada svakom Γ, i da ne pripada nijed-nom B. Ali Β ne može ni da pripada ni da ne pripada Γ. Očevidno je da Β ne može pripadati Γ, jer nijedan konj nije čovek. Ali ono [B] isto tako ne može da ne pripada Γ, jer je nužno da nijedan konj ne bude čovek, a nužno nije kontingentno.85 Prema tome, neće se dobiti silogizam.

Dokaz će biti isti ako se negativna premisa preokrene, ili ako su obe premise afirmativne ili negativne. Dokaz će se dobiti pomoću istih termina. I kad je jedna premisa univerzalna, a druga partikularna, ili kad su obe parti-kularne, ili neodređene, ili ma na koji način da se premise menjaju, — dokaz će se uvek izvesti pomoću istih termina.

Jasno je, dakle, da ne postaje silogizam, kad su obe premise stavljene kao kontingentne.

124 125

Glava o s a m n a e s t a [MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI DRUGE FIGURE:

JEDNA PREMISA JE KONTINGENTNA, A DRUGA ASERTORIČNA]

Ako jedna premisa iskazuje asertorično pripadanje, a druga kontingentnost [mogućnost], i ako se afirmativna premisa stavi kao asertorična, a negativna kao kontingent-na, — ne može se dobiti nikakav silogizam, — ni kad su termini univerzalni, ni kad su partikularni.

Dokaz je isti, i izvodi se pomoću istih termina [belo, čovek, konj].

Ali u slučaju da je afirmativna premisa kontingentna, a negativna asertorična, dobiće se silogizam. Uzmimo da A ne pripada nijednom B, ali da može da pripada svakom Γ. Kad se negativna premisa konvertira, Β neće pripadati nijednom A. Ali A može da pripada svakom Γ. Tada postaje silogizam čiji je zaključak, prema prvoj figuri, da Β može da ne pripada nijednom Γ. Isto je i kad se negacija odnosi na Γ.

Ali kad su obe premise negativne, i kad jedna iskazuje asertorično ne-pripadanje, a druga kontingentno ne-pri-padanje, — iz samih tih pretpostavljenih propozicija ne proizlazi ništa nužno. Ali, kad se kontingentna premisa konvertira, dobija se silogizam da Β može da ne pripada nijednom Γ, kao u ranijim slučajevima. Naime, tada ponovo dobij amo prvu figuru.

Međutim, ako su obe premise afirmativne, neće se dobiti nikakav silogizam. Termini za pripadanje [neka budu]: „zdravlje", „životinja", „čovek", — a termini za ne-pripadanje: „zdravlje", „konj", „čovek".

Na isti način će se postupati kad su u pitanju partikularni silogizmi. Jer, kad afirmativna premisa iskazuje asertorično pripadanje, neće se dobiti silogizam, — bila ona [premisa] pretpostavljena kao univerzalna ili kao partikularna. (Ovo se dokazuje na isti način kao gore, i pomoću istih termina.) Ali, kad je negativna premisa asertorična, dobiće se silogizam pomoću konverzije, kao u ranijim slučajevima.

A, opet, ako su obe premise uzete kao negativne, i ako je' asertorično-negativna premisa univerzalna, — iz samih premisa neće proizaći nikakav zaključak; međutim, ako se konvertira kontingentna premisa, može, kao ranije, postati silogizam. Ali ako je negativna premisa asertorična, a pri tome stavljena kao partikularna, neće se dobiti silogizam, — bila druga premisa afirmativna ili negativna. Isto tako, [neće se dobiti silogizam] ni ako se obe premise stave kao neodređene, — bile one afirmativne, negativne ili partikularne. Dokaz je isti, i izvodi se pomoću istih termina.86

Glava d e v e t n a e s t a [MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI DRUGE FIGURE: JEDNA PREMISA JE NUŽNA, A DRUGA KONTINGENTNA]

Kad jedna premisa iskazuje [nešto] nužno, a druga [nešto] kontingentno, — tada u slučaju kad je nužna negativna premisa, dobiće se silogizam sa zaključkom ne samo kontingentno-negativnim, nego isto tako i aserto-rično-negativnim. Međutim, kad je nužna afirmativna premisa, — neće biti silogizma.

Uzmimo za nužno da A ne pripada nijednom B, ali da [A] može pripadati svakom Γ. Ako se negativna premisa konvertira, ni Β neće pripadati nijednom A. Ali [pretpostavljeno je] da A može pripadati svakom Γ. Tako se opet dobija silogizam prve figure, sa zaključkom da Β može da ne pripada nijednom Γ. U isto vreme, jasno je da Β ni asertorično neće pripadati nijednom Γ. Uzmimo slučaj asertoričnog pripadanja. Kad A može da ne pripada nijednom B, a kad Β pripada ponekom Γ, — A ne može pripadati ponekom Γ. Ali, po pretpostavci, A bi moglo pripadati svakom Γ.

Na isti način dokazuje se i kad se negacija odnosi na Γ. Uzmimo sad da je afirmativna premisa nužna, a da je

druga [premisa] kontingentna, — da A može da ne pripada nijednom B, ali da nužnim načinom pripada svakom Γ. Kad se termini tako odnose, neće se dobiti nikakav silogizam, jer se može desiti da Β nužnim načinom ne

126 127

pripada Γ. Neka A bude „belo", Β „čovek", a Γ „labud". „Belo" nužnim načinom pripada „labudu", ali može da ne pripada nijednom čoveku, a „čovek" nužnim načinom ne pripada nijednom „labudu". Očevidno je da se u ovom slučaju ne dobija silogizam sa kontingentnim zaključkom. Jer, ono što je nužno nije kontingentno. Ali neće se dobiti ni silogizam sa nužnim zaključkom. Jer, nužno dobijamo ili kad su obe premise nužne, ili kad je negativna premisa nužna. Sem toga, može se desiti da Β pripada Γ, kad su termini tako stavljeni. Jer, ništa ne stoji na putu da Γ potpada pod Β [tako da Β bude pridato Γ], i da A može da pripada svakom B, a da bude nužno da A pripada Γ. Uzmimo da je Γ „biti budan", Β „životinja", a A „kretanje". Kretanje nužnim načinom pripada onome ko je budan, a ovo [kretanje] može da pripada svakoj životinji: i, najzad, sve što je budno jeste životinja. Jasno je da ovde zaključak nije asertorično-negativan, pošto je kod takvog odnosa termina zaključak nužnim načinom asertorično--afirmativan. Isto tako, ne mogu se postaviti ni suprotna tvrđenja. Prema tome, neće se dobiti nikakav silogizam. Isto se tako izvodi dokaz kad se afirmativna premisa premesti [u gornju premisu].

Međutim, ako su premise slične po formi, tada — u slučaju da su one negativne — uvek postaje silogizam, na taj način što se izvrši konverzija kontingentne premise, kao u ranijim slučajevima.87 Uzmimo da je nužno da A ne pripada B, a da može da ne pripada Γ. Ako se izvrši konverzija premisa, Β ne pripada nijednom A, i A može da pripada svakom Γ. Dakle, dobija se prva figura. Isto je tako kad se negacija odnosi na Γ.

Ali ako su premise afirmativno stavljene, ne dobija se silogizam. Očevidno je da zaključak neće biti ni asertorično-negativan, ni negativan nužnim načinom, pošto nije stavljena negativna premisa ni za prosto pripadanje, ni za nužno pripadanje. Ali zaključak neće biti ni kontin-gentno-negativan. Jer kad se termini tako odnose, Β nužnim načinom neće pripadati Γ. Tako je kad se uzme da je A „belo", Β „labud", a Γ „čovek". U zaključku se ne mogu

dobiti ni suprotna tvrđenja, pošto je dokazano da Β nužnim načinom ne pripada Γ. Tako ne postaje nikakav silogizam.

Isto će biti i za silogizme koji imaju partikularne zaključke. Ako je negativna premisa opšta i nužna, uvek će se dobiti silogizam čiji će zaključak biti kontingentan i asertorično-negativan (dokaz se izvodi konverzijom). Međutim, ako je afirmativna premisa (opšta i nužna), nikad se ne dobija silogizam. Dokaz će se izvoditi na isti način i pomoću istih termina kao kod univerzalnih propozicija.

Zaključka neće biti ni kad su obe premise afirmativ-ne. I za ovo se izvodi isti dokaz kao ranije.

Ali ako su obe premise negativne, i ako je pri tome premisa koja iskazuje [prosto] ne-pripadanje univerzalna i nužna, — tada se neće izvesti nužnim načinom nikakav zaključak iz premisa onakvih kako su one stavljene; ali će se, kao u ranijim slučajevima, dobiti silogizam konverzijom kontingentne premise.

Ali ako su obe premise neodređene ili partikularno uzete, neće se dobiti silogizam. Dokaz je ovde opet isti, i izvodi se pomoću istih termina.

Dakle, iz rečenoga je jasno da — ako se stavi uni-verzalno-negativna premisa kao nužna — uvek proizlazi silo-gizam, koji ima zaključak ne samo kontingentno-negativan nego i asertorično-negativan. Međutim, nikad se neće dobiti silogizam, ako je nužna afirmativna premisa. Isto je tako jasno da — kad se termini odnose na isti način u slučaju nužnog pripadanja i u slučaju asertoričnog pripadanja — postaje i ne postaje silogizam. Očevidno je da su svi silogizmi nesavršeni, i da postaju savršeni pomoću ranije naznačenih figura.

Glava d v a d e s e t a [MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI TREĆE FIGURE

SA DVE KONTINGENTNE PREMISE]

U poslednjoj figuri dobija se silogizam ako su obe premise kontingentne, ili samo jedna.

Kad premise iskazuju kontingentnost, zaključak će takođe biti kontingentan; on će isti takav biti i kad je jedna premisa kontingentna, a druga asertorična.

128 9 Organon 129

U slučaju kad se druga premisa uzme kao nužna, tada, ako je ona afirmativna, zaključak neće biti ni nužan, ni asertoričan. Ali, ako je [druga premisa] negativna, dobice se silogizam čiji će zaključak biti asertorično-negativan, kao u ranijim slučajevima.88 I ovde se kontingentno u zaključcima mora razumeti isto [u istom smislu] kao ranije.

Uzmimo najpre da su premise kontingentne, i da A i Β mogu pripadati svakom Γ. Pošto je afirmativna premisa partikularno konvertibilna, i pošto Β može da pripada svakom Γ, — isto će tako i Γ moći da pripada ponekom B. Ako A može da pripada svakom Γ, a Γ ponekom B, — isto tako i A može pripadati ponekom B. Jer dobij a se prva figura.

Ako A može da ne pripada nijednom Γ, a ako Β može da pripada svakom Γ, — tada nužnim načinom proizlazi da A može da ne pripada ponekom B. Naime, konverzijom ćemo dobiti opet prvu figuru.

Ali, ako se obe premise stave kao negativne, iz samih tih premisa neće proizaći ništa nužno; međutim, kon-verzijom premisa dobice se silogizam kao ranije. Jer, ako A i Β mogu da ne pripadaju Γ, ponovo će se konverzijom dobiti prva figura.

Međutim, ako je jedan termin univerzalan, a drugi partikularan, i ako se termini odnose na isti način kao u asertoričnim propozicijama, dobice se ili neće se dobiti silogizam.

Uzmimo da A može da pripada svakom Γ, a Β pone-kom Γ.89 Konverzijom partikularne premise dobice se prva figura. Jer, ako A može da pripada svakom Γ, a ako Γ može da pripada ponekom Β, Α isto tako može da pri-pada ponekom B.

Isto važi kad je ΒΓ univerzalno.90 Isto će biti i ako je premisa ΑΓ negativna, a premisa

ΒΓ afirmativna.91 Opet će se konverzijom dobiti prva figura.

Ako se obe premise stave kao negativne, i to jedna univerzalno, a druga partikularno, — iz samih takvih

premisa neće proizaći nikakav silogizam. Ali on će se, kao i ranije, dobiti konverzijom [premisa].

Kad su obe premise neodređene ili partikularne, ne postaje silogizam. Jer, A nužnim načinom pripada svakom B, a isto tako nijednom B. Termini za pripadanje neka budu: „životinja", „čovek", „belo", a za ne-pripadanje: „konj", „čovek", „belo". Srednji termin: „belo".

Glava d v a d e s e t prva

[MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI TREĆE FIGURE: JEDNA PREMISA JE KONTINGENTNA,

A DRUGA ASERTORIČNA]

Ako jedna premisa označava prosto pripadanje, a druga kontingentno pripadanje, zaključak će biti kontin-gentan, a ne asertoričan, i dobice se silogizam, — kad se termini nalaze u istom odnosu kao ranije.

Uzmimo najpre da su termini afirmativni i da A pri-pada svakom Γ, a da Β može da pripada svakom Γ.92 Ako se premisa ΒΓ konvertira, dobice se prva figura, kao i zaključak da A može pripadati ponekom B. Jer kad jedna premisa u prvoj figuri iskazuje kontingentnost, i zaključak je isto tako bio kontingentan. Isto je [isti je zaključak] i kad je premisa ΒΓ asertorična, a [premisa] ΑΓ kontingentna.93

Kad je [premisa] ΑΓ negativna, a [premisa] ΒΓ afir-mativna, ma koja od njih da je asertorična,94 u oba slučaja zaključak će biti kontingentan. Jer opet se dobija prva figura, a dokazano je da ako jedna premisa u njoj iskazuje kontingentnost, i zaključak će isto tako biti kontingentan.

Ako se negacija stavi uz donji krajnji termin, ili ako su obe premise uzete kao negativne, iz samih takvih pre-niisa ne može se dobiti silogizam. Ali, ako se premise kon-vertiraju, dobice se silogizam, kao u ranijim slučajevima.

Ako je jedna premisa univerzalna, a druga parti-kularna, i ako su obe afirmativne,95 ili ako je negativna [premisa] univerzalna, a afirmativna [premisa] partikular-

130 lj~

131

na,96 — svi će se silogizmi dobiti na isti način, jer svi će postati savršeni pomoću prve figure. Očevidno je da će se dobiti silogizam sa kontingentnim, a ne sa aserto-ričnim zaključkom.

Ali, ako je afirmativna [premisa] univerzalna, a negativna partikularna,97 dokaz će se izvesti pomoću nemogućeg. Uzmimo da Β pripada svakom Γ, i da A može da ne pripada ponekom Γ. Tada, nužnim načinom, A može da ne pripada ponekom B. Jer, ako A nužnim načinom pripada svakom B, i ako se pretpostavi da Β pripada svakom Γ, — A će nužnim načinom pripadati svakom Γ, jer to je ranije bilo dokazano.98 Ali pretpostavka je bila da A može ne pripadati ponekom Γ.

U slučaju da su obe premise neodređene ili parti-kularne, — neće se dobiti silogizam. Dokaz je isti kao za univerzalne premise, i izvodi se pomoću istih termina.99

Glava d v a d e s e t d r u g a [MODALNI SILOGIZMI. — SILOGIZMI TREĆE FIGURE:

JEDNA PREMISA JE KONTINGENTNA, A DRUGA NUŽNA]

Ako je jedna premisa nužna, a druga kontingentna, tada se, kad su termini afirmativni, uvek dobija silogizam sa kontingentnim zaključkom. Međutim, ako je jedna premisa afirmativna, a druga negativna, tada se, ako je afirmativna [premisa] nužna, dobija kontingentno-nega-tivni zaključak. Ali ako je negativna premisa nužna, zaključak će biti i kontingentno-negativan i asertoriČno--negativan. Međutim, neće se dobiti silogizam sa nužnim negativnim zaključkom, — kao [što se neće dobiti] ni u drugim figurama.

Uzmimo najpre da su termini afirmativni, i da A nužnim načinom pripada svakom Γ, a da Β može da pripada svakom Γ.100 Pošto je nužno da A pripada svakom Γ, a pošto Γ može da pripada ponekom B, — i A će pripadati ponekom Β na kontingentan, a ne na asertoričan način, jer tako je bilo u prvoj figuri. Dokaz će biti isti i

ako se uzme da je premisa Β Γ nužna, a premisa ΑΓ kontingentna.101

Uzmimo, opet, da je jedna premisa afirmativna, a druga negativna, i da je afirmativna nužna, — i da A može da ne pripada nijednom Γ, a da Β nužnim načinom pripada svakom Γ.102 Opet će se dobiti prva figura, a zato što negativna premisa iskazuje kontingentnost, očevidno je da će zaključak biti kontingentan. Naime, kad su se premise tako odnosile u prvoj figuri, i zaključak je bio kontingentan. Ali ako je negativna premisa nužna,103 zaključak će biti i da je kontingentno da A ne pripada ponekom B, i da A asertorično ne pripada ponekom B.

Uzmimo da je nužno da A ne pripada Γ, i da Β može da pripada svakom Γ. Konverzijom afirmativne premise Β Γ dobiće se prva figura, a negativna premisa pri tome je nužna. Kad se premise na taj način odnose, proizlazi da A i može da ne pripada ponekom Γ, i da A asertorično ne pripada ponekom Γ. Zato A nužnim načinom asertorično ne pripada ponekom B. Ali, kad se negacija nalazi u donjem krajnjem terminu [u donjoj premisi], ako je tako postala premisa kontingentna, dobiće se silogizam pro-menom premise, kao ranije. Međutim, ako je premisa nužna, neće se dobiti silogizam, jer će zaključak biti i nužnim načinom univerzalno-afirmativan i nužnim načinom univerzalno-negativan. Termini za opšte pripadanje [neka budu]: „san", „konj koji spava", „čovek", — a za opšte ne-pripadanje: „san", „budan konj", „čovek".

Isto će biti i ako se jedan od termina odnosi prema srednjem [terminu] univerzalno, a drugi partikularno. Jer, ako su obe premise afirmativne,104 dobiće se silogizam sa kontingentnim, a ne sa asertoričnim zaključkom. Isto je tako i kad se stavi jedna negativna, a druga afirmativna [premisa], a pri tome je afirmativna [premisa] nužna.105 Ali kad je negativna [premisa] nužna,106 zaključak će biti asertorično-negativan. Način dokaza biće isti i kad su termini univerzalni, i kad nisu univerzalni. Jer, nužno je da ovi silogizmi budu načinjeni savršenima pomoću prve

132 133

figure, i stoga ono što važi u jednom slučaju [u silogizmima prve figure] važi i u drugom [u silogizmima treće figure]. Ali kad se univerzalna negacija stavi u donji krajnji termin [u donju premisu], — ako je [ta negacija] kontin-gentna, konverzijom će se dobiti silogizam; međutim, ako je ona nužna, neće se dobiti silogizam. Ovo će se dokazati na isti način i pomoću istih termina, kao za univerzalne premise.

Očevidno je, dakle, i u odnosu na ovu figuru, kad i kako će se dobiti silogizam, i kad je zaključak kontin-gentan, a kad je asertoričan. Isto tako, jasno je da su svi ovi silogizmi nesavršeni i da postaju savršeni pomoću prve figure.107

Glava d v a d e s e t t r e ć a

[OPŠTA UPOTREBA TRI SILOGISTIČKE FIGURE. SVOĐENJE NA PRVU FIGURU]

Jasno je iz rečenoga da silogizmi ovih figura postaju savršeni univerzalnim silogizmima prve figure i da se na njih svode.108 Da ovo važi ο svakom silogizmu uopšte,109 biće sad jasno čim pokažemo da svaki silogizam postaje u jednoj od ovih figura.

Svaki dokaz i svaki silogizam dokazuju, nužnim načinom, ili pripadanje ili ne-pripadanje [jednom subjektu], — bilo univerzalno ili partikularno, i bilo da se dokaz izvodi neposredno ili pomoću hipoteze. A svođenje na nemoguće jeste poseban slučaj dokaza pomoću hipoteze.

Najpre ćemo govoriti ο silogizmima koji neposredno dokazuju. Ono što ο njima budemo utvrdili učiniće jasnim silogizme dokazane pomoću nemogućeg, i uopšte silogizme dokazane pomoću hipoteze.

Ako treba zaključiti pomoću silogizma da A pripada ili ne pripada B, — nužno je pretpostaviti nešto ο nečemu.110 Ako se pretpostavilo A ο Β, — pretpostavilo se baš ono što je pitanje od početka.111 Ali, ako je A afirmirano ο Γ, a ako Γ nije afirmirano ni ο kome drugom terminu, niti

ie drugi termin [afirmiran] ο Γ, ni neki drugi termin ο ^ ___ neće se dobiti nikakav silogizam.112 Jer, iz toga što jedna stvar ne pripada jednoj stvari ne proizlazi ništa nužnim načinom. Prema tome, mora se [premisi ΑΓ] dodati druga premisa. Ako je A afirmirano ο nekom drugom terminu, ili neki drugi termin ο A, ili neki drugi termin ο Γ113, _ tada ništa ne stoji na putu da postoji silogizam; međutim, ovaj. na osnovu stavljenih premisa, neće zaključiti nikakav odnos prema B. Isto tako, kad Γ pripada nekom drugom terminu, ovaj opet drugom, i tako dalje, ali nijedan od tih termina nije vezan sa B, opet se neće dobiti silogizam u čijem se zaključku postavlja neki odnos između A i B. Naime, mi smo uopšte utvrdili114 da nikad ne može postojati silogizam koji pridaje jednu stvar drugoj bez srednjeg termina koji je pomoću prediciranja [pripadanja] stavljen u odnos sa svakim krajnjim terminom. Jer, silogizam uopšte postaje iz premisa, a silogizam koji utvrđuje neki odnos prema određenom subjektu polazi od premisa koje postavljaju odnos prema ovom subjektu, a silogizam koji utvrđuje odnos određenoga predikata prema određenom subjektu [proizlazi] iz premisa u kojima je ovaj predikat stavljen u odnos prema ovom subjektu. Ali, nemoguće je uzeti jednu premisu koja postavlja izvestan odnos prema B, a ništa ο njemu niti tvrdi niti odriče. Nemoguće je, isto tako, [uzeti] jednu premisu koja postavlja odnos između A i B, a ne uzima nikakav zajednički atribut, nego nešto tvrdi ili odriče ο svakom terminu onih atributa koji su joj svojstveni. Prema tome, treba pretpostaviti nešto srednje između oba,115 nešto što će biti veza između pripadanja, — ako treba da se dobije silogizam koji postavlja odnos određenog atributa prema određenom subjektu.

Ako116 nužnim načinom treba pretpostaviti nešto što oba krajnja termina imaju zajedničko, i ako je ovo moguće na tri načina (naime time što se A prida Γ i Γ prida B, ili što se Γ prida A i B, ili što se A i Β pridaju Γ), koji odgovaraju figurama ο kojima smo govorili, — očevidno je da svaki silogizam nužnim načinom postaje iz jedne od ovih figura. Odnos je isti i ako je A vezano sa Β pomoću

134 135

više srednjih termina. Jer, čak i u slučaju kad ima vise srednjih termina, figura je ista.

Prema tome, očevidno je da se silogizmi koji neposredno dokazuju ostvaruju pomoću figura ο kojima smo govorili117. A da je to slučaj i kod svođenja na nemoguće, biće jasno iz sledećeg.

Uvek kad se ostvaruje nešto pomoću nemogućeg, silogizmom se zaključuje lažno, — ali propozicija koju je prvobitno trebalo dokazati, dokazana je hipotetički, kad nešto nemoguće proizlazi iz protivrečne [kontradiktorne] propozicije. Tako se nesamerljivost [inkomensura-bilnost] dijagonale dokazuje iz toga što bi pri pretpostavci njene samerljivosti [komensurabilnosti] neparni brojevi postali jednaki parnima. Tada se zaključuje da neparni brojevi postaju jednaki parnim brojevima. Uz to, hipotetično se dokazuje inkomensurabilnost dijagonale time što lažan zaključak proizlazi iz protivrečne propozicije.118 Jer, zaključivanje iz nemogućeg sastoji se u tome da se dokaže nemogućnost jedne stvari pomoću prvobitno postavljene hipoteze. Pošto se lažno, pri svođenju na nemo-guće, dobija pomoću silogizma koji direktno dokazuje, dok prvobitno tvrđenje biva dokazano pomoću pretpostavke; i pošto smo ranije utvrdili da se silogizmi koji direktno dokazuje izvode pomoću [navedenih] figura, — očevidno je da se i silogizmi u kojima se vrsi svođenje na nemoguće izvode pomoću ovih figura.

Isto važi i za sve druge silogizme koji se osnivaju na pretpostavci.119 U svim ovim slučajevima silogizam se upravlja prema propoziciji koja je stavljena na mesto prvobitne propozicije, ali ova poslednja dobijena je saglasnošću ili drugom kakvom pretpostavkom.

Ali, ako je ovo istina, svaki dokaz i svaki silogizam moraju nužnim načinom da proizađu pomoću tri figure ο kojima je ranije govoreno. Kad je to dokazano, jasno je da svaki silogizam postaje savršen pomoću prve figure, kao i da se može svesti na univerzalne silogizme u njoj.

Glava d v a d e s e t č e t v r t a [O

KVALITETU I KVANTITETU PREMISA]

Dalje, u svakom silogizmu jedan od termina treba da bude afirmativan, kao i da postoji jedno univerzalno pripadanje.120

Jer, bez jedne univerzalne premise ili neće biti silogizma, ili se ovaj neće odnositi na postavljeno pitanje, ili će postulirati ono što treba dokazati [dobiće se petitio principii].

Uzmimo da treba dokazati da je etički dobro zadovoljstvo koje pribavlja muzika. Ako se prizna da je zadovoljstvo etički dobro, a ne doda se „svako", — neće se dobiti silogizam. Ako se prizna da je poneko zadovoljstvo dobro, — tada je ili to zadovoljstvo drugo nego muzika, i zaključak nema nikakvog odnosa sa postavljenim pitanjem; ili je to zadovoljstvo muzika, i onda se pretpostavlja ono što treba dokazati [vrši se petitio principii]. Ovo se još bolje može razjasniti na geometrijskim figurama. Uzmimo da treba utvrditi da su jednaki uglovi na osnovici jednog ravnokrakog trougla. Linije A i Β treba tada povući ka centru. Ako se sad uzme da je ugao ΑΓ jednak uglu Β∆, a uopšte se ne pretpostavi da su jednaki uglovi upisani u polukrugovima; i ako se opet pretpostavi da je ugao Γ jednak uglu ∆, a pri tome se ne pretpostavi da su jednaki svi uglovi upisani u istom isečku kruga; ako se, najzad, pretpostavi da su — kad se jednaki uglovi oduzmu od celih uglova koji su sami jednaki, jednaki uglovi koji ostaju, Ε i Z, — tada će se pretpostaviti ono Što treba dokazati, sem u slučaju ako se isto tako pretpostavi da su, kad se jednaki uglovi oduzmu od jednakih uglova, uglovi koji ostaju jednaki.

Očevidno je, dakle, da u svakom silogizmu treba da postoji opšte pripadanje, i da je opšte dokazano kad su svi termini opšti.121 Isto tako, vidi se da je partikularno dokazano kako na ovaj drugi način, tako i na prvi.122 Prema tome, ako je zaključak univerzalan, i termini su

136 137

nužnim načinom univerzalni. Međutim, ako su termini univerzalni, zaključak može da ne bude univerzalan.

Isto tako, jasno je da u svakom silogizmu ili obe premise ili jedna moraju, nužnim načinom, biti jednake zaključku. Ovim mislim ne samo [da premisa mora biti jednaka zaključku] ukoliko je afirmativna ili negativna, nego i ukoliko je nužna, ili asertorična, ili kontingentna. A treba uzeti u obzir i druge načine pripadanja.123

Još je, opšte govoreći, jasno kad će se dobiti silogi-zam, a kad se neće dobiti, i kad je on moguć [kad on važi], a kad je savršen; i, najzad, jasno je da, ako postoji silo-gizam, termini moraju biti raspoređeni na jedan od načina na koje smo ukazali.

Glava d v a d e s e t peta

[ODREĐIVANJE BROJA TERMINA, PREMISA I KONKLUZIJA. — SVAKI SILOGIZAM IMA TRI

TERMINA I DVE PREMISE]

Isto tako, jasno je da se svaki dokaz mora izvesti na osnovu tri termina, a ne više, iako se isti zaključak može izvesti iz raznih premisa. Tako se zaključak Ε može izvesti iz premisa A i Β i iz premisa Γ i ∆, ili iz premisa A i B, ili A i Γ, ili Β i Γ. Jer, ništa ne stoji na putu da za iste zaključke postoji više srednjih termina. Ali, u tom slučaju ne postoji jedan silogizam, nego nekoliko njih. Ili, opet, u slučaju kad je svaka od premisa A i Β za sebe dobijena pomoću silogizma,124 — kao A pomoću ∆ i E, i opet Β pomoću Ζ i Θ. Ili kad se jedna premisa dobije pomoću indukcije, a druga pomoću silogizma. Ali, i tako ima više silogizama, jer ima više zaključaka, kao A i Β i Γ.1251, ako se hoće da u ovim slučajevima nema više silogizama, nego samo jedan,126 može se tako dobiti isti zaključak pomoću više od tri termina, ali to ne može biti na način na koji Γ proizlazi iz A i iz B.

Uzmimo da je Ε zaključeno iz propozicija ΑΒΓ∆. Nužno je da jedna [od ovih propozicija] stoji u takvom odnosu prema drugoj kao celina prema delu.127 Jer, ranije128

je dokazano da se, kad postoji silogizam, neki od termina nužnim načinom moraju tako odnositi. Uzmimo da [pro-pozicija] A stoji u takvom odnosu sa [propozicijom] B. Iz ovoga proizlazi jedan zaključak. Ovaj je [propozicija] E, ili jedna od propozicija Γ i ∆, ili neka druga. Ali ako je zaključak E, tada će se silogizam dobiti samo na osnovu premisa A i B. Ako se [propozicije] Γ i ∆ tako odnose, da je jedna celina, a druga deo, zaključak će isto tako iz njih proizaći, — a ovaj će biti ili [propozicija] E, ili jedna ili druga od propozicija A i B, ili neka druga. Ali, ako je [zaključak] E,129 ili A ih B,130 tada će postojati ili više silogizama, ili će isto biti zaključeno pomoću više termina, na način koji smo naznačili kao moguć. Ali, ako je zaklju-čak drugi nego te propozicije [E, ili A, ili B], naći ćemo više silogizama koji međusobno ne stoje u vezi. Ako se Γ ne odnosi prema ∆ tako da se dobij a silogizam, tada su one [propozicije] uzalud pretpostavljene, — sem ako to nije bilo zbog kakve indukcije, ili radi prikrivanja [nečeg], ili iz nekog sličnog razloga. Ali ako iz propozicija A i Β ne proizlazi E, nego neki drugi zaključak, i ako iz Γ i ∆ sleduje jedna od dve propozicije [A i B], ili neka druga [propozicija], — postaće više silogizama koji nemaju veze sa subjektom. Jer, bilo je pretpostavljeno da silogizam utvrđuje E. Najzad, ako nikakav zaključak ne proizlazi iz Γ i ∆, znači da su te premise uzalud pretpostavljene, a da silogizam ne dokazuje propoziciju koja je u početku stavljena.131

Iz svega ovoga je očevidno da se svaki dokaz i svaki [prost] silogizam dobija samo pomoću tri termina.

Ako je to jasno, očevidno je da jedan zaključak za-visi od dve premise, a ne od većega broja premisa. Jer, tri termina obrazuju dve premise — sem ako im se ne doda jedna nova [premisa],132 kao što smo rekli u početku,133 radi toga da se silogizmi načine savršenima.

Iz ovoga se vidi sledeće: u svakom silogističkom zaključivanju gde nisu parne po broju premise iz kojih proizlazi glavni zaključak (jer izvesni od ranijih zaključaka jesu nužnim načinom premise),134 — takvo zaključivanje

138 139

ili nije bilo silogističko, ili je u njemu bilo postavljeno više pitanja nego što je bilo potrebno radi utvrđivanja teze.

Ako se uzmu u razmatranje silogizmi prema njihovim glavnim [prostim] premisama, — svaki silogizam proizla-ziće iz premisa koje su po broju parne, i iz termina koji su po broju neparni.135 Jer, broj termina za jedinicu veći je od broja premisa. A što se tiče zaključaka, njihov broj biće za polovinu manji od broja premisa.136

Međutim, kad se dođe do zaključka pomoću prosilo-gizama, ili pomoću više kontinuiranih srednjih termina,137 — kao, na primer, propozicija AB pomoću srednjih ter mina Γ i ∆, — broj termina biće za jedinicu veći od broja premisa (jer dodati termin biće stavljen ili spolja [pored] ili iznutra [između drugih termina]138 ali u oba slučaja izlazi da je broj propozicija za jedinicu manji od broja termina). Broj premisa biće jednak broju propozicija. Ali,139 premise neće biti uvek parne, a termini neparni, nego, i obrnuto, kad su premise parne, termini su neparni, a kad su termini parni, premise su neparne. Jer, premisa se dodaje u isto vreme kad se dodaje termin, — bilo s koje se strane termin dodavao. Iz toga izlazi da — ako su pre mise parne po broju, a termini neparni po broju — nužnim načinom moramo da ih, pri svakom dodavanju, činimo naizmenično parnim i neparnim.

Međutim, za zaključke neće važiti isto pravilo, ni u odnosu na termine, ni u odnosu na premise. Naime kad se doda jedan termin, broj dodatih zaključaka biće za jedinicu manji od broja ranijih termina.140 Jer, novi termin ne čini zaključak samo sa poslednjim [terminom]; inače ga čini sa svima [drugima]. Ako se terminima A, Β i Γ doda termin ∆, time su neposredno dodata dva zaključka, — jedan u odnosu na A, a drugi u odnosu na B.141 Isto važi i za sva druga dodavanja.142 Ali i kad se [novi] termin stavi između dva ranija termina,143 biće isto, — jer samo sa jednim terminom [novi] termin neće činiti silogizam. Tako će zaključaka biti mnogo više nego termina i premisa.

Glava d v a d e s e t š e s t a

[KOJI SE ZAKLJUČCI IZVODE TEŠKO A KOJI LAKO]

Pošto znamo na šta se silogizmi odnose, kao i kvalitet zaključka dobijenog u svakoj figuri, i [pošto znamo] na koje se načine oni [zaključci] izvode, — jasno nam je koje je probleme teško, a koje je lako rešavati.

Lakše je dokazati ono što je zaključeno u više figura i pomoću više modusa, a teže je dokazati ono Što je zaključeno u manjem broju figura i pomoću manje modusa, Univerzalno-afirmativan zaključak dokazuje se [izvodi se] samo pomoću prve figure, i pomoću nje samo na jedan način.144 Univerzalno-negativan [zaključak] dokazuje se [izvodi se] pomoću prve i pomoću srednje [druge] figure; pomoću prve samo na jedan način,145 a pomoću srednje [druge] na dva načina.146 Partikularno-afirmativan zaključak dokazuje se [izvodi se] pomoću prve i poslednje [treće] figure; pomoću prve147 samo na jedan način, a pomoću poslednje [treće] na tri načina.148 Partikularno-negativan zaključak dokazuje se [izvodi se] u svim figurama, ali u prvoj samo na jedan način,149 u srednjoj [drugo] na dva načina,150 a u poslednjoj [trećoj] na tri načina.151

Jasno je, dakle, da je univerzalno-afirmativan zaključak najteže utvrditi, a najlakše pobiti.

Ali, uopšte je lakše pobiti univerzalne nego partiku-larne propozicije. Jer, univerzalno-afirmativna propozicija pobijena je kako univerzalno-negativnom, tako i partiku-larno-negativnom. Partikularno-negativni zaključak dokazuje se u svim figurama, a univerzalno-negativan u dve figure. Isto je tako i sa [univerzalno-] negativnim propozicijama. Jer, prvobitna propozicija [univerzalno-negativna] pobijena je i univerzalno-afirmativnom, i partikularno--afirmativnom [premisom]. A univerzalno-negativna [premisa] nalazi se u dve figure. Međutim, partikularne [premise] mogu biti pobijene samo na jedan način, — dokazom univerzalno-afirmativne ili univerzalno-negativne [premise].152 Ali lakše je dokazati partikularne premise [nego

140 141

univerzalne, jer njihov dokaz može se izvesti u više figura i pomoću više modusa.

I, uopšte, ne treba zaboraviti da se propozicije mogu pobijati jedne drugima, — univerzalne partikularnima, a partikularne univerzalnima. Međutim, univerzalne [premise] ne mogu se dokazati pomoću partikularnih, iako se partikularne mogu dokazati pomoću univerzalnih [premisa]. U isto vreme jasno je i to, da je lakše pobijati nego dokazivati.

Kako postaje svaki silogizam, i pomoću koliko termina i premisa, i kako se ove poslednje među sobom odnose, a, zatim, kakva je priroda problema [dokazanog] u svakoj figuri, i koje se propozicije dokazuju u više, a koje u manje figura, — sve to jasno je iz onoga što je rečeno.153

Glava d v a d e s e t s e d m a

[OPŠTA PRAVILA ZA KATEGORIČNE SILOGIZME]

Sad treba da utvrdimo kako možemo uvek da pribavimo obilno silogizama za postavljeno pitanje, i kojim ćemo putem doći do principa za svaki problem.154 Jer, ne treba samo posmatrati postanak silogizama nego, isto tako, treba biti u stanju da se oni postave.

Od svega što postoji, jedne stvari155 su takve da ne mogu istinito biti univerzalno afirmirane ni od kakve- druge stvari, — kao, na primer, Kleon i Kalija, to jest individualno i čulno, — a druge stvari mogu ο njima da budu afirmirane (pošto je svaka od ovih individualnih stvari i čovek i životinja). Međutim, druge stvari156 su same afirmirane ο drugim stvarima, ali ο njima ništa od ranijeg nije afirmirano. Najzad, druge stvari157 su same afirmirane ο drugim stvarima, a druge stvari ο njima samima, — kao ο Kaliji čovek, a ο čoveku životinja.

Jasno je da postoje izvesne stvari koje, prema samoj svojoj prirodi, ne mogu ni ο čemu biti afirmirane. Sve što je čulno jeste takvo da nije afirmirano ni ο kojoj drugoj stvari sem akcidentalno. Jer mi ponekad kažemo da je

ovo belo Sokrat, ili da je ono što dolazi Kalija. Govori-ćemo ponovo158 ο tome da se pri penjanju na više [ka višim terminima] dolazi do granice gde treba stati. Za sada se zadovoljimo time da utvrdimo ono što ćemo odmah izložiti. Ο ovim poslednjim predikatima ne može se dokazati drugi predikat, sem kao mišljenje [sem na dijalektički način],159 ali oni sami mogu biti afirmirani ο drugim stvarima. Pojedinačne [individualne] stvari ne mogu se afirmirati ο drugim stvarima, ali ove [druge stvari] mogu se afirmirati ο pojedinačnima. Što se tiče posrednih termina, očevidno je da oni mogu biti afirmirani na dva načina: i oni sami mogu biti afirmirani ο drugim terminima, i drugi termini mogu biti afirmirani ο njima, — i gotovo svi dokazi i istraživanja odnose se većinom na njih.160

Treba, dakle, skupiti premise koje se odnose na svaki predmet na ovaj način. Treba, najpre, postaviti sam subjekt, definicije i sve što je svojstveno [toj] stvari. Zatim, [valja postaviti] sve atribute koji logički sleduju stvari, i one kojima stvar sleduje, a i one [atribute] koji joj ne mogu pripadati. Ali atributi kojima sama stvar ne može pripadati, ne treba da budu posebno razmatrani, zato što je negativna premisa konvertibilna. Isto tako, među atributima koji sleduju stvari, valja razlikovati one koji pripadaju suštini stvari, i one koji su afirmirani kao [njene] osobine, i one koji su afirmirani kao akcidencije, i još neke [atribute] koji pripadaju stvari na osnovu mišljenja, i neke koji joj pripadaju shodno istini. Jer što se sa više takvih atributa raspolaže, brze će se doći do zaključka; a što su atributi istinitiji, dokaz će biti savršeniji.

Ali, ne smeju se izabrati atributi koji sleduju jednoj pojedinačnoj stvari, nego oni koji zavise od cele te stvari. Tako, na primer, ne [srne se izabrati] atribut koji sleduje individualnom čoveku nego onaj koji sleduje svakom čoveku.

Jer, silogizam postaje iz univerzalnih premisa.161 Ako je propozicija neodređena, nejasno je da li je premisa univerzalna, ali ako je propozicija određena, to je jasno.

142 143

Isto tako, iz razloga koji smo naznačili, moraju se izabrati u njihovoj celini atributi kojima subjekt sleduje.

Što se tiče samoga atributa koji sleduje ne treba pret-postaviti da on ceo zavisi od stvari.162 Ne srne se, na pri-mer, reći da svaka životinja sleduje čoveku, ni svaka nauka [upravo umetnost] muzici183 — nego se oba tvrđenja mogu reći samo prosto, kao što postavljamo propozicije. Druga propozicija bila bi nekorisna i nemoguća, — kao, na pri-mer, da je svaki čovek svaka životinja, ili da je pravda svako dobro. Ali izraz „sve" stavlja se uz ono čemu nešto sleduje.

Ali, kad je subjekt — za koji treba naći atribute što mu sleduju — sam sadržan u nekom drugom pojmu, tada atributi, afirmativni ili negativni, koji sleduju opštem terminu — ne treba da se izberu među atributima koji sleduju subjektu164 (jer ovi atributi već su bili podrazumevani među atributima što prate viši pojam. Naime, sve ono što sleduje životinji sleduje i čoveku, a isto je i sa onim što ne pripada životinji)165, — nego treba uzeti atribute svojstvene svakom subjektu. Naime izvesni atributi svojstveni su rodu van vrste, jer potrebno je, nužnim načinom, da rodovima, koji su različiti od vrste, pripadaju izvesni svojstveni atributi. Ne treba izabrati za subjekte koji prethode opštem pojmu subjekte što prethode pojmu koji ovaj obuhvata.166 Na primer, ne treba uzeti kao subjekt što prethodi životinji ono što prethodi čoveku. Jer, nužnim načinom, ako životinja sleduje čoveku, ona isto tako sleduje svim stvarima kojima sam čovek sleduje. Ali, ove stvari više zavise od izbora onoga što se odnosi na čoveka.

Mora se, isto tako, uzeti u obzir ono što većinom sleduje ili prethodi. Jer, kod problema koji se odnose na ono što većinom važi, i zaključak proizlazi iz premisa koje većinom važe, — bile sve premise ili samo jedan deo takve vrste. Jer, u svakom silogizmu ima sličnosti između zaključka i njegovih principa [premisa].

Najzad, ne treba uzeti atribute koji sleduju svim ter-minima, — jer se ne može dobiti silogizam iz takvih premisa. Razlog toga biće jasan iz sledećega.167

Glava d v a d e s e t osma

[POSEBNA PRAVILA ZA ISTRAŽIVANJE SREDNJEG TERMINA U KATEGORIČNIM SILOGIZMIMA]

Kad valja utvrditi da neki predikat pripada jednom univerzalnom terminu,168 — treba razmotriti subjekte predikata koji valja utvrditi, i ο kojima je sam on afirmiran. Uz to, [treba razmotriti] atribute koji sleduju iz onoga ο čemu treba nešto afirmirati. Jer, kad je jedan od subjekata isti kao jedan od ovih atributa, tada, nužnim načinom, izlazi da jedan od termina pripada drugome.

Ali, ako treba utvrditi da jedan predikat pripada ne jednom univerzalnom, nego jednom partikularnom terminu,169 — tada valja razmotriti ono što prethodi jednom i drugom terminu. Jer, ako je jedan od subjekata koji prethodi identičan drugome, — dobija se nužnim načinom partikularno pripadanje.

Kad jedan termin ne treba da pripada nijednom drugom univerzalnom terminu,170 valja razmotriti atribute koji sleduju onome čemu predikat ne treba da pripada. A zatim, cpet, [valja razmotriti] atribute koji ne mogu biti prisutni [koji se ne mogu nalaziti] u onome što ne treba da pripada subjektu. Ili, obrnuto, [valja razmotriti] atribute koji ne mogu biti prisutni [koji se ne mogu nalaziti] u onome čemu predikat ne treba da pripada; a, sem toga, atribute koji sleduju onome što ne treba da pripada subjektu. U oba slučaja, ako su ovi termini identični, dolazi se do univer-zalno-negativnog pripadanja, jer se dobija čas silogizam prve figure, a Čas silogizam srednje [druge] figure.

Ako treba utvrditi partikularno-negativno pripadanje,171 treba razmotriti ono što prethodi onome čemu predikat ne pripada, kao i atribute koji ne mogu pripadati onome što ne pripada subjektu. Ako je jedan od termina isti kao drugi, dobija se, nužnim načinom, partikularno--negativno pripadanje.

Ovo što smo rekli biće možda jasnije na sledeći način. Uzmimo da su atributi koji sleduju A172 označeni sa B,

ono čemu Β sleduje sa Γ, a atributi koji ne mogu

144 10 Organon 145

da mu pripadaju sa Γ. Uzmimo opet da su atributi Ε označeni sa Z, ono čemu ovo samo sleduje sa H, a atributi koji ne mogu da mu pripadaju sa Θ. Ako je sad poneko Γ identično ponekom Z, nužno je da A pripada svakom E.173 Jer Ζ pripada svakom E, a A svakom Γ, tako da A pripada svakom E.

Ako su Γ i Η identični, A će nužnim načinom pripadati ponekom E,174 jer A sleduje Γ, a Ε sleduje svakom H.

Ako su Ζ i ∆ identični, A neće pripadati nijednom E,175 na osnovu prosilogizma. Naime, pošto je negativna [premisa] konvertibilna, a pošto je Ζ identično sa ∆, Α neće pripadati nijednom Z, ali će Ζ pripadati svakom E.

Ako su opet Β i Θ identični, A neće pripadati nijednom E,176 jer će Β pripadati svakom A, ali neće pripadati nijednom E. Jer Β je bilo identično sa Θ, a Θ nije pripadalo nijednom E.

Ako su ∆ i Η identični, A neće pripadati ponekom E,177 jer ono neće pripadati H, pošto ne pripada ni ∆. Ali Η potpada pod E, tako da A neće pripadati ponekom E.

Ako je Β identično sa H, dobiće se silogizam sa kon-vertiranim zaključkom, jer će Η pripadati svakom A178 (pošto Β pripada A), a Ε [pripada] Β (pošto je Β bilo identično sa H). Ali nije nužno da A pripada svakom E, — nego A nužnim načinom mora pripadati ponekom E, pošto se jedan univerzalni iskaz može preokrenuti u partikularni.

Jasno je, dakle, da u svakom problemu [u svakom zaključku koji treba izvesti] valja razmotriti naznačene odnose svakog termina, jer se svi silogizmi na njima osnivaju.

Ali, i kod onoga što se odnosi na atribute koji sleduju i na subjekte koji prethode svakom terminu, treba obratiti pažnju na one koji su prvi, upravo najopštiji. Na primer, kod Ε treba više razmatrati KZ nego samo Z, a kod A više ΚΓ nego samo Γ. Ako A pripada KZ, ono će isto tako pripadati Ζ i E; ali ako ono ne sleduje KZ, ono može sle-dovati Z. Slično tome, treba razmatrati i ono što prethodi samome A [ono čemu A sleduje]. Jer ako jedan termin

sleduje prvim [najopštijim] subjektima što mu prethode, on će sledovati i onima koji se nalaze pod njima. Ali ako on ne sleduje prvima, on ipak može da sleduje onima koji su im podređeni.

Isto tako, očevidno je da se ovo istraživanje vrši pomoću tri termina i dve premise, i da se svi silogizmi dobi-jaju pomoću figura ο kojima smo govorili. Jer, dokazano je da A pripada svakom E, kad je jedan identičan termin uzet između Γ i Z.179 Taj termin biće srednji termin, a krajnji [spoljni] termini biće A i E. Tako se dobija prva figura. A će pripadati ponekom, E,180 kad su Γ i Η uzeti kao identični. To je poslednja [treća] figura, pošto Η postaje srednji termin. A neće pripadati nijednom E,181 kad su ∆ i Ζ identični. Tako se [u isto vreme] dobijaju prva figura i srednja [druga] figura. Prva figura [dobija se] — zato što A ne pripada nijednom Z, ako je negativna [premisa] konvertibilna, a ako Ζ pripada svakom E. Srednja [druga] figura [dobija se] — zato što ∆ ne pripada nijednom A, a pripada svakom Ε. Α neće pripadati ponekom E,182 kad su ∆ i Η identični. To je poslednja [treća] figura, jer A neće pripadati nijednom H, a Ε će pripadati svakom H.

Jasno je, dakle, da se svi silogizmi dobijaju pomoću figura ο kojima je ranije govoreno, i da ne treba odabirati atribute koji sleduju svim terminima,188 zato što iz toga nikakav silogizam ne može da proizađe. Jer, kao što smo videli,184 nikako se ne može postaviti propozicija iz atributa što sleduju subjektu, i ne može se uništiti [negirati] propozicija pomoću onoga što sleduje svim terminima, — jer srednji termin treba da pripada jednom, a da ne pripada drugom.

Isto tako, jasno je da su drugi načini za biranje srednjih termina nekorisni, kad je reč ο postavljanju silogizma. Takvi su slučajevi ako su identični atributi koji sleduju svakom terminu; ili ako je ono čemu A sleduje [ono što prethodi A] identično sa atributima koji ne mogu da pripadaju E; ili ako su identični atributi koji ne mogu da pripadaju jednom ili drugom terminu. Jer, nijedan silogizam ne postaje na osnovu takvih identičnih termina.

146 10* 147

Ako su identični atributi koji sleduju, kao Β i Z, dobija se srednja [druga] figura sa afirmativnim premisama.185

Ako je ono čemu A sleduje [ono što prethodi A] identično sa atributima koji ne mogu pripadati Ε — na primer, sa Γ i Θ18β — imaćemo prvu figuru, čija će premisa koja se odnosi na donji krajnji termin [donja premisa] biti negativna.

Najzad, ako su identični atributi koji ne mogu pripadati jednom ili drugom terminu — kao, na primer, ∆ i 0i87 — 0De će premise biti negativne, ili u prvoj ili u srednjoj [drugoj] figuri. Ali tako neće postati nikakav silogizam.

Isto tako, očevidno je da treba otkriti koji su u ovom istraživanju identični termini, a ne koji su različiti ili kon-trerno suprotni, — pre svega zato što je ovo ispitivanje vršeno zbog srednjeg termina, a takav srednji termin ne treba da bude različit, nego jedan isti188.

Zatim, u svim slučajevima gde silogizam postaje iz termina koji su uzeti kao kontrerno suprotni, upravo iz termina koji ne mogu pripadati istoj stvari, — može uvek da postoji svođenje na već pomenute moduse, — kao, na primer, kad su Β i Ζ kontrerno suprotni, ili kad ne mogu pripadati istoj stvari. Kad se uzmu ovi termini, dobiće se silogizam čiji će zaključak biti da A ne pripada nijednom E. Ali taj zaključak neće se izvesti iz postavljenih premisa, nego na ranije pokazani način. Jer Β će pripadati svakom A, ali neće pripadati nijednom E, tako da, nužnim načinom, Β mora biti identično ponekom Θ.

Ako se, opet, Β i Η ne mogu nalaziti u istoj stvari, iz toga proizlazi da A neće pripadati ponekom E. Jer i na taj način dobićemo srednju [drugu] figuru, — pošto će Β pripadati svakom A, a neće pripadati ponekom E. Tako je Β nužnim načinom identično ponekom Θ. Jer, nema nikakve razlike reći da Β i Η ne mogu pripadati istoj stvari, i reći da je Β identično ponekom Θ. Naime, u Θ je sadržano sve ono što ne može pripadati E.

Očevidno je da ova istraživanja [koja pretpostavljaju različite ili kontrerno suprotne termine] ne daju sama po sebi nikakav silogizam. Ali, ako su Β i Ζ kontrerno suprotni, — tada, nužnim načinom, postoji identitet između Β i ponekog Θ, i silogizam postaje iz ova dva termina [B i Θ]. Kad se traže termini na ovaj način [kad se uzimaju u obzir različiti i kontrerno suprotni termini], obraća se pažnja na drugi put, a ne na onaj koji je nužan, — i to zato što se gubi iz vida identitet između Β i Θ.

Glava d v a d e s e t d e v e t a

[ISTRAŽIVANJE SREDNJEG TERMINA U SILOGIZMIMA KOJI SE DOKAZUJU POMOĆU LOGIČKI NEMOGUĆEG,

KAO I U HIPOTETIČNIM I U MODALNIM SILOGIZMIMA]

Silogizmi koji vode logički nemogućem [apsurdu] upravljaju se po istim pravilima kao silogizmi koji direktno dokazuju.

Jer, i silogizmi koji vode nemogućem postaju pomoću onoga što sleduje svakom od dva termina189, kao i pomoću onoga čemu oni sleduju [i onoga što njima prethodi]. A istraživanje [srednjeg termina] isto je u oba slučaja. Jer, ono što je dokazano neposredno može isto tako biti predmet silogizma pomoću nemogućeg, na osnovu istih termina. A ono što je dokazano pomoću nemogućeg, može biti [dokazano] i neposredno, — tako, na primer, da A ne pripada nijednom E. Uzmimo da A pripada ponekom E. Pošto Β pripada svakom A, a A ponekom Ε, Β će pripadati ponekom E. Međutim, pretpostavljeno je da Β ne pripada nijednom E. Može se opet dokazati da A pripada ponekom E. Naime, ako A ne pripada nijednom E, i ako Ε pripada svakom Η, Α neće pripadati nijednom H. Ali, po pretpostavci A pripada svakom H. Isto važi i za sve druge probleme [to jest za sve zaključke koje treba dokazati], jer uvek i svuda dokaz pomoću nemogućeg izvodiće se iz onoga što sleduje i iz onoga što prethodi svakom od termina. I za svaki problem istraživanje je isto, — kako za silogizam sa neposrednim dokazom, tako i za svođenje na nemoguće.

148 149

Jer iz istih termina proizlaze oba dokaza.190 Ako je, na primer, dokazano da A ne pripada nijednom E, zato što bi iz toga proizlazilo da Β pripada ponekom Ε — što je nemoguće, — i ako se pretpostavi da Β ne pripada nijednom E, ali da pripada svakom A, — tada je jasno da A ne može pripadati nijednom E. Ako je, opet, dokazano neposrednim dokazom da A ne pripada nijednom E, — tada, ako se pretpostavi da A pripada ponekom E, dokazaće se pomoću logički nemogućeg da ono ne pripada nijednom E. Isto je tako i za druge propozicije. Kod sviju njih mora se uzeti jedan zajednički termin različit od predmeta istraživanja191. Na njega se može odnositi silogizam sa lažnim zaključkom, tako da će — ako je ova premisa konvertirana, a ako druga ostaje onakva kakva je, — silogizam biti demonstrativan na osnovu istih termina. Jer demonstrativan silogizam razlikuje se od svođenja na nemoguće time što je, u prvom, svaka od obe premise stavljena shodno istini, a u drugom je jedna [premisa] stavljena kao lažna192.

Ovo će postati jasnije u sledećem izlaganju (knj. II, gl. 14 ovoga dela] kad budemo raspravljali ο nemogućem. Za sada neka nam bude jasno da treba da razmatramo iste termine, bilo da želimo da zaključujemo pomoću neposrednog dokaza, ili da svodimo na nemoguće.

U drugim hipotetičnim silogizmima193, koji se osnivaju na supstituciji [zamenjivanju] ili na kvalitetu, istraživanje će se vršiti u subjektima. A ti subjekti neće biti oni koji su stavljeni u početku, nego oni koji su bili zamenjeni; međutim, način posmatranja biće isti. Ali mora se razmotriti i odrediti na koliko su načina mogući hipotetički silogizmi.

Svi problemi će biti dokazani na način koji smo naznačili. Ali postoji još jedan način da se silogizmom dokažu neki od njih [od problema]. Na primer, mogu se dokazati univerzalni problemi, kad se istražuje partikularni zaključak, i to na osnovu jedne pretpostavke.194 Ako bi Γ i Η bili identični, i ako bi se pretpostavilo da Ε pripada samo H, — tada bi A pripadalo svakom E. Ako bi opet ∆ i Η bili identični, a Ε bilo afirmirano samo ο Η, iz toga

150

bi proizlazilo da A neće pripadati nijednom E. Jasno je, dakle, da treba posmatrati stvari i ovako.

Isti način [kao kod hipotetičkih propozicija] prime-njuje se i na nužne i kontingentne propozicije. Istraživanje će biti isto; i pomoću istih termina, stavljenih u isti red, postaje silogizam, sa zaključkom bilo kontingentnim ili asertoričnim. Kad su u pitanju kontingentni [zaključci], moraju se uzeti i termini koji ne pripadaju subjektu, ali mu mogu pripadati. Jer, dokazano je da iz tih termina proizlazi kontingentan silogizam. Isto važi i za sve druge moduse pripadanja.195

Iz rečenoga je jasno da se ne samo svi silogizmi dobi-jaju ovim putem [istraživanjem srednjeg termina] nego da je nemoguće dobiti ih nekim drugim putem. Jer, dokazano je da svaki silogizam postaje u jednoj od figura ο kojima je ranije govoreno, a da se ove figure ne mogu obrazovati iz drugih elemenata nego samo iz onih koji sleduju svakom terminu, kao i iz onih koji mu prethode. Naime, iz ovih termina proizlaze premise i srednji termin. Tako silogizam ne može da postane pomoću drugih termina.

Glava t r i d e s e t a

[ISTRAŽIVANJE SREDNJEG TERMINA U FILOZOFIJI I U DRUGIM NAUKAMA ILI UMETNOSTIMA]

Put je svuda isti, — u filozofiji, kao i u ma kojoj umetnosti i disciplini. Treba ispitati atribute i subjekte svakoga od dva termina, snabdeti se njima što je moguće više i razmatrati ih pomoću tri termina, na jedan način pri negiranju, a na drugi pri afirmiranju. Kad se traži istina, treba poći od premisa u kojima su termini tako raspoređeni da daju pripadanje saobrazno istini; međutim, u dijalektičkim silogizmima valja poći od premisa sao-braznih mišljenju [od verovatnih premisa].

Objasnili smo u opštim potezima principe silogizama: na koji se način oni odnose, i kako ih treba naći, da ne

151

bismo obraćali pažnju na sve što je rečeno ο terminima problema196, ili ο istim terminima. Uz to, ne treba praviti razliku između afirmacije i negacije, niti između univerzalne afirmacije i partikularne afirmacije, kao ni između univerzalne negacije i partikularne negacije. Umesto toga, treba obratiti pažnju na malo određenih termina. Još smo utvrdili kako treba učiniti izbor [između onoga što sleduje, onoga što prethodi i kvaliteta nesaglasnih sa terminom] za svaki dati predmet, — na primer za dobro ili za nauku.

U svakoj nauci svojstvenih principa1"7 ima najviše. Otuda je stvar iskustva da pribavlja principe koji pripadaju svakom predmetu. Kažem da astronomsko iskustvo pribavlja principe astronomske nauke. Jer, tek kad su nebeske pojave bile dovoljno utvrđene, otkriveni su na osnovu njih astronomski dokazi.198 Isto važi i za ma koju drugu umetnost ili nauku. Kad se utvrde atributi svake stvari, imamo zadatak da dokaze brzo učinimo jasnim. Jer, ako nijedan od istinitih atributa koji pripadaju stvarima nije bio propušten u našem istraživanju, bićemo u stanju da nađemo dokaz za sve za šta ovaj postoji, i da dokažemo, a da učinimo jasnim sve ono za šta po prirodi ne postoji dokaz.

Mi smo u opštim potezima dovoljno izložili na koji način treba izabrati premise, — ali ο tome smo dali tačnija objašnjenja u našem delu ο dijalektici.199

Glava t r i d e s e t prva

[PODELA200!

Lako je uvideti da je podela na vrste201 samo mali deo naše metode.

Podela je kao slabi silogizam. Jer, što bi trebalo dokazati, ona postulira202, a, uz to, ona zaključuje uvek neki predikat viši od onoga što se očekuje203. Pre svega, tu tačku204 su prevideli svi oni koji su se služili podelom, i tako su pokušali da nas ubede kako je moguće dobiti dokaz ο supstanciji i esenciji. I tako oni, pri njihovim podelama, nisu poznavali ni ono što je moguće zaključiti,

niti su znali da je moguće dokazati pomoću silogizma onako kao što smo objasnili205.

U dokazima, kad pomoću silogizma valja dokazati afirmativno pripadanje, srednji termin — pomoću koga postaje silogizam — treba uvek da bude uži, a ne opštiji od gornjeg krajnjeg termina. Ali podela ima u vidu ono što je suprotno tome. Jer ona stavlja univerzalno kao srednji pojam. Uzmimo da je „životinja" označena sa A, „smrtan" sa B, „besmrtan" sa Γ, a „čovek" ο kome treba dati definiciju206 sa ∆. Sad se stavlja da je svako živo biće ili smrtno ili besmrtno, to jest da sve što je A jeste ili Β ili Γ. Kad se produži deljenje opet, stavlja se da je čovek životinja; upravo na taj način stavlja se da A pripada ∆. Silogizam zaključuje da će svako ∆ biti ili Β ili Γ. Iz toga proizlazi da je čovek nužnim načinom ili smrtan ili besmrtan, — ali da je on smrtna Životinja nije nužno, nego je to postulat, i to je upravo bilo ono što je trebalo dokazati pomoću silogizma. Ako se opet stavi da je A „smrtna životinja", Β „koja ima noge", Γ „bez nogu", a ∆ „čovek", tada se na isti način pretpostavlja da se A nalazi ili u Β ili u Γ (jer svaka smrtna životinja ili ima noge, ili je bez nogu), i afirmira se A ο ∆ (jer smo pretpostavili da je čovek smrtna životinja). I tako je nužno da je čovek ili životinja koja ima noge, ili životinja bez nogu, — ali da on ima noge nije nužno, nego je samo pretpostavka, — a to je baš ono što je trebalo dokazati. I pošto se uvek na ovaj način deli, ovi pisci [platoničari] moraju da uzmu univerzalno kao srednji termin, a kao krajnje termine oni moraju uzeti s jedne strane subjekt dokaza koji treba izvesti, a, s druge strane razlike.207 Na kraju, bilo da valja utvrditi kako je nešto čovek, ili ma koji drugi predmet koji se istražuje, — oni ne kazuju ništa jasno i nužno. Jer oni prelaze ceo ostatak puta i ne sluteći moguće obilje koje im se pruža208.

Ali isto tako je jasno da se ne može pobijati pomoću ove metode209, i da se ne može izvoditi zaključak ο kakvoj akcidenciji, ili osobini, ili ο nekoj vrsti. Ta metoda ne može se primeniti ni na slučajeve kad se ne zna na koji se način nešto odnosi; tako na primer, da li je dijagonala ko-

152 153

mensurabilna [sa stranom kvadrata] ili nije. Ako se pretpostavi da je svaka dužina ili komensurabilna ili inkomensurabilna, i da je dijagonala dužina, — iz toga se izvodi zaključak da je dijagonala ili inkomensurabilna ili komensurabilna. Ali, ako se pretpostavi da je dijagonala inkomensurabilna, pretpostaviće se ono što je trebalo za-ključiti. To se ne može dokazati, jer to je put kojim nije moguće doći do dokaza.

Uzmimo da je „ili inkomensurabilno ili komensura-bilno" označeno sa A, „dužina" sa B, a „dijagonala" sa Γ. — Očevidno je da se ta metoda ne može primeniti na svako istraživanje, i da nije upotrebljiva čak ni u sluča-jevima gde izgleda da je najpogodnija.

Iz rečenoga je jasno iz čega i kako postaju dokazi, i šta treba razmatrati u svakom problemu.

Glava t r i d e s t d r u g a

[PRAVILA ZA BIRANJE PREMISA, TERMINA, SREDNJEG TERMINA I SILOGISTIČKE FIGURE]

Kako treba da svedemo silogizme na figure koje smo ranije označili, — valja posle toga da izložimo. Jer ostao je još taj deo da se ispita.

Naime, ako bismo razmotrili postajanje silogizama210, a ako bismo imali moć da ih otkrivamo211, i ako bismo bili sposobni da ih, kad postanu, svedemo na figure ranije objašnjene, time bismo priveli kraju ono što smo u početku stavili sebi u zadatak. U isto vreme će tačnost ranijeg izlaganja biti potvrđena i učinjena jasnijom onim što ćemo sad reći. Jer sve što je istinito mora biti potpuno u saglasnosti sa samim sobom.

Treba, prvo, nastojati da se dobiju dve premise silo-gizma (jer lakše je deliti na veće delove nego na manje212, a složeno je veće nego njegovi sastavni delovi).

Zatim treba razmotriti koja je premisa univerzalna, a koja partikularna, i, ako nisu date dve premise, valja da sami stavimo drugu [onu koja nedostaje]. A ponekad, postavljajući univerzalnu premisu, ne uzima se u obzir,

pri vezanom izlaganju ili pri raspravljanju, premisa sadr-žana u njoj [partikularna premisa]213; ili se postavljaju ove premise, ali se izostavljaju one [premise] čiji su zaključak prve [premise]214, i traži se da druge budu date bez odre-đene svrhe.

Moramo, dakle, razmotriti da li smo uzeli nešto ne-potrebno ili izostavili nešto nužno, i tada moramo da stavimo jedno, a odbacimo drugo, — dok ne dođemo do dve premise, bez kojih nije moguće svesti na naznačeni način dokaze u pitanju.

Kod izvesnih dokaza lako je videti šta nedostaje; ali neki su skriveni i izgledaju kao da zaključuju u obliku silo-gizma, zato što nešto nužno proističe iz stavljenih propozi-cija. Tako je, na primer, kad se pretpostavi da uništenje nesupstancije ne povlači za sobom razorenje supstancije, i da uništenje elemenata ne povlači za sobom uništenje stvari koja se iz njih sastoji. Na osnovu pretpostavke ovih propozicija nužnim načinom proizlazi da je supstancija i sam deo supstancije. Ali to je zaključak koji ne proizlazi po pravilima silogizma iz stavljenih propozicija, pošto su premise nepotpune.215

Uzmimo, opet, drugi primer. Ako, kad čovek postoji, nužnim načinom postoji životinja, a kad postoji životinja, postoji supstancija, tada je nužno da, kad čovek postoji, supstancija postoji. Ali, ovaj zaključak nije još [pravilan] silogistički zaključak, jer se premise ne odnose kao što smo utvrdili.2,6 U takvim slučajevima mi se varamo zbog toga što nešto nužno proizlazi iz stavljenih premisa, a što je i silogizam nešto nužno. Ali nužno se širi dalje [ima širi obim] nego silogizam. Naime svaki silogizam je nužan; međutim, sve što je nužno nije silogizam. Dakle, i ako nešto proizlazi iz stavljenih propozicija, ne treba nastojati da se one odmah svedu [na figure i na moduse silogizma], nego prvo treba staviti dve premise, a zatim ih valja raš-članiti na termine. Kao srednji treba staviti onaj termin koji je [tako] nazvan u obe premise. Jer, u svim figurama nužno je da se srednji termin nalazi u obe premise.

154 155

Ako je srednji termin217 afirmiran ο jednom subjektu, i ako se ο njemu [srednjem terminu] nešto afirmira, ili ako je on sam afirmiran, i ako je neki drugi termin ο njemu negiran, dobiće se prva figura. Ako je [srednji termin] istovremeno afirmiran i negiran ο nečemu, dobiće se srednja [druga] figura. Najzad, ako su druge stvari ο njemu afirmirane, ili ako je jedna negirana, a druga afirmirana, dobiće se poslednja [treća] figura. Tako se odnosi srednji termin u svakoj figuri. Isto važi i kad premise nisu opšte, jer je srednji pojam tada isto tako određen.

Jasno je, dakle, da — ako u jednom dokazu isti termin nije uzet u obzir vise puta — ne postaje silogizam, pošto srednji termin nije uzet.

Ali, pošto znamo koja se vrsta problema zaključuje [rešava] u svakoj figuri218, kao i u kojoj je figuri zaključeno univerzalno, a u kojoj partikularno, — jasno je da ne treba da razmatramo sve figure, nego valja da se zadržimo samo na onoj koja je svojstvena svakom problemu. Ali ako se zaključak može dobiti u više figura, poznaćemo figuru iz položaja srednjeg termina.

Glava t r i d e s e t t r e ć a

[KVANTITET PREMISA]

Često se događa da se varamo u silogizmima zbog nužnosti [zaključka], kao što smo ranije objasnili, a katkad [se varamo] zbog sličnosti u položaju termina219, — što ne smemo da previdimo.

Na primer, ako je A rečeno ο Β, a Β ο Γ, izgledalo bi da sa terminima koji se tako odnose postaje silogizam.220

Međutim, [u ovom slučaju] nema nikakve nužnosti i nikakvog silogizma.221 Neka A znači „biti uvek", Β — „misleni Aristomen", a Γ — „Aristomen". Ovde je istina da A pripada B, jer misleni Aristomen uvek postoji. Ali Β isto tako pripada Γ, posto je Aristomen — misleni Aristomen. Ali A ne pripada Γ, jer je Aristomen propadljiv

[smrtan]. Nikakav silogizam ne bi se mogao dobiti sa terminima koji se tako odnose;222 [da bi se dobio silogizam] trebalo bi premisu AB univerzalno postaviti. Ali pogrešno je misliti da svaki misleni Aristomen uvek postoji, pošto je Aristomen propadljiv [smrtan].

Uzmimo sad da je Γ — „Mikalos", Β — „muzičar Mikalos", a A — „sutra umreti". Istina je tvrditi Β ο Γ, jer je Mikalos — muzičar Mikalos. Isto tako A može da se tvrdi ο Β, jer muzičar Mikalos može sutra da umre [može sutra prestati da bude muzičar]. Ali pogrešno je tvrditi A ο Γ. Ovaj slučaj je isti kao prethodni, jer nije univerzalno istinito da će muzičar Mikalos sutra umreti. Ali bez te pretpostavke nije bilo silogizma.

Ova zabluda postaje otuda Što ne pravimo jednu malu razliku223. Naime, mi prihvatamo zaključak, kao da nema nikakve razlike između: „ovo pripada onome", i: „ovo pripada onome univerzalno".

Glava t r i d e s e t č e t v r t a

[APSTRAKTNI I KONKRETNI TERMINI]

Često se dešava da se varamo zato što ne izlažemo dobro termine premise. Uzmimo da A označava „zdravlje", Β — „bolest", a da je Γ — „čovek". Istina je reći da A ne može pripadati nijednom Β (jer zdravlje ne pripada nijednoj bolesti) i da opet Β pripada svakom Γ (jer svaki čovek može dobiti bolest). Izgleda da bi se iz toga moglo zaključiti da zdravlje ne može pripadati nijednom čo-veku.224 Razlog te zablude leži u rđavom postavljanju termina u govoru.225 Naime, ako se oni zamene sklonostima koje odgovaraju tim stanjima — neće se dobiti silogizam. Tako biva ako se umesto „zdravlje" stavi „zdrav", a umesto „bolesti" — „bolestan". Nije istina reći da je bolesniku moguće da bude zdrav. Ako se to ne pretpostavi,220

ne dobij a se silogizam, ili se dobija samo silogizam koji se odnosi na moguće [kontingentno].227 Ali taj zaključak nije nemoguć, pošto je moguće da zdravlje ne pripada nijednom čoveku.

156 157

Zabluda će se na isti način pojaviti u srednjoj [dru-goj] figuri. „Zdravlje ne može da pripada nijednoj bolesti, ali može [da pripada] svakom čoveku; dakle, bolest ne može da pripada nijednom čoveku."228

U trećoj figuri zabluda leži u mogućnosti [kontingen-ciji] zaključka.229 Jer, zdravlje i bolest, nauka i neznanje, i, uopšte, kontrerne suprotnosti mogu da pripadaju istom subjektu, ali ti termini ne mogu da pripadaju jedan dru-gom. Ali, to ne odgovara onome što je ranije rečeno. Na-ime, utvrđeno je da, kad više stvari mogu pripadati istom subjektu, one mogu i jedna drugoj da pripadaju.

Jasno je, dakle, da u svim slučajevima zabluda pro-ističe iz postavljanja termina. Jer, ako se stavi nosilac stanja na mesto stanja, — tada ne proizlazi ništa pogrešno. Dakle, očevidno je da u takvim premisama treba uvek uzeti i staviti kao termin subjekt umesto stanja.

Glava t r i d e s e t peta

[SLOŽENI TERMINI]

Ne treba uvek težiti tome da se termini izraze samo jednim imenom, jer to često mogu biti [složeni] pojmovi kojima nije dato ime. Zato je kod takvih silogizama svo-đenje teško. Ponekad će u takvim istraživanjima230 zabluda proizaći zato što se smatra da može postojati silogizam za stvari koje nemaju srednjeg termina.

Neka A označava „dva prava ugla", Β — „trougao", a Γ — „ravnokraki trougao". A pripada Γ pomoću B,231 a, naprotiv, ono ne pripada više Β preko nekog drugog termina. Naime, trougao kao takav ima zbir uglova jednak sa dva prava ugla; tako neće biti srednjeg termina za pro-poziciju AB, iako se ona može dokazati.232 Jer, jasno je da srednji termin ne treba uvek da se uzme kao nešto individualno nego ponekad kao govor [kao složeni izraz], što se baš dešava u pomenutom slučaju.

Glava t r i d e s e t š e s t a [NE SME SE PREVIDETI DA GRAMATIČKA

FORMA TERMINA NIJE UVEK ISTA]

Da gornji termin pripada srednjem, a ovaj donjem krajnjem terminu, ne treba shvatiti tako kao da se oni uvek jedan ο drugom mogu afirmirati, ili da je gornji termin afirmiran od srednjega na isti način233 kao što je srednji od donjega. A isto pravilo važi i za nepripadanje. Ali treba uzeti u obzir da glagolu „pripadati" valja pridati onoliko značenja koliko i glagolu „biti", ili da je istina reći ο jednoj stvari da ona postoji.

Uzećemo za primer da ο kontrerno suprotnom postoji jedna nauka. Uzmimo da A označava „postoji jedna na-uka", a Β — „stvari međusobno kontrerno suprotne". U ovom slučaju A pripada B, ali ne u smislu da su same kontrerne suprotnosti jedna nauka, nego zato što je istina reći da ο kontrernim suprotnostima postoji jedna nauka.

Katkad se dešava da je gornji termin afirmiran ο srednjem terminu, a da srednji termin nije afirmiran ο trećem terminu.234 Tako, na primer, ako je mudrost znanje, i ako postoji mudrost ο dobru, zaključuje se da postoji znanje ο dobru. U ovom slučaju dobro nije znanje, ali je mudrost znanje.

Drugi put srednji termin je afirmiran ο trećem termi-nu, a gornji termin nije afirmiran ο srednjem.235 Ako, na primer, ο svemu što ima kvalitet ili je kontrerno suprotno postoji znanje, iako je dobro kontrerno suprotno [zlu] iako je ono nešto što ima kvalitet, — tada zaključak glasi: postoji znanje ο dobru, ali dobro nije znanje, niti je nešto što ima kvalitet, niti je nešto što je kontrerno suprotno, iako je dobro i kvalitativno i kontrerno suprotno.

Ima slučajeva u kojima ni gornji termin nije afirmiran ο srednjem, niti ovaj ο trećem [terminu], a gornji je termin Čas afirmiran ο trećem, a čas nije afirmiran.236 Na primer, ako ο onome ο čemu postoji znanje postoji vrsta, iako postoji znanje ο dobru, tada zaključak glasi: ο dobru postoji vrsta. Međutim, ništa nije afirmirano ni ο čemu.237

158 159

Ako ono ο čemu postoji znanje jeste vrsta, i ako postoji znanje ο dobru, zaključak glasi: dobro je vrsta. Gornji termin je afirmiran ο poslednjem terminu, ali jedna stvar nije afirmirana ο drugoj.

Na isti način treba razumeti stvar u slučaju ne-pri-padanja.238 Naime: „ovo ne pripada onome" — ne znači uvek: „ovo nije ono", nego ponekad znači: „ovo nije onoga", ili „ovo nije onome". Takav je, na primer, slučaj kad se kaže: „nema kretanja kretanja" ili „postajanja postajanja"; „postoji postajanje zadovoljstva"; „dakle zadovoljstvo nije postajanje".239 Ili, opet [to jest: drugi je primer]: „postoji znak smeha; ne postoji znak znaka; dakle: smeh nije znak".

Isto važi u drugim slučajevima u kojima je problem pobijen [to jest gde je zaključak negativan] time što je vrsta afirmirana na određeni način u odnosu prema terminima toga problema. [Uzmimo], opet, drugi primer:240 „Prilika nije zgodno vreme, jer prilika pripada Bogu, dok mu zgodno vreme ne pripada, pošto ništa nije korisno Bogu." Jer kao termine treba ovde staviti: „prilika", „zgodno vreme" i „Bog", ali premisa treba da bude sa-obrazna padežu imenice. Postavljamo uopšte i zauvek pravilo: termini moraju biti stavljeni u nominativ imenica241 — kao „čovek", ili „dobro", ili „kontrerne suprotnosti", — a ne [u genitiv]: „čoveka", ili „dobra", ili„kontrernih suprotnosti", — dok se premise moraju uzeti prema padežu svake imenice — [bilo u dativu]: „jednakom tome" — [ili u genitivu]: „dvostrukog od toga" — [ili u akuzativu]: „onoga koji tuče" ili „onoga koji vidi" — ili [u nominativu]: „Čovek je životinja", — ili ma na koji drugi način da se imenica pojavljuje u premisi.

Glava t r i d e s e t s e d m a

[RAZNE VRSTE PRIPADANJA]

Iskazi: „ovo pripada onome", i: „istina je reći ovo ο onom" treba da budu shvaćeni na onoliko načina koliko ima raznih kategorija.242 A ove [kategorije] treba shvatiti

160

ili kao relativne, ili kao apsolutne, ili kao proste, ili kao složene. Isto važi i za ne-pripadanje. Ovo treba još bolje razmotriti i definisati.

Glava t r i d e s e t osma

[UDVAJANJE ISTOG TERMINA]

Termin koji je udvojen u premisama treba da bude dodat gornjem krajnjem terminu, a ne srednjem terminu. Hoću da kažem sledeće. Ako je postavljen silogizam čiji je zaključak: postoji znanje ο pravičnosti da je ova dobro, — izraz „da je ova dobro", ili „ukoliko je ova dobro" — treba da bude stavljen uz gornji termin. Uzmimo da je A „znanje da je ova dobro", Β — „dobro", a Γ — „pravičnost". A je istinito afirmirano ο Β. Jer, ο dobru postoji znanje da je ono dobro. Ali isto je tako [istina afirmirati] Β ο Γ. Jer, pravičnost potpada pod dobro. Tako se dobija analiza [dokaza]. Međutim, ako se izraz: „da je [pravičnost] dobro" doda B, neće se dobiti silogizam. Jer A će biti istinito ο Β, ali Β neće biti istinito ο Γ. Naime, afirmirati ο pravičnosti „dobro koje je dobro" — jeste pogrešno i besmisleno. — Isto bi važilo kad bi se dokazalo da je zdravo predmet znanja ukoliko je dobro; ili da je jarac-jelen [predmet znanja] ukoliko je nebiće; ili da je smrtan čovek [predmet znanja] ukoliko ima čula. U svim slučajevima u kojima predikat dobija ovakvo dodavanje, udvajanje treba da bude dodato krajnjem [gornjem] terminu.

Položaj termina nije isti, kad je stvar izvedena pomoću silogizma na jednostavan način, i kad zaključak glasi da je ona izvedena sa izvesnim opredeljenjem, ili bitnim, ili uslovljenim, ili na ma kakav drugi način — kao na primer, kad je dokazano da je dobro prosto predmet znanja, i kad je dokazano da je dobro predmet znanja da je ono dobro. Ako je dokazano da je dobro prosto predmet znanja, treba staviti za srednji termin „biće". Ali ako se doda „da je ono dobro", — srednji termin mora biti „izvesno određeno biće". Neka A bude „znanje da je to jedna odre-

11 Organon \6\

đena stvar", Β „jedna određena stvar", a Γ — „dobro". Istina je afirmirati A ο Β, pošto je pretpostavljeno da ο onome što je izvesna određena stvar postoji znanje da je to određena stvar. Ali, isto tako, istina je afirmirati Β ο Γ, jer je Γ jedna određena stvar. Prema tome, istina je [afir-mirati] A ο Γ. Dakle, ο dobru će postojati znanje da je ono dobro. Jer pretpostavljeno je da „jedna određena stvar" označava supstanciju svojstvenu stvari. Ali ako je „biće" stavljeno kao srednji termin, i ako je „biće" jedno-stavno dodato krajnjem terminu, — a ne „biće kao jedna određena stvar", — mi ne bismo dobili silogizam koji zaključuje da ο dobru postoji znanje da je ono dobro, nego samo [znanje] da ono postoji. Uzmimo da A znači „znanje da stvar postoji", Β — „biće", a Γ — „dobro". Očevidno je da u silogizmima ograničenima udvajanjem treba stavljati termine na izloženi način.

Glava t r i d e s e t d e v e t a [MORA SE, NAROČITO KOD UDVAJANJA,

PAZITI NA JASNOST I KRATKOĆU TERMINA, I ZATO PONEKAD TREBA MANJE JASAN

TERMIN ZAMENITI JASNIJIM] Treba pri tome, isto tako, razmeniti jedne sa drugima

termine koji isto znače: reci sa recima, i govore sa govorima, i reci sa govorima, — i treba uvek umesto govora uzimati reč. Jer, tako izlaganje termina postaje lakše. Ako, na primer, nema nikakve razlike između iskaza: „pretpostav-ljeno nije vrsta predmeta mišljenja", i iskaza: „predmet mišljenja nije pretpostavljeno" (jer ova dva suda imaju isti smisao), — tada je, umesto izrečenoga govora, bolje staviti kao termine „pretpostavljeno" i „predmet mišljenja".

Glava č e t r d e s e t a [UPOTREBA ČLANA]

Pošto nije isto [reći]: „zadovoljstvo je nešto dobro243" i „zadovoljstvo je dobro244", — ne treba stavljati termine na isti način. Ali, ako postoji silogizam koji dokazuje da je zadovoljstvo dobro245, termin treba da bude „dobro240".

Međutim, ako postoji silogizam koji dokazuje da je zado-voljstvo nešto dobro247, termin će biti „nešto dobro248". I tako će biti i za druge slučajeve.

Glava č e t r d e s e t prva

[TUMAČENJE IZVESNIH IZRAZA]

Ne postoji istovetnost, ni u stvari, ni u govoru između: „A pripada svemu čemu Β pripada", i „A pripada svemu onome čijem ćelom obimu Β pripada". Jer, ništa ne stoji na putu Β da pripada Γ, ali ne svakom Γ. Uzmimo da je Β „lepo", a Γ „belo". Ako lepo pripada ponekom belom, istina je reći da lepo pripada belom, ali možda ne pripada svakom belom.

Ako A pripada B, ali ako ne pripada svemu čemu je Β pridato, u tom slučaju — bilo da Β pripada svakom Γ, bilo da, prosto, pripada Γ — nije nužno da A pripada ne samo svakom Γ, nego uopšte Γ.249 Međutim, ako A pripada svemu čemu je Β pridato shodno istini,250 dogodiće se da A može biti rečeno ο svemu onome u čijem je ćelom obimu rečeno da se Β nalazi. Ako je, međutim, A rečeno ο svemu ο čemu Β može biti rečeno — ništa ne stoji na putu da Β pripada Γ, a da, ipak, A ne pripada svakom Γ, ili nijed-nom Γ.251

Jasno je, kad se uzmu tri termina,252 da se iskaz: „A je rečeno ο svemu ο čemu je Β rečeno", — svodi na ovaj: „A je rečeno ο svim stvarima ο kojima je Β rečeno".253 I, ako je Β rečeno ο ćelom obimu trećeg termina, A će isto tako biti afirmirano ο ćelom obimu trećeg termina. Ali ako Β nije rečeno ο ćelom obimu trećeg termina, nije nužno da A bude rečeno ο ćelom obimu ovoga termina.

Ne treba, dakle, misliti da izlaganje termina vodi besmislenosti, jer mi ne činimo upotrebu od individualne stvari, nego postupamo kao geometar koji kazuje da postoji linija duga jednu stopu, ili prava linija, ili linija bez širine, kad, u stvari, ona ne postoji,254 — ali se ne služi tim figu-rama da bi na osnovu njih izvodio zaključak. Jer, ako se uopšte dve stvari ne odnose jedna prema drugoj kao celina

162 u* 163

prema delu i kao deo prema celini, — tada onaj ko dokazuje ne može, u svom dokazu, poći ni od jedne takve stvari. Prema tome, nikakav silogizam ne može postati. Izlaganjem termina služimo se kao čulnim opažanjem. Kad ovo kažemo, imamo u vidu onoga ko uči. To ne znači da se ne može dokazivati bez termina, kao što je nemoguće dokazivati bez premisa.

Glava č e t r d e s e t d r u g a [RASTAVLJANJE SLOŽENIH SILOGIZAMA]

Ne treba zaboraviti da se u istom silogizmu svi zaključci ne izvode pomoću jedne figure, nego čas pomoću jedne, čas pomoću druge.255 Jasno je, dakle, da se i rastavljanja složenih silogizama moraju vršiti prema ovome. A pošto se svaki problem [svaki zaključak] ne nalazi u svakoj figuri, nego svaki problem ima svoje određeno mesto, zaključak očevidno pokazuje u kojoj ga figuri treba tražiti.256

Glava č e t r d e s e t t r e ć a [SVOĐENJE DEFINICIJA]

Što se tiče ovih razmatranja koja se, zbog postavljanja definicije, upotrebljavaju radi toga da se dokaže neki sastavni deo definicije, — valja postaviti kao termin deo definicije koji je predmet raspravljanja, a ne celu definiciju. Naime, tako ćemo se manje izložiti opasnosti da budemo pometeni dužinom termina. Ako, na primer, valja dokazati da je voda tečnost koja se može piti, tada kao termine valja staviti „koja se može piti" i „voda".

Glava č e t r d e s e t č e t v r t a [RASTAVLJANJE DOKAZA POMOĆU LOGIČKI

NEMOGUĆEG I DRUGIH HIPOTETIČKIH SILOGIZAMA]

Što se, dalje, tiče hipotetičkih silogizama, oni se ne mogu svoditi, jer [kod njih] svođenje nije moguće [izvesti] polazeći od datih premisa. Oni nisu dokazani silogizmom,

nego su svi priznati opštom saglasnošću. Kad se, na primer, pretpostavilo da ako jedna [u smislu jednosti] od kont-rernih suprotnosti nema jednu [u smislu jednosti] sposobnost, tada nema ni znanja jedna od tih suprotnosti, — posle toga se dokazuje da nema jednu [u smislu jednosti] sposobnost jedna od kontrernih suprotnosti — na primer, zdrav i bolestan, — jer u tom slučaju ista stvar bila bi u isto vreme zdrava i bolesna. Takvim postupkom pokazano je da ne postoji jedna [u smislu jednosti] sposobnost za sve kontrerne suprotnosti, ali nije dokazano da ne postoji znanje tih suprotnosti. Međutim, ovo se mora priznati. Samo to neće biti zbog silogizma, nego zbog pretpostavke. Dakle, ovaj dokaz ne može biti sveden. Ali dokaz da ne postoji jedna sposobnost može da bude sveden. Jer, poslednji dokaz bio je možda silogizam, dok je prvi bio pretpostavka.

Isto je sa dokazima pomoću nemogućeg, — ni oni ne mogu biti predmet analize. Ali svođenje na nemoguće može biti [predmet analize] (pošto je ono dokazano pomoću silogizma); međutim, drugi deo dokaza to ne može biti, jer zaključak proizlazi iz hipoteze.257 Razlika ovoga od ranijih hipotetičkih silogizama sastoji se u tome što je, kod ranijih, nužno ono što je prethodno primljeno — da bi se prihvatio zaključak. Na primer, treba prihvatiti da, ako je dokazano da postoji jedna [u smislu jednosti] sposobnost za kontrerne suprotnosti, tada je i znanje suprotnosti jedno isto. Međutim, u sledećem primeru, iako nema prethodnog sporazuma, daje se pristanak zato što je zabluda očevidna: naime, ako je dijagonala komensurabilna, neparni brojevi biće jednaki parnim brojevima.258

Mnogi drugi silogizmi zaključuju na osnovu hipoteze, — njih treba jasno ispitati i objasniti. Koje su razlike između njih, i na koliko načina postaju hipotetički silogizmi, -^ protumačićemo docnije.259 Za sada smo učinili očevidnim da je nemoguće te silogizme svesti na figure. A uzrok tome smo naveli.

164 165

Glava č e t r d e s e t peta

[SVOĐENJE SILOGIZAMA JEDNE FIGURE NA NEKU DRUGU FIGURU]

Kod svih problema koji bivaju dokazani u više figura moguće je — ako su oni bili dokazani silogizmom u jednoj figuri — svesti silogizam na drugu neku figuru.260 Tako, na primer, negativan261 silogizam prve figure može se svesti na drugu, a silogizam srednje [druge] figure na prvu, — i to ne važi u svim slučajevima, nego samo za izvesne silogizme. To će biti jasno iz onoga što ćemo dalje reći.

Ako A ne pripada nijednom B, i ako Β pripada sva-kom Γ, Α neće pripadati nijednom Γ.262 Tako se dobija prva figura. Ali, ako se negativna premisa konvertira, do-biće se srednja [druga] figura, pošto Β ne pripada nijednom A, a pripada svakom Γ. Isto je i ako silogizam nije univer zalan, nego partikularan, — na primer, ako A ne pripada nijednom B, i ako Β pripada ponekom Γ. Jer kad se nega tivna premisa konvertira, dobiće se srednja [druga] figura.263

Od silogizama druge figure samo univerzalni mogu biti svedeni na prvu figuru, a od partikularnih [može biti sveden na prvu figuru] samo jedan od dva silogizma.264 Uzmimo da A ne pripada nijednom B, a da pripada svakom Γ.265

Kad se negativna premisa konvertira, dobiće se prva figura. Naime, Β neće pripadati nijednom A, i A će pripadati svakom Γ. Ali, ako se afirmativna premisa odnosi na B, a negativna premisa na Γ, tada se Γ mora staviti kao prvi termin. Jer, on ne pripada nijednom A, a A pripada svakom B, — dakle Γ ne pripada nijednom Β. Β isto tako ne pri pada nijednom Γ, pošto je negativna premisa konvertibilna.

Ali, ako je silogizam partikularan, tada, kad se nega-tivna premisa odnosi na gornji krajnji termin, može da postoji svođenje na prvu figuru, — kao, na primer, kad A ne pripada nijednom B, a pripada ponekom Γ.

Naime, kad se negativna premisa konvertira, dobiće se prva figura, jer tada Β neće pripadati nijednom A, a A će pripadati ponekom Γ. Ali, ako se afirmativna premisa odnosi na gornji krajnji termin, ne može biti svođenja, —

tako, na primer, ako A pripada svakom B, a ne pripada ponekom Γ. Jer, propozicija AB ne pretpostavlja konver-ziju, niti bi se, kad bi bilo konverzije, dobio silogizam.268

Silogizmi treće figure ne bi mogli biti svedeni svi na prvu [figuru],267 — ali svi [partikularni] silogizmi prve fi-gure mogu biti svedeni na treću figuru.268 Uzmimo da A pripada svakom B, a Β ponekom Γ.269 Pošto je partikularno--afirmativna propozicija konvertibilna, Γ će pripadati po-nekom B. Ali A je pripadalo svakom B, i tako postaje treća figura. A isto je i ako je silogizam negativan. Jer, partiku-larno-afirmativna premisa je konvertibilna, i tako A neće pripadati nijednom B, ali će Γ pripadati ponekom B.270

Od silogizama poslednje [treće] figure samo se jedan ne može svesti na prvu figuru.271 To je slučaj kad negativna premisa nije univerzalna. Svi drugi [silogizmi] mogu se svesti [na prvu figuru].

Uzmimo da su A i Β afirmirani ο svakom Γ. Tada Γ može biti delimično konvertirano sa A ili B, i, prema tome, ono pripada ponekom Β. Ι tako će se dobiti prva figura, ako A pripada svakom Γ, a Γ ponekom B.272

I ako A pripada svakom Γ, a Β ponekom Γ, dokaz će biti isti. Naime, Β se konvertira u odnosu na Γ.273

Ali ako Β pripada svakom Γ, a A ponekom Γ, prvi termin koji pre svih treba staviti jeste B.274 Jer Β pripada svakom Γ, a Γ ponekom A, prema tome Β [pripada] ponekom A. Međutim, pošto je partikularna premisa kon-vertibilna, i A će isto tako pripadati ponekom B.

Ako je silogizam negativan, tada — kad su termini univerzalni — treba postupati na isti način. Uzmimo da Β pripada svakom Γ, a da A ne pripada nijednom Γ, — tada će Γ pripadati ponekom B, a A neće pripadati nijednom Γ. Znači: Γ će biti srednji termin.275

Slično je i ako je negativna [premisa] univerzalna, a afirmativna partikularna. Jer tada A neće pripadati nijed-nom Γ, i Γ će pripadati ponekom B.276

Ali, ako je negativna premisa partikularna, neće biti rastavljanja,277 — kao, na primer, ako Β pripada svakom Γ.

166 167

a ako A ne pripada ponekom Γ. Jer, kad se [premisa] ΒΓ konvertira, obe će premise biti partikularne.

Očevidno je da — radi toga da se figure svedu jedna na drugu278 — premisa koja se odnosi na donji krajnji termin treba da bude konvertirana u jednu ili drugu od figura. Jer, kad se ta premisa konvertira, omogućuje se prelaz u drugu figuru.

Od silogizama srednje [druge] figure jedan može biti sveden, a drugi ne može biti sveden na treću figuru.279 Kad je univerzalna premisa negativna, svođenje je moguće. Jer, ako A ne pripada nijednom B, a pripada ponekom Γ, tada su Β i Γ isto tako konvertibilni u odnosu na A, tako da Β ne pripada nijednom A, i da Γ pripada ponekom A. Prema tome, A je srednji termin.280 Ali kad A pripada svakom B, a ne pripada ponekom Γ, svođenje nije moguće,281 jer nijedna od dve premise posle konverzije nije više univerzalna.

Silogizmi282 treće figure mogu se svesti na srednju [drugu] figuru, kad je negativna premisa univerzalna; kao, na primer, kad A ne pripada nijednom Γ, i kad Β pripada ponekom Γ ili svakom Γ.283 Naime, Γ neće pripadati nijednom A, i pripadaće ponekom B. Ali ako je negativna premisa partikularaa, nije moguće svođenje. Jer, partiku-larna negativna premisa ne dopušta konverziju.

Očevidno je, dakle, da silogizmi koji ne mogu biti svedeni284 u ovim figurama 285 jesu oni isti koji nisu mogli biti svedeni ni na prvu figuru. [Isto tako očevidno je i to] da mogu biti svedeni na prvu figuru samo oni silogizmi koji su dokazani pomoću svođenja na nemoguće.

Dakle, iz onoga što je rečeno jasno je kako silogizmi treba da budu svođeni, kao [što je jasno] i to da figure bivaju svođene jedne na druge.

Glava č e t r d e s e t š e s t a [ODREĐENI TERMINI I NEODREĐENI TERMINI U

SILOGIZMIMA] Potvrđivanje ili pobijanje jednog zaključka286 razlikuje

se prema tome da li se smatra kao istovetno ili kao različito značenje iskaza: „ne biti ovo" i „biti ne-ovo", — na primer:

„ne biti beo" i „biti ne-beo". Jer, to ne znači isto, a negacija od „biti beo" nije „biti ne-beo", nego „ne biti beo".

Razlog ovome je sledeći. Propozicija: „on može da hoda" odnosi se prema [propoziciji]: „on može da ne hoda" kao [propozicija]: „on je beo" prema: „on je ne-beo", i kao: „on poznaje dobro" prema: „on poznaje ne-dobro". Jer, nema razlike između: „on poznaje dobro" i: „on je onaj koji poznaje dobro", kao [što nema razlike] ni između: „on može da hoda", i: „on je onaj koji može da hoda", i kao između njihovih suprotnosti: „on ne može da hoda", i: „on je onaj koji ne može da hoda".

Ako [propozicija]: „on nije sposoban da hoda" znači isto kao: „on je sposoban da ne hoda", ili kao: „ne ho-dati", — ove odredbe će pripadati u isto vreme istom sub-jektu (jer isti subjekt može istovremeno i da hoda i da ne hoda, i on je onaj koji u isto vreme poznaje dobro i ne--dobro), dok afirmacija i negacija koje su suprotne ne pri-padaju u isto vreme istom subjektu. Kao što, dakle, nije isto: „ne poznavati dobro" i „poznavati ne-dobro", tako nije isto: „biti ne-dobro" i „ne biti dobro". Jer, ako su od stvari koje imaju međusobno isti odnos, jedne različite, isto su tako i druge [različite].

Takođe nije isto: „biti ne-jednako" i „ne biti jed-nako". Jer, pod jednim, pod „onim što je ne-jednako" nalazi se nešto, to jest „nejednako", dok se pod drugim ništa ne nalazi. To je razlog zbog koga sve nije jednako ili nejednako, dok je sve jednako ili ne-jednako.

Dalje, ne važe u isto vreme propozicije: „postoji ne--belo drvo" i „ne postoji belo drvo". Jer ako postoji ne-belo drvo, postojaće drvo, ali ono što nije belo drvo, nije nuž-nim načinom drvo. Tako je očevidno da [propozicija]: „on je ne-dobar" nije negacija [propozicije]: „on je dobar".

Ako je za svaku propoziciju istinito da je ona ili afir-macija ili negacija, tada, ako nije negacija, očevidno je da je na neki način afirmacija. Međutim svaka afirmacija ima negaciju; prema tome ta afirmacija [„on je ne-dobar"] ima za negaciju: „on nije ne-dobar".

168 169

Red ovih pripadanja jednih drugima je sledeći. Neka „biti dobar" bude A, „ne biti dobar" — B, „biti ne-dobar" — Γ, koje stoji pod B, a „ne biti ne-dobar" — ∆, koje stoji pod A.

U ovom slučaju će ili A ili Β pripadati svakom sub-jektu, ali oni nikad neće pripadati istom [subjektu].

Isto tako, ili Γ ili ∆ pripadaće svakom subjektu, ali nikad istom.

I Β nužnim načinom mora pripadati svemu čemu Γ pripada. Jer, ako je istina reći: „ono je ne-belo", isto je tako istina reći: „ono nije belo". Jer, nemoguće je da u isto vreme jedna stvar bude bela i da bude ne-bela, ili da bude od ne-belog drveta i da bude od belog drveta. Prema tome, ako jednoj stvari ne pripada afirmacija, pripadaće joj negacija. Ali Γ neće uvek pripadati B. Jer, ono što uopšte nije drvo, neće biti ni ne-belo drvo.287

I obratno, ∆ mora pripadati svemu onome čemu A pripada. Jer ili Γ ili ∆ [pripada svemu čemu A pripada]. Ali pošto nije moguće da nešto bude u isto vreme ne-belo i belo, ∆ će pripadati [svemu čemu A pripada]. Naime, ο onome što je belo, istina je reći da nije ne-belo.288

Naprotiv, A ne važi uvek ο ∆. Jer ο onome što uopšte nije drvo, nije istina tvrditi A, upravo [tvrditi] da je belo drvo. Iz toga proizlazi da je ∆ istinito, ali da A nije isti-nito, — naime da je ono belo drvo.289

Isto je tako jasno da A i Γ ne mogu nikad pripadati istom subjektu,290 ali da Β i ∆ mogu pripadati istom sub-jektu.291

Isto se odnose i negativni termini prema afirmativnim terminima, koji su stavljeni u isti položaj. Neka A znači „jednak", Β — ,,ne-jednak", Γ — „nejednak", a ∆ — „ne-nejednak".292

U mnogo slučajeva u kojima jedna ista stvar pripada izvesnim stvarima, a ne pripada drugima, negacija može biti istinita na isti način kao ranije.293 Takav je slučaj kad se kaže da sve stvari nisu bele, ili da svaka stvar nije bela. Međutim, pogrešno je tvrđenje da je svaka stvar ne-bela ili

da su sve stvari ne-bele. Isto tako,294 propozicija: „svaka životinja je bela" nema za negaciju: „svaka životinja je ne-bela" (jer su obe ove propozicije lažne) nego [je njena negacija]: „svaka životinja nije bela".

Pošto je očevidno da iskaz: „to je ne-belo" znači drugo nego: „to nije belo", — jer je jedan od ovih iskaza afirmacija, a drugi negacija, — jasno je da svaki od njih ne biva dokazan na isti način.295 Tako, na primer [ne bivaju na isti način dokazane propozicije]: „sve što je životinja nije belo"; ili: „može ne biti belo"; ili: „istina je zvati ga ne-belim", pošto poslednje znači da je ono ne-belo. Međutim, dokazivanje da je istina zvati ga belim, ili da je istina zvati ga ne-belim — vršiće se na isti način,296 jer ove dve propozicije postavljene su afirmativno, pomoću prve figure. Izraz: „istinito" treba staviti u isti red u koji [se stavlja]: „postoji". Jer, negacija od: „istina je zvati ga belo" nije: „istina je zvati ga ne-belo", nego: „nije istina zvati ga belo". Ako, dakle, treba da se dokaže da je istina reći: „sve što je čovek jeste muzičar ili ne-muzičar" tada, isto tako, treba postaviti da je sve što je životinja ili muzičar, ili ne-muzičar, — i dokaz je dobijen. Međutim, da ono što je čovek nije muzičar, dokazuje se pobijanjem, pomoću tri modusa ο kojima smo govorili.297

Uopšte, kad su A i Β takvi da ne mogu u isto vreme pripadati istom subjektu, i da jedno od njih pripada nužnim načinom svakom subjektu; i kad se Γ i ∆ isto tako odnose jedno prema drugom; i, najzad, kad A sleduje Γ, ali ne i obrnuto, — tada, isto tako, ∆ mora sledovati B, ali ne obrnuto; i, sem toga, A i ∆ mogu pripadati istom subjektu, ali Β i Γ to ne mogu.

Pre svega, da ∆ sleduje B, biće jasno iz sledećeg iz-vođenja. Pošto Γ ili ∆ pripadaju nužnim načinom, jedno ili drugo, svakom subjektu, i pošto Γ ne može pripadati onome čemu Β pripada, zbog toga što ono sadrži u sebi A; a pošto A i Β ne mogu pripadati istom subjektu, — jasno je da će ∆ sledovati B.

Pošto Γ nije konvertibilno sa A, a pošto ili Γ ili ∆ pripadaju svakom subjektu, moguće je da A i ∆ pripadaju istom subjektu.

170 171

Naprotiv, B i Γ ne mogu biti konvertibilni, zbog toga što A sleduje Γ; tako se dolazi do nemogućnosti.

Očevidno je da ni Β i ∆ ne mogu biti uzajamno kon-vertibilni, pošto je moguće da ∆ i A pripadaju u isto vreme istom subjektu.

Katkad se isto tako dešava da se pri takvom položaju termina dopadne zablude, zbog toga što nisu pravilno shvaćene suprotnosti, od kojih jedna nužnim načinom pripada svakoj stvari.

Ako se pretpostavi da A i Β ne mogu u isto vreme pripadati istom subjektu, nego da je nužno da jedno od njih pripada onome čemu drugo ne pripada; ako isto važi i za Γ i ∆; i ako, najzad, A sleduje svemu čemu Γ sleduje, — iz toga će proisticati da Β nužnim načinom pripada onome čemu ∆ pripada. Ali to je pogrešno.

[Ako se nastavi ovo pogrešno izvođenje], uzeće se za negaciju A i Β termin Z, a opet za negaciju Γ i ∆ termin Θ. Tada je nužno da ili A ili Ζ pripadaju svakom subjektu, jer ili afirmacija ili negacija [treba da pripadaju ovom subjektu]. A, opet, ili Γ ili Θ [treba da pripadaju svakom subjektu], jer jedno je afirmacija, a drugo negacija. Pret-postavlja se da A pripada svemu čemu Γ pripada; prema tome, β pripada svemu čemu Ζ pripada. Pošto, opet, ili Ζ ili Β pripadaju jedno ili drugo svakom subjektu, a pošto isto važi i za Θ i ∆, i pošto Θ sleduje Z, i Β će sledovati ∆, — što već znamo. Dakle, ako A sleduje Γ, Β mora sledo vati ∆. — Međutim, ovakvo izvođenje je pogrešno. Jer — kao što smo rekli — logičko sledovanje je upravo obrnuto, kad su termini tako postavljeni.

Naime, možda nije nužno da A ili Ζ pripadaju svakom subjektu, kao ni Ζ ili Β, pošto Ζ nije negacija A. Jer, nega-cija od „dobar" jeste ,,ne-dobar". A „ne-dobar" nije iden-tično sa „ni dobar, ni ne-dobar". Isto je i za Γ i ∆, jer su pretpostavljene negacije dve.298

K n j i g a d r u g a

OSOBINE SILOGIZAMA. — LAŽNI ZAKLJUČCI

Glava prva

[O MNOGOSTRUKIM ZAKLJUČCIMA U SILOGIZMIMA]

Dosad smo izložili1 u koliko se figura dobija silogizam, kakve su osobine i koliki je broj premisa, i kad i kako postaje silogizam. Dalje, objasnili smo šta treba uzeti u obzir pri pobijanju i izvođenju [zaključaka]; kako treba da tražimo rešenje jednog problema datog ma po kojoj metodi i, najzad, kojim ćemo putem dobiti principe [pre-mise silogizma] u svakom [pojedinačnom] slučaju.2

Ali od silogizama jedni su univerzalni, a drugi parti-kularni.3 I zato svi univerzalni silogizmi daju uvek više zaključaka, a od partikulamih silogizama afirmativni daju više zaključaka, a negativni daju samo jedan zaključak.

Jer, druge propozicije mogu se konvertirati, ali nega-tivna [partikularno-negativna] propozicija ne daje se kon-vertirati.4 Međutim, zaključak utvrđuje jednu određenu stvar ο drugoj određenoj stvari.5 Iz toga proizlazi da svi drugi silogizmi [sem partikularno-negativnog] daju više zaključaka.

Ako je, na primer, dokazano da A pripada svakom Β ili ponekom B,6 — tada, nužnim načinom, i Β pripada ponekom A. Ali ako je dokazano da A ne pripada nijed-nom B,7 tada ni Β ne pripada nijednom A. Taj zaključak je različit od prethodnog. Međutim, ako A ne pripada ponekom B,8 isto tako nije nužno da Β ne pripada po-nekom A, pošto ono može pripadati svakom A.

172 173

To je, dakle, zajednički razlog za sve silogizme [koji daju više od jednog zaključka], — za univerzalne kao i za partikulame. Ali za univerzalne silogizme stvar se može i drukčije obrazložiti.9

Jer sve stvari koje potpadaju bilo pod srednji termin, bilo pod zaključak [upravo pod donji termin zaključka], mogu biti dokazane pomoću istog silogizma, ako su jedne stavljene u srednji termin, a druge u zaključak.

Ako je, na primer,10 zaključak AB dokazan pomoću Γ, — tada sve što potpada pod Β ili Γ mora, nužnim načinom, u svim slučajevima, dobiti predikat A. Jer, ako je ∆ sadržano u ćelom obimu B, a Β [u celome obimu] A, i ∆ će isto tako biti sadržano u [celome obimu] A. Ako je, opet, Ε sadržano u celome obimu Γ, a Γ u A, i Ε će, isto tako, biti sadržano u A. Isto važi i ako je silogizam negativan.11

U drugoj figuri može se uzeti kao zaključak silogizma samo ono što potpada pod zaključak.12 Ako A ne pripada nijednom B, a pripada svakom Γ, zaključak će biti da Β ne pripada nijednom Γ. Ako ∆ potpada pod Γ, očevidno je da mu Β ne pripada. Da Β ne pripada onome što potpada pod A, — nije jasno iz silogizma. Međutim, Β ne pripada E, ako Ε potpada pod A. Da Β ne pripada nijednom Γ, dokazano je pomoću silogizma. Ali da Β ne pripada A,13

pretpostavljeno je bez dokaza, i tako ne proizlazi iz silo-gizma da Β ne pripada E.

U partikularnim premisama neće biti nužna dedukcija za stvari koje potpadaju pod zaključak (jer kad je ovaj partikularan, nema silogizma).14 Međutim, za sve stvari koje potpadaju pod srednji termin [postojaće nužna de-dukcija], samo, razume se, ne na osnovi silogizma. Uzmimo, na primer, da A pripada svakom B, a Β ponekom Γ.15 Za ono što se nalazi pod Γ neće biti silogizma; naprotiv, za ono što se nalazi pod Β može biti zaključka, ali to neće biti na osnovi prethodnog silogizma.

Isto je i za druge figure. Nije moguć dokaz termina koji potpada pod zaključak. Međutim, može se dobiti dokaz ο drugom terminu [onome koji je subordiniran srednjem terminu], samo ne na osnovi silogizma, nego na isti način

174

kao što se, u univerzalnim silogizmima, polazeći od nedo-kazane [gornje] premise, dokazuju stvari subordinirane srednjem terminu. Dakle neće biti zaključka ili ako su silogizmi univerzalni ili će ga biti ako su silogizmi parti-kularni.18

Glava d r u g a

[LAŽAN ZAKLJUČAK, IZVEDEN IZ ISTINITIH PREMISA, I ISTINIT ZAKLJUČAK, IZVEDEN IZ LAŽNIH PREMISA — U PRVOJ FIGURI!

Premise koje obrazuju silogizam mogu biti istinite, i mogu biti lažne, i može jedna [od njih] biti istinita, a druga lažna. Međutim, zaključak je, nužnim načinom, ili istinit ili lažan.

Iz istinitih premisa ne može se izvesti lažan zaključak, ali iz lažnih premisa17 može se izvesti istiniti zaključak, — ali ne tako da bude pokazano zašto je nešto istinito, nego samo da je nešto istinito. Jer, „zašto" ne može biti predmet silogizma sa lažnim premisama; uzrok toga biće objašnjen u sledećem18.

Pre svega, iz istinitih premisa ne može biti izveden lažni zaključak. Ovo je jasno iz sledećeg. Ako je nužno da, kad A postoji, Β postoji, nužno je da, kad Β ne postoji, A ne postoji. Prema tome, ako je A istinito, Β je nužnim načinom istinito. U protivnom bi se desilo nemoguće: da ista stvar, u isto vreme, postoji i ne postoji.19

Ali, zato što se stavlja A kao jedan termin, ne srne se misliti da, kad samo jedna stvar postoji, nešto nužnim načinom mora sledovati. Jer, to nije moguće. Ono što nužnim načinom sleduje jeste zaključak, a ovaj postaje samo pomoću najmanje tri termina i dve propozicije ili premise. Shodno tome, ako je istina da A pripada svemu čemu Β pripada, i da Β pripada svemu čemu Γ pripada, — tada, nužnim načinom, A pripada [svemu čemu Γ pri-pada]. Ovo poslednje ne može biti lažno, jer bi inače, u isto vreme, jedno isto jednom subjektu pripadalo i ne bi mu pripadalo. A je, dakle, stavljeno kao jedna stvar, kao dve premise zajedno uzete.

175

To je, dakle, zajednički razlog za sve silogizme [koji daju više od jednog zaključka], — za univerzalne kao i za partikularne. Ali za univerzalne silogizme stvar se može i drukčije obrazložiti.9

Jer sve stvari koje potpadaju bilo pod srednji termin, bilo pod zaključak [upravo pod donji termin zaključka], mogu biti dokazane pomoću istog silogizma, ako su jedne stavljene u srednji termin, a druge u zaključak.

Ako je, na primer,10 zaključak AB dokazan pomoću Γ, — tada sve što potpada pod Β ili Γ mora, nužnim načinom, u svim slučajevima, dobiti predikat A. Jer, ako je ∆ sadržano u celom obimu B, a Β [u celome obimu] A, i ∆ će isto tako biti sadržano u [celome obimu] A. Ako je, opet, Ε sadržano u celome obimu Γ, a Γ u A, i Ε će, isto tako, biti sadržano u A. Isto važi i ako je silogizam negativan."

U drugoj figuri može se uzeti kao zaključak silogizma samo ono što potpada pod zaključak.12 Ako A ne pripada nijednom B, a pripada svakom Γ, zaključak će biti da Β ne pripada nijednom Γ. Ako ∆ potpada pod Γ, očevidno je da mu Β ne pripada. Da Β ne pripada onome što potpada pod A, — nije jasno iz silogizma. Međutim, Β ne pripada E, ako Ε potpada pod A. Da Β ne pripada nijednom Γ, dokazano je pomoću silogizma. Ali da Β ne pripada A,13

pretpostavljeno je bez dokaza, i tako ne proizlazi iz silo-gizma da Β ne pripada E.

U partikularnim premisama neće biti nužna dedukcija za stvari koje potpadaju pod zaključak (jer kad je ovaj partikularan, nema silogizma).14 Međutim, za sve stvari koje potpadaju pod srednji termin [postojaće nužna de-dukcija], samo, razume se, ne na osnovi silogizma. Uzmimo, na primer, da A pripada svakom B, a Β ponekom Γ.15 Za ono što se nalazi pod Γ neće biti silogizma; naprotiv, za ono što se nalazi pod Β može biti zaključka, ali to neće biti na osnovi prethodnog silogizma.

Isto je i za druge figure. Nije moguć dokaz termina koji potpada pod zaključak. Međutim, može se dobiti dokaz ο drugom terminu [onome koji je subordiniran srednjem terminu], samo ne na osnovi silogizma, nego na isti način

kao što se, u univerzalnim silogizmima, polazeći od nedo-kazane [gornje] premise, dokazuju stvari subordinirane srednjem terminu. Dakle neće biti zaključka ili ako su silogizmi univerzalni ili će ga biti ako su silogizmi parti-kularni.18

Glava d r u g a

[LAŽAN ZAKLJUČAK, IZVEDEN IZ ISTINITIH PREMISA, I ISTINIT ZAKLJUČAK, IZVEDEN IZ LAŽNIH PREMISA — U PRVOJ FIGURI]

Premise koje obrazuju silogizam mogu biti istinite, i mogu biti lažne, i može jedna [od njih] biti istinita, a druga lažna. Međutim, zaključak je, nužnim načinom, ili istinit ili lažan.

Iz istinitih premisa ne može se izvesti lažan zaključak, ali iz lažnih premisa17 može se izvesti istiniti zaključak, — ali ne tako da bude pokazano zašto je nešto istinito, nego samo da je nešto istinito. Jer, „zašto" ne može biti predmet silogizma sa lažnim premisama; uzrok toga biće objašnjen u sledećem18.

Pre svega, iz istinitih premisa ne može biti izveden lažni zaključak. Ovo je jasno iz sledećeg. Ako je nužno da, kad A postoji, Β postoji, nužno je da, kad Β ne postoji, A ne postoji. Prema tome, ako je A istinito, Β je nužnim načinom istinito. U protivnom bi se desilo nemoguće: da ista stvar, u isto vreme, postoji i ne postoji.19

Ali, zato što se stavlja A kao jedan termin, ne sme se misliti da, kad samo jedna stvar postoji, nešto nužnim načinom mora sledovati. Jer, to nije moguće. Ono što nužnim načinom sleduje jeste zaključak, a ovaj postaje samo pomoću najmanje tri termina i dve propozicije ili premise. Shodno tome, ako je istina da A pripada svemu čemu Β pripada, i da Β pripada svemu čemu Γ pripada, — tada, nužnim načinom, A pripada [svemu čemu Γ pripada]. Ovo poslednje ne može biti lažno, jer bi inače, u isto vreme, jedno isto jednom subjektu pripadalo i ne bi mu pripadalo. A je, dakle, stavljeno kao jedna stvar, kao dve premise zajedno uzete.

174 175

Isto je i za negativne silogizme; jer iz istinitih premisa ne može se izvesti lažan zaključak.

Ali iz lažnih premisa može se izvesti istinit zaključak, i kad su obe premise lažne, i kad je [lažna] samo jedna od njih. Međutim, u ovom poslednjem slučaju nije svejedno koja se od njih uzima kao lažna u celini;20 ako se, naprotiv, premisa ne uzme kao lažna u celini, tada svaka od dve premise može biti lažna.

Uzmimo da A pripada ćelom Γ, ali da ne pripada nijednom B, a da Β ne pripada Γ.21 To može da bude; na primer, „životinja" ne pripada nijednom „kamenu", a „kamen" [ne pripada] nijednom „čoveku". Ako se sad pretpostavi da A pripada svakom B, a Β svakom Γ, — A će pripadati svakom Γ, tako da će se iz dve lažne premise dobiti istinit zaključak, — pošto je svaki čovek životinja.

Isto važi i kad je premisa negativna. Jer može biti da ni A ni Β ne pripadaju nijednom Γ, a da A pripada svakom B,22 kao, na primer, kad se uzmu isti termini, i kad se stavi „čovek" kao srednji termin. Jer, ni „životinja", ni „čovek" ne pripadaju nijednom „kamenu", ali „životinja" pripada svakom „čoveku". Dakle, ako se uzme da jedan termin ne pripada ničem od onoga čemu pripada,23 a da drugi termin pripada celini onoga čemu ne pripada,24 — tada će se iz dve lažne premise dobiti istinit zaključak.

Sličan zaključak će se izvesti ako se uzmu premise koje su obe delimično lažne.25

Ali, kad se samo jedna od premisa stavi kao lažna, tada, ako je prva premisa lažna u celini — na primer AB [gornja premisa] — zaključak neće biti istinit. Međutim, ako je [lažna u celini] premisa ΒΓ [donja premisa], za-ključak će biti istinit. Potpuno lažnom zovem premisu kontrerno suprotnu istinitoj; tako, na primer, ako je ono što ne pripada ničem uzeto kao da pripada svemu, ili ako je ono što pripada svemu uzeto kao da ne pripada ničem.

Uzmimo da A ne pripada nijednom B, a da Β pripada svakom Γ.2β Ako sad stavim premisu ΒΓ kao istinitu, a premisu AB kao potpuno lažnu — to jest [ako stavim kao

lažnu premisu] da A pripada svakom B, — nemoguće je da zaključak bude istinit. Jer A ne bi pripadalo nijednom Γ, ako je istina da A nije pripadalo ničem čemu je Β pri-padalo, a da je Β pripadalo svakom Γ.

Isto tako nema istinitog zaključka ni ako A pripada svakom B, a Β svakom Γ. Ali dok se premisa ΒΓ stavlja kao istinita, premisa AB stavlja se kao potpuno lažna, — što znači da A ne pripada ničem čemu Β pripada. Dakle, i u ovom slučaju zaključak će biti lažan.27 Jer A će pri-padati svakom Γ ako je istina da A pripada svemu čemu Β pripada, a da Β [pripada] svakom Γ.

Dakle, očevidno je sledeće. Ako je prva premisa pot-puno lažna — bila ona afirmativna ili negativna, — a ako je druga premisa istinita, — neće proizaći istiniti zaključak.

Međutim, ako premisa nije potpuno lažna, dobiće se istiniti zaključak. Ako A pripada svakom Γ i ponekom B, a Β svakom Γ,28 — na primer „životinja" svakom „labudu" i ponekom „belom", a „belo" svakom „labudu", — i ako se pretpostavi da A pripada svakom B, a Β svakom Γ, A će u istini pripadati svakom Γ, zato što je svaki labud životinja. Isto je tako [isti je zaključak] ako je premisa AB negativna.29 Jer, moguće je da A pripada ponekom B, i da ne pripada nijednom Γ, a da Β pripada svakom Γ, — kao na primer da „životinja" pripada ponekom „belom", ali nikakvom „snegu", a da „belo" [pripada] svakom „sne-gu". Ako se sad pretpostavi da A ne pripada nijednom B, a da Β pripada svakom Γ, — A neće pripadati nijednom Γ.

Međutim, u slučaju da se premisa AB uzme kao potpuno istinita, a premisa ΒΓ kao potpuno lažna, dobiće se istiniti silogizam [to jest silogizam sa istinitim zaključ-kom]. Jer, ništa ne stoji na putu da A pripada svakom Β i svakom Γ, mada Β ne pripada nijednom Γ,30 — kao oni rodovi iste vrste koji ne potpadaju jedan pod drugi. Jer, „životinja" pripada i „konju" i „čoveku", ali „konj" ne pripada nijednom „čoveku". Ako se sad uzme da A pri-pada svakom B, a Β svakom Γ, zaključak će biti istinit, mada je premisa Β Γ potpuno lažna.

176 12 Organon 177

Isto važi i kad je premisa AB negativna.31 Jer A može da ne pripada nijednom Β i nijednom Γ, i Β može da ne pripada nijednom Γ, — kao vrsta rodovima iz druge vrste. Jer, „životinja" ne pripada ni „muzici", ni „lekarskoj ve-štini", a ni „muzika" ne pripada „lekarskoj veštini". Ako se, dakle, uzme kao da A ne pripada nijednom B, a kao da Β pripada svakom Γ, zaključak će biti istinit.

Ako premisa ΒΓ nije potpuno, nego samo delimično lažna, zaključak će biti istinit. Jer ništa ne stoji na putu da A pripada ćelom Β i Γ, a da Β pripada ponekom Γ,32 kao vrsta rodu i razlici [specifičnoj diferenciji]. Jer „životinja" pripada svakom „čoveku" i svakom „biću koje hoda nogama" a „čovek" ponekom „biću koje hoda nogama" ali ne svakom „biću koje hoda nogama". Ako se, dakle, A uzme da pripada svakom B, a Β svakom Γ, Α će pripadati svakom Γ, što je istina. Isto važi i ako je negativna premisa AB. Jer A može da ne pripada nijednom Β i nijednom Γ, mada Β pripada ponekom Γ,33 kao vrsta rodu i razlici iz druge neke vrste. Jer, „životinja" ne pripada nikakvoj „mudrosti" i nikakvoj „teorijskoj sposobnosti", ali „mudrost" pripada ponekoj „teorijskoj sposobnosti". Ako se, dakle, stavi da A ne pripada nijednom B, i da Β pri-pada svakom Γ, A neće pripadati nijednom Γ, — što je u navedenom primeru istina.

U partikularnim silogizmima, kad je prva premisa potpuno lažna a druga istinita, zaključak može biti istinit, a isto je tako kad je prva premisa delimično lažna, a druga istinita, ili kad je prva istinita, a partikularna lažna, ili, najzad, kad su obe [premise] lažne.

Jer, ništa ne stoji na putu da A ne pripada nijednom B, i da pripada ponekom Γ, a Β ponekom Γ,34 kao što „životinja" ne pripada nijednom „snegu", ali pripada ponekom „belom", a kao što „sneg" pripada ponekom „belom". Ako se sad stavi za srednji termin „sneg", a za gornji „životinja", i ako se uzme kao da A prepada svakom B, a kao da Β pripada ponekom Γ, — tada je premisa AB potpuno lažna, premisa ΒΓ je istinita, a zaklju-čak je istinit. Isto važi ako je premisa AB negativna. Jer,

A može da pripada ćelom B, a da ne pripada ponekom Γ; međutim Β može pripadati ponekom Γ.35 Tako, na primer, životinja" pripada svakom „čoveku", ali ne sleduje po-nekom „belom", a „čovek" pripada ponekom „belom". Ako se „čovek" stavi kao srednji termin, i ako se uzme da A ne pripada nijednom B, a da Β pripada ponekom Γ, — zaključak će biti istinit, mada je premisa AB potpuno lažna.

Ako je premisa AB delimično lažna, zaključak će biti istinit. Jer ništa ne stoji na putu da A pripada i Β i ponekom Γ, a da Β pripada ponekom Γ,3β — kao, na primer, da „životinja" pripada ponekom „lepom" i ponekom „ve-likom", a da „lepo" pripada ponekom „velikom". Ako se sad uzme da A pripada svakom B, a Β ponekom Γ, tada će premisa AB biti delimično lažna, premisa Β Γ istinita, a zaključak istinit. Isto važi ako je premisa AB negativna. Jer, za dokaz biće isti termini, raspoređeni na isti način.87

Ako je, opet, premisa AB istinita, a premisa ΒΓ lažna, zaključak će biti istinit. Jer, ništa ne stoji na putu da A pripada ćelom Β i ponekom Γ, a da Β ne pripada nijednom Γ,38 — kao što, na primer. „životinja pripada svakom „labudu" i ponekom „crnom", iako „labud" ne pripada nijednom „crnom". Ako se sad stavi da A pripada svakom B, a Β ponekom Γ, — zaključak će biti istinit, dok je pre-misa ΒΓ lažna. Isti je zaključak ako se uzme da je premisa AB negativna. Jer moguće je da A ne pripada nijednom B, i da ne pripada ponekom Γ, i da Β ne pripada nijednom Γ,39 — kao, na primer, vrsta rodu druge neke vrste i akci-denciji svojih sopstvenih rodova. Jer „životinja" ne pri-pada nijednom „broju" i ne pripada ponekom „belom", a „broj" ne pripada nijednom „belom". Ako se sad kao srednji termin stavi „broj", i ako se uzme da A ne pripada nijednom B, a da Β pripada ponekom Γ; tada A neće pripadati ponekom Γ, što je bilo istinito. I premisa AB je istinita, a premisa ΒΓ lažna.

I, ako je premisa AB delimično lažna, a premisa ΒΓ lažna, — zaključak će biti istinit. Jer, ništa ne stoji na putu da u svakoj premisi A pripada ponekom Β i ponekom

178 12* 179

Γ, a da B ne pripada nijednom Γ,40 — kao kad je Β kon-trerno suprotno Γ, i kad su oba akcidencije iste vrste. Jer, „životinja" pripada ponekom „belom" i ponekom „cr-nom", ali „belo" ne pripada nijednom „crnom". Ako se sad uzme da A pripada svakom B, a Β ponekom Γ, — zaključak će biti istinit. Ali isto je tako kad se premisa AB uzme kao negativna, — jer će isti termini, raspoređeni na isti način, služiti za dokaz.41

I kad su obe premise lažne, zaključak će biti istinit. Jer, moguće je da A ne pripada nijednom B, a da pripada ponekom Γ, dok Β ne pripada nijednom Γ,42 — kao, na primer, vrsta rodu druge neke vrste i akcidenciji svojih sopstvenih rodova. Jer, „životinja" ne pripada nijednom „broju", ali pripada ponekom „belom", a „broj" ne pri-pada nijednom „belom". Ako se sad pretpostavi da A pripada svakom B, a Β ponekom Γ, zaključak će biti isti-nit, dok su obe premise lažne. Isto važi kad je premisa AB negativna. Jer, ništa ne stoji na putu da A pripada ćelom B, a da ne pripada ponekom Γ, i da Β ne pripada nijednom Γ,43 — na primer, da „životinja" pripada svakom „labudu", a ne pripada ponekom „crnom", a da „labud" ne pripada nijednom „crnom". Ako se uzme da A ne pripada nijednom B, a da Β pripada ponekom Γ, Α neće pripadati ponekom Γ. Tako je zaključak istinit, ali su premise lažne.

Glava t r e ć a

[ISTINIT ZAKLJUČAK IZVEDEN IZ LAŽNIH PREMISA U DRUGOJ FIGURI]

U srednjoj [drugoj] figuri moguće je u svima formama i slučajevima iz lažnih premisa izvesti istiniti zaključak, — bilo da se obe premise stave kao potpuno lažne, ili svaka od njih samo kao delimično lažna; ili da se jedna od njih uzme kao istinita, a druga kao potpuno lažna — pa ma koja se od njih stavila kao lažna; — ili bilo da su obe pre-mise delimično lažne; ili da je jedna potpuno istinita, a druga delimično lažna; ili da je jedna potpuno lažna, a

druga delimično istinita; i da to važi kako u univerzalnim tako i u partikularim silogizmima.

Jer, ako A ne pripada nijednom B, a pripada svakom Γ,44 — ako „životinja" ne pripada nijednom „kamenu", a pripada svakom „konju", — kad se premise stave na kontrerno suprotni način, i kad se uzme da A pripada svakom B, a da ne pripada nijednom Γ, — tada će se iz potpuno lažnih premisa dobiti istiniti zaključak. Isto je tako ako A pripada svakom B, a ne pripada nijednom Γ, — jer će silogizam biti isti.45

Tako je opet i ako je jedna premisa potpuno lažna, a druga potpuno istinita. Naime ništa ne stoji na putu da A pripada svakom Β i svakom Γ, ali da Β ne pripada nijednom Γ,46 kao vrsta svojim rodovima koji ne potpa-daju jedan pod drugi. Jer, „životinja" pripada svakom „konju" i svakom „čoveku", a nijedan „čovek" nije „konj". Ako se uzme da „životinja" pripada jednome potpuno, a drugome nikako, — tada će jedna premisa biti potpuno lažna, a druga potpuno istinita, a zaključak će biti istinit, ma u koju premisu da se stavi negacija.

Isto će biti i kad je jedna premisa delimično lažna, a druga potpuno istinita. Jer, moguće je da A pripada po-nekom Β i svakom Γ, ali da Β ne pripada nijednom Γ.47

Tako „životinja" pripada ponekom „belom" i svakom „gavranu", a „belo" ne pripada nijednom „gavranu". Ako se sad uzme da A ne pripada nijednom B, ali da pripada svakom Γ, tada je premisa AB delimično lažna, premisa ΑΓ je potpuno istinita, i zaključak je istinit. Isto je i kad se negativna premisa premesti, jer će se dokaz izvesti po-m°ću istih termina.48 Isto je i kad je afirmativna premisa delimično lažna, a negativna potpuno istinita. Jer, ništa ne stoji na putu da A pripada ponekom B, ali da ne pripada ćelom Γ, a da Β ne pripada nijednom Γ,49 kao što, na Primer, „životinja" pripada ponekom „belom", a ne pri-pada nijednoj „smoli", i kao što „belo" ne pripada ni jednoj „smoli". Dakle, ako se uzme da A pripada ćelom ΰ> a da ne pripada nijednom Γ, tada je premisa AB deli-

180 181

mično lažna, premisa ΑΓ potpuno istinita, a zaključak je istinit. I kad su obe premise delimično lažne, zaključak može biti

istinit. Jer, moguće je da A pripada ponekom Β i ponekom Γ, a da Β ne pripada nijednom Γ50; kao, na primer, da „ životinja" pripada ponekom „belom" i ponekom „crnom", a da „belo" ne pripada nijednom „crnom". Ako se uzme da A pripada svakom B, a da ne pripada nijednom Γ, — obe premise biće delimično lažne, a zaključak će biti istinit. Isto će biti i kad se premesti negativna premisa, za šta se dokaz izvodi pomoću istih termina.81

Očevidno je da se ovo [što smo izložili] primenjuje i na partikularne silogizme. Jer, ništa ne stoji na putu da A pripada svakom Β i ponekom Γ, a da Β ne pripada ponekom Γ,52 — kao, na primer, da „životinja" pripada svakom „čoveku" i ponekom „belom", a da „čovek" ne pripada ponekom „belom". Ako se sad stavi da A ne pripada nijednom B, a da pripada ponekom Γ, — tada je univerzalna premisa potpuno lažna, partikulama premisa je istinita, a zaključak je istinit.

Isto je tako kad je premisa AB negativna. Naime moguće je da A ne pripada nijednom B, i da ne pripada ponekom Γ, a da Β ne pripada ponekom Γ,53 — kao, na primer, kad „životinja" ne pripada nijednom „neodu-hovljenom" i ne pripada ponekom „belom", tada i ,,neo-duhovljen" neće pripadati ponekom „belom". Ako se sad stavi da A pripada svakom B, a da ne pripada ponekom Γ, tada je univerzalna premisa AB potpuno lažna, premisa ΑΓ je istinita, a zaključak je istinit.

Zaključak je istinit i kad se univerzalna premisa stavi kao istinita, a partikulama kao lažna. Jer, ništa ne stoji na putu da A ne sleduje ni B, ni Γ, a da, međutim, Β ne pripada ponekom Γ,54 — kao, na primer, da „životinja" ne pripada nijednom „broju" i nijednom „neoduhovljenom", a da „broj" ne sleduje ponekom „neoduhovljenom". Ako se sad stavi da A ne pripada nijednom B, a da pripada ponekom Γ, zaključak će biti istinit, univerzalna premisa istinita, a partikulama lažna. Isto je i kad je premisa

univerzalno uzeta afirmativna. Jer, moguće je da A pripada [u isto vreme] i svakom Β i Γ, ali da Β ne sleduje ponekom Γ,55 — kao, na primer, vrsta rodu i razlici. Jer, „životinja" sleduje svakom „čoveku" i „koji hoda nogama", u njenom ćelom obimu, — ah" „čovek" ne sleduje svakom „koji hoda nogama". Ako se sad uzme da A pripada svakom B, a da ne pripada ponekom Γ, — tada je univerzalna premisa istinita, partikulama lažna, a zaključak istinit.

Isto tako jasno je da zaključak može biti istinit i kad su obe premise lažne, jer je moguće da A [u isto vreme] pripada svakom Β i Γ, dok Β ne sleduje ponekom Γ.6· Jer, ako se uzme da A ne pripada nijednom B, a da pripada ponekom Γ, premise su obe lažne, a zaključak je istinit. Isto je tako kad je univerzalna premisa afirmativna, a partikulama negativna. Jer, moguće je da A ne sleduje nijednom B, a da sleduje svakom Γ, i da Β ne pripada ponekom Γ," — kao, na primer, da „životinja" ne sleduje nikakvoj „nauci", ali da sleduje svakom „čoveku", a da i „nauka" ne sleduje svakom „čoveku". Ako se, sad, uzme da A pripada svakom B, ali da ne sleduje ponekom Γ, premise su lažne, ali je zaključak istinit.

Glava č e t v r t a

[ISTINIT ZAKLJUČAK IZVEDEN IZ LAŽNIH PREMISA U TREĆOJ SILOGISTIČKOJ FIGURI]

I u poslednjoj [trećoj] figuri može se iz lažnih premisa izvesti istiniti zaključak. To biva kad su obe premise potpuno lažne; ili kad je svaka od njih samo delimično lažna; i kad je jedna potpuno istinita, a druga [potpuno] lažna; zatim to biva i kad je jedna samo delimično lažna, a druga potpuno istinita, i obrnuto, — najzad, to biva i u svim drugim slučajevima u kojima je moguće premestiti premise.

Jer, ništa ne stoji na putu da ni A ni Β ne pripadaju nijednom Γ, a da A pripada ponekom B.58 Tako, na pri-mer> ni „čovek", ni „koji hoda nogama" ne sleduje ni-

182 183

jednom „bezduševnom", dok „čovek" pripada ponekom „koji hoda nogama". Ako se uzme da A i Β pripadaju svakom Γ, premise su potpuno lažne, ali je zaključak istinit. Isto je i kad je jedna premisa negativna, a druga afirmativna. Jer, moguće je da Β ne pripada nijednom Γ, da A pripada svakom Γ, i da A ne pripada ponekom B.M

Tako, na primer, [moguće je] da „crno" ne pripada ni-jednom „labudu", da „životinja" pripada svakom „la-budu", a da „životinja" pripada ponekom „crnom". Dakle, ako se uzme da Β pripada svakom Γ, a da A ne pripada nijednom Γ, tada A neće pripadati ponekom Β. Ι tako je zaključak istinit, ali su premise lažne.

I ako je svaka premisa delimično lažna, zaključak će biti istinit. Jer, ništa ne stoji na putu da i A i Β pripadaju ponekom Γ, a da A pripada ponekom B,*° — tako, na primer, da „belo" i „lep" pripadaju ponekoj „životinji", a „belo" ponekom „lepom". Ako se uzme da A i Β pri-padaju svakom Γ, premise su delimično lažne, ali je zaklju-čak istinit. Isto je i kad je premisa ΑΓ stavljena kao nega-tivna. Jer, ništa ne stoji na putu da A ne pripada ponekom Γ, a da Β pripada ponekom Γ, dok A ne pripada svakom Β.β1 Tako, na primer, [ništa ne stoji na putu] da „belo" ne pripada ponekoj „životinji", da „lep" pripada ponekoj „životinji", a da „belo" ne pripada svakom „lepom". Dakle, ako se uzme da A ne pripada nijednom Γ, a da Β pripada svakom Γ, tada su obe premise delimično lažne, ali je zaključak istinit.

Isto je i ako je jedna premisa stavljena kao potpuno lažna, a druga kao potpuno istinita. Moguće je da A i Β sleduju svakom Γ, ali da A ne pripada ponekom B.fi2 Tako, na primer, [moguće je] da „životinja" i „belo" sleduju svakom „labudu", iako životinja" ne pripada svakom „belom". Kad se stave ovi termini, i kad se pretpostavi da Β pripada ćelom Γ, i da A ne pripada ćelom Γ, — pre-misa ΒΓ biće potpuno istinita, premisa ΑΓ potpuno lažna, a zaključak [će biti] istinit. Isto je i ako je premisa ΒΓ lažna, a premisa ΑΓ istinita.63 Za dokaz mogu biti upo-trebljeni isti termini: „crn", „labud", „bezduševan".

Ali isto je tako kad se obe premise stave kao afir-mativne. Jer, ništa ne stoji na putu da Β sleduje svakom Γ a da A ne pripada celom Γ, ali da A pripada ponekom B.64 Tako, na primer, [ništa ne stoji na putu] da „živo-tinja" pripada svakom „labudu", da „crno" ne pripada nijednom „labudu", a da „crno" pripada ponekoj „živo-tinji". Ako se uzme da A i Β pripadaju svakom Γ, premisa ΒΓ je potpuno istinita, premisa ΑΓ je potpuno lažna, a zaključak je istinit. Isto je tako, ako je premisa ΑΓ uzeta kao istinita; dokaz se može izvesti pomoću istih termina.65

Isti je zaključak i ako je jedna od premisa potpuno istinita, a druga delimično lažna. Jer, moguće je da Β pripada svakom Γ, a A ponekom Γ, a da A pripada po-nekom B.66 Tako, na primer, [moguće je] da „dvonožni" pripada svakom „čoveku", da „lep" ne pripada svakom „čoveku", a da „lep" pripada ponekom „dvonošcu". Ako se uzme da A i Β pripadaju ćelom Γ, premisa ΒΓ je pot-puno istinita, premisa ΑΓ delimično lažna, a zaključak je istinit. Isto je tako i ako se stavi da je premisa ΑΓ istinita, a premisa ΒΓ delimično lažna.67 Jer, kad se isti termini pre-meste,68 dokaz će biti moguće izvesti. Isto je i ako je jedna premisa negativna, a druga afirmativna.69 Jer moguće je da Β pripada svakom Γ, a A ponekom Γ, i — kad su termini tako stavljeni — da A ne pripada svakom Β. Ι pošto je tako, ako se sad uzme da Β pripada svakom Γ, a da A ne pripada nijednom Γ, — negativna premisa je delimično lažna, a druga je potpuno istinita, kao [što je] i zaključak [potpuno istinit]. Sad opet, pošto je dokazano da, kad A ne pripada nijednom Γ, a kad Β pripada po-nekom Γ, moguće je da A ne pripada ponekom B, — jasno je da ako je premisa ΑΓ potpuno istinita, a premisa ΒΓ delimično lažna, zaključak može biti istinit.70 Ako se uzme da A ne pripada nijednom Γ, a da Β pripada sva-kom Γ, — premisa ΑΓ je potpuno istinita, a premisa ΒΓ delimično lažna.

Jasno je da se, i u partikularnim silogizmima, u svim slučajevima, iz lažnih premisa može izvesti istiniti zaklju-čak. Treba uzeti iste termine kao kad su premise univer-

184 185

zalne, — afirmativne termine u afirmativnim silogizmima, a negativne u negativnim silogizmima. Jer pri izboru termina ne čini razliku da li se umesto univerzalno-negativne premise uzima univerzalno-afirmativna, ili se umesto parti-kularne uzima univerzalna.71 Isto je i sa negativnim propozicijama.72

Očevidno je, dakle, da — ako je zaključak lažan — propozicije od kojih polazi zaključivanje treba nužnim načinom da budu lažne, bilo sve, bilo samo neke. Međutim, kad je zaključak istinit, nije nužno da premise budu istinite, — bilo da je u pitanju samo jedna ili sve premise. Ali i kad nijedna od premisa nije istinita, zaključak može biti istinit, samo ne nužnim načinom. Razlog tome [što zaključak nije nužan, kad su premise lažne] jeste taj što kad se dve stvari uzajamno tako odnose, da kad jedna postoji, druga nužnim načinom postoji, tada, kad druga ne postoji, ni prva neće postojati. Međutim ako druga postoji, prva ne postoji nužnim načinom.

Ali je nemoguće da postojanje i nepostojanje iste stvari nužnim načinom povlači za sobom postojanje iste stvari. Mislim, na primer, da je nemoguće da belina A nužnim načinom povlači za sobom veličinu B, i da ne-belina A nužnim načinom povlači za sobom veličinu B. Ako belina ovoga A nužnim načinom povlači za sobom veličinu ovoga B, a ako veličina Β povlači za sobom ne-belinu Γ, tada je nužno da, ako je A belo, Γ ne bude belo. I ako, kad su data dva termina, postojanje jednog povlači za sobom nužnim načinom postojanje drugog, nužno je da ne-postojanje jednog povlači za sobom ne-postojanje drugoga, na primer A. Ako Β nije veliko, A ne može biti belo. Ali ako je, kad A nije belo, nužno da Β bude veliko, — tada sleduje nužnim načinom da, pošto Β nije veliko, samo to Β jeste veliko. Ali to je nemoguće. Jer, ako Β nije veliko, A nužnim načinom neće biti belo. Ako sad, u slu-čaju da ovo poslednje nije belo, Β mora biti veliko, izlazi da, ako Β nije veliko, ono je veliko, — kao da je to dokazano pomoću tri termina.73

186

Glava peta

[KRUŽNI DOKAZ U PRVOJ FIGURI]

Kružan i recipročan dokaz sastoji se u tome da se, iz zaključka i iz jedne od premisa čiji je predikat konver-tiran, izvede druga premisa koju smo postavili u prvom silogizmu.74 Uzmimo, na primer, da treba dokazati da A pripada svakom Γ, i da je to dokazano pomoću B; i da zatim treba dokazati da A pripada B, — kad se uzme da A pripada Γ, a Γ da pripada B, i tako da i A pripada B. Međutim, u prvom silogizmu uzeta je konvertirana propozicija, naime, da Β pripada Γ. Ili uzmimo da treba dokazati da Β pripada Γ, i da se uzme da A pripada Γ — što je bio zaključak [prvog silogizma], a da Β pripada A. Međutim, u prvom silogizmu bila je uzeta konvertirana propozicija, — naime, da A pripada B.

Ali drukčije recipročni dokaz nije moguć. Jer ako se uzme neki drugi srednji termin,75 dokaz nije više kružan, jer nijedna od uzetih propozicija nije ista kao ranije.

Ako je to jedan od termina prvog silogizma [koji je stavljen kao srednji termini, tada, nužnim načinom, samo jedna od premisa prvog silogizma [može biti uzeta u drugom silogizmu]. Naime ako bi se uzele dve [premise], zaključak bi bio isti, — međutim on treba da bude različit.76 Kad termini nisu konvertibilni, jedna od premisa iz kojih proizlazi silogizam jeste nedokazana.77 Naime, ne može se dokazati pomoću ovih termina da treći termin pripada srednjem ili srednji prvom.

Kad su u pitanju konvertibilni termini, recipročni dokaz je moguć za sve, kao, na primer, kad se A i Β i Γ međusobno konvertiraju. Uzmimo da je propozicija ΑΓ dokazana pomoću B, koji je uzet kao srednji termin,78 a opet propozicija AB pomoću zaključka i pomoću kon-vertirane premise ΒΓ,79 i isto tako propozicija ΒΓ pomoću zaključka i pomoću konvertirane premise AB.80 Ali treba dokazati premisu ΓΒ i premisu BA. Jer, samo te premise upotrebili smo bez dokaza. Ako se stavi da Β pripada svakom Γ, a Γ svakom A, dobiće se silogizam od Β na

187

A. Ako se, opet, uzme da Γ pripada svakom A, a da A pripada svakom B, tada nužnim načinom Γ pripada svakom B. U oba ova silogizma, premisa ΓΑ bila je uzeta bez dokaza, jer su druge premise bile dokazane. Tako, ako dokažemo i tu premisu, sve će druge biti recipročno dokazane. Ako se sad uzme da Γ pripada svakom B, a Β svakom A, obe te premise bile su dokazane i, nužnim načinom, Γ pripada A. Jasno je, dakle, da je samo tada kad su termini konvertibilni, moguć kružni i recipročni dokaz, (dok u drugim slučajevima stoji onako kako je ranije rečeno).81 Ali događa se ovde [u ovim poslednjim silogizmima] da mi dokazano upotrebljavamo kao dokaz. Jer, dokazuje se Γ ο Β, i Β ο Α, na osnovu pretpostavke da Γ važi ο A, a Γ je dokazano ο Α pomoću tih istih premisa, tako da zaključak upotrebljavamo kao dokaz.

U negativnim silogizmima82 recipročan dokaz izvodi se na sledeći način. Uzmimo da Β pripada svakom Γ, a da A ne pripada nijednom B; zaključak je da A ne pripada nijednom Γ. Ako treba zaključiti da A ne pripada nijednom B,83 — Što je ranije bilo pretpostavljeno, — A neće pripadati nijednom Γ, a Γ će pripadati svakom B, jer je tako premisa konvertirana. Ali ako iz toga treba izvesti zaključak da Β pripada Γ, tada se propozicija AB ne može više konvertirati na isti način kao ranije, jer su iste premise: „B ne pripada nijednom A" i: „A ne pripada nijednom B". Međutim treba uzeti da Β pripada svemu čemu nijedno A ne pripada.

Uzmimo da A ne pripada nijednom Γ, što je ranije bilo zaključeno, i da Β pripada svemu čemu nijedno A ne pripada. Dakle, nužno je da Β pripada svakom Γ. Prema tome, svaka od tri date premise postala je zaključak, a to je kružni dokaz, koji se sastoji u tome da se uzme zaključak i jedna premisa, da bi se tako izvela druga premisa.

U partikularnim silogizmima univerzalna premisa ne može se dokazati pomoću drugih; međutim, partikularna premisa može [biti dokazana]. Jasno je da se univerzalna premisa ne može dokazati. Jer univerzalno se dokazuje univerzalnim propozicijama. Međutim, zaključak nije opšti,

188

a dokaz mora biti izveden iz zaključka i iz druge premise. Sem toga, konverzijom druge premise ne dobija se uopšte nikakav silogizam, jer na taj način obe premise postaju partikularne.84 A partikularna premisa može biti dokazana. Uzmimo da je A dokazano ο ponekom Γ pomoću B.85 Ako se stavi da Β pripada svakom A, i ako zaključak ostane, Β će pripadati ponekom Γ. Naime, dobija se prva figura, i A kao srednji termin.

Ali ako je silogizam negativan,86 ne može se dokazati univerzalna premisa iz ranije navedenog razloga.87 Međutim, može se dokazati partikularna premisa, ako se kon-vertira premisa AB na isti način kao u univerzalnim silogizmima, — pomoću pretpostavke da Β pripada parti-kularnom terminu, dok mu je A partikularno negirano. Na drugi način ne dobija se nikakav silogizam, zato što je partikularna premisa negativna.

Glava š e s t a [KRUŽNI

DOKAZ U DRUGOJ FIGURI]

U drugoj figuri88 afirmativna propozicija ne može se dokazati na ovaj način, ali negativna može. Afirmativna propozicija se ne dokazuje, jer obe premise nisu afirma-tivne. Jer, zaključak je negativan,89 a afirmativna propozicija je, kao što smo videli, dokazana samo ako su obe premise afirmativne.

Negativna premisa dokazuje se na sledeći način.90

Uzmimo da A pripada svakom B, a da ne pripada nijednom Γ. Zaključak će biti da Β ne pripada nijednom Γ. Ako se uzme da Β pripada svakom A, tada, nužnim načinom, A ne pripada nijednom Γ. Jer, u tom slučaju dobija se druga figura, a srednji termin je B. Ako je premisa AB stavljena kao negativna, a druga [premisa] kao afirmativna, dobija se prva figura.01 Jer, Γ pripada svakom A, i Β ne pripada nijednom Γ, tako da Β ne pripada nijednom A. Dakle, A ne pripada ni B. Pomoću zaključka i samo jedne premise ne dobija se silogizam, — ali ako se doda druga jedna premisa, dobiće se silogizam.

189

Ako silogizam nije univerzalan,02 univerzalna premisa ne može se dokazati, iz istoga razloga koji smo ranije naznačili,93 — međutim, partikularna premisa može se do-kazati, u slučaju kad je univerzalna premisa afirmativna.

Uzmimo da A pripada svakom B, a da ne pripada ponekom Γ; zaključak je ΒΓ.94 Ako se sad uzme da Β pripada svakom A, a da ne pripada ponekom Γ, Α neće pripadati ponekom Γ, pošto je Β srednji termin.

Međutim, ako je univerzalna premisa negativna,95

premisa ΑΓ neće biti dokazana konverzijom AB. Naime, tada će biti negativne ili obe premise, ili jedna od njih,9" a to znači da se neće dobiti silogizam. Ali dokaz će biti isti kao u univerzalnim silogizmima, ako se stavi da A pripada partikularnom terminu kome je Β partikularno negiran.

Glava sedma

[KRUŽNI DOKAZ U TREĆOJ FIGURI]

U trećoj figuri, kad su obe premise univerzalno uzete, one se ne mogu uzajamno dokazati. Jer, univerzalno se dokazuje pomoću univerzalnih premisa, dok je, u ovoj figuri, zaključak uvek partikularan. Jasno je, dakle, da je potpuno nemoguće dokazati pomoću ove figure univer-zalnu premisu.

Ako je jedna premisa univerzalna, a druga parti-kularna, dokaz će biti čas moguć, čas nemoguć. Kad su obe premise afirmativne, i kad se univerzalna premisa odnosi na donji krajnji termin, dokaz će biti moguć.97

Međutim, ako se univerzalna premisa odnosi na drugi [gornji] krajnji termin, dokaz neće biti moguć.98

Uzmimo da A pripada svakom Γ, a Β ponekom Γ, — zaključak je propozicija AB. Ako se pretpostavi da Γ pripada svakom A, dokazano je da Γ pripada ponekom B, ali nije dokazano da Β pripada ponekom Γ. Ako Γ pripada ponekom B, tada treba, nužnim načinom, da i Β pripada ponekom Γ. Ali nije isto reći: „ovo pripada onom",

i: , ono pripada ovom". Treba još dodati da ako „ovo" pripada „onom", partikularno uzetom, — „ono" pripada ovom", partikularno uzetom. Ali ako se to pretpostavi, silogizam više ne proizlazi samo iz zaključka i iz druge premise.

Ali ako Β pripada svakom Γ, a A ponekom Γ, može se dokazati propozicija ΑΓ, kad se uzme da Γ pripada svakom B, a A ponekom B.99 Ako Γ pripada svakom B, a A ponekom B, tada, nužnim načinom, A pripada ponekom Γ, a srednji termin je B.

Ali kad je jedna premisa afirmativna, a druga nega-tivna, i kad je afirmativna [premisa] univerzalna, druga premisa može biti dokazana.100 Uzmimo da Β pripada svakom Γ, a da A ne pripada ponekom Γ; zaključak je da A ne pripada ponekom B. Ako se pretpostavi da Γ pripada svakom B, nužno je da A ne pripada ponekom Γ, — a Β je srednji termin.

Međutim, kad je negativna premisa univerzalna,101

druga premisa nije dokazana, sem u slučaju da se postupi kao gore, — naime, ako se uzme da „ono" pripada parti-kularnom terminu kome je „ovo" partikularno negirano. Ako, na primer, A ne pripada nijednom Γ, i ako Β pri-pada ponekom Γ, zaključak je: A ne pripada ponekom B. Ako se uzme da Γ pripada partikularnom terminu kome je A partikularno negirano, — tada je nužno da Γ pripada ponekom B. Drukčije nije moguće, konverzijom univer-zalne premise, dokazati drugu premisu, jer nikako drukčije ne može se dobiti silogizam.102

Jasno je, dakle, da se u prvoj figuri recipročni [uza-jamni] dokaz izvodi pomoću treće i pomoću prve figure, — naime, ako je zaključak afirmativan, pomoću prve figure, a ako je negativan, pomoću poslednje, — pošto se [u tom slučaju] pretpostavilo da „ono" pripada svemu čemu se „ovo" univerzalno odriče.

U srednjoj [drugoj] figuri, kad je silogizam univerza-lan, dokaz se izvodi pomoću same te figure i pomoću prve figure. A ako je silogizam partikularan, tada se [dokaz] iz-

190 191

vodi pomoću same druge figure, i pomoću poslednje [treće]. U trećoj figuri dokaz se uvek izvodi pomoću same te figure. Jasno je da u trećoj i u srednjoj figuri silogizmi koji nisu dobijeni pomoću samih ovih figura — ili nisu sposobni za kružni dokaz, ili su nesavršeni.

Glava osma

[KONVERZIJA SILOGIZAMA PRVE FIGURE]

Konvertirati silogizam znači promeniti zaključak u njegovu suprotnost, i postaviti silogizam, da bi se utvrdilo da gornji krajnji termin neće pripadati srednjem terminu, ili da srednji termin neće pripadati donjem krajnjem ter-minu.103 Jer, kad je zaključak bio konvertiran, i kad jedna premisa ostaje, nužno je da se druga [premisa] pobije, jer ako ona važi, važiće i zaključak.104

Ali postoji razlika u tome, da li se zaključak konver-tira na kontradiktorni ili na kontrerni način. Jer, ne dobija se isti silogizam ako se konverzija izvrši na jedan ili na drugi način, kao što će biti jasno iz sledećeg. Nazivam „kontradiktorno suprotnim": „svakom" i „ne svakom", kao i: „ponekom" i „nijednom" [ne pripadati]; međutim, nazivam „kontrerno suprotnim": „svakom" i „nijednom", kao i „ponekom" i „ponekom... ne" [pripadati].

Pretpostavimo da je dokazano A ο Γ, pomoću srednjeg termina B.105 Ako se uzme da A ne pripada nijednom Γ, ali da pripada svakom B, — tada Β neće pripadati nijed-nom Γ.1061 ako A ne pripada nijednom Γ, i ako Β pripada svakom Γ, zaključak će biti da A ne pripada ponekom B, a nikako da A ne pripada nijednom B,107 — pošto se [kao što smo videli] univerzalno ne dokazuje pomoću poslednje figure. Uopšte, nije moguće pobiti univerzalno pomoću konverzije premisu koja se odnosi na gornji krajnji termin. Jer, ona se uvek pobija pomoću treće figure, pošto obe premise treba nužnim načinom postavljati u odnosu na donji krajnji termin.

Isto važi i ako je silogizam negativan. Pretpostavimo da je pomoću Β dokazano da A ne pripada nijednom

Γ.108 Ako se pretpostavi da A pripada svakom Γ i da ne pripada nijednom B, tada Β neće pripadati nijednom Γ.109

Ako A i Β pripadaju svakom Γ, Α će pripadati ponekom B. Ali [u ranijem silogizmu] ono nije pripadalo nijednom Γ.110

Ako je zaključak kontradiktorno konvertiran, silo-gizmi će biti kontradiktorni, a ne univerzalni. Jer, postaje jedna partikularna premisa, a tako će i zaključak biti partikularan. Uzmimo da je silogizam afirmativan,111 i da je konvertiran kao što smo rekli. Ako A ne pripada pone-kom Γ, ali pripada svakom B, — Β neće pripadati po-nekom Γ.112 Ako A ne pripada ponekom Γ, i ako Β pri-pada Γ, A neće pripadati ponekom Γ.113 Isto je i kad je silogizam negativan.114 Naime, ako A pripada ponekom Γ, a ne pripada nijednom B, zaključak je da Β neće pripadati ponekom Γ, a [nije zaključak] da Β neće pripadati nijed-nom Γ.115 Ako A pripada ponekom Γ, a Β svakom Γ — kao što se postavilo u početku — A će pripadati ponekom B.m

U partikularnim silogizmima, kad je zaključak kontra-diktorno konvertiran, obe premise su pobijene, a kad je kontrerno [konvertiran], nijedna [nije pobijena]. Jer, ovde ne proizlazi više, kao u univerzalnim silogizmima, pobi-janje u kome zaključak, dobijen konverzijom, nije uni-verzalan, nego ovde uopšte nema pobijanja.

Uzmimo da je dokazano da A pripada ponekom Γ.117

Ako se stavi da A ne pripada nijednom Γ, i da Β pripada ponekom Γ, A neće pripadati ponekom B.118 I ako A ne pripada nijednom Γ, a pripada svakom B, — tada Β neće pripadati nijednom Γ.119 Tako bivaju pobijene obe premise. Međutim, ako je zaključak bio kontrerno konvertiran, nijedna premisa neće biti pobijena. Jer, ako A ne pripada ponekom Γ, ali pripada svakom B, — tada Β neće pripa-dati ponekom Γ.120 Ali time još nije pobijena prvobitna premisa. Jer Β može [u isto vreme] da pripada ponekom Γ, i da ne pripada ponekom Γ. Za univerzalnu premisu AB nema uopšte nikakvog silogizma [koji bi je pobio]. Naime, ako A ne pripada ponekom Γ, a ako Β pripada ponekom Γ, nijedna od dve premise nije univerzalna.

192 13 Organon 193

Isto važi i ako je silogizam negativan. Ako se uzme da A pripada svakom Γ, obe premise su pobijene, a ako se uzme da A pripada ponekom Γ, nijedna od njih nije pobijena. Dokaz je isti [kao ranije].

Glava d e v e t a

[KONVERZIJA SILOGIZAMA DRUGE FIGURE]

U drugoj figuri ne može se pobiti njenom kontrernom suprotnošću premisa koja se odnosi na gornji krajnji termin, — ma kakva se konverzija uzela. Jer, uvek se dobija konkluzija u trećoj figuri, a [kao što smo videli] u toj figuri ne postoji univerzalan silogizam.

Međutim, drugu premisu možemo pobiti na način sličan onome kojim je konverzija učinjena. Kad kažem: sličnim načinom, podrazumevam da, ako se konverzija zaključka vrši kontremo, pobijanje će se vršiti kontrerno, a ako se konverzija vrši kontradiktorno, pobijanje će se vršiti kontradiktorno. Pretpostavimo da A pripada svakom B, i da ne pripada nijednom Γ, — tada se dobija zaključak ΒΓ.121 Ako se sad uzme da Β pripada svakom Γ, i ako [propozicija] AB ostaje, A će pripadati svakom Γ. Jer, dobija se prva figura.122

Ako Β pripada svakom Γ, i ako A ne pripada nijednom Γ, A ne pripada ponekom B, — tako je dobijena poslednja [treća] figura.123 Ali ako je zaključak ΒΓ kontradiktorno konvertiran, premisa AB biće dokazana [upravo: pobijena] na isti način [kao ranije], a premisa ΑΓ biće kontradiktorno dokazana.124 Jer, ako Β pripada ponekom Γ, i ako A ne pripada nijednom Γ, Α neće pripadati ponekom B. Ako Β pripada ponekom Γ, a A svakom Β, Α će pripadati ponekom Γ, tako da će zaključak silogizma biti kontradiktorna suprotnost premise.125 Dokaz će biti isti, i kad se premise premeste.126

Ako je silogizam partikularan, tada — kad je zaključak kontrerao konvertiran — nijedna od obe premise nije pobijena, kao što nije ni u prvoj figuri. Međutim, pri kontradiktornoj konverziji, obe premise bivaju pobijene.

Pretpostavimo da A ne pripada nijednom B, a da pripada ponekom Γ. Tada se dobija zaključak ΒΓ.127 Ako se sad stavi da Β pripada ponekom Γ, i ako ostane premisa AB, — zaključak će biti da A ne pripada ponekom Γ. Ali prvobitna propozicija nije bila pobijena, jer, A može [u isto vreme] da pripada ponekom Γ, i da ne pripada ponekom Γ.

Ako sad Β pripada ponekom Γ, i A ponekom Γ, neće se dobiti silogizam, jer nijedna od stavljenih premisa nije univerzalna. Tako AB nije pobijeno. Međutim, pri kontradiktornoj konverziji obe premise bivaju pobijene. Jer, ako Β pripada svakom Γ, a ako A ne pripada nijednom B, A neće pripadati nijednom Γ. Međutim, uzeto je da A pripada ponekom Γ.128 Ali, opet, ako Β pripada svakom Γ, a A ponekom Γ, Α će pripadati ponekom B.129 Isti dokaz važi, ako je univerzalna premisa afirmativna.130

Glava d e s e t a

[KONVERZIJA SILOGIZAMA TREĆE FIGURE]

U trećoj figuri, kad je zaključak kontrerno konvertiran, nijedna od obe premise nije pobijena ni u jednom silogizmu. Međutim, pri kontradiktornoj konverziji, obe premise mogu biti pobijene, u svim silogizmima.

Pretpostavimo da je dokazano da A pripada ponekom B, a da je Γ uzeto kao srednji termin, i da su premise univerzalne.131 Ako se sad uzme da A ne pripada ponekom B, i da Β pripada svakom Γ, ne dobija se silogizam koji zaključuje ΑΓ.132 Isto tako, ako A ne pripada ponekom B, ali pripada svakom Γ, neće se dobiti silogizam koji zaključuje ΒΓ.133

Dokaz će biti isti, ako premise nisu univerzalne.134 Jer, ili premise dobijene konverzijom moraju biti obe partikularne,135 ili se univerzalna premisa mora odnositi na donji krajnji termin.13G Ali tako [kao što smo videli] nije dobijen silogizam ni u prvoj, ni u srednjoj [drugoj] figuri.137

194 13* 195

Međutim, kad su zaključci kontradiktorno konverti-rani, obe premise su pobijene.138 Jer, ako A ne pripada nijednom B, a ako Β pripada svakom A, tada A neće pri-padati nijednom Γ. Ali ako A ne pripada nijednom B, a pripada svakom Γ, Β neće pripadati nijednom Γ.

A isto je i kad jedna premisa nije univerzalna.139 Jer, ako A ne pripada nijednom B, a ako Β pripada ponekom Γ, — A neće pripadati ponekom Γ. Ali ako A ne pripada nijednom B, a pripada svakom Γ, — Β neće pripadati nijednom Γ.

Isto važi i kad je silogizam negativan. Uzmimo da je dokazano da A ne pripada ponekom B, pošto je premisa ΒΓ afirmativna, a premisa ΑΓ negativna. Jer, [kao što smo videli] tako je postao ovaj silogizam.140 Kad se uzme kontrerna suprotnost zaključka, neće se dobiti silogizam. Jer, ako A pripada ponekom B, a Β svakom Γ, nije se dobio silogizam koji zaključuje ΑΓ. Isto tako, ako A pri-pada ponekom B, a ne pripada nijednom Γ, nije se dobio silogizam koji zaključuje ΒΓ. Tako premise nisu pobijene.

Međutim, kad se uzme kontradiktorna suprotnost zaključka, premise su pobijene. Jer ako A pripada svakom B, a Β [svakom] Γ, — tada A pripada svakom Γ;141 ali [rečeno je da] A ne pripada nijednom [Γ]. Ali ako sad A pripada svakom B, a ne pripada nijednom Γ, — tada Β ne pripada nijednom Γ.142 Ali [rečeno je] da Β pripada svakom Γ.

Dokaz se izvodi na isti način, ako premise nisu uni-verzalne.143 Premisa ΑΓ je tada univerzalna i negativna, a druga [premisa je] partikularna i afirmativna. Ako A pripada svakom B, a Β ponekom Γ, iz toga izlazi da A pripada ponekom Γ.144 Ali [pretpostavljeno je da] ono ne pripada nijednom Γ. Ako sad A pripada svakom B, ali ako ne pripada nijednom Γ, tada Β ne pripada nijednom Γ.145 Prema pretpostavci, međutim, Β pripada ponekom Γ. Ali ako A pripada ponekom B, a Β ponekom Γ, — ne dobija se silogizam.146 I ako A pripada ponekom B, a ne pripada nijednom Γ, — ne dobija se silogizam.147 Tako su na prvi način premise pobijene, ali na drugi način nisu.

Jasno je iz onoga Što je rečeno kako konverzijom zaključka postaje silogizam u svakoj figuri, — kao i kad je zaključak kontreran, a kad je kontradiktoran premisi. Isto je tako jasno da u prvoj figuri [upravo u pobijanju premisa silogizma prve figure] silogizmi postaju pomoću srednje [druge] i poslednje [treće] figure, a premisa koja se odnosi na donji krajnji termin uvek je pobijena pomoću srednje [druge] figure, a ona koja se odnosi na gornji krajnji termin, pomoću poslednje [treće] figure.

U drugoj figuri silogizam postaje pomoću prve i poslednje [treće] figure, a premisa koja se odnosi na donji krajnji termin uvek je pobijena pomoću prve figure,148

dok [je] ona koja se odnosi na gornji krajnji termin [uvek pobijena] pomoću poslednje [treće] figure.149

U trećoj figuri, najzad, silogizam postaje pomoću prve i srednje [druge] figure, a premisa koja se odnosi na gornji krajnji termin uvek je pobijena pomoću prve figure,150

dok [je] ona koja se odnosi na donji krajnji termin [uvek pobijena] pomoću srednje [druge] figure.151

Glava j e d a n a e s t a

[SVOĐENJE NA NEMOGUĆE U PRVOJ FIGURI]

Ovim smo objasnili šta je konverzija i kako se ona vrši u svakoj figuri, kao i silogizam koji iz toga proizlazi.

Što se tiče dokaza silogizma pomoću logički nemo-gućeg,152 on postaje kad se stavi kontradiktorna suprotnost zaključka i kad se još doda druga premisa, — što može da se vrši u svim figurama. Jer, ovaj silogizam sličan je konverziji, a razlika među njima postoji samo ukoliko konverzija pretpostavlja prethodno postavljanje silogizma i prihvatanje dve premise, dok u svođenju na nemoguće istinitost suprotnosti ne zavisi od saglasnosti protivnika, nego od njene očevidnosti.153

Termini su isti u oba slučaja [kako u konvertiranom silogizmu, tako i u svođenju na nemoguće], dok su premise, i u jednom i u drugom slučaju, postavljene na isti način.

196 197

Uzmimo, na primer, da A pripada svakom B, a da je Γ srednji termin. Ako se pretpostavi da A ili ne pripada ponekom B, ili da ne pripada nijednom B, ali da pripada svakom Γ — što je bilo istinito [a ovo je propozicija koja je uzeta kao istinita], — tada Γ mora, nužnim načinom, ili da ne pripada nijednom B, ili da ne pripada ponekom B. Ali to je nemoguće; i, prema tome, pretpostavka je lažna; znači njena suprotnost je istinita. Isto je i u drugim figurama. Jer, gde je moguća konverzija, tu se može vršiti i svođenje na logički nemoguće.

Svi drugi problemi [svi zaključci] dokazivani su po-moću logički nemogućeg u svim figurama, sem univer-zalno-afirmativnog, koji se dokazuje u srednjoj [drugoj] i u trećoj figuri, ali se ne dokazuje u prvoj.154

Pretpostavimo da A ne pripada ponekom B, ili da ne pripada nijednom B, i dodajmo drugu neku premisu sa jedne ili sa druge strane, — bilo da se stavi da Γ pripada svakom A, ili da Β pripada svakom ∆. Tako se dobija prva figura. Ako se pretpostavi da A ne pripada ponekom B, — tada se ne dobija silogizam, ma sa koje se strane uzela premisa. Međutim, ako se pretpostavi da A ne pri-pada nijednom B, i ako se doda premisa BA, — dobiće se silogizam koji dokazuje da je prva propozicija lažna, ali se ne dokazuje ono što je trebalo dokazati. Ako A ne pripada nijednom B, i ako Β pripada svakom ∆, Α ne pripada nijednom ∆. Uzmimo da je to nemoguće. Tada je lažno da A ne pripada nijednom B. Ali ako je lažno da nijednome ne pripada, zbog toga još nije istinito da sva-kome pripada. Ako se sad doda premisa ΓΑ, ne postaje silogizam, a on ne postaje ni u slučaju ako se pretpostavi da A ne pripada ponekom B.

Dakle, jasno je: da nešto svakom pripada, ne doka-zuje se u prvoj figuri pomoću logički nemogućeg.

Ali, u njoj se dokazuje da nešto pripada ponekom, i nijednom, i ne svakom.155 Stavimo da A ne pripada ni-jednom B, i uzmimo da Β pripada svakom rili ponekom Γ. Prema tome A, nužnim načinom, ne pripada nijednom Γ, ili ne pripada ponekom Γ. Ali to je nemoguće. Jer pretpo-

stavimo da je istinito i očevidno da A pripada svakom Γ. Iz toga izlazi — ako je ova propozicija lažna — da A nužno mora pripadati ponekom B. Ali ako se druga pre-misa odnosi na A, ne dobija se silogizam.156 Nema zaključka ni kad se pretpostavi kontrerna suprotnost zaključka, — naime da A ne pripada ponekom B. Jasno je, dakle, da se mora pretpostaviti kontradiktorna suprotnost.

Sad opet stavimo da A pripada ponekom B, i uzmimo da Γ pripada svakom A. Tada je nužno da Γ pripada ponekom B. Ali uzmimo da je to nemoguće; prema tome, pretpostavka je lažna. Ako je tako, — istina je da A ne pripada nijednom B. Isto važi i ako se premisa ΓΑ uzme kao negativna. Ali, ako se uzme premisa koja se odnosi na B, neće postati silogizam.157 Ako se stavi kontrerno suprotna propozicija, dobiće se silogizam, i zaključak će biti nemoguć, ali se neće dokazati ono što se stavilo u zadatak. Pretpostavimo da A pripada svakom B, i uzmimo da Γ pripada svakom A.158 Nužno je, prema tome, da Γ pripada svakom B. Ali pošto je to nemoguće, lažno je da A pripada svakom B. Ali nije nužno da A ne pripada ni-jednom B, ako ne pripada svakom B. Isto je i ako se druga premisa odnosi na B,159 jer će se dobiti silogizam i zaključak koji je nemoguć, ali pretpostavka nije pobijena. Iz toga izlazi da treba pretpostaviti kontradiktornu suprotnost.

Ali da bi se dokazalo da A ne pripada ponekom B,160

treba pretpostaviti da ono pripada svakom B. Jer, ako A pripada svakom B, a Γ svakom A, tada Γ pripada svakom B, — tako da — ako je ovo poslednje nemoguće — pret-postavka je lažna. Isto važi i ako se druga premisa odnosi na B.m I ako je premisa ΓΑ negativna, biće isto. Jer i tako postaje silogizam.162 Ali ako je negativna premisa koja se odnosi na B, ništa nije dokazano.163

Međutim, ako se pretpostavi da A pripada ne svakome B, nego ponekom B,164 time se ne dokazuje da A ne pripada ponekom B, nego da A ne pripada nijednom B. Jer, ako A pripada ponekom B, a Γ svakom A, — Γ će pripadati ponekom B. Ako je to nemoguće, lažno je da A pripada ponekom B, tako da je istinito da A ne pripada ni-

198 199

jednom B. Ali kad se to dokaže, tada je, sem toga, pobijena i istinita premisa, jer je trebalo dokazati da je A pripadalo ponekom B, i da nije pripadalo ponekom B. Sem toga,165

nemoguće ne proizlazi na osnovu pretpostavke. Jer pret-postavka bi bila lažna, pošto se ne može izvesti lažan zaključak iz istinitih premisa. Ali zaključak je istinit, jer A pripada ponekom B. Dakle, ne treba pretpostaviti da A pripada ponekom B, nego da pripada svakom Β.1ββ

Isto valja postupati ako treba da dokažemo da A ne pripada ponekom B. Jer ako je isto: „ne pripadati ponekom terminu" i: „ne pripadati ćelom terminu", — dokaz će biti isti i za jedno i za drugo.

Jasno je, dakle, da treba uzimati kao pretpostavku u svim silogizmima ne kontrernu nego kontradiktornu suprot-nost.167 Jer, tako ćemo dobiti nužni zaključak,169 a pret-postavljena propozicija [prvobitna teza] biće prihvaćena od sviju. Ako postoji afirmacija ili negacija svake stvari, tada — ako je dokazano da negacija nije istinita, — nužno je da afirmacija bude istinita. Ako se, opet, ne pretpostavi istinitost afirmacije, biće primljena od sviju propozicija da je negacija istinita. Međutim, kontrerna suprotnost ne bi mogla, ni na koji od ova dva načina, da bude uzeta u obzir. Jer, ako je univerzalno-negativna propozicija lažna, nije nužno da univerzalno-afirmativna propozicija bude istinita, a isto tako nije ni prihvaćeno od sviju da je, ako je jedna propozicija lažna, druga istinita.

Glava d v a n a e s t a

[SVOĐENJE NA LOGIČKI NEMOGUĆE U DRUGOJ FIGURI]

Jasno je, dakle, da su u prvoj figuri svi zaključci koje treba utvrditi [svi problemi] dokazani pomoću nemogućeg, izuzimajući univerzalno-afirmativan, koji ne može biti do-kazan. Ali, u srednjoj [drugoj] i poslednjoj [trećoj] figuri i ovaj dokaz [univerzalno-afirmativnog zaključka]169 može da se izvede.

Neka se pretpostavi da A ne pripada ponekom B, a da A pripada svakom Γ. Ako A ne pripada ponekom B,

a pripada svakom Γ, tada Γ neće pripadati ponekom B. Ali to je nemoguće, pod pretpostavkom da je očevidno da Γ pripada svakom B. Iz toga izlazi da je pretpostavka lažna. Dakle, istina je da A pripada svakom B. Ali, ako se pretpostavi kontrerna suprotnost,170 dobiće se silogizam i nemoguć zaključak, ali neće biti dokazano ono što je stavljeno u zadatak. Jer, ako A ne pripada nijednom B, a pripada svakom Γ, — tada Γ neće pripadati nijednom B. Međutim, to je nemoguće, tako da je lažno da A ne pri-pada nijednom B. Ali nije istina da zato što je to lažno, A treba da pripada svakom B.

Kad treba dokazati da A pripada ponekom B,171 — stavimo da A ne pripada nijednom B, i uzmimo da A pripada svakom Γ. Tada je nužno da Γ ne pripada nijed-nom B. Prema tome, ako je to nemoguće, A nužnim na-činom treba da pripada ponekom B. Ali ako se pretpostavi da A ne pripada ponekom B,172 isto će biti kao u prvoj figuri.

Sad opet stavimo da A pripada ponekom B,173 a da A ne pripada nijednom Γ. U tom slučaju nužno je da Γ ne pripada ponekom B. Ali Γ je pripadalo svakom B. Dakle, pretpostavka je lažna; prema tome, A neće pripadati nijednom B.

Najzad, kad [treba dokazati da] A ne pripada pone-kom B,174 pretpostavimo da ono pripada svakom B, a da ne pripada nijednom Γ. U tom slučaju nužno je da Γ ne pripada nijednom B. Ali to je nemoguće, i tako je istinito da A ne pripada ponekom B.

Jasno je, dakle, da svi silogizmi mogu biti dokazani pomoću srednje [druge] figure.175

Glava t r i n a e s t a

[SVOĐENJE NA LOGIČKI NEMOGUĆE U TREĆOJ FIGURI]

Isto tako [oni se mogu dokazati] i pomoću poslednje [treće] figure. Pretpostavimo da A ne pripada ponekom B, i da Γ pripada svakom B. Dakle, A neće pripadati ponekom

200 201

Γ.170 Ako je to nemoguće, lažno je da A ne pripada pone-kom B, tako da je istinito da A pripada svakom B. Ali ako se pretpostavi da A ne pripada nijednom B,m dobija se silogizam i nemogući zaključak, ali nije dokazano ono što je postavljeno kao cilj. Jer, ako se pretpostavi kontrerna suprotnost, dobija se isto što i ranije. Međutim, tu pretpo-stavku treba načiniti, da bi se dokazalo da A pripada po-nekom B.178 Jer, ako A ne pripada nijednom B, i ako Γ pripada ponekom B, tada A neće pripadati ponekom Γ. Ako je ovo lažno, tada je istinito da A pripada ponekom B.

U slučaju kad treba dokazati da A ne pripada nijednom B,179 pretpostavimo da A pripada ponekom B, i uzmimo da Γ pripada svakom B. Tada je nužno da A pripada pone-kom Γ. Ali [po pretpostavci] ono nije pripadalo nijednom Γ,180 — i tako je lažno da će A pripadati ponekom B.

Međutim, ako se pretpostavi da A pripada svakom B,m ono što je nameravano nije dokazano, nego se ova pretpostavka mora učiniti, da bi se dokazalo da A ne pripada ponekom B.182 Jer, ako A pripada svakom B, a Γ ponekom B, — tada će A pripadati ponekom Γ. Ali tako nije bilo,183 te je lažno da A pripada svakom B. Ali ako je tako, tada je istina da A ne pripada ponekom B. Međutim, ako se pretpostavi da A pripada ponekom B,184 isto će biti kao u ranije pomenutim slučajevima.

Jasno je, dakle, da u svim silogizmima koji proizlaze pomoću nemogućeg treba pretpostaviti kontradiktornu suprotnost.

Isto tako, očevidno je da se u srednjoj [drugoj] figuri može, na izvestan način, dokazati afirmativan zaključak, a u poslednjoj [trećoj] figuri univerzalan.

Glava č e t r n a e s t a

[POREĐENJE SVOĐENJA NA NEMOGUĆE I NEPOSREDNOG DOKAZA]

Dokaz pomoću logički nemogućeg razlikuje se od ne-posrednog dokaza time što prvi pretpostavlja ono što hoće da pobije185 svođenjem na neku drugu propoziciju koja je

priznata kao lažna, — dok neposredni dokaz polazi od pro-pozicija koje su primljene kao istinite. Obe vrste dokaza uzimaju, dakle, dve primljene premise, — ali neposredni dokaz uzima premise iz kojih postaje [prvobitni] silogizam, dok svođenje na nemoguće uzima samo jednu od premisa, pošto je druga propozicija kontradiktorna suprotnost za-ključka. A tamo [u neposrednom dokazu] nije nužno da zaključak bude poznat, niti da se unapred zna da on važi ili ne važi, dok se ovde [u dokazu pomoću logički nemo-gućeg] mora unapred znati da on ne važi.188 Ali, ne čini nikakvu razliku da li je zaključak afirmativan ili negativan, — naime u oba slučaja stvari se odnose na isti način.

Sve što je zaključeno pomoću neposrednog dokaza može isto tako da bude zaključeno pomoću nemogućeg, a ono Što je dokazano pomoću nemogućeg može biti ne-posredno dokazano pomoću istih termina, ali ne u istim figurama.

Kad je silogizam [svođenje na nemoguće] u prvoj figuri, istinito [neposredni dokaz] biće dobijeno u srednjoj [drugoj] ili u poslednjoj [trećoj] figuri, i ono će biti nega-tivno u drugoj, a afirmativno u poslednjoj [trećoj] figuri. Kad je silogizam [svođenje na nemoguće] u srednjoj [dru-goj] figuri, istinito [neposredni dokaz] je dobijeno u prvoj figuri, za sve zaključke. Naposletku, kad je silogizam u poslednjoj [trećoj] figuri, istinito187 je dobijeno u prvoj i srednjoj [drugoj] figuri: afirmativne propozicije u prvoj, a negativne u srednjoj figuri.

Uzmimo da je pomoću prve figure dokazano da A ne pripada nijednom B, ili da ne pripada ponekom B.188 Tada je pretpostavka bila da A pripada ponekom B, a premise su bile da Γ pripada svakom A i da ne pripada nijednom B. Jer, tako su dobijeni silogizam i nemoguće [nemogući zaključak]. Ali srednja [druga] je figura, ako Γ pripada svakom A i ne pripada nijednom B. Iz tih premisa izlazi jasno da A ne pripada nijednom B.

Isto je i ako je bilo dokazano da A ne pripada po-nekom B.189 Pretpostavka je tada da A pripada svakom Γ, a premise su bile da Γ pripada svakom A, ali da ne pri-

202 203

pada ponekom Β. Isto je tako i kad se premisa ΓΑ stavi kao negativna,190 jer i na taj način dobija se srednja [druga] figura.

Uzmimo sad da je dokazano da A pripada ponekom B.191 Pretpostavka je bila da A ne pripada nijednom B; međutim, premise su bile da Β pripada svakom Γ, a A ili svakom Γ ili ponekom Γ. Jer, na taj način dobiće se nemoguće [nemogući zaključak]. Naime, dobija se po-slednja figura, ako A i Β pripadaju svakom Γ. Ι iz toga [iz tih premisa] izlazi jasno da A nužnim načinom mora pri-padati ponekom B. Isto je i ako se uzme da Β ili A pripa-daju ponekom Γ.

Uzmimo sad da je u srednjoj [drugoj] figuri dokazano da A pripada svakom B.m Dakle pretpostavka je bila da A ne pripada ponekom B, i premise su bile da A pripada svakom Γ, a Γ svakom B. Jer, na taj način dobiće se nemoguće [nemogući zaključak]. Ali dobija se prva figura, ako A pripada svakom Γ, a Γ svakom B.

Isto je i ako je bilo dokazano da A pripada ponekom B.m Jer, pretpostavka je tada bila da A ne pripada ni-jednom B, a premise su bile da A pripada svakom Γ, a Γ ponekom B.

Ali ako je silogizam negativan,194 pretpostavka je da A pripada ponekom B, i pri tome se uzimalo da A ne pripada nijednom Γ, a da Γ pripada svakom B, tako da se dobije prva figura.

A ako silogizam nije univerzalan, nego ako je doka-zano da A ne pripada ponekom B,195 — isto je. Pretpo-stavka je da A pripada svakom B, i pri tome se uzimalo da A ne pripada nijednom Γ, i da Γ pripada ponekom B. Jer tako se dobila prva figura.

A sad uzmimo da je u trećoj figuri dokazano da A pripada svakom B.190 Pretpostavka je, dakle, bila da A ne pripada ponekom B, i uzimalo se da Γ pripada svakom B, a A svakom Γ. Jer, tako će se dobiti nemoguće [nemoguć zaključak]. A to je prva figura.

Isto je tako ako dokaz utvrđuje pripadanje u parti-kularno-afirmativnoj propoziciji.197 Tada je pretpostavka

bila da A ne pripada nijednom B, i uzimalo se da Γ pri-pada ponekom B, a A svakom Γ.

Ako je silogizam negativan,198 — pretpostavka je da A pripada ponekom B, i uzimalo se da Γ ne pripada ni-jednom A, a da pripada svakom Β. Α to je srednja [druga] figura.

Isto je, najzad, ako dokaz nije univerzalan.199 Pret-postavka će biti da A pripada svakom B, i uzima se da Γ ne pripada nijednom A, i da pripada ponekom Β. Α to je srednja [druga] figura.

Očevidno je, dakle, da se pomoću istih termina koji se primenjuju u dokazu pomoću nemogućeg, — svaki pro-blem može i neposredno dokazati. Isto tako, kad su silo-gizmi sa neposrednim dokazom, oni se mogu svesti na nemoguće u datim terminima, ako se uzme kao premisa kontradiktorna suprotnost zaključka. Jer, silogizmi postaju istovetni onima koji se dobijaju konverzijom, — tako da odmah dobijamo i figure pomoću kojih će svaki problem biti rešen.

Jasno je, dakle, da se svaki problem dokazuje na oba načina, — pomoću nemogućeg i neposredno, i da nije moguće odvojiti ih jedan od drugog.

Glava p e t n a e s t a [ZAKLJUČCI IZ SUPROTNIH PREMISA]

U kojoj se figuri može izvesti zaključak iz suprotnih300

premisa, a u kojoj ne može, — postaće očevidno iz sle-dećeg. Kažem da su, prema govornom izrazu, premise su-protne [jedna drugoj] na četiri načina. Naime, postoji suprotnost između univerzalno-afirmativne i univerzalno--negativne premise; i univerzalno-afirmativne i partiku-larno-negativne; i partikularno-afirmativne i univerzalno--negativne; i između partikularno-afirmativne i partiku-larno-negativne. Ali, u istini, postoje samo tri suprotnosti. Jer partikularno-afirmativna premisa suprotna je partiku-lamo-negativnoj samo u recima. Od njih [od propozicija stvarno suprotnih] kontrerno suprotne su univerzalne pro-

204 205

pozicije kao: „svakom pripadati", i: „nijednom ne pripadati". Na primer, propozicija: „svaka nauka je dobra" suprotna je propoziciji: „nijedna nauka nije dobra", — ostale su kontradiktorno suprotne.

U prvoj figuri iz suprotnih premisa ne može se dobiti silogizam, ni afirmativan, ni negativan. Afirmativan se ne može dobili zato što obe premise moraju biti afirmativne, dok su suprotne premise jedna afirmativna, a druga negativna. A negativan [silogizam ne može se dobiti] zato što suprotne propozicije afirmiraju i negiraju isti predikat ο istom subjektu [a i predikat i subjekt su isti u obe propozicije]. U prvoj figuri dva krajnja termina ne afirmiraju srednji termin, nego ovaj negira drugi jedan termin, a i on je afirmiran od drugog termina.201 A takve premise nisu suprotne.

Međutim, u srednjoj [drugoj] figuri može se dobiti silogizam kako iz kontradiktornih tako i iz kontrernih premisa.202

Neka sa A bude označeno „dobar", a sa Β i Γ „nauka". Ako se uzme da je svaka nauka dobra, a, potom, da nijedna nauka nije dobra, — tada A pripada svakom B, i ne pripada nijednom Γ, tako da Β ne pripada nijednom Γ. Dakle izlazi da nijedna nauka nije nauka.203 Isto je tako i ako se stavi da je svaka nauka dobra, ali da medicina nije dobra. Jer, A pripada svakom B, a ne pripada nijednom Γ. Iz toga izlazi da jedna pojedinačna nauka ne bi bila nauka.204 Tako je i ako A pripada svakom Γ, a ne pripada nijednom B, — pri čemu je Β —„nauka", Γ—„medicina", a A—„mišljenje".205 Jer, prvo se uzelo da nijedna nauka nije mišljenje, a zatim se opet stavilo da je poneka nauka mišljenje. Ovaj silogizam razlikuje se od prethodnog time što su termini preokrenuti, — u prethodnom se afirmativna premisa odnosila na B, a sad se odnosi na Γ.20β Isto je tako i ako jedna premisa nije univerzalna. Jer, uvek je srednji termin ono što se negira ο jednom krajnjem terminu, a afirmira ο drugom.207 Tako je moguće da suprotnosti dadu zaključak, ali ne uvek i apsolutno, nego samo ako su termini koji potpadaju pod srednji termin ili identični, ili se

odnose kao celina prema delu. Inače je to nemoguće. Jer, ni na koji drugi način premise ne mogu biti ni kontrerno, ni kontradiktorno suprotne.

U trećoj figuri neće se nikad dobiti afirmativan silogizam iz suprotnih premisa, iz razloga koji smo već dali kad smo govorili ο prvoj figuri,208 — ali se može dobiti negativan silogizam, — bili termini univerzalni ili ne bili univerzalni.209

Uzmimo da Β i Γ znače „nauku", a A „medicinu". Ako se stavilo da je nauka svaka medicina, i da nijedna medicina nije nauka, — uzelo se da Β pripada svakom A, a da Γ ne pripada nijednom A. Iz toga će izaći da poneka nauka nije nauka.210 Isto je i ako se premisa BA ne uzme univerzalno. Jer, ako je nauka jedna medicinska nauka, i ako, opet, nijedna medicinska nauka nije nauka, izlazi da poneka nauka nije nauka.211 Ako su termini univerzalno stavljeni, premise su kontrerno suprotne, — ali ako je jedan partikularan, one su kontradiktorno suprotne.

Treba primetiti da se suprotnosti mogu uzeti kao što smo rekli, — naime, da je svaka nauka dobra, i da, zatim, nijedna nauka nije dobra, ili da poneka nauka nije dobra, — argument čija neispravnost [čiji sofistički karakter] ne ostaje skrivena. Ali može se zaključiti na jedan od članova proti vrečnosti pomoću pitanja, ili se on može uzeti onako kao što smo naznačili u Topiki [VIII, 1].

A pošto afirmacije imaju tri suprotnosti, izlazi da su suprotnosti uzete na Šest načina: da nešto pripada ili svakom i nijednom,212 ili svakom i ne svakom213, ili ponekom i nijednom,214 i da se pri tome termini mogu preokrenuti. Uzmimo da A pripada svakom Β i da ne pripada nijednom Γ; ili da A pripada svakom Γ i da ne pripada nijednom B; ili da A pripada svakom Β i da ne pripada ponekom Γ; i da se pri tome opet termini mogu preokrenuti. Isto važi i za treću figuru.215

Tako je jasno na koliko se načina i u kojim figurama jedan silogizam može dobiti iz suprotnih premisa.

Isto tako, jasno je da se iz lažnih premisa može izvesti istinit zaključak, kao što smo ranije rekli,216 ali da se ne

206 207

može izvesti iz suprotnih premisa. Jer [u tome slučaju] silogizam je uvek kontrerno suprotan stvarnosti. Tako, na primer, ako je nešto dobro, zaključuje se da nije dobro, ili ako je to životinja, da nije životinja, — zato što je silogizam izveden iz kontradiktorne suprotnosti, i što su termini na kojima se on osniva ili identični, ili se odnose kao celina prema delu.

Isto tako jasno je da u paralogizmima217 ništa ne stoji na putu da se dobije zaključak protivrečan pretpostavci, — tako, na primer, ako je jedan broj neparan, zaključuje se da on nije neparan. Jer, iz kontradiktornih premisa proizlazi silogizam kontreran stvarnosti. Ako se uzmu takve premise, zaključak će biti protivrečan pretpostavci.

Ali treba primetiti da se kontrerne suprotnosti ne mogu izvesti iz jednoga silogizma, tako da se dobija sledeći za-ključak: ono što nije dobro je dobro, ili nešto drugo te vrste, — sem ako se odmah ne uzme jedna premisa kao: „svaka životinja je bela i ne-bela"; dakle: „čovek je životinja". Ali, ili treba uzeti u pomoć protivrečnost, — na primer, reći da je svaka nauka mišljenje, a zatim pretpostaviti da je medicina nauka, ali da nijedna medicina nije mišljenje, — prema načinu na koji se vrše pobijanja218, — ili treba zaključivati na osnovu dva silogizma. Ali da bi premise doista bile kontrerno suprotne, one se ne mogu uzeti ni na koji drugi način sem na onaj koji je ranije označen.

Glava š e s n a e s t a [„TRAŽENJE

PRINCIPA" — PETITIO PRINCIPU]

Postuliranje i pretpostavljanje pitanja koje je prvobitno postavljeno, sa gledišta vrste kojoj pripada, sastoji se u nedostatku dokaza iznesenog problema.219 A ovaj [nedostatak dokaza] može da se javi na više načina: ako se uopšte ne zaključuje, ili ako se polazi od nepoznatijeg ili podjednako nepoznatog,220 ili tako da se iz onoga što je docnije zaključuje ono što je ranije.221 Jer dokaz mora da se osniva na onom što je verodostojnije i ranije.

Ali ništa od svega toga nije [ono što se u logici naziva] traženje principa" [ili petitio principii]. Međutim, pošto je priroda izvesnih stvari takva da se one saznaju same sobom, a pošto se druge po prirodi saznaju samo pomoću drugih činjenica (jer principi se saznaju sami sobom, a ono što potpada pod principe222 pomoću drugih činjenica), — tada kad se nastoji da se dokaže sama sobom istina koja se ne može saznati sama sobom — vrši se petitio principii.

Ovo [petitio principii] može da se vrši kad se odmah uzme u obzir stavljeno pitanje; ili se — pomoću drugih stvari koje bi bile, samom svojom prirodom, dokazane pitanjem stavljenim u početku — ovo pitanje može dokazati samim tim stvarima. Ovo se događa ako je A dokazano pomoću B, i Β pomoću Γ, dok u prirodi Γ teži da ono samo bude dokazano pomoću A. Jer oni koji tako zaključuju — dokazuju A pomoću njega samog. To upravo čine oni koji veruju da crtaju [demonstriraju] paralelne linije. Jer, oni ne primećuju da sami stavljaju stvari koje je nemoguće dokazati, ako paralelne linije već ne postoje.223 Tako se dešava da oni koji na ovaj način zaključuju kažu da svaka stvar postoji, ako postoji. Ovako bi sve bilo poznato po sebi, što je nemoguće.

Ako je, dakle, neizvesno da A pripada Γ, a isto tako i da A pripada B, i ako se postulira da A pripada B,224 — još nije jasno da li se postulira ono što je u početku bilo pitanje. Ali jasno je da nema dokaza. Jer princip dokaza ne može biti ono što je isto tako nesigurno [kao samo pitanje koje treba resiti]. Ali ako se Β i Γ među sobom tako odnose da su identični, — bilo da su očevidno konvertibilni, bilo da jedno pripada drugom, — tada se postulira pitanje koje je stavljeno u početku. Moglo bi se dokazati da A pripada Β pomoću tih termina, ako se oni konverti-raju. Ali [ako se oni ne mogu konvertirati] to sprečava takav jedan dokaz, a ne upotrebljeni način. Ako se to učini [ako se oni konvertiraju], tada se čini ono što smo rekli [dokazuje se da A pripada B], i to se čini time što se izvrši konverzija pomoću tri propozicije.

208 14 Organon 209

Isto tako, ako se uzme da Β pripada Γ, — propozicija koja je isto tako nesigurna kao pitanje da li A pripada Γ, — još se ne čini petitio principu, nego se samo ne dokazuje. Ali ako su A i Β identični, bilo zato što su konvertibilni, bilo zato što A [logički] sleduje B, čini se petitio principu iz istog razloga [kao ranije]. Jer, mi smo objasnili šta znači petitio principu. Naime, ovo se sastoji u tome da se samo sobom dokazuje ono što nije očevidno samo sobom.

Ako postulirati pitanje stavljeno u početku znači dokazati samo sobom ono što nije jasno samo sobom;225 to jest, ako to znači ne dokazati, kad su podjednako nesigurni kako propozicija koju treba dokazati tako i ono pomoću čega se ona dokazuje, — bilo zato što predikati koji su identični pripadaju istom subjektu, bilo zato što isti predikat pripada identičnim subjektima, — tada se u srednjoj i u trećoj figuri može načiniti petitio principu na ova dva načina. Međutim, za afirmativni silogizam „traženje prncipa" može da postoji samo u trećoj i u prvoj figuri.226 Ako je silogizam negativan, petitio principu postoji kad se isti predikati negiraju ο istom subjektu, a obe premise ne postuliraju pitanje na isti način — a to treba reći i ο srednjoj figuri, — zato što ne postoji konverzija termina u negativnim silogizmima.227

U demonstrativnim silogizmima petitio principu sastoji se u tome da se postulira ono što se shodno istini, a u dijalektičkim silogizmima ono što se shodno mišljenju [shodno verovatnoći] tako odnosi.228

Glava s e d a m n a e s t a

[O DOKAZU NAZVANOM U LOGICI NON PROPTER HOQ

Prigovor: „ishod nije pogrešan zbog toga" — koji u raspravljanju često imamo običaj da učinimo, nalazi se, najpre, u silogizmima koji vode u logički nemoguće, — kad se osporava ono što je bilo dokazano svođenjem na logički nemoguće. Neće se reći: „ovo nije zbog toga", — sem ako se ne ospori ta propozicija, nego [će se reći] samo da je

nešto pogrešno bilo stavljeno u ranije delove argumenta. Isto tako, to se neće reći ni u neposrednom dokazu, jer se u njemu ne stavlja ono što osporava zaključak. Sem toga, kad se pobija neka propozicija neposrednim dokazom pomoću termina ΑΒΓ, ne može se reći da silogizam ne zavisi od onoga što je bilo pretpostavljeno. Jer, mi kažemo: „to nije zbog onoga" — samo u slučaju kad je pretpostavka pobijena, a silogizam ipak izvodi zaključak, — Što se ne događa u silogizmima sa neposrednim dokazom. Jer ako je jedna teza pobijena, neće više biti silogizma koji se na nju odnosi.

Jasno je, dakle, da se samo u slučajevima svođenja na logički nemoguće može reći: „ovo nije zbog onog", i pri tome je još potrebno da između prvobitne pretpostavke i nemogućeg [zaključka] postoji takav odnos da se — i kad je pretpostavka stavljena, i kad nije stavljena — ipak zaključuje nemogućnost.229

Najočevidniji slučaj u kome pogrešan zaključak ne zavisi od pretpostavke — jeste kad silogizam, sastavljen iz srednjih termina koji zaključuju na nemoguće, nije u vezi sa pretpostavkom, kao što smo objasnili u Topiki.-™ Jer, to znači staviti ono što nije uzrok kao uzrok, — kao kad bi se, na primer, htela dokazati inkomensurabilnost dijagonale, pa se, s tim ciljem, nastojao dokazati Zenonov argument ο nemogućnosti kretanja, pomoću svođenja na nemoguće. Jer, ni na koji način i nikako lažno [lažan zaključak] ne stoji u vezi sa početnim tvrđenjem.

Drugi je slučaj kad nemoguće [nemogući zaključak] stoji u vezi sa pretpostavkom, ali ne proizlazi iz nje. To se može dogoditi, bilo da se pretpostavi veza nagore ili na-dole, — tako ako se, na primer, stavi da A pripada B, da Β pripada Γ, a Γ — ∆, i da je pogrešno da Β pripada A. Jer ako se A ukloni, a ipak se stavi da Β pripada Γ, a da Γ pripada ∆, — lažno [lažni zaključak] neće zavisiti od početne pretpostavke. Ili — ako se stavi veza nagore, — kad se, na primer, pretpostavi da A pripada B, da Ε pripada A, a Ζ — Ε, tada bi bilo pogrešno da Ζ pripada A. Jer i

210 14* 211

na taj način bi ipak proizaslo nemoguće [nemogući zaklju-čak], i kad se ukloni prvobitna pretpostavka.

Ali [da bi doista bilo svođenja na nemoguće], treba da je nemoguće [nemogući zaključak] u vezi sa terminima stavijenim u početku, — jer će na taj način ono [nemo-guće] zavisiti od pretpostavke. Kad se, na primer, pret-postavi veza nadole, nemoguće [nemogući zaključak] mora biti u vezi sa onim terminom koji je predikat. Jer, ako je nemoguće da A pripada ∆, tada, kad se isključi A, neće više biti lažnog [zaključka]. Ako se postavi veza nagore, nemoguće [nemogući zaključak] mora biti u vezi sa subjektom pripadanja. Jer, ako Ζ ne može da pripada B, tada, kad se isključi B, neće više biti nemogućeg [za-ključka]. Isto važi i za negativne silogizme.

Očevidno je, dakle, da — ako nemoguće [nemoguć zaključak] ne stoji u vezi sa terminima stavljenim u po-četku — lažno [lažni zaključak] ne proističe iz pretpostav-ke. Ili zar, čak i u ovom slučaju, lažno [lažni zaključak] ne bi uvek proizlazio iz pretpostavke? Ako se stavi da A ne pripada B, nego da pripada K, da Κ pripada Γ, a ovo ∆, — ipak ostaje nemoguće [nemogući zaključak]. Isto je i kad se uzmu termini nagore. Dakle, pošto se dobij a ne-moguće [nemogući zaključak] — bila pretpostavka data ili ne — taj zaključak može biti nezavisan od pretpostavke. Ili možda izraz prema kome je, u odsustvu pretpostavke, po-grešan zaključak ipak dobijen, — ne treba uzeti u smislu kao da bi, ako je neka druga pretpostavka bila stavljena, iz toga proizašla nemogućnost. Nego treba ovako shvatiti: da, kad se pretpostavka izostavi, ista nemogućnost [nemogući zaključak] proizlazi iz premisa koje ostaju, pošto začelo nije besmisleno da jedan isti lažni zaključak proizlazi iz više pre-misa. Tako, na primer, sleduje da se paralelne linije seku, bilo da se stavi da je unutrašnji ugao veći nego spoljasnji ug?o, ili da se stavi da trougao ima više od dva prava ugla.

Glava o s a m n a e s t a [LAŽNO PROIZLAZI UVEK SAMO IZ LAŽNOG. — LAŽNOST

ZAKLJUČKA PROIZLAZI IZ LAŽNOSTI PREMISA SILOGIZMA ILI PROSILOGIZMA]

Lažan argument proizlazi iz prve lažne postavke.231

Svaki silogizam se sastoji ili iz dve premise ili iz više njih.232

Ako [lažan zaključak] proizlazi iz dve premise, jedna od ovih premisa, ili Čak obe jesu nužnim načinom lažne. Jer, iz istinitih premisa ne može da postane lažan silogizam.233

Ali ako silogizam postaje iz više premisa, na primer, ako je propozicija Γ dobijena iz propozicija A i B, a ove iz ∆, Ε, Ζ i H, — tada će biti lažna jedna od ovih propozicija koje dalje leže, a zbog toga će i argument [biti lažan]. Jer iz ∆, Ε, Ζ i Η zaključuje se A i B. Dakle, iz jedne od njih [od ovih propozicija] proističu zaključak i lažnost [glav-nog silogizma].

Glava d e v e t n a e s t a [KATASILOGIZAM. — PRAKTIČNI SAVETI KAKO SE DIJA-

LEKTIČKI MOŽE PREDUHITRITI PORAZ I SOPSTVENA STVAR DOVESTI DO POBEDE]

Da ne bismo bili pobijeni katasilogizmom,234 treba da obratimo pažnju, — kad nam protivnik traži dokaz, a ne dodaje zaključke,235 — da ne upotrebimo dvaput isti termin u premisama [da ne pretpostavimo dve propozicije koje imaju isti termin], pošto znamo da silogizam ne po-staje bez srednjeg termina, a da je srednji onaj termin koji je upotrebljen više od jedanput. Kako treba gledati na srednji termin u odnosu na svaki zaključak, — jasno je kad se zna koji zaključak u svakoj figuri biva dokazan. To nam ne može ostati skriveno, pošto znamo kako da podržimo naš dokaz.236

Ono što preporučujemo da se izbegava pri odgovo-rima, treba nastojati da sakrijemo kad sami postavljamo pitanja. To će se postići najpre ako se — umesto da se iz-vedu zaključci prosilogizama — uzmu nužne premise,237 a

212 213

zaključci se drže skriveni; zatim, ako se, umesto da se pita za propozicije koje najbolje leže,238 uzmu one koje imaju najmanje zajedničkih termina. Uzmimo da treba zaključiti A ο Ζ, sa ΒΓ∆ i E, kao srednjim terminima.

Tada treba pitati da li A pripada B, a, zatim, ne da li Β pripada Γ, nego da li ∆ pripada E, i tek tada da li Β pripada Γ239 i tako dalje. Ako je silogizam dobijen pomoću samo jednog srednjeg termina, tada treba početi srednjim terminom. Tako će se najsigurnije ostaviti u nejasnosti onaj ko odgovara.

Glava d v a d e s e t a [KAD JE POBIJANJE MOGUĆE240]

Pošto znamo kad jedan silogizam može postati, i kako se pri tome njegovi termini moraju međusobno odnositi, jasno je kad će biti, a kad neće biti pobijanja. Ako su sve propozicije priznate, ili ako su odgovori dati jedan u jed-nome smislu, a drugi u drugom — na primer, ako je jedan negativan, a drugi afirmativan — može biti pobijanja. Jer, silogizam se dobijao sa terminima koji su stajali u odnosi-ma na prvi ili na drugi način.241 Prema tome, ako je ono što je tvrđeno kontrerno suprotno zaključku, pobijanje po-staje nužnim načinom. Jer, pobijanje je silogizam koji postavlja kontradiktornu suprotnost.242 Međutim, ako ništa nije priznato,243 pobijanje ne može proizaci. Naime nema silogizma, kad su svi termini negativni, i u takvom jednom slučaju nema pobijanja. Jer ako ima pobijanja, ima nužnim načinom silogizma, ali ako postoji silogizam, nema nužnim načinom pobijanja. Isto je [pobijanje isto tako nije mo-guće] i ako u odgovoru ništa nije univerzalno tvrđeno. Jer ista je definicija pobijanja i silogizma.

Glava dvadeset prva

[ZABLUDA]

Katkad se dešava da, kao što se varamo u položaju termina, isto smo tako u zabludi u sudu koji ο njima do-nosimo. Moguće je, na primer, — pošto isti predikat ne-

posredno pripada nekolikim subjektima, da se ne poznaje jedan [subjekt], pa se misli da mu predikat ne pripada, dok se poznaje drugi [subjekt].

Uzmimo da A pripada Β po sebi i Γ po sebi, i da na isti način Β i Γ pripadaju ∆. Ako se sad misli da A pri-pada svakom B, a da Β pripada ∆, ali da A ne pripada nijednom Γ, i da Γ pripada svakom ∆, imaće se ο istoj stvari u odnosu na istu stvar znanje i neznanje.

Ako se, opet, zabluda odnosi na termine koji pripa-daju istoj seriji [redu], — ako, na primer, A pripada B, Β — Γ, a Γ — ∆, ali ako se pretpostavi da A pripada svakom B, a da, opet, ne pripada nijednom Γ, — tada će se, u isto vreme kad se zna da A pripada ∆, pretpostavljati da mu ono ne pripada. Zar se posle toga neće verovati da se ne misli ono što se zna? Zna se, u neku ruku, da A pripada Γ pomoću B, kao što se zna partikularno pomoću univerzalnog. I tako se smatra da se ono što se u neku ruku zna nikako ne misli, — što je nemoguće.

U slučaju koji smo najpre naveli, u kome srednji ter-min ne zavisi od istog reda, ne mogu se misliti istovremeno dve premise koje se odnose na svaki od srednjih termina, — tako, na primer, da A pripada svakom B, ali da ne pripada nijednom Γ, i da, u isto vreme, Β i Γ pripadaju svakom ∆. Jer, dešava se da je prva premisa kontrerno suprotna — ili potpuno, ili delimično. Jer, ako se pret-postavi da A pripada svemu čemu Β pripada, i ako se zna da Β pripada ∆, isto se tako zna da A pripada ∆. Međutim, ako se smatra da A ne pripada ničem čemu Γ pripada, smatra se da A ne pripada onome čemu, partikularno uzeto, pripada B. Ali ako se smatra da A pripada svemu čemu Β pripada, i ako se, potom, smatra da A ne pripada onom čemu, partikularno uzeto, pripada B, — tada je to potpuna ili delimična kontrerna suprotnost sudova.

Na takav način, dakle, ne može se pretpostavljati. Međutim, ništa ne stoji na putu da se pretpostavlja jedna premisa svakoga silogizma ili dve premise jednoga od dva silogizma, — tako, na primer, da A pripada svakom B, a da Β pripada ∆, i da, opet, A ne pripada nijednom Γ.

214 215

Takva zabluda slična je zabludi ο pojedinačnim stvarima. Ako, na primer, A pripada svakom B, a Β svakom Γ, A će pripadati svakom Γ. Ako se, dakle, zna da A pripada svemu čemu pripada B, tada se isto tako zna da A pripada Γ. Ali ništa ne stoji na putu da se zna da postoji Γ. Uzmimo da A označava dva prava ugla, Β trougao, a Γ trougao koji se može opaziti čulima. Može se misliti da Γ ne postoji, iako se zna da svaki trougao sadrži dva prava ugla, tako da se jedno isto u isto vreme zna i ne zna. Jer, „znati da svaki trougao ima zbir uglova jednak sa dva prava ugla" — nije nešto prosto; nego to jednom znači da se ima znanje ο opštem, a, zatim, da se ima znanje ο pojedinačnom. Tako se zna opštim znanjem da Γ ima zbir uglova jednak sa dva prava ugla, ali se to ne zna znanjem ο po-jedinačnom. Prema tome, neće se imati znanje i neznanje koji su kontrerno suprotni jedno drugom.

Isto tako, [može se kritikovati] i argumenti iz Me-nona2** da je učenje sećanje. Naime nikad se ne događa da se pojedinačno zna ranije, nego mi sticemo znanje pojedinačnih stvari u isto vreme sa indukcijom, kao da ih samo ponovo upoznajemo. Jer neke stvari odmah saznajemo, — tako, na primer, [saznajemo] da je zbir uglova [izvesnog pojedinačnog trougla] jednak sa dva prava ugla, čim znamo da je to trougao. Isto je i u drugim slučajevima.

Mi, dakle, mislimo pojedinačne stvari pomoću saznanja opšteg, a ne saznajemo ih znanjem koje je njima svojstveno. Tako ο njima možemo biti u zabludi, ali ne na kontrerno suprotni način. U stvari, saznanje se odnosi na opšte, a zabluda na pojedinačno.

Isto je i u slučajevima ο kojima smo ranije govorili,245 — zabluda učinjena u odnosu na srednji termin nije kontrerno suprotna saznanju stečenom pomoću silogizma. Isto tako nije [kontrerno suprotan] sud koji se odnosi na jedan od srednjih termina prema sudu koji se odnosi na drugi [srednji termin].

Međutim, ništa ne stoji na putu da, i ako se zna da A pripada celome B, a da Β pripada Γ, — ipak se misli da A

ne pripada Γ. Tako, na primer, iako se zna da je svaka mazga neplodna, a da je ova životinja mazga, — ipak se sudi da je ona skotna. Jer ne zna se da A pripada Γ, ako se istovremeno ne misli na obe propozicije istovremeno.

Iz ovoga je očevidno da se mora pasti u zabludu ako se zna jedna [propozicija], a ne zna se druga. I to je baš odnos koji postoji između znanja opšteg i znanja pojedinačnog.248 Jer, mi ne upoznajemo nijednu od stvari koje se čulima mogu opaziti, izvan onoga što dolazi od čula, čak i ako smo ih ranije percipirali247 sem u slučaju da ο njima imamo opšte i svojstveno znanje, ali ne aktuelno [stvarno] znanje. Jer, ο znanju se govori u trojakom smislu248: ono znači opšte, pojedinačno [svojstveno stvari] i aktuelno [stvarno] znanje, — a tako i zabluda ima ovaj trojaki smisao249. Tako ništa ne stoji na putu da se jedna ista stvar i zna, i da se ο njoj bude u zabludi, samo ne na kontrerno suprotan način. To se dešava u slučaju kad je znanje ograničeno na svaku od premisa, i kad se prethodno nije razmotrila pojedinačna stvar. Jer, kad se pretpostavlja da je mazga skotna, tada se nema aktuelno znanje, a isto tako ne pada se, zbog te pretpostavke, u zabludu kontrerno suprotnu znanju. Jer, zabluda kontrerno suprotna znanju opšteg jeste silogizam.

Ali, ko pretpostavi da suština dobra jeste suština zla, on mora pretpostaviti da su isto suština dobra i suština zla. Neka suština dobra bude A, suština zla B, i, ponovo, suština dobra Γ. Pošto se misli da su Β i Γ identični, mora se misliti i da je Γ — Β, a, isto tako, da je Β — A, i, prema tome, da je Γ — A. Jer kao što bi — ako bismo rekli da ako je Β bilo istina ο onome ο čemu je Γ istina, a A ο onome ο čemu je Β istina, — A isto tako bilo istina ο Γ, — to važi i za glagol „suditi". Isto je tako i za glagol „biti". Jer, ako bi Γ bilo identično sa B, a opet Β sa A, i Γ bi, isto tako, bilo identično sa A. Isto je tako i za glagol „imati mišljenje".

Zar to [da se može misliti da su isto suština dobra i suština zla] nije tada nužno, ako se dopusti pretpostavka [da suština dobra jeste suština zla]? Ali, možda zabluda leži u tome što se i u drugome smislu može zamisliti da

216 217

suština dobra jeste suština zla, — a ne samo akcidental-no.250 Jer to se može zamisliti na različite načine. Ali ovu tačku treba bolje ispitati.

Glava d v a d e s e t d r u g a

[PRAVILA ZA KONVERZIJU I POREĐENJE STVARI KOJE TREBA ZELETI ILI IZBEGAVATI]

Kad su konvertirani krajnji termini, nužno je da srednji termin isto tako bude konvertiran sa dva krajnja termina.

Ako A pripada Γ pomoću B, tada, ako su A i Γ kon-vertirani, i ako Γ pripada svemu čemu A pripada, — Β se konvertira sa A, i Β pripada svemu čemu A pripada, pomoću srednjeg termina Γ; i Γ se konvertira sa Β pomoću srednjeg termina A.

Isto je tako i za negativne propozicije. Ako Β pripada Γ, a A ne pripada B, ni A neće pripadati Γ. Ako se Β konvertira sa A, tada će se, isto tako, Γ konvertirati sa A. Uzmimo da Β ne pripada A; tada mu ni Γ neće pripadati, jer Β [po pretpostavci] pripada svakom Γ.

Ali ako se Γ konvertira sa Β, Β se isto tako konvertira sa A. Jer, Γ je afirmirano ο svemu ο čemu je Β afirmirano. I ako se Γ konvertira sa A i Β, Β se isto tako konvertira sa A. Jer, Γ pripada onome čemu Β pripada, — ali Γ ne pripada onome čemu A pripada. I samo ovde [u ovom poslednjem slučaju] polazi se od zaključka, — a ne u drugim slučajevima, — kao kod afirmativnog silogizma.

Ako su, opet, A i Β konvertibilni, a, isto tako, Γ i ∆, i ako je ili A ili Γ nužnim načinom pridato svakom biću, — tada će se Β i ∆ tako odnositi, da će ili jedno ili drugo biti pridato svakom biću.

Pošto Β pripada onome čemu A pripada, a ∆ onome čemu Γ pripada, i pošto je ili A ili Γ pridato svakom biću, ali ne oba istovremeno — očevidno je da je ili A ili ∆ isto tako pridato svakom biću, ali ne oba u isto vreme. Ako je, na primer, nestvoreno nepropadljivo, a nepropad-ljivo nestvoreno, nužno je da stvoreno bude propadljivo,

a da propadljivo bude stvoreno. Jer, dva silogizma su ovde povezana.

Ako, opet, ili A ili Β pripada svakom biću, isto kao ili Γ ili ∆, ali ne u isto vreme, tada, ako su A i Β konvertibilni, — Β i ∆ se isto tako konvertiraju. Jer, ako Β ne pripada onome čemu partikularno pripada ∆, jasno je da će mu A pripadati. Ako mu A pripada, pripada mu i Γ, pošto se oni konvertiraju. Dakle, Γ i ∆ biće zajedno pridati, što je nemoguće.

Ali ako A pripada ćelom Β i Γ, i nije afirmirano ni ο čemu drugom; i ako, isto tako, Β pripada svakom Γ, potrebno je, nužnim načinom, da se A i Β konvertiraju. Jer, pošto A važi samo ο Β i Γ, i pošto je Β afirmirano u isto vreme ο samome sebi i ο Γ, — očevidno je da će Β važiti ο svemu ο čemu A važi, sem ο samome A.

Međutim, kad A i Β pripadaju celome Γ, i kad je Γ konvertibilno sa B, nužno je da A pripada ćelom B. Naime pošto A pripada svakom Γ, a pošto Γ pripada Β konverzijom, — i A će pripadati svakom B.

Kad je od dva suprotna termina A i B, A bolje od B, a isto tako ∆ od Γ, — tada, ako su ΑΓ bolji od Β∆, — A je bolje od ∆. Jer, A treba zeleti isto onoliko koliko od Β treba bežati, pošto su to suprotnosti. Isto važi i za Γ i ∆, jer su i oni jedno drugom suprotni. Ako, dakle, A treba isto toliko zeleti koliko ∆, tada Β treba isto toliko izbega-vati koliko Γ. Jer svaku od stvari koju treba izbegavati valja izbegavati isto toliko koliko svaku od stvari koju treba zeleti valja zeleti. Prema tome, isto važi ο obema zajedno, dakle ο ΑΓ u odnosu na Β∆. Ali, pošto ΑΓ treba više zeleti nego Β∆, A se ne može zeleti isto koliko ∆, jer bi inače Β∆ trebalo zeleti isto koliko ΑΓ.

Ali ako ∆ treba više zeleti od A, tada i Β treba manje izbegavati od Γ, — jer manje je suprotno manjem. Ali veće dobro i manje zlo treba vise zeleti nego manje dobro i veće zlo. Dakle, i celinu, Β∆, treba vise zeleti nego ΑΓ.

Međutim, tako nije. Prema tome, A treba više zeleti nego ∆, i, prema tome, Γ treba manje izbegavati nego B.

218 219

Ako, dakle, svaki koji voli, zbog svoje ljubavi, pret-postavlja A — što znači da je voljena osoba raspoložena da mu ukaže svoju blagonaklonost, ali mu je ne ukazuje (što je označeno sa Γ) — ukazivanju blagonaklonosti od strane voljene osobe (što je označeno sa ∆), ali bez raspoloženja da mu [tu blagonaklonost] ukaže, što je označeno sa B; — tada je očevidno da je A takve prirode da ga treba pretpostaviti ukazivanju blagonaklonosti od strane voljene osobe.

U ljubavi, dakle, čovek treba više da želi da bude voljen, nego da se telesno sjedinjuje [sa voljenom osobom]. Tako ljubav zavisi više od naklonosti nego od telesnog sjedinjavanja. A ako je [u ljubavi] najvažnije biti voljen, tada je to cilj ljubavi. Prema tome, telesno sjedinjavanje ili uopšte nije cilj ljubavi, ili je cilj koji je u isti mah sredstvo da se bude voljen. To je isto tako način na koji postaju druge želje i umetnosti.251

Glava d v a d e s e t t r e ć a

[TEORIJA INDUKCIJE]

Ovim smo, dakle, objasnili odnos termina u konverzi-jama, i pokazali smo šta prvenstveno treba izabrati ili iz-begavati.

Ali sad moramo da govorimo ο tome da se pomoću figura ranije proučenih ne dobijaju samo dijalektički i demonstrativni silogizmi, nego [se dobijaju] i retorski silogizmi, i uopšte svaka vrsta ubeđivanja, ma kakva bila njena metoda.252 Jer, sve što verujemo — verujemo ili na osnovu silogizma, ili na osnovu indukcije.

Indukcija ili induktivni silogizam sastoji se u zaklju-čivanju — koje se oslanja na jedan od krajnjih termina — da je drugi [krajnji termin] pridat srednjem [terminu]. Na primer, kad je Β srednji termin između A i Γ, dokazaće se pomoću Γ da A pripada B, — i na taj način izvodimo indukcije. Uzmimo da A znači „koji dugo živi", Β — „koji nema žuči", a Γ — „stvorovi koji dugo žive", — kao „čovek", „konj" i „mazga".

A pripada tada svakom Γ, jer svaki stvor koji nema žuči dugo živi. Ali isto tako Β — „koji nema žuči" — pripada svakom Γ. Ako se Γ konvertira sa B, a ako srednji termin nema veći obim nego Γ, tada A nužnim načinom pripada B. Ranije je dokazano da ako dva atributa pripadaju istom subjektu, i ako se krajnji termin konvertira sa jednim od njih, drugi predikat će pripadati konvertiranom predikatu. Ali pod Γ mora se razumeti ono što je sastavljeno iz svih pojedinačnih bića. Jer, indukcija postaje nabrajanjem sviju njih.

Ova vrsta silogizma služi tome da pribavi prvu i nepo-srednu premisu. Jer, ono za šta postoji srednji termin, silogizam zaključuje pomoću srednjeg termina; međutim, ono za šta nema srednjeg termina silogizam zaključuje indukcijom.

A, na neki način, indukcija je suprotna silogizmu. Naime silogizam dokazuje, pomoću srednjeg termina, da gornji krajnji termin pripada trećem terminu; a indukcija dokazuje, pomoću trećeg termina, da gornji krajnji termin pripada srednjem terminu.

Po prirodnom redu je, dakle, silogizam koji zaključuje pomoću srednjeg termina raniji i poznatiji, ali za nas je induktivni silogizam jasniji.

Glava d v a d e s e t č e t v r t a

[PRIMER KAO SREDSTVO ZA OBRAZOVANJE TEORIJSKOG I PRAKTIČNOG SUDA]

Dobija se primer [παράδειγµα]253, kad se dokaže da gornji krajnji termin pripada srednjem terminu pomoću termina sličnoga trećem. Ali treba znati da srednji termin pripada trećem terminu, a prvi terminu sličnom trećem. Neka A bude „zlo", Β — „objaviti rat susedima", Γ — „Atinjani Tebancima", a ∆ — „Tebanci Fokejcima". Ako hoćemo da dokažemo da je ratovati sa Tebancima zlo, treba staviti da je zlo ratovati sa susedima. Verovanje u ovo proizlazi iz sličnih slučajeva, — tako, na primer, da

220 221

je bilo zlo za Tebance da ratuju sa Fokejcima. Pošto je zlo ratovati sa susedima, a pošto je rat protiv Tebanaca rat protiv suseda, — jasno je da je zlo ratovati sa Teban-cima. Jasno je da Β pripada Γ i ∆ (jer, u oba slučaja, to znači objaviti rat susedima); a, isto tako, očevidno je da A pripada ∆ (jer rat protiv Fokejaca nije bio povoljan za Tebance). Da A pripada B, biće dokazano pomoću ∆. Na isti način izvešće se dokaz, ako je dokaz ο odnosu srednjeg termina prema krajnjem terminu bio dobijen pomoću više sličnih slučajeva.

Očevidno je, dakle, da se primer ne odnosi ni kao deo prema celini ni kao celina prema delu, nego kao deo prema delu, — kad su dva pojedinačna slučaja podređena istom terminu, i kad je poznat jedan od njih. I [primer se] raz-likuje od indukcije time što indukcija, polazeći od svih individua [od sveg pojedinačnog, nedeljivog], dokazuje da gornji krajnji termin pripada srednjem terminu, i ne vezuje silogizam za donji krajnji termin; međutim primer ga vezuje, a ne dokazuje, polazeći od svih individua.254

Glava d v a d e s e t peta

[TEORIJA ABDUKCIJE]

Postoji abdukcija,255 kad je očevidno da prvi termin pripada srednjem, a kad je nesigurno da srednji termin pripada poslednjem, pošto je taj odnos isto toliko vero-vatan, ili čak verovatniji nego zaključak.

Dalje, [postoji abdukcija] kad su malobrojni termini koji se nalaze između poslednjeg i srednjeg termina. Jer u svim ovim slučajevima približujemo se znanju.

Neka A bude — „koji se može naučiti", Β — „zna-nje", a Γ — „pravičnost". Jasno je da se znanje može naučiti, ali je nesigurno da je vrlina znanje. Ako je pro-pozicija ΒΓ isto tako verovatna, ili ako je verovatnija nego ΑΓ, — postoji abdukcija. Jer, mi smo se približili znanju time što smo zaključku ΑΓ dodali propoziciju ΒΓ, — jer ranije nismo imali nikakvo znanje.

Uzmimo, opet, da je mali broj termina koji se nalaze između Β i Γ, — jer i na taj način približavamo se zna-nju.256 Uzmimo, na primer, da je ∆ — „biti kvadratan", Ε — „pravolinijska figura", a Ζ — „krug". Ako bi se između Ε i Ζ nalazio samo jedan termin — na primer ako bi, pomoću polumeseca, krug postao jednak pravolinijskoj figuri — time bi se stvar približila znanju.

Međutim, kad ΒΓ nije verovatnije nego ΑΓ, i kad termini između njih nisu malobrojni, — ja to ne zovem abdukcijom. Isto tako [ne zovem abdukcijom] ni kad je propozicija ΒΓ neposredna, — jer takva propozicija jeste znanje257.

Glava d v a d e s e t š e s t a

[OBJEKCIJA]

Objekcija258 je premisa kontrerno suprotna jednoj premisi. Objekcija se razlikuje od premise [kojoj je su-protna] time Što objekcija može biti partikularna, a premisa ili uopšte ne može biti takva, ili bar nije takva u univerzal-nim silogizmima.

Objekcija se javlja na dva načina i u dve figure. Ona se javlja na dva načina, zato što je svaka objekcija ili uni-verzalna, ili partikularna. A u dve figure objekcije se jav-ljaju zato što su suprotne premisi, a suprotnosti mogu biti dokazane samo u prvoj i u trećoj figuri259. Jer, kad se tvrdi da nešto svakome pripada, mi prigovaramo da ne pripada nijednom ili da ne pripada ponekom, — i od tih propozi-cija ona da nijednom ne pripada zaključena je u prvoj figuri, a ona da ne pripada ponekom zaključena je u po-slednjoj figuri. Uzmimo da je A — „jedna jedina nauka", a Β — „kontrerno suprotno". Ako se tvrdi da je nauka ο kontrerno suprotnom jedna, objekcija može biti ili da nauka ο suprotnostima nije uvek jedna i ista, i da je ono Što je kontrerno — suprotno, — tako da se dobija prva figura; ili da ne postoji jedna nauka ο onome što se može i ο onome što se ne može saznati, — što je treća figura.

222 223

Jer, ο Γ — ο onome što se može i ο onome što se ne može saznati — istina je da je to kontrerno suprotno, a lažno je da je to predmet samo jedne nauke.

Isto je ako je premisa negativna200. Kad se tvrdi da nauka ο kontremo-suprotnom nije jedna, mi kažemo ili da su sve suprotnosti, ili da su izvesne kontrerne suprotnosti — kao zdrav i bolestan — predmet samo jedne iste nauke. U prvom slučaju zaključak se izvodi u prvoj, a u drugom slučaju u trećoj figuri.

Jer, uopšte u svakoj objekciji koja se univerzalno čini, nužno je upraviti protivrečnost protiv univerzalnog termina koji sadrži u sebi od [protivnika] navedene termine. Na-ime, ako protivnik tvrdi da nauka ο kontrernim suprotno-stima nije jedna, valja reći da je jedna nauka ο svim suprot-nostima. Tako moramo dobiti prvu figuru. Naime, univer-zalno [koje sadrži prvobitni subjekt] postaje srednji termin.

Međutim, [u objekciji učinjenoj] partikularno, protiv-rečnost mora biti vezana sa terminom u odnosu na koji je subjekt stavljene premise univerzalan. Tako će se reći da nije ista nauka ο onome što može i ο onome što ne može da se sazna. Jer, „kontrerno suprotno" je univerzalno u odnosu na ove termine. I tako postaje treća figura, jer srednji termin je stavljen partikularno, — kao ono što može i ono što ne može da se sazna.

Premisle, iz kojih se može izvesti kontrerno suprotni zaključak, jesu one od kojih polazimo, kad se trudimo da izrazimo objekcije. Otuda ih dajemo samo u ovim figurama [to jest u prvoj i trećoj]. Naime, samo u njima nalaze se suprotni silogizmi, pošto srednja [druga] figura ne može dati afirmativan zaključak.

Međutim, objekcija pomoću srednje [druge] figure učinila bi nužnim iscrpnije obrazloženje, — tako, na pri-mer, kad se ne bi dopustilo da A pripada B, zato što mu ne sleduje Γ. To postaje jasno samo pomoću drugih pre-misa. Prema tome, objekcija ne treba da pribegne drugim stvarima, nego druga premisa [koju uzima] treba da bude neposredno jasna. Zbog toga, samo ova figura ne daje dokaz pomoću znaka.

Treba razmotriti i druge objekcije, kao one koje su izvedene iz kontrerne suprotnosti, i iz sličnog, i iz onog što je predmet mišljenja. Isto tako, treba još ispitati da li partikularna objekcija može da se obrazuje u prvoj figuri, ili negativna objekcija u srednjoj [drugoj] figuri.

Glava d v a d e s e t s e d m a

[ENTIMEM]

Verovatno i znak261 nisu isto, nego je verovatno pro-pozicija koja je verovatna. Jer verovatno je ono ο čemu se zna da se većinom tako događa ili ne događa, da tako jeste ili da tako nije, — kao, na primer, „mrziti zavid-Ijivce" ili „osećati naklonost prema ljudima koje volimo".

Međutim, znak teži tome da bude demonstrativna propozicija, nužna ili moguća. Jer. stvar čije postojanje ili postajanje povlači za sobom postojanje ili postajanje druge stvari, bilo ranije ili docnije — jeste znak postajanja ili postojanja druge stvari.

Entimem202 je silogizam iz verovatnih premisa ili znakova.

Znak može da se uzme u tri smisla, koji odgovaraju položaju srednjeg termina u figurama. Jer znak može biti uzet ili kao u prvoj figuri, ili kao u srednjoj [drugoj],203 ili kao u trećoj. Na primer, dokaz da je jedna žena trudna zato što ima mleka, proizlazi iz prve figure, — jer „imati mleka" jeste srednji termin. A je — „biti trudna", Β — „imati mleka", a Γ — „žena". Međutim, dokaz da su mu-draci pošteni, zato što je Pitak pošten, proizlazi iz poslednje [treće figure]. A je — „pošten", Β — „mudraci", a Γ — „Pitak". Ovde je istina tvrditi i A i Β ο Γ, — ali se po-slednja propozicija ne iskazuje, zato Što je poznata, i stavlja se samo prva [propozicija]. Najzad, dokaz da je jedna žena trudna zato što je bleda odnosi se na srednju [drugu] fi-guru. Naime, pošto se bledilo vezuje za trudnoću, a pošto se bledilo javlja kod te određene žene, misli se da je do-kazano da je ona trudna. A je — „bledilo", Β — „biti trudna", a Γ — „žena".

224 15 Organon 225

Ako se izrekne samo jedna premisa, dobija se samo znak, ali ako se uzme i druga premisa, postaje silogizam, — tako. na primer, da je Pitak slobodouman, pošto su častoljubivi ljudi slobodoumni, a pošto je Pitak často-ljubiv. Ili da su mudraci dobri, jer Pitak je dobar, ali i mudar.

Tako se dobij aju silogizmi, — samo je onaj koji se dobija pomoću prve figure nepobitan, ako je istinit (jer je univerzalan), a onaj koji se dobija pomoću poslednje [treće] figure može se pobiti, čak i ako je zaključak istinit, zato što silogizam nije ni univerzalan, niti odgovara stvari [koju treba dokazati]. Jer, ako je Pitak pošten, iz toga ne izlazi nužnim načinom da su i drugi mudraci takvi. Silo-gizam koji se dobija u srednjoj [drugoj] figuri može se pobiti uvek i u svim slučajevima. Jer, nikad ne postaje jedan silogizam kad se termini među sobom tako odnose.264 Jer, ako je trudna žena bleda, a ako je ova žena bleda, iz toga ne izlazi nužnim načinom da je ona trudna. Dakle, ono što je istinito može se naći u svim znacima, ali sa naznačenim razlikama.

Treba ili da podelimo znake na ovaj način,265 i među njima da označimo srednji termin kao indiciju [znak koji dokazuje] — (jer kažu da je indicija ono što čini da znamo, a to najviše važi ο srednjem terminu); ili treba nazivati znakom [upravo znacima] dokaze koji proizlaze iz krajnjih termina, a indicijom [upravo indicijama] one koji proizlaze iz srednjeg termina. Jer, najverovatnije i najistinitije je ono što je zaključeno pomoću prve figure.

Moguće je suditi pomoću fizionomije266 [pomoću spoljne, telesne figure], ako se dopusti da sve fizičke afek-cije istovremeno menjaju telo i dušu. Jer, možda se u duši onoga ko uči muziku nešto promenilo, ali to ne spada u naše fizičke afekcije, nego su to pre fizički pokreti strasti i želja.

Ako se ovo dopusti, kao i to da za jednu pojedinačnu afekciju postoji jedan pojedinačan znak, i ako možemo da utvrdimo za svaki rod osobenu afekciju i znak, — tada

226

možemo suditi pomoću fizionomije [pomoću telesnog izgleda].

Jer, ako postoji jedna afekcija koja, kao svojstvena, pripada jednom rodu koji se više ne može deliti, — kao hrabrost lavovima, — nužno je da za to postoji i neki znak. Naime, mi smo pretpostavili da postoji simpatija između tela i duše. Pretpostavimo i da se taj znak sastoji u posedovanju velikih nogu. Ovaj znak može da pripada i drugim rodovima, iako ne svim individuama [tih rodova]. Naime znak je svojstven na taj način, pošto je sama afek-cija svojstvena ćelom rodu, ali nije svojstvena samom tom rodu, kao što obično kažemo. Isto se može naći i u drugom rodu, — naime, čovek može biti isto tako hrabar, kao i neki drugi rod [životinja]. Ta bića imaće znak [hrabrosti — velike noge], pošto jednoj pojedinačnoj afekciji odgovara jedan pojedinačan znak. Ako je tako, i ako možemo da prikupimo takve znake u onim životinjama koje imaju samo jednu svojstvenu afekciju, — a svaka afekcija ima svoj znak, jer ona nužnim načinom mora imati samo jedan znak, — tada ćemo biti u stanju da sudimo po fizionomiji [po telesnom izgledu].

Međutim, ako ceo rod ima dve svojstvene afekcije — kao, na primer, lav, koji je hrabar i plemenit, — kako bismo saznali koji se znak od onih koji, kao svojstveni, prate ove afekcije, odnosi na jednu ili na drugu od ovih afekcija? To bi moglo biti u slučaju kad dve afekcije pri-padaju nekom drugom rodu, ali ne u ćelom njegovom obimu, i kad, u ovim rodovima kojima svaka od ovih afekcija pripada, ne pripadajući svim individuama, izvesna individua ima jednu od afekcija, a nema drugu. Jer, ako je neki čovek hrabar, ali nije plemenit, i ako od dva znaka "us jedan, jasno je da je i u lavu ovaj znak hrabrosti.

Moguće je, dakle, suditi po fizionomiji u prvoj figuri, a*o se srednji termin konvertira sa prvim krajnjim termi- 15*

227

nom, ali ima veći obim nego treći [krajnji termin], i ne konvertira se s njim. Uzmimo da je A — hrabrost, Β — velike noge, a Γ — lav. U tom slučaju Β pripada onome čemu Γ pripada, ali, pored toga, pripada i drugim stva-rima. Međutim, A pripada svemu Čemu Β pripada, i ničem drugom, ali je A konvertibilno sa B. Kad ne bi bilo tako, tada samo jedan znak ne bi odgovarao samo jednoj afekciji.

NAPOMENE

PRVA KNJIGA

1 Reč analitika (αναλυτική) znači metodu raščlanjavanja misli i pojmova u njihove sastavne delove, zatim elementarnu logiku koja se bavi pojmovima, sudovima i zaključcima. Kod Aristotela ana litika, pre svega, znači svođenje konkluzija na njihove premise. Kao takva, analitika je učenje ο izvođenju zaključaka, upravo silogistika.

Aristotelova Prva analitika proučava formu zaključka, a Druga analitika njegovu sadržinu. Prva analitika proučava zaključak uopšte, a Druga analitika isključivo naučni, apodiktični zaključak.

Prva analitika izlaže formalnu teoriju silogizma, i zato se smatra da je ona uvod u Drugu analitiku — delo koje ne proučava silogizam uopšte, nego samo naučni, demonstrativni silogizam. Tri-cot smatra da je Stagiraninova logika metodologija i propedeutika nauke ο prirodi. (Upor. Aristote: Organon, III. Les Premiers Analy-tiques. Nouvelle traduction et notes par J. Tricot. Bibliotheque des textes philosophiques, Pariš 1947, p. 1, note 1.)

2 Ove definicije univerzalnog, partikularnog i neodređenog pripadanja jesu upravo sažeta ponavljanja filozofovih izvođenja u 7. glavi De Interpr.

8 Dijalektička veština, po Aristotelu, sastoji se u tome da se odgovara sa „da" ili „ne" na postavljeno pitanje. Silogizam je instru-ment ne samo dijalektike nego i analitike. Silogizam, naime, čini zaključivanje pravilnim.

4 U prvoj knjizi, u glavama 1. i 10. 5 U Drugoj analitici za demonstrativne, a u Topici za dijalek

tičke premise. 6 Savršeni su samo silogizmi prve figure. 7 Drugim recima: nikakav drugi termin i nikakva druga pro

pozicija. 8 „Jedna ili više stvari" znači upravo jednu novu propoziciju

ih više njih. A te nove propozicije će od nesavršenog silogizma na činiti savršeni silogizam prve figure.

229

9 Konverzija se sastoji u premeštanju termina jedne propozi cije, pri čemu se ne menja njihov kvalitet, — tako da predikat postaje subjekt, a subjekt predikat. (Upor. Tricot, str. 6, nap. 1.)

10 A je atribut, a Β je subjekt. 11 Drugim recima: konverzija je ista ako je premisa parti-

kularna. 12 To jest: kad su u pitanju nužne premise, konverzija će se

vršiti na isti način. 13 Silvester Maurus tumači ovo mesto na sledeći način: nužno

je kontingentno, zato što može da postoji i ako ne može i da ne po stoji, kao, na primer, apsolutno biće, Bog; ne-nužno je kontingentno, jer može da postoji i da ne postoji, — kao stvorovi; moguće je kon tingentno, zato što može da postoji, ne uzimajući u obzir da li je to nužno ili nije, — tako je, na primer, moguće da uopšte nešto postoji. (Upor. Aristoteles Lehre von Schluss oder Erste Analvtik, Neu iiber- setzt und mit erklarenden Anmerkungen versehen von Dr. Eug. Rol- fes, Der philosophischen Bibliothek Band 10. Leipzig 1922, S. 152, Anm. 2.)

14 Vidi ovo delo, gl. 13 i 17. 15 Ovo delo, gl. 46. 16 Čitalac ove glave mora prethodno da dobro upozna opštu

teoriju silogizma, koja je izložena u svakoj formalnoj logici. 17 Kojim terminima i rečenicama, u kojim figurama i kojim

modusom svake figure postaje svaki silogizam. (Upor. Tricot, Nav. delo, str. 12, nap. 4, 5 i 6.)

18 U Drugoj analitici. 19 Aristotel naziva termine: το πρώτον οίκρον, το µείζον —

„gornji termin; το εσχατον άκρον, το ελαττον — „donji termin" i το µέσον, ό µέσος δρος — „srednji termin". Umesto „gornji termin" i „donji termin", kao Što smo mi preveli, neki autori prevode „veliki termin", ili „viši termin" i „mali termin", ili „niži termin".

Slično tome, ή πρώτη πρότασις preveli smo „gornja premisa", a ή δεύτερα πρότασις: „donja premisa". Ima autora koji te izraze prevode „velika premisa" i „mala premisa", i „viša premisa" i „niža premisa".

20 Dva krajnja termina su τα άκρα — termini extremi. Tricot ističe da Aristotel označava srednji termin sa B, gornji sa A, a donji sa Γ. Gornja premisa je AB, donja ΒΓ, a zaključak ΑΓ. — U for malnoj logici A je univerzalno-afirmativna premisa, Ε — univer- zalno-negativna, I — partikularno-afirmativna, a Ο — partikularno- -negativna. (Nav. delo, str. 13, nap. 2.)

21 Ovo je Barbara — prvi modus prve silogističke figure. — Radi boljeg razumevanja sledećih Aristotelovih izlaganja ο silogistič- kim figurama i njihovim modusima, valja uzeti u obzir, pored proučavanja formalne logike, i egzemplifikaciju napomena Tricot-a, u navedenom delu. Ta egzemplifikacija je obimna i iscrpna.

22 Anal. prior., 1, 24 b 28.

23 Drugi modus prve silogističke figure — Celarent. 24 Treći modus — Darii. 25 Četvrti modus — Ferio. 2« Anal. prior., 1, 26 a 2. & Od 16 modusa prve silogističke figure Stagiranin je odbacio 12

modusa. Dakle, kao pravilna ostala su četiri modusa prve figure — koje je prihvatila formalna logika.

ss Neodređene su propozicije koje imaju neodređeni subjekt. U ovim propozicijama nije označeno jesu li one univerzalne ili parti-kularne.

29 Jasnije rečeno, srednji termin je predikat u dve premise. »ο Filozof ovim izražava da su savršeni, to jest da imaju pravu važnost

samo oni silogizmi koji se mogu svesti na silogizme prve figure, — izuzev na Baroco. Ali i ako nisu savršeni silogizmi ο kojima je ovde reč, u njima se zaključak izvodi neposredno iz premisa.

31 U ovoj glavi, Μ je srednji termin, Ν gornji, a Ξ donji; gor nja premisa je MN, donja ΜΞ, a konkluzija ΝΞ.

32 Prvi modus druge silogističke figure, Cesare. 33 To je dokazano za Celarent, u ovom delu, I 4. 25 b 40. 34 Drugi modus druge silogističke figure — Camestres. 35 Treći i četvrti modus druge silogističke figure — Festino i

Baroco. 36 Treći modus druge silogističke figure Festino. 37 Četvrti modus druge silogističke figure — Baroco. 38 Tako su od 16 modusa druge figure 12 isključeni; prema

tome, ostaju samo 4 modusa za pravilno izvođenje zaključaka. 39 To jest: kad se, kao dopuna, dodaju još neke rečenice. 40 U ovoj glavi, srednji termin obeležen je sa Σ, gornji sa Π,

a donji sa P. Gornja premisa obeležena je sa ΠΣ, donja sa ΡΣ, a zaključak sa ΠΡ.

41 Prvi modus treće silogističke figure — Darapti. 42 Modus Darii prve figure. 43 Ekteza (od έκτέσθαι) ovde znači: sve što važi za srednji

termin, važi i za njegov deo. Ako je svako Σ — Π i Ρ, — tada je i poneko Σ (na primer Ν) Π i P; dakle poneko Ρ je Π.

44 Drugi modus treće silogističke figure —· Felapton. 45 Tada se dobija Ferio. 46 Ovo je treći modus treće silogističke figure — Disamis. 47 Ovo je četvrti modus treće silogističke figure — Datisi. 48 Peti modus treće silogističke figure — Bocardo. 49 Dokaz pomoću ekteze, kad se uzme jedan deo srednjeg ter

mina kome gornji termin ne pripada.

230 231

50 Šesti modus treće silogistiČke figure — Ferison. 51 Od 16 modusa koji su mogući u trećoj figuri, Aristotel je

odbacio deset, a zadržao samo 6 modusa, koji su prihvaćeni i do danas važe u formalnoj logici.

Aristotel je u svojoj formalnoj logici utvrdio samo tri silogistiČke figure. V. Kirchmann — u svom prevodu „Prve Analitike", str. VII, kaže da zbog toga Aristotela ne treba kuditi, nego da ga treba hvaliti, jer je od lekara Galena pronađena silogistička figura u stvari samo preokrenuta Aristotelova prva figura. Po Kirchmann-u, Galenova četvrta figura lakše se prilagođava govornoj upotrebi nego prva Aristotelova figura. Međutim Stagiraninova više odgovara logičkom stanju stvari i naučnoj upotrebi. Kirchmann smatra da se Galenova figura može, s pravom, ostaviti po strani.

Galenovu figuru su, počev od XV veka, usvojili logičari. Međutim, većina modernih logičara tu figuru ne prihvata.

52 U ovoj glavi filozof govori ο indirektnim modusima svoje tri silogističke figure.

53 Cesare i Catnestres. 54 Ovde imamo moduse Barbara i Celarent, gde je gornja pre

misa nužna, bila ona afirmativna ili negativna, — donja asertorička, a zaključak nužan. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 46, nap. 1.)

55 Drugim recima: Što ο svemu važi, i ο svemu nužnim nači nom važi, — važi nužnim načinom i ο svemu što se pod njim pod- razumeva.

56 Ovo delo, I, 9, 30 a 23—33. 57 Dokazi da se kontingentno mora razlikovati od nužnog. 58 Ovo delo, I, 3, 25 b 21. 59 Anal. post. (I, 8). 60 Ovo delo, I, 13, 32 b 38—40. 61 Ibid., I, 13, 32 a 34. 62 Modus je Darii. 63 Aristotel misli na definiciju mogućnosti pripadanja jednom

univerzalnom terminu. 64 Modus je Ferio. 65 Dobiće se opet modus Darii. 66 U I, 5 ovoga dela. 67 Ibid-, I, 13, 32 a 29 gde je utvrđeno da je kontingentno

ne-nužno, a da je ne-nužno kontingentno. 68 Ibid., I, 13, 32 a 18. 69 Ovim se misli na kontrerno suprotni raspored premisa, što

znači da je gornja premisa asertoriČna, a donja kontingentna. 79 Ovo delo, I, 23, 40 b 35 i Anal. post., I, 3, 73 a 8. 71 Kontingentan zaključak u silogizmima ο kojima je govoreno može se

dobiti samo ako su premise istinite u apsolutnom, a ne u vremenskome smislu.

72 Neki komentatori ovog dela — na primer Silvester Maurus i Tricot — smatraju da je, umesto termina „nauka" trebalo staviti „učen".

73 Ovo delo, I, 14, 33 a 7. 74 Modusi Darii ili Ferio. 75 Vidi početak ove glave. 7« Upor. ovo delo, I, 14, 33 a-34 b 17. 77 Ibid., I, 15, 35 a, 25 b 8. 78 Ibid., I, 15, 33 b 29, 34 b 27. 79 Ibid., I, 15, 34 a 34 b 6. 80 Ovo će biti savršeni silogizam u modusu Celarent. 81 Upor. ibid., I, 15, 35 b 7 i I, 14, 33 a 7. 82 Stavlja se u sumnju autentičnost ove poslednje rečenice. 83 Upor. ibid., I, 15, 33 b 29, kao i 34 b 27. 84 Upor. ibid., I, 13, 32 a 28. 86 Upor. ibid. 86 Tricot (nav. delo, str. 100, nap. 1) upućuje ovde na Julius

Pacius, Aristotelis Stagirite... Organon, Morgiis, 1584 (I, 207— 208), gde su dati primeri za sve ove slučajeve.

87 Upor. ovo delo, I, 13, 32 a 29. 88 Upor. ibid., I, 19, 38 a 14. 89 Dobiće se silogizam u Datisi. 90 Silogizam je u Disamis. 91 Silogizam je u modusu Ferison. Ο Bocardo filozof uopšte

ne govori. 92 Silogizam je u Darapti. 93 Silogizam je u Darapti. 94 Silogizam je u modusu Felapton. 95 Silogizam je u modusu Disamis. 96 Silogizam je u modusu Ferison. 97 Silogizam je u Bocardo. 98 Upor. ibid., I, 9, 30 a 15—23. 99 Taj dokaz iznet je u 20. glavi ovog dela (39 b 2—6). 100 Silogizam u Darapti. 101 Silogizam u Darapti. 102 Silogizam u modusu Felapton. 103 Silogizam u modusu Felapton. 104 Silogizam u Disamis ili u Datisi. 105 Silogizam u modusu Ferison. 106 Silogizam u modusu Ferison.

232 233

107 Aristotelovo učenje ο silogizmima sa kontingentnim premi sama mnogo je kritikovano, tokom vekova, zbog nepreciznosti, ne- doslednosti i proizvoljnosti koje sadrži — čak i od Teofrastove škole koja je u njega unela neke nebitne ispravke.

108 Preciznije rečeno: silogizmi druge i treće figure svode se na silogizme prve figure. A ovi poslednji — kao što je jasno iz gl. 7 ovog dela — svode se na Barbara i Celarent.

io9 Ovo važi kako za hipotetičan tako i za kategoričan silogi-zam.

110 Filozof svodi na tri figure sve silogizme koji direktno do kazuju. U svakom silogizmu koji ima da zaključi A ο Β, srednji termin treba da bude vezan za svaki od dva krajnja termina. Po Aristotelu, srednji termin ima samo tri moguća položaja koji tačno karakterišu tri figure. Prema tome, svaki silogizam ove vrste spada nužnim načinom u jednu od ovih figura.

Stagiranin je postavio i pravila nužna za postajanje silogizma koji direktno dokazuje.

Prvo pravilo: da bi se dobio silogizam koji zaključuje A ο Β, potrebna je nužnim načinom premisa koja iskazuje jedan predikat ο jednom subjektu. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 118, nap. 1.)

111 Drugo pravilo: premisa koja je nužna za postajanje silo gizma mora biti drukčija nego zaključak; u protivnom slučaju dobija se petitio principu (ibid., str. 118, nap. 2).

112 Treće pravilo: da bi se dobio zaključak potrebne su bar dve propozicije. Ako imamo samo propoziciju ΑΓ, a ako Γ nije afirmi rano ni ο jednom drugom terminu, niti je drugi kakav termin afir miran ο Γ ili ο A, — neće se dobiti silogizam. (Ibid., str. 118, nap. 3.)

113 Četvrto pravilo: dve premise koje su nužne da se dobije silogizam, treba da su raspoređene tako da je srednji termin vezan za dva krajnja termina. (Ibid., str. 118—119, nap. 4.)

114 Anal. prior., I, 425 b 32. 115 Treba pretpostaviti jedan srednji termin koji vezuje gornji

i donji termin. 116 Filozof utvrđuje nužnost srednjeg termina, iz čijeg položaja

proizlaze tri silogističke figure. 117 Mislilac svodi na tri figure silogizme koji se dokazuju

pomoću logički nemogućeg. Iz njegovog izlaganja proizlazi da su ti silogizmi u stvari silogizmi koji direktno dokazuju; prema tome, i za njih važe pravila tri figure.

118 To jest komensurabilnost dijagonale. 1,9 Dokaz pomoću logički nemogućeg samo je pojedinačni slučaj

hipotetičkog dokaza. 120 U ovoj glavi dokazano je da svaki silogizam mora imati

jednu afirmativnu premisu. A ranije Aristotel je već utvrdio da dve negativne ili dve partikularne premise ne daju zaključak.

121 To znači: kad su obe premise univerzalne.

122 Partikularni zaključak može se izvesti ili iz dve univer zalne premise (kao u Darapti), ili iz jedne univerzalne i jedne parti kularne premise (u Darii). (Upor. Tricot, nav. delo, str. 125, nap. 2.)

123 Na primer: moguće i nemoguće. 124 Ovde imamo slučaj kad je svaka premisa glavnog silo

gizma zaključak jednog prosilogizma. 125 A i Β su zaključci prosilogizama, a Γ je zaključak glavnog

silogizma. 126 Ovim se misli na polisilogizam ili sorites, u kome su ostali

nepomenuti srednji zaključci. Ali tada je u pitanju složen, a ne prost silogizam, koji može imati samo tri termina.

127 U ovoj silogistiČkoj figuri gornja univerzalna premisa jeste celina u odnosu na partikularnu donju premisu.

128 Anal. prior., I, 23, 40 b 30. 120 Ako Γ∆ dokazuje E, koje je već dokazano pomoću AB, tada

ili imamo dva silogizma, ili jedan složeni silogizam, sorites, — ali ne prost silogizam, koji na ovom mestu jedini dolazi u obzir.

130 Ako Γ∆ dokazuje premisa A ili premisa B, to je prosilogi- zam, a glavni silogizam ostaje AB čiji je zaključak E.

131 Ta propozicija jeste zaključak koji treba dokazati. 132 Nova premisa dobijena je pomoću konverzije, kad se druga

ili treća figura svedu na prvu. 133 Ibid., I, 1, 24 b 24. 134 Zaključci prosilogizama jesu premise glavnog silogizma. 135 iz dve premise i tri termina, «β Biće jedan zaključak. 137 Ovo je sorites. 138 Termini A, Β i Γ čine dve propozicije: AB i ΒΓ. Kad se

doda ∆, dobijaju se Četiri termina i tri propozicije. Prema tome, pravilo je uvek isto.

139 U složenim silogizmima premise su čas parne, a termini neparni, kao u prostim silogizmima, a čas su premise neparne, a termini parni. Time je istaknuta razlika između složenih i prostih silogizama.

140 Ako postoje tri termina, pa im se doda četvrti, dobijaju se dva nova zaključka. Ako se doda peti termin, dobijaju se tri nova zaključka.

141 Tri termina A, Β i Γ obrazuju dve propozicije: AB i ΒΓ — i jedan zaključak: ΑΓ. Kad se tim terminima doda četvrti ∆, — dobijaju se tri propozicije: AB, ΒΓ i Γ∆ i dva nova zaključka: Β∆ i Α∆.

142 Broj zaključaka se povećava ukoliko pridolaze novi termini. Utvrđena je sledeća formula koja izražava zakon ove progresije:

η {η — 1) 2

U navedenoj formuli η označava broj propozicija.

234 235

«3 Između A i B, ili između Β i Γ. 144 Samo pomoću modusa Barbara. 145 Celarent. 146 Cesare, Camestres. 147 Darii. 148 Darapti, Disamis, Datisi. 149 Ferio. 150 Festino, Baroco. i5i Felapton, Bocardo, Ferison. 152 Partikularno-afirmativna premisa pobijena je od univer-

zalno-negativne (Celarent, Cesare, Camestres), a partikularno-nega- tivna od univerzalno-afirmativne (Barbara).

153 u poslednjoj rečenici ukratko je iznesena sadržina 26 glava ovoga dela, koje raspravljaju ο sastavu silogizma.

154 Drugim recima: do premisa iz kojih će se izvesti svaki zaključak.

155 Individue ili „prve supstancije" mogu biti samo subjekti, a ne atributi, — kao što je utvrđeno u 2. glavi Kategorija.

i5« čisti atributi — kao, na primer, kvantitet i kvalitet i drugo — ne mogu nikad biti subjekti.

157 Te „druge stvari" jesu vrste i rodovi — koji mogu biti subjekti ili atributi.

158 U Anal. post., I, gl. 19—22. Valja imati na umu da, po Aristotelu, postoje najviše vrste, koje su samo atributi, a nisu subjekti.

15» Filozof misli na proste i verovatne silogizme koji se odnose na dijalektiku, κατά δόξαν je sinonim za διαλεκτικώς.

i60 Oni su glavni predmeti silogizama. i«1 Upravo, potrebna je bar jedna univerzalna premisa da bi se dobio

silogizam. i62 Problem kvantifikacije predikata Aristotel rešava pomoću

negativne premise. les Ne može se reci: „čovek je svaka životinja", niti se može reći:

„muzika je svaka nauka". i64 Na ovom mestu tekst je vrlo težak. — Po tumačenju Tri-cot-a

značenje teksta je sledeće. Kad, u silogizmu, sam subjekt jedne premise ulazi u opštiji pojam, kao rod u vrstu, treba proceniti ne udaljene atribute koji pripadaju višem pojmu nego specifične atribute koji neposredno pripadaju subordiniranom pojmu. Na primer, treba uzeti atribute čoveka, a ne životinje, jer su ovi poslednji već poznati, i nekorisno ih je ponavljati: A sve ono što pripada čoveku, pripada životinji. (Upor. nav. delo, str. 139-140, nap. 5.)

236

les ovo tvrđenje ne važi u potpunosti. Tako, na primer, smeh koji ne pripada životinji, pripada čoveku.

168 Pošto je govorio ο atributima koji sleduju, filozof sad prelazi na subjekte koji prethode. U odnosu na to pitanje, postavlja jedno slično pravilo. Kad tražimo subjekt jednog atributa (na primer, subjekt životinje) — ne treba razmatrati subjekte koji prethode rodu, obuhvaćenom u vrsti. (Ibid., str. 140, nap. 2.)

167 Upor. sledeću glavu ovog dela (44 b 20). 168 Kad valja dobiti jedan univerzalno-afirmativan zaključak

u Barbara (subjekt zaključka je univerzalan), treba najpre razmotriti ono što prethodi ili subjekte predikata koji treba utvrditi u za ključku, a zatim ono što sleduje subjektu ovog zaključka. Zajed nički termin koji istovremeno prethodi predikatu i sleduje subjektu, sačinjava srednji termin, koji će dopustiti da se postavi silogizam u Barbara, čiji je zaključak da predikat u pitanju pripada ćelom subjektu ο kome je reč. (Tricot, nav. delo, str. 141, nap. 4.)

169 u ovom slučaju treba dobiti partikularno-afirmativan za ključak u Darapti.

170 Univerzalno-negativan zaključak u Cesare ili Celarent, ili u Camestres.

171 Silogizam u modusu Felapton, koji se može svesti na modus Ferio.

172 A označava predikat zaključka koji treba dokazati, a Ε označava subjekt.

173 Dobija se silogizam u Barbara. 174 Silogizam je u Darapti. 175 Silogizam je u Cesare ili Celarent, i on se dobija konver

zijom negativne premise. Prosilogizam na koji je ovde ukazano može se dobiti i u svim drugim slučajevima.

176 Silogizam je u Camestres. 177 Silogizam je u Felaptonu. 178 Silogizam je u Baraliptonu, indirektnom modusu prve figure. 179 To je zaključak jednog silogizma u Barbara. iso Modus Darapti. 181 Modusi Celarent i Cesare. 182 Modus Felapton. 183 Upravo: gornjem i donjem terminu silogizma. 184 Upor. Anal. prior., I, 5, 27 a 18—20, 27 b 23—28 a 8. 185 xj ovom slučaju dobija se silogizam druge figure sa dve afirmativne

premise, što je nemoguće, — jer druga figura, koja ima negativan zaključak, treba da ima bar jednu negativnu premisu.

186 prva figura ne može imati negativnu donju premisu.

237

187 U ovom slučaju biće dve negativne premise, koje ne mogu dati zaključak.

188 Srednji termin vezuje gornji i donji termin; on može biti samo jedan. Ako su, na primer, Γ i Ζ različiti ili kontrerno su protni, bilo bi četiri termina, — što se ne slaže sa prirodom silogizma.

189 To su gornji i donji termin koji ulaze u zaključak. Ono što sleduje tim terminima, ono čemu oni sleduju, kao i kvaliteti kontrerno suprotni terminima isti su u obe vrste silogizama.

190 p0 Aristotelu, isti zaključak dokazan je kako pomoću apsurda tako i neposredno, pomoću istih termina, — onih koji sle duju i onih koji prethode, — kao i pomoću kontrerno suprotnih kvaliteta. Zbog toga filozof svodi silogizam koji dokazuje pomoću apsurda na silogizam sa neposrednim dokazom čiji su termini isti,— i to u Darii i Camestres. I obrnuto, isti silogizam sa neposrednim dokazom u Camestres svodi se na silogizam sa dokazom pomoću apsurda.

Ovo dvostruko svođenje istih propozicija sa istim terminima pokazuje osnovni identitet dve vrste silogizama. (Tricot, nav. delo, str. 152, nap. 3.)

i9i pocj predmetima istraživanja filozof podrazumeva gornji i donji termin zaključka.

192 Zaključak je pogrešan, kad je jedna od premisa pogrešna. les prelazeći na ispitivanje, mislilac navodi da je jedna vrsta hipotetičkih

silogizama svođenje na logički nemoguće. Kod hipotetičnih silogizama ispitivanje srednjeg termina vrši se kao u kategoričkim silogizmima — samo kod prvih treba razmatrati zame-njene, a ne prvobitne termine.

Aristotel nije dovoljno razvio teoriju ο hipotetičkim silogizmima. Stoičari su prvi dali potpunu teoriju ο njima.

194 To je drugi način da se dobije univerzalni zaključak u trećoj figuri. # i»5 Kao gto je utvrđeno u De interpr. (12, 22 a 12) isto će važiti i za ne-

nužnost, nemogućnost itd. 196 Principi silogizma koji sleduju i koji prethode menjaju se, i te

promene zavise od toga da li je silogizam univerzalno-afirma-tivan, ili univerzalno-negativan, ili partikularno-afirmativan, ili partikularno-negativan.

187 Pod principima Aristotel i ovde misli na principe koji sleduju i na one koji prethode.

198 Aristotelovo gledište jeste da svaka umetnost i svaka nauka imaju empirijsko poreklo.

199 vidi jop> pre svega j 14 _ Tako je fjIozof jasno υ^^ο na to da su dijalektika i analitika tesno povezane.

200 Ćela ova glava (vidi i Anal. post. II, 5, od početka do 91 b 27) jeste kritika platonovske podele — karakterističnog postupka

,dijalektike koja silazi" iz poslednjih Platonovih dijaloga. A ta dijalektika je, po Aristotelovoj Metafizici (A, 6, 987 b 31), osnov teorije ideja. Podela po dihotomiji sastoji se, za Platona, u deljenju vrsta u rodove prema njihovim suprotnim razlikama.

Aristotel zamera ovoj metodi što ona ne postavlja analitičku vezu između pojmova, i što ne otkriva srednji termin, — tako da zaključak nije nužan. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 159, nap. 1.)

201 Dihotomna podela jeste deo opšte metode — izložene u prethodnim glavama — koja se sastoji u tome da se u silogizmu odvoji srednji termin od onoga što mu sleduje i prethodi, kao i od osobina koje se ne slažu sa gornjim i donjim terminom. — Iz daljega izlaganja videće se da podela ne može doći ni do kakvog negativnog zaključka, a da se, isto tako, ne primenjuje ni na sve afirmativne zaključke. (Ibid., str. 159, nap. 2.)

202 Podela je ovde petitio principii. Naime, treba najpre upo znati prirodu stvari koju valja definisati, da bi se mogle izabrati razlike.

203 Upravo: konkluzija ne zaključuje ono što hoće da dokaže, nego neki univerzalan pojam. A u tom pojmu sadržano je ono što treba da bude dokazano.

204 Platoničari nisu bili u stanju da utvrde da se ne može dobiti dokaz definicija i rodova.

2°5 U stvari, filozof upućuje na prethodnih trideset glava ovog dela i na teoriju ο silogizmu.

206 Podela se progresivno kreće; ona ide od vrste rodovima koji su sadržani u vrsti, sve do poslednjih razlika.

207 Dihotomna podela se nastavlja, i najzad se dolazi do poj mova koji se ne mogu dalje svoditi. Aristotel smatra da se u svim ovim podelama za srednji termin mora uzeti ono što je najuniverzalnije.

208 Platoničari — po Tricot-u — idu do kraja ovoga puta, i ne sluteći da bi mogli da upotrebe silogističku metodu. Tako oni dele životinju na razumnu i nerazumnu; razumnu na smrtnu i besmrtnu; smrtnu na onu koja ima noge i na onu koja ih nema; a onu koja ima noge na onu koja ima dve i na onu koja ima mnogo nogu — sve dok ne dođu do onoga što se više ne može deliti. Ali ceo ovaj put uzaludno je prevaljen. (Ibid., str. 162, nap. 1.)

209 £>ve propozicije, stavljene kao premise, moraju biti afirmativne. Prema tome, ne može se dobiti negativan zaključak. 2io Ο postajanju silogizama govoreno je u glavama 1—26. 211 Ο tome je govoreno u glavama 27—31. 2i2 Propozicije su delovi govora čiji su sastojci termini koji, kao takvi, moraju biti manji nego propozicije.

2i3 Ako se ova premisa uzme u obzir, dobija se entimem. 214 To su prosilogizmi. 215 Ovo nije zaključak pravog silogizma; to je potencijalni

silogizam, pošto u njemu nema srednjeg termina.

238 239

216 Hipotetički silogizam, koji će postati kategoričan kad mu se premise transformiraju.

217 Iz onoga što sleduje jasno je da se prema položaju sred njeg termina u premisama određuju figure silogizama.

218 Pri određivanju figure treba da razmotrimo, sem srednjeg termina, još i zaključak. Ako je zaključak univerzalan, silogizam spada u prvu figuru.

219 Znači da ne pravimo razliku između univerzalnih i ne određenih termina.

220 U stvari, nema silogizma. Da bi se dobila prva figura, trebalo bi uzeti Β univerzalno.

221 Drugim recima: ne postoji nikakav silogistički zaključak, kao što ne postoji i nikakva nužna konkluzija.

222 Silogizam nije moguć, jer su termini neodređeni. Uz to, AB ne može se univerzalno uzeti, kao što to mora biti u prvoj figuri, jer je pogrešno reći da svaki Aristomen uvek postoji.

223 Razlika između univerzalnog i neodređenog. 224 Silogizam je u modusu Celarent, koji ima gornju premisu

nužnu, a donju asertoričku. Gornja i donja premisa su istinite, ali je zaključak pogrešan.

225 Zabluda dolazi otuda što su termini apstraktni. 226 Drugim recima: ako se ne pretpostavi da bolestan čovek

može da bude zdrav. 227 Neće se dobiti nužan već samo kontingentan zaključak, po

kome je samo moguće da nijedan čovek ne bude zdrav. 228 Silogizam je u modusu Cesare; njegova gornja premisa je

nužna, a donja kontingentna. Iako su premise istinite, zaključak je pogrešan, jer su uzeti apstraktni, umesto konkretnih termina.

229 Ako se uzme silogizam u Darapti, sa dve kontingentne premise, njegov zaključak je pogrešan. Kad se upotrebe, umesto apstraktnih, odgovarajući konkretni termini, dobija se silogizam u Darapti, sa istinitim zaključkom.

230 Zabluda bi upravo dolazila od nastojanja da se, u svim silogizmima, srednji termin izrazi samo jednom rečju.

231 Silogizam je u Barbara. 232 Upravo, neće biti srednjeg termina koji je izražen samo

jednom rečju. Pri svemu tome, gornja premisa AB, kao svaka definicija, može se dokazati.

233 Upravo u istom padežu. 234 Silogizam je u Barbara. U gornjoj premisi gornji termin je u

nominativu; u donjoj premisi srednji termin je u dativu [u originalu u genitivu], ο čemu Aristotel kaže: „srednji termin nije afirmiran od donjeg termina", misleći na padež. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 173—174, nap. 1.)

235 Silogizam je u Barbara. Gornja premisa i zaključak su afirmativne propozicije, čiji je subjekt u originalu u genitivu; samo donja premisa ima subjekt u nominativu. (Ibid., nap. 2.)

236 Silogizam je u Barbara. Gornja i donja premisa imaju subjekte [u originalu] u genitivu, a zaključak je čas u nominativu, čas u genitivu. (Ibid., nap. 4.)

237 Afirmaciju u pravilnom padežu ne sadrže ni premise ni zaključak, pošto su svi njihovi subjekti u genitivu [u originalu].

238 U slučajevima kad silogizmi imaju negativan zaključak. 239 Aristotelova gledišta ο nemogućnosti kretanja, kretanja i

postajanja, izložena su u Phys. V, 2, 225 b 15. Ο odnosima između zadovoljstva i kretanja valja videti Eth. Nicom., X, 4.

240 Primer u trećoj silogističkoj figuri u kome je [u originalu] upotrebijen dativ umesto genitiva.

241 Kad nisu u premisama, termini valja da se nalaze u nomi nativu. Međutim, kad su u premisama, termini treba uvek da budu u različitim padežima — kako to traže same propozicije.

243 Ο ovome treba videti i Met., ∆, 7, 1017 a 22. 243 Pridev: αγαθόν. 244 Imenica: τό αγαθόν. 245 Imenica 240 Imenica. 247 Pridev: αγαθόν. 248 Pridev. 249 To znači da nema univerzalnog zaključka, i da uopšte

nema zaključka. Naime, gornja premisa AB mora, u prvoj figuri, da bude univerzalna.

250 U ovom slučaju imamo univerzalnu gornju premisu. Za ključak je ili univerzalan u Barbara (ako je donja premisa univer zalna), ili partikularan u Darii (ako je donja premisa par ti kulama).

231 Ni univerzalan, niti ma kakav drugi zaključak ne može se izvesti kad je gornja premisa AB neodređena.

252 Radi toga da se dobije univerzalan zaključak. 253 A je afirmirano ο svemu što se nalazi u Β; Α je, prema

tome, afirmirano ο Γ. 254 Upravo: nacrtane linije nemaju takve osobine. 255 Složeni silogizmi sadrže u sebi više silogizama koji se, sem

soritesa, ne mogu svesti na istu figuru, nego svaki od njih mora da bude sveden na svojstvenu figuru. Tako, u jednom složenom silo gizmu — na primer, koji se sastoji iz glavnog silogizma i iz pro- silogizma, može se desiti da zaključak glavnog silogizma ne može biti dokazan pomoću iste figure kao zaključak prosilogizma.

240 16 Organon 241

256 Univerzalno-afirmativan zaključak dobija se samo u prvoj figuri; u drugoj figuri nema afirmativnog, a u trećoj nema uni verzalnog zaključka.

257 Taj postupak Aristotel je ranije objasnio (Anal. prior., I, 23, 41 a 21, i dalje).

258 Jasno je da je to logički nemoguće. 259 To je Aristotel propustio da protumači. 200 U sledećim svođenjima zaključci treba da budu dokazani u više

figura. 261 Afirmativan silogizam ne može biti uzet u obzir. Naime,

druga figura ima samo negativne zaključke. 262 Celarent je sveden na Cesare, i to prostom konverzijom

gornje i negativne premise. — Ova svođenja navođena su po Tri- cot-u, koji je dao i opširnu egzemplifikaciju.

263 Ferio je sveden na Festino prostom konverzijom gornje negativne premise.

264 Festino, ali ne Baroco. 265 Cesare je sveden na Celarent prostom konverzijom gornje

premise. 2ββ Gornja premisa može da bude samo delimiČno konverti-rana:

„poneko A je B". Ali tada su obe premise partikularne (I O), pa ne može biti silogizma.

287 Na prvu figuru Bocardo ne bi mogao biti sveden. 268 Treća silogistička figura ima samo partikularne silogizme,

pa zato svi partikularni silogizmi prve figure mogu biti svedeni na nju.

269 Konverzijom donje negativne premise ΒΓ, Darii se svodi na Datisi.

270 Ferio se svodi na Ferison, konverzijom donje premise. 271 Bocardo koji ima gornju premisu partikularno-negativnu. 272 Darapti se svodi na Darii, delimičnom konverzijom donje

premise. 273 Datisi se svodi na Darii. 274 Disamis se svodi na Darii, na taj način što se konvertiraju

donja premisa i zaključak, i što se izvrši transpozicija premisa. 275 Felapton se svodi na Ferio, delimičnom konverzijom afir-

mativne donje premise. 27β Ferison se svodi na Ferio, prostom konverzijom donje premise. 277 Za Bocardo nema svođenja. Naime, kad bi donja premisa

bila konvertirana u partikularnu, ona bi dala dve partikularne premise, iz kojih se ne bi mogao izvesti zaključak.

278 Radi toga da se prva figura svede na treću, i treća na prvu. Svođenje se vrši konverzijom donje premise.

242

279 Od partikularnih silogizama druge figure, Festino može da bude sveden na treću figuru, a Bocardo ne može.

280 Festino se svodi na Ferison prostom konverzijom gornje i donje premise.

281 Svođenje nije moguće u Baroco. 282 Pošto u drugoj figuri nema afirmativnog zaključka, to su

negativni silogizmi. 283 Felapton ili Ferison svode se na Festino, prostom konver

zijom gornje premise i delimičnom konverzijom donje premise. 284 U modusima Baroco i Bocardo. 285 Upravo, koji ne mogu biti svedeni iz druge u treću, i iz

treće u drugu figuru. 288 Aristotel je izlagao ο određenim i neodređenim ili neobičnim

terminima u De interp. gl. 3. 287 Ako je Β stavljeno, Γ ne sleduje nužnim načinom. 288 A prethodi ∆, koje mu sleduje. Treba birati između Γ i

∆, ali A i Γ su kontrerne suprotnosti; prema tome, ostaje ∆. 289 ∆ ne prethodi uvek A; ο onome što ne postoji može se

tvrditi ∆, ali ne A. 290 A i Γ su kontrerno suprotni. 291 Β i ∆ su kompatibilni. 292 Odnosi Γ∆ sa AB jesu isti, ako su, umesto neodređenim

terminima, propozicije Γ i ∆ izražene negacijama. Primer za ovo imamo kad se stave „nejednako" ili „rđavo", umesto „ne-jednako" ili „ne-dobro". U svakom slučaju, raspored termina i njihovi od nosi neće se promeniti.

293 Upor. Anal. prior., I, 4—5. Negacija jednog određenog predikata nema isto značenje koje ima afirmacija jednog neodre đenog predikata. Naime, negacija je istinita, a afirmacija je lažna.

294 Još jedan primer za razliku koja postoji između negacije jednog određenog predikata i afirmacije jednog neodređenog predikata.

295 Ima silogizama sa afirmativnim zaključkom koji se pri- menjuju na „biti ne-beo", dok se drugi silogizmi sa negativnim zaključkom primenjuju na „ne biti beo". Te dve vrste silogizama ne mogu se uzeti jedni umesto drugih.

298 Oba ova zaključka su afirmativna. Oni se razlikuju samo po tome što prvi ima određeni predikat, dok drugi ima neodređeni predikat.

297 Ta tri modusa jesu Celarent u prvoj, i Cesare i Camestres u drugoj figuri. Pomoću ova tri modusa dokazuje se negativan zaključak sa određenom gornjom premisom: „nijedan čovek nije muzičar".

298 p0 Aristotelu, nemoguće je da postoje dve negacije samo za jednu afirmaciju.

243 I*·

DRUGA KNJIGA 1 Anal. prior., I, 1—26. 2 Anal. prior., I, 27—31. * Upravo, zaključak jednih je univerzalan, a drugih je parti-kularan. 4 Ako se utvrdi da je svaki čovek životinja, samim tim se

utvrđuje da je poneka životinja čovek. 5 I kad je istinita konverzija zaključaka, ona daje propoziciju

sasvim različitu, zbog transpozicije predikata i subjekta. 6 Konverzija zaključka u Barbara i u Darii daje partikularnu

propoziciju. 7 Konverzija zaključka u Celarent daje univerzalnu pro

poziciju. 8 Kad je zaključak u Ferio, ne može biti konverzije. 9 Pomoću stava po kome je sve Što je istinito za vrstu, istinito

i za rodove vrste; a sve što nije istinito za vrstu, nije istinito ni za rodove vrste.

10 Barbara. 11 Celarent. 12 Upravo ono što potpada pod donji termin. Ovaj primer je

dat u Cesare. 13 Gornja premisa novog silogizma u Celarent nije zaključak

prethodnog silogizma u Cesare, nego je dobijena konverzijom. 14 U prvoj figuri partikularna gornja premisa ne daje za

ključak. 15 Silogizam je u Darii, ali će zaključivanje biti isto i za

Ferio. Može se uzeti i Barbara. 16 A to znači da postoji paralelizam između silogizama sa

univerzalnim zaključkom i silogizama sa partikularnim zaključkom. 17 Bilo da su obe lažne, ili da je lažna samo jedna od njih. 18 Anal. prior., II, 4, 57 a 40-b 17. 19 Filozof označava sa A ono Što prethodi ili premise, a sa

Β ono što sleduje ili zaključak. 20 Malo docnije, u ovoj istoj glavi, 54 a 4, Aristotel objaš

njava šta znači propozicija koja je lažna u celini. 21 Silogizam je u Barbara; dve premise su potpuno lažne, a

zaključak je istinit. 22 Silogizam je u Celarent; dve premise su potpuno lažne, a

zaključak je istinit. 23 Na primer, ako se u lažnoj gornjoj premisi tvrdi da „ži

votinja" ne pripada nijednom „čoveku". 24 Ako se u lažnoj donjoj premisi lažno tvrdi da „čovek"

pripada svakom „kamenu".

25 Silogizam je u Barbara; dve premise su delimično lažne, a zaključak je istinit.

26 Silogizam je u Barbara; gornja premisa je potpuno lažna, donja je istinita, a zaključak je lažan.

27 Silogizam je u Celarent; gornja premisa potpuno je lažna, donja je istinita, a zaključak je lažan.

28 Silogizam je u Barbara; gornja premisa je delimično lažna, donja je istinita, a zaključak je istinit.

29 Silogizam je u Celarent; gornja premisa je delimično lažna, donja je istinita, i zaključak je istinit.

30 Silogizam je u Barbara; gornja premisa je istinita, donja je potpuno lažna, i zaključak je istinit.

31 Silogizam je u Celarent; gornja premisa je istinita, donja je potpuno lažna, a zaključak je istinit.

32 Silogizam je u Barbara; gornja premisa je istinita, donja delimično lažna, a zaključak je istinit.

33 Silogizam je u Celarent; gornja premisa je istinita, donja delimično lažna, a zaključak istinit.

34 Silogizam je u Darii; gornja premisa je potpuno lažna, donja je istinita, a zaključak je istinit.

35 Silogizam je u Darii; gornja premisa je potpuno lažna, donja je istinita, a zaključak je istinit.

36 Silogizam je u Darii; gornja premisa je delimično lažna, donja je istinita, a zaključak je istinit.

37 Silogizam je u Ferio; gornja premisa je delimično lažna, donja je istinita, a zaključak je istinit.

38 Silogizam je u Darii; gornja premisa je istinita, donja je potpuno lažna, a zaključak je istinit.

39 Silogizam je u Ferio; gornja premisa je istinita, donja je potpuno lažna, a zaključak je istinit.

40 Silogizam je u Darii; gornja premisa je delimično lažna, donja je lažna, a zaključak je istinit.

41 Silogizam je u Ferio; gornja premisa je delimično lažna, donja je lažna, a zaključak je istinit.

42 Silogizam je u Darii; gornja premisa je potpuno lažna, donja je lažna, a zaključak je istinit.

43 Silogizam je u Ferio; gornja premisa je potpuno lažna, donja je lažna, a zaključak je istinit.

44 Silogizam je u Camestres; dve premise su potpuno lažne, a zaključak je istinit.

45 Silogizam će biti isti kao u Camestres, ali će postojati pre- meštanje premisa i konverzija zaključka.

46 Silogizam je u Camestres, sa jednom premisom potpuno istinitom, a drugom potpuno lažnom, i sa istinitim zaključkom.

244 245

47 Silogizam je u Cesare, sa negativnom premisom delimično lažnom, afirmativnom premisom potpuno istinitom, i sa istinitim zaključkom.

48 Isti je slučaj i u modusu Camestres. 49 Silogizam je u Camestres; afirmativna premisa je deli

mično lažna, negativna premisa je potpuno istinita, a zaključak je istinit.

50 Silogizam je u Camestres; dve premise su delimično lažne, a zaključak je istinit.

51 Isti je slučaj u Cesare. 52 Silogizam je u Festino; gornja premisa je potpuno lažna,

donja je istinita, a i zaključak je istinit. 53 Isti je slučaj u Baroco. 54 Silogizam je u Festino; gornja premisa je istinita, donja je

lažna a zaključak je istinit. 55 Isti je slučaj u Baroco. 56 Silogizam je u Festino; dve premise su lažne, a zaključak

je istinit. 57 Isti je slučaj u Baroco. 58 Silogizam je u Darapti; dve premise su potpuno lažne, a

zaključak je istinit. 59 Isti je slučaj u modusu Felapton. 60 Silogizam je u Darapti; dve premise su delimično lažne,

a zaključak je istinit. 81 Isti je slučaj u modusu Felapton. 82 Silogizam je u modusu Felapton; gornja premisa je pot

puno lažna, donja je istinita, a i zaključak je istinit. 83 Silogizam je u modusu Felapton; gornja premisa je isti

nita, donja je potpuno lažna, a zaključak je istinit. 64 Silogizam je u Darapti; gornja premisa je potpuno lažna, donja je

istinita, a zaključak je istinit. 85 Isti je slučaj u Darapti; gornja premisa je istinita, donja je potpuno

lažna, a zaključak je istinit. 88 Silogizam je u Darapti; gornja premisa je delimično lažna,

donja je istinita, a zaključak je istinit. 67 Silogizam je u Darapti; gornja premisa je istinita, donja je

delimično lažna, a zaključak je istinit. 68 To jest kad gornji i donji termin promene mesta. 89 Silogizam je u modusu Felapton; gornja premisa je deli

mično lažna, a donja je potpuno istinita. 70 Silogizam je u modusu Felapton; gornja premisa je isti

nita, donja je delimično lažna, a zaključak je istinit. 71 Znači da je ishod isti, i kad je univerzalna propozicija

potpuno lažna, i kad je delimično lažna. Ono što važi za Darapti, važiće i za Datisi i Disamis.

72 Što važi za Felapton — važiće i za Bocardo i Ferison. 73 Taj silogizam ima samo dva termina, A i B, ali je rezultat

isti kao da su tri termina. Naime, Β je uzeto dvaput, kao da je upotrebljen hipotetički silogizam ΑΒΓ.

74 „Krug" ili „kružni dokaz" nije logička pogreška, nego je pravilan postupak. Kružni dokaz postaje, kad se iz jednoga silo gizma uzme zaključak i jedna od njegovih konvertiranih premisa, i kad se od njih načine premise drugog silogizma. Zaključak tog drugog silogizma biće druga premisa prvobitnog silogizma. Ako bilo koja od premisa prvog silogizma može postati zaključak dru gog silogizma, — tada je kružni dokaz savršen, jer postaje u mo dusu Barbara. Međutim, ako samo jedna od premisa može na taj način da bude dokazana, kružni dokaz je nesavršen.

75 Ako se, sem ΑΒΓ, uzme neki drugi srednji termin, na pri- mer ∆, ne dobija se više krug, nego novi silogizam.

78 Od premisa prvobitnog silogizma potrebno je uzeti samo jednu. 77 Ta premisa ne može biti dokazana kružnim dokazom. 78 To je prvi silogizam. 79 To je drugi silogizam. On dokazuje gornju premisu prvog

silogizma. 80 To je treći silogizam. On dokazuje donju premisu prvog

silogizma. 81 To jest jedna od propozicija ne može se kružno dokazati. 82 U modusu Celarent. 83 Dokaz gornje premise, pomoću zaključka i konvertirane

donje premise. 84 Zaključak koji je stavljen kao premisa jeste partikularan,

a i druga propozicija je partikularna. A kad su dve premise partikularne — nema zaključka.

85 Silogizam je u modusu Darii. 88 Silogizam je u modusu Ferio. 87 Nemoguće je dokazati univerzalnu gornju premisu pomoću

partikularnog zaključka. 88 U pitanju su univerzalni silogizmi. 89 Afirmativni zaključak ne može se dokazati pomoću nega

tivnog zaključka koji je postavljen kao premisa. 90 Silogizam je u modusu Camestres. 91 Silogizam je u modusu Cesare. 92 U pitanju su partikularni silogizmi. 93 Anal. prior., II, 5, 58 a 38. 94 Silogizam je u modusu Baroco. 95 Silogizam je u modusu Festino.

246 247

96 Ako se uzmu zaključak i gornja premisa, obe premise će biti negativne.

97 U modusu Disamis. 98 U modusu Datisi. 99 Modus je Disamis. 100 Modus je Bocardo. 101 Modus je Ferison. 102 Dobiće se dve negativne premise iz kojih se ne može iz

vesti zaključak. los Navedena definicija primenjuje se, pre svega, na silogizme u modusu

Barbara. Konverzija je osobina silogizma kojom se, kad je dat jedan silogizam, uzima kontradiktorna ili kontrerna suprotnost zaključka i jedna od dve premise. Iz tih elemenata obrazuje se novi silogizam, čiji će zaključak biti kontradiktorna ili kontrerna suprotnost druge premise. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 245—246, nap. 7.)

104 U Anal. prior., I, 46, dokazano je da lažan zaključak ne može biti izveden iz istinitih premisa. Pošto se lažnost zaključka stavlja na taj način što se uzima njegova kontradiktorna ili kon trerna suprotnost, i pošto je jedna premisa istinita, — potrebno je, nužnim načinom, da druga premisa koja ostaje bude lažna. (Ibid., str. 246, nap. 1.)

105 Silogizam je u modusu Barbara. 10e Konverzija pomoću Camestres sastoji se u tome Što se sačuva gornja

premisa, a stavi se kontrerna suprotnost zaključka, radi toga da bi se kontrerno pobila donja premisa u Barbara.

107 Konverzija pomoću modusa Felapton, pri kojoj se uzima gornja premisa, kao i kontrerna suprotnost zaključka, da bi se kontradiktorno pobila gornja premisa u Barbara.

108 Silogizam je u modusu Celarent. 109 Konverzija se vrši pomoću modusa Cesare. 1U> Konverzija se vrši pomoću modusa Darapti. 111 Modus je Barbara. 112 Konverzija pomoću modusa Baroco sastoji se u tome što

se uzme gornja premisa i kontradiktorna suprotnost zaključka, da bi se kontradiktorno pobila donja premisa modusa Barbara.

115 Konverzija pomoću modusa Bocardo sastoji se u tome što se uzme kontradiktorna suprotnost zaključka i donja premisa, da bi se kontradiktorno pobila gornja premisa modusa Barbara.

114 Modus je Celarent. 115 Konverziji pomoću modusa Ferison pribegava se da bi se

kontradiktorno pobila donja premisa u modusu Celarent. 116 Konverzija pomoću modusa Disamis vrši se da bi se po

bila gornja premisa.

117 Modus je Darii. 118 Konverzija pomoću modusa Ferison vrši se na taj način

Što se uzme kontradiktorna suprotnost zaključka i zadrži se donja premisa, da bi se kontradiktorno pobila gornja premisa u Darii.

119 Pobijanje donje premise pomoću Camestres. 120 Konverzija pomoću modusa Baroco. Zadrži se gornja

premisa i uzme se kontrerna suprotnost zaključka, ali se ne pobija donja premisa.

121 Silogizam je u Camestres. 122 Kontrerno pobijanje donje premise modusom Barbara,

kontradiktornim konvertiranjem zaključka. 123 Kontradiktorno pobijanje premise modusom Felapton,

na taj način što se zaključak kontrerno konvertira. 124 Premisa AB biće kontradiktorno pobijena. Dobija se silo

gizam u modusu Ferison. 125 Zaključak u modusu Darii jeste kontradiktorna suprotnost

donje premise u modusu Camestres. 126 Aristotel misli na promenu koja se odnosi na kvalitet

premisa; ove postaju Ε i A u modusu Cesare. 127 Modus Festino. 128 Pobijanje donje premise modusom Celarent. 129 Pobijanje gornje premise modusom Disamis. 130 U tom slučaju modus je Baroco. 181 Modus je Darapti. 132 Gornja premisa ne može se pobiti, ako se uzme kontrerna

suprotnost zaključka. U tom slučaju, naime, dobijaju se premise: „Poneko Β nije A", i: „Svako Γ je B", — iz kojih se ne može izvesti zaključak.

133 Ni donja premisa ne može se pobiti, jer se dobijaju pre mise: „Poneko Β nije A", i: „Svako Γ je A", — iz kojih se ne može izvesti zaključak.

134 Modusi su u Disamis i Datisi. 135 Za pobijanje donje premise u modusu Disamis dobijaju

se, kad se uzme kontrerna suprotnost zaključka, premise: „Poneko Β nije A", i: „Poneko Γ je A" — iz kojih se ne može izvesti zaključak.

136 Za pobijanje gornje premise dobijaju se premise: „Poneko Β nije A", — i: „Svako Γ je B", — iz kojih se ne može izvesti zaključak.

137 To je utvrđeno ranije u ovome delu {Anal. prior., I, 4, 26 a 17—21, kao i u I, 5, 27 a 4—12.)

138 Modus Darapti. — Pobijanje modusom Celarent gornje premise vrši se kad se uzme kontradiktorna suprotnost zaključka.

139 Modusi su Disamis i Datisi. Modusom Ferio pobija se gornja premisa u Datisi. Donja premisa pobija se modusom Cesare.

248 249

»ο Anal. prior., I, 6, 28 b 1—4, 15—29 a 10. — Modus je Felapton. 141 Gornja premisa može se pobiti modusom Barbara. 142 Donja premisa pobija se modusom Camestres. 143 Modus je Ferison. 144 Gornja premisa pobija se modusom Darii. 145 Donja premisa pobija se modusom Camestres. 146 Gornja premisa pobija se kontrernom suprotnošću za

ključka. 147 Donja premisa pobija se kontrernom suprotnošću zaključ

ka, — ali se novi zaključak ne dobija. Ovakva zaključivanja mogla bi se vršiti u modusu Bocardo.

148 Subjekt jedne premise jeste predikat druge premise. 149 Subjekt je isti, a atributi su različiti. 150 Subjekt jedne premise jeste predikat druge premise. 151 Atribut je isti, a subjekti su različiti. 152 U dokazu pomoću logički nemogućeg jedna od premisa

kontradiktorna je zaključku koji treba utvrditi (πρόβληµα), — nju stavlja protivnik. Druga premisa očevidno je istinita; ona je prim ljena od oba sagovornika. Zaključak koji proizlazi iz ovih premisa očevidno je lažan i logički nemoguć. Ali, kako se iz istinitih pre misa ne može izvesti lažan zaključak, iz toga izlazi da je lažna premisa koja protivreči zaključku; prema tome, zaključak je istinit. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 258, nap. 1.)

153 Aristotel se i ovde, kao na mnogim mestima Organona, nejasno izražava. Razlika između konverzije i svođenja na logički nemoguće po njemu je dvostruka. U konverziji ima dva silogizma, i prvobitni silogizam sastoji se iz dve premise koje su primljene zajedničkom saglasnošću dva protivnika; međutim, u svođenju na nemoguće postoji samo jedan silogizam čija je jedna premisa prim ljena od protivnika, a ο drugoj premisi se raspravlja. A u svo đenju na nemoguće ne objašnjava se prvobitna premisa koja je suprotna zaključku novoga silogizma, nego se ona smatra kao oče vidna po sebi. (Ibid., str. 258, nap. 2.)

154 U prvoj figuri univerzalno-afirmativna premisa ne može se dokazati pomoću logički nemogućeg. U prvoj figuri, naime, ne postoji partikularno-negativna premisa koja bi bila kontradiktorna zaključku koji treba izvesti.

155 Znači da se u prvoj figuri može dokazati partikularno- -afirmativna, i univerzalno-negativna, i partikularno-negativna premisa.

156 Aristotel naziva drugom premisom propoziciju koja je stavljena kao istinita i dodata lažnoj propoziciji, kontradiktornoj zaključku koji valja utvrditi.

157 Ako je propozicija stavljena kao istinita — donja premisa, dobijaju se premise iz kojih se može izvesti zaključak.

158 Modus Barbara.

159 Modus Barbara. 160 Dokaz partikularno-negativne premise. Dobija se silogizam

u modusu Barbara. 161 Modus je Barbara. 162 Modus je Celarent. 103 Nema zaključka. 164 Ako se stavi kao hipoteza kontrerna, umesto kontra

diktorna suprotnost, dobija se silogizam u Darii. 165 Daje se drugi razlog zbog koga treba odbaciti kontrernu

suprotnost kao pretpostavku. 166 Treba uzeti kontradiktornu, a ne kontrernu suprotnost. 167 Aristotel upravo misli: u svim silogizmima prve figure koji

vode logički nemogućem. 168 Istinitost zaključka koji treba dokazati, i koji je kontra

diktorna suprotnost, sleđuje nužnim načinom iz lažnosti hipoteze. 169 Dobija se silogizam u modusu Baroco. 170 Silogizam će biti u modusu Camestres. 171 Silogizam će biti u modusu Camestres. 172 Kad se uzme kontrerna suprotnost zaključku, dobija se

silogizam u modusu Baroco. 173 Dokaz univerzalno-negativne premise silogizmom u mo

dusu Festino. 174 Dokaz partikularno-negativne premise silogizmom u mo

dusu Cesare. 175 Ovo znači — prema dosad izloženom — da u drugoj

figuri svi zaključci mogu biti dokazani svođenjem na logički ne moguće, — nezavisno od toga da li su oni univerzalni ili parti- kularni, afirmativni ili negativni.

178 Dokaz univerzalno-afirmativne premise silogizmom u modusu Bocardo.

177 Ako se uzme kontrerna suprotnost zaključku, dobija se neuspeli dokaz u modusu Felapton.

178 Uzima se kontrerna, a ne kontradiktorna suprotnost za dokaz partikularno-afirmativne propozicije u modusu Ferison.

179 Dokaz univerzalno-negativne propozicije u modusu Dis- amis.

180 Prema Anal. prior., II, 12, 62 a 39. 181 Ako se uzme kontrerna suprotnost, dobija se Darapti. Ali

zaključak nije dokazan, jer obe kontrerno suprotne premise mogu biti lažne.

182 Da bi se dobio dokaz partikularno-negativne premise treba uzeti za pretpostavku kontradiktornu suprotnost. U tom slučaju dobija se Datisi.

250 251

183 Anal. prior., II, 12, 62 a 39. 184 Ako se uzme kontrerna suprotnost, dobija se modus Dis~

amis. Upor. Anal. prior., II, 11, 61 b 39—62 a 8. 185 To je, upravo, kontradiktorna suprotnost zaključka koji

treba dokazati. 188 Zna se po tome što se uzima kontradiktorna suprotnost zaključka koji

treba dokazati. 187 U celoj ovoj glavi „silogizam" (συλλογισµός) u stvari

označava svođenje na logički nemoguće, a „istinito" (αληθές) ne posredan dokaz.

188 U prvoj figuri u modusu Darii dokazana je pomoću lo gički nemogućeg univerzalno-negativna premisa. Neposredan dokaz je u Camestres.

189 Dokaz pomoću logički nemogućeg partikularno-negativne premise dobija se u modusu Barbara. A on se dobija u modusu Baroco pomoću neposrednog dokaza.

190 Dokaz univerzalno-negativne premise pomoću logički ne mogućeg dobija se u modusu Ferio. Neposredan dokaz dobija se u Camestres. Za partikularno-negativnu premisu dokaz pomoću ne mogućeg je u Celarent, a neposredan dokaz je u Festino.

191 Dokaz pomoću logički nemogućeg partikularno-afirmativ- ne premise dobija se u Celarent. A neposredan dokaz je u Darapti ili u Disamis.

192 Dokaz pomoću nemogućeg univerzalno-afirmativne pre mise dobija se u Baroco, a neposredan dokaz je u Barbara.

193 Dokaz pomoću nemogućeg partikularno-afirmativne pre mise dobija se u Camestres. A neposredan dokaz dobija se u Darii.

194 Dokaz pomoću nemogućeg univerzalno-negativne premise dobija se u modusu Festino. A neposredan dokaz dobija se u modusu Celarent.

195 Dokaz pomoću nemogućeg partikularno-negativne propo zicije dobija se u modusu Cesare. A neposredan dokaz dobija se u modusu Ferio.

196 Dokaz pomoću logički nemogućeg univerzalno-afirmativne propozicije dobija se u modusu Bocardo. A neposredan dokaz do bija se u modusu Barbara.

197 Dokaz pomoću nemogućeg partikularno-afirmativne pre mise dobija se u modusu Ferison. A neposredan dokaz je u modusu Darii.

198 Dokaz pomoću logički nemogućeg univerzalno-negativne premise dobija se u modusu Disamis. A neposredan dokaz je u modusu Cesare.

199 Upravo, ako on dokazuje partikularno-negativni zaklju čale. Dokaz pomoću logički nemogućeg dobija se u Datisi. A neposredan dokaz dobija se u Festino.

200 Upravo, iz kontradiktorno ili kontrerno suprotnih premisa. a*1 U prvoj figuri srednji termin je subjekt gornje, a predikat

donje premise; dakle, u te dve premise ni subjekt ni atribut nisu isti. 202 Slcdeći primer pokazuje da je silogizam moguć, ali da će

zaključak biti besmislen. 203 Silogizam je u Camestres; on ima kontrerno suprotne

premise, a identične subjekte. 204 Dobija se silogizam u Camestres, u kome su premise kon

trerno suprotne. U tom silogizmu se subjekt donje premise sadrži u subjektu gornje premise kao vrsta u rodu.

205 Dobija se silogizam u Cesare; on ima kontrerno suprotne premise, a subjekt donje premise jeste rod subjekta gornje premise.

206 U prethodnom silogizmu gornja premisa je afirmativna (Camestres), a u ovom (Cesare) donja premisa je afirmativna.

207 Modus je Festino. A isto je i za Baroco. Premise su kon tradiktorno suprotne.

sos rja bi se dobio afirmativni zaključak, obe premise moraju biti afirmativne.

209 ovo znači: bilo da su obe premise univerzalne, ili da je univerzalna samo jedna od njih.

210 Modus je Felapton. 211 Modus je Ferison. 212 Univerzalno-afirmativna i univerzalno-negativna premisa. 213 Univerzalno-afirmativna i partikularno-negativna premisa. 214 Partikularno-afirmativna i univerzalno-negativna premisa. 215 Šest navedenih kombinacija postoje u trećoj figuri, kao i

u drugoj. — Slučajevi koji su slovima navedni kao primeri jesu iz druge figure. U prvoj figuri nisu mogući silogizmi koji se sastoje iz suprotnih premisa.

218 Anal. prior., II, 2, 3 i 4 glava. 217 Kod paralogizama podrazumevaju se pogrešna zaključi

vanja koja polaze od suprotnih premisa. Ta zaključivanja izgledaju prividno istinita, zato što su dvosmislena. Njihov zaključak je pro pozicija kontradiktorna ili kontrerna onome što je postavljeno kao istinito.

218 Upor. Anal. prior., II, 20, kao i De soph. eleneh., 1. 219 το εν αρχή ili εξ άρχήζ αΐτεϊσ&αι (petitio principu) sa

stoji se u tome što se pretpostavlja ono što treba dokazati. 220 Upravo: ako se pođe od premisa manje poznatih ili pod

jednako nepoznatih. — Kad su premise manje jasne, ili isto tako malo jasne kao postavljeni problem, — tada nema dokaza.

221 Naime, ono što sleduje treba da bude objašnjeno onim Što prethodi, a ne ono što prethodi onim što sleduje. Upor. Categ., 12.

222 Filozof ovde misli na zaključke objašnjene premisama.

252 253

223 Oni pretpostavljaju ili da paralelne linije ne konvergiraju, ili da su jednaki naspramni uglovi, koje sa njima čini transverzala, — što je, i jedno i drugo, posledica paralelnosti.

224 Petitio principu u prvoj silogističkoj figuri. 225 Izrazito mutan kraj ove glave govori ο petitio principu u

drugoj i trećoj figuri. 226 Petitio principu u silogizmu sa afirmativnim zaključkom

može biti samo u prvoj i u trećoj figuri. Naime, druga figura ima uvek negativan zaključak.

227 Kad silogizam ima negativan zaključak, petitio principu postoji, ako su isti predikati negirani ο istom subjektu. U negativ nim silogizmima petitio principu mora da bude samo u negativnoj premisi, zbog toga što termini negativne premise nisu konvertibilni.

228 Vidi Top., VIII, 12. 229 U slučaju svođenja na logički nemoguće, zaključak se do-

bija i pomoću pretpostavke, i pomoću negacije. 230 Pod Topikom Aristotel u stvari misli na De soph. eleneh.,

V, 167 b 21—36. Filozof ističe da je ovaj slučaj najlakše razumeti. Naime u njemu logički nemogući zaključak nema nikakve veze s pretpostavkom, nego jedino zavisi od posrednih propozicija koje obrazuju silogizam. Iz toga izlazi da se jednom sofizmom pripisuje logična uzročnost onom što nikako nije uzrok.

Ο Zenonovom dokazu Aristotel govori u Phys., VI, 9, 239 b 10. (Vidi Tricot, nav. delo, str. 200, nap. 2.)

231 Zaključak je lažan, ako je najmanje jedna premisa lažna. 232 Kad su u pitanju prosilogizmi. 233 Anal. prior., II, 2, 53 b 11—25. 234 Katasilogizam je protivan silogizam. Takav silogizam

upravljen je protiv onoga koji dokazuje. 235 Upravo: kad protivnik traži premise jednog ili više pro-

silogizama, a ne ukazuje na zaključke koji će poslužiti kao premise glavnom silogizmu.

236 To jest zaključak glavnog silogizma ne može ostati skri ven, pošto protivnik treba da dokaže protivrečnost teze.

237 To su u stvari premise prosilogizama iz kojih zaključci proizlaze nužnim načinom.

288 Propozicije koje imaju jedan zajednički termin. 239 Da bi se zbunio protivnik, navode se propozicije koje ne

leže jedna pored druge i nemaju zajednički termin. Na taj način remeti se logički red.

240 έλεγχος — pobijanje koje je vrsta silogizma. 241 Aristotel hoće da kaže da u svakom silogizmu zaključak

može biti izveden iz dve afirmativne, ili iz jedne afirmativne, a druge negativne premise.

242 Ο tome vidi De soph. eleneh., I, 1.

243 Ako se odriče sve što protivnik pita. 244 Reč je ο odnosima između opšteg i pojedinačnog. Opšte

se može saznati samo pomoću pojedinačnog. Saznanje opšteg nalazi se potencijalno u znanju do koga se dolazi čulnim opažanjem.

245 Anal. prior., II, 21, 66 b 20—26, 26—30. 248 Aristotelovo shvatanje jeste da kad čovek zna univerzalno, a ne zna

partikularno, — on je u zabludi. 247 Vidi Metaph., Z, 15, 1039 b 20. 248 Upor. De anima., II, 1. 24« Postoje, dakle, opšte, pojedinačno i aktuelno znanje, a ista podela

važi i za zabludu. 250 pD Aristotelu, nemoguće je zamisliti — kao što čini He-

raklit — identitet suprotnosti. Zlo po sebi može biti dobro samo akcidentalno, i obrnuto.

251 Aristotel naglašava da cilj ljubavi nije fizičko sjedinja vanje, nego da je ovo poslednje sredstvo za jedan viši cilj: biti voljen. Isto je lako u željama i umetnostima sve upravljeno cilju koji treba dostići. Upor. i shvatanja koja je filozof izložio u Nikomahovoj etici, 2, 3, 1105 b 9.

252 Za Aristotela silogizam je instrument nauke ili dokaza kad se sastoji iz premisa koje izražavaju nužne odnose. Filozof u silogizmu gleda instrument dijalektike, kad se ovaj odnosi na obična mišljenja. Uz to, smatra silogizam za instrument retorike. A retorika je jedna grana dijalektike i odnosi se na besedničku veštinu. Upor. Rhet., I, 1, 1354 a 1.

253 Ο παράδειγµα govori Aristotel još u Anal. post. (I, 1, 71 a 10) i u Rhet. (I, 2, 1356 b 3). Pod primerom filozof pod- razumeva raznolikost indukcije koja dokazuje da gornji termin pri pada srednjem terminu posredovanjem ne donjeg termina, nego četvrtog termina, sličnog donjem.

254 Primer (παράδειγµα) se razlikuje od običnog silogizma time što ovaj zaključuje od celine na deo, od opšteg na pojedinač no, a onaj jedan sličan slučaj primenjuje na drugi. Od indukcije primer se razlikuje time što prva od delova prelazi na celinu, dok primer od jednog poznatijeg dela dospeva do drugog manje poznatog.

255 Abdukcija ili redukcija (απαγωγή) jeste silogizam koji ne daje istinito, nego približno saznanje.

Abductio u logici znači prelaz od jednog stava drugome — pri zaključivanju.

256 Sledeći primer uzeo je Aristotel od Hipokrata sa Kiosa, koji je pokušao da pomoću polumeseca dokaže kvadraturu kruga.

257 Upravo takva propozicija jeste sam princip dokaza. 258 Objekcija (ενστασις) jeste propozicija koja je kontrerno

ili kontradiktorno suprotna jednoj propoziciji. Aristotel govori ο

254 255

objekciji u Anal. post., I, 12, 77 b 34; u Top., VIII, 2, 157 a 34—b 33, kao i u Rhet., II, 25, 1402 a 30.

258 Objekcija je propozicija suprotna prvobitnoj propoziciji; kao takva, ona se može javiti samo u prvoj i u trećoj figuri, jer se samo u njima mogu dokazati suprotne premise, od kojih je jedna afirmativna, a druga negativna. Međutim, zaključci druge figure samo su negativni.

260 Aristotel, razume se, misli na premisu protiv koje je objekcija upravljena.

261 Filozof uzima „verovatno" i „znak" za sastavne delove entimema. Upor. Rhet., I, 2, 1357 a 32-b 21.

„Verovatno" i „znak" razlikuju se time što je prvo sud, dok „znak" služi kao pretpostavka za druge propozicije.

262 Entimem (£v$v\vc\u.a) je skraćeni zaključak, upravo za ključak u kome se jedna premisa izostavlja i ne iskazuje, ali može da se dopuni u mislima. O entimemu upor. Rhet., I, 1, 1355 a 6; I, 2, 1357 a 32; Problem., XVIII, 3.

263 U prethodnoj glavi mislilac je tvrdio kontrerno suprotno. 264 Upravo kad su dve premise afirmativne. — U drugoj

silogistickoj figuri entimem je naročito nepouzdan. Naime on ne može da dokaže čak ni jedan deo onoga što je trebalo dokazati, kao što to može entimem treće figure.

265 Treba da podelimo znake na nepobitne i na one koji se mogu pobiti, i to prema figurama. — Indicija (TEK^TKHOV) može da se smatra ili kao rod (prva figura) čiji je znak vrsta (u tri silogističke figure); drukčije rečeno, to je srednji termin; ili je indicija suprotna — kao rod prema rodu. Naime, znak se naziva ono što je zaključeno u drugoj i trećoj figuri (čiji se srednji ter mini zovu SXQO, zbog njihovog položaja, kao predikat u drugoj figuri, i kao subjekt u trećoj), a indicija ono što je zaključeno u prvoj figuri. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 325—326, nap. 4.)

266 Aristotel sad proučava prirodne znake i fizionomski silo gizam, koji spada u semiotiku (OE|XEICOTI>:T|). Semiotika je učenje epikurejca Filodema, po kome reci nisu slike, nego su znaci naših predstava. U medicini, semiotika je nauka o znacima ili simpto mima bolesti.

Fizionomski silogizam je poseban rod onoga silogizma koji se osniva na znacima.

Aristotelova fizionomika ima širi obim nego moderna, ukoliko obuhvata i životinje, a uži ukoliko kod ljudi zaključuje samo na one duševne pojave i osobine koje su, po filozofovim recima, zajedničke duši i telu, ukoliko je njihov subjekt ili nosilac oduhovljeno telo (na primer, gnev i požuda). Aristotelova fizionomika smatra da je oduhovljeno telo, zajedno sa svojim organima, nosilac čulnih pojava, dok mišljenje i htenje pripadaju samo duši (De anima, I, 1, 3 i 4). (Upor. Dr Eug. Rolfes, nav. delo, str. 206, nap. 96.)

ČETVRTI DEO

DRUGA ANALITIKA

256 !7 Organon

Knjiga prva

TEORIJA DOKAZA

Glava prva

[NUŽNOST SAZNANJA KOJA SU RANIJE POSTOJALA]

Svaka razumna nastava i svako učenje dolaze od sa-znanja koje je ranije postojalo. To se vidi jasno kad se sve nauke posmatraju; na ovaj način stiču se matematičke nauke, a isto tako i svaka od ostalih disciplina [veština].

Isto je tako i sa dijalektičkim obrazložavanjima [ras-pravljanjima, djsputacijama], pa bilo da se ona vrše po-moću silogizama ili pomoću indukcije.Naime, na oba načina proizvode ona nastavu pomoću već ranije saznatog [pomoću znanja koja već ranije postoje], i to u prvom slučaju uzimaju se premise kao da ih protivnik podrazu-meva, a u drugom slučaju opšte [univerzalno] se potvrđuje iz očevidnosti pojedinačnog [partikularnog]. Na isti način retorski argumenti ubeđuju ili primerima, dakle indukci-jom, ili entimemima,1 što je silogizam [dakle silogističkim putem].

Svako prethodno saznanje mora biti dobijeno na dva načina; na prvi [način] mora se pretpostaviti da stvar postoji, a na drugi se mora razumeti šta je ono što je ime-nom [terminom] označeno. A katkad, opet, moraju se oba načina uzeti u obzir [značenje imena ili termina i posto-janje stvari]. A reći da je za svaku stvar istinito ili potvr-đivanje ili odricanje znači pretpostaviti da stvar postoji. S druge strane, mi za trougao pretpostavljamo da znači

17* 259

izvesnu stvar; a o jedinici pretpostavljamo u isto vreme obe stvari, naime, šta ona znači [njeno ime], kao i da ona postoji. Svaki od ova dva slučaja nije nam podjednako očevidan.

Moguće je da jedno saznanje proizlazi kako iz ranijih saznanja tako i iz saznanja stečenih u isto vreme kad i ono samo. Kao primer za to mogu se navesti pojedinačne stvari koje su obuhvaćene opštim pojmom i o kojima se, samim tim, ima saznanje. Tako se već znalo da je zbir uglova svakog trougla jednak zbiru dvaju pravih uglova; ali da je ova figura upisana u polukrugu trougao — saznaje se istovremeno sa postavljanjem druge premise. Jer, izvesne stvari se uče samo na ovaj način, i mali termin se ne saznaje pomoću srednjeg termina: sve ove stvari su pojedinačne stvari koje nisu potvrđene od nekoga subjekta. Pre indukcije ili pre izvođenja zaključka iz silogizma treba, bez sumnje, reći da se na izvestan način zaključak [konkluzija] već zna, a da se na drugi način on ne zna. Jer, ako se ne zna apsolutno [u apsolutnom smislu] da li nešto [trougao] postoji, kako se o njemu može apsolutno znati da su njegovi uglovi jednaki sa dva prava ugla? U stvari, mora biti jasno da se u izvesnom smislu zna, ukoliko se zna uopšte, ali da se ne zna apsolutno. Kad tako ne bi bilo, dospelo bi se u teškoću izloženu u [Platonovom] Menonu: da se ili ništa ne može učiti, ili [da se može učiti] samo ono što se već zna.

Ali ova teškoća se ne može resiti, kao što su neki pokušavali, postavljajući pitanje: „Znaš li ti da je svaka duada parna, ili ne znaš?" Ako se ovo pitanje potvrdi, oni navedu jednu određenu duadu za koju upitani ne misli da postoji, pa, prema tome, ne misli ni da je parna. I tako oni rešavaju teškoću na taj način što kažu da ne znaju da je svaka duada parna, nego to znaju samo o jednoj takvoj duadi koja im je poznata kao duada.

A ipak oni znaju ono o čemu imaju dokaz, ili su ga jednom ranije dobili; ali oni ga nisu dobili za sve o čemu znaju da je trougao ili broj, nego na apsolutan način, za svaki broj i za svaki trougao. Jer nijedna premisa ne

260

postavlja se tako da bi trebalo da važi samo za broj koji ti kao takav poznaješ, ili za pravolinijsku figuru koju ti kao takvu poznaješ, nego [se postavlja] tako da ona važi za broj i za figuru uopšte. Ali ništa, mislim, ne sprečava da se ono što se uči na neki način [već] zna, a da se na neki drugi način [još] ne zna. Jer, nije besmisleno reći da se ono što se uči na neki način već zna, nego [je besmisleno] reći da se to zna u onoj meri i na onaj način kako se uči.

Glava d r u g a

[NAUKA I DOKAZ]

Mislimo da tada nešto znamo na apsolutan način, a ne na sofistički, akcidentalan [sporedan, slučajan] način kad mislimo da poznajemo uzrok kao takav, kojim stvar [predmet] postoji, i kad znamo da je ovaj uzrok — uzrok stvari i da ne može biti drukčije.

Jasno je da je [naučno] znanje takve vrste. Da je tako pokazuje držanje kako onih koji ne znaju tako i onih koji znaju. Naime, prvi veruju da se ponašaju kao što smo naznačili, a drugi se stvarno tako ponašaju. Iz toga proizlazi da objekt nauke u pravom smislu jeste nešto što ne može biti drukčije nego što jeste.

Da li postoji još drugi takav način znanja — objasni-ćemo docnije. Za sada kažemo da mi pomoću dokaza znamo. Pod dokazom podrazumevam naučni silogizam. A naučnim nazivam silogizam, ako mi pomoću njega — ukoliko ga imamo — znamo.

A ako je [naučno] znanje onakvo kao što sam ovde pretpostavio, tada, nužnim načinom, i apodiktičko [na dokazu osnovano] znanje mora da proizlazi iz premisa koje su istinite, i prve, i neposredne, i poznatije, i ranije nego zaključak, i čiji su one uzrok. Jer, tako će principi onoga što je dokazano biti svojstveni konkluziji. Jedan silogizam može postojati i bez takvih svojstvenih premisa, ali on neće biti dokaz, jer neće proizvoditi nauku.

Premise moraju biti istinite, zato što nije moguće znati ono što ne postoji — na primer, samerljivost [komensura-

261

bilnost] dijagonale. One moraju biti prve, i one se ne mogu dokazati, jer se inače ne bi mogle znati, pošto ne bi bilo za njih dokaza. Naime, znanje stvari koje se mogu dokazati — ako nije reč o akcidentalnoj nauci — nije ništa drugo do imati dokaza o njima. Premise moraju biti uzroci konkluzije, poznatije od nje i ranije od nje. [Premise moraju biti] uzroci — zato što mi tek tada znamo jednu stvar kad poznamo njen uzrok. A [premise] moraju biti ranije — zato što su uzroci, i ranije saznate [ranije i po saznanju]. To ranije saznanje ne sastoji se samo u razumevanju na drugi način na koji smo ukazali nego i u znanju da stvar postoji.

„Ranije" i „poznatije" imaju dvostruko značenje. Jer, ono što je po prirodi ranije nije identično s onim što je ranije za nas, a isto tako i ono što je po prirodi poznatije nije identično s onim što je poznatije za nas. Pod onim što je ranije i poznatije za nas podrazumevam predmete koji leže bliže čulnom opažanju; a pod ranijim i poznatijim na apsolutan način — predmete udaljenije [upravo: najudaljenije] od čulnog opažanja. A najopštiji uzroci su najudaljeniji od čulnog opažanja, dok su mu pojedinačni uzroci najbliži. A ovi pojmovi suprotni su jedan drugome.

Premise moraju biti prve, to jest one moraju biti svoj-stveni principi stvari. Jer, prvu premisu i princip smatram za isto.

Princip dokaza jeste jedna neposredna premisa [stav, propozicija], a neposredna je ona premisa koja nema nikakvu drugu ispred sebe.

Premisa je ili potvrdni ili odrečni deo jednog iskaza, koji nešto o nekom iskazuje [kojim se jedan predikat pridaje ili odriče jednom subjektu]; ona je dijalektička kad na isti način jedan ili drugi deo pretpostavlja, a ona je apodiktička [demonstrativna] kad jedan od njih određeno pretpostavlja kao istinit. Iskaz je jedan ili drugi deo jedne protivrečnosti, a protivrečnost je suprotnost takva dva stava, koji ništa treće između sebe ne dopuštaju. Deo protivrečnosti koji nešto o nečem izražava jeste potvrđivanje

[afirmacija], a deo koji nešto od nečeg isključuje jeste odricanje [negacija].

Od neposrednih principa jednog silogizma nazivam tezama one koji se ne mogu dokazati, ali koji nisu neophodni svakome ko hoće nešto da nauči; međutim, nazivam aksiomama principe koji su neophodni svakome ko hoće nešto da nauči. Jer, postoje neki takvi stavovi, i mi ih obično nazivamo aksiomama.

Od teza su hipoteze one koje uzimaju jedan od dva dela iskaza — mislim, naime, da nešto postoji ili da ne postoji; a one koje ih ne uzimaju jesu definicije.

Jer, definicija je teza, — pošto aritmetičar utvrđuje da je jedinica kvantitativno nedeljiva, — ali definicija nije hipoteza. Jer, nije isto reći šta je jedinica [definisati jedinicu] i tvrditi da jedinica postoji.

Ali, pošto se naše verovanje u jednu stvar i znanje koje o njoj imamo sastoje u tome što imamo jedan silogizam one vrste koju nazivamo dokazom, i pošto je taj silogizam takav samo na osnovu prirode principa na kojima je silogizam izveden, nužno je, prema tome, ne samo da se poznaju pre zaključka prve premise — bilo sve, bilo bar neke od njih — nego i da se one bolje poznaju nego zaključak.

Uzrok zbog koga jedan atribut pripada jednom subjektu, sam pripada subjektu više nego taj atribut; na pri-mer, nama je draže ono zbog čega volimo [jedan predmet] nego voljeni predmet. Dakle, ako naše znanje [konkluzije] i naše verovanje proizlaze iz prvih premisa, — tada mi ove bolje znamo i više u njih verujemo, zato što pomoću njih znamo posledice. Ali nije moguće da se, u višem ste-penu nego u stvari koje se znaju, veruje u stvari koje se niti znaju niti se proziru pomoću znanja višeg nego što je saznanje.2 A to bi se dogodilo ako niko od onih koji su dokazom navedeni na verovanje ne bi ranije i bolje saznao principe. Jer, principima — ili svima ili nekima od njih — mora se više verovati nego zaključku [konkluziji].

262 263

A ko hoće da stekne znanje do koga se dolazi pomoću dokaza, taj ne mora samo da bolje poznaje principe i da im više veruje nego onome što je dokazano; nego njemu, isto tako, ne srne biti ništa izvesnije i poznatije nego suprotnost principa — odakle bi pošao silogizam koji bi zaključio suprotnu zabludu — jer onaj ko ima znanje u apsolutnom smislu mora biti nepokolebljiv [u svom ube-đenju].

Glava t r e ć a

[KRITIKE IZVESNIH ZABLUDA O ZNANJU I DOKAZU]

Neki misle da zato što se moraju znati prve premise ne postoji nauka [naučno saznanje]. Drugi, opet, dopuštaju postojanje nauke, ali misle da za sve postoje dokazi; međutim, ni jedno ni drugo od tih mišljenja nije istinito ili nužno.

Jer, oni, po čijoj pretpostavci nikakvo znanje uopšte nije moguće, tvrde da se bavljenjem kojim od njih dospeva do beskonačnog, pošto se sledeće ne može znati pomoću ranijeg ako ne postoji prvo. I u tome imaju pravo, jer se beskrajno ne može proći do kraja. I ako se stane kod principa, onda, kažu, ovi se ne mogu saznati, jer za njih ne postoje nikakvi dokazi koji jedini sačinjavaju [naučno] znanje. Ako se prve premise ne mogu znati, — tada se ni ono što je iz njih izvedeno [konkluzije] ne može znati u apsolutnom ili u pravom smislu već samo pod pretpostavkom da su premise istinite.

Drugi dopuštaju mogućnost znanja, koje — kažu oni — postaje samo pomoću dokaza. Ali, po njima, ništa ne sprečava da za sve postoji dokaz. Jer, dokaz može da bude vođen u krugu i recipročan [premise mogu jedna iz druge da budu dokazane].

Ali, mi kažemo da svaka nauka nije demonstrativna i da se nauka o neposrednim principima ne može dokazati. A jasno je da tako mora biti nužnim načinom. Jer, ako je nužno poznavati ranije premise, iz kojih dokaz biva iz-

vođen, i ako se jednom stane kod neposrednih istina, ove se, nužnim načinom, ne mogu dokazati.

To je naše gledište, i mi tvrdimo ne samo da postoji nauka [naučno saznanje] nego da postoji i početak [princip] nauke, kojim mi upoznajemo definicije.3

Jasno je da dokaz u krugu u apsolutnom smislu nije moguć ako dokaz treba da pođe od ranijih i poznatijih principa ka zaključku [konkluziji]. Jer, moguće je da iste stvari, u odnosu na iste stvari, u isto vreme budu ranije ili docnije — sem ako se ti izrazi ne uzmu na drugi način i ako se ne kaže da su jedne takve za nas, a druge u apsolutnom smislu, — dakle, na način kojim indukcija vodi saznanju. Ali, u tom slučaju, naša definicija znanja u pravom smislu ne bi bila tačna, nego bi ovo znanje u stvari imalo dvojako značenje. Ili, druga vrsta dokazivanja, koja polazi od onoga što je poznatije za nas, možda i nije dokazivanje u pravom smislu?

Ali oni koji pretpostavljaju dokaz u krugu ne samo da dospevaju u teškoće o kojima smo sad govorili nego oni, isto tako, ne mogu ništa drugo kazati nego da jedna stvar postoji, ako [ona] postoji. A da to proizlazi, jasno je kad se stave tri pojma, — jer nije važno da li se kaže da se dokaz savija u krugu pomoću mnogo ili pomoću malo pojmova, — pomoću malo pojmova ili samo pomoću dva pojma. Ako, naime, postojanje A povlači za sobom, nužnim načinom, postojanje B, a ovo poslednje postojanje, iz toga izlazi da će postojanje A povući za sobom postojanje r. Ako sad postojanje A, nužnim načinom, povlači za sobom postojanje B, a ovo poslednje postojanje A (jer u tome se, po našem objašnjenju, sastoji dokaz u krugu), onda A može biti stavljeno na mesto T. Prema tome, reći da — ako B postoji — A postoji, jeste isto što i reći da — ako B postoji — postoji i V, a iz toga proizlazi zaključak da — ako A postoji, postoji i V. Ali T je identično sa A. Dakle, oni koji pretpostavljaju da je dokaz kružni ne tvrde ništa drugo nego da — ako A postoji — A postoji. I na taj način daje se sve lako dokazati.

264 265

Ali takvo dokazivanje ne bi bilo moguće, sem kod onih pojmova koji jedan drugom logički sleduju kao svojstveni atributi4.

Ali, za slučaj da je stavljena samo jedna stvar, mi smo dokazali da iz nje nikad nužnim načinom ne proističe druga stvar (pod „samo jedna stvar" hoću da kažem da se stavlja samo jedan termin [pojam] ili samo jedna teza [premisa]). Tek na osnovu najmanje dve teze [premise] moguće je izvesti zaključak [konkluziju], a to je uslov za silogizam. Kad, dakle, A sleđuje B i r i kad ova dva po-slednja termina sleduju jedan drugome i A — u tim slučajevima je moguće da se u prvoj figuri dokažu, jedna pomoću druge, sve propozicije koje se traže [konkluzija i premise], kao što je pokazano u [našim] raspravama o silogizmu. Mi smo tamo3 takođe dokazali da se u drugim figurama ili ne može dobiti [izvesti] kružni silogizam, ili se konkluzija silogizma ne odnosi na postavljene premise. A propozicije čiji se termini uzajamno ne potvrđuju nikad ne mogu biti predmet kružnog dokaza. I pošto se malo propozicija ove vrste javljaju u dokazivanjima, jasno je da je uzaludno [prazno] i nemoguće tvrditi da dokazivanje biva izvođeno iz propozicija koje se uzajamno potvrđuju i da, na taj način, sve može biti dokazano.

Glava č e t v r t a

[DEFINICIJE „O SVAKOM", „PO SEBI" I „OPŠTE" („UNIVERZALNO")]

Pošto je nemoguće da se može drukčije odnositi ono što je predmet nauke, uzet u apsolutnom smislu, biće nužno ono što se zna apodiktičkim znanjem. Apodiktičko je znanje onda kad ga imamo time što imamo dokaz. A dokaz je zaključak iz nužnog [dokaz je silogizam izveden iz nužnih premisa]. Moramo, dakle, da ispitamo kakve su osobine i kakva je priroda premisa dokaza. Ali prvo moramo da utvrdimo šta podrazumevamo kad kažemo ,,o svakom" [„pridato svakom subjektu"], i „po sebi", i „opšte" [„univerzalno"].

Pod izrazom ,,o svakom" podrazumevam: u odnosu na ono što se ne nalazi samo kod jednog, a kod drugog ne, ili [u odnosu] na ono što ne postoji samo jednom, a drugi put ne postoji; kao, na primer, ako za svakog čoveka važi predikat životinja [stvorenje obdareno čulima], i ako je istinito reći da je ovo čovek, tada je takođe istinito reći da je to životinja; i ako je prva rečenica sad istinita, i druga je u isto vreme istinita. A isto je tako i ako je svakoj liniji pridata tačka.

A dokaz za to što smo rekli jeste da mi prigovore protiv onoga ,,o svemu" verujemo da smo vratili ako ili pitamo da li nešto kod jednoga ne važi, ili da li jednom ne važi.

„Po sebi" postoje atributi koji pripadaju suštini subjekta; tako, na primer, trouglu pripada linija, a liniji tačka (jer bitnost trougla i linije sastoji se iz ovih elemenata koji su sadržani u definiciji što izražava suštinu stvari).

Drugo, sami atributi [akcidencije] sadržani su u sub-jektima, koji se sami podrazumevaju u definiciji što izražava prirodu ovih atributa. Tako liniji pripadaju pravo i okruglo, a neparno i parno pripadaju broju, — a isto tako prvo [prosto] i složeno, i ravnostrano [kvadratni broj], i raznostrano [pravougaoni broj].6 Za sve te atribute definicija koja označava njihovu prirodu sadrži subjekt, — naime, tamo liniju, a ovde broj. Isto tako, što se tiče svih drugih atributa, nazivam atributima po sebi one koji — kao što sam napomenuo — pripadaju njihovim subjektima; naprotiv, one koji ne pripadaju njihovom subjektu ni na koji od ta dva načina, nazivam akcidencijama [slučajnim, sporednim atributima] — kao, na primer, muzičar [obrazovan] ili beo — za stvorenje obdareno čulima.

Dalje upotrebljavam izraz „po sebi" za ono što nije iskazano o nekom drugom subjektu; na primer, kad se kaže „onaj koji ide", to znači da je neka druga stvar koja ide [to je podrazumevani subjekt, supstancija], ili koja je bela; naprotiv, supstancija, upravo sve ono što označava izvesnu određenu stvar, nije nešto drugo nego ono što ona sama jeste. Prema tome, ja nazivam „atributima po

266 267

sebi" atribute koji nisu iskazani o jednom subjektu, a „akcidencijama" one koji su iskazani o jednom subjektu. Isto tako, još je na drugi način [u drugom smislu] ono što jednoj stvari pripada zbog nje same — „po sebi"; međutim, ono što joj ne pripada zbog nje same jeste „akcidentalno". Ako, na primer, ševa munja dok neko ide, onda je to akcidentalno zato što nije sevala munja zbog idenja, nego se samo, kažemo, tako akcidentalno desilo. Ali, ako jednoj stvari pripada nešto zbog nje same, tada joj to po sebi pripada. Tako, kad ugine neka zaklana životinja, to se događa zbog klanja kao takvog, jer je ona uginula zato što je zaklana, i nije samo akcidentalno da životinja ugine pri klanju.

Tako, dakle, što se tiče objekata nauke u pravom smislu, atributi koji se nazivaju „po sebi", ili u smislu što su njihovi subjekti sadržani u njima, ili u smislu što su oni [atributi] sadržani u njihovim subjektima — ti atributi „po sebi" postoje u isto vreme i kao takvi i nužnim načinom.

Jer, nemoguće je da subjektu ne pripadaju atributi „po sebi" ili u apsolutnom smislu, ili kao jedna od dve suprotnosti, — kao [što, na primer,] liniji [pripada] pravost ili krivost, a broju neparnost ili parnost. Jer kontrerno suprotno je ili lišenost [privacija] ili protivrečnost [kontradikcija] u istoj vrsti. Tako, na primer, kod brojeva parno je ne-parno [ukoliko parno nužnim načinom sleduje iz ne-neparnog]. Dakle, ako je nužno ili potvrđivati ili odricati predikat jednog subjekta, atributi po sebi moraju isto tako nužnim načinom pripadati svojim subjektima.

Na ovaj način, dakle, treba da budu pojamno određeni ,,o svakom" [to jest atribut potvrđen od svakog subjekta]'i „po sebi" [to jest atribut po sebi]. A „opšte" [„univerzalno"] nazivam ono [onaj atribut] što pripada svakom subjektu i po sebi, i ukoliko je ono što jeste.7

Iz ovoga je jasno da sve što je opšte nužnim načinom pripada stvarima.8

„Po sebi" i „kao takvo" jesu jedna i ista stvar. Tako liniji po sebi pripadaju tačka i pravost, jer joj one pripa-

daju ukoliko je ona linija. A trouglu, ukoliko je trougao, pripada zbir uglova jednak sa dva prava ugla — zato što su uglovi trougla po sebi jednaki sa dva prava ugla.

Atribut pripada univerzalno subjektu kad se može pokazati da on pripada ma kome od njih [subjekata], kao i da mu prvobitno pripada.

Tako atribut „sadržavati dva prava ugla" ne pripada figuri univerzalno. Isto tako, može se na jednoj figuri dokazati da sadrži dva prava ugla, ali ne na ma kojoj figuri, — a i onaj ko dokazuje ne upotrebljava ma koju figuru. Jer, četvorougao je figura, ali zbir njegovih uglova nije jednak sa dva prava ugla. Međutim zbir uglova ma koga ravnostranog trougla jednak je sa dva prava ugla, ali ne prvobitno, nego, pre njega, tu osobinu ima trougao [uopšte]. Dakle, jednom slučajno uzetom ili svakom drugom trouglu, na kome je, kao prvome, dokazana osobina da ima zbir uglova jednak sa dva prava ugla — ova [osobina] prva opšte [univerzalno] pripada. A demonstracija u pravom smislu sastoji se u dokazu da ta osobina opšte [univerzalno] pripada takvom jednom trouglu. Međutim, dokazati da taj atribut pripada drugim trouglima jeste demonstracija samo u jednom izvesnom smislu, a ne u pravom smislu. A ni jednakost uglova u trouglu sa dva prava ugla nije opšti atribut ravnostranog trougla, nego se prostire dalje.

Glava peta [O ZABLUDAMA U

OPŠTOSTI DOKAZIVANJA]

Ne treba prevideti da se čovek često vara, i da dokazana konkluzija nije prva ni opšta u smislu u kome mislimo da smo je dokazali kao prvu i opštu.

Ta pogreška se čini, pre svega, kad se ne može naći nijedan pojam viši od jednoga ili mnogih pojedinačnih subjekata. Dalje, ova pogreška se čini kad jedan takav pojam postoji, ali kad on nema imena, u slučaju stvari koje su različite po vrsti. Najzad, ona se čini kad se, u

268 269

dokazivanju, ono što je u stvari deo celine uzme za celinu, jer će se dokazivanje odnositi na pojedinačne slučajeve obuhvaćene u tome delu, i ovo će se primeniti na sve subjekte, ali ipak prvi i opšti [univerzalni] subjekt neće biti dokazan. Ali, ja nazivam nešto dokazom za prvi subjekt kao takav ako on važi za prvi univerzalni subjekt.

Ako bi se, prema tome, dokazalo da se prave linije ne seku, onda, izgleda, da se dokaz odnosi na ono što je prvo opšte, zato što je tako kod svih pravih linija. Ali nije tako ako je istina da paralelizam linija ne zavisi od toga što su uglovi [trougla] jednaki sa dva prava ugla na taj određeni način, nego što su oni uvek jednaki.

I kad bi postojali samo ravnostrani trougli, dokaz da oni sadrže u sebi dva prava ugla, izgledalo bi da važi samo utoliko ukoliko su oni ravnostrani.

Najzad, stav ο konvertibilnosti9 članova jedne proporcije bio je dokazan odvojeno za brojeve, i linije, i tela, i vremena — mada je bilo moguće dokazati ga za sve te pojmove jednim jedinim dokazom. Ali, pošto za sve ovo — naime, za brojeve, dužine, vreme i tela — nema jednog zajedničkog imena i pošto su svi ovi pojmovi međusobno specifično različiti, ta osobina je bila dokazana za svaki od njih odvojeno. Ali, sad je stav univerzalno dokazan, jer onaj atribut se ne nalazi u njima kao u linijama ili brojevima, nego ukoliko su oni ono što se pretpostavlja da je kao opšte u njima sadržano.

Ako bi se zbog toga ο svakom trouglu —■ bilo istom, bilo svaki put drugom demonstracijom — dokazalo da svaki sadrži dva prava ugla, — i to odvojeno za ravno-strane i odvojeno za raznostrane i odvojeno za ravnokrake trouglove, — još se ne bi znalo ο trouglu da su njegovi uglovi jednaki sa dva prava ugla, sem na sofistički način, niti [bi se to znalo] ο trouglu uopšte, čak i ako van tih vrsta ne postoji nikakva druga vrsta trougla. Jer, ne zna se da trougao kao takav ima ovu osobinu niti čak da nju ima svaki trougao, — sem ako se ne izvrši nabrajanje svih trouglova. A dokazati ovu osobinu prema obliku, ne znači

dokazati je ο svim trouglovima, — čak i ako ne bi postojao nijedan koji se ne poznaje.

[Postavlja se pitanje:] kad naše znanje nije opšte [univerzalno], a kad je ono apsolutno? Očevidno bi se to apsolutno znalo kad bi „biti trougao" i „biti ravnostran" bili isto ili za pojedinačni trougao ili za sve [trouglove]. Ali, ako ne postoji identitet nego raznolikost suštine [između trougla kao takvog i ravnostranog trougla] i ako zamišljeni atribut pripada ravnostranom trouglu, ukoliko je ovaj trougao — tada naše znanje nema opštosti.

Ali, da li mu ovaj atribut pripada ukoliko je trougao, ili ukoliko je ravnokrak? I kad mu prvobitno pripada? I za koji se subjekt može dokazati da mu [ovaj] atribut pripada univerzalno? Očevidno, prvom terminu apstraho-vanjem pripada atribut. Tako su uglovi ravnokrakog tucanog trougla jednaki sa dva prava ugla i kad se apstra-huje [činjenica] da je on tucan i ravnokrak. Ali [može se postaviti pitanje] da li se atribut gubi ako se apstrahuju figura i granica? Začelo, ali figura i granica nisu prvi subjekt. Koji je prvi subjekt? — Ako je to trougao, onda samo zbog trougla atribut isto tako pripada drugim subjektima, i trougao je subjekt za koji može biti dokazano da mu atribut univerzalno pripada.

Glava š e s t a

[O NUŽNOM I BITNOM KARAKTERU PREMISA DOKAZIVANJA]

Ako apodiktička [na dokazu osnovana, demonstrativna] nauka proizlazi iz nužnih principa (jer predmet prave nauke ne može biti drukčiji nego što jeste) i ako bitni atributi nužnim načinom pripadaju stvarima (jer jedni pripadaju bitnosti njihovih subjekata, a drugi sadrže njihove subjekte kao elemente u njihovoj sopstvenoj prirodi i, za ove poslednje atribute, jedna ili druga od suprotnosti pripadaju subjektu nužnim načinom) — jasno je da ce, polazeći od izvesnih premisa ove vrste, biti izveden

270 271

demonstrativni silogizam. Naime, svaki atribut ili na taj način pripada svome subjektu ili je akcidentalan. Međutim, akcidencije nisu nužne.

Dakle, mora se ili tako reći, ili se mora postaviti kao princip da je dokaz nešto nužno i da, kad je nešto dokazano, to ne može drukčije biti. Prema tome, silogizam mora biti izveden iz nužnih premisa. Jer, iz istinitih premisa može se, razume se, zaključivati bez dokazivanja, ali iz nužnih premisa ne može se drukčije zaključivati nego time što se dokazuje, pošto ovo već pripada dokazu.

Znak da dokaz treba izvesti iz nužnih premisa jeste taj, što prigovore protiv onih koji veruju da su nešto dokazali činimo na taj način [što ističemo] da stvar ne stoji tako nužnim načinom [to jest: osporavamo nužnost jedne od premisa], pa bilo da pri tome mislimo da ona uopšte drukčije stoji [da ona može biti druga nego što jeste], ili da se tako kaže samo radi diskusije.

Iz ovoga je jasno da su naivni ljudi, koji misle da pravilno shvataju principe, ako su premise samo verovatne ili čak istinite — kao što to čine sofisti kad tvrde da znati znači imati [poznavati] nauku. Jer, nije princip verovatno ili neverovatno, nego princip može biti samo ono što je prvo u vrsti koju dokazivanje ima za predmet, a sve što je istinito nije svojstveno predmetu koji dolazi u pitanje.

Iz sledećega proizlazi da silogizam mora da se osniva na nužnim premisama. Ako se onde gde je moguć dokaz ne poznaje razlog zašto stvar postoji, tada tu nema naučnog znanja. Pretpostavimo, dakle, da A, nužnim načinom, pripada Γ, ali da Β — srednji termin kojim se vrši dokazivanje — nije nužan. U ovom slučaju razlog se ne poznaje. Jer, nužnost da A ο Γ biva iskazano, ne dolazi od srednjeg termina [nužnost zaključka ne zavisi od srednjeg termina]. Jer, srednji termin može i da ne važi, ali zaključak važi, nužnim načinom.

Dalje, ako neko jednu stvar sad ne zna, i ako je zadržao u pameti razmatranje ο njoj i zaključak ο njoj, i ako on dalje živi, a stvar i dalje postoji, a on [ono što je znao]

nije zaboravio — on je sad ne zna zato što on tu stvar ni ranije nije znao. A srednji termin mogao je potom da propadne, — pošto on po pretpostavci nije bio nužan. I tako će taj čovek, ako dalje živi, i ako stvar i dalje postoji, poznavati razmatranje ο stvari i zaključak ο njoj, ali neće imati znanje, a ni ranije ga nije imao. Čak i onda ako srednji termin nije propao, ali može da propadne, ova konsekvencija bi bila moguća i mogla bi biti proizvedena. Ali nemoguće je da se, pri takvome stanju stvari, ima znanje.

Ako je zaključak nužan, ništa ne stoji na putu da srednji termin, koji je razlog dokaza, bude nužan. Jer, moguće je zaključiti ono što je nužno i iz stavova koji nisu nužni, kao što i istinito može da bude zaključeno iz onoga što nije istinito. A ako je srednji termin nužan, i zaključak je nužan — kao što istinite premise daju uvek istinitu kon-kluziju.

Jer, ako A nužno važi ο Β, a Β ο Γ, tada je nužno da A pripada Γ. Ali ako zaključak nije nužan, nije moguće ni da srednji termin bude nužan. Pretpostavimo da A ne pripada nužnim načinom Γ, a da A pripada nužnim načinom B, a Β nužnim načinom Γ; tada bi A pripadalo nužnim načinom Γ. Ali pretpostavljeno je da mu ono ne pripada nužnim načinom.

Pošto, dakle, apodiktičko [demonstrativno] znanje mora doći do nužnog zaključka, potrebno je, očevidno, da se dokazivanje vrši pomoću srednjeg termina. Inače se neće znati ni zašto je zaključak nužan niti čak da je on nužan. Naime, tada će se ili verovati samo da se ima znanje nužnosti zaključka, i ako se on ne zna, kad se kao nužno pretpostavlja ne-nužno; ili se čak neće ni verovati da se ima to znanje — bilo da se zna prosto da je stvar istinita, pomoću posrednih propozicija, ili čak da se zna zašto [je ona istinita], pomoću neposrednih propozicija.

Ali ne može postojati apodiktičko [demonstrativno] znanje za one akcidencije koje ne postoje po sebi, u smislu u kome smo definisali atribute po sebi. Naime, ovde se

272 18 Organon

273

ne može izvesti nužan zaključak, jer akcidencija, u smislu u kome ovde ο njoj govorim, može i da ne pripada subjektu.

Međutim, možda bi moglo biti sumnje u to zašto se, povodom takvih akcidencija koje nisu nužne, izvesna pitanja moraju postavljati, ako zaključak ne treba nužno da važi. Jer, rezultat ne bi bio različit i kad bi neko iz premisa proizvoljno uzetih izveo zaključak.

U stvari, treba tražiti od protivnika da dopusti postavljanje propozicija, ne zato što je zaključak nužan na osnovu traženih propozicija, nego zato što je nužno da se, kad se dopuste ove propozicije, pretpostavi, isto tako, zaključak, i da se zaključi istina, — ako su propozicije istinite.

Ali pošto su, u svakoj vrsti, nužni atributi koji bitno pripadaju njihovim subjektima kao takvima, jasno je da naučni dokazi imaju za predmet bitne zaključke, i da se ovi izvode iz premisa koje su i same bitne. Jer akcidencije nisu nužne, tako da se ne zna nužnim načinom uzrok zaključka, čak ni onog koji se izvodi iz uvek istinitih propozicija, ali koje nisu nužne. To se dešava u silogizmima koji se izvode iz znakova. Jer, u tom slučaju neće se znati po sebi ono što postoji po sebi niti će se znati zašto ono postoji. A znati „zašto" — znači poznavati uzrok. Treba, dakle, da srednji termin trećem, a prvi srednjem pripadaju po sebi.

Glava s e d m a

[O NEKOMUNIKABILNOSTI TO JEST NESPOJLIIVOSTI VRSTA]

Prema tome, ne može se dokazivati na taj način što se iz jedne vrste prelazi u drugu; tako se ono što spada u geometriju ne može dokazivati aritmetičkim stavovima.

Jer, za dokazivanje se traže tri elementa. Prvi je ono što treba dokazati, zaključak, a to je nešto [izvestan atribut] što po sebi pripada izvesnoj vrsti. Drugi elemenat jesu

aksiome, ono iz čega biva dokazano [upravo: aksiome su principi na osnovu kojih zaključak proizlazi iz premisa]. Treći elemenat jeste vrsta, — subjekt čije osobine i bitne atribute dokazivanje čini očevidnim.

Aksiome, pomoću kojih dokaz biva izvođen, mogu biti iste [za dve ili za više nauka]. Ali kod onoga što je po vrsti različito, kao kod aritmetike i geometrije, aritmetički dokaz nije moguće primeniti na osobine prostornih veličina, ako veličine nisu brojevi. A kako to kod mnogih veličina može biti slučaj, biće docnije objašnjeno. Ali aritmetički dokaz kreće se uvek u okviru vrste na koju se dokaz odnosi, a isti je slučaj i kod drugih nauka. Iz toga izlazi da vrsta mora nužnim načinom biti ista, ili na apsolutni način, ili na jedan izvestan način, — naime, ako dokaz treba da pređe u drugu vrstu [ako dokaz treba da se prenese iz jedne nauke u drugu].

A jasno je da inače nikakav dokaz nije moguć. Jer krajnji i srednji termini moraju, nužnim načinom, pripadati istoj vrsti, zato što predikati, ako ne pripadaju po sebi svojim subjektima, moraju im akcidentalno pripadati.

Zbog toga se ne može pomoću geometrije dokazati da kontrerno suprotno spada u jednu nauku, a isto tako ni da dva kubna broja [kad se pomnože] daju kubni broj10; niti jedna nauka može dokazati stavove druge nauke, sem ako se one jedna prema drugoj tako odnose, da je jedna obuhvaćena drugom, kao što se optika odnosi prema geometriji, a harmonika prema aritmetici.

A isto tako nije moguće dokazati da linijama pripada neka osobina, ali ne ukoliko su one linije, to jest na osnovu njima svojstvenih principa, — tako, na primer, nije moguće dokazati da je prava linija najlepša od linija, ili da je ona kontrerno suprotna kružnoj liniji. Naime lepo i kontrerna suprotnost lepom ne pripadaju linijama na osnovu njihove svojstvene vrste, nego ukoliko pripadaju nečem što ima veći obim [nego lepo i suprotnost lepom jesu osobine zajedničke i drugim vrstama].

274 18* 275

Glava osma [IZ UNIVERZALNIH PREMISA PROIZLAZI VEČAN

ZAKLJUČAK]

Ali isto tako, jasno je da ako su opšte [univerzalne] premise iz kojih je silogizam izveden, nužnim načinom je večan i zaključak takvog jednog dokaza, upravo dokaza u apsolutnom smislu. Naime, ο prolaznim stvarima nema nikakvog dokaza i nikakvog apsolutnog znanja, nego samo akcidentalnog, — zato što u području prolaznih stvari ništa ne važi ο nečemu univerzalno, nego samo u određeno vreme i na određeni način.

Ali, ako [za prolazne stvari] važi onako kako je za-ključeno, tada je jedna premisa nužnim načinom ne-opšta i prolazna; prolazna je zato što samo ako je premisa prolazna, i zaključak će biti takav; a nije opšta, zato što će predikat ο subjektu čas važiti, a čas neće važiti, tako da se ne može dobiti zaključak koji važi opšte, nego samo za sadašnjost.

Isto tako je i sa definicijama, jer je definicija ili princip dokaza, ili je dokaz koji se razlikuje samo položajem svojih termina, ili je zaključak stav [konkluzija] jednog dokaza.

Dokazi i nauke ο onome što se često događa, kao ο pomračenjima meseca, očevidno, uvek važe ukoliko su pravi dokazi i nauke; a ukoliko ti dokazi i nauke ne važe uvek, oni su partikularni. A što važi za pomračenja meseca, važi i za druge pojave ove vrste.

Glava d e v e t a [SVOJSTVENI PRINCIPI DOKAZIVANJA KOJI SE NE MOGU

DOKAZATI]

Pošto je, prema tome, jasno da se svaka stvar može dokazati samo iz njenih svojstvenih principa, dakle, samo tada kad ono što se dokazalo kao takvo pripada jednom subjektu, — očevidno nije nikakvo znanje kad se nešto dokazuje samo iz istinitih i neposrednih premisa koje se ne mogu dokazati.

Jer, tada bi se moglo nešto tako dokazati, kao što je Brizon11 učinio sa kvadraturom kruga. Jer, takvi stavovi dokazuju pomoću nečeg opšteg, što i drugom subjektu može da pripada. Zato se ti stavovi isto tako primenjuju na druge subjekte, koji ne pripadaju istoj vrsti. Zbog toga se ne zna stvar kao takva, nego se zna samo akcidentalno. Jer inače se dokaz ne bi primenjivao i na drugu vrstu stvari.

Ali mi ne znamo jedan predmet na akcidentalan način ako ga saznamo pomoću onoga pomoću čega on važi, to jest iz njegovih svojstvenih principa, koji mu kao takvom pripadaju, — tako ako mi, na primer, saznamo da osobina imati zbir uglova jednak sa dva prava ugla pripada predmetu [trouglu] kome se pridaje po sebi, na osnovu njegovih svojstvenih principa [kao da proističe iz njegovih svojstvenih principa]. Ali, ako ta osobina onome čemu pripada po sebi pripada, onda srednji termin, nužnim načinom, mora pripadati istoj vrsti kao gornji i donji termin. A ako to nije slučaj, imamo odnos koji, na primer, nalazimo u harmonici, ukoliko se njeni zakoni [njene teoreme] izvode iz aritmetike. Takve teoreme dokazuju se na isti način, ali samo sa jednom razlikom: [čista] činjenica potpada pod drugu [nižu] nauku [pod harmoniku], — (jer je druga vrsta koja ovim teoremama služi kao osnov), — dok „zašto" [uzrok] potpada pod višu nauku [aritmetiku] kojoj atributi bitno pripadaju.12

Iz ovoga je jasno da se nešto može potpuno dokazati samo iz svojstvenih principa. Ali principi svojstvenih principa [metafizički principi] obuhvataju oblast zajedničku obema vrstama nauka — višoj i nižoj.

Ako je ovo sad jasno, jasno je i to da nije stvar svake [pojedinačne] nauke da dokazuje svojstvene principe. Jer, za to su potrebni principi koji za sve važe [principi svih stvari], a nauka koja takve principe postavlja mora biti najviša od svih nauka [metafizika]. Naime onaj ko zna nešto iz viših uzroka, zna to u višem stepenu. Jer, saznaje polazeći od prvih premisa, onaj ko saznaje polazeći iz neprouzrokovanih uzroka. Prema tome, ako neko saznaje

276 277

u višem i u najvišem stepenu, to saznanje će biti i nauka u višem i u najvišem stepenu.

Dakle, dokaz se ne primenjuje na drugu vrstu, sem što se, kao što smo rekli, geometrijski dokazi daju prime-niti na mehaniku ili na optiku, a aritmetički dokazi na harmoniku.

Međutim teško je saznati da li se nešto zna ili ne, pošto je teško saznati da li mi svaku stvar znamo iz njenih svojstvenih principa ili je ne znamo. A u ovom poslednjem se upravo sastoji znanje. Ali mi verujemo da znamo, kad imamo silogizam iz istinitih i prvih premisa. Ali to nije dovoljno, — nego zaključak mora da pripada istoj vrsti kao i premise.

Glava d e s e t a

[RAZLIČITI PRINCIPI]

Ali, ja nazivam principima u svakoj vrsti one istine za koje se [sredstvima odgovarajuće nauke] ne može dokazati da postoje.

Pretpostavlja se šta znače kako prve istine tako i atributi koji su iz njih izvedeni.13 Ali mora se pretpostaviti da principi postoje, a postojanje ostalog [atributa, osobina] treba dokazati. Tako se pretpostavlja šta znače jedinica, a šta prava i trougao. Ali mora se pretpostaviti da postoje jedinica i [prostorna] veličina, a sve drugo treba dokazati.

Od principa koji se primenjuju u naukama koje dokazuju [u demonstrativnim naukama] jedni su svojstveni svakoj nauci, a drugi su opšti, — ali opšti u smislu analogije ili jednakog odnosa, jer je njihova upotreba ograničena na vrstu koja potpada pod odgovarajuću nauku.

U svojstvene principe spadaju definicije linije i prave, a u opšte principe stav da kad se jednako oduzme od jednakog ostaje jednako. Ali svaki od ovih stavova je dovoljan kad ostaje u okviru vrste s kojom se odgovarajuća nauka bavi. Naime, on će imati istu vrednost čak i kad

nije upotrebljen u svojoj opštosti, nego ako je [na primer, u geometriji] primenjen samo na [prostorne] veličine, ili ako ga aritmetičar primeni samo na brojeve.

Ali principi svojstveni jednoj nauci, čije postojanje biva pretpostavljeno, jesu objekti na kojima nauka posmatra ono što im po sebi pripada [njihove bitne atribute]. Takvi principi su za aritmetiku jedinice, a za geometriju znaci [ili tačke] i linije. Postojanje i značenje [definicija] tih predmeta pretpostavljaju se u isti mah [bez dokaza]. A što se tiče atributa koji tim objektima po sebi pripadaju, pretpostavlja se samo značenje svakoga od njih. Tako aritmetika pretpostavlja šta je neparan ili paran broj, kvadratni ili kubni broj, a geometrija šta je iracionalno [inkomensurabilno, nesamerljivo], ili isprekidana ili kriva linija, Ali, postojanje ovih pojmova dokazano je kako pomoću opštih aksioma tako i iz već dokazanih konklu-zija.14 Isto tako postupa i astronomija. Jer, svaka nauka koja dokazuje ima da radi sa tri elementa: sa onim čije postojanje pretpostavlja (to jest sa vrstom čije bitne osobine razmatra); sa opštim principima, nazvanim aksiomama, iz kojih, kao iz prvih istina, ona izvodi dokaze; i, treće, sa osobinama. A za svaku od tih osobina nauka pretpostavlja značenje [to jest nauka prima bez dokaza šta svaka od tih osobina znači]. Međutim, dešava se da pojedine nauke zanemare neke od tih elemenata. Na primer, neka nauka može da ne pretpostavi postojanje vrste, ako je to postojanje očevidno (jer nije na isti način jasno da broj postoji, kao da hladno i toplo postoje),15 i može da ne pretpostavi značenje osobina, ako su ove jasne. Isto tako, nije potrebno pretpostaviti značenje opštih aksioma, kao, na primer, da kad se jednako oduzme od jednakog ostaje jednako, — jer je to poznato. Ali, po prirodi stvari, postoje tri elementa dokazivanja: predmet dokazivanja, stavovi koji se dokazuju i principi od kojih se polazi.

Ali nije ni hipoteza ni postulat ono što nužnim načinom postoji po sebi i u šta nužnim načinom treba verovati [a to je aksioma]. Naime, dokaz, kao i silogizam, ne od-

278 279

nosi se na spoljašni govor, nego na unutrašnji govor duše.16 Jer, mogu se uvek činiti prigovori na spoljni govor, dok se ne mogu uvek činiti prigovori na unutrašnji govor.

Ono što se — mada može biti dokazano — postavi a ne dokaže [od strane učitelja], jeste hipoteza, ako nju prihvati učenik, ali to nije hipoteza u apsolutnom smislu, nego samo u odnosu na učenika. Ako učenik nema nikakvo mišljenje, ili, ako ima suprotno mišljenje, tada je ta pretpostavka postulat. I u tome je razlika između pretpostavke i postulata. Jer postulat je suprotan učenikovom mišljenju, i mada se može dokazati, on se bez dokaza pretpostavlja i upotrebljava.

Definicije, dakle, nisu pretpostavke (jer one ništa ne kazuju ο postojanju i nepostojanju), nego pretpostavke leže u premisama. Potrebno je samo razumeti definicije, — a razumevanje definicija nije pretpostavka, jer bi se inače moralo reći da je i slušanje17 [sve ono što se čuje] pretpostavka. Nasuprot tome, postoji hipoteza, kad iz same činjenice što su izvesne stvari postavljene, proizlazi zaključak.

Isto tako, nije istina ono što neki ljudi govore, — naime da geometar nešto lažno pretpostavlja. Jer oni navode da se ne srne upotrebiti ništa lažno, a da geometar tvrdi nešto lažno kad kaže da je jedna linija koja nije dugačka jednu stopu — dugačka jednu stopu ili da je prava nacrtana linija, i ako ona nije prava. U stvari, geometar ne izvodi nikakav zaključak iz činjenice pojedinačne linije ο kojoj govori, nego samo iz pojmova koji njegove figure izražavaju. Sem toga, svaki postulat i svaka hipoteza zamišljeni su ili kao celina [univerzalno] ili kao deo [partikularno], dok definicije nisu ni jedno ni drugo.

Glava j e d a n a e s t a

[AKSIOME]

Da bi se omogućilo dokazivanje — nije nužno da postoje ideje ili jedinstvo van množine.18 Međutim, za to je nužno da uistinu postoji jedno u množini [upravo:

da jedan isti atribut može da bude potvrđen od više subjekata]. Jer, kad tako ne bi bilo, ne bi postojalo ništa opšte [univerzalno], a kad ne bi postojalo ništa opšte, ne bi bilo ništa srednje, a, prema tome, ne bi postojalo nikakvo dokazivanje. Prema tome, jedno i identično mora postojati u mnogome [u množini individua], i to ne u smislu same jednakosti imena [na nedvosmisleni način].

Princip prema kome je nemoguće u isto doba potvrđivati i odricati jedan predikat ο jednom subjektu — nijedan dokaz ne uzima za pretpostavku, jer bi inače i zaključak morao biti dokazan u tom istom obliku.19 U ovom slučaju, dokazivanje pretpostavlja kao [gornju] premisu da je istinito potvrđivati gornji termin ο srednjem terminu, a da nije istinito odricati ga. A što se srednjega termina tiče, — nema nikakve razlike ako se u isto vreme pretpostavi da on postoji i da ne postoji, — a isto važi za treći [donji] termin. Jer, ako se pretpostavi jedan [donji] termin ο kome je istinito tvrditi „čovek", — čak i ako je isto tako istinito tvrditi ,,ne-čovek", — ako se samo dopusti da je čovek stvorenje obdareno čulima, a ne stvorenje koje nema čula, — biće uvek istinito reći da je Kalija, čak i ako je istinito reći to i ο ne-Kaliji, ipak zato stvorenje obdareno čulima, a da nije stvorenje koje nema čula. Razlog tome jeste što je gornji termin potvrđen ne samo od srednjeg termina nego i od drugoga, zato što ima veći obim. Iz toga izlazi da bilo da je srednji termin u isto vreme sam on i ono što nije sam on [upravo: da je ono što je, ili da to nije], — ovo nema nikakvu važnost za zaključak.

Princip po kome je za svaki predikat istinito potvrđivanje ili odricanje,20 upotrebljava se u dokazivanju koje postupa svođenjem na logički nemoguće [apsurdum]. Taj princip nije uvek opšte [univerzalno] upotrebljavan, nego samo ukoliko je dovoljan, — što je slučaj kad je dovoljan za vrstu koja je u pitanju. Pod „vrstom koja je u pitanju" podrazumevam vrstu u kojoj se izvodi dokaz, kao što sam gore napomenuo.21

Sve nauke stoje međusobno u zajednici pomoću opštih principa [aksioma]. A zajedničkim nazivam principe ko-

280 281

jima se nauke služe da bi na osnovu njih dokazivale, __ a ne ono ο čemu dokazuju ili ono što biva dokazano. A dijalektika je zajednička svim naukama. I to bi važilo i ο nauci22 koja bi pokušala da na opšti način dokaže zajedničke principe, — na primer, da je za svaku stvar istinito potvrđivanje ili odricanje [da se sve mora potvr-đivati ili odricati], ili da, kad se jednako oduzme od jed-nakog, ostaje jednako, i drage aksiome ove vrste. Ali dijalektika nema za predmet stvari određene [determini-rane] na taj način, niti je ona ograničena samo na jednu vrstu. Jer, inače se dijalektičar ne bi služio pitanjima. Naime, pri dokazivanju nije moguće ispitivati, pošto se ne može dokazati jedna ista konkluzija pomoću suprotnih činjenica [pomoću jedne afirmativne i jedne negativne pre-mise]. Ja sam to dokazao u mojoj raspravi Ο silogizmu [u Prvoj analitici].

Glava d v a n a e s t a

[NAUČNO ISPITIVANJE]

Ako je jedno silogističko ispitivanje isto kao jedna premisa, koja iskazuje jedan ili drugi član protivrečnosti, i ako su svojstvene premise jedne nauke one iz kojih je sa-stavljen njoj svojstveni silogizam, onda će, začelo, postojati jedna vrsta naučnog ispitivanja23, — vrsta [sastavljena] iz premisa iz kojih će svaka nauka izvoditi [njoj] svojstveni zaključak. Prema tome, očevidno nije svako ispitivanje geometrijsko ili medicinsko, a isto važi i za druge nauke, — nego je takvo da iz njega nešto biva dokazano u odnosu na predmet geometrije, ili u odnosu na nešto za šta važe isti principi kao za geometriju, kao što je, na primer, slu-čaj kod optike. Tako je i u drugim naukama. A ο takvim problemima geometar mora dati objašnjenja, na osnovu geometrijskih principa i svojih sopstvenih zaključaka; međutim, ο samim principima, geometar, ukoliko je geo-metar, ne mora dati objašnjenja.24 A isto važi i za druge nauke.

Zato ne treba svakom ko zna stavljati svako pitanje, niti u svakoj nauci treba odgovarati na sve što se pita, — nego ispitivanja treba da se kreću u granicama pojedinih nauka. Ali, ako se sa geometrom kao takvim di-sputuje, tada se, očevidno, dobro disputuje ako se iz takvih pitanja i odgovora nešto dokaže, — inače se ne disputuje dobro. Isto tako, očevidno je da se inače geometar samo akcidentalno pobija. Dakle, u ne-geometrijskim stvarima ne mora se disputovati ο geometrijskim predmetima, jer bi se inače — a da se to i ne primeti — rđavo disputovalo. Isto važi i za drage nauke.

Ali, ako postoje geometrijska pitanja, postoje li tada isto tako i ne-geometrijska pitanja [u geometriji]? I jesu li geometrijska ona pitanja koja, na osnovu nekog neznanja, u svakoj nauci bivaju postavljana? I je li silogizam, osnovan na neznanju, zaključak iz premisa suprotnih [nauci], ili je to paralogizam koji ostaje i u geometriji [izveden iz geometrijskih premisa].

Moraće se reći da postoje takva pitanja, a da su to ona koja pripadaju drugoj disciplini [veštini, umetnosti]; kao, na primer, da je pitanje iz oblasti muzike, kad se postavi u geometriji — ne-geometrijsko. Ali ako se misli da se paralelne linije seku, onda je to mišljenje na jedan način geometrijsko, a na drugi način ne-geometrijsko.

Jer, izraz „ne-geometrijsko" ima dvostruki smisao, kao i izraz ,,ne-ritmično". Naime, u jednom slučaju taj izraz znači ono što je ne-geometrijsko, zato što nema u sebi ničeg geometrijskog, kao što i ne-ritmično nema u sebi ničeg ritmičkog. Međutim, u dragom slučaju taj izraz znači prostu geometrijsku zabludu. A ovo neznanje, to će reći neznanje koje zavisi od ove vrste principa, sup-rotno je nauci [geometriji].

U matematičkim naukama25 paralogizam nije čest, zato što se dvosmislenost uvek nalazi u srednjem terminu. Jer, gornji termin je potvrđen celim srednjim terminom, a srednji termin je potvrđen celim donjim terminom, pri čemu se predikatu ne dodaje reč „svaki". Ovi srednji ter-mini mogu se [u matematičkim naukama] na neki način

282 283

videti duhom, dok nam u dijalektici njihova dvosmislenost ostaje skrivena. „Je li svaki krug figura?" Ako se krug nacrta, to se vidi jasno. Ali ako se doda: „Da li su epovi krug [upravo jedan ciklus pesama]?" — odgovor će biti: „Razume se da nisu."

Ali, ne sme se staviti nikakav prigovor [objekcija] na pitanje, ako je premisa induktivna. Pošto nema premise koja se ne primenjuje na više slučajeva (jer, inače ona ne bi bila istinita za sve slučajeve, a silogizam se izvodi iz opštih premisa), očevidno je da to važi' i za prigovor. Jer, premise i prigovori su isti. Jer, prigovor koji se čini mogao bi da postane premisa, — bilo apodiktička ili dijalektička.

Ali mnogi mogu da se ogreše ο formu silogizma time što stavljaju srednji termin posle oba krajnja termina, — kako, pored ostalih, čini Kainej, kad hoće da dokaže da se vatra obimom širi po geometrijskoj proporciji. Jer, kako on kaže, povećava se brzo kako vatra tako i ova proporcija.26 Ovakvo zaključivanje nije silogizam. Naime silogizam može postojati samo ako proporciji koja najbrže raste sleduje geometrijska proporcija, i ako proporcija koja najbrže raste može da se prida kretanju vatre.27

Katkad nije moguće načiniti silogizam, polazeći od premisa takve prirode, ali nekad je to moguće, mada se ta mogućnost ne vidi. Ako bi bilo nemoguće dokazati istinito polazeći od lažnog, onda bi rastavljanje konkluzije na njene premise bilo lako, jer bi nužnim načinom postojala veza između premisa i zaključaka, koji bi uzajamno bili u jednakom odnosu [i mogli bi da se preokreću]. Pretpostavimo da A postoji, i da postojanje A povlači za sobom stvari za koje znam da postoje, na primer B; polazeći od ovih po-slednjih stvari, ja mogu pokazati da prvo [A] postoji. To stajanje u jednakom uzajamnom odnosu premisa i konkluzije, i obratno [upravo mogućnost njihovog preokretanja], naročito je često u matematičkim naukama, zato što ove ne uzimaju za premise ništa akcidentalno

(i u tome se matematičke nauke razlikuju od dijalektičkih raspravljanja), nego uzimaju za premise samo definicije. Dokazivanja se ne uvećavaju umetanjem novih srednjih termina, nego dodavanjem novih [velikih ili malih] termina. Tako je, na primer, A potvrđeno od Β, Β od Γ, a Γ od ∆, i tako dalje u beskrajnost. A to može i lateralno da se čini, ako je, na primer, A dokazano ο Γ i ο Ε. Uzmimo da A označava broj konačne ili beskonačne veličine, Β neparan broj konačne veličine, a Γ neparan pojedinačan broj; tada je A potvrđeno od Γ. Zatim uzmimo da je jedan paran konačan broj označen sa ∆, a jedan pojedinačan paran broj sa Ε; Α je tada potvrđeno od E.

Glava t r i n a e s t a

[ZNANJE ČINJENICA I UZROKA]

Znanje činjenice [δτι] razlikuje se od znanja uzroka [διότι]. Ova razlika postoji, prvo, u jednoj istoj nauci, i to na dva načina. Prvi [način] je kad se silogizam ne izvodi iz neposrednih premisa (jer tada nije stavljen uzrok koji neposredno prethodi posledici, dok je znanje uzroka ono koje neposredno prethodi posledici); a drugi je [način] kad se silogizam izvodi iz neposrednih premisa, ali umesto da se izvodi iz uzroka, on se izvodi iz onoga od dva recipročna termina koji je poznatiji [umesto da se uzme uzrok kao srednji termin, uzima se posledica, koja stoji u odnosu reciprociteta sa neposrednim uzrokom]. Jer, ništa ne stoji na putu da od dva predikata koji stoje u odnosu reciprociteta, bolje poznati bude katkad onaj koji nije uzrok, — tako da će se pomoću njega vršiti dokazivanje. Ovo je slučaj kad se dokazuje da su planete blizu, zato što one ne svetle. Uzmimo da su Γ planete, da je Β ne svetliti, a da jeA biti blizu. Ovde je Β istinito tvrđeno ο Γ, pošto planete ne svetle. Ali i A može da bude tvrđeno ο Β, jer ono što ne svetli jeste blizu, — kao što se može utvrditi indukcijom ili čulnim opažanjem. Pošto A nužnim načinom pripada Γ, dokazano je da su planete blizu. Takav silo-

284 285

gizam nije izveden iz uzroka, nego iz činjenica. Jer, planete nisu blizu zato što ne svetle, nego one ne svetle, zato što su blizu.

Ali može se, isto tako, posledica dokazati uzrokom i tada se dobija dokazivanje uzroka. Neka Γ budu planete' Β — biti blizu, A — ne svetliti. Β pripada tada Γ, a A — ne svetliti — pripada B. Dakle, A pripada isto tako Γ, a silogizam se odnosi na uzrok, pošto je neposredni uzrok uzet za srednji termin. Drugi je primer kad se dokazuje sferni oblik meseca uvećavanjem njegove svetlosti. Jer ako ono što se tako uvećava ima oblik sfere, a ako se mesec tako uvećava, očevidno je da on ima oblik sfere. Na ovaj način dobija se silogizam koji se odnosi na činjenicu, ali ako se srednji termin preokrene, dobiće se silogizam uzroka. Naime, mesec nema sferni oblik zbog svojih uvećavanja, nego se on tako uvećava zato što ima sferni oblik. Mesec je Γ, sferni — B, uvećavanje — A.

U slučajevima u kojima srednji termini nisu recipročni [konvertibilni], i gde je poznatiji termin onaj koji nije uzrok, — dokazana je činjenica, a ne uzrok.

To se događa u slučaju kad je srednji termin stavljen izvan krajnjih termina, jer i tada se dokazivanje odnosi na činjenicu, a ne na uzrok, pošto neposredni uzrok nije označen. Takav slučaj imamo, na primer, kad se na pitanje zašto zid ne diše, odgovori: „Zato što on nije životinja." Jer, kad bi to bilo uzrok nedisanja, tada bi „biti životinja" moralo biti uzrok disanja, kao što je — ako je odricanje uzrok nepostojanja — potvrđivanje uzrok postojanja. Tako, ako je neravnoteža između toplog i hladnog uzrok rđavog zdravlja, njihova ravnoteža je uzrok dobrog zdravlja. A isto tako, ako je potvrđivanje uzrok postojanja, odricanje mora da bude uzrok nepostojanja. Ali u datom primeru ta posledica se ne proizvodi, jer svaka životinja ne diše28. Silogizam koji upotrebljava ovu vrstu uzroka stvara se u drugoj figuri. Pretpostavimo da A označava životinju, Β disanje, a Γ zid. A pripada tada svakom Β (jer je životinja sve što diše), ali ne pripada nijednom Γ, tako da Β ne pripada nijednom Γ; dakle zid ne diše.

Takvi uzroci liče na hiperbolički govor, koji se sastoji u tome što se srednji termin uzme mnogo dalje, kao što je na primer, slučaj u izreci Anaharsidovoj: ,,U Skitiji nema svirača u flautu, zato što tamo nema vinove loze."20

Takve su, dakle, u oblasti jedne iste nauke, prema položaju srednjih termina, razlike između silogizama činjenica i silogizama uzroka. Ali ima još i drugi način kojim se razlikuju činjenica i uzrok, — naime kad svaki od njih ispituje druga nauka.

U ovu vrstu idu nauke koje međusobno stoje u odnosu podređenosti, — kao što optika stoji prema geometriji, mehanika prema stereometriji, harmonika prema aritmetici, a učenje ο nebeskim pojavama na sublunarnom nebu prema astronomiji. Neke od tih nauka imaju gotovo isto ime kao discipline kojima su podređene. Tako se astronomijom naziva kako matematička tako i nautička astronomija, a harmonikom kako matematička tako i aku-stička harmonika. Ovde je, naime, stvar onoga ko opaža [empirijskoga posmatrača] da zna činjenicu, a matematičara da znaju uzrok. Jer, ovi drugi imaju dokaze iz uzroka, i često ne znaju činjenicu; kao što oni koji posmatraju samo ono što je univerzalno često ne znaju neke od pojedinačnih slučajeva, zato što im nedostaje moć opserviranja. Takve su nauke koje se — mada su po suštini različite od matematike — ipak bave samo formama. Jer, matematičke nauke bave se samo formama, a ne jednim određenim supstratom.30 Naime, iako su geometrijske osobine — osobine jednog izvesnog supstrata, matematičke nauke ih ne dokazuju ukoliko one [te osobine] pripadaju supstratu31. Kao što se optika odnosi prema geometriji, tako se prema optici odnosi i druga jedna nauka — ona ο dugi. Jer, u njoj je znanje činjenice stvar fizičara, a znanje uzroka stvar optičara, na apsolutan način, ili ukoliko je on matematičar.

Uostalom, isto se tako uzajamno odnose mnoge druge nauke koje nisu jedna drugoj podređene; tako se,

286 287

na primer, medicina odnosi prema geometriji. Tako lekar zna da se okrugle rane sporije zaceljuju, ali geometar zna zašto je tako.32

Glava č e t r n a e s t a

[PREIMUĆSTVO PRVE FIGURE]

Od svih [silogističkih] figura prva je najviše naučna. Jer, u toj figuri izvode svoje dokaze matematičke discipline — kao što su aritmetika, i geometrija, i optika, — i, može se reći, gotovo sve nauke koje istražuju uzroke. Jer, silogizam uzroka izvodi se ili isključivo ili obično i u najviše slučajeva u toj figuri. I zbog toga je prva figura najviše naučna, i sama po sebi ima najnaučnije obeležje. Jer, znanju je najviše svojstveno [jer najsvojstvemja osobina znanja jeste] da ispituje uzrok.

Drugo, samo u ovoj figuri moguće je steći znanje ο suštini stvari. Jer, u drugoj figuri ne dobija se nikakav afirmativan zaključak, — a znanje ο suštini stvari jeste nešto pozitivno. A u trećoj figuri dobija se doduše afirmativan, ali nikakav univerzalan zaključak, — a suština je nešto univerzalno. Jer, čovek nije samo u jednom izve-snom smislu dvonožno biće.

Najzad, treće, prvoj figuri nisu potrebne obe druge figure, ali ove poslednje bivaju pojačane i proširene prvom, dok se ne dođe do neposrednih premisa.

Prema tome, jasno je da prva figura ima vodeće mesto u nauci.

Glava p e t n a e s t a

[NEGATIVNE NEPOSREDNE PROPOZICIJE]

Ali, kao što A može da bude neposredno afirmirano od B, isto tako može i da bude neposredno negirano. Pod neposrednim afirmiranjem [pripadanjem] ili negiranjem [ne-pripadanjem] podrazumevam da između ta dva termina nema nikakvog srednjeg termina, jer se samo

u tom slučaju neće pomoću nečeg drugog [nego pomoću samih termina] vršiti afirmiranje [pripadanje] ili negiranje [ne-pripadanje].

Ako su, dakle, ili A ili B, ili čak A i B, uzeti zajedno, sadržani u jednoj celini [u jednom opštijem pojmu], tada nije moguće da negiranje A od Β bude neposredno [prvobitno]. Pretpostavimo da je A sadržano u jednoj celini, u Γ. Ako sad Β nije u celini, u Γ (jer moguće je da je A u jednoj celini, koja ne sadrži u sebi B), — onda će se dobiti silogizam čija je konkluzija da A ne pripada B. Jer, ako Γ pripada svakom A, ali nijednom B, tada A neće pripadati nijednom B33. Isto je tako, ako je Β u jednoj celini, recimo u ∆. Jer tada ∆ pripada svakom B, ali A [ne pripada] nijednom ∆, tako da konkluzijom A neće pripadati nijednom B34. Dokazivanje će se izvesti na isti način, ako su oba termina sadržana u jednoj celini.

Ali da Β možda nije sadržano u celini koja sadrži A, ili da, obrnuto, A nije u celini u kojoj je B, — vidi se iz redova pojmova koji se ne daju zameniti jedan drugim35. Jer, ako nijedan termin reda ΑΓ∆ nije pridan nijednom terminu reda BEZ, a ako se A sadrži u celom Θ, terminu koji pripada istom redu kao on, tada Β očevidno neće biti u Θ, jer bi inače redovi bili razmenjeni jedan sa drugim. Isto je tako i kad je Β u jednoj celini.

Ali ako nijedan od oba termina nije u jednoj celini, i ako A ne pripada B, tada mu ono mora neposredno ne pripadati. Jer, ako bi postojao neki srednji termin, onda bi jedan od oba [termina] morao biti sadržan u jednoj celini. Jer, silogizam bi se obrazovao ili u prvoj ili u drugoj figuri. Ako bi to bilo u prvoj figuri, tada bi Β bilo u jednoj celini (jer premisa koja se odnosi na Β mora biti afirma-tivna)36. Međutim, ako bi to bilo u drugoj figuri, tada bi jedan od dva termina, A ili B, bio u jednoj celini, pošto se dobija silogizam bilo da se negativna premisa odnosi na jedan ili na drugi37. Ali, ako su obe premise afirmativne nema silogizma.

288 Organon 289

Dakle, sad je očevidno da jedan termin može biti neposredno negiran od drugoga, a mi smo objasnili kad i kako je to moguće.

Glava š e s n a e s t a

[ZABLUDA I NEZNANJE KOJI PROIZLAZE IZ NEPOSREDNIH PREMISA]

Što se tiče neznanja, shvaćenog, ne u smislu negacije znanja, nego u smislu stanja duha, — ono je zabluda pro-izvedena silogizmom.

Zabluda se, pre svega, proizvodi u slučajevima nepo-srednih pridavanja ili nepridavanja, i tada se pojavljuje na dva načina: ili se potpuno veruje u jedno pripadanje ili nepripadanje, ili se to verovanje stiče pomoću silogizma.

Zabluda što potiče iz potpunog verovanja jeste prosta, dok zabluda stečena silogizmom uzima razne forme. Pretpostavimo da A ne pripada nijednom Β neposredno. Ako se, pomoću srednjeg termina Γ, zaključi da A pripada B, — to će biti zabluda proizvedena silogizmom.

Dalje, mogu obe premise da budu pogrešne [lažne], a, isto tako, može i samo jedna da bude pogrešna. Ako se A ne pridaje nijednom Γ, a Γ se ne pridaje nijednom B, ali se ipak u svakoj od obe propozicije suprotno pretpostavlja, — onda će obe premise biti pogrešne.

Ali može biti da je odnos Γ prema A i Β takav, da Γ niti potpada pod A, niti je univerzalno pridato B. Jer, s jedne strane, Β ne može biti u jednoj celini, pošto je za A rečeno da ne pripada neposredno B, a, s druge strane, A nije nužnim načinom univerzalni atribut svih stvari. Iz toga izlazi da obe premise mogu biti pogrešne.

Ali može još biti da je jedna od premisa istinita, ali ne ma koja od obe, nego samo premisa ΑΓ. Jer, premisa ΓΒ mora uvek biti pogrešna, zato što Β nije sadržano ni u kakvoj vrsti. Međutim, premisa ΑΓ može biti istinita, kao kad, na primer, A neposredno pripada Γ i B. Jer, kad je isti termin neposredno pridat mnogim terminima,

nijedan od ovih neće pripadati drugome. Ali ne čini nikakvu razliku ni ako pridavanje [prve premise ΑΓ] nije neposredno.

Zabluda u pridavanju postaje samo iz tih razloga i na taj način (jer videli smo da silogizam u kome je pridavanje univerzalno ni u jednoj figuri nije moguć sem u prvoj38); međutim, zabluda u ne-pridavanju javlja se u isto vreme u prvoj i u drugoj figuri. Ali, recimo prvo u koliko se oblika ona javlja u prvoj figuri, i kako se premise odnose u svakom slučaju.

Zabluda nastaje i kad su obe premise lažne; to je slučaj ako se pretpostavi da A neposredno pripada Γ i B. Jer, ako se uzme da A ne pripada nijednom Γ, a da Γ pripada svakom B, — tada su obe premise pogrešne.

Ali zabluda je, isto tako, moguća i kad je jedna od premisa — svejedno koja — pogrešna. Jer, premisa ΑΓ može biti istinita, a premisa ΓΒ pogrešna, — naime ΑΓ istinita, zato što A ne pripada svemu što postoji, a premisa ΓΒ pogrešna, zato što je nemoguće za Γ, kome nikad ne pripada A, da ono [Γ] pripada B. Jer, tada premisa ΑΓ ne bi bila više istinita. Ali, u isto vreme, ako su obe premise istinite, i zaključak bi bio istinit.

Ali, isto tako, može premisa ΓΒ biti istinita, dok je druga premisa lažna. Na primer, kad bi Β istovremeno bilo sadržano u Γ i u A, nužno bi bilo da jedan od ova dva termina potpada pod drugi, — tako da, ako se pretpostavi da A ne pripada nijednom Γ, takva jedna premisa mora biti pogrešna. Tako očevidno, silogizam mora biti pogrešan, — pa bila samo jedna premisa pogrešna, ili obe.

Ali u drugoj figuri obe premise ne mogu biti potpuno pogrešne. Kad A pripada svakom B, tada se ne može uzeti nijedan srednji termin koji je univerzalno afirmiran od jednog krajnjeg termina, a univerzalno negiran od drugoga. Dakle, premise treba tako uzeti, da srednji termin bude afirmiran od jednog krajnjeg termina, a negiran od drugog krajnjeg termina, — ako treba da postane silogizam. Ako su, dakle, tako uzete premise potpuno Pogrešne, očevidno je da će njima kontrerno suprotne

290 19* 291

premise biti potpuno istinite. Ali to je nemoguće. Međutim, ništa ne stoji na putu da obe premise budu delimično pogrešne. Uzmimo da Γ stvarno pripada ponekom A i ponekom B. Jer, ako se pretpostavi da Γ pripada svakom A, a nijednom B, obe premise biće pogrešne, ali ne pot puno, nego samo delimično. A isto je tako i kad se, obrnuto, negiranje stavi u gornju premisu.

Isto se tako može desiti da je jedna od premisa pogrešna, i to svejedno koja. Pretpostavimo da će ono što pripada svakom A, pripadati isto tako i svakom B. Ali ako se sad pretpostavi da Γ pripada ćelom A, ali da ne pripada nijednom B, tada bi premisa ΓΑ bila istinita, a premisa ΓΒ lažna. A opet ono što ne pripada nijednom B, neće pripadati ni svakom A. Jer ako bi ono pripadalo svakom A, tada bi pripadalo i svakom B. Ali to je protiv pretpostavke. Ako se sad pretpostavi da Γ pripada ćelom A, ali nijednom B, onda je premisa ΓΒ istinita, a druga premisa je lažna.

Isto je tako i kad se negiranje stavi u gornju premisu. Jer, što ne pripada nijednom A, neće, isto tako, pripadati nijednom B. Ako se sad pretpostavi da Γ ne pripada svakom A, ali da pripada svakom B, tada će premisa ΑΓ biti istinita, a druga premisa lažna. I obrnuto, pogrešno je pretpostaviti da ono što pripada svakom B, ne pripada nijednom A. Jer ono što pripada svakom B, nužnim načinom pripada i ponekom A. Jer ako se pretpostavi da Γ pripada svakom B, ili nijednom A, onda će premisa ΓΒ biti istinita, a premisa ΓΑ lažna.

Vidi se, dakle, [sledeće]: bilo da su obe premise pogrešne, ili samo jedna, — uvek je u slučaju neposrednih propozicija moguć jedan lažan silogizam.

Glava s e d a m n a e s t a [NEZNANJE I ZABLUDA KOJI PROIZLAZE IZ

POSREDNIH PREMISA]

U slučajevima u kojima se — ne bez posredovanja — pridaje ili se ne pridaje predikat subjektu, kad pomoću svojstvenog srednjeg termina silogizam daje lažni zaključak,

_ . nije moguće da obe premise budu lažne. Naime, tada može biti lažna samo gornja premisa. A pod svojstvenim srednjim terminom podrazumevam srednji pojam pomoću koga se dobija istiniti silogizam, protivrečan [kontradiktoran] pogrešnom silogizmu. Uzmimo da A treba da pripada Β pomoću srednjeg termina Γ. Ali pošto je [ako se zaključak vrši pomoću prve figure] nužno da premisa ΓΒ bude afirmativna da bi se dobio silogizam, — ona, očevidno, mora uvek biti istinita, pošto nije preokrenuta [konver-tirana]. Međutim, premisa ΑΓ mora biti lažna, jer njenim preokretanjem [konverzijom] silogizam postaje kontrerno suprotan.

Isto je tako kad se srednji termin uzme iz nekog drugog reda. Uzmimo, na primer, da je ∆ ne samo sadržano u A kao u svojoj celini, nego i da je afirmirano od svakoga B. Tada je nužno da [donja] premisa ∆Β ostane [afirmativna], a da druga [gornja] premisa [∆Α] bude preokrenuta [da postane negativna]; prema tome, biće prva premisa uvek istinita, a druga uvek pogrešna. A jedna takva zabluda gotovo je ista kao ona što proizlazi iz svojstvenog srednjeg termina.

Ali ako zaključak nije dobijen svojstvenim srednjim terminom, tada — ako srednji termin potpada pod A, ali ne pripada nijednom Β — obe premise nužnim načinom moraju biti lažne. Jer, premise moraju biti uzete na način kontrerno suprotan onome na koji se one stvarno odnose, ako treba dobiti silogizam. Ali, ako se one uzmu na ovaj način, obe postaju lažne. Uzmimo sad da A pripada svakom ∆, a da ∆ ne pripada nijednom B, — tada kad se te premise preokrenu [konverzijom tih premisa] dobiće se zaključak čije će obe premise biti lažne.

Ali ako srednji termin, dakle ∆ ne potpada pod A, premisa Α∆ biće istinita, a premisa ∆Β lažna. Jer premisa Α∆ je istinita, zato što ∆ nije bilo sadržano u A, a premisa ∆Β je lažna, pošto, kad bi ona bila istinita, i zaključak bi bio istinit [jer dve istinite premise ne mogu dati lažnu konkluziju]; međutim, zaključak je po pretpostavci lažan.

292 293

premise biti potpuno istinite. Ali to je nemoguće. Međutim, ništa ne stoji na putu da obe premise budu delimično pogrešne. Uzmimo da Γ stvarno pripada ponekom A i ponekom B. Jer, ako se pretpostavi da Γ pripada svakom A, a nijednom B, obe premise biće pogrešne, ali ne pot puno, nego samo delimično. A isto je tako i kad se, obrnuto, negiranje stavi u gornju premisu.

Isto se tako može desiti da je jedna od premisa po-grešna, i to svejedno koja. Pretpostavimo da će ono što pripada svakom A, pripadati isto tako i svakom B. Ali ako se sad pretpostavi da Γ pripada ćelom A, ali da ne pripada nijednom B, tada bi premisa ΓΑ bila istinita, a premisa ΓΒ lažna. A opet ono što ne pripada nijednom B, neće pripadati ni svakom A. Jer ako bi ono pripadalo svakom A, tada bi pripadalo i svakom B. Ali to je protiv pretpostavke. Ako se sad pretpostavi da Γ pripada ćelom A, ali nijednom B, onda je premisa ΓΒ istinita, a druga premisa je lažna.

Isto je tako i kad se negiranje stavi u gornju premisu. Jer, što ne pripada nijednom A, neće, isto tako, pripadati nijednom B. Ako se sad pretpostavi da Γ ne pripada sva-kom A, ali da pripada svakom B, tada će premisa ΑΓ biti istinita, a druga premisa lažna. I obrnuto, pogrešno je pretpostaviti da ono što pripada svakom B, ne pripada nijednom A. Jer ono što pripada svakom B, nužnim na-činom pripada i ponekom A. Jer ako se pretpostavi da Γ pripada svakom B, ili nijednom A, onda će premisa ΓΒ biti istinita, a premisa ΓΑ lažna.

Vidi se, dakle, [sledeće]: bilo da su obe premise po-grešne, ili samo jedna, — uvek je u slučaju neposrednih propozicija moguć jedan lažan silogizam.

Glava s e d a m n a e s t a [NEZNANJE I ZABLUDA KOJI PROIZLAZE IZ

POSREDNIH PREMISA]

U slučajevima u kojima se — ne bez posredovanja — pridaje ili se ne pridaje predikat subjektu, kad pomoću svojstvenog srednjeg termina silogizam daje lažni zaključak,

— nije moguće da obe premise budu lažne. Naime, tada može biti lažna samo gornja premisa. A pod svojstvenim srednjim terminom podrazumevam srednji pojam pomoću koga se dobija istiniti silogizam, protivrečan [kontradik toran] pogrešnom silogizmu. Uzmimo da A treba da pri pada Β pomoću srednjeg termina Γ. Ali pošto je [ako se zaključak vrši pomoću prve figure] nužno da premisa ΓΒ bude afirmativna da bi se dobio silogizam, — ona, očevidno, mora uvek biti istinita, pošto nije preokrenuta [konver- tirana]. Međutim, premisa ΑΓ mora biti lažna, jer njenim preokretanjem [konverzijom] silogizam postaje kontrerno suprotan.

Isto je tako kad se srednji termin uzme iz nekog dru-gog reda. Uzmimo, na primer, da je ∆ ne samo sadržano u A kao u svojoj celini, nego i da je afirmirano od svakoga B. Tada je nužno da [donja] premisa ∆Β ostane [afirma-tivna], a da druga [gornja] premisa [∆Α] bude preokrenuta [da postane negativna]; prema tome, biće prva premisa uvek istinita, a druga uvek pogrešna. A jedna takva za-bluda gotovo je ista kao ona što proizlazi iz svojstvenog srednjeg termina.

Ali ako zaključak nije dobijen svojstvenim srednjim terminom, tada — ako srednji termin potpada pod A, ali ne pripada nijednom Β — obe premise nužnim načinom moraju biti lažne. Jer, premise moraju biti uzete na način kontrerno suprotan onome na koji se one stvarno odnose, ako treba dobiti silogizam. Ali, ako se one uzmu na ovaj način, obe postaju lažne. Uzmimo sad da A pripada svakom ∆, a da ∆ ne pripada nijednom B, — tada kad se te pre-mise preokrenu [konverzijom tih premisa] dobiće se za-ključak čije će obe premise biti lažne.

Ali ako srednji termin, dakle ∆ ne potpada pod A, — premisa Α∆ biće istinita, a premisa ∆Β lažna. Jer premisa Α∆ je istinita, zato što ∆ nije bilo sadržano u A, a premisa ∆Β je lažna, pošto, kad bi ona bila istinita, i zaključak bi bio istinit [jer dve istinite premise ne mogu dati lažnu konkluziju]; međutim, zaključak je po pretpostavci lažan.

292 293

Ali, ako je zabluda zaključena u drugoj figuri, tada ne mogu obe premise biti potpuno lažne (jer kad Β potpada pod A, nijedan termin ne može da bude afirmiran ο celini jednog krajnjeg termina, a da bude negiran ο celini drugog krajnjeg termina, kao što smo već ranije rekli), — ali je moguće da je jedna od dve premise lažna, i to svejedno koja. Jer, ako Γ istovremeno pripada A i B, tada će, ako se pretpostavi da Γ pripada A, a da ne pripada B, — premisa ΑΓ biti istinita, a druga premisa će biti lažna. I obrnuto, ako se pretpostavi da Γ pripada B, ali da ne pripada nijednom A, premisa ΓΒ biće istinita, a druga premisa biće lažna.

Tako smo izložili kad i pomoću kojih vrsta premisa postaje zabluda, kad je negativan silogizam koji daje zabludu. Ali kad je silogizam afirmativan,39 nemoguće je — ako je zaključak dobijen svojstvenim srednjim terminom — da obe premise budu lažne. Jer, premisa ΓΒ mora da ostane [kao afirmativna], ako se hoće da se dobije silogizam [prve figure], — kao što je već ranije rečeno. Otuda će premisa ΓΑ biti uvek lažna, jer je ona preokrenuta [konvertirana].

Isto se događa ako srednji termin biva uzet iz nekog drugog reda, kao što je već bilo rečeno [kad je govoreno] ο slučaju negativne zablude. Jer, premisa ∆Β treba da ostane, nužnim načinom, a premisa Α∆ mora da bude preokrenuta, — i tada je zabluda ista kao u ranijem slučaju.

Ali ako afirmativan silogizam nije dobijen svojstvenim srednjim terminom, onda će ako ∆ potpada pod A, ta premisa [gornja premisa ∆Α] biti istinita, a druga [donja premisa ∆Β] biće lažna, — jer A može biti atribut više termina koji ne potpadaju jedan pod drugi. Ali, ako ∆ ne potpada pod A, tada će, očevidno, ova premisa [gornja premisa ∆Α] uvek biti pogrešna (jer je ona afirmativno uzeta), ali premisa Β∆ može biti kako istinita tako i lažna. Jer, ništa ne stoji na putu da A ne pripada nijednom ∆, i da ∆ pripada svakom B, — kao, na primer, [da] biće obdareno čulima [ne pripada] nijednoj nauci, ali [da] nauka [pripada] muzici. A isto tako ništa ne sprečava da A ne pripada nijednom ∆, kao ni ∆ nijednom B. Dakle, očevidno

je: kad srednji termin ne potpada pod A, tada mogu da budu lažne kako obe premise tako i samo jedna od njih. Tako je, dakle, očevidno na koliko načina i na osnovu kojih premisa mogu da se jave zablude koje proizlaze iz silo°izma, — bilo kod neposrednih propozicija, ili kod onih koje se mogu dokazati.

Glava o s a m n a e s t a [NEZNANJE

POSMATRANO KAO NEGACIJA NAUKE]

Dakle, jasno je, isto tako, da, — ako jedno čulo nedostaje, — tada, nužnim načinom, nedostaje i jedna nauka, koju je nemoguće steći.40 Naime, mi učimo ili pomoću indukcije ili pomoću dokazivanja [demonstracije]. Ali dokazivanje se izvodi iz opšteg [iz univerzalnih principa], a indukcija iz pojedinačnih slučajeva. Ali nemoguće je steći saznanje opšteg drukčije nego putem indukcije, pošto čak i ono što se naziva ishodima apstrakcije može biti pristupačno samo pomoću indukcije, — preciznije rečeno time što svakom rodu, prema prirodi svojstvenoj svakom od njih, pripadaju izvesne osobine koje se mogu proučavati kao odvojene, čak i kad u stvari nisu odvojene. Ali nemoguće je baviti se indukcijom, ako se nema čulo [ako se nema senzacija]. Jer, na pojedinačne slučajeve primenjuje se senzacija. A za pojedinačne slučajeve ne može postojati nauka, jer se ona ne može dobiti ni iz opšteg bez indukcije, niti indukcijom bez senzacije.

Glava d e v e t n a e s t a [DA LI SU PRINCIPI DOKAZIVANJA KONAČNI ILI

BESKONAČNI PO BROJU]

Svaki silogizam sastoji se iz tri termina. Afirmativan silogizam ima snagu da dokaže da A pripada Γ, zato što A pripada B, a Β pripada Γ; međutim, u negativnom silogizmu jedna premisa izražava da jedan termin pripada drugom, dok, naprotiv, druga premisa izražava da jedan termin ne pripada drugom.

294 295

Vidi se, dakle, da su to principi i takozvane pretpostavke silogizma. Jer, kad se oni uzmu na ovaj način,41 tada se, nužnim načinom, može dokazati da A pripada Γ pomoću B, i opet da A pripada Β pomoću drugog jednog srednjeg termina, i da, isto tako, Β pripada Γ.

Za onoga ko se zadovoljava da zaključuje prema mišljenju i na dijalektički način, očevidno je da treba gledati samo na to, da li silogizam proizlazi iz najverovatnijih mogućih premisa. — Ako, dakle, između A i Β ne postoji uistinu srednji termin, nego ako samo izgleda da postoji, — tada će onaj ko na osnovu njega izvodi zaključak dijalektički zaključivati. A da bi se dostigla istina, mora se imati u vidu ono što postoji.

Ali sa tim stvar ovako stoji. Postoje atributi koji su afirmirani ο jednom subjektu drukčije nego akcidentalno. Pod akcidentalnim [pridavanjem] podrazumevam da se, na primer, ο nekom belom predmetu kaže da je čovek, — što nema isti smisao kao reći da je čovek beo. Naime, čovek nije beo budući nešto drugo nego čovek, dok, naprotiv, belo je belo zato što je čovek beo [jer belo mora uvek biti u jednom subjektu]. Dakle, postoje izvesni termini takve vrste [prirode] da mogu biti kao takvi pridavani drugima.

Pretpostavimo sad da je Γ termin koji sam ne pripada nikakvom drugom terminu, a njemu kao prvom pripada B, i da ništa između njih ne postoji. Pretpostavimo da Ε pripada Ζ na isti način, a Ζ — Β. Mora li ovaj red nužnim načinom ovde da se zaustavi, ili može li tako da ide u beskonačnost?

Pretpostavimo opet da ništa nije afirmirano ο Α po sebi, ali da [atribut] A neposredno pripada [subjektu] Θ, a ničem drugom između njih, — a da Θ [kao atribut] pripada [subjektu] H, a da Η pripada B. Da li i ovaj red isto tako nužnim načinom treba da se zaustavi, ili može li on da ide dalje u beskonačnost?

Ovo drugo pitanje razlikuje se od prvog time, što se u prvom pita da li se — polazeći od onoga što samo ne pripada nijednoj drugoj stvari, ali čemu druga stvar pripada — može ići nagore bez kraja; međutim, drugo pitanje

sastoji se u ispitivanju da li se, počinjući onim što je pridano drugom, ali čemu ništa drugo nije pridano — može nadole ići u beskonačnost.

Dalje, mogu li srednji termini da budu beskrajni po broju, dok su krajnji termini čvrsto determinirani? Hoću da kažem: pretpostavimo da A pripada Γ, a da je Β srednji termin među njima, a da između Β i A postoje drugi srednji termini, a između ovih opet drugi, — može li tada red tih srednjih termina da bude beskrajan, ili je to nemoguće?

Na ovo se obazreti, znači pitati da li dokazivanja idu u beskonačnost, i da li postoji dokaz za sve, ili se dokazi uzajamno ograničavaju?42

Ista pitanja stavljam i ο negativnim silogizmima i ο negativnim premisama. Na primer, ako A ne pripada nijednom B, onda će to [ne-pripadanje] biti ili neposredno, ili će između njih postojati neki srednji termin, koji prethodi B, a kome A ne pripada (neka to bude Η koje pripada svakom B), — ali tu može postojati još jedan termin koji prethodi H, na primer Θ, koji pripada svakom H. U ovim slučajevima [kao i u gore navedenim] ili je red ranijih termina kojima A ne pripada beskrajan, ili se on zaustavlja.

Ali ne stoji tako [ili: ova pitanja se ne mogu postaviti] sa pojmovima koji se daju preokrenuti [sa konvertibilnim pojmovima]. Naime, kad se subjekt i predikat daju preokrenuti, tada nema ni prvog ni poslednjeg subjekta. Jer, u ovom pogledu odnosi se sve prema svemu na isti način [svi recipročni termini stoje u istom odnosu], pa bilo da su beskrajni atributi subjekta, ili da su beskrajni i subjekti i atributi. Ovde je izuzet slučaj kad se termini mogu preokrenuti na razne načine, i kad se pridavanje vrši za jedan termin akcidentalno, a za drugi kao kategorija [kao odredba bića].

Glava d v a d e s e t a

[BROJ SREDNJIH TERMINA NIJE BESKRAJAN]

Jasno je da je nemoguće da između dva termina postoji beskrajan broj srednjih termina, ako red atributa

296 297

nadole i red atributa nagore imaju granicu.43 Pod redom nagore podrazumevam pravac ka opštijem, a pod redom nadole pravac ka pojedinačnom.

Ako bi, kad se A prida Z, posrednih termina [između njih], ovde obeleženih sa B, bilo beskrajno mnogo, očevidno je da bi bilo moguće, polazeći od A, dodati beskrajno atributa jednih drugima prema redu naniže (pošto bi, pre nego što se dođe do Z, bilo beskrajno posrednih termina); kao što bi, polazeći od Ζ nagore, trebalo preći beskrajni broj posrednih termina, pre nego što bi se stiglo do A. Ali ako je to nemoguće [to jest: ako je red atributa po broju ograničen], biće isto tako nemoguće da između A i Ζ postoji beskrajni broj srednjih termina. Isto tako ne služi ničem reći da izvesni termini reda AB dolaze neposredno jedan za drugim, na način koji ne dopušta nijedan posredni termin između njih,44 dok se kod drugih ne daju pronaći takvi termini, koji se među sobom neposredno graniče.45 Jer, ma koji od Β termina da uzmem, broj posrednih termina u pravcu A ili Ζ mora biti beskrajan ili konačan. A nema nikakve važnosti [utvrditi] odakle ti redovi termina postaju beskrajni, — da li odmah, ili ne odmah, jer će u svakom slučaju [srednji] termini koji potom dolaze biti beskrajni po broju.

Glava d v a d e s e t prva [U NEGATIVNIM DOKAZIVANIIMA SREDNII TERMINI

NISU BESKRAJNI PO BROJU]

Ali, isto tako, jasno je da će i u negativnom dokazivanju red termina biti po broju ograničen, ako je, u afir-mativnom dokazivanju, on ograničen u dva pravca [to jest ako postoji prvi atribut i poslednji subjekt]. Pretpostavimo da nije moguće [u afirmativnim silogizmima] ići u beskraj-nost, ni idući od poslednjeg termina naviše [od subjekta ka atributu], (a ja nazivam poslednjim terminom onaj koji sam ne pripada nijednom drugom terminu, ali kome pripada neki drugi termin, na primer Z); niti polazeći od prvog termina poslednjem [to-će-reći, silazeći od atributa

subjektu], (a ja nazivam prvim terminom onaj koji se iskazuje ο jednom drugom, ali ο kome nijedan drugi nije iskazan). A ako je tako [to jest, ako postoje prvi i poslednji termin u afirmativnim dokazivanjima], onda će i red srednjih termina, u slučaju negiranja, imati kraja.

Jer, na tri načina se dokazuje da nešto ne pripada nečem drugom. Pre svega, može se reći: Β pripada svemu čemu pripada Γ, i A ne pripada ničem čemu Β pripada. Što se tiče propozicije ΒΓ, — a to je uvek slučaj za jedan od dva intervala [premise, ovde: donje premise], — treba nužnim načinom doći do neposrednih propozicija, pošto je ovaj interval [ova premisa] afirmativan. Što se tiče druge premise, jasno je da ako je gornja premisa negirana od nekog drugog termina, na primer od ∆, koji je raniji od B; — tada će ∆ morati da pripada svakom Β. Α ako je opet gornja premisa negirana od nekog drugog termina, ranijeg nego ∆, taj termin moraće da pripada svakom ∆. Iz toga izlazi da će — pošto je red nagore po broju ogra-ničen — i red nadole biti isto tako ograničen, i da će postojati prvi subjekt kome je A negirano.

Ali ako, opet, Β pripada svakom A, ali nijednom Γ, onda ni A ne pripada nijednom Γ. Ako sada treba dokazati ovu propoziciju [negativnu donju premisu], onda će se to očevidno dokazati ili prvom figurom, kao gore, ili ovom [drugom] figurom, ili trećom. Ο prvoj smo govorili, a drugu ćemo objasniti. Dokaz će se otprilike ovako izvoditi: ∆ pripada svakom B, a ne pripada nijednom Γ, pošto predikat, nužnim načinom, pripada Β. Ι zatim, pošto valja dokazati da ∆ ne pripada Γ, drugi jedan termin, sam negiran od Γ, pripada ∆. Ali pošto je afirmativno pripadanje višem terminu46 uvek ograničeno, negativno pripadanje [višem terminu] biće isto tako ograničeno.

U trećoj figuri postupa se na sledeći način. Ako A pripada svakom B, a ako Γ ne pripada ponekom Β, Γ ne pripada svemu čemu A pripada. I ovde će ta premisa [negativna premisa ΒΓ] biti dokazana ili gornjim [silogi-stičkim] figurama, ili samom ovom figurom. U prve dve figure, red je ograničen. U poslednjoj figuri ponovo će se

298 299

pretpostaviti da Β pripada Ε, terminu kome je — uzetom pojedinačno — Γ negirano. I ova propozicija će biti na isti način dokazana. Ali pošto se pretpostavlja da je red nadole isto tako ograničen, jasno je da će postojati granica i u negativnom pridavanju Γ.

Očevidno je, dakle, da će dokaz biti ograničen i kad se ne izvodi jednim putem, nego svim putevima, — to jest [ne samo u jednoj, nego u tri silogističke figure], čas u prvoj, čas u drugoj, čas u trećoj [silogističkoj] figuri. Jer, putevi su konačni po broju. A ako se konačno pomnoži konačnim brojem, proizvod će, nužnim načinom, biti konačan.

Dakle, jasno je da postoji granica u negiranju, kao što ona postoji i u afirmiranju. Ali da je tako u afirmiranju, može se videti iz sledećih dijalektičkih razmatranja.

Glava d v a d e s e t d r u g a

[U AFIRMATIVNIM DOKAZIVANJIMA BROJ TERMINA JE KONAČAN]

to se tiče bitnih predikata," očevidno je da su ti predikati ograničeni po broju. Jer, ako je definicija moguća, to jest ako se bitnost može saznati, i ako se, s druge strane, jedan beskrajni red ne može preći, tada, nužnim načinom, treba da su bitni predikati konačni.

Ο predikatima uopšte imamo da kažemo sledeće. Može se reći shodno istini: „belo ide" i: „ova velika stvar je od drveta", ili opet: „drvo je veliko" i: „čovek ide". Ali postoji razlika između prvih i drugih [od ovih] iskaza. Kad kažem: „belo je od drveta", ja pod tim podrazumevam da se slučajno događa onome što je belo da bude od drveta, a ne da je belo supstrat drveta. Jer, stvar nije postala od drveta time što je ona suština belog ili jedne vrste belog, — prema tome belo je drvo samo akcidentalno. Naprotiv, kad kažem: „drvo je belo", to ne znači da je belo nešto drugo, čemu se slučajno desilo da bude drvo. Isto tako, kad kažem: „muzičar je beo", hoću da kažem da

je beo čovek kome se slučajno desilo da bude muzičar. [Prema tome, kad kažem: „drvo je belo", to znači] da je drvo supstrat koji je, u svojoj bitnosti, postao beo, pošto nije ništa drugo nego sama bitnost drveta ili jedne vrste drveta.

Ako sad [povodom ovoga] treba da se postavi neko pravilo, onda je ovaj poslednji način govora [„drvo je belo"] jedan iskaz, a drugi iskaz [„belo je drvo"] ili uopšte nije nikakav iskaz, ili nije iskaz apsolutno, nego akciden-talno. Što tada zauzima mesto belog, jeste ono što je iskazano [atribut], a što zauzima mesto drveta, jeste ono ο čemu nešto biva iskazano [subjekt].

Pretpostavimo, dakle, da se predikat pridaje subjektu uvek apsolutno, a ne akcidentalno, jer dokazivanja dokazuju pridavanjem ove vrste [a ne akcidentalnim pridavanjem]. Kad je samo jedan predikat pridan samo jednom subjektu, pridavanje se odnosi ili na bitnost, ili na kvalitet, ili na kvantitet, ili na odnos, ili na akciju, ili na trpljenje, ili na mesto, ili na vreme.48

Dalje supstancijelni predikati označavaju ili biće ili deo bića onoga čemu bivaju pridavani. A akcidencije su atributi koji ne označavaju supstanciju, nego koji su afirmirani ο subjektu različitom od njih samih, koji nije ni sam određeni atribut, ni vrsta toga atributa. Na primer, belo je akcidencija čoveka, jer čovek nije ni bitnost belog, ni bitnost dela belog. Međutim, može se reći da je čovek životinja, jer je čovek po svojoj bitnosti jedna vrsta životinje. Ovi nesupstancijelni predikati moraju da budu pridavani nekom subjektu, i nema nijednog belog koje je belo, a da, isto tako, nije i nešto drugo nego belo. A ideje se moraju odbaciti. Jer, ideje su samo prazne zvučne fraze; kad bi one i postojale stvarno, bile bi za obrazložavanje potpuno beznačajne, pošto se dokazi bave tim obrazloža-vanjima [predikatima kako smo ih mi definisali].49

Ali, dalje, jedna stvar ne može biti kvalitet druge [stvari], a ova [ne može biti] kvalitet prve [stvari]. To jest, jedna stvar ne može biti kvalitet svoga kvaliteta, pošto je nemoguće da one budu uzajamno jedna od druge potvrđene [afirmirane] na jedan od navedenih načina.

300 301

One mogu jedna ο drugoj da budu istinito izrečene, ali ne mogu da budu istinito potvrđene jedna od druge.50

Ali nešto se može pridati u smislu supstancije [u smislu bitnog uzajamnog pridavanja], to jest kao nešto što je ili vrsta ili razlika [subjekta] koju predikat potvrđuje. Međutim, dokazano je [u početku ove glave] da ova pridavanja nisu beskrajna ni u redu naniže, ni u redu naviše. Tako, na primer, nije beskrajan ni red: „Čovek je dvo-nožac", „dvonožac je stvor [životinja]", a stvor opet nešto drugo; niti [je beskrajan] red koji pridaje stvora čoveku, čoveka Kaliji, a Kaliju nekom drugom subjektu, kao jednu odredbu njegove bitnosti. Jer, svaka takva supstancija daje se definisati; ali beskrajno se ne može preći u mišljenju. A iz toga izlazi da nisu beskrajni ni red naviše ni red naniže. Jer, ne daje se definisati jedna supstancija čiji je broj predikata beskrajan.

Kao vrsta, predikati se ne mogu uzajamno afirmirati jedan drugim, jer bi to bilo identifikovati vrstu sa jednim od njenih rodova. Ali ni kvalitet ne može, isto tako, drukčije nego akcidentalno da bude uzajamno potvrđen od jednog kvaliteta. Isto važi i za druge kategorije. Naime, svi ovi predikati [upravo kategorije] su akcidentalne prirode i pridaju se supstancijama.

Ali, isto tako, ni red [predikata] nagore nije beskrajan, jer ono što se tvrdi ο svakoj stvari izražava da je subjekt određenog kvaliteta, ili određenog kvantiteta, ili da spada pod jednu kategoriju te vrste,51 ili da izražava atribute koje supstancija sadrži. Ali ovi atributi su ograničeni po broju, a vrste kategorija postoje isto tako u jednom određenom broju. Jer, kategorije su ili kvalitet, ili kvanti-tet, ili odnos, ili delatnost, ili trpljenje, ili mesto, ili vreme.52

Uzmimo da se jedan predikat afirmira ο jednom subjektu, a, sem toga, da predikati koji ne izražavaju supstanciju ne mogu biti pridavani jedni drugima. Jer, sve su to akcidencije, samo su neke od njih predikati po sebi, a druge su različitoga tipa. Mi ipak kažemo da su svi ti predikati podjednako afirmirani ο nekom supstratu, a da

akcidencija nije nikad supstrat. Zaista, mi nikako ne po-stavljamo među odredbe ove vrste jednu stvar, koja, ne budući nešto drugo nego ona sama, nosi oznaku koju nosj; — nego kažemo da je ona afirmirana od subjekta drugog nego što je ona sama, kao i da ti atributi mogu biti različiti prema različitim subjektima.

Dakle, neće moći bez kraja ni naviše ni naniže jedno [samo jedan predikat] ο drugome [samo jednom subjektu] da bude tvrđeno [afirmirano]. Jer subjekata čije su akcidencije afirmirane, ima onoliko koliko ima sastavnih de-lova svake individualne supstancije, a ti delovi nisu po broju beskrajni.53 A red naviše obuhvata i sastavne delove [svake individualne supstancije] i akcidencije. U stvari, ni jedni ni drugi nisu beskrajni po broju.54 Nužno je, prema tome, da postoji jedan prvi subjekt ο kome nešto prvo biva tvrđeno [kome se pridaje prvi atribut], a ο ovome nešto drugo [i da postoji drugi atribut kome se prvi pridaje], i taj red mora se zaustaviti, i mora postojati nešto što više ne biva tvrđeno ο drugom, kao ο ranijem, i ο čemu nije više tvrđeno drugo, kao ranije [taj red mora se zaustaviti jednim atributom koji nije više pridavan nekom ranijem terminu, i kome nijedan raniji termin nije pri-davan].55

Ovo je jedan način kojim može da se dokaže ono što smo rekli. A postoji i drugi način, pošto se dokazivanje tiče stvari kojima su pridati raniji predikati, i pošto se, prema stavovima koji se daju dokazati, čovek ne može bolje odnositi nego tako da ih zna.56 Ali nemoguće je znati te stavove bez dokazivanja. A pošto je zaključak poznat samo iz premisa, onda, ako ove ne znamo, niti ih možemo poznavati na neki način koji je bolji od znanja na osnovu dokaza, nećemo poznavati ni zaključke što iz njih proizlaze. Ako se pretpostavi da je moguće nešto saznati apsolutno pomoću dokazivanja, a ne na osnovu postulata i pretpostavaka, — nužno je da posredni termini budu ograničeni po broju. Jer, kad oni ne bi bili ograničeni, nego kad bi postojao uvek jedan termin viši od po-slednjeg termina, onda bi za sve postojao dokaz [onda bi se

302 303

svaki stav mogao dokazati]. A iz toga proizlazi da — pošto se ne može preći beskrajnost — [neće biti prvoga principa, i] mi stvari za koje postoji dokaz ne možemo znati na osnovu dokazivanja. Dakle, ako mi nismo prema njima [tim stvarima] u boljem položaju nego kad bismo ih poznavali,57 tada ne bi bilo moguće ma šta znati pomoću dokaza apsolutno, nego samo na osnovu pretpostavaka.

Sa dijalektičke tačke gledišta, dokazi koje smo izneli dovoljni su da se poveruje u ono što smo rekli, — ali analitički dokaz pokazaće još kraće da ni red predikata naviše, ni red predikata naniže ne može biti beskrajan po broju u demonstrativnim naukama, koje su predmet našeg ispitivanja.

Dokaz se odnosi na ono što po sebi pripada stvarima. A atributi po sebi pripadaju stvarima na dva načina: ili zato što su sadržani u suštini njihovih subjekata, ili zato što su njihovi subjekti sadržani u njihovoj svojstvenoj suštini.

Takvo je, na primer, u drugom pomenutom slučaju neparno, koje je atribut broja. Jer, i ako neparno pripada broju, sam broj je sadržan u definiciji neparnog, a opet množina ili deljivost [sadržani su] u definiciji broja.

Ali nemoguće je da jedan ili drugi red predikata po sebi bude beskrajan. To nije moguće u slučaju u kome se neparnost potvrđuje [afirmira] ο broju, jer bi tada u ne-parnosti bio sadržan neki drugi atribut kome bi neparno pripadalo. Ali ako je tako, broj će biti prvi subjekt ovih atributa, i on će pripadati svakom od njih. Pošto nije moguće da se beskrajni atributi ove vrste sadrže u jednoj stvari, ni red nagore neće biti beskrajan.

Jer, nužno je na svaki način da svi ovi atributi pripadaju prvom subjektu, — na primer broju, a broj njima, tako da među njima postoji konvertibilnost, ali da nijedan od njih ne premašuje drugi [nema veći obim nego drugi]· A nisu beskrajni po broju ni atributi koji su sadržani u suštini svojih subjekata, — inače bi definicija bila nemoguća.58

Dakle, ako svi predikati koji su afirmirani postoje po sebi, i ako ti predikati nisu beskrajni, red nagore biće o<>raničen, a, prema tome, [biće ograničen] i red nadole.

Ali, ako je tako, onda su isto tako posredni termini između dva termina uvek ograničeni po broju.59 A tada je očevidno da moraju nužnim načinom postojati principi dokazivanja kao [što je očevidno] i da se sve istine ne mogu dokazati, — kao što misle neki ο kojima smo govorili u početku. Jer, ako postoje principi, onda niti se sve [sve istine] daje dokazati, niti se može ići u beskonačnost. Jer, pretpostaviti jedno ili drugo, značilo bi tvrditi da nijedan interval [propozicija] nije neposredan i nede-ljiv, nego da su svi deljivi, pošto se zaključak dokazuje umetanjem srednjeg termina, a ne dodavanjem spoljnjeg termina. Dakle, ako bi se ovo umetanje moglo produžiti u beskonačnost, onda bi između dva [spoljnja] termina mogao postojati beskrajan broj srednjih termina. Ali to je nemoguće, ako postoji granica u redu termina kako nagore, tako i nadole. Ali mi smo ranije dijalektički dokazali da postoji granica, a sad smo to dokazali na analitički način.60

Glava dvadeset t r e ć a

[KOROLARIJE]

Pošto je to dokazano, jasno je da ako isti predikat, A, pripada dvama terminima, Γ i ∆, a ovi sami nisu pridavani jedan drugom, nikako, ili ne univerzalno, taj im predikat neće uvek pripadati na osnovu jednog zajedničkog srednjeg termina. Uzmimo, na primer, da ravnostrani i raznostrani trougao, na osnovu jednog zajedničkog srednjeg termina, imaju osobine da je zbir njihovih uglova jednak sa dva prava ugla. Ta osobina im pripada ukoliko su i jedan i drugi jedna određena [geometrijska] figura, ali ne ukoliko se razlikuju jedan od drugog. Ali nije uvek tako.

Neka Β bude termin na osnovu koga A pripada Γ ι ∆. Očevidno je da će Β pripadati Γ i ∆ na osnovu drugog zajedničkog termina, a opet ovaj drugi na osnovu trećeg

304 2° Organon

305

termina, tako da bi između dva termina bio umetnut beskrajan broj posrednih termina. Ali to je nemoguće.

Dakle, nije uvek nužno da se pridavanje jednog istog predikata nekolikim subjektima vrši na osnovu jednog zajedničkog termina, jer tu treba da postoje i neposredni intervali [neposredne propozicije]. Ali nužno je da srednji termini pripadaju istoj vrsti, i da su izvedeni iz istih nede-ljivih premisa, — ako zajednički atribut treba da pripada bitnim atributima. Jer, pri dokazivanju ne sme se preći iz jedne vrste u drugu.

Isto je tako jasno da, ako A pripada B, — a između njih postoji jedan srednji termin, — može se dokazati da A pripada B. Elementi toga zaključnog stava jesu premise koje sadrže srednji termin [o kome je reč].61 Tih elemenata ima onoliko koliko ima srednjih termina. Jer elementi su sve neposredne propozicije, ili bar one koje su univerzalne. Međutim, ako nema srednjeg termina, nije moguće nikakvo dokazivanje, — ali na tome putu dolazi se do principa.

Isto važi i kad A ne pripada B; ako postoji jedan srednji termin ili jedan termin raniji nego B, kome A ne pripada, — dokazivanje je moguće. Međutim, u drugom slučaju [ako tih termina nema], dokazivanje nije moguće, nego je premisa princip. Sem toga, ima onoliko elemenata koliko [ima] srednjih termina. Jer, premise sadrže te termine koji su principi dokazivanja. Isto tako postoje mnogi principi koji se ne mogu dokazati, koji tvrde da je ovo — ono, ili da ovo pripada onom, — kao što ima drugih koji negiraju da je ovo — ono, i da ovo pripada onom.62 Tako će jedni principi potvrđivati da jedna stvar postoji, a drugi da ona ne postoji.

Ako treba dokazati jedan zaključni stav [konkluziju], tada treba ο Β uzeti [u pomoć] njegov prvi predikat. Neka to bude Γ, kome je A slično pridano [kao što je pridano i Β], Ι ako se uvek tako dalje ide, nikad se ne uzimaju [u obzir] za dokaz jedna propozicija ili jedan atribut koji leže van A, nego se srednji termin [interval između A i B] neprekidno steže [zgušnjava], sve dok propozicije ne postanu nedeljive i ne svedu se na jedno [na jednu neposrednu

propoziciju koja se ne može dokazati, a koja se može uporediti sa nedeljivom jedinicom]. A postoji jedinstvo, kad premisa postane neposredna, pošto je samo neposredna premisa jedna, u apsolutnom smislu reci.

I kao što je, u drugim oblastima, princip [jedinica mere] nešto prosto, ali ne svuda isto — za težinu je princip mina [mera], za melodiju polovina tona, a za druge stvari je neki drugi princip,63 — tako je za silogizam princip neposredna premisa, a za dokazivanje i nauku to je nus [razum, um, intelektualno gledanje].

Tako u silogizmima koji dokazuju da jedan atribut pripada jednom subjektu, srednji termin ne pada nikad izvan gornjeg termina.

U negativnim silogizmima prve figure koji dokazuju pripadanje [jednog predikata jednom subjektu] — srednji termin ne pada nikad izvan gornjeg termina; tako, na pri-mer, kad se dokazuje da A ne pripada Β pomoću Γ; jer ako Γ pripada svakom Β, Α ne pripada nijednom Γ. Ako treba dokazati da A ne pripada nijednom Γ, tada treba uzeti jedan srednji termin između A i Γ, i tako će se uvek dalje ići. Ali ako treba dokazati da ∆ ne pripada E, ukoliko Γ pripada svakom ∆, ali ne pripada nijednom Ε ili ne pripada ponekom E, — srednji termin neće nikad pasti izvan E, a Ε je subjekt kome ∆ ne treba da pripada.

Najzad, u trećoj figuri, srednji termin neće nikad ležati izvan termina kome drugi neki [termin] treba da se odriče, niti izvan termina koji treba da se odriče.

Glava dvadeset č e t v r t a [PREIMUĆSTVO UNIVERZALNOG DOKAZA]

Ali pošto je dokaz univerzalan ili partikularan, afirma-tivan ili negativan, javlja se pitanje koji je od njih bolji. Isto pitanje javlja se i povodom takozvanog direktnog dokaza i povodom dokaza koji se sastoji u svođenju na nemoguće. Ispitajmo prvo univerzalni i partikularni dokaz. Kad na njih jednom budemo bacili svetlost, govorićemo ο takozvanom direktnom dokazu i ο dokazu koji vodi nemogućem.

306 20* 307

Kad neko ο tome razmišlja, može mu se učiniti da je partikularni dokaz bolji iz sledećih razloga.

Bolji dokaz je onaj koji vodi višem znanju (jer u tome se sastoji vrednost dokaza). A mi jednu stvar bolje znamo, kad je znamo po sebi [o odnosu na nju samu], a ne kad je znamo na osnovu nečeg drugog [u odnosu na neku drugu stvar]. Tako mi bolje poznajemo muzičara Koriska, kad znamo da je Korisk muzičar, nego kad znamo da je čovek muzičar. Isto je i u drugim slučajevima.

A univerzalan dokaz samo dokazuje da stvar druga nego subjekt, a ne sam subjekt ima jedan [određeni] atribut. Tako, na primer, taj dokaz, u odnosu na ravnokraki trougao, samo dokazuje da trougao, a ne ravnokraki trougao, ima takvu osobinu. Međutim, partikularni dokaz dokazuje da sam subjekt ima takav atribut. A ako je bolji dokaz [koji utvrđuje] da jedan subjekt po sebi ima jedan atribut, i ako je priroda partikularnog dokaza takva da to u većem stepenu utvrđuje nego priroda univerzalnog dokaza, — iz toga će proizlaziti da je partikularan dokaz bolji.

Dalje, ako opšte [univerzalno] nije nešto što postoji van pojedinačnih stvari, — ali ako dokaz [o tome] izaziva mišljenje da postoji nešto što je osnova dokaza, i da to sačinjava prirodu koja stvarno postoji; — na primer prirodu trougla van pojedinačnih trouglova, figure van pojedinačnih figura i broja van pojedinačnih brojeva; a ako je, s druge strane, dokaz ο onome što postoji [o partikularnom] bolji od dokaza ο onom što ne postoji [o univerzalnom], i ako je dokaz koji nas ne vara bolji od onoga koji nas vara-, i ako opšti [univerzalni] dokaz spada u tu poslednju vrstu [ako je on dokaz koji nas vara], (jer se, u tome dokazu, postupa kao u jednom sličnom argumentu [u kome se tvrdi] da je ono što je takve prirode, a što nije ni linija, ni broj, ni telo, ni površina, ipak nešto slično pored toga); ako je, dakle, ovaj dokaz opštiji, i ako se on primenjuje manje na ono što je partikularni dokaz, i ako proizvodi pogrešno mišljenje, — iz toga će sledovati da je univerzalni dokaz gori od partikularnog dokaza.

Međutim, pre svega, zar prvi dokaz ne pristoji manje dobro opštem dokazu nego partikularnom? Ako je osobina jednakosti sa dva prava ugla osobina subjekta, ne ukoliko je on ravnostran, nego ukoliko je trougao, — onaj ko zna da ravnostrani trougao ima taj atribut poznaje manje sam subjekt nego onaj ko zna da trougao ima taj atribut. Uopšte, ako subjekt nema u stvari jedan atribut ukoliko je trougao, — a dokaže se da ga ima ukoliko je trougao, — to neće biti dokaz. Međutim, ako subjekt ima taj atribut ukoliko je trougao, — onda više zna onaj ko poznaje subjekt kome pripada taj atribut ukoliko je ovaj ono što je. Prema tome, ako trougao ima širi obim [nego ravno-strani trougao], i ako [za sve vrste trouglova] postoji samo jedan isti pojam trougla, to jest, ako se reč trougao ne kazuje samo homonimno, i ako stav ο jednakosti zbira uglova sa dva prava ugla pripada svakom trouglu, — tada taj stav ο zbiru uglova ne važi za trougao ukoliko je on ravnostran nego važi za ravnostrani trougao ukoliko je on trougao. Prema tome, onaj ko jednu stvar univerzalno zna, — zna bolje zašto joj jedan atribut pripada, nego onaj ko je partikularno poznaje. Dakle, univerzalni dokaz bolji je od partikularnog dokaza.

Dalje, ako postoji samo jedan isti pojam univerzalnog, a ne jedan homoniman pojam, univerzalno neće postojati manje od pojedinačnih stvari, nego više, — ukoliko univerzalno sadrži neprolaznost, a pojedinačno prolaznost.

Sem toga, nije nikako nužno pretpostaviti da je uni-verzalno nešto što postoji odvojeno od pojedinačnih stvari, zato što označava jednu stvar; kao što nije potrebno pret-postaviti to isto za druge stvari, koje ne označavaju sup-stanciju, nego kvalitet, ili odnos, ili delanje. A ako se načini takva pretpostavka, za to nije kriv dokaz, nego slušalac [koji rđavo razume dokaz].

Dalje, ako je dokaz silogizam koji dokazuje uzrok i „zašto", univerzalno je više uzrok, — jer ono čemu po sebi pripada jedan atribut, jeste samo uzrok toga pripadanja, a univerzalno je prvi uzrok; dakle, univerzalno je

308 309

uzrok. Dakle, univerzalan uzrok je bolji, jer on više dokazuje uzrok i „zašto".

Dalje, mi dotle tražimo „zašto", i verujemo da ga tada znamo, kad nije više moguće da je uzrok postajanja ili postojanja jedne stvari postajanje ili postojanje druge stvari. Jer, poslednja tačka [stepen] ovakvog istraživanja jeste kraj i granica [problema]. Tako, ako neko pita: „Zašto je on došao?" — odgovara se: „Da bi dobio novac· a on hoće novac, da bi vratio ono što je dužan, — a ovo [želi] da ne bi učinio nepravdu." I kad idemo tako dalje, sve dok ne dođemo do nečeg što se ne događa više pomoću nečeg drugog niti radi nečeg drugog, — i kad kažemo da je neko došao iz izvesnog razloga koji je njegov cilj, ili da stvar postoji ili postaje, — tek tada [možemo da] kažemo da najviše poznajemo razlog zašto je on došao. Ako su, dakle, svi uzroci i sva „zašto" slični u tom pogledu, i ako, — kad su u pitanju finalni uzroci, kako smo ih mi izložili, — na ovaj način najbolje saznajemo, izlazi da, i kad su drugi uzroci u pitanju, dostižemo veće saznanje kad atribut ne pripada više [svome] subjektu uslovljen nekom drugom stvari. Tako, kad znamo da su spoljnji uglovi jednog trougla jednaki sa četiri prava ugla, zato što je taj trougao ravnokrak, tada još ostaje da se odgovori na pitanje: zašto ravnokraki trougao ima tu osobinu? Odgovor glasi: zato što je on trougao, i zato što je trougao pravolinijska figura. A ako pravolinijska figura nema tu osobinu ni iz kakvog drugog razloga nego zbog svoje sopstvene prirode, — tada najviše znamo. Jer tada je baš naše znanje postalo opšte [univerzalno]. Prema tome, opšti [univerzalni] dokaz je bolji.

Dalje, što je dokaz partikularniji, on sve više dospeva u beskrajnost, dok opšti dokaz vodi prostom i ograničenom. Ali, ukoliko su beskrajne, pojedinačne stvari ne mogu se saznati; samo ukoliko su konačne, one se mogu saznati. Prema tome, mi stvari više saznajemo ukoliko su one opšte, nego ukoliko su pojedinačne.

Dakle, opšte se više daje dokazati. A za ono što se više daje dokazati, i dokaz je jači, pošto se i korelativni

pojmovi istovremeno povećavaju. Prema tome, opšti [uni-verzalni] dokaz je bolji, zato što je on dokaz u višem stepenu [zato što on više dokazuje].

Dokaz kojim upoznajemo jednu stvar, a i druga, treba pretpostaviti onom kojim upoznajemo samo jednu stvar. Dakle, onaj ko ima opšti [univerzalni] dokaz, zna i pojedinačno, dok onaj ko zna pojedinačno, ne zna opšte. Prema tome, i iz ovoga razloga, treba pretpostaviti opšti dokaz.

Poslednji argument sastoji se u sledećem. Opšte se može bolje dokazati, zato što se ono dokazuje pomoću srednjeg termina koji bliže stoji principu. Ali njemu najbliže stoji neposredna premisa koja je [upravo] sam princip. Ako je sad dokaz koji polazi od principa tačniji nego onaj koji ne polazi od principa, tada je i dokaz koji stoji bliže principu tačniji nego dokaz koji od njega dalje stoji. Pošto je opšti dokaz tešnje vezan za svoj princip, opšti dokaz je bolji. Ako, na primer, treba dokazati A ο ∆, pri čemu su Β i Γ srednji termini, — onda, pošto je Β gornji termin, i dokaz koji se na njemu osniva biće opštiji.

Međutim, neki od ovih argumenata samo su dijalektički. Najjasniji dokaz ο višoj vrednosti opšteg [univerzalnog] dokaza sastoji se u sledećem. Ako od dve propozicije imamo raniju, mi, na neki način, znamo i onu koja je docnija, — mi je [upravo] imamo [znamo] potencijalno. Tako, kad se zna da je zbir uglova svakog trougla jednak sa dva prava ugla, onda se zna na neki način da je i u rav-nokrakom trouglu zbir uglova jednak sa dva prava ugla. To se, upravo, zna potencijalno, čak i kad se zna da je ravno-kraka figura trougao. Ali ko ima [zna] donju premisu, taj ne zna opšte ni u kome smislu, ni potencijalno, ni aktuelno.

Najzad, opšti [univerzalni] dokaz je inteligibilan, dok se partikularni dokaz svršava čulnim opažanjem.64

Glava d v a d e s e t peta

[VIŠA VREDNOST AFIRMATIVNOG DOKAZA]

Ovim je, dakle, utvrđeno da je opšti [univerzalan] dokaz bolji od partikularnog dokaza. Ali da je afirmativan dokaz bolji od negativnog dokaza, postaje jasno iz sledećega.

310 311

Pretpostavimo da je — kad sve drugo ostaje isto — bolji dokaz onaj koji je izveden iz manjeg broja postulata ili pretpostavaka, to jest premisa. Jer, kad su propozicije podjednako poznate, steći će se brže znanje iz malobrojni-jih propozicija, i zato njih treba pretpostaviti [mnogobroj-nijim]. A argumenat za naše tvrđenje da je bolji dokaz koji proizlazi iz manjeg broja propozicija — jeste opšti. Ako su, u jednom slučaju kao i u drugom, srednji termini poznati, i ako su oni koji su raniji više poznati, možemo da pretpostavimo dokaz, pomoću srednjih termina ΒΓ∆, da A pripada E, i drugi jedan, pomoću ŽH, da A pripada E. Da A pripada ∆, poznato je u istom stepenu kao i da A pripada E. Međutim, da A pripada ∆, jeste ranije i poznatije nego da A pripada E, pošto je ovo poslednje dokazano ranijim, a pošto je ono čime se dokazuje sigurnije od onoga što je dokazano. Prema tome je, pod inače jednakim uslo-vima, bolji onaj dokaz koji ima manji broj premisa. Oba dokaza, i afirmativni i negativni, izvode se pomoću tri termina i dve premise; ali prvi pretpostavlja samo da nešto postoji, a drugi pretpostavlja u isto vreme da nešto postoji i da nešto ne postoji; drugi se, dakle, izvodi iz većega broja premisa; prema tome, on je gori.

Dalje, bilo je dokazano65 da dve negativne premise ne mogu dati nikakav silogizam; moguće je da postane silogizam samo ako je jedna premisa negativna, a druga afirmativna. Dalje, mora još ovo da se uzme u obzir. Ukoliko se dokaz uvećava [prosilogizmima], afirmativnih propozicija biće više nužnim načinom; a nemoguće je da bude više od jedne negativne premise u svakom silogizmu. Uzmimo da A ne treba da pripada nijednoj stvari kojoj Β pripada, ali da Β pripada svakom Γ. Ako sad, opet, obe premise treba uvećavati, tada treba umetnuti jedan srednji termin. Neka ∆ bude srednji termin za AB, a neka Ε bude srednji termin za ΒΓ. Sad je očevidno da je Ε afirmativno stavljeno [u odnosu na Β i Γ], a ∆ afirma-tivno u odnosu na B, a negativno u odnosu na A. Jer, ∆ pripada svakom B, dok A ne treba da pripada nijednom ∆. Tako se dobija samo jedna negativna premisa — Α∆.

Isto važi i za druge silogizme [za silogizme drugih figura], jer je uvek, u terminima jednog afirmativnog silogizma, srednji termin afirmativan u odnosu na dva krajnja termina. Međutim, u negativnom silogizmu, treba, nužnim načinom, da je srednji termin negativan samo u odnosu na jedan od njih [od dva krajnja termina], tako da je samo ova premisa negativna, a da su druge premise afirma-tivne. Ako je, dakle, ono čime se dokazuje poznatije i verodostojnije nego ono što se dokazuje, i ako je negativna propozicija dokazana afirmativnom, a ne afirmativna negativnom, tada će afirmativan dokaz — kao raniji, bolje poznati i verodostojniji — biti bolji.

Sem toga, ako je princip silogizma univerzalna nepo-sredna premisa, i ako je univerzalna premisa afirmativna u afirmativnom dokazu, a negativna u negativnom dokazu; ako je afirmativna premisa ranija i poznatija od negativne premise — pošto se negacija saznaje afirmacijom, i pošto je afirmacija ranija, upravo kao što je biće ranije od ne-bića, — iz toga izlazi da je i princip afirmativnog dokaza bolji od principa negativnog dokaza. A jedan dokaz koji se osniva na boljim principima jeste i sam bolji.

Na kraju, priroda afirmativnog dokaza više se približuje prirodi principa, jer bez afirmativnog dokaza ne može biti negativnog dokaza.

Glava d v a d e s e t š e s t a

[PREIMUĆSTVO DIREKTNOG DOKAZA NAD SVOĐENJEM NA NEMOGUĆE]

Ali ako je afirmativan dokaz bolji od negativnog dokaza, on je, očevidno, samim tim, bolji od svođenja na nemoguće.

Ali, pre svega, treba dobro znati kakva je razlika između ova dva dokaza [između negativnog dokaza i svođenja na nemoguće]. Uzmimo, na primer, da A ne pripada nijednom B, a da Β pripada svakom Γ. Iz toga, nužnim načinom,

312 313

izlazi da A ne pripada nijednom Γ. Sa premisama ove prirode, biće direktan negativan dokaz da A ne pripada Γ. A svođenje na nemoguće sastoji se u sledećem. Ako treba dokazati da A ne pripada B, tada treba pretpostaviti da mu ono pripada, a, sem toga, da Β pripada Γ, tako da bi iz toga izlazilo da A pripada Γ. Ali pretpostavimo kao poznato i priznato da je to nemoguće. Prema tome, nije moguće da A pripada B. Ako se, dakle, prizna da Β pripada Γ, nemoguće je da A pripada B.

Red termina je isti u oba dokaza. Razlika između ta dva dokaza leži u njihovoj primeni, koja se svodi na pitanje koja je od te dve negativne propozicije poznatija, da li ona koja odriče da A pripada B, ili ona koja odriče da A pripada Γ. Ako je poznatiji zaključak da A ne pripada Γ, tada se ima dokaz pomoću nemogućeg; međutim ako je poznatija premisa silogizma, — ima se direktan dokaz.

Ali propozicija da A ne pripada Β po prirodi jeste ranija od propozicije da A ne pripada Γ. Jer, premise iz kojih je izvedena konkluzija ranije su od same konkluzije. Propozicija da A ne pripada Γ jeste konkluzija, a ona da A ne pripada Β jeste jedna od premisa iz koje se izvodi konkluzija. Jer, negativan ishod svođenja na nemoguće nije konkluzija, niti su stavovi koji joj prethode premise. Naprotiv, principi silogizma jesu premise koje se između sebe odnose kao celina prema delu, ili kao deo prema celini; međutim premise ΑΓ i AB ne stoje jedna prema drugoj u odnosu te vrste.66

Ako je, dakle, bolji dokaz izveden iz poznatijih i ranijih premisa, i ako oba dokaza [direktan dokaz i svođenje na nemoguće] ubeđuju, polazeći od toga da nešto ne postoji; i ako je polazna tačka jednog [direktnog dokaza] ranija od polazne tačke drugoga [svođenja na nemoguće], — izlazi da [direktan] negativan dokaz mora biti apsolutno bolji od svođenja na nemoguće, a afirmativan dokaz, kao bolji od negativnog dokaza, biće isto tako očevidno bolji od svođenja na nemoguće.

Glava d v a d e s e t sedma [USLOVI PREIMUĆSTVA JEDNE NAUKE]

Jedna nauka je tačnija i ranija [u poređenju sa drugom], ako ona, u isto vreme, poznaje činjenicu i uzrok [„zašto"], a ne samu činjenicu, odvojenu od uzroka. Isto tako, nauka koja se ne bavi [kakvim materijalnim, promenljivim] supstratom tačnija je od one koja se bavi [takvim] supstratom; tako je aritmetika tačnija od harmonike [učenja ο harmoniji]. Isto je tako nauka koja se osniva na manje principa tačnija od one koja se osniva na principima što proizlaze iz dodavanja, — kao aritmetika koja je tačnija od geometrije. Pod „proizlaze iz dodavanja" hoću da kažem da je, na primer, jedinica supstancija bez položaja, a da je tačka supstancija koja ima položaj. A na tako nešto kao „koja ima položaj" mislim, kad govorim ο dodavanju.67

Glava d v a d e s e t osma [JEDINSTVO I RAZNOVRSNOST NAUKA]

Jedna nauka samo je jedna ako ima za predmet samo jednu vrstu, — naime, takvu jednu vrstu koja je sastavljena iz prvih principa i od koje postoje delovi ili afekcije [stanja] po sebi.

Međutim, jedna nauka razlikuje se od druge, kad njihovi principi ili nemaju zajedničko poreklo, ili kad ne vode poreklo jedni od drugih.

Dokaz za tu razliku ima se kad se dospe do premisa jedne nauke koje se ne daju dokazati. Jer ove premise moraju da se nalaze u istoj vrsti u kojoj i konkluzije njima dokazane. A dokaz za to jeste što konkluzije dokazane ovim premisama pripadaju istoj vrsti i što su im srodne.

Glava d v a d e s e t d e v e t a [O

MNOGOSTRUKOSTI DOKAZA]

Ali može biti više dokaza za jednu istu konkluziju ne samo na taj način što se iz istoga reda uzima jedan nekontinuirani srednji termin, na primer Γ i ∆ i Z, odvo-

314 315

jeno, [kao] srednji termini A i B, nego i što se oni uzimaju iz nekog drugog reda.

Uzmimo, na primer, da A znači menjati se, ∆ kretati se [trpeti promenu], Β radovati se [osečati zadovoljstvo] a Η mirovati. ∆ može istinito da se prida B, a A može istinito da se prida ∆, jer onaj ko se raduje trpi promenu a ono što trpi promenu, menja se. S druge strane, A može istinito da se prida H, a Η može istinito da se prida B, jer svaki ko se raduje — miruje, i svaki ko miruje — trpi promenu. Dakle, silogizam može da se postavi pomoću srednjih termina koji su različiti, upravo koji ne pripadaju istome redu, — samo, razume se, ne tako kao da nijedan od ovih srednjih termina ne bi mogao da se prida drugom. Naime, treba, nužnim načinom, da oba srednja termina pripadaju samo jednom i istom subjektu.

Ovde bi se, isto tako, moralo ispitati na koliko se načina u drugim figurama može dobiti ista konkluzija iz silogizma.

Glava t r i d e s e t a [SLUČAJNE

ČINJENICE NISU PREDMET DOKAZA!

Ali ο slučajnom ne može postojati nauka osnovana na dokazu. Jer, slučajno se ne događa ni iz nužnosti, ni većinom, nego se događa izvan ova dva reda činjenica. A dokaz se izvodi samo ο jednom ili drugom od njih. Jer, svaki silogizam osniva se na nužnim ili samo na stalnim premisama, pošto je konkluzija nužna, ako su premise nužne, a pošto je ona samo stalna, ako su premise stalne. Dakle, pošto slučajna činjenica nije ni stalna, ni nužna, na nju se dokaz neće primeniti.

Glava t r i d e s e t prva

[NEMOGUĆNOST DOKAZA OSNOVANOG NA ČULNOM OPAŽANJU]

Ali nije moguće steći znanje ni na osnovu čulnog opažanja. Jer, ako se čulno opažanje odnosi na stvar jednog određenog kvaliteta, a ne samo na jednu pojedinačnu stvar,

316

onda se mora, nužnim načinom, opažati jedna određena stvar na jednom određenom mestu i u jednom određenom trenutku. Ali nemoguće je imati čulno opažanje opšteg [univerzalnog], koje se primenjuje na sve slučajeve, jer opšte nije ni jedna određena stvar, niti je jedan određeni trenutak, — jer inače ono ne bi bilo opšte. Naime mi nazivamo opštim ono što se nalazi uvek i svuda. Ali pošto su dokazi opšti [univerzalni], i pošto opšti pojmovi ne mogu biti čulno opažani, jasno je da nema nauke na osnovu čulnog opažanja.

Međutim, očevidno je da bismo, čak i kad bi bilo moguće utvrditi opažanjem da je zbir uglova u trouglu jednak sa dva prava ugla, mi ο tome tražili drugi dokaz, a ne bismo — kao što neki kažu88 — to znali. Naime, pojedinačne stvari opažaju se čulima, nužnim načinom, a nauka se sastoji u saznanju opšteg. Tako, ako bismo mi bili na mesecu, i ako bismo videli zemlju kako se postavlja na putanju sunčane svetlosti, — mi ne bismo znali uzrok pomračenja. Naime, mi bismo opažali da u tom trenutku postoji pomračenje meseca, ali nikako ne bismo znali za uzrok toga. Jer, kao što smo rekli, naše opažanje ne odnosi se na opšte. Međutim, ako bi se taj događaj često posma-trao, i time se otkrilo opšte, dobio bi se dokaz; jer kad se pojedinačno često ponavlja, opšte postaje očevidno.69

A vrednost opšteg sastoji se u tome što ono otkriva uzrok. I tako je ο činjenicama koje imaju uzrok u nečem drugom [a ne u sebi samima], opšte saznanje od veće vred-nosti nego čulno opažanje ili intuicija.70 Ali sa najvišim principima drukčije stoji.

Jasno je, dakle, da je nemoguće pomoću čulnog opažanja steći znanje ο onome što se može dokazati, — sem ako se opažanjem ne naziva činjenica posedovanja znanja na osnovu dokaza. Međutim izvesni problemi bivaju postavljani samo zbog nesavršenstva čulnog opažanja. Jer, ο mnogome ne bi nam bilo potrebno da pitamo, kad bismo ga videli. A mi to ne bismo saznali gledanjem, nego zato što bismo iz onoga što vidimo utvrdili opšte. Kad

317

bismo, na primer, videli da je staklo porozno i da kroz njega prolazi svetlost, bilo bi isto tako jasno zašto svetlost gori [saznali bismo razlog providnosti], pošto bismo ___________________________________________________ . videći da se ta pojava ponavlja odvojeno za svaku čašu ______ u isto vreme razumeli da je tako u svim slučajevima.

Glava t r i d e s e t d r u g a

[O RAZNOLIKOSTI PRINCIPA]

Nemoguće je da principi budu isti za sve silogizme. Da je tako, pokazuju prvo dijalektička razmatranja. Neki silogizmi su istiniti, a drugi su lažni. Jer, iako se istinito može zaključiti iz lažnih premisa, to se događa samo jednom. Naime, ako je, na primer, A istinito ο Γ, a ako je srednji termin Β lažan — pošto je lažno i da A pripada B, i da Β pripada Γ — tada će ipak, ako su srednji termini uzeti da dokažu ove premise, one biti lažne, zato što svaka lažna konkluzija ima lažne premise. Međutim istinite konkluzije imaju istinite premise, a lažno i istinito u stvari se razlikuju.

Sem toga, lažne konkluzije ne proizlaze uvek iz principa koji su međusobno identični, pošto su lažne i stvari koje su kontrerno suprotne jedne drugima, i one koje ne mogu zajedno da postoje, — što se vidi iz sledećih pri-mera: „Pravičnost je nepravda ili kukavištvo"; „Čovek je konj ili vo"; „Jednako je veće ili manje".

Ali polazeći od principa koje smo utvrdili, može se izvesti sledeći dokaz. Istinite konkluzije nemaju sve iste principe.71 Principi mnogih konkluzija razlikuju se po vrsti i ne mogu se zameniti jedni drugima. Tako jedinice ne mogu zauzeti mesto tačaka, jer prve nemaju položaj, a druge ga imaju. Trebalo bi bar da se termini prilagode bilo kao srednji, ili naviše, ili naniže, ili jedni u unutrašnjosti, a drugi u spoljašnjosti krajnjih termina.

Ali neki od zajedničkih principa ne mogu služiti ni kao premise, da bi se dokazale sve konkluzije. Pod „zajedničkim principima" podrazumevam takve kao što je

na primer, onaj po kome se sve [o jednom predmetu] može ili afirmirati ili negirati. Jer, vrste bića su različite; izvesni atributi pripadaju kvantitetu, a drugi pripadaju samo kvalitetu, — i to su odredbe na osnovu kojih dokaz biva izvođen, pomoću zajedničkih principa.72

Dalje, principa nema mnogo manje nego konkluzija. Naime, principi su premise, a premise postaju na taj način što se doda ili umetne jedan termin. Dalje, konkluzije su beskonačne po broju, dok su termini konačni po broju. Najzad, izvesni principi su nužni, a drugi su mogući.

Pri ovakvim razmatranjima izgledaće nemoguće da su principi identični ili ograničeni po broju, pošto je broj konkluzija beskonačan. Ako se, s druge strane, upotrebljavajući identitet u drugom smislu, kaže da su ovo principi geometrije, ovo principi silogizama73, a ovo medicine, — šta bi to drugo značilo nego da postoje razni principi za razne nauke? Nazivati ih identičnima, zato što su sami sebi identični, bilo bi smešno, — jer se na taj način svaka stvar može identifikovati sa svakom stvari. Isto tako ne može se tvrditi da se sve iz svega daje dokazati, jer bi to bilo tvrditi da sve treba da ima iste principe, što bi bilo vrlo jednostrano. Naime to se ne događa ni kod evidentnih matematičkih stavova, a nije moguće ni u [silogističkoj] analizi, pošto su neposredne premise principi, i pošto se različita konkluzija dobija samo kad se doda jedna nova neposredna premisa. Ali ako se kaže da su ove prve nepo-sredne premise principi, to je zbog toga što postoji jedna takva premisa u svakoj vrsti. Ali ako stvar ne biva shvaćena ni tako, kao da iz svih mogućih premisa ma koja konkluzija može biti dokazana, i ako se ne pretpostavi da su principi toliko različiti da su različiti za svaku [pojedinu] nauku, — ostaje još da se ispita da li — mada su principi svih konkluzija jedne iste vrste — ipak neke posebne konkluzije ne bi bile dokazane nekim posebnim premisama, a neke druge nekim drugim [premisama].74 Ali, očevidno je da ni to nije moguće. Jer, dokazano je da su principi stvari koje su različite po vrsti i sami različiti po vrsti. Jer, principi su dvojaki: oni pomoću kojih se dokazuje, i principi ο

318 319

kojima biva dokazivano [koji su svojstveni svakom predmetu]. Prvi su opšti, a drugi su svojstveni pojedinim na-ukama, kao što su, na primer, broj i [prostorna] veličina.75

Glava t r i d e s e t t r e ć a

[NAUKA I MIŠLJENJE]

Nauka i njen predmet razlikuje se od mišljenja i njegovog predmeta time što je nauka opšta i nužna. A nužno je ono što ne može da bude drukčije nego što jeste.

Ima stvari koje su istinite i koje stvarno postoje, ali koje mogu da budu i drukčije. Jasno je da se nauka ne bavi njima, jer, inače, stvari koje mogu biti drukčije ne bi mogle biti drukčije. Ali isto tako ni nus [intuicija] ne bavi se njima. A pod nusom [intuicijom] podrazumevam princip nauke. Ali te stvari nisu ni predmet nauke koja se ne može dokazati, i koja se sastoji u shvatanju neposredne premise.76

Ali pošto mogu biti istiniti razum, i nauka, i mišljenje, kao i ono što oni izražavaju, izlazi da se mišljenje odnosi na ono što — bilo istinito ili lažno — može biti drukčije nego što je. A to će reći da je mišljenje shvatanje jedne neposredne i ne-nužne premise.

To se slaže i sa onim što posmatramo. Jer, mišljenje je nepostojano, i njegova priroda je takva.

Uostalom, nijedan čovek ne veruje da samo [nešto prolazno] misli, kad veruje da stvar [o kojoj misli] ne može biti drukčija: nego on tada drži da je to [što misli] znanje. Ali ako neko veruje da je stvar takva [kakvom je on sebi predstavlja], ali da ništa ne stoji na putu da bi ona mogla biti i drukčija, — tada on to smatra za [prosto] mišljenje, jer veruje da je takav svojstveni predmet [prostog] mišljenja, dok je ono što je nužno predmet nauke.

Kako je sad moguće da jedna ista stvar može u isto doba da bude predmet [prostog] mišljenja i nauke? I zašto mišljenje nije nauka, ako se pretpostavi da se sve što se zna može isto tako i misliti? U stvari, i onaj ko zna, i onaj ko ima mišljenje produžavaju da idu istim putem pomoću

istih srednjih termina, sve dok ne dođu do neposrednih premisa. Tako, ako je istina da prvi poseduje znanje, njega će imati i drugi koji samo misli. Doista, moguće je imati mišljenje ne samo ο činjenici nego i ο „zašto" [uzroku], — a „zašto" je srednji pojam.

Ali, ako se shvataju istine koje ne mogu biti drukčije, na način na koji se razumeju definicije na osnovu kojih se izvode dokazi, — tada se neće misliti nego će se znati. Međutim, ako se istine shvate kao istinite, ali ne supstanci-jelno i suštinski vezane za subjekt, onda će se imati mišljenje a ne istinita nauka, — ono mišljenje koje se odnosi i na činjenicu i na „zašto" [uzrok], ako je dobijeno na osnovu neposrednih premisa, a ako nije dobijeno na osnovu neposrednih premisa, ono se odnosi samo na činjenicu.

Međutim, predmet mišljenja i predmet nauke nisu potpuno identični, nego kao predmet lažnog mišljenja i predmet istinitog mišljenja mogu biti isti samo u izvesnom smislu; na taj isti način predmet nauke i predmet mišljenja mogu takođe biti isti. Jer, verovanje da istinito mišljenje i lažno mišljenje imaju isti predmet u smislu u kome to neki tvrde, [pre svega, sofist Protagora] — vodi, pored drugih besmislenosti, i pretpostavci da onaj ko ima pogrešno mišljenje nema mišljenja. Jer, izraz „identičan" ima više značenja; u jednom smislu predmet istinitog mišljenja i lažnog mišljenja može biti isti, ali u drugom smislu on ne može biti isti. Tako je besmisleno mišljenje koje pretpostavlja kao istinito da je dijagonala komensurabilna [stranama kvadrata]; ali, pošto je ista dijagonala na koju se odnose dva mišljenja [istinito i lažno], ta dva mišljenja imaju u tom smislu samo jedan i isti predmet. Samo [pojamna] bitnost, izražena u definiciji, nije ista u oba slučaja. U tom smislu znanje i mišljenje odnose se na isto. Nauka, na primer, shvata životinju na taj način da ona ne može da ne bude životinja; za mišljenje, međutim, ova bi mogla i da ne bude životinja. U prvom slučaju, imamo shvatanje da je životinja bitni element čoveka, a u drugom slučaju shvatanje da je životinja atribut čoveka, ali da nije bitni element čoveka. I u jednom i u drugom

320 21 Organon 321

slučaju subjekt je isti, pošto je on čovek, — ali način saznanja nije isti.

Ali, iz toga je, isto tako, jasno da se ne može isto isto-vremeno misliti i znati. Jer, tada bi se istovremeno pret-postavljalo, da ista stvar može biti drukčija, i da ne može biti drukčija nego što jeste, — što nije moguće. Znanje i mišljenje ο jednoj stvari mogu istovremeno postojati u raznim duhovima, u smislu u kome je to naznačeno, ali ne mogu istovremeno postojati u istoj ličnosti. Jer, tada bi se istovremeno pretpostavljalo, s jedne strane, da je čovek u bitnosti životinja (a to se podrazumevalo, kad je rečeno da on ne može biti drugo nego životinja), a, s druge strane, pretpostavljalo bi se da čovek nije u bitnosti životinja, — jer to bi značilo moći biti drugo nego životinja.

A što se ostalog tiče — to jest razlika koje treba utvrditi u mišljenju, i intuiciji [nusu], i nauci, i umetnosti, i razboritosti, i mudrosti, — ta pitanja više spadaju delom u fiziku, a delom u etiku.

Glava t r i d e s e t č e t v r t a

[OŠTROUMNOST]

Oštroumnost je sposobnost da se u trenutku tačno otkrije srednji termin. Primer za oštroumnost je kad neko vidi da mesec svoju svetlu stranu uvek okreće suncu, pa odmah shvati uzrok te pojave, — naime, da to biva zato što mesec svoju svetlost dobija od sunca. Ili kad neko posmatra čoveka koji govori sa nekim bogatašem, pa odmah otkrije da on od njega hoće da pozajmi novac. Ili kad se pronađe razlog prijateljstva između dve ličnosti u njihovoj zajedničkoj mržnji prema trećoj ličnosti. U svim ovim slučajevima bilo je dovoljno videti krajnje termine, pa saznati srednje termine, koji su uzroci.

Označimo sa A — okrenuti svetlu stranu suncu, sa Β — primiti svetlost od sunca, a sa Γ — mesec. Tada mesecu, Γ, pripada Β — primiti svetlost od sunca, dok A — okrenuti svetlu stranu suncu — pripada B. Tako je A preko Β pridano Γ.

D r u g a k n j i g a

[TEORIJA DEFINICIJE I UZROKA]

Glava prva [RAZNE

VRSTE ISTRAŽIVANJA]

Ono o čemu se pita jednako je po broju onome što se zna. A postavljamo četiri vrste pitanja. Ona se odnose na činjenicu, na „zašto" [uzrok], na: da li stvar postoji, i na: šta je ona78.

Tako, kad se, obuhvatajući množinu termina, pitamo je li jedna stvar ovakva ili onakva, — da li se, na primer, sunce pomračuje ili ne, — tada istražujemo činjenicu. Dokaz da je tako jeste što mi prestajemo da pitamo, čim utvrdimo da se sunce pomračuje. A ako od početka znamo da se sunce pomračuje, mi to više ne ispitujemo.

Ali, kad poznajemo činjenicu, mi tražimo uzrok; na primer, ako znamo da se sunce pomračuje i da se zemlja trese, mi pitamo zašto se sunce pomračuje ili zašto se zemlja trese.

Takva su pitanja koja postavljamo sebi kad obuhva-tamo množinu termina. Ali ima slučajeva kad postavljamo sebi pitanje na drugi način. Tako, na primer, „da li ken-taur ili Bog postoji ili ne postoji"? Izraz: „da li postoji ili ne postoji", — uzmimo u apsolutnom smislu, a ne kao kad se kaže: „Da li je subjekt beo ili nije." A kad smo saznali da stvar postoji, mi pitamo šta je ona, na primer: „Šta je Bog", ili „Šta je čovek"?

322 21» 323

Glava druga

[SVAKO ISTRAŽIVANJE SVODI SE NA ISTRAŽIVANJE SREDNJEG TERMINA]

Dakle, takve su vrste pitanja koje postavljamo sebi. U odgovorima na ova pitanja sastoji se naše znanje.

Kad tražimo činjenicu, ili kad tražimo da li jedna stvar postoji u apsolutnom smislu, mi u stvari tražimo da li za to postoji ili ne postoji srednji termin.79

Ali ako smo saznali činjenicu, ili [ako smo saznali] da stvar postoji, ili da ona postoji bilo delimično ili apsolutno, a kad opet istražujemo uzrok ili prirodu stvari, — mi tada istražujemo koji je srednji termin.

Kad se istraživanje odnosi na činjenicu, tada govorim ο delimičnom postojanju stvari, a ako se odnosi na samo postojanje, tada govorim ο apsolutnom postojanju. Ο deli-mičnom postojanju misli se kad se pita: „Da li se mesec pomračuje?" ili: „Da li se mesec uvećava," Jer, mi time pitamo, da li jedna stvar ima ili nema izvestan atribut. A da li jedna stvar apsolutno postoji, misli se kad se postavlja pitanje da li mesec ili noć postoje ili ne. U svim ovim istraživanjima mi se pitamo bilo da li postoji srednji termin [kao uzrok], bilo koji je srednji termin. U stvari, srednji termin je uzrok, a on se traži u svim ovim pitanjima. Na primer pitanje: „Da li se mesec pomračuje?" znači: „Postoji li za to uzrok ili ne postoji?" Posle, kad se sazna da postoji za to uzrok, prelazi se na pitanje: „Koji je taj uzrok?" Jer, uzrok kojim jedna stvar jeste ne ovo ili ono, nego kojim ona jeste [postoji] na apsolutan i bitan način, kao i uzrok kojim jedna stvar jeste [postoji] ne na apsolutan način, nego kojim je ona ovo ili ono, ukoliko ima neki bitan ili akcidentalan atribut, — taj uzrok je, u oba slučaja, srednji termin. Pod izrazom: „stvar koja jeste na apsolutan način", podrazumevam sam subjekt, kao mesec, ili zemlju, ili sunce, ili trougao; a pod „nešto" [pod kvalitetom potvrđenom od subjekta] podrazumevam pomračenje, jednakost, nejednakost, pitanje je li [zemlja] u sredini [sveta] ili nije. U svim ovim slučajevima jasno je da su isti priroda jedne

stvari i njen uzrok. „Šta je pomračenje meseca?" „Nestanak «vetlosti na mesecu interpozicijom zemlje." „Zašto nastaje pomračenje?" Ili: „Zašto mesec biva pomračen?" „Zato fto nestaje svetlosti, pošto zemlja stupa pred mesec." „Šta je muzički akord?" „Odnos brojeva u visini ili dubini tonova." „Zašto stoji u skladu visina [tona] sa [njegovom] dubinom?" „Zato što visina i dubina [tona] stoje međusobno u jednom [određenom] odnosu brojeva." „Može li postojati sklad između visine i dubine?" „Je li njihov odnos numerički?" A ako smo otkrili da je to odnos broja, mi pitamo: „Dakle kakav je taj odnos?"

Da se istraživanje uvek odnosi na srednji termin, to se jasno pokazuje u slučajevima kad se srednji termin može opaziti čulima. Mi srednji termin tražimo samo zato što ga ne opažamo čulima. Mi, na primer, istražujemo postoji li ili ne postoji srednji termin koji prouzrokuje pomračenje meseca. Ali kad bismo bili na mesecu, mi ne bismo istraživali ni da li postoji pomračenje meseca, ni zašto ono postoji, nego bi nam i jedno i drugo [i činjenica i uzrok] bili u isto vreme jasni.

Naime, iz opažanja bismo ovde dobili saznanje opšteg. Jer, opažanjem bismo doznali da je sad nastala interpozi-cija zemlje, pošto je očevidno da mesec sad biva pomračen, — i iz ovoga bi se shvatilo ono što je opšte [univerzalno].

Tako, kao što smo rekli, znati šta je jedna stvar jeste isto što i znati njen uzrok [zašto ona postoji]. Ovo je istinito i za stvari ukoliko one postoje u apsolutnom smislu, a ne samo ukoliko su određene nekim atributom [a isto tako i ukoliko se kaže da one imaju neki atribut], kao, na primer, jednak sa dva prava ugla, ili veći ili manji.

Glava t r e ć a

[RAZLIKA IZMEĐU DEFINICIJE I DOKAZA]

Dakle, jasno je da se sva pitanja svode na istraživanje srednjeg termina.

Izložićemo, dakle, kako se dokazuje šta je jedna stvar, i na koji se način definicija može svesti na dokaz, kao i

324 325

šta je definicija, i za koje stvari postoji definicija. Osvrnimo se, pre svega, na neke teškoće koje se javljaju pri rešava-nju tih pitanja.

Počnimo sa teškoćom koja je najbliža našim dosadašnjim ispitivanjima. Moglo bi se, naime, sumnjati je li moguće isto i u istom odnosu znati pomoću definicije i pomoću dokaza, ili je to nemoguće? Jer, definicija izgleda da se odnosi na ono što stvar jeste, i sve ono što objašnjava šta je jedna stvar jeste univerzalno i afirmativno, dok silogizama ima delom negativnih, a delom ne-univerzalnih.80 Tako su svi silogizmi druge figure negativni, a silogizmi treće figure su ne-univerzalni. Dalje, ne mogu se definisati svi afirmativni zaključci prve figure, tako, na primer, zaključak, da je zbir uglova svakog trougla jednak sa dva prava ugla. Razlog tome [razlog razlike između definicije i dokaza] jeste što znati ono što se može dokazati znači imati dokaz za to. Ako za konkluzije ove vrste može biti dokaza, jasno je da ne može postojati i njihova definicija, jer bi se inače mogla znati takva jedna konkluzija i pomoću njene definicije, i ako se ο njoj nema dokaza. Jer, ništa ne stoji na putu da se ima jedna bez druge.

Dovoljnu potvrdu [za ovo] može nam pružiti indukcija, jer pomoću definicije mi nikad nismo saznali ono što jednom subjektu ili po sebi pripada ili mu je akcidentalno.

Ako je, najzad, definicija saznanje supstancije, tada takve odredbe očevidno nisu supstancije.

Jasno je, dakle, da nema definicije za sve za šta postoji dokaz. Ali da li tada postoji ili ne postoji dokaz za sve za šta postoji definicija? Ima jedan razlog, isti kao malopre navedeni, koji se i ovde daje primeniti. Jedna i ista stvar, ukoliko je jedna, može biti saznata samo na jedan način [pomoću dokaza, ili pomoću definicije]. Ali, ako znati ono što se može dokazati znači isto kao imati dokaza ο tome, — tada će proizaći nemogućnost, — onaj ko ima definiciju znaće bez dokaza [upravo: znaće se stvar koja se može dokazati bez dokaza, — što je nemoguće].

Dalje, definicije su principi dokaza, ο kojima je ranije dokazano da za njih ne može biti nikakvih dokaza, — jer

inače bi se ili principi mogli dokazati, kao i principi principa, i tako bi to dalje išlo u beskrajnost, ili bi prvi principi bile definicije koje se ne mogu dokazati.

Ako, uzeti u celini, predmeti definicije i predmeti dokaza ne mogu biti isti, zar bar neki od njih ne mogu biti isti? Hi je to nemoguće? Jer, dokaz se ne odnosi na ono na šta se odnosi definicija. Jer, definicija se odnosi na suštinu i na supstanciju, dok je očevidno da svi dokazi pretpostavljaju i uzimaju u obzir suštinu. Tako matematički dokazi pretpostavljaju suštinu jedinice i suštinu neparnog, a isto je i u drugim naukama.

Dalje, svaki dokaz dokazuje da jedan predikat pripada ili ne pripada jednom subjektu, — ali u definiciji jedno [predikat] nije pridano drugom [subjektu]. Tako, na primer, mi ne tvrdimo ni da je dvonožac životinja, niti da je životinja dvonožac. Isto tako, mi ne tvrdimo ni da je ravan figura, — pošto ravan nije figura, — niti da je figura ravan.

Dalje, postoji razlika između: pokazati šta je jedna stvar i pokazati da jedan predikat pripada jednom subjektu.81 Definicija čini jasnim šta je jedna stvar [čini jasnom njenu suštinu], a dokaz da izvestan atribut pripada ili ne pripada izvesnom subjektu. Različite stvari traže različite dokaze, —- ukoliko se jedan dokaz ne odnosi prema drugom kao deo prema celini. Hoću da kažem: dokazano je da je i zbir uglova u ravnokrakom trouglu jednak sa dva prava ugla, kad je dokazano da ta osobina pripada svakom trouglu, jer je onaj [ravnokraki trougao] deo, a trougao je celina. Ali u slučaju kojim se bavimo, činjenica da jedan predikat pripada jednom subjektu i suština stvari ne odnose se uzajamno tako, pošto jedno nije deo drugog.

Jasno je, prema tome, da ne postoji dokaz za sve ο čemu postoji definicija, niti da postoji definicija svega za šta postoji dokaz. I tako se nikad ο istoj stvari ne može [u isto vreme] imati definicija i dokaz. I tako je jasno da definicija i dokaz niti mogu biti identični, niti sadržani jedno u drugom, jer da je drukčije, i njihovi subjekti stajali bi u istim odnosima.

326 327

Glava č e t v r t a

[NE POSTOJI DOKAZ SUŠTINE]

Toliko ο teškoćama koje se ovde javljaju. Da li je ο suštini moguć silogizam i dokaz, ili nije —-kao

što je pretpostavljalo sadašnje raspravljanje?82 U stvari, silogizam dokazuje da jedan atribut pripada jednom subjektu pomoću srednjeg termina, a, s druge strane, bitnost je u isto vreme svojstvena subjektu, i pridaje mu se kao da pripada njegovoj suštini. Ali, u tom slučaju, subjekt, njegova definicija i srednji termin jesu, nužnim načinom, konvertibilni. Jer, ako je A svojstveno Γ, jasno je da je A svojstveno B, a da je Β svojstveno Γ, — tako da su svi ovi termini svojstveni jedan drugom. I, dalje, ako je A sadržano u suštini svakog B, i ako je Β afirmirano univerzalno ο svakom Γ, kao da pripada suštini Γ, — A mora, isto tako, nužnim načinom, da bude afirmirano od Γ, kao da pripada njegovoj suštini.

Ali ako nije tako u dve premise, to jest ako se tvrdi da A pripada suštini B, ali da Β ne pripada suštini subjekata ο kojima je afirmirano, A neće biti nužnim načinom afirmirano ο Γ, kao da pripada njegovoj suštini. Tako će obe premise afirmirati suštinu, i, prema tome, i Β će biti afirmirano ο Γ kao njegova suština. Pošto, dakle, obe premise afirmiraju suštinu, to jest bitnost, — bitnost Γ biće srednji termin, pre nego što zaključak bude izveden.

Pretpostavimo da treba dokazati kakva je čovekova suština. Pretpostavimo da je Γ čovek, a A čovekova suština, — bila to dvonožna životinja ili nešto drugo. Ako, dakle, hoćemo da načinimo silogizam, nužno je da A bude pridano svakom B. Ali ta premisa imaće jedan novi srednji termin, koji će isto tako biti suština čoveka. Dakle, pretpostavlja se ono što treba dokazati, pošto je Β isto tako suština čoveka.

Ali treba posmatrati slučaj kad postoje samo dve premise, i kad su premise prve i neposredne,83 pošto tako najpre postaje jasno ono što kažemo.

Dakle, oni koji pomoću konvertibilnih termina dokazuju suštinu duše ili suštinu čoveka ili neku drugu stvarnost, već pretpostavljaju ono što treba dokazati. Takav je slučaj ako se pretpostavlja da je duša ono što je samome sebi uzrok života, a da je to broj koji samoga sebe kreće.84 Jer, tada nužnim načinom treba pretpostaviti da je duša u suštini svojoj broj koji samoga sebe kreće, u tome smislu što postoji potpuni identitet duše i toga broja.

Ako A [logički] sleduje B, a Β [logički] sleduje Γ, A neće biti bitnost Γ, nego će biti samo ono što je bilo istinito reći ο Γ. Isto je tako i ako A — afirmirano ο svakom B, ukoliko je Β — jeste identično jednome rodu A; u tom slučaju suština životinje afirmirana je suštinom čoveka, _ pošto je istina da, u svim slučajevima, suština čoveka jeste suština životinje, isto tako kao što je istina da je svaki čovek životinja, — ali nije afirmirana kao identična suština čoveka.

Zaključujemo da se—ako se ne pretpostave dve premise kao što smo rekli [to jest premise koje izražavaju suštinu] — ne može zaključiti da je A bitnost i supstancija Γ. Samo ako se one uzmu na taj način, kad se pretpostavi Β pretpostaviće se unapred da je Β bitnost Γ. Ι tako se nije izveo nikakav dokaz, nego se odmah u početku pretpostavilo kao istinito ono što je trebalo dokazati.

Glava peta

[SUŠTINA NE MOŽE BITI DOKAZANA PODELOM]

Ali, isto tako, ni put kroz podele [ni metoda podele] ne daje nikakav zaključak, kao što smo to objasnili u analizi koja se odnosi na silogističke figure [u logičkom rastavljanju konkluzije na njihove premise].

Jer, nikad se ne dobija nužnim načinom da jedna izvesna stvar postoji zato što druge izvesne stvari postoje. Naime, deoba ne dokazuje više nego indukcija. Zaključak ne treba da bude ispitivanje, i ne treba da zavisi od odo-

328 329

bravanja [protivnika], ali nužno je da on postoji, kad su premise date, čak i kad ga pobija onaj ko odgovara.

[Uzmimo da se postavlja pitanje:] „Je li čovek živo biće [životinja] ili je on bez života?"85 Zatim se pretpostavlja, ali se ne zaključuje, da je on živo biće. I dodaje se da svako živo biće živi ili na suvu ili u vodi, i pretpostavlja se da čovek živi na suvu. A da je čovek skup ta dva pojma, to jest da je on jedno živo biće koje živi na zemlji, — ne proizlazi nužnim načinom iz onoga što je rečeno, nego je to jedan novi postulat. Ali ne menja stvar da li se deoba vrši sa velikim ili sa malim brojem razlika; u oba slučaja je isto [sve je pretpostavljeno, ali ništa nije dokazano].

Dakle, ovaj postupak [upotreba deobe] ne koristi onima koji ga primenjuju ni kod stvari koje se daju dokazati silogizmom. Jer, šta sprečava da sve to bude istinito ο čoveku, a da ipak ne otkriva ni čovekovu suštinu, ni njegovu bitnost? Šta smeta da se doda nešto suštini, ili da se od nje nešto oduzme, ili da se pređe preko nekog njenog bitnog elementa?

To su zaista nedostaci, ali oni se mogu izbeći ako se uzmu svi elementi koji su sadržani u suštini, i ako se, pošto se pretpostavi prvi element, produži deljenjem neprekidan red termina, i nijedan od njih se ne izostavi. I ti uslovi moraju biti ispunjeni, pošto deoba mora da dospe do onoga što je nedeljivo.

Ali u takvom postupanju nema silogizma, i ako nam deljenje daje znanja ο nečemu, to biva na drugi način. A u tome nema ničeg besmislenog, jer ni indukcija ne dokazuje, ali ipak nešto pokazuje. Ali ne postavlja se silogizam kad se iz deobe izvodi definicija, jer s tim stvar stoji kao sa zaključcima u kojima nedostaju srednji termini. Jer, ako neko u tom slučaju tvrdi da, kad su izvesne premise date, tada, nužnim načinom, treba da postane izvesna stvar, — može se pitati za razlog toga. Tako je i sa definicijama koje se osnivaju na deobi. Na primer: „Šta je čovek? Smrtno biće, koje se koračanjem pokreće, i koje je dvonožno i bez krila." Pri dodavanju svakog novog

atributa može se pitati: »zašto". Reći će se, čak će se i dokazati — kao što se bar veruje — pomoću deobe, da je svako živo biće ili smrtno ili besmrtno. Ali ćelo tako dobijeno obrazloženje nije nikakva definicija. Tako, čak i kad bi se pretpostavilo da se ovo može dokazati pomoću deobe, ipak time definicija nikako ne bi postala zaključak.

Glava š e s t a

[SUŠTINA NE MOŽE BITI DOKAZANA HIPOTETICKIM SILOGIZMOM]

Ali, da li je moguće hipotetičkim silogizmom dokazati definiciju koja izražava suštinu jedne stvari, pretpostavljajući, s jedne strane, da se bitnost stvari [ovde: njena definicija] sastoji iz elemenata svojstvenih njenoj suštini, a, s druge strane, da se samo ti elementi sadrže u suštini, i da je njihov skup svojstven stvari? Jer, u tome se sastoji suština stvari.

Međutim, javlja se pitanje da li i u ovoj [donjoj] premisi nije pretpostavljena bitnost, pošto dokaz nužnim načinom mora da se izvodi pomoću srednjeg termina?86

Dalje, kao što se u silogizmu ne uzima za premisu ono što je sam silogizam, — pošto se uvek jedna od premisa iz kojih se sastoji silogizam odnosi prema drugoj kao celina prema delu, — tako isto ni bitnost87 ne treba da se sadrži u silogizmu, nego treba da bude van pretpostavljenih premisa. Onome ko sumnja da li je konkluzija silogistička ili nije, treba odgovoriti da je ona silogistička, pošto odgovara definiciji koju smo postavili ο silogizmu. A onome ko sumnja da je konkluzija bitnost, treba odgovoriti da je ona to izvesno, jer odgovara definiciji bitnosti koju smo dali. Tako se može zaključivati, čak i bez definicije silogizma ili bitnosti.88

A isto je tako i u dokazu sledeće vrste koji je osnovan na hipotezi. Ako se suština zla sastoji u deljivosti, i ako je suština kontrerno suprotnog jedne stvari — kad su u pitanju stvari koji imaju kontrernu suprotnost — kon-

330 331

tremo suprotno suštini stvari, tada, ako je dobro kon-trerno suprotno zlu, a ako je nedeljivo kontrerno suprotno deljivom, iz toga izlazi da se suština dobra sastoji u nede-ljivosti. Jer, i ovde se dokazuje samo na taj način što se bitnost stavlja kao premisa, i to kao premisa koja se stavlja da bi se dokazala bitnost.89 Ali [može se primetiti] to je druga bitnost. — Ja to dopuštam, jer i u dokazima mi stavljamo kao premisu stav da se izvesna stvar pridaje drugoj stvari, — ali pridani termin nije ni isti kao gornji [termin], niti je identičan sa njim na osnovu definicije, niti je konvertibilan sa njim.

Najzad, povodom obe vrste dokaza — onoga na osnovu deobe i onoga na osnovu silogizma kao što smo ga opisali — javlja se ista teškoća [koja se sastoji u pitanju]: zašto bi čovek bio jedno dvonožno biće koje živi na zemlji, a ne jedno biće i koje živi na zemlji? Jer, iz usvojenih premisa ne proizlazi nikakva nužnost da predikati sačinjavaju jedinstvo, nego je to samo jedna veza, kao u slučaju kad se istom čoveku pripisuje da je muzičar i gramatičar.

Glava sedma [DEFINICIJA NE

MOŽE DA DOKAZE SUŠTINU]

Kako bi onaj ko definiše dokazao supstanciju ili suštinu? Jer, on niti može dokazivanjem iz stavova čije je važenje priznato da učini jasnim da, ako izvesne stvari postoje, tada nužnim načinom postoji neka druga stvar, — jer to bi bio dokaz; niti može da učini jasnim, kao kod indukcije, oslanjajući se na očevidne pojedinačne slučajeve, da je celina takva, zato što nijedan od pojedinačnih slučajeva nije drukčiji. Jer, indukcija ne dokazuje šta je jedna stvar, nego da ova ima ili nema neki atribut. Dakle, koji drugi način [postupanja] preostaje? Jer, zaista, suština se ne može dokazati čulnim opažanjem ili na taj način što će se na nju pokazati prstom.

Dalje, kako bi se definicijom dokazala suština? Jer kad se zna šta je čovek ili neka druga stvar, onda se isto

tako nužnim načinom zna da on postoji. Jer, niko ne zna šta je ono što ne postoji; naime, samo se može znati šta znači govor ili ime, kad kažem „jarac-jelen", — ali nemoguće je znati šta je „jarac-jelen".

Ali ako definicija može da dokaže šta je jedna stvar, da li ona može da dokaže i da stvar postoji? [I kako bi definicija u isto vreme dokazala suštinu i postojanje jednim obrazloženjem, pošto] definicija, kao i dokaz, objašnjava samo jednu stvar? A različiti su suština čoveka i postojanje čoveka.

Zatim kažemo da se, nužnim načinom, pomoću dokaza za sve može dokazati da postoji, sem za supstanciju.90 Ali biće nije nikad supstancija nečega, pošto ono nije vrsta. Dakle, dokaz će se odnositi na postojanje stvari. Tako sad postupaju nauke. Geometar pretpostavlja šta znači trougao, ali on dokazuje da trougao ima izvestan atribut. Šta će se onda dokazati kad se definiše suština? Možda trougao? Dakle, kad se na osnovu definicije zna šta je jedna stvar [trougao], neće se znati da li ona postoji, — što je nemoguće,

Ali isto je tako jasno, ako posmatramo sadašnje načine definicija, da oni koji daju definiciju jedne stvari pri tome ne dokazuju da definisana stvar postoji. Jer, čak i kad bi postojalo nešto što je podjednako udaljeno od središta, — [može se još uvek postaviti pitanje]: zašto bi definisana stvar postojala? I zašto bi to bila definicija kruga? Moglo bi se isto tako reći da je to definicija mesinganog kruga. Jer, definicije ne dokazuju ni da definisana stvar može postojati, ni da je ona ono što se hoće definisati; uvek je moguće pitati: zašto [tako nešto mora postojati]?

Ako, sad, onaj ko definiše dokaže ili šta je stvar ili šta znači njeno ime, mi iz toga možemo zaključiti da će definicija, ako apsolutno ne dokazuje šta je stvar, biti samo govor koji ima isto značenje kao ime. Ali to je besmisleno. Jer tada bi, prvo, postojala definicija i ne-substancija i onoga sto ne postoji, pošto se i stvari koje ne postoje mogu izraziti imenom. — Dalje, svi govori bili bi definicije. Jer svakom govoru može se dati ime, tako da bismo uvek govorili u definicijama i da bi i Ilijada bila definicija. — Najzad,

332 333

nijedna nauka ne dokazuje da izvesno ime znači izvesnu određenu stvar, i zbog toga ni definicije neće to objasniti. Prema svemu ovom, izgleda da definicija i silogizam nisu isto, i da predmet definicije i predmet silogizma nisu identični; a iz toga izlazi da definicija ništa ne dokazuje i ništa ne objašnjava, i da suština ne može biti poznata ni pomoću definicije, ni pomoću dokaza.

Glava ο srna [ODNOS

DEFINICIJE I DOKAZA]

Međutim, moramo još jednom da ispitamo koji su od tih zaključaka tačni [pravilni], a koji nisu, šta je definicija, i da li suština u izvesnom smislu može biti predmet dokaza ili je to potpuno nemoguće.

Tako je, kao što smo rekli, isto znati šta je jedna stvar i znati uzrok njenoga postojanja, a razlog toga jeste što jedna stvar mora imati uzrok. Sem toga, taj uzrok je ili identičan suštini ili različit od nje, i samo u slučaju kad je njen uzrok različit od nje, suština se ili može dokazati, ili se ne može dokazati. Ako je uzrok različit od suštine, i ako je dokaz moguć, uzrok će nužnim načinom biti srednji termin, a dokaz se daje u prvoj figuri, jer je tu ono što se ima dokazati univerzalno i afirmativno. Tako bi jedan način koji smo sad izložili [da dođemo do svoga cilja] bio da dokažemo suštinu pomoću druge suštine [da dokažemo definiciju jedne stvari pomoću druge jedne od njenih definicija]. Jer, zaključci koji sadrže suštine moraju nužnim načinom biti dobijani pomoću jednog srednjeg termina koji je sam suština, kao što su svojstveni atributi dobijeni pomoću svojstvenog srednjeg termina. Tako će se od dve bitnosti jedne [iste] stvari jedna dokazati, a druga se neće dokazati.

Da ovaj način postupanja ne može biti nikakav dokaz, već sam ranije rekao.81 Taj način je samo jedan dijalektički silogizam ο suštini. Počnimo, dakle, ponovno od početka, i objasnimo na koji se način može dokazati suština. Kad saznamo činjenicu, mi tražimo uzrok, i mada su nam

ponekad istovremeno poznati činjenica i uzrok, ipak nije moguće znati uzrok pre nego što se zna činjenica. Tako, očevidno, bitnost jedne stvari ne može da se sazna, ako se ne sazna njeno postojanje. Jer, nemoguće je znati šta je jedna stvar kad se ne zna da li ona postoji.

Ali, da li jedna stvar postoji ili ne, mi znamo katkad samo akcidentalno, a katkad shvatajući i nešto od te stvari. Tako, na primer, zna se da je grom tutnjava oblaka, da je pomračenje meseca lišenost svetlosti, da je čovek jedna vrsta životinje, a da je duša ono što samo sebe pokreće. A uvek kad samo akcidentalno znamo da neka stvar postoji, mi, nužnim načinom, nemamo nikakvo znanje ο njenoj suštini, jer ne znamo pouzdano čak ni da ona postoji. A tražiti šta je jedna stvar, a ne znati da ona postoji, to je tražiti ništa. Ali, kad shvatamo jedan element stvari, lakše je [tražiti njenu suštinu]. Iz toga izlazi da što bolje znamo da jedna stvar postoji, mi smo sve sposobniji da saznamo njenu suštinu.

A ο stvarima ο čijoj suštini nešto znamo, navedimo kao prvi primer sledeće. Neka pomračenje bude A, mesec Γ, a interpozicija zemlje B. Istraživati da li se mesec po-mračuje ili ne, znači istraživati da li Β postoji ili ne postoji. A to nije ništa drugo do tražiti razlog pomračenja meseca. A ako taj razlog [interpozicija zemlje] postoji, mi kažemo da i A takođe postoji. Ili [da navedemo drugi primer]: kome od dva člana jedne kontradiktorne suprotnosti pripada razlog što je [u trouglu] zbir uglova jednak sa dva prava ugla ili što on nije jednak? Ali čim smo našli razlog, mi u isti mah znamo i činjenicu i uzrok, ukoliko su premise neposredne. Ali ako premise nisu neposredne, mi znamo činjenicu, ali ne uzrok. [Uzmimo sledeći primer.] Neka Γ bude mesec, A pomračenje, a Β nesposobnost meseca, kad je pun, da baca senku, i ako se nikakvo telo ne može videti između nas i meseca. Ako, dakle, Β — nesposobnost [meseca kad je pun] da baca senku, i ako se nikakvo telo ne nalazi između nas i meseca — pripada Γ, a ako A — biti pomračen — pripada B, jasno je da je mesec pomra-čen, ali još nije jasno zašto je pomračen, i mi znamo da po-

334 335

stoji pomračenje, ali ne znamo šta je ono. Ali, ako je jasno da A pripada Γ, tada pitati zašto mu ono pripada, znači pitati šta je B, — da li je to interpozicija zemlje, ili okretanje meseca, ili gašenje njegove svetlosti? Ali ovaj novi srednji termin jeste definicija drugoga krajnjega termina dakle, ovde A. Jer, pomračenje je interpozicija koju proizvodi zemlja. — Može se pitati: šta je grom? Odgovor: gašenje vatre u oblaku. — Pitanje: zašto grmi? Odgovor: zato što se vatra gasi u oblaku92 — Neka oblak bude Γ, grom A, a gašenje vatre B. Sad Β pripada oblaku, Γ, zato što se u njemu vatra gasi, — A, tutnjava, pripada B, a Β je izvesno definicija A, velikog [prvog] krajnjeg termina. Ako je potreban još i neki drugi srednji termin [kao uzrok B], to će biti jedna od definicija A.

Tako smo, dakle, utvrdili kako se iznalazi i saznaje suština, kao i to da nema ni silogizma, ni dokaza suštine. Međutim, suština se ipak upoznaje silogizmom i dokazom. Dakle, bez dokaza nije moguće upoznati suštinu jedne stvari koja ima nešto drugo za uzrok. Uz to, ona [ta stvar] ne može biti dokazana, kao što smo naznačili u našim prethodnim raspravljanjima.

Glava d e v e t a

[NE MOGU SE DOKAZATI NI POSTOJANJE NI SUŠTINA PRINCIPA]

Izvesne stvari imaju uzrok drugi nego one same [što su], dok uzrok nekih drugih stvari nije različit od njih samih. Otuda je očevidno da i među suštinama ima onih koje su neposredne i koje su principi; za te suštine treba pretpostavljati ne samo da postoje, nego i ono što su, ili ih treba učiniti jasnim na neki drugi način. To je upravo ono što čini aritmetičar, pošto on, u isto vreme, pretpostavlja i šta je jedinica, i da ona postoji. Međutim, stvari koje imaju srednji termin, upravo uzrok drugi nego što je njihova bitnost, moguće je, kao što smo kazali, učiniti jasnim pomoću dokaza, ali time ne može biti dokazana njihova suština.

Glava d e s e t a

[RAZNE VRSTE DEFINICIJA]

Pošto se definicija smatra kao govor koji objašnjava šta je jedna stvar, jasno je da će jedna od njenih vrsta biti govor koji objašnjava šta znači ime, ili govor potpuno nominalan, različit od onoga koji izražava suštinu. To će biti ono što znači izraz trougao. Kad znamo da trougao postoji, mi pitamo zašto on postoji. Ali teško je tako [kad poznajemo samo nominalnu definiciju] shvatiti definiciju stvari za koje ne znamo da li postoje. Uzrok teškoće jeste — kao što smo ranije rekli93 — što mi samo akcidentalno znamo da li stvar postoji ili ne. Jedinstvo jednog govora je dvostruke vrste: jedna se sastoji u vezi, kao u Ilijadi, a druga u tome što izražava samo jedan predikat samo jednog subjekta drukčije nego akcidentalno.94

Prva definicija definicije jeste ona koju smo dali. Druga vrsta definicije jeste govor koji pokazuje zašto neka stvar postoji [to je definicija pomoću uzroka]. Tako prva [definicija] označava šta je stvar, ali to ne dokazuje; međutim, druga će očevidno biti kao neki dokaz suštine, koji se od dokaza razlikuje samo položajem svojih termina. Jer, postoji razlika između reći: „Zašto grmi?" i: „Šta je grom?" Jer, u prvom slučaju reći će se da grmi zato što se vatra gasi u oblacima. Ali šta je grom? Tutnjava koja postaje kad se vatra gasi u oblacima. Tako isti govor dobija različiti oblik: u jednom obliku on je kontinuirani dokaz, a u drugom je definicija. Još jedna definicija groma jeste: tutnjava u oblacima, — i to je zaključak dokaza ο suštini [groma]. Najzad, definicija neposrednih termina jeste tvrđenje ο suštini koje se ne može dokazati.

I tako, definicija je, u prvom smislu, govor ο suštini koji se ne može dokazati. U drugom smislu, ona je silogizam ο suštini koji se razlikuje od dokaza samo položajem termina [spoljnom formom]. U trećem smislu, ona je konkluzija u dokazu ο suštini.

Prema onome što smo rekli, vidi se,95 dakle, u kom smislu postoji, a u kome smislu ne postoji dokaz ο suštini,

336 22 Organon 337

za koje stvari on postoji, a za koje ne postoji. Zatim se vidi u koliko je smisla uzeta definicija, u kome smislu ona do-kazuje suštinu, a u kome smislu je ne dokazuje. Sem toga, vidi se za koje stvari postoji definicija, a za koje ne postoji.' Naposletku, vidi se kako se definicija odnosi prema do-kazu, i kako jedno i isto [jedan i isti objekt] može imati definiciju i dokaz, a kako ne može.

Glava j e d a n a e s t a [RAZLIČITI

UZROCI UZETI KAO SREDNJI TERMINI]

Mi mislimo da znamo kad poznajemo uzrok. A ima četiri vrste uzroka: prva je bitnost; druga vrsta se sastoji u tome da, kad su izvesne stvari date, druga jedna stvar proizlazi nužnim načinom; treća je princip kretanja stvari; četvrta je cilj zbog koga se nešto dešava.96 Otuda su svi ovi uzroci dokazani jednim srednjim terminom [to jest: mogu se pojaviti u srednjem terminu.]

Kad je jedna stvar data — da onda proizlazi, nužnim načinom, druga stvar — to se ne može dokazati samo pomoću jedne premise, već su za to potrebne najmanje dve premise, a to znači da one moraju imati samo jedan srednji termin. Tako, kad se stavi taj srednji termin, zaključak proizlazi nužnim načinom.

To se još može objasniti i na sledeći način [sledećim primerom]. Zašto je prav ugao upisan u polukrugu? Ili: šta mora biti pa da on bude prav ugao? Neka sad A ozna-čava prav ugao, Β polovinu dva prava ugla, a Γ ugao upi-san u polukrugu. Da A, pravi ugao, pripada Γ, uglu u polukrugu, tome je uzrok B, — jer Β je jednako A, a ugao Γ jednak je B, jer Β je polovina dva prava ugla. Pošto je Β polovina dva prava ugla, zbog toga A pripada Γ, a to znači, kao što smo rekli, da je prav ugao upisan u polu-krugu. Sem toga, Β je identično bitnosti A, pošto je Β ono što označava definicija A. Već je pokazano97 da je srednji termin bitnost kao uzrok.98

Dalje, pitanje: „Zašto je persijski rat vođen protiv Atinjana?" — znači: „koji je uzrok rata koji je vođen pro-

tiv Atinjana?"99 Odgovor glasi: „zato što su oni [Atinjani] sa Eretrejcima upali u Sard". Jer, to je izazvalo rat. Uz-mimo da A označava rat, Β prvi upad, a Γ Atinjane. Tada Β prvi upad, pripada Γ, Atinjanima, a A pripada B, jer se rat vodi protiv onih koji su prvi napali. Tako A, ratovati, pripada B, onima koji su prvi počeli [da napadaju], a Β pripada Γ, Atinjanima, jer su oni prvi počeli [da napa-daju]. Dakle, i ovde uzrok, to jest princip kretanja, jeste srednji termin100.

Isto važi i za slučajeve u kojima se uzrok pojavljuje kao ono zbog čega se nešto dešava101. Uzmimo sledeći primer. Zašto se čovek seta? Da bi bio zdrav. A zašto po-stoji kuća? Da bi se sačuvalo pokućanstvo. U prvom slučaju uzrok [finalni] je zdravlje, a u drugom taj uzrok je očuvanje [pokućanstva]. Ali, nema nikakve razlike između pitanja zašto se treba šetati posle ručka, i pitanja radi čega to treba činiti. Neka Γ znači šetnju posle ručka, Β činjenicu da hrana ne ostaje u stomaku, a A biti zdrav. Pretpostavimo, dakle, da šetnja posle obeda čini da jela ne ostaju na otvoru želuca i da je to dobro za zdravlje, — jer izgleda da Γ, šetanju, pripada Β — činjenica da jela ne ostaju u želucu, da A — biti zdrav — pripada B. Koji je uzrok zbog koga A, finalni uzrok, pripada Γ? Taj uzrok je B, činjenica da jela ne ostaju u želucu. Β je vrsta definicije A, jer se po-moću njega objašnjava A. Ali zašto Β pripada Γ? Zato što biti u takvom stanju kao Β znači biti zdrav. Treba pre-mestiti definicije, pa će tako sve postati jasnije. Samo, red postajanja je ovde obrnut onome kod uzroka kretanja. Naime u redu eficijentnih uzroka srednji termin mora da bude prvi, dok je u redu finalnih uzroka prvi Γ, donji termin, a poslednji je finalni uzrok.

Moguće je da ista stvar u isto vreme postoji zbog nekoga cilja i iz nužnosti, — na primer svetlost koja pro-lazi kroz fenjer. Jer, ono što se sastoji iz manjih delova prolazi nužnim načinom kroz veće pore, ako se pretpostavi da svetlost postaje napolju prodiranjem. U isto vreme to se događa i zbog jednog cilja: da se ne bismo sudarali [u mraku]. Ako jedna stvar može da postoji iz dva uzroka,

338 22» 339

zar ona, isto tako, ne može i da postane iz dva uzroka? Na primer, zar, s jedne strane, grom nije zviždanje i tutnjava koji su, nužnim načinom, proizvedeni gašenjem vatre u oblacima, a, pri tome, s druge strane, kao što kažu pita-gorovci, zar on nema za cilj da preti stanovnicima Tartara da bi im ulio strah?

Uostalom, primeri te vrste veoma su mnogobrojni, a naročito kod bića čiji su postajanje i sastav prirodni' jer priroda proizvodi nekad zbog nekog cilja, a nekad iz nužde. A nužnost je dvojak. Jedna [nužnost] je saobrazna prirodi i nagonu, a druga je nasilna i suprotna nagonu. Tako, na primer, kamen se iz nužnosti kreće kako nagore tako i nadole, ali ne iz iste nužnosti.

Što se tiče stvari koje vode poreklo [koje proizlaze] iz mišljenja, u jednima od njih nikad nijedan deo nije postao sam od sebe. Tako, na primer, kuća ili statua ne postaju same od sebe. One, isto tako, nisu načinjene slučajno ili iz nužnosti, nego uvek radi nekog cilja. Međutim drugi proizvodi mišljenja, kao, na primer, zdravlje i spašavanje iz neke opasnosti, mogu da proizlaze i iz srećnog slučaja. A naročito su stvorena radi nekog cilja one stvari koje mogu biti i drukčije nego što su, ukoliko ih ne stvara srećan slučaj, tako da je taj cilj dobar, — bio on u prirodi ili u umetnosti. S druge strane, ništa od onoga što zavisi od srećnog slučaja ne događa se zbog nekoga cilja.

Glava d v a n a e s t a [O

ISTOVREMENOSTI UZROKA I POSLEDICE]

Jedno i isto može biti uzrok za stvari koje postaju, i za stvari koje su postale, i za stvari koje će postati, kao i za stvari koje postoje. Jer, srednji termin je uzrok; za stvari koje postoje uzrok postoji, za stvari koje postaju uzrok postaje, a za stvari koje su postale uzrok je postao, a za stvari koje će ubuduće postati uzrok će postati.

Na primer: zašto se desilo pomračenje meseca? Zato što je zemlja došla u sredinu [između meseca i sunca].

Pomračenje nastaje zato što zemlja dolazi u sredinu; ono će biti zato što će zemlja doći u sredinu, i pomračenje postoji zato što je zemlja u sredini. — Dalje: šta je led? Pretpostavimo da je led smrznuta voda. Neka voda bude Γ, zaleđena A, a srednji termin, koji je uzrok, naime potpuna oskudica toplote — neka bude B. Dakle, Β pripada Γ, a A zaleđenost, [pripada] B. — Led se stvara kad se stvara B· led se stvorio kad se Β stvorio, i on će se stvoriti kad se' Β bude stvorilo.

Ova vrsta uzroka [formalni uzrok] i njegova posledica postaju istovremeno kad postaju, i postoje istovremeno kad postoje; a isto je tako i sa njihovim postojanjem u prošlosti i u budućnosti. Ali u slučajevima kad ne postoji istovremenost uzroka i posledice,102 da li stvari, kao što nama izgleda, mogu biti uzroci drugih stvari u jednom kontinuiranom vremenu, — pošto prošla posledica proizlazi iz prošlog uzroka, različitog od njega; pošto buduća posledica [proizlazi] iz različitog budućeg uzroka, a pošto posledica koja postaje — [proizlazi] iz različitog i ranijeg uzroka. Silogizam polazi ovde od onoga što je docnije postalo [jer se u silogizmu uzrok dokazuje posledicom]; ali, i u ovakvim slučajevima početak leži u onome što je ranije postalo, i zato tako stoji i sa onim što postaje. Međutim, ako se pođe od onoga što je ranije, nije moguće zaključiti da zato što se nešto dogodilo, drugo nešto docnije mora da se dogodi. A isto je tako i sa budućim događajima. Jer bilo da se međuvreme [između uzroka i posledice] pretpostavi kao neodređeno ili kao određeno, nikad neće biti moguće zaključiti da je — tim samim što je istina reći da se izvestan prošli događaj desio — istina reći da se izve-stan docniji prošli događaj desio. Jer u međuvremenu [između jednog i drugog događaja] biće pogrešno reći ovo drugo [to jest da je istina da se izvestan docniji prošli događaj desio], i ako se prvi događaj već desio. Razmatranje je isto i kad su u pitanju buduće stvari. Naime, ne može se zaključiti ni da će se jedan budući događaj desiti, zato što se izvestan događaj desio. Jer, srednji termin mora pripadati istoj vrsti kao krajnji termin, — on mora biti u prošlosti kad

340 341

su krajnji termini u prošlosti; u budućnosti kad su oni u budućnosti; u postajanju kad su oni u postajanju; a u postojanju kad oni postoje. Ako se krajnji termini odnose na prošlost i budućnost, ne može biti srednjeg termina iste vrste [u odnosu na vreme]. Drugi razlog je taj što među-vreme ne može biti ni neodređeno, ni određeno, pošto će iskaz biti lažan za sve to međuvremeno103.

Mi takođe treba da ispitamo prirodu onog što osigurava kontinuiranost događaja, tako da u samim stvarima prošlom događaju sleduje događaj u postajanju. Može se reći da je očevidno da jedan sadašnji događaj nije kontinuiran jednom prošlom događaju, pošto jedan prošli događaj ne može biti kontinuiran jednom prošlom događaju. Naime, prošli događaji su ograničeni i nedeljivi. Kao što tačke nisu kontinuirane jedne drugima, tako nisu ni prošli događaji, jer su i tačke i događaji nedeljivi. Isto tako, jedan sadašnji događaj ne može biti kontinuiran jednom prošlom događaju, i to iz istog razloga, jer sadašnje postojanje je deljivo, a prošli događaj je nedeljiv. Tako je odnos sadašnjeg postajanja prema prošlom događaju sličan odnosu linije prema tački. Naime, beskonačni broj prošlih činjenica sadrži se u onome što postaje. Ova pitanja treba još jasnije da budu raspravljana u opštem učenju ο kretanju.

Da bismo objasnili kako je — kad se pretpostavi da je postajanje red događaja koji dolaze jedan za drugim — srednji termin identičan sa uzrokom, napomenimo sledeće. U tim silogizmima srednji i gornji termin nužnim načinom treba da obrazuju jednu neposrednu premisu. Na primer: pošto se Γ dogodilo, A se dogodilo. A se ranije dogodilo, a Γ docnije. Ali princip je Γ, jer je Γ bliže onome što se sad događa, a sadašnjost je princip vremena. Γ se dogodilo, ako se ∆ dogodilo. Pošto se ∆ dogodilo, A se nužnim načinom dogodilo. Uzrok [tome] je Γ, jer ako se ∆ dogodilo, Γ se moralo nužnim načinom dogoditi; a ako se Γ dogodilo, A se moralo nužnim načinom ranije dogoditi. Ali ako se na taj način uvek uzima jedan srednji termin, da li će se red zaustaviti na jednoj neposrednoj premisi, ili će se jedan novi srednji termin uvek umetati između dva događaja,

pošto su srednji termini beskrajni po broju. Naime, kao što je rečeno, jedan prošli događaj nije kontinuiran jednom prošlom događaju104. — Ali treba nužnim načinom poći od premise obrazovane od srednjeg termina i od gornjeg sadašnjeg termina.

Isto važi i za buduće događaje. Jer, ako je istina reći da će ∆ postojati, tada pre toga treba, nužnim načinom, da bude istina reći da će A postojati. Uzrok toga zaključka je Γ. Jer, ako ∆ treba da postoji u budućnosti, Γ će postojati pre njega, a ako Γ treba da postoji u budućnosti, A će postojati pre njega. I ovde je ista podela u beskonačnost, pošto budući događaji ne teku kontinuirano jedan za drugim.105 Ali i ovde treba uzeti kao princip jednu neposrednu premisu [gornju premisu ΓΑ].

Isto je tako i u stvarnosti. Ako je jedna kuća sagrađena, kamenje je, nužnim načinom, moralo biti istesano i moralo je postojati. A zašto? Zato što je temelj, nužnim načinom, morao biti udaren, pošto je kuća sagrađena. A ako treba da se udari temelj, kamenje pre toga, nužnim načinom, mora da postoji. A ako jedna kuća treba tek u budućnosti da se sagradi, kamenje će, isto tako, pre toga morati da postoji.

Dokaz se i ovde izvodi pomoću srednjeg termina na isti način, jer će temelj postati pre kuće.

Ali, pošto vidimo kod onoga što postaje jednu vrstu kružnog postajanja, ovo se može isto tako ponoviti u dokazu, ako srednji termin i spoljnji termini idu jedan za drugim, pošto, u ovom slučaju, postoji konverzija.108 A konvertibilnost zaključaka i premisa dokazana je ranije,107 i kružno postajanje je primer za to.

A u stvarnosti to kružno postajanje javlja se na sledeći način. Kad je zemlja mokra, nužnim načinom postaje para; a kad postane para, tada od nje postaje oblak, i kad ovaj postane, tada postaje voda [kiša], a kad pada kiša, zemlja nužnim načinom postaje mokra. A to je bio početak [polazna tačka], tako da je zatvoren krug [postajanja i događanja]. Jer, ako je dat ma koji od ovih termina, onda sleduje drugi, a iz njega opet drugi, a iz ovoga prvi.

342 343

Ima nekih događaja koji se opšte dešavaju (jer uvek i u svim slučajevima oni postoje ili postaju ono što su). A drugi se ne dešavaju uvek, nego samo najčešće, — na primer, kod čoveka muškarac nema uvek bradu, ali najčešće je ima. U slučajevima ove vrste treba, nužnim načinom, da i srednji termin najčešće postoji. Ako je A univerzalno potvrđeno ο Β, a ako je Β univerzalno potvrđeno ο Γ, nužno je, isto tako, da A uvek i u svim slučajevima bude potvrđeno ο Γ, pošto se priroda univerzalnog sastoji u tome da važi za sve i uvek. Međutim, ovde smo pretpostavili, da je reč ο onom što se najčešće dešava; dakle, nužnim načinom, treba da i srednji termin, predstavljen sa B, najčešće važi. Dakle, i za zaključke koji su najčešći posto-jaće neposredni principi, — a to su zaključci koji postoje ili postaju najčešće na ovaj način.

Glava t r i n a e s t a

[DEFINICIJA SUPSTANCIJE METODOM KOMPOZICIJE. — UPOTREBA PODELE]

Ranije je objašnjeno108 na koji se način suština javlja u terminima jednog dokaza, i na koji način postoji ili ne postoji dokaz ili definicija suštine. Sad ćemo reći kako treba tražiti predikate koji su sadržani u suštini.

Među atributima koji uvek pripadaju jednoj stvari neki se šire dalje nego ona, ali se ne šire preko vrste. Pod atributima koji se dalje šire podrazumevam one koji, iako pripadaju univerzalno jednom subjektu, — pripadaju i drugom. Na primer, postoji jedan atribut koji pripada svakoj trijadi [broju tri], a koji pripada i onom što nije trijada, kao što biće pripada trijadi, ali ο onome što nije broj. Međutim, neparno je u isto vreme atribut svake trijade i atribut koji se širi dalje nego ona, pošto neparno pripada i pentadi [broju pet], ali se ne širi dalje od vrste. Naime, pentada je broj, a ništa, izvan broja, nije neparno.

Ove atribute treba dalje tražiti, i zaustaviti se tek na tački u kojoj se svaki od njih širi dalje nego subjekt, ali

344

ne i svi zajedno. Jer, skup tih atributa je nužnim načinom sama supstancija stvari. Na primer, atributi svake trijade jesu da je ona broj, i to neparan, a, isto tako, da je ona prvi broj u dva smisla, — to jest ona nije deljiva ni sa kojim brojem, i ona nije zbir brojeva.109 To je upravo trijada: broj, neparan, i prvi, i to prvi u dva smisla, jer prva dva od ovih atributa, kad se odvojeno uzmu, pripadaju svim neparnim brojevima, a poslednji pripada i duadi i trijadi. Međutim, svi zajedno ne pripadaju nijednom broju.

Ali pošto smo ranije pokazali110 da su nužni oni predikati koji su sadržani u suštini, i da su univerzalni atributi nužni, i pošto su atributi za koje pretpostavljamo da pripadaju trijadi ili svakom drugom subjektu koji je sastavljen na taj način, afirmirani kao da pripadaju njegovoj suštini, — trijada će tako imati nužnim načinom ove atribute.

Ali da ovi atributi sačinjavaju supstanciju trijade, jasno je iz sledećeg. Kad ovi atributi ne bi činili suštinu trijade, trebalo bi, nužnim načinom, da oni budu u odnosu na trijadu kao neka vrsta — koja bi ili imala ime, ili bi bila bez imena, i koja bi, dakle, bila šira nego trijada. Jer, treba pretpostaviti da se vrsta, bar potencijalno, više širi nego njena sadržina. Ako ovaj skup atributa ne pripada nikakvom drugom subjektu, nego samo individualnim trijadama, on će biti suština trijade. Jer, mi još možemo pretpostaviti da je supstancija svakog subjekta ona vrsta poslednjeg pripadanja koje se primenjuje na individue.111 Iz ovoga izlazi da će svaki drugi skup atributa, koji su tako dokazani, biti, na sličan način, identičan samoj suštini subjekta.

Ako je reč ο jednoj celini, treba podeliti vrstu na njene prve, nedeljive rodove, — na primer, treba podeliti broj na trijadu i duadu, a zatim pokušati da se dobije definicija tih rodova, — na primer, definicija prave linije, kruga i pravog ugla. A posle toga, kad se utvrdi šta je njihova vrsta [kojoj kategoriji pripada vrsta], da li pripada kvantitetu ili kvalitetu, treba razmotriti svojstvene osobine vrste, pomoću opštih i prvih osobina rodova.

Pošto su bili definisani svojstveni rodovi od kojih se vrsta sastoji, znaće se iz samih tih definicija koji su bitni

345

atributi vrste. Princip svih ovih pojmova [vrsta i razlika] jeste definicija, to jest ono što je prosto, a atributi pripadaju bitno i jedino ovim prostim rodovima, ali oni pripadaju vrsti samo preko njenog posrednika [to jest preko njenih rodova].

Podele prema specifičnim razlikama jesu korisna pomoć pri takvom postupanju [pri traženju definicije]. A kako one služe za dokazivanje, rečeno je ranije.112 Ovde ćemo pokazati da one mogu samo poslužiti tome da se dođe do zaključka ο suštini. Zacelo bi moglo izgledati da one [podele] ne služe ničem drugom nego da stave svaku stvar na neposredan način [bez dokazivanja], kao što se stavlja početni postulat bez podele113. Ali postoji razlika u redu predikata, prema kojoj je jedan [od njih] prvi ili poslednji. Na primer, nije isto reći: „životinja — pitoma— dvonožna", i reći: „dvonožna—životinja — pitoma".114 Jer, ako se sve što se može definisati sastoji iz dva dela, i ako „životinja—pitoma" čini jedinstvo, i ako taj pojam, kad se prida jednoj [specifičnoj] razlici, sačinjava čoveka, ili neku drugu stvar, koja postaje samo jedan pojam, — tada su stavljeni elementi nužnim načinom bili podeljeni.

Zbog toga se sme postupati samo na ovaj način [pomoću deljenja], da se ne bi ništa izostavilo [previdelo] pri određivanju suštine. Ako se stavi prva vrsta, i ako se uzme jedna od podela koja stoji dublje pod njom [jedna od nižih podela] [umesto da se uzmu bliske razlike], tada stvar koju treba deliti neće cela potpasti pod ovu podelu. Na primer, svaka životinja nema krila koja su samo iz jednog komada [όλόπτερος] ili krila sastavljena od odvojenih pera [σχιζόπτερος] nego [njih ima] samo svaka krilata životinja, — jer diferencijacija pripada ovom poslednjem pojmu. Ali, prva diferencijacija životinje mora biti ona koja obuhvata svaku životinju. Isto važi za sve druge vrste, kako za vrste izvan vrste životinje, tako i za one koje su njoj podređene. Na primer, u poslednjem slučaju, prva diferencijacija ptice je ona koja obuhvata svaku pticu, a [prva diferencijacija] ribe je ona koja obuhvata svaku ribu. Ako se tako postupa, može se znati da ništa nije previđeno

[u definiciji]; međutim, drukčije postupanje vodi nužnim načinom propustima, a da se to i ne primeti.

Međutim, da bi se definisalo i delilo nije potrebno znati sve što postoji [sve pojedinačne stvari]. A ipak se kaže [tvrdi] da je nemoguće poznavati razlike svake [pojedinačne] stvari od svake druge, ako se ne poznaje svaka od drugih stvari. Ne može se poznavati svaka stvar, ako se ne poznaju njene razlike. Jer, ono od čega se jedna stvar ne razlikuje jeste identično toj stvari, a ono od čega se ona razlikuje, jeste od nje različito.

Ali, pre svega, ovo poslednje tvrđenje je lažno. Jer ne čini svaka razlika da nešto postane različito ili [da postane] nešto drugo, jer mnoge razlike pripadaju stvarima koje su po vrsti identične, ali se ne odnose na njihovu suštinu ni na njihove bitne osobine.115

Dalje, kad se uzmu suprotnosti i razlika [po vrsti], i kad se pretpostavi da cela sadržina vrste potpada pod jednu ili pod drugu suprotnost, i da je subjekt koji treba definisati prisutan u jednoj od njih, i da se on potpuno poznaje, — tada je svejedno da li se poznaju ili ne svi drugi subjekti, čije su razlike isto tako afirmirane. Jasno je da ako se — produžujući tako podelu — dođe do onoga [do onih odredaba] što ne sadrži u sebi više nikakvu razliku, — onda će se imati definicija suštine. Sem toga, pretpostaviti da cela sadržina vrste potpada pod podelu, — nije princip koji se stavlja a ne dokazuje [petito principu], ako su u pitanju suprotnosti između kojih nema ničega [posrednog]; jer je, nužnim načinom, potrebno da se sve ono što spada u vrstu nalazi u jednom od dva dela podele, — ako je uzeta u obzir [specifična] razlika ove vrste.

Da bi se postavila [dobila] jedna definicija pomoću podele, treba obratiti pažnju na tri pravila. Naime, treba uzeti predikate sadržane u suštini jedne stvari [njenu vrstu i specifičnu razliku]; zatim ih treba poredati po redu, — to jest reći koji je prvi ili drugi; i, najzad, treba uzeti sve te predikate. Prvo od ovih pravila može se privesti u delo, jer — kao što za akcidenciju možemo zaključiti da pripada [jednoj] stvari —■ na isti način mogu se, pomoću vrste,

346 347

postaviti vrsta i razlika. — S druge strane, atributi će biti stavljeni u ispravni red, ako se kao prvi uzme termin koji treba, a to će biti slučaj ako je stavljeni termin onaj koji [logički] sleduje svima drugima, a ako nijedan od drugih logički ne sleduje njemu, — pošto je, nužnim načinom, potreban jedan termin ove vrste116. Kad se ovaj termin tako stavi, na isti način će se postupati sa nižim terminima, jer će drugi termin biti prvi od ostalih termina, a treći termin biće prvi od sledećih termina. Jer, kad se viši termin ukloni, termin koji ostaje, a koji iza njega dolazi biće prvi. A isto će biti i za ostale [termine].

A što se tiče celokupnog nabrajanja svih atributa, ono jasno proistice iz našeg načina postupanja. Naime mi smo uzeli razliku koja u podeli dolazi na prvo mesto, tako da je — na primer — svaka životinja ovo ili ono, i da joj pripada jedan od ovih atributa [na primer, vrsta je životinja, a razlika u podeli jeste: razumna ili nerazumna]. Zatim, iz ove celine [životinja, razumna) mi smo uzeli razliku i pokazali da u poslednjoj celini nema razlike. To jest, čim smo uzeli poslednju razliku, da bismo načinili nešto složeno [životinja, razuman, čovek — kao definicija čoveka], ovo po-slednje ne pretpostavlja više nikakvu podelu na rodove.

Zaista je očevidno da ništa suvišno nije dodano, pošto svi ovi termini koje smo uzeli čine deo suštine. Ali, isto tako, ništa nije ni izostavljeno, jer bi termin koji nedostaje bio ili jedna vrsta ili jedna razlika. A ono što je stavljeno kao prvo [kao prvi termin], i što je uzeto sa njegovim razlikama, jeste vrsta, a i sve razlike se podrazumevaju, pošto nema više nikakve docnije razlike, — jer bi se inače ono što je poslednje složeno specifično razlikovalo od definicije. A mi smo rekli da se ono od nje ne razlikuje.

Treba uzeti u obzir grupu sličnih i nediferenciranih jedinaka i tražiti prvo šta sve one mogu imati identično. A zatim to treba činiti za drugu grupu jedinaka koje, iako spadaju u istu vrstu kao prve, jesu među sobom specifično različite od jedinaka prve grupe. Kad se jednom za individue druge grupe utvrdi ono što je u svima njima identično, i kad se isto učini i za individue prve grupe, tada

treba razmatrati da li te dve grupe imaju nešto identično, _ dok se ne dospe do jednog izraza, — jer će ovaj biti definicija stvari. Međutim, ako se — umesto da se dođe do samo jednog izraza — dođe do dva ili više njih, jasno je da ono što se nastoji definisati nije jedno, nego da je mnogostruko.

Ako, na primer, tražimo suštinu gordosti, treba da obratimo pažnju na neke gorde ljude koje poznajemo, i da posmatramo šta svi oni kao takvi imaju zajedničko. Na primer, ako je Alkibijad bio gord, kao i Ahil i Ajaks, pitaćemo se šta im je svima zajedničko? Zajedničko im je to što ne mogu da podnesu uvredu. I to je prvoga odvelo ratu, drugoga ljutini, a trećega samoubistvu. A ispitaćemo i druge [gorde ljude] na primer Lizandra ili Sokrata. I tada, ako im je zajednička ravnodušnost u sreći i u nesreći, uzimaju se ove dve zajedničke osobine, i razmatra se čega imaju zajedničkog ravnodušnost prema promenama sreće i nedostatak strpljenja da se podnosi sramota. Ako nemaju ničeg zajedničkog, tada moraju postojati dve vrste gordosti.

Svaka definicija je uvek univerzalna. Naime, lekar ne kaže uvek samo ono što je lekovito za jedno oko, nego što je lekovito ili za sve oči, ili bar za jednu određenu vrstu očiju.

Ali lakše je definisati pojedinačni rod nego univerzalni. Zbog toga treba preći od pojedinačnih rodova univerzalnim vrstama. A homonimije više ostaju neprimetne u univerzalnim vrstama nego u onome što nije odvojeno specifičnim razlikama [nego u rodovima koji više ne dopuštaju razlike].

Kao što u dokazima mora da se nalazi snaga zaključi-vanja, tako u definicijama mora da bude jasnosti. A to će se postići ako se, pomoću pojedinačnih grupa koje smo postavili, može dobiti odvojeno definicija svakoga roda, — na primer definicija sličnog, ne uopšte, nego samo u bojama i figurama; definicija oštrog [ali samo] u glasu, — i ako se tako ide zajedničkom [elementu], pazeći da se ne padne u homonimiju. Ako, u dijalektičkoj] diskusiji, treba izbega-vati metafore [koje vode dvosmislenostima], onda je isto

348 349

tako očevidno da se u definiciji ne treba služiti ni meta-forama, ni metafornim izrazima, — sem ako ne bi trebalo da i dijalektika upotrebljava metafore.

Glava č e t r n a e s t a

[ODREĐIVANJE RODA]

Da bi se resili problemi, treba izabrati odeljke i podele i pri tome tako postupati, da se kao osnov stavi vrsta koja je zajednička svim proučenim subjektima. Ako su, na pri-mer, u pitanju životinje [treba ispitati] kakve osobine pri-padaju svakoj životinji. Ako se ove [osobine] utvrde, mora se ponovo videti koji nužni atributi pripadaju celoj prvoj od ostalih klasa. Ako je to, na primer, klasa ptica, mora se videti koje osobine pripadaju svakoj ptici. I uvek se mora tako dalje pitati [koje osobine pripadaju klasi koja dolazi neposredno za prethodnom]. Jer, jasno je da ćemo tada isto tako znati da kažemo zašto klase koje potpadaju pod zajedničku vrstu imaju svoje atribute; na primer, zašto čo-vek ili konj imaju svoje atribute. Neka A bude životinja, Β atributi svake životinje, a Γ∆Ε izvesni rodovi životinja. Ovde se jasno vidi zašto Β pripada ∆; to je, naime, zbog A, a pomoću A i Β pripada drugim rodovima. Isti razlog važi i za druge klase.

Izabrali smo sad primere među stvarima koje su do-bile zajednička imena, ali ovde ne treba da zaustavimo naše razmatranje117. Ako smo razmatrali još neki drugi zajednički atribut, potrebno nam je, pošto ga uzmemo, da vidimo kojim rodovima on pripada i kakve osobine ima. Kod životinja koje imaju rogove, na primer, otkrivamo kao zajedničke osobine stomak koji preživa [„treći stomak"] i zube samo u jednoj vilici. Zatim treba pitati kojih je vrsta atribut: imati rogove? Jer, tada je jasno zašto ti atributi pripadaju tim životinjama, — naime, to je zato što one imaju rogove.118

Postoji još jedan način [postupanja]; to je izbor po analogiji. Naime, nije moguće naći jedno isto ime da se njime

označi kost sipe, riblja kost i kost. Međutim sve ove stvari imaju atribute koji im pripadaju, kao da su samo od jedne prirode te vrste [od jedne koščane prirode].

Glava p e t n a e s t a [O IDENTITETU

SREDNJEGA TERMINA ZA VIŠE PITANJA]

Neki problemi koje treba resiti jesu identični, zato što imaju samo jedan isti srednji termin, na primer, zato što sve što sačinjava grupu činjenica koje treba dokazati jeste posledica suprotnog dejstva [reakcije]. Među samim ovim problemima neki su identični samo po vrsti [a ne po rodu], i to su oni koji se razlikuju međusobno samo zato što se odnose na različite subjekte, ili koji se razlikuju načinom manifestovanja. Ovo je, na primer, slučaj ako se traži uzrok odjeka, ili odbijanja svetlosti, ili uzrok duge. Jer svi ovi problemi svode se po vrsti na jedno isto pitanje (jer sve ove pojave jesu oblici odbijanja zvuka i svetlosnih zrakova), — ali oni se razlikuju po rodu.

Što se drugih problema tiče, razlika između njih sastoji se samo u tome, što srednji termin jednog problema stoji pod srednjim terminom drugoga. Uzmimo kao primer pitanje: zašto Nil teče obilnije [jače] krajem meseca? Zato što je mesec [dana] vlažniji kad se bliži kraju. Ali zašto je mesec [dana] vlažniji kad se bliži kraju? Zato što mesec [nebesko telo] tada opada. Uzajamni odnos pomenutih činjenica jeste onaj koji naznačujemo.

Glava š e s n a e s t a [ODNOSI

IZMEĐU UZROKA I POSLEDICE]

Povodom uzroka i njegove posledice moglo bi se pitati [sumnjati] da li, kad postoji posledica, postoji i uzrok.118

Na primer, kad opada lišće, ili kad je pomračenje meseca, da li će postojati i uzrok pomračenja meseca ili opadanja lišća. A uzrok opadanja lišća jeste taj što biljka ima široko

350 351

lišće, dok uzrok pomračenja meseca jeste što se zemlja nalazi između meseca i sunca.

Ako ovaj uzrok ne postoji, nešto drugo će biti uzrok ovih pojava. A ako postoji uzrok, posledica će u isto vreme postojati. Na primer, kad zemlja stoji u sredini, postoji pomračenje meseca, a kad je lišće široko, onda ono opada. Ali, ako je tako, uzrok i posledica će biti istovremeni i mogu se jedno drugom dokazati.

Neka opadanje lišća bude A, imati široko lišće B, a vinova loza Γ. Ako A pripada Β (jer svaka biljka koja ima široko lišće gubi lišće), i ako Β pripada Γ (jer svaka loza je biljka sa širokim lišćem), tada A pripada Γ, drugim recima, svaka vinova loza gubi lišće, a srednji termin Β je uzrok. Ali, može se isto tako dokazati da je vinova loza biljka sa širokim lišćem, — zato što ona gubi lišće. Pretpostavimo da ∆ znači biljku sa širokim lišćem, da Ε znači gubiti lišće, a Ζ vinovu lozu. Tada Ε pripada Ζ (jer svaka vinova loza gubi lišče), a ∆ pripada Ε (pošto svaka biljka koja gubi lišće jeste biljka sa širokim lišćem). Dakle, svaka vinova loza jeste biljka sa širokim lišćem. A gubljenje lišća jeste uzrok.

Ali, ako nije moguće da ovi termini budu uzroci jedan drugoga (jer uzrok je raniji od onoga čiji je on uzrok, a interpozicija zemlje je uzrok pomračenja meseca, a pomračenje meseca nije uzrok interpozicije zemlje), i ako je, dakle, dokaz iz uzroka dokaz ο „zašto", a ako je dokaz koji nije izveden iz uzroka dokaz ο činjenici, — tada [kad se zna pomoću pomračenja] zna se samo činjenica interpozicije [zemlje], ali se ne zna [njen] uzrok.

Ali jasno je da pomračenje [meseca] nije uzrok inter-pozicije [zemlje], nego da je interpozicija uzrok pomračenja meseca. Naime, u samoj definiciji pomračenja [meseca] sadržana je interpozicija zemlje. A iz toga očevidno izlazi da je pomračenje meseca poznato pomoću interpozicije zemlje, a da nije interpozicija zemlje poznata pomoću pomračenja meseca.

Ali je li moguće da postoji više uzroka jedne posledi-ce? Ako je isti predikat afirmiran za više stvari koje su

uzete kao prvi subjekti, na primer, ako je Β prvi subjekt atributa A, a ako je Γ jedan drugi prvi subjekt A, a ako su ∆ i Ε drugi prvi subjekt Β i Γ, tada će A pripadati Λ i Ε, Β će biti uzrok što A pripada ∆, a Γ će biti uzrok što A pripada E. Tako, ako postoji uzrok, nužno je da postoji i stvar [posledica], ali, ako postoji stvar [posledica], nije nužno da postoji sve ono što bi joj moglo biti uzrok. Ono što je nužno jeste da jedan uzrok postoji, a ne da svi uzroci postoje.

Ali, pošto je problem uvek univerzalan, a pošto je uzrok celina, i posledica mora isto tako biti univerzalna. Na primer, gubljenje lišča pripadaće isključivo jednom subjektu koji je celina, i čak, ako ova celina ima rodove, pripadaće univerzalno i njegovim rodovima, — bilo svim rodovima biljaka, bilo jednom posebnom rodu biljaka. Tako, u ovim silogizmima, treba da postoji adekvatnost srednjeg termina i njegovih posledica; upravo oni moraju biti konvertibilni [jedan u drugom]. Na primer, zašto drveće gubi lišće? Ako se pretpostavi da to biva zgrušavanjem soka [srednji termin], tada, ako drvo gubi lišće, mora postojati zgrušavanje [soka], a ako postoji zgrušavanje [soka] ne ma u čemu, nego u jednom drvetu, — ovo mora da gubi lišće.120

Glava s e d a m n a e s t a

[DA LI RAZLIČITI UZROCI MOGU DA PROIZVEDU ISTU POSLEDICU]

Ali je li moguće da uzrok iste posledice nije isti u svim subjektima, nego da je različit, — ili je to nemoguće? Možda je to nemoguće, ako je dokazano da posledica suštinski pripada stvari, a da joj ne pripada samo kao znak ili kao akcidencija stvari, — pošto je tada srednji termin definicija gornjeg termina. Međutim, ako se dokaz ne odnosi na suštinu, množina uzroka je moguća.

Zacelo se mogu posmatrati posledica i njen subjekt, ukoliko oni čine akcidentalno jedinstvo. Međutim, izgleda

352 23 Organon 353

da to nisu problemi u pravom smislu [pošto se dokaz odnosi samo na ono što je nužno].

Ako je, međutim, jedna akcidentalna veza primljena kao predmet problema, srednji termin biće sličan krajnjim terminima.121 Ako su ovi homonimni [dvosmisleni], srednji termin će biti homoniman [dvosmislen], a ako su oni p0 rodu jedno, srednji termin će isti takav biti.

Uzmimo kao predmet pitanje: zašto su termini jedne proporcije konvertibilni? Uzrok je različit za linije i za brojeve, ali on je ipak [u osnovi] isti. Ukoliko su linije — linije [a ne brojevi], uzrok je drugi, a ukoliko one sadrže određeno povećavanje, uzrok je isti. Tako je i u svim proporcijama. Međutim, uzrok sličnosti između boje i boje drugi je nego uzrok između figure i figure. Jer, sličnost je ovde [kod figura] jedan homoniman [dvosmislen] termin koji bez sumnje znači proporcionalnost strana i jednakost uglova. A kad je u pitanju boja, sličnost se sastoji u jedinstvu senzacije koja ih opaža, ili u nečem drugom ove vrste. Ali stvari ko je su iste samo po analogiji, imaće srednji termin isto tako po analogiji. U stvari, uzrok, posledica i subjekt [srednji, gornji i donji termin] uzajamno se afirmiraju na sledeći način. Ako se rodovi uzmu odvojeno, tada se posledica širi dalje nego subjekt. Na primer, imati spoljne uglove jednake sa četiri prava ugla — jeste atribut koji se širi van trougla ili kvadrata. Međutim, taj atribut pruža se [širi se] podjednako kod svih pravolinijskih figura. Naime, u ovom primeru atribut se prostire podjednako na sve figure čiji su spoljni uglovi jednaki sa četiri prava ugla. A srednji termin [sa krajnjim terminima] nalazi se uzajamno u jednakom odnosu, jer je srednji termin definicija gornjeg termina. Zbog toga, sve nauke postaju pomoću definicije. Na primer, gubljenje lišća je u isto vreme atribut loze i atribut koji se pruža [širi] dalje nego ona. Ali gubljenje lišća je isto tako atribut smokvinog drveta, kao što je i atribut koji se pruža [širi] dalje nego to drvo. Ali taj

354

atribut ne pruža se dalje nego sve biljke i drveće sa širokim lišćem, već se prostire isto koliko oni. Ako se uzme srednji termin, koji je prvi počev od gornjeg termina, tada je to definicija opadanja lišća. Naime, imaće se, najpre, prvi srednji termin [širina lišća], počev od donjeg termina [vinova loza, smokvino drvo], i jedna premisa koja potvrđuje taj srednji termin ο svim subjektima [koji imaju široko lišće]. A, zatim, imaće se jedan srednji termin, upravo zgrušavanje soka ili nešto drugo ove vrste [i taj srednji termin dokazaće da prethodni srednji termin pripada gornjem terminu]. Sta znači opadanje lišća? To je zgrušavanje soka semena na mestu gde se spaja lišće sa granom. Ako se traži shema veze uzroka i posledice, ona se može dati na sledeći način.122

Neka A pripada svakom B, a Β svakom od rodova ∆, ali tako da se A i Β dalje prostiru [šire] nego njihovi subjekti [ali da su jednaki njihovom skupu]. Tada će Β biti opšti atribut svakog od rodova ∆. Jer nazivam takav jedan atribut opštim, čak i ako nije konvertibilan, a nazivam ga prvim opštim atributom ako je konvertibilan, ne sa svakim od rodova, nego sa njihovim skupom. Dakle, Β se prostire [izvan svakog od rodova, uzetog odvojeno]. Tako je Β uzrok što A pripada rodovima ∆; prema tome, A mora da se prostire dalje nego B. Jer kad tako ne bi bilo, zašto bi Β bilo više uzrok nego A [zašto bi Β bilo uzrok što A pripada ∆, pre nego što bi A bilo uzrok što Β pripada ∆]. Ako sad A pripada svim rodovima E, svi rodovi Ε činiće jedinstvo, zbog toga što imaju zajednički uzrok drugi nego B. Jer, inače, kako bismo mogli tvrditi da se A može pridati svemu čemu se može pridati E, kad se Ε ne može pridati svemu čemu se A može pridati? Zašto, dakle, nema nikakvog uzroka za to [što A pri-pada E], kao što ima uzroka za pripadanje A svim rodovima ∆? Tada će i rodovi Ε činiti jedinstvo, time što imaju jedan uzrok, koji treba isto tako da se razmotri, i koji se može označiti sa Γ.

Dakle, ista posledica može imati više od jednog uzroka, ali to ne važi za subjekte koji su po rodu identični.

355 23·

Na primer, uzrok što četvoronošci dugo žive jeste što oni nemaju žuč, a uzrok dugovečnosti ptica jeste što one imaju suvu prirodu, — ili je uzrok dugovečnosti ptica različit od onoga koji važi za četvoronošce.

Ali ako se ne dođe odmah do neposrednih premisa i ako srednji termin nije jedan, nego ih je više, —. tada ima i više uzroka.

Glava o s a m n a e s t a

[NAJBLIŽI UZROK JE ISTINIT UZROK]

Ako ima više uzroka, da li je, medu srednjim terminima, uzrok pripadanja [jedne] osobine raznim rodovima srednji termin koji se najviše približuje opštom i prvom terminu, ili je to onaj koji se najviše približuje rodovima? Jasno je da su uzroci srednji termini, — koji su najbliži svakom rodu, uzetom odvojeno, čiji su uzroci, — pošto je uzrok ono što čini da se subjekt sadrži u univerzalnom. Pretpostavimo da je Γ uzrok što Β pripada ∆. Iz toga izlazi da je Γ uzrok što A pripada ∆, da je Β uzrok što A pripada Γ; dok je uzrok što A pripada Β samo B.

Glava d e v e t n a e s t a

[SHVATANJE PRINCIPA*23]

A kad je reč ο silogizmu i dokazu, jasno se vidi suština jednog i drugog, kao i način kako se oni obrazuju. To se u isti mah vidi i za demonstrativnu nauku, pošto je ona identična samom dokazu. Međutim, kad je reč ο principima, ono što će nam jasno pokazati kako ih upoznajemo, i koja ih sposobnost upoznaje, — jeste raspravljanje [nekoliko] prethodnih teškoća124.

Ranije smo izložili da nije moguće znati pomoću dokaza a ne poznavati prve neposredne principe. Ali što se tiče saznanja ovih neposrednih principa, mogu se javiti neka pitanja. Mogu se postaviti pitanja: da li to saznanje

ieste ili nije iste vrste kao saznanje demonstrativne nauke Ikoje se osniva na zaključcima]; i da li postoji ili ne postoji nauka u svakom od ovih slučajeva [u slučaju zaključaka i u slučaju principa]. [Sem toga, mogu se postaviti pitanja:] da li nauka postoji samo za konkluzije, dok bi za principe postojala jedna različita vrsta saznanja; i da li sposobnosti kojima saznajemo principe nisu urođene nego stečene, ili su urođene, ali mi prvo ne znamo za njihovo prisustvo u nama.

Ali kad bismo mi sticali principe na poslednji na čin __ to bi bilo besmisleno. Jer, iz toga bi izlazilo da mi imamo znanja, — koja bi bila još tačnija nego ona stečena pomoću dokaza, — ali da ne znamo za njihovo prisustvo u nama. A ako ih stičemo, a nemamo ih ranije, _ kako ih možemo saznati i naučiti, ako ne pođemo od ranijeg znanja. To je nemoguće, kao što smo naznačili i u učenju ο dokazu.

Jasno je, dakle, da mi ne možemo imati urođeno znanje principa, i da se, isto tako, principi ne mogu obrazovati u nama, ako ο njima nemamo nikakvo znanje, niti kakvu sposobnost za njih. Zbog toga mi, nužnim načinom, moramo imati neku moć da ih steknemo, ali ne takvu moć koja bi tačnošću nadmašavala samo znanje principa.

Ta vrsta znanja izgleda da se nalazi kod svih životinja, jer one imaju jednu urođenu moć razlikovanja koja se zove čulno opažanje. Ali iako je čulno opažanje urođeno kod svih životinja, kod izvesnih [viših životinja] traje čulni utisak, a kod drugih [nižih životinja] on ne traje. Tako životinje kod kojih čulni utisak ne traje, ili nemaju nikakvo znanje izvan samoga akta opažanja, ili upoznaju samo pomoću čula predmete od kojih utisak ne traje. Međutim, životinje, kod kojih čulni utisak traje, zadržavaju, posle čulnog opažanja, u duši čulni utisak.

Kad se uvećaju [kad se mnogo puta ponavljaju] ti utisci koji traju [ostaju], pojavljuje se još jedna druga razlika-, naime, kod jednih se iz trajanja ovih utisaka obrazuje pojam, a kod drugih se takav pojam ne obrazuje. Tako Jz čulnog opažanja proizlazi ono što nazivamo sećanjem,

356 357

Na primer, uzrok što četvoronošci dugo žive jeste što oni nemaju žuč, a uzrok dugovecnosti ptica jeste što one imaju suvu prirodu, — ili je uzrok dugovecnosti ptica različit od onoga koji važi za četvoronošce.

Ali ako se ne dođe odmah do neposrednih premisa, i ako srednji termin nije jedan, nego ih je više, — tada ima i više uzroka.

Glava o s a m n a e s t a

[NAJBLIŽI UZROK JE ISTINIT UZROK]

Ako ima više uzroka, da li je, među srednjim terminima, uzrok pripadanja [jedne] osobine raznim rodovima srednji termin koji se najviše približuje opštom i prvom terminu, ili je to onaj koji se najviše približuje rodovima? Jasno je da su uzroci srednji termini, — koji su najbliži svakom rodu, uzetom odvojeno, čiji su uzroci, — pošto je uzrok ono što čini da se subjekt sadrži u univerzalnom. Pretpostavimo da je Γ uzrok što Β pripada ∆. Iz toga izlazi da je Γ uzrok što A pripada ∆, da je Β uzrok što A pripada Γ; dok je uzrok što A pripada Β samo B.

Glava d e v e t n a e s t a

[SHVATANJE PRINCIPA123]

A kad je reč ο silogizmu i dokazu, jasno se vidi suština jednog i drugog, kao i način kako se oni obrazuju. To se u isti mah vidi i za demonstrativnu nauku, pošto je ona identična samom dokazu. Međutim, kad je reč ο principima, ono što će nam jasno pokazati kako ih upoznajemo, i koja ih sposobnost upoznaje, — jeste raspravljanje [nekoliko] prethodnih teškoća124.

Ranije smo izložili da nije moguće znati pomoću dokaza a ne poznavati prve neposredne principe. Ali što se tiče saznanja ovih neposrednih principa, mogu se javiti neka pitanja. Mogu se postaviti pitanja: da li to saznanje

jeste ili nije iste vrste kao saznanje demonstrativne nauke [koje se osniva na zaključcima]; i da li postoji ili ne postoji nauka u svakom od ovih slučajeva [u slučaju zaključaka i u slučaju principa]. [Sem toga, mogu se postaviti pitanja:] da li nauka postoji samo za konkluzije, dok bi za principe postojala jedna različita vrsta saznanja; i da li sposobnosti kojima saznajemo principe nisu urođene nego stečene, ili su urođene, ali mi prvo ne znamo za njihovo prisustvo u nama.

Ali kad bismo mi sticali principe na poslednji način, — to bi bilo besmisleno. Jer, iz toga bi izlazilo da mi imamo znanja, — koja bi bila još tačnija nego ona stečena pomoću dokaza, — ali da ne znamo za njihovo prisustvo u nama. A ako ih stičemo, a nemamo ih ranije, — kako ih možemo saznati i naučiti, ako ne pođemo od ranijeg znanja. To je nemoguće, kao što smo naznačili i u učenju ο dokazu.

Jasno je, dakle, da mi ne možemo imati urođeno znanje principa, i da se, isto tako, principi ne mogu obrazovati u nama, ako ο njima nemamo nikakvo znanje, niti kakvu sposobnost za njih. Zbog toga mi, nužnim načinom, moramo imati neku moć da ih steknemo, ali ne takvu moć koja bi tačnošću nadmašavala samo znanje principa.

Ta vrsta znanja izgleda da se nalazi kod svih životinja, jer one imaju jednu urođenu moć razlikovanja koja se zove čulno opažanje. Ali iako je čulno opažanje urođeno kod svih životinja, kod izvesnih [viših životinja] traje čulni utisak, a kod drugih [nižih životinja] on ne traje. Tako životinje kod kojih čulni utisak ne traje, ili nemaju nikakvo znanje izvan samoga akta opažanja, ili upoznaju samo pomoću čula predmete od kojih utisak ne traje. Međutim, životinje, kod kojih čulni utisak traje, zadržavaju, posle čulnog opažanja, u duši čulni utisak.

Kad se uvećaju [kad se mnogo puta ponavljaju] ti utisci koji traju [ostaju], pojavljuje se još jedna druga razlika; naime, kod jednih se iz trajanja ovih utisaka obrazuje pojam, a kod drugih se takav pojam ne obrazuje. Tako iz čulnog opažanja proizlazi ono što nazivamo sećanjem,

356 357

a iz sećanja na jednu istu svtar koje se nekoliko puta ponavlja — proizlazi iskustvo, jer mnogobrojne uspomene jesu [postaju] jedno iskustvo. A iz iskustva, upravo iz univerzalnog koje potpuno miruje u duši125, kao jedinstvo van množine, i koje se nalazi jedno i identično u svim pojedinačnim subjektima, — proizlazi princip umetnosti i nauke — umetnosti u onome što se odnosi na postajanje, a nauke u onome što se odnosi na biće126.

Dakle, ove sposobnosti nisu u nama urođene u jednom određenom obliku. One, isto tako, ne proizlaze iz drugih, poznatijih sposobnosti, nego [polaze] iz čulnog opažanja. Kad u jednoj bici, usred poraza, svi beže, pa se jedan vojnik zaustavi, — tada se zaustavlja i drugi, a potom i treći, — [i tako se to nastavlja sve] dok se vojska ne vrati u svoj prvobitni red. Slično tome, i duša je sazdana na način da može osećati tako nešto.127

Pošto ono što smo ο ovome ranije rekli128 nije dovoljno jasno, mi se ponovo vraćamo na to. Kad se jedna od po-jedinačnih stvari [čulno opaženih] koje nisu izdiferencirane po rodu zaustavi u duši, tada je to prvi opšti pojam. (Jer, i ako akt opažanja ima za predmet pojedinačno, čulno opažanje se ipak odnosi na opšte [naime, opšte se sadrži u pojedinačnom], — na primer na čoveka, a ne na čoveka Kaliju.) Zatim se u ovim prvim opštim pojmovima dešava [u duši] jedno novo zaustavljanje129, dok se u njoj, najzad, ne zaustave nedeljivi i opšti pojmovi [kategorije, najopstiji pojmovi]. Tako je izvestan rod životinja stepen razvitka ka vrsti životinja, a ovaj je, opet, stepen razvitka ka jednom višem pojmu.

Jasno je da nas indukcija130 nužnim načinom upoznaje sa principima, jer na taj način samo čulno opažanje proizvodi u nama opšte.

Što se tiče sposobnosti razuma, kojima saznajemo istinu, — jedne [od njih] su uvek istinite, a druge su podložne i zabludi, — kao, na primer, mišljenje i zaključivanje. A nauka i intuicija uvek su istinite, — i, sa izuzetkom intuicije, nijedna vrsta saznanja nije tačnija od nauke. Me-

A,tim principi su poznatiji nego dokazi, a svaka nauka cnovana je na rasuđivanju. A iz toga izlazi da nema nauke na principima

I pošto, sa izuzetkom intuicije, nijedna vrsta znanja ne može biti istinitija od nauke, — intuicija će hvatati principe. To izlazi

ne samo iz razmatranja koja orethode nego i iz činjenice što sam princip dokaza nije dokaz kao što i nauka nije princip

nauke. Ako, dakle, nemamo izvan nauke nikakvu drugu vrstu istinitog saznanja, — tada će intuicija biti princip nauke. A intuicija je princip samoga principa, a cela nauka odnosi se

prema celim stvari kao što se intuicija odnosi prema principu.131

358

NAPOMENE

PRVA KNJIGA

1 Entimem (ενθύµηµα) — skraćeni zaključak u kome se jedna premisa izostavlja.

2 To znanje, više nego znanje osnovano na dokazu, jeste za Aristotela intuicija koju υοϋς proizvodi.

3 Filozof iz Stagire uči da je princip nauke definicija njenog objekta koju daje υοΰς.

4 τά ίδια — propria, svojstvene odredbe jedne stvari. 5 Upor. Anal. prior., II, 5—7. 6 Naziv: kvadratni broj (ίσόπλευρον) i pravougaoni broj (έτερό-

µηκες) potiču od pitagorovaca. 7 To jest: jasno je da svi opšti atributi nužnim načinom pripa

daju njihovim subjektima. 8 Pravi smisao ove rečenice jeste da je opšti onaj atribut koji

pripada svakom subjektu po sebi. 9 Konvertibilnost — pretvorljivost, preobratljivost.

10 Ovim Aristotel misli na problem udvajanja kocke, koji je nazvan delski problem.

11 Megaričar Brizon, učenik Pironov, nije uspeo u svom poku šaju da ostvari kvadraturu kruga.

12 Aristotel pravi razliku između nižih nauka, čiji su predmet isključivo činjenice, i viših nauka, koje ispituju uzroke. U niže nauke ubraja harmoniku i optiku, a u više aritmetiku i geometriju.

13 και τά πρώτα και τά εκ τούτων. 14 Tricot smatra da su ove konkluzije uzete kao premise, za

razliku od aksioma, koje imaju samo regulativnu ulogu. (Aristote, Organon IV, Les seconds analytiques, Nouvelle traduction par J. Tricot. Bibliotheque des textes philosophiques, page 56, note 1.)

15 Zbog toga aritmetika izrečno pretpostavlja postojanje broja, dok fizika smatra da je nepotrebno pretpostavljati da hladno i toplo postoje. (Upor. ibid., nap. 5.)

i6 Razliku između spoljnjeg i unutrašnjeg govora duše postavio ie Platon u Teletu (189 e). Spoljašnji govor izražava se recima. Unu-trašnji, iskreni govor duša drži samoj sebi. (Ibid., str. 57, nap. 3.)

17 Na ovom mestu za Aristotela je razumevanje duhovno slu-

šanje. i8 Ovim Aristotel prelazi na kritiku Platonove teorije ideja.

Stagiranin odbacuje postojanje ideja kao večnih realnosti i praslika stvari koje su jedinstvo množine. On, sa svoje strane, uči da postoji vrsta, koja je jedinstvo mnogoga. Prema tome, opšte postoji u poje-dinačnom.

19 Filozof misli ovde na stav protivrečnosti. 20 To je stav isključenja trećeg, koji se upotrebljava u dokazi

vanju pomoću svođenja na apsurdum. Taj stav je za Aristotela, u stvari, drugi oblik stava protivrečnosti.

2i Upor. Anal. post., 7, 75 a 42, i 10, 76 b 13. 22 Ta nauka je metafizika. 23 Naučno ispitivanje razlikuje se od dijalektičkog ispitivanja. 24 Ova objašnjenja spadaju u oblast metafizike. 25 Aristotel smatra da ovo važi za sve nauke koje dokazuju. 26 Silogizam sofista Kaineja. Prva premisa: Ono što raste po geometrijskoj proporciji [progresiji] raste

brzo; Druga premisa: Vatra raste brzo; Zaključak: Dakle, vatra raste po geometrijskoj proporciji [progresiji]. 27 U tom slučaju, kad se gornja premisa konvertira, dobija se

sledeći pravilan silogizam prve figure. Prva premisa: Proporcija koja najbrže raste jeste geometrijska proporcija. Druga premisa: Vatra se najbrže povećava; Zaključak: Dakle, vatra raste po geometrijskoj proporciji.

28 Po Aristotelovom biološkom tumačenju, ne diše svaka živo tinja nego samo životinja koja ima pluća.

29 Pošto u Skitiji nema loze, u njoj nema ni vina koje izaziva dobro raspoloženje i svirku. — Anaharsid je Skit, kraljevskog roda. Boravio je u Grčkoj i tamo se obrazovao i studirao filozofiju. U Grčkoj je stekao veliki ugled. Neki su tvrdili da je Anaharsid bio jedan od sedmorice mudraca. Izgleda da ga je ubio brat zato što je u svojoj domovini hteo da uvede grčki kult bogova.

360 361

30 Matematika se bavi formama, apstrahujući od svih mate rijalnih predmeta koji se mogu čulno opaziti.

31 „Matematika posmatra, doduše, materijalne forme, jer se prostorna veličina nalazi u materiji i na njoj, ali je ne posmatra ukoli ko su one materijalne ..." Aristoteles Lehre von Beweis oder zweite Analytik, ubersetzt von Eug. Rolfes, Leipzig 1922, S. 122, Anm. 77.

32 Lekar zna na osnovu iskustva, a geometar zna apriorno da se okrugla rana teže leci nego rana drugog oblika a istog obima, jer se ivice prve rane teže zatvaraju, zbog većeg rastojanja između njih.

33 To jest, dobiće se silogistička figura Camestres: Svako A je Γ; Nijedno Β nije Γ; Nijedno Β nije A. 34 Dobiće se silogistička figura Celarent (subjekt Β je u ∆, a

atribut A nije u ∆): Nijedno ∆ nije A; Svako Β je ∆; Nijedno Β nije A. 35 Ovde je ukazano na to da krajnji pojmovi mogu pripadati

različitim vrstama. 36 Na taj način dobija se silogizam u Celarent, jer donja pre

misa koja sadrži B, treba da bude afirmativna. 37 Ako je gornja premisa negativna, dobija se silogizam u Cesa-

re, a ako je donja premisa negativna, dobija se silogizam u Camestres. 38 U drugoj figuri nema nikakvog afirmativnog, a u trećoj

nikakvog univerzalnog zaključka. 39 Filozof na ovom mestu uzima u pretres pogrešne zaključke

koji su afirmativni, i to u prvoj silogističkoj figuri Barbara. Pri tome pretpostavlja da su odgovarajuće negativne konkluzije istinite.

40 Aristotel uči da svako saznanje proizlazi iz dokazivanja ili iz indukcije. A indukcija proističe iz opažanja pojedinačnih stvari; ona pribavlja principe dokazivanju. Tako, u krajnjoj liniji, za Ari stotela svako saznanje proizlazi iz čula. Ako jedno čulo nedostaje, odgovarajuća nauka je nemoguća, jer nema senzacija na osnovu kojih bi se došlo do principa. — Time je jasno formulisano da bez čula nema ni zaključivanja ni indukcije. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 95—96, nap. 5.) Naime Aristotel smatra da se samo induk cijom dolazi do opštih pojmova. — Ovako shvatanje suprotno je doktrinama pitagorovaca i Platona, po kojima apstraktni pojmovi postoje nezavisno od čulnih predmeta.

41 Taj način sastoji se u tome da se uzmu dve afirmativne premise za afirmativni silogizam, a jedna afirmativna i jedna ne gativna premisa za negativni silogizam.

42 Da je red srednjih termina beskrajan, bile bi nemoguće naučne i filozofske discipline.

43 U ovoj glavi Aristotel dokazuje da, ako su u silogizmu krajnji termini ograničeni po broju, i srednji termini moraju isto tako biti ograničeni.

44 Te termine Aristotel zamišlja kao diskretne veličine. 45 Ovi termini zamišljeni su kao kontinuirane veličine. 46 „U svakom prosilogizmu srednji termin afirmiran je ο subjektu koj'i

postaje sve univerzalniji, u odnosu na subjekt prvobitnog silogizma." Tricot, nav. delo, str. 106, nap. 1.

4' U ovoj glavi — jednoj od najteže prevodljivih ne samo u Drugoj analitici" nego u Aristotelovim delima uopšte — utvrđuje se da bitni atributi moraju biti ograničeni po broju, zato što su konstitutivni elementi pojma ili definicije stvari.

48 Upor. Categ. 4. 4» I na ovom mestu, gde je reč ο uzajamnom akcidentalnom

pridavanju predikata, Aristotel ne propušta priliku da pokaže svoje neslaganje sa Platonovom teorijom ideja.

50 Ovo pridavanje nije supstancijelno, nego je akcidentalno. 51 Aristotel ovim utvrđuje da je red predikata naviše nužno

brojno ograničen, pošto svaki predikat spada u jednu kategoriju. S druge strane, i broj predikata u svakoj od kategorija mora biti ograničen. Najzad, i broj kategorija je konačan.

52 Celokupno sledeće mutno izlaganje ο supstancijelnim i akcidentalnim predikatima treba da učini reljefnijim Aristotelovo učenje da su konačni i red predikata naviše i red predikata naniže.

53 Pošto su subjekti jednaki po broju sastavnim delovima sva ke supstancije, za koje je već dokazano da ne mogu biti beskrajni po broju, — izlazi da red subjekata naniže mora biti konačan.

54 Pošto ni supstancijelni ni akcidentalni predikati nisu bes krajni po broju, i red atributa koji ide naviše mora biti konačan.

55 Ovom nejasno formulisanom rečenicom Aristotel nastoji da dokaže da su ograničene brojem kako krajnje tako i srednje premise.

56 Za Aristotela saznanje na osnovu intuicije nusa nadmoćno je znanju na osnovu dokazivanja.

57 Drugim recima: pošto mi ο njima nemamo intuiciju. 58 A ako nema definicije, nema ni nauke. 59 Ako su spoljni termini ograničeni po broju, posrednih

termina ne može biti beskrajno mnogo. Uopšte, posredni termini između jednog određenog subjekta i jednog određenog atributa moraju biti ograničeni po broju.

* Dijalektički dokaz primenjuje se na svaki silogizam, a ana-litički dokaz samo na demonstrativan silogizam.

362 363

61 Dokazivanje je moguće samo ako postoji srednji termin. Stavovi u kojima nema srednjeg termina ne mogu se dokazati. Ti stavovi su, po Aristotelu, elementi i principi dokazivanja.

62 Drugim recima: kao što postoje pozitivne neposredne pre mise, tako postoje i negativne.

63 Ovo Aristotel tvrdi shodno svom shvatanju da jedinica mere za razne stvari varira svojom materijom, ali ne svojom formom koja je jedna.

64 Aristotel smatra da intuicija nusa saznaje opšte i svršava se opštim. Međutim, partikularan dokaz svršava se senzacijom. Pošto nus ima veću vrednost nego čula, i univerzalni dokaz mora stajati nad partikularnim dokazom.

65 Upor. drugi argument u Anal. prior. knj. I, gl. 7. 66 Ο svođenju na nemoguće upor. Anal. prior. knj. I, gl. 5

(27 a 15). 67 Aristotel utvrđuje da su prostije, apstraktnije i tačnije nauke

osnovane na manje principa od onih koje su osnovane na principima što „proizlaze iz dodavanja". U prvu grupu ubraja aritmetiku, a u drugu geometriju — koja proučavanju brojeva dodaje proučavanje prostornih veličina.

68 Ovim se verovatno misli na Protagoru. 69 Da bi se upoznao uzrok jedne pojave potrebno je, na osnovu

opštih pojmova, doći do dokaza ο tome uzroku. 70 ή νόησις upotrebljeno je na ovom mestu u smislu intuicije

nusa — koja saznaje opšte u pojedinačnom. 71 Sledeći dokaz je analitički. 72 „Svaka nauka ima za predmet jednu određenu vrstu bića

kojima pripadaju izvesni svojstveni atributi. Dokaz traži premise koje sadrže vrstu i njene osobine, kao i aksiome koje igraju ulogu regulativnih principa." (Tricot. nav. delo, str. 151, nap. 5.) Pošto su vrste bića različite, moraju biti različiti i njihovi principi. I ovim je potvrđeno da se svi istiniti zaključci ne osnivaju na istim principima.

73 ό λογισµός Tricot prevodi račun, a Kirchmann logika. 74 Prema ovom izlaganju izlazilo bi da principi nisu ni potpuno

isti, ni potpuno različiti, nego da su oni isti po vrsti, a različiti po rodu.

75 Po ovom dokazu, principi raznih nauka ne mogu pripadati jednoj vrsti, nego oni pripadaju različitim vrstama.

76 Sem u shvatanju neposrednih premisa, nauka koja se ne može dokazati sastoji se i u saznanju opštih pojmova.

DRUGA KNJIGA 77 Prva knjiga ovog dela raspravlja ο demonstrativnom zaklju

čku; druga knjiga, međutim, ispituje principe na kojima se osniva istina dokazanog. Jedni od tih principa su srednji pojmovi, a drugi su principi pojedinih nauka koji se više ne mogu dokazati. (Upor. Eug. Rolfes, nav. delo, nap. 1, uz Drugu knjigu, str. 139.)

78 po Tricot-u, prvo je pitanje: da li izvestan predikat pripada izvesnom subjektu (da li je čovek beo?); drugo: koji je razlog pripa danja (zašto je čovek beo?); treće: da li subjekt postoji (da li čovek postoji?); a četvrto: kakva je čovekova priroda? (Upor. nav. delo, str. 161, nap. 1.)

79 „Četiri vrste istraživanja svode se na istraživanje srednjeg termina, identifikovana sa uzrokom on — da li pripadanje predikata subjektu ima uzrok? διότι — koji je uzrok pripadanja? — ει εστί — da li subjekt ima uzrok? τί εστί — koji je uzrok subjekta? — Uzrok nikako ne znači µέσον, kad je u pitanju ει εστί (apsolutna egzisten cija). Uzrok jedne supstancije koja poseduje biće u apsolutnom smislu nije ništa drugo nego sama ta supstancija, to je njen λόγος, njena definicija, a ne može biti srednji termin jednog silogizma. (Upor. nav. delo, str. 163, nap. 2.)

80 Dakle, jasno je: sve ono što može biti dokazano, ne može biti definisano. Pošto je predmet definicije suština, ona se uvek izražava afirmativnim i univerzalnim stavom.

81 Zbog te razlike, definicija i dokaz ne mogu biti svedeni jedno na drugo.

82 Pošto je prethodno izneo teškoće koje se odnose na defini ciju, Aristotel u ovoj glavi raspravlja ο teškoćama koje se odnose na suštinu. Ističe da se suština ne može objasniti pomoću konvertibilnih pojmova, kao ni pomoću podele, niti iz hipotetičkih pretpostavljenih delova suštine. Naročito podvlači da ne postoji nikakav dokaz ο suštini, kao i da nije moguć nikakav zaključak ο suštini. (Upor. Eug. Rolfes, nav. delo, str. 141, nap. 13.)

83 To bi bio silogizam bez prosilogizama. Taj silogizam imao bi premise koje se ne mogu dokazati. Njegov zaključak nalazio bi se već u donjoj premisi — što bi činilo „petitio principu". A „petitio principu" jeste pretpostavka jednog nedokazanog stava — koji još treba dokazati — kao razloga koji dokazuje.

84 Ksenokrat iz Halkedona (rođen 396. g. pre n. e., poznati filozof stare Akademije, kojoj je stajao na čelu 25 godina) učio je da je duša broj koji samoga sebe kreće.

85 Pitanje postavlja sagovornik koji se služi podelom. 8e Pošto je u srednjem terminu izražena bitnost stvari, jasno je da

se dobija „petito principu", jer se bitnost i pretpostavlja i dokazuje. 87 Tricot uzima da „bitnost" ovde upravo znači definiciju defi

nicije (nav. delo, str. 181, nap. 4). 88 Upravo: definicije definicije. 89 Ovde imamo, u stvari, „petitio principu". 90 Da supstancija postoji, saznaje se neposredno, bez dokaza. n U četvrtoj glavi druge knjige ovoga dela. 92 Ovo učenje Empedokla i Anaksagore Aristotel pominje u

svojoj Meteorologiji, 2, 9, 369 b 12.

364 365

93 Ovo delo, II, 8. 84 Upor. ovo delo, II, 7. 95 U ovom stavu filozof ukratko navodi sadržinu glava 3—lo

ovoga dela „Druge analitike". 96 Aristotel postavlja četiri vrste uzroka. Prvi je formalni,

drugi je materijalni, treći eficijentni, a četvrti finalni uzrok. U ovoj glavi izložena je na nejasan način teorija ο četiri vrste uzroka koji su posmatrani kao srednji termini. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 197 do 198, nap. 4.)

97 U ovome delu, II, 8, 93 a 3. 98 U srednjem terminu, na osnovu koga se izvodi naučni

zaključak, pojavljuje se materijalni uzrok. 99 Aristotel prelazi na ispitivanje eficijentnog uzroka.

M0 Na ovome mestu srednji termin Β je eficijentni uzrok za-ključka.

101 Sad mislilac uzima u pretres finalne uzroke koji su, po nje mu, u krajnjoj liniji, identični sa eficijentnim i formalnim uzrokom.

102 Prelazi se na materijalne i eficijentne uzroke. 103 Razmatranje koje se vrši u vremenu između uzroka i posle-

dice nema vrednosti, zato što se posledica još nije pojavila. 104 Raspravljanja ο kontinuitetu i diskontinuitetu prostora iz

šeste glave Fizike primenjena su na događaje. Filozof postavlja analogiju između događaja, koji su shvaćeni kao nedeljive celine, i tačaka. Kao što po teoriji ο diskontinuitetu prostora između dve tačke mora postojati prazan prostor, tako i između dva događaja — kao dve celine — treba pretpostaviti prazno.

105 ledan događaj nije kontinuiran sa drugim, kao što su to delovi jedne linije. Ali filozof naglašava kako se iz toga ne može zaključiti da se između dva pojma može uvek umetnuti treći pojam, i tako dalje, do u beskonačnost.

loe TriCot kaže: „Drugim recima, konverzija je uslovljena reci-procitetom termina u dokazu." (Nav. delo, str. 210, nap. 2.)

107 U trećoj glavi prvog dela ovog spisa, i u drugom delu „Prve analitike", u glavama 3, 4, 5, 8, 9 i 10.

1(18 U drugom delu ovog spisa, u glavama 4—10. 109 ledinica nije broj, nego princip broja i mera. 110 U ovom spisu, u četvrtoj glavi prvog dela. 111 Tricot daje sledeće objašnjenje Aristotelovom vrlo mutnom

razmatranju, oslanjajući se na Philop., 400, 15: „Ako skup atributa može pripadati samo individualnim trijadama koje su sadržane u vrsti-trijadi, tada se mi nalazimo pred definicijom trijade: suština i definicija trijade nije ništa drugo nego poslednje pripadanje, a ovo se primenjuje na individue koje se nalaze u vrsti čija je definicija data." (Upor. nav. delo, str. 215, nap. 1.)

us U drugom delu, petoj glavi ovog spisa, kao i u prvom delu, 31. glavi Anal. prior.

i13 Podele pomoću specifičnih razlika služe tome da se utvrde vrsta i rod; međutim one ne mogu zameniti dokaz ο suštini.

u* Podela utvrđuje istiniti red pojmova koji čini definiciju. Po Aristotelu, ako se svaka podela sastoji iz vrste i razlike, i ako vrsta dodana definiciji, obrazuje jedan novi pojam, koji, sa svoje strane obrazuje drugi, kad mu se doda nova razlika, — tada je jasno da su ovi elementi dobijeni i uređeni podelom.

115 Definicija uzima u obzir samo bitne osobine, a nikako akcidentalne.

116 prvi termin za Aristotela jeste vrsta koja je, samom svojom prirodom, ranija od svih termina koji posle nje dolaze.

117 Filozof tvrdi da se ono što je izložio ne odnosi samo na vrste i podvrste koje imaju ime, nego i na one vrste koje nemaju imena, — a koje izražavaju zajedničku prirodu i zajedničke atribute. Upućuje da u poslednjem slučaju treba tražiti rodove i zajedničke atribute te vrste bez imena. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 227, nap. 3.)

118 Upor., povodom ovog primera, Aristotelovu Hist. anim., II, 1, 501 a 12; II, 17, 507 b 7.

119 Na redu je dijalektičko raspravljanje pitanja da li se može zaključiti sa date posledice na uzrok, kao što se može sa datog uzroka zaključiti na posledicu.

120 Ova glava sadrži pozitivno rešenje pitanja da li se od posle dice može zaključiti na jedan određeni uzrok koji čini jedinstvo.

121 U slučaju kad se izvodi akcidentalni zaključak, srednji termin biće iste prirode kao zaključak.

122 Tricot (nav. delo, str. 237, nap. 6) daje sledeću shemu: A Β

Γ ∆ Ε

123 U glavi 19 dat je izvod sadržine obe Analitike. 124 Prva analitika raspravlja ο silogizmu, a Druga analitika ο

dokazu. U Drugoj analitici (I, 2,3) utvrđena je identičnost demon strativne nauke i dokaza. Principi su najviši stavovi, koji se mogu dokazati, pojedinih nauka i umetnosti.

U prvoj knjizi Druge analitike Aristotel je utvrdio koje su vrste premise ili principi iz kojih se, pomoću zaključaka, dobija nauka; druga knjiga istoga dela pokazuje način kako se oni nalaze. — Ali sa principima ne može se ići u beskonačnost, nego mora doći do prvih, neposrednih principa, koji se ne daju dokazati iz principa odgovarajuće nauke. — Ova glava govori ο tome kako se saznaju ti prvi i neposredni principi. (Upor. Eug. Rolfes, nav. delo, str. 157—158, nap. 90.)

366 367

125 Za Stagiranina, pojmovi su nepomični; oni postaju na taj način što se u duši zaustavlja i umiruje ono što je zajedničko u više različitih predstava. A misao je akt koji se nalazi izvan postajanja i kretanja.

126 Tri su stupnja kroz koja čulno opažanje mora da prođe da bi pripremilo saznanje principa. Prvi stupanj je pamćenje, koje filozof svodi na trajanje senzacije. Drugi stupanj je iskustvo, koje priprema polaznu tačku za stvaranje univerzalnog pojma, — dok je treći stupanj pojam, koji sadrži ono što je opšte u množini poje dinačnih stvari. Pojam je princip umetnosti, kad se odnosi na bića koja postaju i nestaju. Međutim, pojam je princip nauke, kad se odnosi na saznanje realnosti.

127 Aristotel pretpostavlja da duša ima prirodu koja saznaje, i koja, snagom što u njoj postoji, materijal čulnog opažanja podiže do univerzalnog. Tako se opšte sadrži u predmetu opažanja.

128 U Drugoj analitici (II, 13, 97 b 7) Aristotel tvrdi da je uni verzalno prerada pojedinačnog.

129 „Prvi opšti pojmovi" su opšti pojmovi rodova, preko kojih i pomoću kojih se dolazi do još opštijih pojmova.

130 Indukcija je metoda zaključivanja koja od posebnog ide opštem.

131 Ovim je utvrđeno da ne postoji nauka ο principima. Isto tako, principi ne mogu potpadati pod mišljenje ili pod zaključivanje, jer su oba podložni zabludi; međutim principi su istinitiji i pouzda niji nego sve drugo. Aristotel stavlja principe pod intuiciju (υοΰς), koja je princip nauke ukoliko saznaje njene principe.

PETI DEO

TOPIKA

24 Organon

K n j i g a prva

[OPŠTI POGLEDI Ο DIJALEKTICI. — PREDMETI DIJALEKTIKE. — DOKAZI]

Glava prva [PLAN

OVE RASPRAVE]

Cilj ove rasprave je da nađe metodu koja nas ospo-sobljava da iz verovatnih premisa izvodimo zaključke ο svakom postavljenom problemu, a — kad sami treba da odgovaramo na dokaz — da izbegavamo da kažemo nešto što mu je suprotno.

Dakle, treba, pre svega, da objasnimo šta je silogizam i koje su njegove razne vrste, da bismo shvatili šta je dijalektički silogizam. Jer dijalektički silogizam biće predmet našeg istraživanja u ovoj raspravi.

Silogizam1 je govor u kome, kad se izvesne stvari pretpostave, druga jedna stvar, različita od njih, proizlazi nužnim načinom, na osnovu pretpostavljenih stvari.

Dokaz2 se dobija kad silogizam postaje iz istinitih i prvih premisa, ili iz premisa koje su takve da samo sa-znanje koje ο njima imamo proističe iz prvih i istinitih premisa. — Dijalektički je onaj silogizam koji zaključuje na osnovu verovatnih premisa.

Istiniti i prvi jesu stavovi koji dobijaju svoju izvesnost, ne od drugih stavova, nego sami od sebe. Jer, ne treba pitati za uzrok principa nauka nego svaki od tih principa treba da bude sam po sebi izvestan. — Verovatna su mišljenja

ona koja su primljena od svih ljudi, ili od većine, ili 0d mudraca, a između ovih ili od svih, ili od većine, ili 0d najpoznatijih i najslavnijih.

Eristički je silogizam koji se osniva na mišljenjima koja izgledaju verovatna, ali nisu takva, kao i silogizam koji samo prividno zaključuje na osnovu verovatnih mišljenja ili onih koja izgledaju verovatna. Jer, nije verovatno sve ono što izgleda verovatno. Jer ništa od onoga što je označeno kao verovatno ne odaje na površini sigurnu osobinu lažnosti, kao što je slučaj za principe erističkih dokaza. Naime, kod ovih se odmah otkriva njihova lažna priroda, i to u većini slučajeva, — i čak i za one koji su obdareni samo sa malo razumevanja.

Tako prvi od erističkih silogizama ο kojima smo govorili nazivamo prvim silogizmom, a drugi nazivamo eristič-kim silogizmom, a ne prosto silogizmom, jer on zaključuje samo prividno, ali u stvari ne zaključuje.

Sem svih sad navedenih silogizama, ima još i para-logizama koji postaju od premisa svojstvenih određenim naukama, koje nalazimo u geometriji i u srodnim disciplinama. Ova vrsta [zaključivanja] izgleda da se razlikuje od već označenih silogizama. Crtač lažnih geometrijskih figura ne zaključuje ni iz istinitih i prvih premisa, ni iz verovatnih premisa. On ne potpada pod [našu] definiciju, pošto ne uzima za propozicije ni one prihvaćene od svih ljudi, ni od većine njih, ni od mudraca, a među mudracima ni od sviju njih, ni od većine, ni od najslavnijih, — nego izvodi svoj silogizam iz propozicija koje su svojstvene odgovarajućoj nauci, ali nisu istinite. Jer on izvodi para-logizam ili opisujući polukrugove drukčije nego što treba, ili povlačeći određene linije onako kako one ne treba da budu povučene.3

Ovo mogu, u opštoj skici uzete, biti različite vrste silo-gizama koje smo označili. Opšte govoreći, ovde bismo mogli da se zaustavimo sa našim razlikovanjima svih silogizama ο kojima smo govorili, kao i onih ο kojima ćemo dalje govoriti. Naša namera nije da damo tačnu definiciju svakoga od njih. Mi ćemo sve [pomenute silogizme] navesti

samo u skici. Smatramo, naime, da će biti sasvim dovoljno, metodu koju smo prihvatili, ako se osposobimo da upoznamo na neki način svaki od tih silogizama.

Glava d r u g a [KORIST

DIJALEKTIKE]

Posle ovoga što je napomenuto treba da kažemo za koliko je stvari i za koje je stvari korisna ova rasprava.

Ona je korisna na tri načina: za vežbanje, za izmenu misli i za filozofske nauke.

Da je korisna za vežbanje, jasno je po sebi. Naime, kad razpolažemo ovom metodom, bićemo sposobniji da lakše dajemo dokaze ο datom predmetu.

Ta razprava korisna je i za izmenu misli, jer kad se upoznamo sa mišljenjima mase, mi možemo sa njome da se nađemo u oblasti njenih sopstvenih mišljenja, a ne mišljenja koja su joj strana, i možemo da pobijemo svaki njen dokaz koji nam ne bi izgledao osnovan.

Najzad, što se tiče proučavanja filozofskih nauka, mogućnost da se problemima dadu dokazi u dva smisla [za i protiv], pomoći će nam da lakše otkrijemo u svakom pojedinačnom slučaju istinu i laž.

Postoji još jedna korist [od ove rasprave] koja se tiče prvih principa svake nauke. Naime nemoguće je zaključivati ο njima na osnovu principa svojstvenih jednoj datoj nauci, pošto su principi prvi elementi svega ostalog. Njih, nužnim načinom, treba objasniti samo pomoću verovatnih mišljenja koja se tiču svakog od njih. To je svojstvena ili najvlastitija dužnost dijalektike. Jer zbog njene istraživačke veštine, ona nam krči put ka principima svih ispitivanja [nauka].

Glava t r e ć a [DIJALEKTIČKA VEŠTINA]

Savršeno ćemo raspolagati ovom metodom, ako se prema njoj budemo odnosili kao što se odnosimo prema retorici, medicini i drugim veštinama ove vrste; drugim

372 373

recima, ako, koliko je to moguće, ispunimo postavljeni cilj. Jer, niti će retor ubeđivati, niti će lekar lečiti na svaki način, — nego ako oni ne izostave ništa od onoga što je moguće, reći ćemo da raspolažu valjanim znanjem.

Glava č e t v r t a

[O ELEMENTIMA DIJALEKTIČKOG DOKAZIVANJA]

Treba prvo da razmotrimo iz koliko se delova naša metoda sastoji. Kad bismo uspeli da dokučimo na kolike se i kakve se stvari [to jest probleme ili zaključke] prime-njuju dijalektička dokazivanja, kao i elementi od kojih ova polaze4, i [kad bismo mogli da dokučimo] način na koji možemo da ih obilno pribavimo, — postigli bismo svoj cilj.

Elementi iz kojih postaju dijalektički dokazi po broju su jednaki i istovetni kao oni koji se uzimaju za predmete dokazivanja. Dijalektički dokazi postaju iz propizicija, dok su predmeti silogizama problemi. Svaka propozicija i svaki problem izražavaju ili vrstu, ili svojstvenost, ili akcidenciju, jer i [specifična] razlika, kao srodna vrsti, mora zajedno sa njom da bude stavljena. Ali, pošto svojstvenost čas znači bitnost stvari, a čas je ne znači, treba podeliti svojstvenost na ona dva sad nazvana dela. Deo koji označava bitnost biće nazvan definicijom, a drugi, prema nazivu koji se obično daje ovim pojmovima, ostaće nazvan svojstvenošću. Tako je iz rečenoga jasno da se, po ovoj sad načinjenoj podeli, dobijaju četiri elementa: svojstvenost, definicija, vrsta i akcidencija.

Ali neka nas niko ne razume kao da smo kazali da svaki od njih [od tih elemenata], uzet za sebe, sačinjava sam jednu propoziciju ili jedan problem. Mi hoćemo samo da kažemo da od tih pojmova proizlaze problemi i propozicije.

Problem i propozicija razlikuju se po formi [po obrtu rečenice]. Ako se kaže: „je li životinja koja hoda i koja ima dve noge definicija čoveka"? i: „je li životinja vrsta co-veka"? — dobija se propozicija. Međutim, ako se kaže:

je li ili nije životinja koja hoda i koja ima dve noge definicija čoveka"? i: „je li ili nije životinja vrsta čoveka"? — to je problem. A isto je i za drugo [za druge pojmove]. Iz ovoga prirodno izlazi da su problemi i propozicije jednaki po broju. Naime, od svake propozicije može se načiniti problem [i obratno] kad se promeni njena forma.

Glava peta

[OBJAŠNJENJE ČETIRI DIJALEKTIČKA ELEMENTA]

Sad treba da kažemo šta je definicija, šta svojstvenost, šta vrsta i šta akcidencija.

Definicija je govor koji označava bitnost stvari. Ona se može izraziti u obliku bilo govora koji dolazi na mesto jedne reci, bilo govora koji dolazi na mesto jednog govora. Jer, izvesne stvari, izražene govorom, mogu da budu i definisane.5

Ali kad se, na koji bilo način, stvar koju treba definisati izrazi samo jednom rečju, očevidno je da to ne znači dati definiciju stvari, pošto je definicija uvek izvestan govor. Osobinu definicije ima na primer rečenica: „Ono što je pristojno jeste etički dobro." Isto važi i za pitanje: „Da li su čulno opažanje i nauka jedno isto ili su različiti?" Jer, u definicijama najveća teškoća postoji oko raspravljanja pitanja ο istovetnosti [identitetu] ili razlici. Zato ćemo pridati osobinu definicije [upravo osobinu onoga što defi-niše ili što služi ili što pripada definiciji] uopšte svemu što spada u isti red istraživanja kao definicije. Da sve što smo sad naveli ima tu osobinu — jasno je po sebi. Ako smo sposobni da u raspravljanju utvrdimo da su dve stvari istovetne [identične] ili različite, na isti način bićemo sposobni da nađemo obilno dokaza u pogledu definicija. Tako, ako smo pokazali da stvari nisu istovetne, uništili smo definiciju. Ono što je sad rečeno ne daje se konvertirati. fer, da bi se postavila definicija, nije dovoljno dokazati istovetnost dve stvari; međutim, da bi se uništila definicija, dovoljno je dokazati da ta istovetnost ne postoji.

374 375

Svojstveno je ono što ne izražava bitnost jedne stvari ali pripada samo toj stvari i može da se u iskazu razmeni sa njome. Tako se, na primer, osobenost čoveka sastoji u tome što je on sposoban da nauči gramatiku. Jer, ako čovek postoji, on je sposoban da nauči gramatiku, a ako je sposoban da nauči gramatiku, on je čovek. Nikad se ne naziva svojstvenim ono što može pripadati nekoj drugoj stvari; na primer san se nikad ne naziva svojstveno-šću čoveka, i kad bi slučajno, za neko vreme, san samo čoveku pripadao. I kad bi se tako nešto nazvalo svojstvenim, ono se ne bi nazvalo svojstvenim u apsolutnom, nego u vremenom ili u relativnom smislu. „Biti desno" jeste [za subjekt] svojstveno u vremenom smislu, a „dvonožni« se naziva svojstvenim u relativnom smislu; poslednji izraz važi, na primer, za čoveka u odnosu na konja i psa. Ali očevidno je da ništa od onoga što može da pripada i nečem drugom [sem subjektu], ne može u iskazu biti raz-menjeno sa subjektom. Jer, ako jedno biće spava, ne sleduje nužnim načinom da je ono čovek.

Vrsta je ono što je kao bitno pridato mnogim stvarima koje se po rodu međusobno razlikuju. Treba smatrati kao bitne predikate sve termine koji su takve prirode da prikladno odgovaraju na pitanje: „Šta je ovaj subjekt pred vama"? Tako, na primer, ako se ο čoveku pita šta je on, prikladan odgovor je da je on životinja. U pitanje ο vrsti spada sledeće: „Da li jedna stvar spada u istu vrstu kao druga stvar, ili u različitu vrstu"? Naime takvo pitanje potpada pod isto naučno istraživanje kao pitanje ο vrsti. Ako smo u raspravljanju utvrdili da je životinja vrsta čoveka, a isto tako i vola, utvrdili smo da oni spadaju u istu vrstu. Međutim, ako smo dokazali da je životinja vrsta jednog, a da nije vrsta drugog, utvrdili smo da oni nisu u istoj vrsti.

Akcidencija je ono što nije ništa od svega toga, — što nije ni definicija, ni svojstvenost [ϊδιον, lat. proprium], ni vrsta, ali što pripada stvari; ili akcidencija je ono što može da pripada ili da ne pripada jednoj i istoj stvari, ma kakva ona bila. Tako, na primer, „sedeti" može pripa-

dati ili ne pripadati jednom istom biću. Isto važi i za „belo". Naime, ništa ne stoji na putu da ista stvar bude čas bela, a čas ne-bela.

Od ove dve definicije akcidencije druga je bolja. Naime ako se prva prihvati, potrebno je nužnim načinom, da bi se ona razumela, da se unapred zna šta je definicija, i vrsta, i svojstvenost; međutim druga [definicija akcidencije] dovoljna je po sebi da nam učini shvatljivim šta je po sebi izraz ο kome je reč [to jest akcidencija].

Za akcidenciju se mogu vezati i sva poređenja među stvarima. Naime ma na koji način da se ta poređenja vrše, kaže se da ona proizlaze od akcidencije. Takav je slučaj, na primer, u sledećim pitanjima: „Da li zaslužuje preimuć-stvo lepo ili korisno?" „Da li je prijatniji život shodan vrlini ili život shodan uživanju?" A takav je slučaj i kad je u pitanju svaki drugi problem koji bi se mogao izraziti na sličan način. Jer, u svim takvim slučajevima ono što se istražuje jeste: „Na koji se od dva termina predikat ο kome je reč više akcidentalno primenjuje?"

Po sebi je očevidno da ništa ne stoji na putu akciden-ciji da postane vremena ili relativna svojstvenost. Tako, na primer, „sedeti" — koje je akcidencija, ako sam čovek sedi — može da bude vremena svojstvenost; međutim, ako sam čovek ne sedi, to će biti i relativna svojstvenost u odnosu na one koji ne sede. Tako ništa ne sprečava da akcidencija postane relativna ili vremena svojstvenost. — Međutim, u apsolutnom smislu uzeto, to neće biti svojstvenost.

Glava š e s t a

[PROUČAVANJE ONOGA ŠTO SE MOŽE PRIDATI]

Ne treba da izgubimo iz vida da sve ono što se odnosi na svojstvenost, na vrstu i na akcidenciju, može da se pri-meni i na definicije. Kad pokažemo da atribut ο kome je rec ne pripada jedinom terminu koji potpada pod definiciju— kao što se čini i u slučaju svojstvenosti jedne stvari, ili da vrsta naznačena u definiciji nije prava vrsta, ili

376 377

da jedan od elemenata pomenutih u definiciji ne pripada definisanom — što važi i za akcidenciju, — mi smo tada uništili i samu definiciju. Tako, prema objašnjenju koje smo ranije dali6, svi pojmovi koje smo nabrojali mogli bi, na izvestan način, imati prirodu definicije.

Ali zato se ne srne tražiti jedna zajednička metoda koja bi se primenjivala na sve te pojmove.

Naime, ta metoda ne bi se lako pronašla, a čak i kad bi bila pronađena, ona bi bila potpuno nesigurna i nepri-menljiva na našu sadašnju raspravu. Međutim, ako se naznači jedna metoda svojstvena svakoj od vrsta koje smo razlikovali7, u tom slučaju, kad se pođe od pravila sao-braženih svakom pojmu, bilo bi možda lakše ispitati naš predmet. Tako, kao što smo ranije8 rekli, treba da razu-memo našu podelu formalno. A od ostalih pitanja — svako treba priključiti onom koje mu je najsrodnije, označavajući ih kao pitanja koja se odnose na definiciju i na vrstu9. Tako smo ono ο čemu govorimo već prilično postavili na pravo mesto.

Glava sedma

[RAZNE VRSTE IDENTITETA]

Pre svega treba da utvrdimo u koliko se značenja govori ο izrazu „identičan"10

Moglo bi se misliti da identično — da bismo ga opisali samo u opštem pregledu — ima tri značenja. Naime mi nazivamo nešto identičnim ili po broju [numeričko], ili po rodu [specifično], ili po vrsti [generičko]. Po broju je identično ono što ima više imena, ali je samo jedna stvar, — na primer, odeća i ogrtač. Po rodu je identično ono što je više [nego jedno], ali ne pokazuje nikakvu razliku u rodu. Tako je, na primer, čovek identičan čoveku, a konj konju, — jer stvari koje spadaju u isti rod nazivaju se identične po rodu. Isto tako su identične po vrsti stvari koje potpadaju pod istu vrstu, kao na primer konj i čovek.

Moglo bi se smatrati da se način na koji se voda iz istog izvora naziva identičnom, razlikuje od sad nazna-

čenih načina. Ali ovakva identičnost treba da bude stavljena u isti red kao stvari koje su, na jedan ili na drugi način, nazvane identičnima zato što pripadaju jednom rodu. Jer sve takve stvari izgleda da su srodne i slične jedne drugima. Svaka voda nazvana po rodu identična je svakoj drugoj vodi, zato što ima izvesnu sličnost s njom, a voda iz istog izvora razlikuje se samo time što je ovde sličnost još jača. Zbog toga je ne odvajamo od stvari koje se na neki način nazivaju identičnima zato što pripadaju jednom rodu.

Opšte se pretpostavlja da se izraz „identično" prvenstveno upotrebljava za ono što je po broju identično. Ali i u ovom slučaju taj izraz može da ima više smisla. U svom osnovnom i prvom smislu, ovaj izraz se upotrebljava, kad je identitet pridan imenu ili definiciji, — kao, na primer, kad je „ogrtač" identifikovan sa „odećom", a kad je „životinja koja hoda nogama i koja ima dve noge" identifi-kovana sa „čovekom". U drugom smislu identitet se pridaje svojstvenoj odredbi jedne stvari, — kao, na primer, kad se ono što je sposobno za nauku identifikuje sa čovekom, a ono što se po prirodi penje nagore sa vatrom. U trećem smislu identitet se pridaje jednom predmetu na osnovu akcidencije, — kao, na primer, kad se onaj ko sedi ili muzičar identifikuje sa Sokratom. U svim ovim slučajevima nastoji se da se označi numeričko jedinstvo.

Da je ono što je sad rečeno istinito, doznaje se najbolje iz slučajeva u kojima je jedan naziv zamenjen drugim. Jer često kad zapovedimo da se pozove jedna od ličnosti koje sede, označujući je njenim imenom, — mi menjamo to označavanje uvek kad ličnost kojoj dajemo zapovest ne razume ono što smo joj rekli. Pošto očekujemo da će nas ona bolje razumeti, ako pođemo od neke akcidentalne osobine, mi joj naređujemo da nam pozove „čoveka koji sedi" ili „koji raspravlja". Naime mi očevidno pretpostavljamo da označavamo identično, bilo da nazivamo ime ili akcidenciju.

378 379

Glava osma

[RAZLIČITI DOKAZI ZA ONO ŠTO SE MOŽE PRIDATI]

Tako se identično, kao što smo kazali, upotrebljava u tri razna smisla.

Indukcija je prvi način da se čovek uveri da su elementi koji su ranije naznačeni11 oni na osnovu kojih su sastavljeni [dijalektički] dokazi; iz tih elemenata proizlaze [dijalektički] dokazi i na njih se primenjuju.

Ako se pojedinačno ispitaju propozicije i pitanja, videće se da svako od njih dolazi ili iz definicije jedne stvari, ili iz njene svojstvene odredbe, ili iz vrste, ili iz akcidencije.

Drugi način da se čovek u to uveri dobija se zaključi-vanjem. Svaki predikat jednog subjekta ili se nužnim načinom konvertira, ili se ne konvertira sa subjektom. Ako se konvertira [sa subjektom], dobiće se ili definicija predikata, ili njegova svojstvena odredba, — njegova definicija, ako izražava bitnost, a njegova svojstvena odredba, ako je ne izražava. Jer, rekli smo da je svojstvena odredba ono što se konvertira sa subjektom, ali što ne izražava njegovu bitnost. Međutim, ako se predikat ne konvertira sa subjektom, tada je on ili jedan od termina koji su sadržani u definiciji subjekta, — ili nije. Ako je predikat jedan od termina koji su sadržani u definiciji, on će biti rod ili [specifična] razlika, pošto se definicija sastoji iz vrste i [specifičnih] razlika. Međutim, ako predikat nije jedan od termina koji je obuhvaćen u definiciji, on će očevidno biti akcidencija. Naime mi smo označili kao akcidenciju ono što nije ni definicija, ni vrsta, ni svojstvena odredba, a ipak pripada stvari ο kojoj se govori.

Glava d e v e t a

[KATEGORIJE I NJIHOV ODNOS SA ONIM ŠTO SE MOŽE PRIDATI]

Posle ovoga što smo sad rekli, treba odrediti vrste kategorija u koje spadaju četiri elementa ο kojima smo govorili12.

Ima deset kategorija. One su: suština, kvantitet, kva-litet, odnos, mesto, vreme, položaj, posedovanje, delanje, trpljenje. Akcidencija, i vrsta, i svojstvena odredba, i definicija moraju uvek pripadati jednoj od ovih kategorija. Jer, sve propozicije, obrazovane iz ova četiri pojma, označavaju ili suštinu, ili kvalitet, ili kvantitet, ili jednu od drugih kategorija.13

Ali, očevidno je po sebi da se, označavajući šta je stvar, označava čas supstancija, čas kvalitet, a čas jedna od drugih kategorija. Kad se neko nalazi u prisustvu jednog čoveka, pa kaže da je čovek ili životinja ono što ima pred sobom, — tada kazuje šta je to, i označava jednu supstanciju· Ali kad se neko nalazi pred jednom belom bojom, pa kaže da je belo ili boja što ima pred sobom, tada napominje šta je ova, i označava jedan kvalitet. Isto tako, kad se neko nalazi pred veličinom od jednog lakta, pa kaže da ima pred sobom veličinu od jednog lakta, — tada kazuje šta je ova, i označava jedan kvantitet. Isto stoji i sa drugim kategorijama. Izražava se suština svakog od pojmova ove prirode, ako se, od jedne date stvari, potvrđuje ili sama stvar, ili njena vrsta. Međutim, kad se potvrđivanje odnosi na stvar drugu nego što je stvar ο kojoj je reč, tada se ne izražava suština nego kvantitet, ili kvalitet, ili koja od drugih kategorija. Iz toga izlazi da su kategorije, po prirodi i po broju, predmeti [problemi] i elementi [propozicije] dijalektičkih dokaza. Kako ćemo da ih steknemo i obilno pribavimo, treba posle ovoga da kažemo.

Glava d e s e t a [DIJALEKTIČKE PROPOZICIJE]

Najpre treba da definišemo šta je dijalektička propozicija i šta je dijalektički problem. Jer, ne treba smatrati svaku propoziciju ni svaki problem kao dijalektički. Naime, nijedan čovek koji ima razuma neće tvrditi ono što niko ne drži za istinito, niti će praviti problem od onoga što je očevidno za sve ljude ili za većinu ljudi. U drugom slučaju nema teškoće, a prvi slučaj niko neće prihvatiti.

380 381

Dijalektička propozicija je pitanje koje je verovatno ili za sve ljude, ili za većinu njih, ili za mudre, a među mudrima ili za sve, ili za većinu njih, ili za najuglednije — ali to pitanje ne treba da bude protivno opštem mišljenju'. Jer, može se prihvatiti ono što je dobijeno od mudraca ako to nije suprotno mišljenjima mnogih ljudi.

U dijalektičke propozicije spada i ono što je slično verovatnim mišljenjima, kao i propozicije što protivreče kontrernim suprotnostima mišljenja koja se drže za vero-vatna, a isto tako i sva mišljenja koja su saglasna sa onim što uče priznate veštine.

Ako je verovatno mišljenje da je nauka ο kontrerno suprotnom jedna ista, izgledaće isto tako verovatno da je opažanje kontrerno suprotnog jedno i isto. Isto tako, ako je verovatno mišljenje da postoji po broju jedna gramatika, izgledaće verovatno i da je po broju jedna veština sviranja u frulu. Međutim, ako je verovatno mišljenje da ima više gramatičkih nauka, izgledaće isto tako verovatno da ima više veština sviranja u frulu. Jer, sve ovo [sva ova mišljenja] izgledaju slična i srodna.

Isto tako, izgledaće verovatne i propozicije koje protivreče kontrernim suprotnostima verovatnih mišljenja. Ako je verovatno mišljenje da treba činiti dobro svojim prijateljima, isto je tako verovatno mišljenje da im ne treba činiti zlo. Stav da treba činiti zlo svojim prijateljima kontrerno je suprotan [opštim mišljenju], a stav da im ne treba činiti zlo protivreči tom kontrerno suprotnom stavu. Isto tako, ako svojim prijateljima treba činiti dobro, ne treba ga činiti svojim neprijateljima. I ovo protivreči mišljenjima koja su kontrerno suprotna [opštim mišljenjima], pošto je kontrerno suprotno mišljenje da treba činiti dobro svojim neprijateljima. A isto je i u svim drugim slučajevima. Isto tako, pri poređenju izgledaće saobrazno opštem mišljenju da kontrerno suprotan predikat pripada kontrerno suprotnom subjektu, — tako, na primer, ako treba činiti dobro svojim prijateljima, treba isto tako činiti zlo svojim neprijateljima. Moglo bi izgledati i kao da je činjenje dobra svojim prijateljima kontrerno suprotno činjenju zla svojim

neprijateljima. Međutim pitanje je li u istini tako ili nije, biće objašnjeno u našim raspravljanjima ο kontrernim suprotnostima14.

A jasno je i to da sva takva mišljenja koja su saglasna sa nastavom veština, jesu dijalektičke propozicije. Jer mogu se prihvatiti mišljenja dobijena od onih koji su upućeni u te predmete. Tako, na primer, ο pitanjima iz medicine sudiće se kao što sudi lekar, ο pitanjima iz geometrije kao geometar i tako dalje.

Glava j e d a n a e s t a

[DIJALEKTIČKI PROBLEM. — DIJALEKTIČKA TEZA]

Dijalektički problem je teorema [predmet istraživanja] koja je ili usmerena na izbor i bekstvo [na to da izabere i da izbgene]15, ili na istinu i saznanje16, i to ili po sebi [neposredno], ili kao pomoć rešenju nekog drugog problema te vrste. To treba da bude stvar ο kojoj masa nema nikakvo određeno mišljenje, ili ima mišljenje suprotno mudracima, ili ο kome mudraci imaju mišljenje suprotno masi, ili ο kome postoji nesaglasnost između mudraca i među masom. Postoji korisno poznavanje izvesnih problema, koje služi tome da se izabere ili izbegne neka stvar. Takav je, na primer, problem da li je zadovoljstvo ono što treba želeti ili nije. Međutim kod drugih problema korist leži samo u znanju, — tako, na primer, u problemu da li je svet večan ili nije. Neki problemi, opet, kao takvi i po sebi nisu od koristi ni za jedan od ova dva predmeta [ni za saznanje, ni za praksu], ali doprinose rešenju takvih problema. Naime ima mnogo stvari koje mi ne želimo da saznamo po sebi i kao takve, nego samo zbog drugih stvari, — upravo da bismo, pomoću njih, upoznali neku drugu stvar.

Problemi su i pitanja ο kojima postoje suprotna zaklju-čivanja (teškoća se, povodom njih, sastoji u tome da se dozna jesu li stvari takve ili nisu, pošto je moguće dati ubedljive dokaze u oba smisla). Isto tako, problemi su 1 pitanja povodom kojih nemamo nikakav dokaz, pošto

382 383

su obimna i pošto smatramo da je teško naznačiti im razlog. Takvo je, na primer, pitanje da li je svet večan ili nije, — jer se i tako nešto može ispitivati.

Dakle, problemi i propozicije treba da budu definisani onako kao što smo rekli. Teza17 je sud, kontrerno suprotan opšte primljenom mišljenju, koje je izrazio neki ugledni filozof, — na primer, da ne može biti protivrečnosti, kao što je tvrdio Antisten, ili da se sve kreće, kao što smatra Heraklit, ili da je biće jedno, kao što kaže Melis. Jer, bilo bi glupo brinuti se za mišljenja suprotna opštim mišljenjima koja ma ko ispoveda.

Ili teza može još biti tvrđenje koje možemo opravdati zaključivanjem kontrerno suprotnom opštim mišljenjima. Takvo je, na primer, zaključivanje da sve što postoji nije ni postalo, niti je večno, kao što kažu sofisti. Naime, tvrde sofisti, muzičar koji je gramaticar jeste takav, i ako nije postao gramaticar, i ako on nije večno gramaticar. A ako se ovo tvrđenje i ne primi, ono bi moglo biti pretpostavljeno, pošto za njega postoji razlog.

I teza je problem, ali svaki problem nije teza, pošto su neki problemi takvi da ο njima nemamo nikakvog [određenog] mišljenja ni u jednom ni u drugom smislu. Međutim, jasno je da je i teza problem. Jer, prema rečenome proizlazi, nužnim načinom, ili da masa ο tezi nije u sagla-snosti sa mudracima, ili da [o tome] postoji nesaglasnost između mudraca ili među masom, — pošto je teza sud suprotan opštem mišljenju. U današnjici se nazivaju tezama gotovo svi dijalektički problemi. Ali nije od važnosti kako se oni nazivaju. Jer mi nismo želeli da dajemo imena, čineći ova razlikovanja, nego smo nastojali da ne previdimo razlike koje postoje između tih pojmova.

Ne treba ispitivati svaki problem i svaku tezu nego [to treba činiti] samo [u slučaju] kad teškoću iznesu ljudi koji traže dokaze, a ne kad ona traži kaznu ili kad je dovoljno imati zdrava čula [pa resiti teškoću]. Tako, na primer, onima koji sumnjaju da li treba ili ne treba poštovati bogove i voleti roditelje, potrebna je kazna, a onima koji sumnjaju da li je sneg beo ili nije, potrebna su zdrava

čula [potrebno je da vide sneg]. Raspravljanje ne treba da se odnosi ni na ono za šta je dokaz sasvim blizu, ni na ono za šta je dokaz odveć udaljen. U prvom slučaju nema nikakve teškoće, a u drugom slučaju teškoće su odveć velike za prosto vežbanje.

Glava dvanaesta

[DIJALEKTIČKO ZAKLJUČIVANJE I DIJALEKTIČKA INDUKCIJA]

Pošto je ovo utvrđeno, treba odrediti koliko ima vrsta dijalektičkih zaključivanja. Jedna vrsta je indukcija, a druga zaključivanje.

Ranije smo rekli šta je zaključivanje18. A indukcija je put od pojedinačnog [od pojedinačnih

slučajeva] opštem. Tako, ako je na primer, najveštiji krmaroš onaj ko razume svoj posao, a ako isto važi i za kočijaša, — tada je, uopšte, najbolji čovek koji, u svakom slučaju, zna svoj posao. Indukcija je ubedljivija i jasnija, lakše se može poznati pomoću čulnog opažanja, i, prema tome, pristupačnija je prosečnom čoveku. Međutim zaključivanje ima više snage, i delotvornije je, u slučaju kad treba odgovarati onima koji protivreče.

Glava t r i n a e s t a

[DIJALEKTIČKA ORUĐA]

Vrstve stvari19 na koje se primenjuju [dijalektička] zaključivanja i iz kojih se obrazuju, treba da budu podelje-ne kao što je ranije naznačeno20.

Oruđa, koja će nam obilno pribaviti zaključivanja i indukcije, ima četiri: jedno [prvo] je iznalaženje rečenica, drugo je sposobnost da se razlikuje u koliko je značenja uzeta svaka pojedinačna reč, treće je iznalaženje razlike Imeđu stvarima], a četvrto je ispitivanje njihovog identiteta.

384 25 Organon

385

Tri poslednja oruđa su na neki način isto tako rečenice, jer se za svako od njih može načiniti rečenica. Uzmimo kao primer [sledeće rečenice]: „ono što treba izabrati može biti ili lepo, ili prijatno, ili korisno". „Osećaj se razlikuje od nauke u tome što nauka, kad se izgubi, može opet da se stekne, dok osećaj ne može." I: „Zdrav se odnosi prema zdravlju kao što se onaj koji je dobrog sastava odnosi prema dobrom sastavu." Prva od ovih rečenica izvedena je iz razlike značenja jednog izraza, druga je izvedena iz razlika među stvarima, a treća iz njihovih sličnosti.

Glava č e t r n a e s t a

[PRAVILA ZA IZBOR PROPOZICIJA]

Što se tiče propozicija [rečenica], ima onoliko načina da se one izaberu koliko smo razlikovali rodova u samoj rečenici21. Tako možemo uzeti mišljenja svih, ili većine, ili mudrih ljudi, a među poslednjima ili mišljenja svih, ili većine, ili onih najuglednijih. Ili možemo uzeti mišljenja kontrerno suprotna onima koja izgledaju opšte usvojena, kao i ona koja važe u umetnostima. Treba postaviti kao rečenice [propozicije] mišljenja protivrečna mišljenjima kontrerno suprotnim onima koja izgledaju opšte pretpostavljena, — kao što je ranije rečeno22, — to jest negativna.

Korisno je, isto tako, izabrati kao rečenice ne samo verovatna mišljenja, nego i ona koja su im slična, — tako, na primer, [mišljenje] da je osećaj kontrernih suprotnosti jedan isti (jer je i nauka ο kontrernim suprotnostima jedna ista), i da mi vidimo na taj način što nešto primamo u sebe, a ne što nešto šaljemo iz sebe. A isto je tako i za druge osećaje. Tako mi čujemo zato što nešto u sebe primamo, a ne zato što nešto šaljemo iz sebe, a isto je tako i za osećaj ukusa. I za druge osećaje je isto.

Isto tako, i sve rečenice koje izgledaju istinite za sve slučajeve ili za većinu njih, treba da budu uzete za princip i za tezu koja važi. Jer, te rečenice postavljaju protivnici koji ne primećuju u isto vreme da u jednom određenom slučaju može ne biti tako.

Treba izabrati svoje rečenice i iz napisanih izvođenja, i načiniti spiskove tako da se stave odvojeno pod svaku vrstu, na primer pod Dobro, ili pod Životinju, i to pod sveukupno Dobro, počev od suštine. Isto tako, trebalo bi zapisati na ivici mišljenja svakog filozofa,^— tako, na primer, iz Empedoklovog učenja da postoje četiri telesna elementa. Jer, prihvatiće se [kao teza] ono što je neki slavni čovek rekao.

Postoje — da se samo u skici izrazimo — tri vrste propozicija i problema. Jedne propozicije su etičke, druge fizičke, a treće logičke. Etičke su propozicije kao što je, na primer, sledeća: „da li treba slušati roditelje pre nego zakone, ako između njih postoji neslaganje"? Logičke propozicije su kao što je, na primer, sledeća: „da li je nauka ο kontrernim suprotnostima jedna ista ili nije"? A fizičke propozicije su kao što je, na primer, sledeća: „da li je svet večan ili nije"? Ista podela važi i za probleme. Kakve propozicije spadaju u svaki od ovih rodova, nije lako objasniti definicijom; treba samo pokušati da se svaka od njih upozna neprekidnom indukcijom, time što se one ispituju ranije datim primerima.

U filozofiji treba raspravljati ο ovim stvarima prema njihovoj istinitosti, ah u dijalektici dovoljno je držati se mišljenja. Sve propozicije treba da budu uzete što je moguće opštije, i iz jedne valja načiniti više njih. Tako se, na primer, pretpostavlja da je nauka jedna i ista za suprotnosti, a, potom, da je ona ista za kontrerne suprotnosti, a da je ista i za relativne pojmove. Na isti način opet i ove dve propozicije treba da budu deljene, sve dok deoba može da se nastavlja. Tako će se, na primer, reći da je jedna i ista nauka ο dobru i zlu, i ο belom i crnom, i ο hladnom i toplom, — i tako dalje.

Glava p e t n a e s t a [TRAŽENJE HOMONIMNIH IZRAZA]

Ο propozicijama neka bude dovoljno ono što je rečeno· Što se tiče množine značenja jednog izraza, treba ne

samo da raspravljamo ο ovim izrazima koji imaju različita

386 25· 387

značenja, nego treba pokušati i da se za njih dadu definicije. Tako, na primer, treba da kažemo ne samo da su „pravičnost" i „hrabrost" nazvani dobrom u jednom smislu, a „snažan" i „zdrav" u drugom smislu, nego i da su prve od ovih reci tako nazvane zato što izražavaju izvesnu osobinu, a druge dve ukoliko nešto proizvode, a ne ukoliko same sobom izražavaju izvesnu osobinu. Isto je tako i u drugim slučajevima.

Da li je jedan izraz upotrebljen prema definiciji u više smisla ili samo u jednom smislu, mora se razmotriti na sledeći način:

Valja prvo ispitati da li kontrerna suprotnost izraza ima više značenja, — pa bilo da [među njima postoji] razlika po rodu ili samo po imenu. U nekim slučajevima razlika koja ide do imena odmah se javlja, — tako, na primer, oštro u glasu ima za kontrernu suprotnost duboko, a kad je u pitanju telo [kontrerna suprotnost oštrom] je tupo. Prema tome jasno je da kontrerna suprotnost od oštrog ima više značenja. Ako je tako, „oštar" mora imati više značenja. Jer, svakom od ranijih izraza odgovaraće različit kontrerno suprotan izraz. Jer neće isto oštro biti kontrerno suprotno tupom i dubokom, iako je oštro kontrerno suprotno jednom i drugom. A dubokom u glasu kontrerno suprotno je oštro, ali kad je u pitanju telo, tada je to lako, tako da je duboko uzeto u više smisla, zato što je isto tako uzeta u više smisla i njegova kontrerna suprotnost. Isto je tako i za [izraz] lepo, koji kad se pri-meni na živo biće ima kao kontrernu suprotnost ružno, a kad se primeni na kuću, ima za kontrernu suprotnost porušeno, — tako da je [izraz] lepo homoniman.

Kod izvesnih stvari ne javlja se nikakva razlika u recima, nego se u njima odmah veoma jasno pokazuje razlika u rodu, — kao, na primer, kod belog [jasnog] i crnog [tamnog]. Tako se govori ο glasu da je jasan i taman, a isto tako i ο boji. Ove stvari ne razlikuju se u recima, nego se u njima odmah veoma jasno pokazuje razlika u rodu. Jer, boja nije nazvana jasnom u istom smislu kao glas. To je jasno i kad se uzme u obzir osećaj. Stvari koje

su po rodu iste izazivaju isti osećaj, ali ο jasnom ne sudimo istim osećajem kao kod tona i kod boje, nego ο boji sudimo čulom vida, a ο tonu čulom sluha. Isto je tako sa ljutim i tupim kod ukusa i kod tela, — samo se ο drugom sudi pipanjem, a ο prvom ukusom. Jer, i ovde nema razlike u recima, ni kod imenovanih stvari, ni kod njihovih kontrernih suprotnosti. Naime tupim se naziva ono što je kontrerno suprotno oštrom u jednom ili u drugom smislu.

Dalje treba razmotriti da li jedno od značenja izraza ima kontrernu suprotnost, dok je drugo značenje uopšte nema. Tako, na primer, zadovoljstvo u piću ima za kontrernu suprotnost patnju zbog žeđi, ali zadovoljstvo u posmatranju da je dijagonala inkomensurabilna strani nema nikakvu kontrernu suprotnost. Tako se ο zadovoljstvu govori u više značenja. A od „voleti" u duhovnom smislu kontrerna suprotnost je „mrzeti", ali od „voleti" u čulnom smislu nema takve suprotnosti, i tako je jasno da je „voleti" homonimni [dvosmisleni] izraz.

Dalje, što se tiče njihovih izraza koji stoje u sredini, treba videti da li [izvesna značenja i njihove kontrerne suprotnosti] imaju jedan takav termin, a drugi ga nemaju, ili da li, u oba slučaja, postoji jedan, ali koji nije isti. Tako, na primer, između belog i crnog stoji kod boja u sredini sivo, a kod glasa ne stoji ništa, a i kad bi se nalazilo nešto, to bi bilo promuklo, kao što neki smatraju da se promukao glas nalazi na sredini [između jasnog i dubokog glasa]. Prema tome, belo je homoniman izraz, a crno isto tako. Dalje, treba razmotriti da li neki od ovih izraza imaju više od jednog srednjeg termina, a drugi samo jedan, — kao belo i crno. Kod boja ima više srednjih termina, a kod glasa ima samo jedan — promuklo.

Isto tako, kod kontradiktorne suprotnosti treba videti da li izraz ima više značenja. Ako ima više značenja, i njegova suprotnost biće uzeta u više smisla. Tako se, na primer, „ne videti" upotrebljava u više smisla: u jednom, da se nema vid, a u drugom da se nema sposobnost gledanja. Ali, ako se „ne videti" upotrebljava u više smisla, izlazi, nužnim načinom, da se i „videti" upotrebljava u više smisla,

388 389

jer za svaki smisao „ne videti" postojaće jedan suprotni smisao. Tako, na primer, za „nemati vid" [postojaće su-protni smisao] „imati vid", a za „nemati sposobnost gle-danja" [biće suprotni smisao] „imati sposobnost gledanja".

Isto tako, treba ispitati izraze koji su suprotni prema [kategoriji] lišenosti i posedovanja. Ako jedan od izraza ima više značenja, i drugi će imati više značenja. Tako, na primer, ako izraz „osećati" ima više značenja, prema tome da li se primeni na dušu ili na telo, i izraz „ne ose-ćati" imaće više značenja, prema tome da li se primeni na dušu ili na telo. Očevidno je da je suprotnost između sad navedenih izraza ona prema [kategoriji] lišenosti i posedo-vanja, pošto živa bića po prirodi imaju svaki od dva roda osećaja, kako za dušu, tako i za telo.

Dalje, treba razmatrati menjanje oblika reci. Ako se „pravično" kaže u više značenja, i „pravičan" će se reći u više značenja. Jer, svakom od značenja reci „pravično" odgovara jedno značenje reci „pravičan". Na primer, ako se izraz „pravično" uzme i u smislu „suditi po svome ube-đenju", i u smislu „suditi kako treba", biće isto i za izraz „pravičan". Isto tako, ako se [pridev] „zdrav" uzme u više značenja, i [prilog] „zdravo" će se uzeti u više značenja. Tako, na primer, ako je „zdrav" ono što proizvodi, ono što čuva i ono što označava zdravlje, i „zdravo" će značiti ili način koji proizvodi, ili način što čuva, ili način što označava zdravlje. Isto tako, u drugim slučajevima, kad izraz ima više značenja, i menjanje oblika koje je iz njega izvedeno imaće više značenja. Međutim, ako menjanje oblika ima više značenja, i izraz će imati više značenja.

Isto tako, treba razmatrati vrste kategorija na koje se izraz odnosi i videti da li su one svuda iste. Jer, ako one nisu iste, očevidno je da je izraz homoniman [dvosmislen]. Tako, na primer, dobro kod hrane jeste ono što stvara zadovoljstvo, a u medicini je dobro ono što stvara zdravlje. Za dušu, međutim, dobro znači izvesnu osobinu, — kao umeren, ili hrabar, ili pravičan, — a isto je tako i ako se dobro primeni na čoveka. Nekad se dobro odnosi na vreme [na kategoriju vremena], — kao, na primer,

dobro koje dolazi u dobar čas. Jer dobro se naziva ono što dolazi u zgodan čas. Često se dobro odnosi na kvantitet [na kategoriju kvantiteta], kao kod prave mere. Jer, prava mera naziva se dobrom. Iz toga izlazi da je dobro homoniman izraz. Na isti je način belo [jasno], primenjeno na telo, boja [kvalitet], a primenjeno na glas ono što se lako može čuti [dejstvo]. Slično je i sa oštrim, jer ono ne znači isto u svim slučajevima. Tako je oštar glas brz [on brzo deluje]23, kao što to uči matematička teorija harmonije. Međutim, oštar ugao je onaj koji je manji od pravog ugla24, a oštar mač je onaj čiji vrh ima oštar ugao [kvalitet].

Treba razmatrati i vrste stvari koje imaju [potpadaju pod] isto ime, i videti da li su one različite, a ne potpadaju jedna pod drugu, — kao, na primer, reč magarac [δνος] koja [na grčkom] označava životinju i spravu. Jer definicija reci ovde je različita za jednu i za drugu stvar. Naime je-dna reč će označiti određenu životinju, a druga određenu spravu. Ali ako su vrste podređene jedna drugoj, nikako nije nužno da definicije budu različite. Tako je vrsta gavrana životinja, a i ptica. Kad kažemo da je gavran ptica, mi kažemo i da je on životinja izvesne vrste, tako da gavran obe vrste afirmira. Isto tako, kad nazovemo gavrana kri-latom životinjom na dve noge, mi kažemo da je on ptica. I tako su obe vrste afirmirane ο gavranu kao i njihove definicije. Ali to se ne događa kod vrsta koje ne potpadaju jedna pod drugu. Naime kad kažemo sprava, mi ne kažemo životinja, a kad kažemo životinja, ne kažemo sprava.

Treba još paziti na to da li su vrste različite, a ne potpadaju jedna pod drugu, i to ne samo u odnosu na stavljeni izraz, nego i u odnosu na njegovu kontrernu suprotnost. Ako je kontrerna suprotnost uzeta u više zna-čenja, jasno je da isto važi i za stavljeni izraz.

Isto tako, korisno je obratiti pažnju na definiciju složenoga izraza, — kao što su, na primer, „belo telo" i „jasan glas". Jer, ako se odvoji ono što je svojstveno u svakom slučaju [telo i glas], treba da ostane ista definicija [jasnog]. Ali kod homonimnih izraza — na primer kod onih koje smo sad pomenuli — to se ne događa. Jedan

390 391

[izraz] je telo izvesne određene boje, a drugi je glas koji se prijatno sluša. Ako se odvoje „telo" i „glas", — tada ono što ostaje nije isto u oba izraza. A da je „jasan" sinonimni izraz, trebalo bi da u svakom slučaju definicija bude ista.

Često se u same definicije uvuče homonimija, i iz toga razloga treba ispitati i definicije. Ako bi se, na primer definisalo ono što objavljuje i stvara zdravlje kao ono' što se odnosi prema zdravlju na pravilan način, — tada ne bi trebalo odbaciti tu definiciju, nego bi trebalo razmotriti šta se pod izrazom „na pravilan način" oba puta podrazumeva. Tako, na primer, da li, u drugom slučaju, taj izraz znači ono što je kvantitativno sposobno da stvori zdravlje, a, u prvom slučaju, ono što je kvalitativno sposobno da označi kakva je priroda subjektovog stanja.

Dalje [treba razmotriti] da li izrazi ne mogu biti upo-ređeni prema „više" ili prema „jednakom stepenu", kao, na primer, kad su u pitanju jasan glas i beli ogrtač, i oštar ukus i oštar [visoki] glas. Za ove stvari ne može se reći da su jasne ili oštre, niti da su takve u istom stepenu, niti da je jedna takva više nego druga. Iz toga izlazi da su jasno i oštro homonimi. Naime sinonimi se mogu uvek porediti jedni sa drugima, jer će se uvek ο njima reći da su oni takvi u istom stepenu, ili da je jedan takav više nego drugi.

A pošto su razlike vrsta koje su različite i među sobom nepodređene i po rodu [specifično] različite — kao, na primer, vrste životinje i nauke (jer su razlike oba ova pojma različite) — mora se razmotriti da li su značenja nazvana istim imenom, razlike različitih vrsta koje su među sobom nepodređene, kao što je, na primer, oštro razlika glasa i tela. Naime, jedan glas razlikuje se od drugoga glasa time što je oštar, a isto tako [se razlikuje] telo od tela. Iz toga izlazi da je „oštro" homonimna reč, jer ona označava razlike različitih vrsta, nepodređenih među sobom.

Sem toga [treba razmotriti] da li su razlike značenja koje su označene istim imenom i same različite, — kao, na primer, boja u telima i u melodijama25. Jer [razlike boje u telima] rasturaju i skupljaju vid, a u melodijama

nisu iste takve razlike [boja]. I tako izlazi da je boja homo-nimna [dvosmislena] reč. Naime iste stvari imaju iste razlike.

Dalje, pošto rod nije razlika ni od čega, treba razmotriti je li od značenja obeleženih istom reci jedno rod, a drugo [specifična] razlika26, kao, na primer, izraz ,,beo" [ jasan"] koji, kad se primeni na telo, jeste rod boje, a kad se primeni na glas, jeste razlika. Jer glas se razlikuje od glasa time što je jasan.

Glava š e s n a e s t a

[ISTRAŽIVANJE RAZLIKA]

Razna značenja jednog izraza treba da budu ispitana pomoću navedenih i pomoću sličnih načina.

Uzajamne razlike među stvarima treba posmatrati u unutrašnjosti samih vrsta. Tako, na primer, treba istraživati u čemu se pravda razlikuje od hrabrosti, a mudrost od umerenosti (jer sve one proističu iz iste vrste). I tako treba ići od jedne vrste drugoj, obraćajući pažnju samo na to da one ne budu suviše udaljene jedna od druge, —■ kao kad se, na primer, istražuje razlika između čulnog opažanja i nauke. Naime, potpuno su očevidne razlike između vrsta koje su veoma udaljene jedna od druge.

Glava sedamnaesta

[ISTRAŽIVANJE SLIČNOSTI]

Sličnost treba prvo razmatrati u stvarima koje se nalaze u različitim vrstama, i valja postati svestan toga da kao što se jedan izraz odnosi prema drugom, tako se treći izraz odnosi prema četvrtom. Tako, na primer, kao sto se nauka odnosi prema svom predmetu, tako se osećaj odnosi prema onom što se čulima opaža. I kao što je jedan izraz u drugom, tako je treći u četvrtom. Tako, na Primer, kao što je vid u oku, tako je razum u duši, i kao st° je mir u moru, tako je zatišje od vetra u vazduhu.27

392 393

Naročito se treba vežbati da se nađu sličnosti u izrazima vrlo udaljenim jedan od drugog. Jer, u drugim slučajevima mi možemo lakše da zapazimo sličnosti. Isto tako, treba razmotriti stvari koje se nalaze u istoj vrsti, i videti da li im nešto identično svima pripada, — na primer čoveku, konju i psu. Jer, ukoliko im [svim] nešto identično pripada utoliko su one slične.

Glava o s a m n a e s t a

[RAZNOVRSNA KORIST OD TRI POSLEDNJA DIJALEKTIČKA SREDSTVA]

Korisno je da se uzme u obzir broj značenja jednog izraza, kako radi jasnoće (jer se bolje poznaje ono što se tvrdi, kad postane očevidna raznolikost značenja toga izraza), tako i radi toga da se uverimo da se zaključivanja odnose na samu stvar, a ne samo na njeno ime. Ako se ne zna u koliko je smisla nešto rečeno, može se desiti da onaj ko odgovara, kao i onaj ko pita, ne upravljaju svoju misao na istu stvar. Međutim, ako je postalo očevidno u koliko je smisla nešto rečeno, i ako se zna na šta se misli kad se nešto tvrdi, — onaj ko pita izgledaće smešan ako svoj dokaz ne primeni u tom smislu.

Ovo proučavanje je, isto tako, korisno radi toga da sam čovek ne bi bio prevaren paralogizmima, a da bi njima mogao prevariti protivnika. Kad znamo koliko značenja ima jedna reč, neće nas prevariti paralogizmi, nego ćemo primetiti da li onaj ko pita upravlja svoje dokazivanje u istom pravcu. A ako mi sami pitamo, moći ćemo da pomoću paralogizama prevarimo onog ko odgovara, — sem ako on ne zna koliko značenja ima jedna reč. Ali to nije moguće u svim slučajevima, nego samo kad su od raznih značenja jedna istinita, a druga lažna. Ovoj način [dokazivanja] nije svojstven dijalektici.28 Otuda dijalekti-čari treba da potpuno izbegavaju raspravljanja koja se sastoje od reci, — sem u slučaju da su sasvim nesposobni da na drugi način raspravljaju ο postavljenom predmetu.

Pronalaženje razlika korisno je za zaključivanja ο identičnom i različitom, a zatim i radi toga da se sazna suština svake stvari. Jasno je da je to pronalaženje korisno za zaključivanja ο identičnom i različitom. Jer, ako smo otkrili ma kakvu razliku u predmetima koji su nam postavljeni, mi smo time pokazali da oni nisu identični. A to pronalaženje korisno je i za saznanje suštine, zato što razlikujemo definiciju svojstvenu supstanciji svake stvari pomoću razlika svojstvenih toj stvari.29

Razmatranje sličnosti korisno je za induktivne dokaze i za hipotetička zaključivanja, a i za davanje definicija. Ono je korisno za induktivne dokaze, zato što indukcijom pojedinačnih slučajeva koji su slični mislimo da ćemo izdvojiti ono što je opšte. Jer nije lako induktivno zaključivati, ne poznavajući sličnosti.

Razmatranje sličnosti korisno je i za hipotetička zaključivanja, pošto je verovatno da je ono što je istinito za jedan od sličnih slučajeva istinito i za ostale slučajeve. I tako ćemo se — ako ο kome od njih imamo obilno dokaza za raspravljanje — prethodno sporazumeti da sve što važi za taj slučaj, važi i za onaj ο kome je reč. Ako smo prvi slučaj dokazali, samim tim smo hipotetički dokazali ono što je u pitanju. Jer time što smo uzeli kao pretpostavku da sve što važi za ovaj slučaj, važi i za slučaj ο kome je reč, izveli smo traženi dokaz. — Najzad, traženje sličnosti korisno je da se pribave definicije, zato što mi, ako smo u stanju da opazimo ono što je u svakom slučaju identično, nećemo biti u zabuni ο tome u koju vrstu da stavimo stvar ο kojoj je reč kad je definišemo, jer među zajedničkim predikatima, vrsta će biti onaj koji najviše izražava suštinu. Isto tako, za definicije stvari koje su vrlo daleko jedna od druge, korisno je posmatranje slič-nos}}? — kao, na primer, da je tišina na moru isto što i zatišje od vetrova u vazduhu (jer je svako od njih tišina), a da je tačka u liniji isto što jedinica u broju, — jer, i tacka i jedinica jesu princip. I zato, označavajući kao vrstu ono što je zajedničko svim slučajevima, izgleda da nećemo netačno definisati. A na isti način oni koji definišu

394 395

daju obično definicije. Naime, oni kažu da je jedinica princip broja, a da je tačka princip linije. Jasno je, dakle, da oni stavljaju kao vrstu ono što je zajedničko u svakom od ovih pojmova. Takva bi bila oruđa za zaključivanje.30 Sto se tiče mesta za koja je ono što je rečeno korisno, ona su sledeća.

K n j i g a d r u g a

[ZAJEDNIČKA MESTA AKCIDENCIJE]

Glava prva [OPŠTE

NAPOMENE]

Jedni problemi su univerzalni [opšti], a drugi su parti-kularni [pojedinačni]. Univerzalni su, na primer [problemi]: „svako zadovoljstvo je dobro", i: „nijedno zadovoljstvo nije dobro". A partikularni su, na primer [problemi]: „poneko zadovoljstvo je dobro", i: „poneko zadovoljstvo nije dobro".

Ovim dvema vrstama problema zajednička su mesta koja služe tome da utvrde ili da pobiju univerzalno. Ako smo dokazali da nešto svakom pripada, mi smo isto tako dokazali da to i ponekom pripada. A ako smo dokazali da nešto nijednom ne pripada, mi smo, isto tako, dokazali da to i ponekom ne pripada.

Pre svega, treba da govorimo ο mestima koja služe tome da pobijaju univerzalnu propoziciju, zato što su takva mesta zajednička univerzalnim i partikularnim problemima, kao i zato što kad sagovornik stavi pre afirmativne nego negativne teze, oni koji dokazuju stavljaju sebi u zadatak da ih pobijaju.

Ali, vrlo je teško konvertirati svojstveni naziv izveden iz akcidencije. Jer, jedino u slučaju akcidencija jedna stvar može važiti samo na izvestan način, a ne uopšte. Nužnim načinom su konvertibilni nazivi izvedeni iz definicije, iz onoga što je svojstveno i iz vrste. Tako, na primer,

397

ako je životinja koja hoda nogama i koja ima dve noge atribut nekog subjekta, biće istinito kazati, pošto se izvrši konverzija, da je taj subjekt životinja koja hoda nogama i koja ima dve noge. Isto je tako i kad se naziv izvede iz vrste. Naime, ako je „biti životinja" atribut nekog subjekta taj subjekt je životinja. Isto važi i kad je reč ο onome što je svojstveno. Naime, ako „biti sposoban za gramatiku" pripada nekom subjektu, taj subjekt će biti sposoban za gramatiku [da nauči gramatiku]. Nijedan od ovih predikata ne može pripadati ili ne pripadati subjektu u izvesnom smislu [relativno], nego mu može samo apsolutno pripadati, ili ne pripadati. Međutim, kad su u pitanju akci-dencije, ništa ne stoji na putu da jedan atribut — kao belina ili pravičnost — pripada stvari u izvesnom smislu, tako da nije dovoljno dokazati [pri raspravljanju] da je belina ili pravičnost jedan čovekov atribut, da bi se dokazalo da je čovek beo ili pravičan. Jer postoji sumnja ο tome, i može se reći da je čovek beo ili pravičan samo u izvesnom smislu. Tako nema nužnim načinom konverzije

za akcidencije. Ali treba odrediti i pogreške u problemima. One su

dvojake, — ili se sastoje u pogrešnom tvrđenju, ili u tome što se neki izraz ne uzima u uobičajenom smislu. Greše oni koji nešto pogrešno tvrde, i koji kažu da jednoj stvari pripada ono što joj ne pripada; a oni koji nazivaju stvari tuđim imenima — kao, na primer [koji nazivaju] platan čovekom — odstupaju od uobičajenog smisla jednog naziva.

Glava d r u g a

[MESTA]

Prvo pravilo [ό τόπος — znači i mesto i pravilo] jeste videti da li je određen [da li je protivnik odredio] jednom subjektu kao akcidencija atribut koji mu pripada na neki drugi način [kao rod, ili svojstvenost, ili kao definicija]. Ova pogreška čini se većinom s obzirom na rodove; na primer, ako se kaže da je za belo akcidencija da bude boja, — Jer nije akcidentalno da je belo boja, nego je boja vrsta belog.

Može biti da onaj ko postavi jedan stav [jednu tezu] definiše atribut na taj način što upotrebi naziv akcidencije, _ ka0; na primer, kad kaže da je za pravičnost akciden talno da bude vrlina. Često, i ako nema takve definicije jasno je da je vrsta uzeta kao akcidencija, — tako, na primer, ako je rečeno da je belina obojena ili da je hodanje u pokretu. Naime, predikat izveden iz vrste nije nikad, u svom obliku koji proizlazi iz druge reci, afirmiran od roda, nego su uvek vrste sinonimno afirmirane od svojih rodova, pošto rodovi dobijaju ime i definiciju svojih vrsta. Ako se kaže da je belo obojeno, — tada obojeno nije uzeto kao vrsta belog, jer je za to upotrebljena reč izvedena iz boje, niti je obojenost uzeta kao svojstvenost belog, ili kao njegova definicija. Jer, definicija i svojstvenost ne pripadaju ničem drugom sem subjektu, — ali obojene su i mnoge druge stvari, a ne samo belo, — kao, na primer, drvo, kamen, čovek, konj. Dakle jasno je da je ovaj atribut uzet kao akcidencija.

Drugo mesto [pravilo] jeste posmatranje svih slučajeva u kojima je predikat univerzalno afirmiran ili negiran ο subjektu [od strane protivnika]. Ali ti slučajevi moraju se ispitivati po rodovima, a ne po individuama kojih je bezbrojno. Jer tada će se ispitivanje vršiti metodičnije i sa manje zadržavanja. Valja početi istraživanjem prvobitnih klasa, i od njih ići do dalje nedeljivih rodova. Tako, na primer, ako je rečeno [ako je protivnik rekao] da postoji jedna ista nauka ο suprotnostima, treba ispitati da li je jedna ista i nauka ο relativnim i ο kontrerno suprotnim pojmovima, kao i ο pojmovina suprotnim prema [kategoriji] lišenosti i posedo-vanja, i ο onima kontradiktorno suprotnim. I ako za ove slučajeve još ništa nije jasno dostignuto, treba ih i dalje deliti, sve dok se ne dođe do onoga što nije više deljivo. Tako, na primer, treba videti da li taj stav [da postoji jedna ista nauka ο suprotnostima] važi i za pravično i nepravično Ikontrerno suprotno], za dvostruko i polovinu [kategorija relacije], za slepilo i vid [kategorija lišenosti i posedovanja], za biće i nebiće [kontradiktorne suprotnosti]. Jer, ako je za ]edan od ovih slučajeva dokazano da nauka nije ista, — mi

399

398

smo dokazali neosnovanost problema1. A isto je tako, kad jedan atribut nijednoj od suprotnosti ne treba da pripada.2

Ovo mesto upotrebljava se podjednako i za utvrđivanje prob-lema, i za dokazivanje njegove neosnovanosti. Ako pri podeli izgleda da se predikat primenjuje na sve slučajeve ili na veliki broj slučajeva, može se od protivnika tražiti da postavi tvrđenje kao opšte, ili da nasuprot postavi negativan primer, da bi pokazao u kome slučaju nije tako. Jer, ako ne učini ni jedno ni drugo, izgledaće besmisleno što odbija tezu. A drugo jedno mesto [pravilo] jeste dati definicije akcidencije i subjekta kome je ova pridata, ili [definicije] obojih [akcidencije i subjekta] odvojeno, ili samo jednog od njih, — i zatim razmotriti da li je nešto neistinito uzeto u definicijama kao istinito. Tako, na primer [ako problem glasi]: „Da li se može učiniti nepravda Bogu?" [treba pitati:] „Šta znači učiniti nepravdu?" Ako to znači hotimično škoditi nekom, očevidno je da se Bogu ne može učiniti nepravda. Jer Bog ne može da pretrpi nikakvu štetu. [A ako protivnikov problem glasi:] „Da li je valjan čovek zavidljiv?" [valja pitati:] „šta je to zavidljiv"? i „šta je to zavist"? Ako je zavist žalost koju izaziva izgled sreće jednog uglednog čoveka, jasno je da valjan čovek nije zavidljiv,— jer bi inače bio rđav. [Ako problem glasi:] „Da li je čovek pravičan kao božanstvo Nemezis3 zavidljiv?" treba pitati: „šta je jedno i drugo [pravičan kao božanstvo Nemezis i zavidljiv]"? Jer tako će se videti da li je ono što se tvrdi istinito ili lažno. Na primer: ako je zavidljiv čovek onaj ko se žalosti zbog uspeha dobrih ljudi, a ako je čovek pravičan kao božanstvo Nemezis onaj ko se žalosti zbog uspeha zlih ljudi, jasno je da čovek pravičan kao božanstvo Nemezis neće biti zavidljiv. Treba umesto izraza koji se nalaze u ovim definicijama staviti njihove svojstvene definicije,4 i ne treba se zaustavljati sve dok se ne dođe do nekog dobro poznatog izraza. Naime često, kad se uzme cela definicija, još nije jasno traženo rešenje; međutim ako se umesto jednog od izraza koji se nalaze u definiciji stavi njegova svojstvena definicija, on odmah postaje očevidan.

400

Dalje, od problema se može načiniti propozicija, i može se učiniti protiv nje prigovor.5 Jer, prigovor će biti napad na tezu. Ovo mesto je gotovo isto kao kad se posma-traiu predmeti ο kojima je predikat bio univerzalno afir-miran ili negiran. Razlika leži samo u obrtu [dokazivanja].

Dalje, valja odrediti koje stvari treba zvati kao [što ih zove] većina ljudi, a koje ne. To je korisno i za utvrđivanje i za pobijanje problema. Tako možemo reći da pri imeno-vanju stvari treba ići sa većinom ljudi, ali kad se pita koje stvari jesu ili nisu jedne izvesne vrste, ne treba se više obra-ćati većini. Na primer, valja nazvati zdravim ono što pro-uzrokuje zdravlje, kao što većina kaže. Međutim, ako treba doznati da li predmet ο kome je reč jeste ili nije uzrok zdravlja, ne treba više usvojiti mišljenje većine ljudi, nego lekara.

Glava t r e ć a

[DRUGA MESTA]

Dalje,6 ako je jedan izraz uzet u više značenja, i ako je [u problemu ili u tezi] stavljeno da on pripada ili ne pripada jednom subjektu, treba dokazati jedno od dva različita značenja, ako se ne mogu dokazati oba. Ovim [mestom ili pravilom] treba se služiti kad različita značenja ostaju skrivena. A ako nije skriveno da se izraz uzima u više značenja, [onaj ko brani tezu] staviće prigovor da se nije raspravljalo ο značenju koje je on doveo u pitanje, nego ο drugom značenju.

Ovo mesto [pravilo] podjednako služi da utvrdi i da pobije jedan problem. Ako želimo da utvrdimo izvesnu tezu, pokazaćemo da atribut pripada subjektu u jednom od dva značenja, kad to ne možemo da pokažemo u oba značenja. Međutim, ako hoćemo da pobijemo tezu, poka-zaćemo da atribut ne pripada subjektu u jednom od dva značenja, kad to ne možemo da pokažemo u oba značenja. Ali, pri pobijanju nikako nije potrebno da raspravljanje zavisi od protivnikovog ustupanja7 po kome teza pretpo-stavlja opšte afirmativno pripadanje ili opšte nepripadanje. Jer, ako pokažemo da u jednom slučaju atribut ne pripada

26 Organon 401

subjektu, mi smo time pobili da on pripada svakom subjektu Isto tako, ako pokažemo da u jednom slučaju atribut pri-pada subjektu, mi smo time pobili da on ne pripada nijed-nom subjektu. Međutim, oni koji postavljaju jednu tezu moraju prethodno pretpostaviti [sa protivnikom] da ako, ΰ izvesnom slučaju, atribut pripada subjektu, on mu univer-zalno pripada, — pod pretpostavkom da je to verovatan postulat. Jer, da bi se pokazalo da nešto svemu pripada, nije dovoljno raspravljati samo ο jednom slučaju. Tako, na primer, nije dovoljno dokazati da je čovekova duša bes-mrtna, da bi se utvrdilo da je svaka duša besmrtna. Prema tome treba se prethodno saglasiti ο tome da ako je ma koja duša besmrtna, svaka će duša biti besmrtna. Ali to ne treba uvek činiti, nego samo u slučaju kad ne možemo na-vesti dokaz zajednički za sve slučajeve, — kao kad geo-metar — na primer — tvrdi da je zbir uglova u trouglu jednak sa dva prava ugla.

Ako8 različita značenja jednog izraza nisu skrivena, treba naznačiti u koliko se značenja koji izraz uzima, — pre nego što se teza pobije ili utvrdi. Tako, na primer, ako se pretpostavi da je dužnost ono što je korisno ili ono što je časno, valja se truditi da se utvrde ili pobiju ova dva tvrđe-nja za izneseni predmet, i da se dokaže da je on pošten i koristan, ili da nije ni pošten ni koristan. Ali ako se ne mogu dokazati oba značenja, treba bar dokazati jedno od njih, i pri tome nagovestiti da je izneseni predmet istinit u jednom smislu, a lažan u drugome. Isto pravilo važi i kad je broj značenja koje jedan izraz ima veći od dva.

Treba još razmotriti izraze koji imaju više značenja ne na osnovu homonimije [jednakosti dve reci koje imaju raz-ličita značenja], nego na drugi način.9 Uzmimo, na primer, rečenicu: „Nauka ο više stvari jeste jedna ista." U ovoj rečenici „više stvari" može da znači ili cilj i sredstva da se dostigne taj cilj, kao što je medicina nauka ο održavanju zdravlja i dijete; ili se ove dve stvari uzimaju kao ciljevi, kao što se kaže da je nauka ο kontrernim suprotnostima jedna ista (jer jedna od tih suprotnosti nije više cilj nego što je druga).10 Ili „više stvari" može da znači jedan atribut po

sebi, i jedan akcidentalni atribut. Tako, na primer, bitni je atribut da trougao ima uglove jednake sa dva prava ugla, a akcidentalan atribut jeste da ravnostrani trougao ima uglove za koje isto važi. Naime, pošto je akcidentalno za ravnostrani trougao da bude trougao, mi iz toga saznajemo da je zbir njegovih uglova jednak sa dva prava ugla. Ako ni u jednom od njenih značenja ne može biti ista nauka ο više stvari, jasno je da ona uopšte ne može biti jedna ista, ili ako u jednom od tih značenja ona može biti jedna ista, jasno je da je nauka ο više stvari jedna ista. Valja razlikovati onoliko značenja koliko je to korisno. Ako, na primer, hoćemo da utvrdimo jednu tezu, treba da navedemo slučajeve koji mogu da se sa njom slažu, i da izdvojimo samo ona [njihova] značenja koja su korisna i za utvrđivanje teze. Međutim, ako hoćemo da pobijemo [tezu], valja da navedemo sva značenja koja se ne slažu sa tezom, a preko ostalih treba da pređe-mo11. A to treba učiniti i u slučaju kad je nepoznato koliko značenja ima jedan izraz. I valja utvrditi pomoću istih mesta da se jedna stvar odnosi, ili se ne odnosi, na neku drugu stvar, — na primer da se izvesna nauka odnosi na izvesnu pojedinačnu stvar, koja je uzeta ili kao cilj, ili kao sredstvo da se dođe do tog cilja, ili kao akcidencija; ili, opet, da se izvesna stvar ne odnosi na izvesnu stvar ni na jedan od navedenih načina. Isto pravilo važi i za želju, kao i za sve drugo što se odnosi na više stvari. Jer, želja za izvesnom stvari znači ili želju za tom stvari koja je uzeta kao cilj — na primer, želju za zdravljem, ili kao sredstvo da se do-stigne cilj — na primer želju za uzimanjem lekova, ili kao akcidenciju, — kao, na primer, — kad je u pitanju vino, kad onaj ko voli slatkiš želi vino, ne zato što je to vino, nego zato što je ono slatko. Jer on želi slatko kao takvo, a vino [želi] samo akcidentalno, jer kad je vino oporo, on ga više ne želi. Dakle on akcidentalno želi vino.

Ovo mesto korisno je za ono što je relativno, jer gotovo sve stvari ove vrste spadaju u relativne.

402 26·

403

Glava č e t v r t a

[DRUGA MESTA]

Sem toga, zgodno je i zameniti jedan izraz drugim poznatijim, — tako na primer, u jednom sudu reći „jasan"' umesto „tačan", a umesto „činjenice mešanja u mnoge po-slove" reći „činjenica voleti se mešati u mnoge poslove". Jer, kad je izraz postao poznatiji, lakše je napadati tezu. I ovo mesto [kao i mesta koja su mu prethodila] zajedničko je za obe namere: za utvrđivanje i za pobijanje [jednog tvrđenja].

Da bi se dokazalo da kontrerne suprotnosti pripadaju istom subjektu, treba razmotriti vrstu toga subjekta [drugo mesto ili pravilo]. Tako, na primer, ako hoćemo da dokažemo da u čulnom opažanju postoje istina i zabluda, reći ćemo da je opažati suditi, i da se može suditi istinito i ne-istinito, i da u čulnom opažanju mogu postojati istina i zabluda.

Ovoj dokaz izvodi se od vrste na rod. Jer, suđenje je jedna vrsta opažanja. Naime, onaj ko opaža u neku ruku sudi. A opet može se, obrnuto, zaključivati od roda na vrstu. Jer, svi atributi koji pripadaju rodu jesu i atributi koji pripadaju vrsti. Na primer, ako postoji jedna rđava i jedna dobra nauka, postoji i jedna rđava i jedna dobra osobina. Jer, osobina je vrsta nauke.

Prvo od ova dva mesta je pogrešno da se postavi teza, a drugo je istinito. Nije nužno da sve što pripada vrsti pripada i rodu. Tako životinja ima krila i četiri noge, a čovek ih nema. Međutim, sve što pripada rodu, nužnim načinom pripada i vrsti. Ako je čovek valjan, i životinja je valjana. Ali, za obaranje jedne teze, prvo mesto je istinito, a poslednje je pogrešno. Jer, sve što ne pripada vrsti, ne pripada ni rodu, ali nije nužno da sve što ne pripada rodu, ne pripada ni vrsti.

Zatim, stvari kojima se pridaje vrsta moraju isto tako, nužnim načinom, dobijati kao atribut neki od rodova, a sve što ima vrstu ili je označeno kao paronim vrste [izraz izveden iz vrste] treba nužnim načinom da ima i neki od rodova

ili da bude označeno kao paronim [izraz izveden iz] jednog od rodova. Tako, na primer, ako je jednoj stvari pridata nauka, tada će toj stvari biti pridata i gramatika, ili muzika ili k°Ja od drugih nauka, a ako neko poseduje nauku ili je označen jednim paronimnim imenom nauke, on će posedovati i gramatiku, ili muziku, ili neku od drugih nauka, ili će biti označen nekim paronimnim imenom tih nauka, kao, na primer, „gramatičar" ili „muzičar".

Ako je stavljen neki izraz koji je, na neki način, uzet iz vrste — na primer da se duša kreće — treba ispitati da li duša može da se kreće prema jednom od rodova kretanja, na primer, da li ona može da se povećava, ili da propada, ili da postaje, ili da ima neki drugi rod kretanja.12 Jer, ako se ona ne kreće nijednim od ovih kretanja, jasno je da se nikako ne kreće.

Ovo mesto je zajedničko za obe [naše namere], — za pobijanje i za utvrđivanje [teze]. Jer, ako se duša kreće prema jednom od rodova kretanja, jasno je da se kreće, a ako se ne kreće ni prema jednom od rodova kretanja, jasno je da se ne kreće.

Ako nedostaje dovoljno dokaza da se napadne teza,13

treba ispitati da li se oni ne mogu uzeti među stvarnim definicijama stvari ο kojoj je reč ili među njenim prividnim definicijama.14 A ako za ovo nije dovoljna jedna definicija, treba uzeti dokaze iz više njih. Ako je navedena definicija stvari, biće lakše da se napadne [teza]. Naime, napad protiv definicija uvek je lakši.

Dalje, što se tiče predmeta raspravljanja, treba ispitati kojoj datoj stvari taj predmet sleduje, ili koja stvar sleduje nužnim načinom, ako je predmet dat.15 Kad hoće da se dokaže [jedna teza], treba tražiti kojoj će datoj stvari sle-dovati predmet ο kome se raspravlja (jer ako je dokazano postojanje prve stvari, time je dokazano i postojanje predmeta ο kome je reč). Međutim, kad hoće da se pobije jedna teza, valja ispitati koja stvar postoji, — ako je dat postavljeni predmet. Jer, kad budemo dokazali da ono što sleduje postavljenom predmetu ne postoji, mi smo samim tim obes-nažili predmet ο kome je reč.

404 405

A, isto tako, treba obratiti pažnju i na vreme,16 i videti postoji li sa njime kakvo neslaganje. Na primer, [sagovornik kaže da] ono što se hrani raste nužnim načinom. [Na to se može odgovoriti] da se životinje uvek hrane, ali da uvek ne rastu. A isto je tako i ako se tvrdi da je znanje sećanje.17 Jer, sećanje se odnosi na prošlost, a znanje na sadašnjost i budućnost. Naime, mi kažemo da znamo sadašnje i buduće stvari, — tako, na primer, da će biti pomračenje; međutim nije moguće sećati se nečeg drugog sem onoga što je prošlo!

Glava peta

[DRUGA MESTA]

Dalje, [ovde dolazi u obzir] sofistički način raspravljanja koji se sastoji u tome da se protivnik dovede do tačke18 gde nam za napad stoji na raspolaganju mnoštvo dokaza. Ovaj način postupanja biće nekad stvarno nužan, a nekad prividno nužan;19 međutim, [nekad neće biti] ni prividno ni stvarno nužan. [Pomenuti način] biće stvarno nužan kad onaj ko odgovara pobije neko tvrđenje korisno da se napadne teza, dok onaj ko pita upravlja svoje dokazivanje na spornu tačku, — a ova je tačka jedna od onih u prilog kojih se mogu navesti mnogi dokazi.

[Pomenuti način, isto tako] biće stvarno nužan kad [onaj ko pita] izvede indukciju osnovanu na tvrđenju onoga ko odgovara, pa nastoji da pobije propoziciju do koje je došao. Jer, ako ova padne, pašće i tvrđenje koje je najpre bilo stavljeno. [Pomenuti način je] prividno nužan, kad tačka na koju se odnosi raspravljanje izgleda korisna i svojstvena tezi, ali stvarno nije takva. A ona nije takva, bilo zato što je onaj ko održava teret dokaza [onaj ko odgovara] odbio da ustupi [protivniku] neku tačku [koja služi tome da se dokaže prvobitna propozicija], ili zato što se onaj ko pita — pošto je verovatnom indukcijom, osnovanom na tezi onoga što odgovara, dostigao tu tačku — trudi da je obori. Ostaje još slučaj kad tačka na koju se raspravljanje odnosi nije nužna ni stvarno, ni prividno, i kad je onaj ko odgovara pobijen na nekom drugom pitanju. Valja se čuvati ovoga načina

raspravljanja koji je stavljen na poslednje mesto. Naime, on ne pripada dijalektici — i njoj je stran. Zbog toga onaj ko odgovara ne treba da se ljuti, nego treba da prizna važnost tačkama koje nisu korisne za pobijanje teze, kao i da označi sve tačke koje se ne slažu sa njegovim mišljenjem, ali kojima on priznaje važnost. Jer, većinom, oni koji postavljaju pitanja dolaze u veću zabunu ako — pošto im se odobre sve propozicije ove vrste — ne uspevaju da izvedu zaključak. Dalje,20 uvek kad se nešto kaže [kad se izrekne neko tvrđenje], kazana je, u izvesnom smislu, množina, — jer svemu što se kaže sleduju, nužnim načinom, mnoge posle-dice. Tako, na primer, kad se kaže da je neko čovek, rečeno je, isto tako, da je on životinja, i da je oduhovljen, i da ima dve noge, i da je sposoban za razumno mišljenje i za nauku; prema tome, ako je samo jedna od ovih posledica — ma koja to bila — oborena, — i prvobitna propozicija je oborena. Ali treba izbegavati da se pređe sa jednog predmeta na drugi teži [predmet]. Jer, nekad je lakše pobiti posledicu, a nekad samu tezu.

Glava š e s t a

[DRUGA MESTA]

Uzmimo subjekte kojima, nužnim načinom, treba da pripada samo jedan od dva kontrerno suprotna atributa — kao što, na primer, čoveku, nužnim načinom, pripada bolest ili zdravlje. Ako imamo mnogo dokaza da jedan od ovih atributa pripada ili ne pripada subjektu, imaćemo ih i za drugi atribut. Ovo mesto može da bude uzajamno korisno za obe namere [i da se utvrdi i da se pobije jedna teza]. Ako smo dokazali da jedan od dva atributa pripada subjektu, mi smo time dokazali da mu drugi ne pripada, a ako smo dokazali da jedan od dva atributa ne pripada subjektu, mi smo time dokazali da mu drugi pripada. Jasno je da je ovo mesto korisno za oba slučaja.

Protivnik se može napasti i na taj način što se jedan izraz svede na njegov pojam [što mu se da njegov bukvalni smisao]21 [i što se naglasi] da je prikladnije tako shvatiti

406 407

izraz, nego onako kao što se on obično shvata. Tako, na primer, može se reći da izraz „onaj ko ima dobru dušu" [εΰψυχος] ne znači „hrabar čovek", kao što je sad utvrđeno [uobičajeno], nego „čovek čija je duša dobra", — kao što izraz „koji ima dobru nadu" [εΰελπις] može značiti „čovek koji se nada dobrim stvarima". Slično tome, može se reći da „srećan" [ευδαίµων] znači „onaj čiji je demon22 valjan", u smislu u kome Ksenokrat kaže da je srećan onaj ko ima valjanu dušu, jer je duša demon svakog čoveka.

Dalje, pošto se neke stvari događaju nužnim načinom, druge stalno, a neke opet slučajno, — ako se stavi nužno kao stalno, ili stalno — bilo ono samo ili njegova kontrerna suprotnost — kao nužno, stvara se uvek mesto za napad [protiv sebe].23 Ako se stavi nužno kao stalno, očevidno je da je time rečeno da ono ne pripada svemu, — ali pošto ono [u stvari] pripada svemu, — učinjena je pogreška. A ako se kaže da je stalno ono što je nužno, učinjena je pogreška na isti način, jer je rečeno da svemu pripada ono što [u stvari] ne pripada svemu. Isto je tako ako se kaže da je nužno ono što je kontrerno suprotno od stalnog. Naime, kontrerno suprotno od onoga što je stalno jeste uvek ono što je rede. Kad su, na primer, ljudi stalno rđavi, oni su rede dobri. Tako je još veća pogreška učinjena, ako je rečeno da su ljudi nužnim načinom dobri. Isti je slučaj i kad se uzme ono što je slučajno kao nužno ili stalno. Jer, ono što je slučajno nije ni nužno, ni stalno.

Ako je u pitanju stvar koja se najčešće događa, tada i ako sagovornik nije odredio je li ona stalna ili nužna, može se pretpostaviti u raspravljanju [da bi se protivnik pobio] da je rekao kako je stvar nužna. Ako je on kazao da su ljudi isključeni iz nasledstva rđavi svi bez razlike, može se u ras-pravljanju pretpostaviti da su oni takvi nužnim načinom.

Dalje, treba ispitati24 i da li je protivnik postavio stvar kao akcidentalni atribut same sebe, i uzeo je kao različitu stvar, zato što se različito naziva, — kao što je [sofist] Prodik [sa Keosa] delio zadovoljstva na radost, i veselje, i uživanja. Jer, ovo su imena za nešto identično sa zadovolj-

stvom. Kazati da je „radovati se" akcidentalni atribut od uživati" — znači reći da je stvar akcidentalni atribut same sebe.

Glava s e d m a

[DRUGA MESTA]

Pošto je ono što je kontrerno suprotno međusobno povezano na šest načina, ali pošto samo četiri od tih pove-zanosti obrazuju kontrernu suprotnost, — valja uzeti kontrerno suprotno onako kako ono može biti korisno za pobijanje kao i za utvrđivanje jedne teze. Jasno je da se ono što je kontrerno suprotno povezuje na šest načina. Ili će se svaki od kontrerno suprotnih atributa povezati sa svakim od kontrerno suprotnih subjekata na dva načina, — kao, na primer: „činiti dobro prijateljima" i: „činiti zlo neprijateljima", ili, naprotiv: „činiti zlo prijateljima", i „činiti dobro neprijateljima". Ili se dva kontrerno suprotna atributa odnose samo na jedan subjekt, i to opet na dva načina, — kao, na primer: „činiti dobro prijateljima" i „činiti zlo prijateljima", ili „činiti dobro neprijateljima" i: „činiti zlo neprijateljima". Ili se samo jedan od kontrerno suprotnih atributa odnosi na dva subjekta, opet na dva načina, — kao, na primer, „činiti dobro prijateljima" i: „činiti dobro neprijateljima", ili „činiti zlo prijateljima" i „činiti zlo neprijateljima".

Dve povezanosti koje smo prvo označili ne obrazuju kontrernu suprotnost, — tako, na primer: „činiti dobro pri-jateljima" nije kontrerno suprotno sa: „činiti zlo neprijate-ljima". Jer, treba želeti obe ove stvari, koje zavise od istog etičkog stava. A „činiti zlo prijateljima" nije, isto tako, kontrerno suprotno sa: „činiti dobro neprijateljima". Jer treba izbegavati obe ove stvari, koje zavise od istog etičkog stava. I ne izgleda da je jedna stvar koju treba izbegavati kontrerno suprotna drugoj stvari koju isto tako treba izbegavati, — sem ako jedna od njih ne znači suviše mnogo, a druga suviše malo. Jer, suviše mnogo pripada stvarima koje treba izbegavati, a isto tako suviše malo.25 Međutim, sve ostale četiri povezanosti obrazuju kontrernu suprotnost.

408 409

„Činiti dobro prijateljima" kontrerno je suprotno sa: , činiti zlo prijateljima", jer dolazi iz kontrerno suprotnog etičkog stava, i jedno treba želeti, a drugo valja izbegavati. Isto je tako i sa drugim povezanostima. Naime, u svakom paru kontremih suprotnosti jednu od stvari treba želeti, a drugu valja izbegavati; jedna proizlazi iz dobrog etičkog stava a druga iz rđavog.

Iz rečenoga je, dakle, jasno da od jedne iste svari ima više kontrernih suprotnosti. „Činiti dobro prijateljima" ima za kontrerne suprotnosti i: „činiti dobro neprijateljima" i „činiti zlo prijateljima". Isto je tako i sa svakim od drugih tvrđenja; naime kad se svako od njih ispita na ovaj način, videće se da ima po dve kontrerne suprotnosti. Treba, dakle, izabrati onu od dve kontrerne suprotnosti, koja se može iskoristiti za tezu [da se napadne teza].

Dakle, ako akcidencija jedne stvari26 ima kontrernu suprotnost, valja razmotriti da li ova pripada subjektu kome akcidencija treba da pripada. Ako mu pripada, druga [kontrerna suprotnost] ne može da mu pripada. Naime, nemoguće je da istom subjektu istovremeno pripadaju kon-trerne suprotnosti.

Ili [valja razmotriti] da li je jednom subjektu pridat takav predikat da, ako je ovaj dat, kontrerne suprotnosti moraju nužnim načinom pripadati subjektu. Kao primer za to neka posluži tvrđenje da su ideje u nama. Jer, iz toga tvrđenja" će sledovati da ideje u isto vreme bivaju pokretane i da miruju, kao i da su istovremeno čulne i inteligi-bilne. Kad se pretpostavi postojanje ideja, — izgleda da ideje miruju i da su inteligibilne. A ako se ideje nalaze u nama, nemoguće je da one budu nepokretne. Jer kad se mi krećemo, tada se, nužnim načinom, i sve što je u nama kreće sa nama27. Jasno je da se ideje, ako su u nama, čulno opažaju, — jer opažanjem čula vida upoznajemo oblik svake stvari.

A, opet, ako je teza pretpostavila jednu akcidenciju koja ima kontrernu suprotnost28, treba videti je li subjekt, sposoban da primi akcidenciju, sposoban da primi i kontrernu suprotnost te akcidencije. Jer, ista stvar sposobna je da primi kontrerne suprotnosti29. Tako, na primer, ako

. rečeno da mržnja sleduje gnevu [to je teza], mržnja će biti u impulzivnom delu duše, pošto je gnev u njemu. Zatim treba videti da li je kontrerna suprotnost mržnje [prijateljstvo, ljubav] u impulzivnom delu duše, jer ako nije tamo, to jest ako se prijateljstvo nalazi u požudnom delu duše,' u tom slučaju mržnja neće sledovati gnevu. Isto je tako'i ako se tvrdilo da je požudni deo duše lišen saznanja. Taj [požudni] deo bio bi sposoban i za znanje ako je bio sposoban za neznanje. Ali se obično ne pretpostavlja da je požudni deo sposoban za znanje.

Kad treba pobiti nešto [neku tezu], valja, kao što smo rekli, primeniti ovo mesto. Međutim, ako treba utvrditi nešto [neku tezu], ovo mesto se ne može primeniti radi dokaza da akcidencija pripada subjektu, nego se može primeniti samo radi dokaza da akcidencija može pripadati subjektu. Kad dokažemo da stvar ο kojoj je reč nije sposobna da primi kontrernu suprotnost akcidencije koja je afirmirana, time smo dokazali da akcidencija ne pripada i da ne može pripadati subjektu. Ali, ako dokažemo da kontrerna suprotnost pripada subjektu, ili da je subjekt sposoban da primi kontrernu suprotnost, — još nismo dokazali da njemu pripada i afirmirana akcidencija. Time bismo samo dokazali da mu ona može pripadati.

Glava osma

[DRUGA MESTA]

Pošto ima četiri suprotnosti30, valja videti da li se može izvesti dokaz iz protivrečnih termina, na taj način što se obrne red sledovanja [subjekta i predikata] i to bilo u slučaju da se pobija, bilo da se utvrđuje [jedna teza]. Taj dokaz se dobija indukcijom. Uzmimo ovaj primer: „Ako je čovek životinja, ono što nije životinja nije čovek." Isto je tako i u drugim primerima za protivrečne termine. Naime u njima je obrnuto sledovanje [subjekta i objekta], zato što čoveku sleduje životinja, a ne-čoveku ne sleduje ne-ziyotinja, nego, naprotiv, ne-životinji sleduje ne-čovek. U svim ovim slučajevima treba uzeti postulat, kao što je,

410 411

na primer, sledeći: „Ako je dobro prijatno, u tom slučaju ono što nije prijatno nije dobro. Ako jedno nije istinito ni drugo nije istinito." Isto tako: „Ako ono što nije pril jatno nije dobro, dobro je prijatno."31 Tako je jasno da i za potvrđivanje i za pobijanje teze32 važi sledovanje po protivrečnosti, kad se ovo uzme u suprotnom smislu.

Što se tiče kontrernih suprotnosti [subjekta i predikata teze], valja obratiti pažnju na to da li kontrerna suprotnost jednog dolazi za kontrernom suprotnošću drugog, ili neposredno, ili obrnuto. Ovo mesto je korisno i za pobijanje i za utvrđivanje jedne teze. Ovakvi dokazi moraju se dobiti pomoću indukcije, ukoliko nam to služi cilju. Tako je sledovanje neposredno, na primer, za hrabrost i kukavičluk. Hrabrosti sleduje vrlina, a kukavičluku porok. Prvoj sleduje da je treba želeti, a drugome da ga treba izbegovati. Ovde je sledovanje neposredno. Jer, ono što treba želeti kontrerno je suprotno onome što valja iz-begavati. A tako je i inače.

Međutim, sledovanje je obrnuto [za utvrđivanje teze] u slučaju kao što je sledeći: dobrom telesnom stanju sleduje zdravlje, ali lošem stanju tela ne sleduje bolest, nego bolesti sleduje loše stanje tela. Dakle, jasno je da je ovde sledovanje obrnuto. Međutim, obrnuto sledovanje retko se dešava kod kontrernih suprotnosti, i sledovanje je većinom neposredno.

Ako, dakle, kontrerna suprotnost jednog termina ne sleduje kontrernoj suprotnosti drugog termina ni neposredno ni obrnuto, jasno je da ni u stavljenom problemu jedan termin ne sleduje drugom.33 Ako kod kontrernih suprotnosti jedna sleduje drugoj, tada, nužnim načinom, treba da bude isto kod prvobitnih termina.34

Na isti način kao kod kontrernih suprotnosti, treba postupati pri ispitivanju lišenosti i posedovanja.35 Samo kod lišenosti nema obrnutog sledovanja, nego je sledovanje uvek neposredno nužnim načinom. Tako, na primer, vidu uvek sleduje opažanje čula vida, a slepilu odsustvo [vizu-elnog] opažanja. Čulno opažanje i odsustvo čulnog opažanja stoje nasuprot jedno drugom kao posedovanje i lise-nost, jer jedno je posedovanje, a drugo lišenost.

Isto kao kod posedovanja i lišenosti treba postupati i sa suprotnostima relativnih pojmova.36 Jer, i ovde je neposredno isto sledovanje atributa. Tako, na primer, ako je trostruko nešto mnogostruko, njegova trećina je vrlo mali deo Jer, trostruko je relativno trećini, a mnogostruko je relativno svom vrlo malom delu.37 Opet jedan primer: ako je znanje [nauka] verovanje, predmet znanja jeste i predmet verovanja.38 Ako je viđenje čulno opažanje, i predmet viđenja je i predmet čulnog opažanja.

Mogao bi se staviti prigovor da kod relativnih pojmova sledovanje ne biva, nužnim načinom, kao što je tvrđeno. Naime, predmet čulnog opažanja jeste predmet znanja, a čulno opažanje nije znanje [nauka]. Ali ne izgleda da se taj prigovor osniva na istini. Naime mnogi tvrde da ο predmetima čulnog opažanja ne može biti znanja.39 Dalje, ono što je rečeno [poslednje mesto] nije manje korisno da dokaže kontrerno suprotno tvrđenje, — kao, na primer, da predmet čulnog opažanja nije predmet znanja, pošto čulno opažanje nije znanje.

Glava d e v e t a

[DRUGA MESTA]

Dalje, treba obratiti pažnju na srodne izraze i na izvedene reci, i u slučaju kad se pobija, i u slučaju kad se utvrđuje jedna teza.40

Nazivaju se srodnima izrazi kao, na primer, sledeći. „Pravična dela" i „pravičan čovek" srodni su sa „pravičnošću", a „hrabra dela" i „hrabar čovek" sa „hrab-rošću". Isto tako stvari koje nešto proizvode ili održavaju srodne su sa onim što proizvode ili održavaju, kao, na primer, „ono što je zdravo" sa „zdravljem", a „ono što doprinosi zdravlju" sa „dobrim stanjem tela". Isto važi i za druge slučajeve. Takve se stvari obično zovu srodnima; međutim izvedene reci biće, na primer, „pravično", i „hrabro", i „zdravo", i svi izrazi koji se na ovaj način obrazuju. Izgleda da su izvedene reci isto tako srodni izrazi, kao što je, na primer, „pravično" u odnosu na „pravdu", i

412 413

„hrabro" u odnosu na „hrabrost". Nazivaju se srodnima izrazi koji spadaju u isti red pojmova, kao „pravičnost" „pravičan čovek", „pravično delo", „pravično".

Ako je, na primer, dokazano da je ma koji izraz iz istoga reda pojmova „dobar" ili „dostojan hvale", — samim tim je dokazano da su i svi ostali izrazi takvi. Ako, na primer, „pravičnost" spada u stvari dostojne hvale, tada će „pravičan čovek", i „pravično delo", i „pravično" isto tako spadati u stvari dostojne hvale. Ο čemu se kaže „pravično", ο tome će se kazati i „dostojno hvale", prema istom izvođenju iz „dostojnog hvale", kao što je „pravično" izvedeno iz „pravičnosti".

Treba razmotriti ne samo subjekt ο kome je reč, nego i njegovu kontrernu suprotnost za kontrerno suprotni predikat.41 Tako, na primer, može se reći da dobro nije nužnim načinom prijatno, jer ni zlo nije [nužnim načinom] mučno; ili ako je zlo nužnim načinom mučno, i dobro je nužnim načinom prijatno. A ako je pravičnost znanje, i nepravičnost je neznanje. A ako je „pravično" — „učeno" i „vesto" i „nepravično" je „neznalačko" i „nevešto". A ako ova druga dva [odnosa] nisu [istinita], ni prva dva [odnosa] neće biti [istinita], kao što smo sad rekli [u navedenom primeru]. Jer moglo bi pre izgledati da je „nepravično" — „vesto" nego da je „nevešto". Ovo mesto bilo je ranije navedeno,42 u sledovanjima kontrernih suprotnosti. Jer, mi sad ne mislimo ništa drugo, nego da kontrerna suprot-nost predikata sleduje kontrernoj suprotnosti subjekta.

Dalje, dolaze u obzir načini postajanja i propadanja [jedne stvari] i uzroci njenog proizvođenja i propadanja,43 kako da bi se pobila tako i da bi se utvrdila [jedna teza]. Stvari čiji načini postajanja spadaju u dobre stvari, jesu i same dobre, a ako su same stvari dobre, i njihovi načini postajanja su isti takvi. Međutim, ako načini postajanja stvari spadaju u rđave stvari, i same stvari su rđave. Ali za načine propadanja važi obrnuto: ako načini propadanja spadaju u dobre stvari, same stvari su rđave,44 a ako načini propadanja spadaju u rđave stvari, same stvari su dobre.45 Isti dokaz važi i za uzroke proizvođenja i propadanja

stvari. Ako je ono što proizvodi stvari dobro, i same stvari su dobre, a ako je ono što proizvodi propadanje stvari dobro, same stvari su rđave.46

Glava d e s e t a

[DRUGA MESTA]

Treba opet razmotriti i stvari slične ovome ο čemu je reč, i videti da li se one slično odnose. Na primer, ako postoji jedna nauka koja ima više od jednoga predmeta, to važi i za jedno mišljenje, a ako imati vid znači videti, tada i imati sluh znači čuti. Isto je tako i kod drugih stvari, kako kod onih koje postoje tako i kod onih za koje se samo misli da postoje. Ovo mesto može poslužiti za obe svrhe [za utvrđivanje i za pobijanje teze]. Jer ako se [ovo mesto] tako odnosi kod jedne od sličnih stvari, tada se tako odnosi i kod drugih sličnih stvari. A ako se tako ne odnosi kod jedne od njih, tada se tako ne odnosi ni kod drugih stvari.

Treba, isto tako, razmotriti da li se [ovo mesto] na isti način odnosi prema jednoj stvari i prema mnogim stvarima. Jer nekad ima neslaganja. Ako, na primer, znati jednu stvar znači misliti je, tada znati mnogo stvari znači misliti ο mnogo stvari. Ali ovo tvrđenje nije istinito. Jer, mogu se znati mnoge stvari, ali se [u isto vreme] ne mogu misliti mnoge stvari. A ako poslednje tvrđenje nije istinito, tada nije istinito ni ono koje važi samo za jednu stvar. Prema tome, ne može se smatrati da znati jednu stvar znači misliti je.

Dalje, može se dokazivati pomoću „više" i „manje". U odnosu na „više" ima četiri mesta.

_ Jedno [mesto] sastoji se u tome da se razmotri da li „više" predikata prati „više" od subjekta [da li uvećavanje predikata dolazi za uvećavanjem subjekata]. Tako, na primer, ako je zadovoljstvo dobro, valja razmotriti da li je veće zadovoljstvo i veće dobro, a ako je činiti nepravdu zlo, valja razmotriti i da li je veće činjenje nepravde veće zlo. Ovo mesto je upotrebljivo za obe [svrhe], 'er, ako — kao što je rečeno — uvećavanju subjekta sle-

414 415

duje uvećavanje akcidencije, jasno je da akcidencija pripada subjektu, a ako mu ne sleduje, akcidencija ne pripada subjektu. To treba utvrditi indukcijom.

[Uzmimo sad u obzir] drugo mesto. Kad se jedan predikat afirmira ο dva subjesta, tada ako on ne pripada onome kome je prirodnije da pripada, on ne pripada ni onome kome je manje prirodno da pripada. A ako pripada onome kome je manje prirodno da pripada, on isto tako pripada onome kome je prirodnije da pripada.

A, opet, kad su dva predikata afirmirana samo ο jed-nom subjektu [važi sledeće pravilo]. Ako onaj koji izgleda da više pripada subjektu njemu ne pripada, tada mu ni onaj koji izgleda da mu manje pripada isto tako ne pri-pada. Ili ako onaj koji izgleda da manje pripada subjektu njemu pripada, tada i onaj koji izgleda da mu više pripada njemu pripada.

Dalje, kad su dva predikata potvrđena ο dva subjekta [važi sledeće pravilo]. Ako onaj od dva predikata koji izgleda da više pripada jednom od dva subjekta njemu ne pripada, — tada ni drugi predikat ne pripada drugom subjektu. Ili ako onaj od dva predikata koji izgleda da manje pripada jednom od dva subjekta njemu pripada, i drugi predikat pripada drugom subjektu.

Dalje, može se izvesti dokaz iz toga što jedan atribut pripada ili izgleda da pripada jednom subjektu na tri na-čina, — upravo onako kao što je to poslednji put nazna-čeno za tri mesta koja se odnose na „više".

Kad je samo jedan predikat afirmiran ili izgleda afir-miran, na isti način, ο dva subjekta, — tada važi pravilo: ako predikat ne pripada jednom subjektu, on ne pripada ni drugom; međutim, ako pripada jednom, on pripada i drugom subjektu.

Kad su dva predikata afirmirana na isti način ο istom subjektu, važi pravilo: ako jedan predikat ne pripada subjektu, tada mu ni drugi predikat ne pripada; međutim, ako mu jedan pripada, i drugi atribut mu pripada.

Isto pravilo važi i ako su dva predikata afirmirana, na isti način, ο dva subjekta. Ako jedan predikat ne pri-pada jednom subjektu, ni drugi predikat ne pripada drugom subjektu; međutim ako jedan predikat pripada jednom subjektu,' i drugi predikat pripada drugom subjektu.

Glava j e d a n a e s t a [DRUGA MESTA]

Može se izvesti dokaz iz „više" i „manje", a i iz „slič-nog" na onoliko načina kao što smo rekli. A može se iz-vesti dokaz i na osnovu dodavanja.

Ako jedna stvar, dodata drugoj, čini tu drugu stvar dobrom ili belom, mada ova ranije nije bila ni dobra, ni bela, — dodata stvar će biti dobra ili bela, i imaće osobinu koju će preneti na celinu. Dalje, ako dodavanje nečega jednom predmetu pojačava osobinu koju je ovaj već imao, i dodata stvar će imati tu osobinu. Isto važi i za druge predikate.

Ovo mesto ne može se primeniti na sve slučajeve nego samo na one gde mogu da se vrše uvećavanja u smislu mesta „više". Ali, ovo mesto se ne daje konvertirati, tako da bi moglo postati korisno i za pobijanje. Jer, ako ono što je dodato ne čini drugu stvar dobrom, iz toga još ne proizlazi da ono što je dodato nije samo dobro. Jer, dobro, kad se doda zlu, ne čini celinu nužnim načinom dobrom, kao što ni belo, kad se doda crnom, ne čini celinu nužnim načinom belom.

A opet ako se za predikat kaže da pripada više ili manje jednom subjektu, to je zato što mu i apsolutno pripada. Jer, za ono što nije dobro ili belo, ne može se reći ni da je više ili manje dobro ili belo. Jer ne može se reći da je jedna rđava stvar više ili manje dobra nego ijedna druga, već samo da je više ili manje rđava.

Ni ovo mesto ne daje se konvertirati, tako da bi se moglo upotrebiti za pobijanje. Jer, mnogo predikata u odnosu na koje se ne govori ο „više" [i „manje"], apsolutno

416 27 Organon 417

pripadaju subjektu. Ο čoveku se ne kaže da je više ili manje čovek, ali iz toga ne sleduje da on nije čovek.

Treba još razmotriti na isti način pridate atribute i u relativnom smislu, i u odnosu na jedno dato vreme' i u odnosu na jedno dato mesto. Ako je jedan predikat moguć u relativnom smislu, tada je on moguć i u apsolutnom smislu. Isto je tako i za ono što važi u jednom datom vremenu ili mestu. Jer, ono što je apsolutno nemoguće, nije moguće ni u relativnom smislu, ni u jednom datom vremenu, ni mestu.

Na ovo se može staviti prigovor da ima ljudi koji su u relativnom smislu valjani po prirodi.47 Tako, na primer, čovek može biti plemenit ili umeren, iako, u apsolutnom smislu, nije po prirodi valjan. Jer niko nije po prirodi mudar. Isto tako, jedna propadljiva stvar može da ne propadne u jedno izvesno vreme, ali, u apsolutnom smislu uzeto, nije moguće da ne propadne.48 Na isti način, na izvesnom mestu korisno je voditi jedan određeni način života, kao, na primer, u nezdravim krajevima, ali u apsolutnom smislu uzeto to nije korisno.49 Isto tako, moguće je da se na izvesnom mestu nalazi samo jedan čovek, ali, u apsolutnom smislu uzeto, nije moguće da se tamo nalazi samo jedan čovek. Na isti način, u izvesnim krajevima smatra se za dobro prineti na žrtvu svoga oca, — kao što je to slučaj, na primer, kod Tribala50, ali, u apsolutnom smislu uzeto, to nije dobro. Ali ovde se pitanje odnosi ne na mesto već na ljude. Jer, ništa neće prome-niti stvar mesto gde su oni, jer svuda gde se budu nalazili, taj postupak će za njih biti dobar, zato što su oni Tribali. Još jedan primer: u izvesnom vremenu51 dobro je uzimati lekove, — na primer, onda kad je čovek bolestan, — ali uopšte ih uzimati nije dobro. A možda ovde nije u pitanju jedno izvesno vreme, nego telesno stanje. Naime, ovde ništa neće promeniti stvar vreme, ako je čovek u tome stanju [ako je bolestan].

Ali jedna stvar jeste apsolutno ono što je, kad se —■ i ako se ništa ne doda — može reći da je ona dobra ili da je kontrerno suprotna dobru [rđava]. Tako, na primer,

neće se reći da je dobro prineti svoga oca na žrtvu nego rće se reći] da to samo izvesni ljudi smatraju za dobro; t>rema tome, to nije dobro u apsolutnom smislu. Međutim reći će se — bez ikakvog dodavanja — da je dobro poštovati bogove, — jer to je dobro u apsolutnom smislu. Dakle, za ono što bez ikakvoga dodavanja izgleda da je lepo, ili ružno, ili da ima neku drugu sličnu osobinu, reći će se da je takvo u apsolutnom smislu.

418 27'

K n j i g a t r e ć a

[NASTAVAK MESTA Ο AKCIDENCIJI]

Glava prva [MESTA]

Treba na sledeći način ispitati pitanje koju od dve ili više stvari treba najpre pretpostaviti, ili koja je bolja. Ali, prvo treba napomenuti da se naše ispitivanje ne odnosi na stvari koje su veoma udaljene jedna od druge i između kojih postoji velika razlika (jer niko se ne muči pitanjem da li treba da se pretpostavi sreća ili bogatstvo), nego na bliske stvari ο kojima smo u nedoumici kojoj treba dati prvenstvo, zato što ne vidimo nikakvo preimućstvo jedne nad drugom. Kod takvih stvari jasno je sledeće. Čim se dokaže jedno ili više preimućstava [na nekoj od tih stvari], naše mišljenje će se saglasiti s tim da ma koja bila stvar koja ima preimućstvo, nju treba pretpostaviti [ostalima].

Pre svega, ono što je trajnije i postojanije treba pret-postaviti onome što ima tu osobinu u manjoj meri. A, isto tako, treba pretpostaviti ono što bi izabrao mudar čovek, ili dobar čovek, ili pravičan zakon, ili ljudi vesti u svojoj struci koji biraju kao takvi [kao stručnjaci], ili ono što u svakoj vrsti stvari biraju oni koji znaju, — a to znači ono što bi izabrala ili množina od njih, ili svi oni. Tako, na primer, u medicini ili u građevinarstvu, to je ono što bi izabrala većina lekara, ili svi lekari, — ili uopšte to je sve ono što bi izabrala većina ljudi, ili svi ljudi, ili sve stvari, — naime dobro, jer sve stvari teže dobru. Treba

421

upraviti dokaz, prema potrebi, ka jednoj od tih tačaka Ali ono što je, u apsolutnom smislu uzeto, bolje i što treba pretpostaviti, jeste ono što pripada boljoj nauci; međutim za pojedinca to je ono što pripada njegovoj sopstvenoi nauci. j

Zatim, ono što je u bitnosti jedna određena stvar treba pretpostaviti onome što ne pripada odgovarajućoj vrsti. Tako, na primer, pravičnost treba pretpostaviti pravičnom čoveku. Jer, pravičnost pripada vrsti, dobru, a pravičan čovek joj ne pripada, i prva je u bitnosti dobro a drugi to nije. Jer ni za jednu stvar ne kaže se da je u bitnosti vrsta, kad ne pripada vrsti. Tako, na primer, beo čovek nije u bitnosti boja. A to važi i za drugo.

A ono što treba želeti zbog njega samoga treba više želeti nego ono što valja želeti zbog nečeg drugog. Tako, na primer, zdravlje treba više želeti nego gimnastiku. Jer, zdravlje treba želeti zbog njega samoga, a gimnastiku zbog nečeg drugog. A ono što postoji po sebi treba pretpostaviti onome što akcidentalno postoji. Tako treba više želeti da su [naši] prijatelji pravični nego [naši] neprijatelji. Jer jedno treba želeti po sebi, a drugo akcidentalno. Jer mi samo akcidentalno želimo da [naši] neprijatelji budu pravični, — da nam ništa ne bi naškodili. Ovo mesto je isto kao prethodno, i razlikuje se od njega samo po izrazu. Jer mi po sebi želimo da [naši] prijatelji budu pravični, čak i kad to ne bi imalo po nas nikakvih posledica, i kad bi se oni nalazili u Indiji. Međutim mi želimo da [naši] neprijatelji [budu pravični] zbog druge stvari, — da nam ništa ne bi naškodili.

A ono što je po sebi uzrok dobra treba pretpostaviti onome što mu je uzrok akcidentalno; tako vrlinu treba pretpostaviti sreći. Jer, vrlina je sama po sebi uzrok dobrih stvari, a sreća [je uzrok dobrih stvari] akcidentalno. A isto važi i za druge takve stvari. Isto je i sa kontrernom su-protnošću. Ono što je po sebi uzrok zla treba više izbega-vati nego ono što je to akcidentalno. Kao primer za to uzmimo nevaljalstvo i slučaj. Jer prvo je rđavo po sebi, a drugi je to akcidentalno.

A ono što je u apsolutnom smislu dobro treba pretpostaviti onome što je dobro samo za jednu određenu ličnost. Tako, na primer, „osećati se zdravim" treba pretpostaviti stanju „pretrpeti odsecanje nekoga dela tela". Jer, jedno je u apsolutnom smislu dobro, a drugo je dobro samo za onoga za koga je takva jedna operacija nužna. A ono što ie po prirodi dobro treba pretpostaviti onome što po prirodi nije dobro, — kao, na primer, pravičnost pravičnom čoveku. Jer, pravičnost je dobra po prirodi, a dobrota pravičnog čoveka je stečena. I, zatim, treba više želeti atribut koji pripada boljem i dostojnijem subjektu. Tako, na primer, treba više želeti ono što pripada Bogu nego ono što pripada čoveku, i treba više želeti ono što pripada duši nego ono što pripada telu. A ono što je svojstveno boljem subjektu bolje je od onoga što je svojstveno gorem subjektu. Tako je, na primer, ono što je svojstveno Bogu bolje od onoga što je svojstveno čoveku. Jer, što se tiče atributa koji su zajednički Bogu i čoveku, među njima nema razlike; međutim kad su u pitanju atributi koji su im svojstveni, jedan nadmašava drugi. I bolje je ono što se nalazi u boljim, ili ranijim, ili dostojnijim stvarima. Tako je, na primer, zdravlje bolje nego jačina i lepota. Jer, zdravlje se nalazi u vlažnim, i suvim, i toplim, i hladnim delovima, ukratko rečeno u prvim sastavnim delovima životinje, — međutim jačina i lepota nalaze se u docnijim sastavnim delovima. Naime, jačina leži u žilama i kostima, a lepota izgleda da je izvesna simetrija delova tela.

I cilj izgleda da treba više želeti nego sredstva, a od dva sredstva treba više želeti ono koje se nalazi bliže cilju. I, uopšte, sredstvo koje se odnosi na cilj života treba pretpostaviti onome koje je upravljeno drugom nekom cilju. Tako, na primer, ono što doprinosi sreći treba pretpostaviti onome što doprinosi mudrosti. A moguće [u etičkom smislu] treba pretpostaviti nemogućem. Od dva činitelja koji deluju [proizvode] treba pretpostaviti onaj čiji je cilj boljL Ali ako treba uporediti činilac koji deluje sa ciljem, odlučuje se pomoću proporcije šta treba pretpostaviti. Naime, [odlučuje se] prema proporciji da li jedan cilj nad-

422 423

masa drugi više nego što ovaj nadmaša njemu svojstveni delatni uzrok. Ako, na primer, sreća nadmaša zdravlje više nego što zdravlje nadmaša delatni uzrok zdravlja — tada je delatni uzrok sreće bolji od zdravlja. Jer, za koliko sreća nadmaša zdravlje, za toliko delatni uzrok sreće nadmaša delatni uzrok zdravlja. Ali, zdravlje manje nad-maša delatni uzrok zdravlja. Prema tome, delatni uzrok sreće nadmaša delatni uzrok zdravlja više nego što samo zdravlje nadmaša delatni uzrok zdravlja. Tako je jasno da delatni uzrok sreće treba pretpostaviti zdravlju, jer on nadmaša više delatni uzrok zdravlja.

Dalje, treba pretpostaviti ono što je po sebi lepše [etički bolje], dostojnije i vrednije hvale. Tako, na primer, prijatelj-stvo treba pretpostaviti bogatstvu, a pravičnost snazi. Jer prijateljstvo i pravičnost po sebi pripadaju stvarima koje su dostojne i vredne hvale; međutim bogatstvo i snaga nisu takvi po sebi, nego zbog nečeg drugog. Naime niko ne ceni bogatstvo zbog njega samoga, nego zbog nečeg drugog; međutim prijateljstvo se ne ceni kao takvo, čak i kad se od njega ne očekuje nikakva korist.

Glava druga [DRUGA MESTA]

Dalje, kad su dve stvari vrlo slične jedna drugoj i kad ne možemo da primetimo nikakvo preimućstvo jedne nad drugom, tada treba razmotriti ono što im sleduje [što za njima dolazi]. Jer, onu stvar koja je praćena većim dobrom treba više želeti. Ali, ako su rđave posledice koje tu stvar prate, tada treba pretpostaviti stvar koja je pra-ćena manjim zlom. Jer, iako obe mogu biti dostojne želje, ništa ne stoji na putu da iz njih proistekne nešto mučno. Ispitivanje onoga što se na stvari nadovezuje, može da se vrši na dva načina. Jer sa njima nešto može da bude ve-zano ranije, a nešto docnije. Tako je, na primer, sa čove-kom koji uči ranije vezano neznanje, a docnije [je vezano] znanje. Ali većinom je bolje razmotriti ono što je docnije

vezano. Dakle, od stvari koje su sa nečim vezane treba uvek uzeti onu koja je korisnija u datom slučaju.

Dalje, veći broj dobara treba više želeti nego manji broj dobara, ili u apsolutnom smislu, ili kad se jedna dobra nalaze u drugima, upravo kad se manji broj dobara nalaze u većem broju. Staviće se prigovor da se može dogoditi da jedno od dobara postoji zbog drugog, i da tako ta dva dobra zajedno ne treba više želeti nego samo jedno. Tako, na primer, vraćanje zdravlja i zdravlje ne treba više želeti nego samo zdravlje, jer mi želimo da povratimo zdravlje zbog zdravlja. Ali, isto tako, ništa ne stoji na putu da se stvari koje nisu dobre [dodate dobrim stvarima], pretpo-stave dobrim stvarima [većem broju dobrih stvari], — tako, na primer, da se sreća i nešto što nije dobro više žele nego pravičnost i hrabrost. I iste stvari treba više želeti kad su praćene zadovoljstvom nego kad su bez zadovoljstva. I iste stvari treba više želeti kad su bezbolne nego kad su praćene bolom. Svaku stvar treba više želeti u vreme kad ona ima više značaja. Tako, na primer, bezbolnost treba više želeti u starosti nego u mladosti, jer ona ima više značaja u starosti. Shodno tome, mudrost treba više želeti u starosti. Naime, niko ne bira mlade ljude za vođe, jer se ne smatra da su oni mudri. Sa hrabrošću stvar stoji obrnuto, jer je hrabro postupanje nužnije u mladim godinama. Isto je tako i sa umerenošću, — jer su mladi ljudi opterećeniji požudama nego stari.

I više je za željenje ono što je korisnije u svako doba, ili u većini slučajeva. Tako su, na primer, pravičnost i umerenost više za željenje nego hrabrost. Jer, prve dve su uvek korisne, a hrabrost samo povremeno.

I, od dve stvari treba pretpostaviti onu koja, pošto je svi imaju, druga nam i nije potrebna. Naime, ovu prvu stvar treba pretpostaviti onoj drugoj koja bi — i kad bi ]e svi imali — ipak u nama ostavila potrebu za prvom stvari. Primer za to daju nam pravičnost i hrabrost. Jer, kad bi svi bili pravični, hrabrost ne bi bila ništa potrebna.

424 425

Međutim, kad bi svi bili hrabri, pravičnost bi i dalje bila potrebna.

Sem toga, može se suditi ο preimućstvima stvari iz njihovih propadanja, i gubitaka, i postajanja, i dobitaka i kontrernih suprotnosti. Jer, treba više želeti stvari čije propadanje valja više izbegavati. A isto važi i za gubitke i za kontrerne suprotnosti stvari, jer valja više želeti stvar čiji gubitak ili kontrernu suprotnost treba više izbegavati. A sa postajanjima i dobicima stoji suprotno. Naime, stvari čije dobitke ili postajanja treba više želeti, valja i same više želeti.

Uzmimo drugo mesto: ono što je bliže dobru bolje je i dostojnije želje, i sličnije je dobru. Tako je, na primer, pravičnost bolja nego pravičan čovek.1 I treba više želeti jednu stvar koja je sličnija [nego druga stvar] nečem što je bolje nego sama ta [prva] stvar. Tako je, na primer, kao što neki kažu, Ajant bio bolji nego Ulis zato što je bio sličniji Ahilu. Na ovo se može staviti prigovor da to nije istina, jer ništa ne stoji na putu da Ajant bude sličniji Ahilu [nego Ulis] u onome u čemu je Ahil bolji, dok je Ulis dobar, iako nije sličan Ahilu. Treba razmotriti i slučaj u kome sličnost prelazi u smešno. Tako maj-mun liči na čoveka, a konj na njega ne liči, jer majmun nije lepši nego konj, iako više liči na čoveka.

A, opet, kad su u pitanju dve stvari, — ako je jedna od njih sličnija boljoj stvari, a druga goroj, — tada će biti bolja ona koja je sličnija boljoj [stvari]. I ovde se može staviti prigovor. Naime ništa ne stoji na putu da jedna stvar bude malo slična boljoj, a da druga bude vrlo slična goroj stvari, kao što je, na primer, slučaj kad je Ajant malo sličan Ahilu, a kad je Ulis veoma sličan Nestoru. I stvar slična boljoj stvari može da liči na nju po onom što je u njoj gore, a stvar slična goroj stvari može da liči na nju po onom što je na njoj bolje, — kao što konj liči na magarca, a majmun na čoveka.

Drugo mesto: ono što je očevidnije [dobro] treba više želeti nego ono što je [dobro] manje očevidno, a ono što je teže [treba više želeti] nego ono što je manje teško. Jer,

nas više vredi da imamo ono što nije lako steći. 1 ono što je svojstvenije valja više želeti nego ono što je opštije. τ treba pretpostaviti ono što je manje pristupačno zlu, jer treba više želeti ono čemu ne sleduje nikakva teškoća necro ono čemu neka teškoća može sledovati.

Dalje, ako je ovo u apsolutnom smislu bolje od onoga, tada je najbolja od stvari koje su u prvom sadržane bolja nego najbolja od stvari koje su sadržane u drugom. Ako je, na primer, čovek bolji od konja, tada je i najbolji čovek bolji od najboljeg konja. I ako je najbolje [ovoga] bolje od najboljeg [onoga], tada je i prvo u apsolutnom smislu bolje od drugog. Tako, na primer, ako je najbolji čovek bolji od najboljeg konja, tada je i čovek u apsolutnom smislu bolji od konja.

Dalje, ono u čemu [naši] prijatelji mogu da uzimaju učešća treba više želeti od onoga u čemu oni to nisu u stanju. I stvari koje pretpostavljamo da učinimo za prijatelja treba više želeti od onih koje bismo učinili za koga mu drago. Na primer, treba više želeti da se pravično postupa i da se čini dobro, nego da samo izgleda da se tako radi. Jer, mi više želimo da [stvarno] činimo dobro [svojim] prijateljima, nego da to samo tako izgleda; ali stvar stoji obrnuto kad je u pitanju bilo ko [neki čovek koji nam je ravnodušan].

A ono što proizlazi iz obilja bolje je od onoga što je nužno, a ponekad je i više za željenje. Jer dobro živeti bolje je nego živeti. A dobro živeti proizlazi iz obilja; međutim sam život je nužan. Ali ponekad ono što je bolje nije i ono što treba više želeti. Jer, kad je nešto bolje, ono nije nužnim načinom i dostojnije željenja. Tako je filozofirati bolje nego sticati novac, ali za čoveka kome nedostaje ono što je nužno prvo nije dostojnije željenja od drugoga. A obilje je kad neko ima ono što je nužno, a radi da stekne neku drugu lepu stvar. U strogom smislu uzeto, možda valja više želeti ono što je nužno, ali je bolje ono što pripada obilju.

I treba više želeti ono što se ne može pribaviti pomoću drugoga nego ono što se može pribaviti pomoću drugoga,

426 427

kao što je to, na primer, slučaj sa pravičnošću, u pore-denju sa hrabrošću.

I od dve stvari treba pretpostaviti prvu drugoj, ako prvu treba želeti bez druge, ali ne drugu bez prve. Tako na primer, moć ne treba želeti bez mudrosti, ali mudrost treba želeti bez moći.

I, ako od dve stvari negiramo jednu da bi izgledalo kao da imamo drugu, tada treba pretpostaviti onu za koju želimo da izgleda kao da je imamo. Tako, na primer negiramo da smo marljivi, da bismo izgledali obdareni'.

I, zatim, ono zbog čijeg bismo odsustva manje preko-revali sebe u nesreći — treba više želeti; a ono zbog čijeg bismo odsustva više prekorevali sebe, kad nismo u nesreći — treba više želeti.

G l a v a t r e ća [DRUGA MESTA]

Dalje, od stvari istoga roda treba više želeti onu koja ima svojstvenu vrlinu roda nego onu koja je nema. A ako je obe imaju, treba pretpostaviti onu koja je ima u većem stepenu.

Dalje, ako jedna stvar čini dobrom stvar u kojoj se nalazi, a ako je druga [stvar] ne čini dobrom, — tada treba više želeti onu koja čini stvar dobrom, — kao što je i ono što greje toplije nego ono što ne greje. A ako jednu stvar čine dobrom dve stvari, tada treba pretpostaviti onu koja je čini dobrom u većem stepenu, ili onu koja čini dobrom stvar koja je bolja i značajnija, — na primer, ako jedna čini dobrom dušu, a ako druga čini dobrim telo [treba pretpostaviti prvu].

Dalje, treba suditi ο stvarima prema menjanju oblika izraza koji ih označavaju,2 prema njihovim upotrebama, i delanjima, i radnjama; i [obrnuto], treba suditi [o ovim odredbama] pomoću samih stvari, jer jedne dolaze za drugima. Tako, na primer, ako „pravično" treba više želeti nego „hrabro", tada i pravičnost treba više želeti nego hrabrost. A ako pravičnost treba više želeti od hra-

brosti, tada i „pravično" treba više želeti nego „hrabro". A slično je i sa drugim slučajevima koje smo naveli.

Sem toga, kad je, za jedan isti subjekt, jedan od atri-buta veće dobro, a drugi manje [dobro], tada treba više želeti ono koje je veće. Ili, kad jedan [atribut] pripada višem subjektu, i on je sam veći.

Ali, i kad dve stvari treba više želeti nego samo drugu jednu, tada onu koju treba najviše želeti valja više želeti nego onu koju treba manje želeti.

Dalje, stvar čije preterano obilje treba više želeti nego preterano obilje druge stvari, — valja više želeti nego tu drugu stvar. Tako, na primer, prijateljstvo treba više želeti od bogatstva, jer preterano obilje prijateljstva treba više želeti od preteranog obilja bogatstva.

I stvar koju bi čovek izabrao da bude sama svoj uzrok, treba više želeti od one koja bi se dobila od drugog. Tako, na primer, prijatelje treba više želeti od bogatstva.

Može se, dalje, ο onome što treba više želeti suditi po dodavanju, i videti da li, kad se jedna stvar doda istoj stvari kao i druga stvar, — ovo čini celinu više za željenje, nego što je čini samo dodavanje druge stvari. Ali ovo mesto ne treba proširivati na stvari u kojima zajednički termin ima za oruđe jednu od dodatih stvari, ili od nje ima pomoć na neki drugi način, i drugu od njih nema za oruđe i od nje ne dobija pomoć. Takav slučaj imamo, na primer, kad se testera i kosa dodadu drvodeljskoj veštini, jer te-steru treba pretpostaviti [kosi, kad je vezana sa drvodelj-skom veštinom], ali, u apsolutnom smislu uzeto, testeru ne treba pretpostavljati kosi.

A, opet, jednu stvar treba više želeti ako ona, dodata nekoj manje dobroj stvari, čini celinu boljom.

Isto tako, ο onome što treba više želeti može se suditi po oduzimanju. Ono što, kad se oduzme od jedne i iste stvari, čini ostatak manje dobrim, biće veće dobro, pošto njegovo oduzimanje čini ono što ostaje manje dobrim.

A ako jednu stvar treba želeti zbog nje same, a drugu iz sujete [tada prvu treba više želeti]. Tako, na primer, treba više želeti zdravlje nego lepotu. Definicija onoga

428 429

što se želi iz sujete jeste sledeća: to je stvar koju se čovek ne bi naprezao da stekne, ako niko ο njoj ništa ne bi znao

A jednu stvar treba više zeleti, ako je ona za željenje zbog nje same i u isto vreme zbog sujete, dok je druga stvar za željenje samo zbog jednog ili drugog.

A ona od dve stvari koja ima vrednost zbog sebe same jeste isto tako bolja i više za željenje. A imaće veću vrednost po sebi ona stvar koju pretpostavljamo zbog nje same, i ništa drugo neće biti potrebno da joj pripada.

Dalje, valja razlikovati u koliko se smisla upotrebljava reč „ono što treba više zeleti", i zbog čega [se ona upotrebljava], — na primer, da li zbog koristi, ili radi dobra, ili radi zadovoljstva. Jer, stvar koja je korisna za sve po-menuto, ili za većinu od ovoga, valja više zeleti nego onu koja nije korisna u istom stepenu.

Ako ista preimućstva pripadaju dvema stvarima, treba ispitati koja ih ima u većem stepenu. Tako, na primer, treba ispitati koja je od dve stvari prijatnija, ili lepša, ili korisnija.

A, zatim, valja pretpostaviti ono što se čini radi boljeg cilja. Tako, na primer, ono što se čini radi vrline treba pretpostaviti onome što se čini radi zadovoljstva.

Isto je tako i sa stvarima koje treba izbegavati. Tako treba više izbegavati ono što u većem stepenu stavlja prepreku stvarima koje treba zeleti. Na primer, bolest treba više izbegavati nego ružnoću, jer bolest je veća prepreka i zadovoljstvu i vrlini.

Dalje, [može se odrediti da li jednu stvar treba više zeleti, na osnovu činjenice] što pomenutu stvar treba podjednako izbegavati i zeleti. Naime, jednu stvar, koja se podjednako želi i izbegava, treba manje zeleti nego drugu koju treba samo zeleti.

Glava č e t v r t a [PRIMENE

PRETHODNIH MESTA NA PROSTE IZRAZE]

Uzajamna poređenja stvari [prema onome što je „više" i „manje"] treba da se čine onako kao što smo naznačili. Ista mesta korisna su da pokažu da jednu stvar treba pot-

uno zeleti ili izbegavati; valja samo izostaviti izraz „više" mi manje"] koji se daje jednoj stvari u odnosu na drugu. Ako" ono što je dostojnije treba više zeleti, tada i ono što • dostojno treba zeleti; i ako ono što je korisnije treba više zeleti, tada i ono što je korisno treba zeleti. A isto je i sa drugim preimućstvima, koja su tako uzajamno poređena. Ali za izvesne izraze tvrdimo odmah, čim ih uporedimo jedan s drugim, da svaki od njih, ili samo jedan, treba zeleti, — tako, na primer, kad kažemo da je jedan [od izraza] po prirodi dobar, a da drugi po prirodi nije dobar. Jer ono što je po prirodi dobro očevidno treba zeleti.

Glava peta [UOPŠTAVANJE

PRETHODNIH MESTA]

Mesta koja se odnose na „više" i na „manje" treba uzeti u što je moguće opštijem smislu. Jer, kad se tako uzmu, ona su upotrebljiva u većem obimu. A malom pro-menom izraza moguće je učiniti opštijim izvesna od navedenih mesta. Tako se, na primer, kaže da ono što ima izvesnu osobinu po prirodi, — ima je više nego ono što je nema po prirodi.31, ako jedna stvar daje izvesnu osobinu subjektu koji je ima, a druga stvar mu je ne daje, tada sve što čini subjekt takvim jeste u višem stepenu takvo nego ono što ga ne čini takvim.4 A ako obe stvari čine subjekt takvim, tada ona [stvar] što ga čini više takvim jeste i sama više takva.5

Dalje, ako je za istu stvar jedan atribut više takav, a drugi manje," i ako je jedan atribut više takav nego što je neki treći atribut, a ako drugi atribut nije takav, — očevidno je da će prvi biti više takav.

Dalje, može se suditi po dodavanju,7 i videti da li jedna stvar, dodata istoj stvari kao neka druga stvar, čini pelinu više takvom nego što bi je činila ta druga stvar, "i da li, kad se [prva stvar] doda stvari koja je manje takva, ona čini celinu više takvom.

430 431

Isto je i ako se uzme u pomoć oduzimanje.8 Naime ono što, kad je oduzeto, čini ostatak manje onakvim [nego što je bio], jeste samo više takvo.

A stvari koje su manje pomešane sa svojim kontrer-nim suprotnostima imaju u višem stepenu izvesnu oso-binu.9 Tako je, na primer, belje ono što je manje pome-šano sa crnim.

Uz to, van mesta ο kojima smo ranije raspravljali jednu određenu osobinu ima više ono što savršenije ispu-njava svojstvenu definiciju te osobine.10 Tako, na primer ako je definicija belog „boja koja rastura vid", — tada je belje ono što je više boja koja rastura vid.

Glava š e s t a [PRIMENA RANIJIH

MESTA NA POJEDINAČNE PROBLEME]

Ako je problem postavljen kao pojedinačan, a ne kao opšti, tada su, pre svega, korisna sva opšta mesta koja smo naznačili,11 a koja dopuštaju da se postavi ili da se pobije neka teza. Kad utvrđujemo ili pobijamo opštu tezu, mi dokazujemo i pojedinačnu. Tako, ako jedan atribut pripada svim stvarima jedne vrste, on pripada i ponekima od njih, a ako ne pripada nijednoj od njih, on ne pripada ni ponekoj od njih.12

Najzgodnija i najopštija su ona mesta koja su izve-dena iz suprotnosti, iz onoga što je srodno [po pojmovima] i iz izvedenih oblika. Propozicija: ako je svako zadovolj-stvo dobro, tada je i svako nezadovoljstvo zlo, — isto je toliko verovatna kao propozicija: ako je poneko zadovolj-stvo dobro, tada je i poneko nezadovoljstvo zlo.13 Ako, dalje, poneko čulno opažanje nije sposobnost, tada ni poneko odsustvo čulnog opažanja nije odsustvo sposob-nosti.14 A ako je poneki predmet mišljenja predmet znanja, tada je i poneko mišljenje isto tako znanje.15 A ako je poneka nepravična stvar dobro, poneka pravična stvar je isto tako zlo.16 A ako je poneka stvar pravično učinjena zlo, tada je i poneka stvar nepravično učinjena — dobro. A ako ponešto prijatno treba izbegavati, tada i poneko

zadovoljstvo treba izbegavati. Po istom pravilu, ako je korisno ponešto od onoga što je prijatno, tada je i po-neko zadovoljstvo korisno.

A tako je i sa onim što prouzrokuje propadanje, kao i sa postajanjima i nestajanjima.18 Ako je dobro ono što prouzrokuje propadanje zadovoljstva ili znanja, tada će i zadovoljstvo ili znanje spadati u zla. Isto tako, ako po-neko nestajanje znanja spada u dobra, ili ako poneko postajanje znanja spada u zla, poneko znanje spadaće u zla. Tako, na primer, ako spada u dobra zaboraviti sram-na dela koja su učinjena, ili ako spada u zla sećati ih se, , tada znati za sramna dela koja su učinjena spada u zla. A tako je i inače. U svim slučajevima premise i zaključci podjednako su verovatni.

Dalje, može se poći od onoga što je više, i manje, i pojednako.19 Ako neka od stvari koje zavise od druge vrste ima u višem stepenu jednu izvesnu osobinu nego što je imaju one stvari koje zavise od vrste ο kojoj je reč, i ako nijedna od stvari te druge vrste nema tu osobinu, — tada ni ono što spada u vrstu ο kojoj je reč neće imati takvu osobinu. Tako, na primer, ako je neka nauka [druga vrsta] više dobro [zajednička osobina] nego [što je to] zadovoljstvo [vrsta ο kojoj je reč], i ako nijedna nauka nije dobro, ni zadovoljstvo neće biti dobro. A može se pobiti i utvrditi jedna teza, i polazeći od onoga što je pod-jednako i manje. Samo, dok se pomoću podjednakog može i pobiti i utvrditi jedna teza, pomoću manjeg ona se samo može utvrditi, a ne može se pobiti. A ako je neka spo-sobnosti podjednako dobro20 kao nauka, i ako je neka sposobnost dobro, i nauka je dobro. A ako nijedna spo-sobnost nije dobro, i nauka nije dobro. A ako je neka sposobnost manje dobro nego nauka,21 i ako je neka spo-sobnost dobro, i nauka je dobro. Međutim, ako nijedna sposobnost nije dobro, tada ne proizlazi nužnim načinom da nijedna nauka nije dobro. Jasno je, dakle, da se može, polazeći od onoga što je manje, samo utvrditi jedna teza.

432 Organon 433

Ali ne samo da se može pobiti jedna teza pomoću neke druge vrste, nego je to moguće učiniti i pomoću iste vrste, na taj način što se iz nje uzme ono što ima jednu određenu osobinu u najvišem stepenu. Na primer, ako je pretpostavljeno da je poneka nauka dobro, ali ako je dokazano da mudrost nije dobro, nijedna druga nauka neće biti dobro, jer nije dobro ni rod u kome izgleda da ima najviše dobra.

Dalje, može se hipotetički postupati, i pretpostaviti da ako atribut pripada ili ne pripada samo jednom sub-jektu, on, isto tako, pripada ili ne pripada u istoj meri svim subjektima. Tako, na primer, [može se pretpostaviti] da, ako je čovekova duša besmrtna, i druge duše su be-smrtne, a ako čovekova duša nije besmrtna, ni druge duše nisu besmrtne. Ako je bilo pretpostavljeno22 da atribut pripada ponekom subjektu, valja dokazati da on ne pripada ponekom subjektu, jer će, na osnovu pretpostavke, sledo-vati da on ne pripada nijednom subjektu. Ali ako je pret-postavljeno da atribut ne pripada ponekom subjektu,23

tada treba dokazati da on pripada ponekom subjektu, jer na taj način će proizaći da on pripada svim subjektima. Jasno je: kad se uzme ova pretpostavka, čini se opštim problem koji je postavljen kao pojedinačan. Jer, sudi se da, — kad se dopusti pojedinačno, — dopušta se i opšte, pošto se sudi da ako atribut pripada samo jednom sub-jektu, on na isti način pripada svim subjektima.

Kad je problem neodređen, tada se može pobijati sa-mo na jedan način. Takav je, na primer, slučaj kad sago-vornik tvrdi da je zadovoljstvo dobro, ili da nije dobro, a ne doda nijednu drugu odredbu. Ako se smatra da je on hteo reći da je poneko zadovoljstvo dobro, treba opšte do-kazati da nijedno zadovoljstvo nije dobro, ako se želi pobiti to tvrđenje. Isto tako, ako je on utvrdio da poneko zado-voljstvo nije dobro, treba opšte dokazati da je svako zado-voljstvo dobro. Inače, taj stav nije moguće pobiti. Naime, ako dokažemo da poneko zadovoljstvo nije dobro, ili da je dobro, — tada tvrđenje još nije pobijeno.24

Jasno je da se [jedna neodređena propozicija] može bijati samo na jedan način; međutim ona se može utvrditi na dva

načina. Bilo da opšte dokažemo da je svako zadovoljstvo dobro, ili da je poneko zadovoljstvo dobro,

_ , mi ćemo dokazati tvrđenje. A isto je tako i ako, — kad treba da ispitamo stav da poneko zadovoljstvo nije dobro, — dokažemo da nijedno zadovoljstvo nije dobro, ili da' poneko zadovoljstvo nije dobro. U tom slučaju, naime, mi smo zaključili na dva načina, na opšti i poje-dinačni, da bismo dokazali da poneko zadovoljstvo nije dobro.

Ako je teza određena, tada se ona može pobiti na dva načina. Taj slučaj imamo, na primer, ako je pretpo-stavljeno na dobrota pripada ponekom zadovoljstvu, ali da ne pripada ponekom drugom [zadovoljstvu]. Jer bilo da se dokaže da je svako zadovoljstvo dobro, ili da nijed-no zadovoljstvo nije dobro, tvrđenje će biti pobijeno. Ali ako je protivnik tvrdio da je samo jedno zadovoljstvo do-bro, to tvrđenje se može pobiti na tri načina. Jer, mi ćemo navedeno tvrđenje pobiti, kad dokažemo da je svako zado-voljstvo dobro, ili da nijedno zadovoljstvo nije dobro, ili da je više od jednoga zadovoljstva dobro. A ako je teza još uže određena, — tako ako se uzme kao primer da je mudrost jedina od vrlina znanje, — ona se može pobiti na četiri načina. Jer, ovo tvrđenje biće pobijeno kad se dokaže da je svaka vrlina znanje, ili da nijedna vrlina nije znanje, ili da je poneka druga vrlina, na primer pravič-nost, isto tako znanje, ili da sama mudrost nije znanje.

Korisno je takođe razmotriti pojedinačne slučajeve u kojima je poneki atribut [u tezi] afirmiran kao da pripada ili ne pripada subjektu, — kao [što je slučaj] i kod opštih problema.25 Dalje, valja razmotriti vrste, na taj način što će se one deliti na rodove, sve dok se ne dođe do onih koji nisu više deljivi — kao što smo ranije naznačili.26 Jer, bilo da atribut izgleda kao da pripada svakom subjektu, ili kao da ne pripada nijednom subjektu, potrebno je — posto se [u korist svoje teze] navelo više primera — ili da protivnik uopšte prihvati tezu, ili da navede negativan

434 :s* 435

primer, pokazajući u kome slučaju nije tako. Dalje, u slu-čajevima u kojima se akcidencija može deliti bilo po rodu ili po broju, treba ispitati da li nijedna od ovih odredaba ne pripada subjektu,27 — tako, na primer, [kad se za po-tvrđivanje stava] da se vreme ne kreće i da ono nije kre-tanje, nabroje različiti rodovi kretanja. Jer, ako nijedna od ovih odredaba ne pripada vremenu, jasno je da se vreme ne kreće, i da ono nije kretanje. Isto tako, može se dokazati da duša nije broj, pošto se svaki broj podeli na neparan i paran. Jer, ako duša nije ni neparna, ni parna ona očevidno nije broj.

Što se tiče akcidencija, može se postupati takvim sred-stvima [upravo sličnim onima ο kojima smo govorili], i na takav način.

K n j i g a č e t v r t a

[OPŠTA MESTA VRSTE]

Glava prva [MESTA]

Posle mesta akcidencije treba ispitati mesta koja se odnose na vrstu i na svojstvenost.1 To su sastavni delovi mesta koja se odnose na definicije,2 ali oni su, kao takvi, retko predmet istraživanja dijalektičara.3

Ako je protivnik postavio vrstu nekog bića, treba prvo da upravimo pažnju na sve stvari koje pripadaju istoj vrsti kao stvar ο kojoj je reč, da bismo videli postoji li neka stvar kojoj vrsta nije pridana, — kao što smo činili za akcidenciju.4 Tako, na primer, ako je dobro postavljeno kao vrsta zadovoljstva, treba videti da li poneko zado-voljstvo nije dobro. Naime, ako je tako, očevidno je da dobro nije vrsta zadovoljstva, — jer vrsta je afirmirana od svega što potpada pod isti rod.

Dalje, treba ispitati je li vrsta afirmirana, ne u bit-nosti, već samo kao akcidencija, — kao što je belo afirmi-rano od snega, ili kao što je ono što se samo sobom kreće [afirmirano] od duše. Jer, sneg nije u bitnosti beo — i, prema tome, belo nije vrsta snega. A ni duša nije u bitnosti ono što se kreće, nego je njeno kretanje za nju akcidencija — kao što je i za životinju često akcidencija „hodati" i „biti stvor koji hoda". Dalje, ono što se kreće ne označava suštinu, nego ono što dela ili što trpi. Isto važi za belo. Jer, belo ne izražava suštinu snega, nego njegov

437

izvestan kvalitet. Iz toga izlazi da nijedan od ova dva izraza nije u bitnosti afirmiran.

A naročito treba razmotriti definiciju akcidencije, da bi se videlo da li se ona slaže sa naznačenom vrstom' . _______ kao što je to slučaj u sad navedenim primerima. Moguće je da se jedna stvar kreće i da se ne kreće, a, isto tako da bude bela i da ne bude bela. Tako nijedan od ovih atributa nije vrsta, nego je akcidencija, pošto smo nazvali akcidencijom ono što može pripadati i ne pripadati jednom subjektu.5

Treba, dalje, ispitati da li se vrsta i rod nalaze ne u istoj podeli [kategoriji], nego da li je vrsta supstancija, a rod kvalitet, ili da li je prva relacija, a druga kvalitet. Tako, na primer, sneg i labud su supstancije, a belo nije supstancija, nego kvalitet. Tako, belo nije vrsta ni snega ni labuda. Uzmimo, opet, kao drugi primer: nauka spada u relacije, a dobro i lepo su kvaliteti. Tako, dobro i lepo ne mogu biti vrsta nauke. Naime, vrste relacije treba same da spadaju u relacije, kao, na primer, dvostruko, jer mnogostruko, kao vrsta dvostrukog, i samo je relacija. Opšte govoreći, vrsta mora potpadati pod istu podelu kao i rod. Ako je rod supstancija, i vrsta mora biti supstancija, a ako je rod kvalitet, i vrsta mora biti kvalitet. Tako, na primer, ako je belo kvalitet, tada i boja mora biti kvalitet. A isto je tako i za drugo.

A, opet, treba videti je li nužno ili moguće da vrsta učestvuje u onome što njoj treba da pripada [to je rod]. Učestvovati znači dobiti definiciju onoga u čemu nešto učestvuje." Iz ovoga je jasno da rodovi učestvuju u vrstama, a ne vrste u rodovima. Jer rod dobija definiciju vrste, a vrsta [ne dobija] definiciju roda. Treba videti da li data vrsta učestvuje ili može učestvovati u rodu. Na primer, u slučaju da se jedna stvar označi kao vrsta bića ili jednog, iz toga proizlazi da bi vrsta učestvovala u rodu. Naime, biće i jedno afirmirani su od svega što postoji, a prema tome [afirmirana je] i njihova definicija.7

Dalje, treba videti je li istinit rod koji je pridat jednoj stvari, dok [njena] vrsta nije istinita. Tako, na primer,

438

treba videti je li biće ili predmet nauke stavljen kao vrsta predmeta mišljenja. Predmet mišljenja može biti afirmiran od nebića, pošto su predmeti mišljenja mnoge stvari koje ne postoje. Međutim, jasno je da biće ili predmet znanja nisu afirmirani od nebića. Prema tome, ni biće ni predmet znanja nisu vrsta predmeta mišljenja. Jer, i vrsta stvari čiji je rod afirmiran mora biti afirmirana.

Treba još razmotriti da li stvar koja treba da pripada vrsti nije sposobna da učestvuje ni u jednom od rodova. Jer, nemoguće je da ono što ne učestvuje ni u jednom od rodova učestvuje u vrsti, — sem ako to nije jedan od rodova koji su dobijeni pomoću prve podele, jer ovi učestvuju samo u vrsti. Ako je kretanje stavljeno kao vrsta zadovoljstva, treba videti da li zadovoljstvo nije ni kretanje iz mesta u mesto, ni kvalitativna promena, niti inače koji od pretpostavljenih rodova kretanja. Jer, tada je jasno da zadovoljstvo ne može učestvovati ni u jednom od rodova, a, prema tome, ni u vrsti, — pošto ono što učestvuje u vrsti mora učestvovati i u jednom od rodova. Iz toga proizlazi da zadovoljstvo ne može biti neki rod kretanja, a i nijedna od individualnih činjenica koje se podrazume-vaju pod rečju „kretanje". Jer, individue učestvuju u vrsti i u rodu. Tako, na primer, pojedinačni čovek učestvuje u čoveku i u životinji.

Dalje, treba videti da li termin koji treba da pripada vrsti ima širi obim nego vrsta. Tako, na primer, predmet mišljenja ima širi obim nego biće, pošto su biće i nebiće u isti mah predmet mišljenja, i tako predmet mišljenja ne može biti rod bića. Naime, vrsta uvek ima širi obim nego rod. Još treba ispitati da li su rod i vrsta jednakog obima, — tako da li je od atributa koji pripadaju svim stvarima [i koji su prema tome jednakog obima] jedan stavljen kao rod, a drugi kao vrsta, — kao, na primer, biće i jedno. Jer, biće i jedno pripadaju svim stvarima, tako da nijedno od njih dvoje nije vrsta drugog, pošto imaju jednak obim. Isto važi ako se ono što je prvobitno i princip stave kao da potpadaju jedno pod drugo. Jer, princip je ono što je prvobitno, a ono što je prvobitno je princip, tako da su ili

439

ova dva izraza samo jedna ista stvar, ili da nijedna od njih dveju nije vrsta druge. Glavno pravilo za sve ovakve slučajeve jeste da vrsta mora imati veći obim nego rod i nego [specifična] razlika. Jer i razlika ima manji obim nego vrsta.

Treba još ispitati da li pomenuta vrsta nije, ili može da ne izgleda, vrsta nečeg što po rodu nije različito od stvari ο kojoj je reč. Ili [treba ispitati], kad se utvrdi jedna teza, je li ona vrsta neke od tih stvari. A sve stvari koje se ne razlikuju po rodu imaju istu vrstu. Ako je dokazano da je ona vrsta jedne od tih stvari, tada je očevidno da je ona vrsta svih tih stvari; a ako je dokazano da ona nije vrsta samo jedne od tih stvari, očevidno je da ona nije vrsta nijedne od njih. To je kao kad bi, na primer, neko ko je stavio nedeljive linije [linije koje se ne mogu šeći] tvrdio da je njihova vrsta nedeljiva. Ovaj izraz [nedeljivo] nije vrsta linija koje su deljive, a ove se ne razlikuju po rodu od nedeljivih linija. Jer, sve prave linije nisu nikad po rodu različite jedne od drugih.

Glava druga [DRUGA MESTA]

Treba, isto tako, obratiti pažnju na to da li postoji neka druga vrsta datoga roda koja ne sadrži datu vrstu, i koja nije pod njom, — kao što bi bio slučaj kad bi, na primer, neko stavio nauku kao vrstu pravičnosti. Jer, vrlina je takođe vrsta pravičnosti, i nijedna od ove dve vrste ne sadrži drugu, tako da nauka ne bi mogla biti vrsta pravičnosti. Jer, izgleda da uvek kad jedan rod potpada pod dve vrste, jedna vrsta je sadržana u drugoj.8

Ali ovo pravilo donosi teškoću u više slučajeva. Naime neki smatraju da je mudrost u isto vreme vrlina i nauka, a da nijedna od ove dve vrste ne potpada pod drugu.

Svi ne misle da je mudrost nauka. Ali i kad se dopusti da je to tvrđenje istinito,8 ipak će izgledati nužno da su vrste iste stvari podređene jedna drugoj, ili da se obe sadrže u istoj vrsti, kao što to važi za vrlinu i nauku. Jer obe

noslednje potpadaju pod istu vrstu, pošto je svaka od njih stanje i sposobnost. Treba, dakle, razmotriti da li nijedna od ove dve osobine ne pripada naznačenoj vrsti, jer ako vrste nisu podređene jedna drugoj, i ako obe ne pripadaju istoj vrsti, tada naznačeni izraz ne može biti vrsta. Valja isto tako razmotriti vrstu date vrste, i tako uvek treba ići dalje ka višoj vrsti i videti da li su sve vrste afirmirane od roda, i da li su afirmirane u bitnosti. Jer, sve više vrste moraju biti bitno pridate rodu. Ako na nekom mestu nema ovog slaganja, jasno je da naznačeni termin nije vrsta.

Treba, uz to, videti da li vrsta učestvuje u rodu, — ili ona sama, ili jedna od njenih viših vrsta. Jer, viša vrsta ne učestvuje ni u kakvim nižim vrstama.

Ako se jedna teza pobija, treba primeniti pravilo koje smo dali. Ali, ako treba utvrditi tezu, i ako je pretpostavljeno da termin izražen kao vrsta pripada rodu, ali se samo sumnja da mu on pripada i u koliko je vrsta, dovoljno je dokazati da je jedna od viših vrsta bitno afirmirana od roda. Jer, ako je samo jedna od njih [od vrsta] u bitnosti pridata, tada će sve vrste — i one koje su više, i one koje su niže od nje, — ako su afirmirane od roda, biti u bitnosti afirmirane, tako da je i izraz koji je naznačen kao vrsta bitno afirmiran. Treba pomoću indukcije pokazati da će, ako je samo jedna od vrsta bitno afirmirana, i sve ostale [vrste], čim su afirmirane, biti bitno afirmirane.

Ali, ako se sumnja da izraz koji je naznačen kao vrsta potpuno pripada subjektu, tada nije dovoljno dokazati da je neka od viših vrsta u bitnosti afirmirana ο rodu. Tako, na primer, ako je premeštanje [iz mesta u mesto] naznačeno kao vrsta hoda, nije dovoljno dokazati da je hod kretanje da bi se dokazalo da je on premeštanje, pošto postoje i drugi rodovi kretanja. Naime treba još dokazati da hod ne učestvuje ni u jednom od rodova kretanja koji proizlaze iz iste podele [iz iste vrste kretanja], sem u slučaju premeštanja [iz mesta u mesto]. Jer, nužnim načinom, ono sto učestvuje u vrsti, učestvuje i u nekom od rodova koji su dobijeni prvom deobom vrste. Prema tome, ako hod

440 441

ne učestvuje ni u uvećavanju, ni u smanjivanju, ni u drugim rodovima kretanja, jasno je da će on učestvovati u pre-meštanju, — tako da će premeštanje [iz mesta u mestol biti vrsta hoda.

A kad se tiče stvari čiji je postavljeni rod afirmiran kao vrsta,10 treba razmotriti je li ono što je naznačeno kao njegova vrsta isto tako u bitnosti afirmirano ο samim stvarima kojima je rod isto tako pridat, a, slično tome da li su sve vrste koje su više nego ta vrsta takođe [pridate stvarima]. Ako na nekom mestu nije tako, jasno je da naznačeni izraz nije vrsta. Jer, kad bi bio vrsta, tada bi sve vrste koje su više nego ona, a i ona sama, bile u bitnosti afirmirane ο onim stvarima čiji je rod isto tako u bitnosti afirmiran. Ako se pobija neka teza, korisno je videti da li nije u bitnosti afirmirana vrsta onih stvari čiji je rod isto tako afirmiran.11 Ali, ako se utvrđuje neka teza, korisno je razmotriti je li vrsta u bitnosti afirmirana. Jer, ako jeste, iz toga će proizaći da će vrsta i rod biti u bitnosti afirmirani od istog subjekta, tako da isti subjekt potpada pod dve vrste. Ove vrste moraju, nužnim načinom, biti pot-činjene jedna drugoj. A ako je dokazano da izraz koji hoćemo da utvrdimo kao vrstu ne potpada pod rod, jasno je da će rod potpadati pod njega, tako da će biti dokazano da je taj izraz vrsta.

Valja razmotriti i definicije vrsta i videti da li one odgovaraju datom rodu i onom što u rodu učestvuje. Treba, nužnim načinom, da definicije vrsta budu afirmirane ο rodu i ο stvarima koje učestvuju u rodu. Ako na nekom mestu nije tako, očevidno je da naznačeni izraz nije vrsta.12

Valja još obratiti pažnju na to da li je protivnik stavio [specifičnu] razliku kao vrstu, uzimajući, na primer, besmrtno kao vrstu Boga. Jer, besmrtno je razlika živog bića, pošto su od živih bića jedna smrtna, a druga besmrtna. Prema tome, jasno je da je protivnik pogrešio [ako je tako učinio]. Naime, [specifična] razlika nije nikad vrsta ničega. A očevidno je to istinito, jer nijedna razlika ne izražava suštinu, nego pre neku osobinu, kao što su, na primer, „onaj ko hoda nogama" i „dvonožni".

Treba još razmotriti je li protivnik stavio [specifičnu] razliku u vrstu, — na primer na taj način što je uzeo neparno za broj. Jer neparno je razlika broja, a nije rod. A ne izgleda ni da razlika učestvuje u vrsti. Jer ono što učestvuje u vrsti uvek je ili rod, ili individuum; međutim razlika nije ni rod, ni individuum. Tako je očevidno da razlika ne učestvuje u vrsti. Dakle ni neparno ne može biti rod, nego [specifična] razlika, pošto ne učestvuje u vrsti.

Dalje, treba razmotriti da li je protivnik stavio vrstu u rod13 —, na primer, time što je ono što se dodiruje uzeo za ono što je kontinuirano, ili time [što je uzeo] mešavinu za stapanje,14 ili — kao u Platonovoj definiciji — što je uzeo kretanje iz mesta u mesto za premeštanje sa jednog mesta na drugo.15 Dodir ne mora nužnim načinom da bude kontinuitet, nego je, naprotiv, kontinuitet dodir. Jer, sve što se dodiruje nije kontinuirano, ali sve kontinuirano se dodiruje. Tako je i sa ostalim primerima. Svaka mešavina nije stapanje (jer mešavina suvih stvari nije sta-panje), i svaka promena mesta nije premeštenje sa jednog mesta na drugo. Hodanje nije premeštanje sa jednog mesta na drugo. Ο premeštanju se govori obično samo kod stvari koje prelaze sa jednog mesta na drugo nevoljno [mehanički], kao što je to slučaj kod neoduhovljenih bića. U navedenim slučajevima vidi se da rod ima širi obim nego vrsta, obrnuto onom što bi moralo da bude.

Dalje, valja razmotriti da li je protivnik postavio [specifičnu] razliku u rod, — kao, na primer, da li je uzeo besmrtno za Boga.16 Iz toga bi proizašlo da rod ima obim jednak ili veći [nego razlika — što ne može biti]. Jer, razlika ima uvek obim jednak ili veći nego rod.

Dalje, treba razmotriti da li je protivnik stavio vrstu u razliku time što je, na primer, rekao da je boja ono što skuplja [što čini manjim ono što se vidi] ili da je broj ono što je neparno.

I [treba razmotriti]: da li je protivnik uzeo vrstu za razliku. Jer može se izneti sledeća teza: da je mešavina razlika stapanja ili da je menjanje mesta razlika preme-stanja iz mesta u mesto. Ispitivanje svih ovakvih slučajeva

442 443

mora se vršiti pomoću istih pravila, jer mesta su opšta za sve [slučajeve]. Vrsta treba uvek da ima veći obim nego razlika, i ne treba da učestvuje u razlici. Ali ako je vrsta uzeta kao što je [ranije] rečeno, nijedno od dva [pomenutal pravila neće važiti. Naime, vrsta će imati manji obim nego razlika i učestvovaće u razlici.

Zatim, ako nijedna od razlika vrste nije afirmirana ο datom rodu, ni vrsta neće biti afirmirana. Tako, na primer ο duši nije afirmirano ni neparno, ni parno, — tako da ona nije broj.17

Valja još videti je li rod po prirodi raniji nego vrsta, i da li, kad iščezne, nestaje i vrste. Jer, izgleda da treba da bude suprotno.

Dalje, ako pomenuta vrsta, ili njena razlika mogu da nedostaju rodu, — na primer, ako je moguće da kretanje nedostaje duši, ili da istinito i lažno nedostaju mišljenju, — tada nijedan od pomenutih izraza neće biti ni vrsta, ni razlika. Jer, izgleda da vrsta i razlika prate rod, dokle god on traje.

Glava t r e ć a

[DRUGA MESTA]

Treba još razmotriti da li ono što se podrazumeva u vrsti, učestvuje, ili može da učestvuje u nečem što je kont-rerno suprotno vrsti. Tada će, naime, ista stvar istovremeno učestvovati u kontrernim suprotnostima, pošto se ona nikad ne odvaja od svoje vrste, — a, ipak, ona učestvuje ili može da učestvuje u onome što joj je kontrerno suprotno.

Dalje, treba videti da li rod ima udela u nekoj osobini za koju je potpuno nemoguće da pripada stvarima što potpadaju pod vrstu. Tako, na primer, ako duša ima udela u životu, a nijedan broj ne može da živi, — tada duša ne može da bude rod broja.

Treba obratiti pažnju i na to da li je rod homoniman vrsti, na taj način što pri tome upotrebljavamo elementarne principe koje smo označili.18 Jer, vrsta i rod su sinonimi.

Pošto svaka vrsta sadrži više rodova, treba videti da li nemoguće da postoji još i jedan drugi rod sem onog koji je stavljen kao da pripada naznačenoj vrsti. Ako taj rod ne postoji, jasno je da izrečeni izraz uopšte ne može biti vrsta.

Treba, isto tako, videti da li je protivnik naveo kao vrstu neki metaforni izraz [izraz u prenesenom smislu]. Tako, na primer, kad se kaže da je umerenost harmonija, [jasno je da je] svaka vrsta afirmirana u bukvalnom [pra-vom] smislu reci ο svojim rodovima, a [da] harmonija nije afirmirana ο umerenosti u bukvalnom smislu, več meta-forno. Jer, svaka harmonija leži u tonovima.

Dalje, treba videti postoji li kontrerna suprotnost rodu. To ispitivanje može se vršiti na više načina. Prvo valja videti da li kontrerna suprotnost spada u istu vrstu kao rod, kad vrsta nema kontrernu suprotnost. Jer, kont-rerne suprotnosti moraju biti u istoj vrsti, ako vrsta nema nikakvu kontrernu suprotnost.

Ali, ako vrsta ima kontrernu suprotnost, valja videti da li se kontrerna suprotnost roda nalazi u kontrerno suprotnoj vrsti. Jer, kontrerno suprotni rod treba nužnim načinom da se nalazi u kontrerno suprotnoj vrsti, uvek kad postoji kontrerna suprotnost vrsti. Sve ovo u pojedi-nostima postaje očevidno pomoću indukcije.

Sem toga, valja videti da li se kontrerna suprotnost roda ne nalazi uopšte ni u jednoj vrsti, nego je sama ona vrsta. Uzmimo kao primer dobro. Ako dobro nije u vrsti, ni njegova kontrerna suprotnost neće biti u vrsti, nego će sama biti vrsta, kao što se dešava kod dobra i zla. Naime, nijedno od njih ne stoji u vrsti, nego su vrsta i jedno i drugo.

Dalje, treba videti da li su vrsta i rod kontrerne suprot-nosti nečem, i da li par tih kontrernih suprotnosti ima jedan srednji izraz, a ne drugi. Ako vrste imaju nešto srednje, rodovi ga isto tako imaju, — a ako ga imaju rodovi, tada ga imaju i vrste, kao što je to slučaj kad su u pitanju vrlina i porok [vrste], pravda ili nepravda [rodovi], gde svaki od ovih parova ima nešto srednje. Na ovo se

444 445

može staviti prigovor da između zdravlja i bolesti ne postoji ništa srednje, iako ono postoji između dobra i zla

Ili valja ispitati da li, možda, — i ako zaista postoji nešto na sredini između oba, to jest i vrsta i rodova, — ovo nije izraženo u oba slučaja na isti način, već je u jednom [slučaju izraženo] negativno, a u drugom kao subjekt.19 Verovatno je da se ono što stoji u sredini mora odnositi na isti način u oba slučaja kao kod vrline i poroka, pravičnosti i nepravičnosti, jer u ova dva para [suprotnosti] ono što stoji u sredini izraženo je negativno.20

Dalje, kad vrsta nema kontrernu suprotnost, treba ne samo razmotriti da li se ono što je kontrerno suprotno rodu nalazi u istoj vrsti, nego da li se u njoj nalazi i nešto srednje. Jer, u vrsti gde se nalaze krajnosti nalazi se i ono što stoji na sredini, kao kod belog i crnog. Jer, boja je i njihova vrsta, i vrsta svih boja koja se između njih nalazi. Može se staviti prigovor da nedostatak i preteranost pripadaju istoj vrsti (jer oba pripadaju zlu); međutim, prava mera, koja stoji između jednog i drugog, ne pripada zlu nego dobru.

Mora se još ispitati da li vrsta ima neku kontrernu suprotnost, a rod je nema. Jer, ako vrsta ima neku kontrernu suprotnost, i rod je ima, — kao što je, na primer, vrlina kontrerno suprotna poroku, a pravičnost nepravičnosti. Ako se ispitaju i drugi primeri, videće se jasno da je tako. Kao prigovor može se navesti slučaj zdravlja i bolesti. Zdravlje je potpuno kontrerno suprotno bolesti, ali jedna određena bolest, koja je izvestan rod bolesti, nije kontrerno suprotna ničem. Kao primer za to mogu poslužiti groznica, i bolest očiju, ili druge pojedinačne bolesti.

Sve ove razne načine razmatranja treba primeniti na pobijanje [jedne teze]. Jer, ako osobine ο kojima je govoreno ne pripadaju postavljenoj vrsti, jasno je da dati izraz nije vrsta. Ali ako treba utvrditi tezu, postupa se na tri načina.

Pre svega, treba se zapitati da li kontrerna suprotnost roda postoji u naznačenoj vrsti, kad vrsta nema kontrerne suprotnosti. Ako kontrerna suprotnost postoji u vrsti, jasno je da u njoj postoji i rod ο kome je reč.

Zatim, valja videti da li se srednji rod nalazi u naznačenoj vrsti. Jer, gde se nalazi srednji rod, nalaze se i krajnji rodovi.

Sem toga, kad vrsta ima kontrernu suprotnost, valja videti da li i kontrerno suprotni rod stoji u kontrerno suprotnoj vrsti. Jer, ako se on u njoj nalazi, jasno je da i rod ο kome je reč stoji u vrsti ο kojoj je reč.21

Pored toga, i kad se pobija, i kad se utvrđuje teza, valja uzeti u obzir izvedene gramatičke oblike i srodne pojmove, i videti da li oni na sličan način sleduju jedan drugom. Jer, atribut koji pripada ili ne pripada jednom izrazu, u isto vreme pripada ili ne pripada svim izrazima. Tako, na primer, ako je pravičnost nauka, tada je „pravično" — „naučno", a „pravičan čovek" je „naučnik". Međutim, ako ne važi jedan od ovih izraza, tada ne važi ni jedan od ostalih izraza.

Glava č e t v r t a

[OSTALA MESTA]

Dalje, treba razmotriti stvari koje međusobno stoje u sličnom odnosu. Tako prijatno stoji prema zadovoljstvu u istom odnosu kao korisno prema dobrom. Naime, u svakom slučaju jedno proizvodi drugo.22 Ako je zadovoljstvo u suštini dobro, i prijatno će biti u suštini korisno. Jasno je da će prijatno proizvoditi dobro, pošto je zadovoljstvo dobro. Isto tako, treba razmotriti postajanja i propadanja [nestajanja]. Tako, na primer, ako je „graditi" — „delati", tada je „gradilo se" — „delalo se"; a ako je „učiti" — „sećati se", tada je i „učilo se" — „sećalo se"; i ako je „rastočiti se" — „propasti", tada je isto tako „biti rastočen" — „biti propao", a rastočavanje je vrsta propadanja.

A isto je tako za sve ono što proizvodi postajanje i Propadanje, kao i za sposobnosti i [njihove] primene. I, uopšte, bilo da se jedna teza pobija, ili da se utvrđuje, treba uzeti u obzir stvari prema nekoj [njihovoj] sličnosti, kao

446 447

što smo to naveli za postajanje i propadanje. Ako ono što proizvodi propadanje proizvodi i rastocavanje, tada „biti propao" jeste „biti rastočen"; a ako ono što proizvodi postajanje proizvodi i stvaranje, tada „biti postao" jeste i „biti stvoren", a postajanje jeste stvaranje. Isto je i sa sposobnostima i [njihovim] primenama. Jer, ako je obdarenost nastrojenost, tada „biti obdaren" jeste i „biti nastrojen". A ako je upotreba nečeg delatnost, tada je „upotre-biti" — „delati", a „upotrebilo se" — „delalo se".

Ako je suprotnost rodu neka lišenost, tada se jedna [postavljena] teza [o vrsti] može pobiti na dva načina. Prvo, treba ispitati da li je suprotnost u datoj vrsti. Jer, ili se lišenost nikad ne nalazi u istoj vrsti, ili se bar ne nalazi u istoj najbližoj vrsti. Tako, na primer, ako je najbliža vrsta koja sadrži vid osećaj [vida], tada slepilo neće biti osećaj [vida]. Drugo, ako postoji lišenost koja je suprotna i vrsti i rodu, ali ako se suprotnost roda ne nalazi u suprotnosti vrste, tada ni sam dati rod ne može biti u datoj vrsti. Kad se [pri raspravljanju] pobija jedna teza, moraju se primeniti pravila kao što je to objašnjeno. Ali za utvrđivanje teze postoji samo jedan [način postupanja]. Naime, ako je suprotni rod u suprotnoj vrsti, tada će i rod ο kome je reč biti u vrsti ο kojoj je reč. Tako, na primer, ako je slepilo rod neosetljivosti, vid je rod osećaja.

A kod negacije [vrste i roda] treba obrnuto postupati, kao što je rečeno za akcidenciju.23 Tako, na primer, ako je prijatno u suštini dobro, ono što nije dobro nije prijatno. A kad ne bi bilo tako, tada bi i stvar, koja nije dobra bila prijatna. Ali ako je dobro vrsta prijatnog, tada je nemoguće da stvar koja nije dobra bude prijatna. Jer kad vrsta jedne stvari nije afirmirana, nijedan od njenih rodova nije afirmiran. A ko treba nešto da utvrdi, mora isto tako da postupa. Jer ako ono što nije dobro nije prijatno, tada je prijatno dobro; prema tome, dobro je vrsta prijatnog.

Ako je rod relacija, treba videti da li je i vrsta relacija. Jer, ako rod spada u relacije, u njih spada i vrsta, kao što se vidi na dvostrukom i mnogostrukom,24 koji su i jedno i drugo relacije. Ali ako vrsta spada u relacije, nije nužno

i da rod u njih spada. Tako je nauka relacija, ali gramatika to nije. Ili možda i ono što je ranije rečeno neće izgledati istinito. Naime vrlina je u suštini lepa i u suštini dobra, ali ona je relacija, a dobro i lepo nisu relacije, nego kvaliteti. A, zatim, treba ispitati da li se rod i odnosi na istu stvar, kad se on uzme po sebi, i kad se stavi pod svoju vrstu. Tako, na primer, ako se dvostruko nazove dvostrukim od polovine, tada se i mnogostruko mora nazvati mnogostrukim od polovine, — inače mnogostruko ne bi moglo biti vrsta dvostrukog.

I, dalje, valja razmotriti da li se rod ne naziva u odnosu na istu stvar, — i na vrstu i na sve vrste svoje vrste. Naime, ako je dvostruko mnogostrukost polovine, tada će se reći i da je polovina veća, i uopšte, da su se udvostručile sve više vrste koje se odnose na polovinu. Može se staviti prigovor, da nije nužno da se ο jednom izrazu govori u odnosu na jednu istu stvar, kad se govori ο njemu kao takvom, i kad se ο njemu govori prema njegovoj vrsti. Naime, ο nauci se kaže da je ona nauka ο svom predmetu, ali da je ona stanje i sposobnost ne svoga predmeta, nego duše.

Još valja razmotriti da li su vrsta i rod upotrebljeni na isti način, upravo u istim padežima, — tako, na primer, da li se kaže [u dativu] „nečem", [u genitivu] „nečega", i tako dalje. Jer, vrsta se [ovde] mora slagati sa rodom, kao u slučaju dvostrukog i njegovih viših vrsta. Naime mi kažemo „dvostruko od nečega" i „mnogostruko od nečega". A tako je i sa naukom. Jer, kao što se kaže „nauka ο nečem", tako se kaže da se i njene vrste, to jest sposobnost i stanje, odnose na nešto. Na ovo bi se moglo prigovoriti da ponekad nije tako. Jer, kažemo: „viši od nečeg" i ,,kon-trerno suprotno nečem" [na grčkom dativ]. Međutim, „drugi", koji je vrsta ovih izraza, ne ide [na grčkom] sa dativom, nego sa genitivom. Jer, kaže se: „drugi nego nešto" [έτερον γάρ τίνος λέγεται, na grčkom genitiv].

I još: valja razmotriti da li relativni izrazi koji su slično izraženi u padežima reci nisu slično konvertibilni25, kao dvostruko i mnogostruko. Svaki od ova dva izraza

448 29 Organon 449

traži isti genitiv i za sebe, i pri konverziji. Naime mi kažemo i „polovina nečeg" i „vrlo mali deo nečeg". Isto je tako i sa naukom i sa mišljenjem. Predmeti na koje se odnose nauka i mišljenje stoje [u grčkom] u dativu, i isto je tako kad se izvrši konverzija. Ako u nekim slučajevima slaganja reci zbog konverzije nisu slična, jasno je da jedna reč nije vrsta druge.

A, zatim, valja ispitati da li se rod i vrsta odnose na podjednako padeža. Jer, smatra se da su oba [i rod i vrsta] afirmirani u istim padežima i za isti broj padeža, kao što se vidi na primeru poklona i dara. Jer, kaže se poklon nečega nekome [grčki: τινός ή τινί], a dar nečega i nekome [τινός και τινί]. Α dar je vrsta poklona. Naime, poklon je dar koji ne treba da se vraća. Kod nekih stvari padeži nisu jednaki po broju. Jer, dvostruko je dvostruko od nečega, a ono što nadmaša i što je veće jesu takvi u nečem i od nečeg [grčki: τινός και τινί]. Naime, sve ono što nadmaša ili što je veće, uvek nadmaša u nečem i od nečeg. Tako, pomenuti izrazi nisu vrste dvostrukog, pošto se ne odnose na isti broj padeža kao rod. Ili možda ne bi bilo bezizuzetno istinito da se vrsta i rod odnose na jednaki broj padeža.

Mora se videti i da li suprotnost roda ima suprotnost vrste za svoju vrstu26. Tako, na primer, ako je mnogostruko vrsta dvostrukog, da li i polovina ima za vrstu mali deo mnogostrukog. Jer, suprotnost vrste mora uvek biti vrsta suprotnog roda. Ako se tvrdi da je nauka u suštini čulno opažanje, tada i predmet nauke u suštini mora biti ono što se opaža. Ali, nije tako. Svaki predmet nauke ne može se opažati, jer ima i nekih inteligibilnih stvari koje su predmet nauke. Predmet čulnog opažanja nije vrsta predmeta nauke. A ako to nije, ni čulno opažanje nije vrsta nauke.

Od relativnih izraza neki se nalaze nužnim načinom u stvarima, ili se odnose na stvari za koje se upotrebljavaju. Takvi su, na primer, sposobnost, i stanje, i skladnost (jer izrazi ο kojima je govoreno ne mogu se nalaziti ni u jednoj stvari sem u onima za koje se upotrebljavaju). A drugi izrazi ne nalaze se nužnim načinom u stvarima za koje se

upotrebljavaju, ali se mogu u njima naći (tako je, na primer, duša predmet nauke, jer ništa ne stoji na putu da duša ima znanje ο sebi, i ako to nije nužno. Jer moguće je da se ta nauka ο duši nalazi u drugoj stvari.) I najzad, drugi izrazi ne mogu uopšte postojati u stvarima za koje se upotrebljavaju, — kao, na primer, kontrerno suprotno u kontrerno suprotnom, ili nauka u predmetu nauke, — sem ako predmet nauke nije duša ili čovek. Treba razmotriti da li je protivnik stavio jedan izraz u pogrešnu vrstu, — da li je, na primer, izjavio da je pamćenje odmor od nauke. Svaki odmor nalazi se u stvari koja miruje i na nju se odnosi; prema tome, i odmor od nauke je u nauci. Tako je i pamćenje u nauci, pošto je ono odmor od nauke. Ali to nije moguće, pošto je pamćenje u duši.

Mesto ο kome je govoreno zajedničko je i akcidenciji. Jer, nema razlike u tome označiti odmor kao vrstu pamćenja, ili reći da je odmor akcidencija pamćenja. Jer, ma na koji način da je pamćenje odmor, i dalje će važiti isto dokazivanje ο pamćenju.

Glava peta

[DRUGA MESTA]

Dalje, treba još ispitati da li je protivnik svrstao stanje u delanje, ili delanje u stanje, — tako, na primer, da li je tvrdio da je čulno opažanje kretanje koje telo prenosi. Jer, čulno opažanje je stanje, a kretanje je delanje. Isto je tako i ako se tvrdi da je pamćenje stanje koje je sposobno da zadrži jednu misao. Jer, pamćenje nije nikad stanje, nego je pre delanje.

Varaju se oni koji uvršćuju stanje u sposobnost koja je njena posledica". Primere za ovo imamo, kad se blagost označi kao savlađivanje gneva, a hrabrost i pravičnost kao savlađivanje straha i žudnje za dobitkom. Naime, hrabrim i blagim naziva se čovek koji je oslobođen strasti, a gospodarem sebe onaj ko je obuzet strastima, ah ne dopušta da ga one vode. A oba ova stanja može da Prati takva moć da, kad je čovek aficiran strašću, on joj

450 29* 451

ne podleže, nego vlada njome. Ali u tome ne leži suština hrabrosti u jednom slučaju, a blagosti u drugom, nee0 ona leži u tome da se uopšte ne osećaju takve strasti.

A nekad se stavlja kao vrsta sve što je ma kako povezano sa rodom; tako, na primer, [stavlja se] bol kao vrsta gneva, a mišljenje kao vrsta verovanja. Oba pomenuta izraza [bol i mišljenje] su na neki način povezani sa datim rodovima [gnevom i verovanjem], ali ni bol ni mišljenje nisu njihove vrste. Onaj ko se ljuti oseća bol, ali se bol u njemu stvorio pre gneva. Jer, gnev nije uzrok bola nego je bol uzrok gneva. Prema tome, u apsolutnom smislu uzeto gnev nije bol28. Shodno tome, ni mišljenje nije verovanje! Naime, moguće je da se zadrži isto mišljenje, a da verovanje^ ne ostane isto. Ali to nije moguće, ako je verovanje rod mišljenja. Jer jedna stvar ne može da ostane ista, ako joj se potpuno promeni rod. Tako ista životinja ne može čas biti čovek, a čas ne biti. Međutim, ako se kaže da verovati znači, nužnim načinom, i misliti [u smislu: biti ubeđen], tada će verovanje i mišljenje dobiti isti obim. A tako jedno od njih neće biti vrsta drugog. Naime, vrsta mora imati veći obim [nego rod].

Valja još ispitati da li se oba [vrsta i rod] mogu po prirodi nalaziti u istom subjektu. Jer, u onome u čemu se nalazi rod, nalazi se i vrsta. Tako je, na primer, boja u onome u čemu je belo, a znanje je u onome u čemu je gramatika. Ako se, dakle, stid nazove strahom, a gnev bolom iz toga će proizaći da se rod i vrsta neće nalaziti u istom subjektu. Jer, stid je u razumnom delu duše [έν τφ λογιστικώ], strah u koleričnom delu [εν τφ θυµοειδεΐ], bol u požudnom delu duše [έν τφ έπιθυµητικώ]» u kome je i zadovoljstvo, a gnev je u koleričnom delu duše. Prema tome, dati izrazi nisu vrste, pošto oni ne postaju, prema svojoj prirodi, u istom delu duše kao rodovi. Isto tako, ako bi se prijateljstvo nalazilo u požudnom delu duše, ono ne bi bilo rod volje. Jer svaka volja nalazi se u razumnom delu duše. Ovo mesto može se prime-niti i na akcidenciju. Naime, u istoj stvari nalaze se akciden-cija i ono čija je ona akcidencija, — tako da, ako se [ta dva

elemenata] ne pojavljuju u istoj stvari, jasno je da nije reč ο akcidenciji.

A zatim, opet, valja ispitati da li samo u izvesnom odnosu rod učestvuje u vrsti ο kojoj je reč. Naime smatra se da rod ne učestvuje u vrsti samo u izvesnom odnosu. Tako čovek nije životinja u izvesnom odnosu, niti je gramatika nauka u izvesnom odnosu. A isto važi i za druge slučajeve. Treba videti da li se u vrsti učestvuje samo u izvesnom odnosu, — kad su u pitanju neki njeni rodovi. Tako, na primer, [valja ispitati] da li se za životinju kaže da je stvor koji se u suštini čulno opaža ili koji se vidi. jer, životinja je samo u izvesnom odnosu stvor koji se čulno opaža i koji se vidi. Ona je stvor koji se čulno opaža i koji se vidi u odnosu na [svoje] telo, ali ne u odnosu na [svoju] dušu. I tako ono što se vidi i što se čulno opaža ne može biti vrsta životinje. Nekad se ne primeti da se celina stavila u deo, kao, na primer, kad se tvrdi da je životinja oduhovljeno telo. Deo ni na koji način nije afirmiran od celine, i tako telo ne može biti vrsta životinje, pošto je ono deo [životinje]. Treba još ispitati da li je protivnik stavio kao moć [sposobnost], ili kao mogućnost nešto što valja kuditi ili izbegavati. Na primer, [treba ispitati] da li je sofist ili klevetnik, ili lopov označen kao čovek koji ume da se dočepa tuđeg dobra, ili da ispreda klevete, ili da se bavi sofizmama. Jer, niko od ovih ljudi nije nazvan tako zbog toga što ima sposobnost da učini naznačeno delo. Naime, i Bog i pošten čovek mogu da čine rđava dela, ali oni nisu takvi [nisu rđavi]. Jer, rđavima se nazivaju oni koji čine zlo po svom slobodnom izboru. Svaka moć je nešto dostojno željenja. Čak su i sposobnosti da se čini zlo za željenje, — i zbog toga kažemo da ih imaju Bog i valjan čovek, jer su oni sposobni da čine rđava dela. Tako moć ne može biti vrsta onoga što je za kuđenje. Naime, kad ne bi bjlo tako, sledovalo bi da je ono što je kuđenje dostojno željenja, — jer bi postojala neka moć onoga što je za kuđenje. A treba još ispitati da li je stavljeno nešto što je zbog samoga sebe puno vrednosti, ili dostojno željenja — u

452 453

[vrstu] moći, mogućeg i stvaralačkog. Jer svaka moć, i sve što je moguće, i stvaralačko — dostojno je željenja samo zbog nečeg drugog.

A, zatim, [treba ispitati] da li je jedna stvar, koja se nalazi u dve ili više vrsta, stavljena samo u jednu od njih Neke stvari ne mogu se staviti samo u jednu vrstu, — kao na primer, varalica i klevetnik. Jer, nije klevetnik ili vara-lica onaj ko bi hteo takav da bude, ali nije za to sposoban-niti onaj ko je za to sposoban, ali ne bi hteo takav da bude' nego je klevetnik ili varalica onaj ko raspolaže sa oba' ova uslova. Prema tome, ovo ο Čemu je govoreno ne treba staviti u jednu vrstu, nego u dve vrste.

Dalje, ponekad se [u preokrenutom redu] daje vrsta umesto [specifične] razlike, a [specifična] razlika umesto vrste. Primer za to imamo kad se kaže da je preneraženost preteranost čuđenja, a da je ubeđenje čvrstina verovanja. Ni preteranost, ni čvrstina nisu vrsta, nego [specifična] razlika. Jer, smatra se da je preneraženost preterano čuđenje, a da je ubeđenje čvrsto verovanje. Tako su preneraženost i verovanje vrsta, a preteranost i Čvrstina razlika. Ako se pretpostavi da su preteranost i čvrstina vrste, tada bi i stvari koje nemaju duše imale ubeđenje i osećale preneraženost. Čvrstina i preteranost nečega nalaze se prisutni u onom čemu pripadaju čvrstina i preteranost. Ako je preneraženost preteranost čuđenja, preneraženost će se nalaziti prisutna u čuđenju, tako da će čuđenje biti preneraženo [a to je besmisleno]. A isto tako ubeđenje će se nalaziti prisutno u verovanju, ako je ubeđenje čvrstina verovanja , — tako da će verovanje biti ubeđeno [što je, isto tako, besmisleno]. A desilo bi se [onome ko razvija ovakvo shvatanje] da govori ο čvrstoj čvrstini i ο preterano j preteranosti [što je, isto tako, besmisleno]. Postoji Čvrsto ubeđenje. Ako je ubeđenje čvrstina, postojaće čvrsta čvrstina. Isto tako je i preneraženost preterana. Ako je preneraženost preteranost, postojaće preterana preteranost. Ali nijedna od ove dve postavke ne može se prihvatiti, kao ni [kao što se ne može prihvatiti ni tvrđenje] da je nauka predmet nauke, a da je kretanje pokretano.

454

Nekad zabluda nastaje otuda što se jedno trpljenje ili jedna osobina stavlja u subjekt kao u vrstu koja ima ovu osobinu, — kao, na primer, kad se kaže da je besmrtnost večni život. Jer besmrtnost izgleda da je izvesna modifika-cija ili akcidencija života. Da je rečeno istina, jasno je kad se prihvati mogućnost da neko od smrtnog može po-stati besmrtan. Naime niko neće reci da ovaj čovek ulazi u drugi neki život, nego da je ovaj isti život dobio izvesnu novu akcidenciju ili modifikaciju. Prema tome, Život nije vrsta besmrtnosti.

Treba još ispitati da li se jednoj modifikaciji pripisuje za vrstu subjekt čija je ona modifikacija. Takav primer imamo kad se kaže da je vetar pokrenuti vazduh. Upravo, vetar je kretanje vazduha.29 Naime, vazduh ostaje isti i kad se kreće, i kad miruje. Prema tome, vetar uopšte nije vazduh. Jer, inače bi bilo vetra čak i kad se vazduh ne bi kretao. Naime, ostaje isti vazduh, koji je maločas bio vetar. Isto je tako i sa drugim takvim stvarima.

A kad bi se smatralo da u ovom slučaju treba da prih-vatimo kako je vetar pokrenuti vazduh, ne bi trebalo pret-postaviti da ovo tvrđenje važi za sve stvari koje nemaju istinitu vrstu. Naime, to tvrđenje trebalo bi primeniti samo na stvari čija je data vrsta istinito afirmirana. U nekim slučajevima izgleda da ova vrsta nije istinita, kao, na pri-mer, u slučaju blata i snega. Naime, kaže se da je sneg zgusnuta voda, a da je blato zemlja pomešana sa vlagom. Ali sneg nije voda, niti je blato zemlja, i tako ni sneg ni voda ne mogu biti vrsta. Jer, vrsta mora uvek biti istinita za sve svoje rodove. Isto tako, ni vino nije uskisla voda u smislu u kome kaže Empedokle, „voda uskisla u drvetu", — jer vino uopšte nije voda.

Glava šesta

[DRUGA MESTA]

Dalje, treba razmotriti da li dati izraz nije uopšte vrsta ničega, jer jasno je da on tada ne može biti ni vrsta roda koji je u pitanju. Valja ispitati da li se stvari koje uče-

455

stvuju u datoj vrsti ni u čemu po rodu ne razlikuju jedna od druge, kao, na primer, bele stvari koje se po rodu ne razlikuju jedna od druge. Međutim, rodovi svake vrste su različiti. Tako belo ne može biti vrsta ničega.

Treba, zatim, razmotriti i da li je opšti [univerzalni] atribut označen kao rod ili kao [specifična] razlika. Naime ime više opštih atributa.30 Tako Biće i Jedno spadaju u opšte atribute. Ako je Biće postavljeno kao vrsta, jasno je da će ono biti vrsta svega, pošto je od svega afirmirano. Jer, vrsta nije pridata ničem drugom nego svojim rodovima. Tako bi Jedno bilo rod Bića. Iz toga izlazi da će ο svemu ο čemu je vrsta afirmirana i rod biti afirmiran. Jer Biće i Jedno afirmirani su od svega uopšte. A rod treba da ima manji obim [nego vrsta]. Međutim, ako je neki opšti atribut označen kao [specifična] razlika, jasno je da će ta razlika dobiti obim jednak ili veći nego vrsta. Jer, obim razlike biće jednak obimu vrste, ako i vrsta spada u opšte atribute, a ako ne spada, obim razlike biće veći.

Dalje, valja ispitati da li je u subjektu vrsta pridata rodu, — kao belo snegu. Jasno je u tom slučaju da belo ne može biti vrsta.31 Jer, vrsta je afirmirana ο rodu samo kao ο subjektu.

Valja ispitati i da li vrsta nije sinonimna rodu. Jer, vrsta je sinonimno afirmirana ο svim rodovima.32

Dalje, valja ispitati da li je, kad postoji jedna kon-trerna suprotnost i za rod i za vrstu, bolja [od tih suprotnosti] stavljena u goru vrstu.33 Iz toga bi sledovalo da se rod koji ostaje nalazi u vrsti koja ostaje, jer se kontrerne suprotnosti nalaze u kontrerno suprotnim vrstama. Tako će bolji rod biti u goroj vrsti, a gori rod u boljoj vrsti. Ali smatra se da bolji rod treba da spada u bolju vrstu.

A [nepravilno se postupa] i ako se isti rod isto odnosi prema dvema vrstama, pa se on stavi u goru, a ne u bolju vrstu. Tako [se postupa], na primer, ako se duša označi kao kretanje ili kao pokretač. Izgleda da je duša princip mirovanja kao i kretanja. Ako je mirovanje bolje, tada duša pripada toj vrsti.

Dalje, valja dokazivati na osnovu onog što je „više" i onog Što je „manje". Ako nešto [jedna teza] treba da se pobije, valja ispitati da li vrsta dopušta više, a rod ne dopušta, i to ni sam rod, niti izraz koji je po njemu nazvan. Tako, na primer, ako vrlina može da se povećava [ako ona dopušta više], tada to mogu i pravičnost i pravedan čovek. Jer, jedan čovek se naziva pravednijim od drugoga. Prema tome, ako data vrsta može da se povećava, a rod to ne može — ni sam rod, ni ono što je po njemu nazvano, — tada dati izraz neće biti vrsta.

I opet: ako ono što izgleda više, ili isto toliko vrsta — nije vrsta, jasno je da ni dati izraz to nije. Ovo mesto naročito je korisno za one slučajeve gde izgleda da rodovi imaju više bitnih predikata koji nisu razlikovani jedan od drugog, te, prema tome, ne možemo reći koji je od njih vrsta. Tako su, na primer, gnevu obično bitno pridavani [kao vrste] i bol i osećanje pretrpljenog prezrenja, — jer gnevan čovek oseća bol i smatra se prezrenim. Isto ispitivanje primenjuje se i kad se jedan rod upoređuje sa drugim. Ako se ono što izgleda da se vise ili podjednako nalazi u datoj vrsti ne nalazi u vrsti, jasno je da ni dati rod neće biti u vrsti.

Ako se pobija [jedna teza], treba primeniti naznačeni postupak, a ako se [jedna teza] utvrđuje, mesto je nepri-menljivo, ako data vrsta i rod mogu da se uvećavaju [ako dopuštaju više]. Jer, iako oba izraza mogu da se uvećavaju [ako dopuštaju više], ništa ne stoji na putu da jedan bude vrsta drugog. Lepo i belo mogu da se uvećavaju, a nijedno nije vrsta drugog. Međutim, korisno je poređenje vrsta između njih samih i rodova između njih samih. Na primer, ako jedna određena stvar izgleda isto toliko vrsta koliko neka druga određena stvar, tada, ako je jedna od njih vrsta, i druga je isto tako vrsta. Isto važi i u slučaju ako je vrsta ono što manje izgleda da je vrsta, kao i u slučaju ako je vrsta ono što više izgleda da je vrsta. Tako, na primer, ako je moć, više nego vrlina, vrsta samosavlađivanja, — tada, ako je vrlina vrsta, i moć će biti [vrsta]. Isto se daje primeniti i na rod. Ako jedna određena stvar izgleda isto

456 457

stvuju u datoj vrsti ni u čemu po rodu ne razlikuju jedna od druge, kao, na primer, bele stvari koje se po rodu ne razlikuju jedna od druge. Međutim, rodovi svake vrste su različiti. Tako belo ne može biti vrsta ničega.

Treba, zatim, razmotriti i da li je opšti [univerzalni] atribut označen kao rod ili kao [specifična] razlika. Naime ime više opštih atributa.30 Tako Biće i Jedno spadaju u opšte atribute. Ako je Biće postavljeno kao vrsta, jasno je da će ono biti vrsta svega, pošto je od svega afirmirano. Jer, vrsta nije pridata ničem drugom nego svojim rodovima. Tako bi Jedno bilo rod Bića. Iz toga izlazi da će ο svemu ο čemu je vrsta afirmirana i rod biti afirmiran. Jer Biće i Jedno afirmirani su od svega uopšte. A rod treba da ima manji obim [nego vrsta]. Međutim, ako je neki opšti atribut označen kao [specifična] razlika, jasno je da će ta razlika dobiti obim jednak ili veći nego vrsta. Jer, obim razlike biće jednak obimu vrste, ako i vrsta spada u opšte atribute, a ako ne spada, obim razlike biće veći.

Dalje, valja ispitati da li je u subjektu vrsta pridata rodu, — kao belo snegu. Jasno je u tom slučaju da belo ne može biti vrsta.31 Jer, vrsta je afirmirana ο rodu samo kao ο subjektu.

Valja ispitati i da li vrsta nije sinonimna rodu. Jer, vrsta je sinonimno afirmirana ο svim rodovima.32

Dalje, valja ispitati da li je, kad postoji jedna kon-trerna suprotnost i za rod i za vrstu, bolja [od tih suprotnosti] stavljena u goru vrstu.33 Iz toga bi sledovalo da se rod koji ostaje nalazi u vrsti koja ostaje, jer se kontrerne suprotnosti nalaze u kontrerno suprotnim vrstama. Tako će bolji rod biti u goroj vrsti, a gori rod u boljoj vrsti. Ali smatra se da bolji rod treba da spada u bolju vrstu.

A [nepravilno se postupa] i ako se isti rod isto odnosi prema dvema vrstama, pa se on stavi u goru, a ne u bolju vrstu. Tako [se postupa], na primer, ako se duša označi kao kretanje ili kao pokretač. Izgleda da je duša princip mirovanja kao i kretanja. Ako je mirovanje bolje, tada duša pripada toj vrsti.

Dalje, valja dokazivati na osnovu onog što je „više" i onog što je „manje". Ako nešto [jedna teza] treba da se pobije, valja ispitati da li vrsta dopušta više, a rod ne dopušta, i to ni sam rod, niti izraz koji je po njemu nazvan. Tako, na primer, ako vrlina može da se povećava [ako ona dopusta više], tada to mogu i pravičnost i pravedan čovek. Jer, jedan čovek se naziva pravednijim od drugoga. Prema tome, ako data vrsta može da se povećava, a rod to ne može — ni sam rod, ni ono što je po njemu nazvano, — tada dati izraz neće biti vrsta.

I opet: ako ono što izgleda više, ili isto toliko vrsta _ nije vrsta, jasno je da ni dati izraz to nije. Ovo mesto naročito je korisno za one slučajeve gde izgleda da rodovi imaju više bitnih predikata koji nisu razlikovani jedan od drugog, te, prema tome, ne možemo reći koji je od njih vrsta. Tako su, na primer, gnevu obično bitno pridavani [kao vrste] i bol i osećanje pretrpljenog prezrenja, — jer gnevan čovek oseća bol i smatra se prezrenim. Isto ispitivanje primenjuje se i kad se jedan rod upoređuje sa drugim. Ako se ono što izgleda da se vise ili podjednako nalazi u datoj vrsti ne nalazi u vrsti, jasno je da ni dati rod neće biti u vrsti.

Ako se pobija [jedna teza], treba primeniti naznačeni postupak, a ako se [jedna teza] utvrđuje, mesto je nepri-menljivo, ako data vrsta i rod mogu da se uvećavaju [ako dopuštaju više]. Jer, iako oba izraza mogu da se uvećavaju [ako dopuštaju više], ništa ne stoji na putu da jedan bude vrsta drugog. Lepo i belo mogu da se uvećavaju, a nijedno nije vrsta drugog. Međutim, korisno je poređenje vrsta između njih samih i rodova između njih samih. Na primer, ako jedna određena stvar izgleda isto toliko vrsta koliko neka druga određena stvar, tada, ako je jedna od njih vrsta, i druga je isto tako vrsta. Isto važi i u slučaju ako je vrsta ono što manje izgleda da je vrsta, kao i u slučaju ako je vrsta ono što više izgleda da je vrsta. Tako, na primer, ako je moć, više nego vrlina, vrsta samosavlađivanja, — tada, ako je vrlina vrsta, i moć će biti [vrsta]. Isto se daje primeniti i na rod. Ako jedna određena stvar izgleda isto

456 457

toliko rod vrste ο kojoj je reč koliko neka druga određena stvar, tada, ako je jedna vrsta, i druga je isto tako vrsta A ako ono što manje izgleda da je rod jeste rod, tada će isto tako biti rod i ono što izgleda da je više rod.

Dalje, da bi se utvrdila [jedna teza], valja razmotriti je li vrsta bitno afirmirana od stvari za koje treba da važi pod pretpostavkom da ne postoji samo jedan dati rod, nego da ih ima više, i to različitih. Jer, jasno je da će u tome slučaju ona biti vrsta. Ali ako je dati rod jedan, valja raz motriti je li vrsta bitno afirmirana i od drugih rodova, ■ _ jer će opet sledovati da je vrsta afirmirana od više i razli-čitih rodova.

Ali, pošto neki smatraju da je i [specifična] razlika bitno afirmirana od rodova, valja razlikovati vrstu od [specifične] razlike na taj način što će se iskoristiti osnovni principi ο kojima je ranije*4 bilo reci. Tako se smatra, prvo, radi toga što vrsta ima veći obim nego razlika, a zatim zbog toga što je za označavanje suštine jedne stvari zgod-nije imenovati vrstu nego razliku. Jer, kad se kaže da je čovek životinja, time se više pokazuje šta je čovek, nego kad se kaže da je on biće koje hoda nogama. Najzad, [tako se smatra] zato što razlika uvek označava kvalitet vrste, a vrsta ne označava kvalitet razlike. Kad se kaže „biće koje hoda nogama", označava se životnja izvesnog kvaliteta. A kad se kaže „životinja", tada se biću koje hoda ne pridaje izvestan kvalitet.

Tako razliku treba odvajati od vrste. — Izgleda da je — ako je muzičar čovek koji [nešto] zna — tada i muzika neka nauka, i da je — ako se onaj ko hoda pokreće hoda-njem — tada i hodanje kretanje. A pošto je tako, valja razmotriti vrstu u koju hoćemo nešto da postavimo na način ο kome smo govorili. Tako, na primer, ako se želi dokazati da je nauka u suštini ubeđenje, valja razmotriti je li ube-đen onaj ko raspolaže naukom, ukoliko je zna. Jer, jasno je da će nauka biti neko ubeđenje. Na isti način valja postupati u drugim takvim slučajevima.

Ali teško je razlikovati od vrste atribut koji uvek [logički] prati jednu stvar, i ako se ta stvar ne može kon-

rtirati sa atributom. Jedna stvar može [logički] da prati Ϊ ,cm stvar u univerzalnom smislu, a da druga stvar ne «ti orvu u univerzalnom smislu. Tako, na primer, mir

Pvek prati tišinu bez vetra, a deljivo prati broj, ali obrnuto niie slučaj (jer sve deljivo nije broj, niti je mir tišina bez

ptra) A pošto je sve to tako, treba pretpostaviti — kad lim čovek dokazuje — da termin koji uvek sleduje jeste rsta kad drugi termin ne može da se konvertira s prvim rier vrsta uvek logički prati rod, ali rod ne prati logički

vrstu] Ali, ako protivnik iznosi ovaj dokaz, njega ne treba odobriti u svim slučajevima. Tom dokazu može se postaviti prigovor da nebiće sleduje svemu što postaje (jer ono što postaje ne postoji) i da između njih nema konverzije (jer ne postaje sve ono što ne postoji), a ipak nebiće nije vrsta onoga što postaje. A uopšte ne postoje nikakvi rodovi ne-

bića [jer ovo ne može biti vrsta]. Ο rodu treba raspravljati onako kao što smo na-

značili.

458

Knjiga peta

[OPŠTA MESTA — PRAVILA — Ο ONOME ŠTO JE SVOJSTVENO]

Glava prva

[O SVOJSTVENOM I NJEGOVIM RAZNIM RODOVIMA!

Da li je naznačeni atribut svojstven ili nije, treba raz-motriti na osnovu sledećih mesta [pravila].

Data svojstvenost1 je takva ili po sebi i uvek, ili u od-nosu na nešto drugo i za izvesno vreme. Tako, na primer, čoveku je svojstveno po sebi da bude po prirodi pitoma životinja. Svojstveno u odnosu na nešto drugo jeste, na pri-mer, za dušu u odnosu na telo — da prva vlada, a da drugo služi. Večno svojstveno je, na primer, za Boga da bude besmrtno biće. Vremenski svojstveno jeste, na primer, za čo-veka da se šeta po mestu za telesne vežbe [το γυµνάσιον].

Data svojstvenost u odnosu na nešto drugo2 proiz-vodi ili dva, ili četiri problema. Samo dva problema pro-izlaze, kad se ista svojstvenost, koja se pridaje jednoj stvari, drugoj odriče, — tako, na primer, kad se kaže da je svoj-stveno čoveku u odnosu na konja da bude dvonožan. U ovom slučaju moguće je pokušati da se dokaže da čovek nije dvonožan, a i da je konj dvonožan; na oba načina svoj-stvenost bi bila uništena. Ali ako se, od dve svojstvenosti, jedna prida jednom, a odrekne drugom subjektu, a ako se druga prida drugom subjektu, a odrekne prvom, — dobiće se četiri problema. Tako biva, na primer, kad se kaže da je svojstveno čoveku, u odnosu na konja, da čovek ima dve

461

noge, a konj četiri. Jer, moguće je pokušati da se dokaže da čovek nije dvonožan, i da je on po prirodi četvoronožan a isto tako [moguće je pokušati da se dokaže] da je konj dvonožan, a da nije četvoronožan. I ma kakvo bilo tvrđenje koje se dokazuje, postavljena svojstvenost ne može da se održi.

Svojstveno po sebi jeste ono što je dato kao svojstvenost jedne stvari u poređenju sa svima drugim stvarima i što je razlikuje od svega. Tako je, na primer, svojstvenost Čoveka: smrtna životinja sposobna za nauku. Svojstvenost u odnosu prema nečem drugom [relativna svojstvenost] jeste ono što razlikuje jednu stvar ne od svega ostalog, nego samo od nečeg određenog. Tako je svojstveno vrlini u odnosu prema nauci to što prva postaje po prirodi u više delova duše, a druga samo u razumnom delu duše i kod bića koja imaju razum. Svojstvenost koja uvek postoji jeste ona koja je istinita u svako doba i koja nikad ne prestaje. Takva je svojstvenost za živo biće da bude sastavljeno iz duše i tela. Vremenska svojstvenost jeste ona koja važi samo za izvesno vreme i ne prati uvek subjekt nužnim načinom. Primer za ovo jeste kad je jednom izvesnom Čo-veku svojstveno da se seta po trgu.

Pridavanje relativne svojstvenosti sastoji se u tome što se određuje razlika koja se nalazi ili u svim individuama i uvek, ili u većem delu vremena i u većini slučajeva. Tako svojstvenost čovekova u odnosu prema konju, koja važi svuda i uvek, jeste da čovek ima dve noge. Jer, svaki čovek ima uvek dve noge, a nijedan konj nikad nema dve noge. A [specifična] razlika koja važi u većem delu vremena i za većinu individua, sastoji se u tome što je, na primer, svojstveno razumnom delu duše da zapoveda požudnom i koleričnom delu, što jedan zapoveda, dok drugi slušaju. Ali razumni deo duše ne zapoveda uvek, nego se katkad njemu i zapoveda, a i požudnom i koleričnom delu se uvek ne zapoveda, nego ovaj ponekad i zapoveda, — naime, kad je čovekova duša rđava.

Logički najbolje svojstvenosti [koje su plodne za ras-pravljanje] jesu svojstvenosti po sebi, i one koje su večne,

i one koje su relativne. Relativna svojstvenost proizvodi više problema, kao što smo rekli maločas [u ovoj istoj davi 128 b 22]. Naime, ima dva ili četiri problema koji postaju nužnim načinom, i zato mora da bude i više dokaza koje oni stvaraju.

Ο svojstvenom po sebi i ο uvek svojstvenom može se raspravljati u odnosu na mnoge stvari, ili se oni mogu posmatrati s obzirom na više vremena. Ο svojstvenom po sebi može se raspravljati s obzirom na mnoge stvari. Naime, ono što je svojstveno mora pripadati svom subjektu u odnosu na sva bića, tako da ako subjekt nije odvojen od svega drugog, svojstvenost ne može biti pravilno data. Svojstvenost koja uvek postoji daje se posmatrati u odnosu na razna vremena. Naime ako svojstvenost ne pripada subjektu, ili ako mu nije pripadala, ili mu neće pripadati, — ona ne može biti svojstvenost. Međutim vremensku svojstvenost ne posmatramo ni u kom drugom vremenu sem u sadašnjosti. Prema tome, ο njoj nema mnogo dokaza. A problem zgodan za raspravljanje jeste onaj koji stvara mnoge čvrste dokaze.

Svojstvenost koja se zove relativna treba da bude ispitana pomoću mesta [pravila] koja se daju primeniti na akcidenciju. Valja videti da li akcidencija pripada jednoj stvari, dok ne pripada drugoj.3 A svojstvenosti koje uvek postoje i koje su bitne valja razmotriti na osnovu sledećib mesta.

Glava druga [MESTA — PRAVILA]

Pre svega, valja ispitati da li svojstvenost možda nije pravilno izražena, ili jeste.

Da bi se znalo je li ta svojstvenost izražena pravilno ili nije, prvo mesto [pravilo] jeste znati da li je svojstvenost postavljena na osnovu termina koji su manje poznati ili vise poznati nego subjekt. A pri pobijanju [teze] valja ispitati [je li svojstvenost postavljena] na osnovu manje poznatih termina, dok pri utvrđivanju [teze] treba razmotriti da li je ona postavljena na osnovu poznatijih termina.4 Da bi

462 463

se saznalo je li [svojstvenost postavljena] na osnovu manje poznatih termina, valja, pre svega, ispitati je li data svojstvenost uopšte manje poznata od subjekta čija je svojstvenost naznačena. Jer, ako je tako, znači da svojstvenost nije pravilno postavljena. Mi postavljamo svojstvenost radi toga da poznamo stvar. Zbog toga, svojstvenost mora biti određena terminima koji su poznatiji nego stvar. Jer, samo tako može se subjekt tačnije saznati. Tako, na primer ako se stavi da je svojstvenost vatre to što ona najviše liči na dušu, upotrebljava se za objašnjenje [vatre] duša koja je manje poznata nego vatra (jer mi bolje znamo šta je vatra nego šta je duša). I zbog toga se ne može pravilno staviti da je svojstvenost vatre da bude ono što najviše liči na dušu. A moglo bi se, isto tako, ispitati da li je pripadanje svojstvenosti subjektu manje poznato nego sam sub-jekt. Jer, ne samo da svojstvenost treba da bude poznatija nego stvar, već valja da bude poznatije i to da ta svojstvenost pripada stvari. Jer, ako se ne zna da li svojstvenost pripada izvesnom subjektu, neće se znati ni da li ona pripada samo tom subjektu. Tako, i u jednom i u drugom slučaju svojstvenost postaje nejasna. Tako, na primer, ako se uzme da se svojstvenost vatre sastoji u tome da bude prvi element u kome se po prirodi nalazi duša, tada se iskorišćuje nešto što je manje poznato nego vatra, — a to je [pitanje] da li duša pripada vatri, i da li joj prvobitno pripada. Zbog toga svojstvenost vatre ne može biti pravilno određena ako se tvrdi da je ona prvi element u kome se duša po prirodi nalazi.

Pri utvrđivanju teze mora se razmotriti da li je svoj-stvenost određena poznatijim terminima, i to terminima poznatijim na svaki od dva načina ο kojima smo govorili. Jer, tako bi svojstvenost bila pravilno određena. Od mesta koja utvrđuju da je svojstvenost pravilno određena, jedna pokazuju da je ona samo u tom pogledu, a druga mesta da je apsolutno pravilno određena. Tako, na primer, kad se kaže da je svojstveno životinji da ima čulno opažanje, — tada su upotrebljeni poznatiji izrazi i načinjena je svojstvenost poznatijom na oba [pomenuta] načina. Tako je

posedovanje čulnog opažanja u tom pogledu pravilno odre-đeno kao svojstvenost životinje.

Zatim, kad je reč ο pobijanju [jedne teze], treba razmotriti da li jedna od reči upotrebljenih da objasni svojstvenost ima više značenja, ili ceo izraz ima nekoliko smisla. Jer, u tom slučaju, svojstvenost ne bi bila pravilno data. Pošto, na primer, „opažati" ima nekoliko značenja, _ pre svega „imati čulno opažanje", a zatim „upotrebiti čulno opažanje", — ne određuje se pravilno svojstvenost životinje kad se kaže da je ona po prirodi sposobna da opaža. Zbog toga se za određivanje svojstvenosti ne srne upotrebiti ni reč ni rečenica koje imaju nekoliko smisla, zato što više značenja izraženog čine nejasnim ono što se kaže, jer se onaj ko na tome hoće da se oproba u raspravljanju pita koje od različitih značenja ima rečeno. Jer svojstvenost je data radi učenja [radi toga da se upozna stvar]. Sem toga, valja dodati da kad neko svojstvenost tako odredi, on se nužnim načinom izlaže pobijanju, — naime, kad protivnik izvodi svoje zaključivanje na osnovu onoga među različitim značenjima izraza koji se ne slaže sa onim ο čemu je reč.

Međutim, pri utvrđivanju [jedne teze] valja obratiti pažnju na to da nijedna od pojedinačnih reci i nijedan od celih izraza nema više značenja. Jer, tada bi svojstvenost bila pravilno postavljena. Pošto, na primer, nemaju više značenja ni „telo", ni „ono što se najlakše kreće ka gornjem mestu", niti celina obrazovana iz pomenute reci i pomenute rečenice, — biće pravilno reći da je, u tom pogledu, svojstveno vatri da bude telo koje se najlakše kreće ka gornjem mestu.5

Zatim, pri pobijanju [jedne teze] valja razmotriti da li je uzet u više smisla subjekt čija se svojstvenost daje, a da [pri tome] nije određeno u kome je od tih značenja svojstvenost stavljena. Jer, [u tom slučaju] svojstvenost ne bi bila pravilno stavljena. Uzroci zbog kojih je tako, ne mogu biti skriveni zbog onoga što je ranije [u ovoj istoj glavi, 129 b 7] rečeno, jer iste posledice proizlaze nužnim načinom, iako, na primer, izraz „ovo znati" ima više značenja (taj

464 30 Organon 465

Kad se, na primer, kaže da je svojstveno tečnosti da bude telo koje može da uzima svaki oblik, — određena je samo jedna svojstvenost, a ne više njih. Prema tome, u tom po-gledu svojstvenost tečnosti pravilno je postavljena.

Glava t r e ć a

[DRUGA MESTA]

Zatim, pri pobijanju [teze] valja razmotriti da li je [protivnik] upotrebio sam subjekt čija se svojstvenost odre-đuje, ili neki od njegovih rodova. Jer, u tom slučaju, svojstvenost ne bi bila pravilno stavljena. Naime svojstve-nost se određuje da bi se subjekt saznao. Ali subjekt ostaje uvek nepoznat, kao što je i svojstvenost bila nepoznata, a, sem toga, jedan od njegovih rodova je docniji nego on, i nije poznatiji. Tako, na ovaj način, subjekt ne postaje poznatiji. Na primer kad se kaže da je svojstveno životinji da bude supstancija čiji je rod čovek, primenjuje se jedan od njenih rodova. Prema tome, svojstvenost nije pravilno određena. Pri utvrđivanju [teze] treba paziti da se ne upo-trebi ni subjekt, i ni jedan od njegovih rodova. Naime, tada bi, u tom smislu, svojstvenost bila pravilno određena. Tako, na primer, ako se odredi da je svojstveno živom biću da se sastoji iz duše i tela, — tada se nije upotrebio ni sub-jekt, niti koji od njegovih rodova. Prema tome, u tom smislu, odredilo bi se pravilno ono što je svojstveno živom biću.

Na isti način valja razmotriti i druge odredbe koje ne čine subjekt poznatijim, ili ga Čine takvim. Pri pobijanju treba ispitati da li je [protivnik] upotrebio ono što je sub-jektu suprotno, ili uopšte nešto što mu je po prirodi isto-vremeno, ili što je docnije nego on. Jer, u tom slučaju svoj-stvenost ne bi bila pravilno određena. Suprotnosti su po prirodi istovremene, a ono što je po prirodi istovremeno jednom subjektu, ili što je docnije od njega, ne čini ga poz-natijim. Tako, kad se, na primer, kaže da je svojstveno dobru da bude najveća suprotnost zlu, — upotrebljena je suprotnost dobru, i, prema tome, svojstvenost dobra nije

pravilno određena. Pri utvrđivanju [jedne teze] valja paziti da se ne upotrebi nikakva suprotnost i ništa što je po pri-rodi istovremeno jednom subjektu ili što je docnije od nje-ga. Jer u tome slučaju bi, u ovom pogledu, svojstvenost bila pravilno određena. Tako, na primer, ako se stavi da je svojstveno nauci da bude najpouzdanije ubeđenje, tada se nije upotrebila ni suprotnost, niti nešto što je po prirodi istovremeno subjektu, niti nešto što je docnije od njega. Prema tome, u tom pogledu pravilno je određeno ono što je svojstveno nauci.

Zatim, pri pobijanju, valja razmotriti da li je protivnik stavio za svojstvenost nešto što ne prati uvek subjekt, nego mu ponekad nije svojstveno. Jer, u tom slučaju svoj-stvenost ne bi bila pravilno označena.6 Naime tada ne bi bilo nužno da i ime subjekta mora biti istinito za ono čemu, po pretpostavci, takva svojstvenost pripada. Isto tako, tada ne bi bilo nužno ni da ime subjekta bude istinito za ono čemu, po pretpostavci, takva svojstvenost ne pripada. Sem toga, i kad se svojstvenost odredi, nije jasno da li ona pripada subjektu, pošto mu možda nedostaje. I tako nije očevidno da li je to svojstvenost. Tako, na primer, kad se uzme da je životinji svojstveno da se čas kreće a Čas miru-je, time je data svojstvenost koja katkad prestaje da to bude·, i zbog toga svojstvenost nije pravilno uzeta. Pri utvr-đivanju teze valja razmotriti da li se stavilo kao svojstve-nost ono što je uvek to, nužnim načinom, — jer tada bi se svojstvenost u tom pogledu pravilno postavila. Tako, na primer, ako se uzme da je vrlini svojstveno da učini valja-nim onoga ko je ima, — tada je kao svojstvenost navedeno ono što uvek ide za vrlinom. U ovom slučaju pravilno je navedeno ono što je svojstveno vrlini.

Zatim, pri pobijanju, valja videti da li je protivnik sta-vio svojstvenost koja sad postoji, i pri tome propustio da kaže kako je dao svojstvenost koja sad postoji. Jer, u tom slučaju, svojstvenost ne bi bila ispravno postavljena. Prvo, sve ono što se čini suprotno navici traži objašnjenje, a svi su navikli da stavljaju kao svojstvenost atribut koji uvek prati subjekt. Drugo, stvar ostaje nejasna kad se ne

468 469

kaže tačno da li se želela staviti sadašnja svojstvenost. A ne treba pružati izgovor kritici. Tako, kad se uzme kao svojstvenost jednog određenog čoveka činjenica da on sa nekim sedi, uzima se svojstvenost koja sad važi. [U ovom slučaju] svojstvenost nije pravilno data, ukoliko je nazna-čena bez odredbe. Kad se utvrđuje [teza], treba obratiti pažnju na to da li je, pri stavljanju sadašnje svojstvenosti, tačno određeno da je to sadašnja svojstvenost. Jer, tada bi u tom pogledu ono što je svojstveno bilo pravilno stavljeno. Na primer, ako se kaže da je svojstveno jednom od-ređenom čoveku da se sad seta, pa se ta svojstvenost tačno stavi, ona je, u tom slučaju, pravilno utvrđena.

Zatim, pri pobijanju, treba razmotriti da li je protiv-nik označio takvu svojstvenost da se njeno pripadanje sa-znaje samo čulnim opažanjem. Jer, u tom slučaju svojstve-nost ne bi bila pravilno postavljena. Naime, sve što se daje čulno opaziti postaje neizvesno kad se nađe van čul-nog opažanja. Jer, tada je nepoznato da li [ono što se daje čulno opaziti] još pripada subjektu, jer se to samo pomoću Čulnog opažanja daje saznati. To će biti istinito kad su u pitanju atributi koji ne prate uvek subjekt nužnim načinom. Kad se, na primer, kao svojstvenost sunca navede da je ono najsjajnije nebesko telo koje se kreće više [iznad] zemlje, tada je, pri označavanju svojstvenosti, upo-trebljen izraz da se sunce kreće više zemlje, što se upoznaje samo čulnim opažanjem. Zbog toga svojstvenost sunca nije pravilno određena. Naime neizvesno je da li se sunce, kad zađe, [i dalje] kreće više zemlje, jer nam tada nedostaje čulno opažanje.

Pri utvrđivanju [teze] valja razmotriti da li je postav-ljena svojstvenost koja nije opažena pomoću senzacije, ili koja, i ako se daje čulno opaziti, očevidno pripada subjektu nužnim načinom. Naime, tada je svojstvenost u ovom pogledu pravilno određena. Ako se, na primer, odredi da je svojstvenost jedne površine ono što je obojeno kao prvi subjekt, — pri tome je upotrebljen čulni kvalitet biti obojen, ali je taj kvalitet takav da očevidno uvek pripada

subjektu. Prema tome, u tom pogledu, pravilno je određe-na svojstvenost površine.

Dalje, pri pobijanju valja videti da li je [protivnik] označio definiciju kao svojstvenost. Jer, tada svojstvenost ne bi bila pravilno data. Naime, svojstvenost ne treba da objasni bitnost nečega. Tako, na primer, kad se kaže da je svojstvenost covekova to što je on živo biće koje hoda nogama i koje ima dve noge, — time je stavljeno da je svojstveno čoveku ono što označava njegovu bitnost. A time svojstvenost covekova nije pravilno postavljena. Pri utvrđivanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li je stavljena svojstvenost predikat koji se može konvertirati sa subjektom, ali koji ne izražava njegovi bitnost. Naime, tada bi svojstvenost u tom smislu bila pravilno označena. Tako, na primer, ako se postavilo da je covekova svojstve-nost da bude životinja po prirodi pitoma, tada je određena svojstvenost koja je predikat koji se može konvertirati sa subjektom, ali koji ipak ne izražava njegovu bitnost. Prema tome je, u tom pogledu, pravilno određena cove-kova svojstvenost.

Zatim, pri pobijanju valja razmotriti da li je protivnik odredio svojstvenost, ali nije uvrstio subjekt u suštinu. Za svojstvenosti, kao i za definicije, potrebno je da se, prvo, stavi vrsta, a da se zatim dodadu ostali termini i da oni odvoje subjekt od drugih stvari. Prema tome, svojstvenost koja nije na ovaj način određena nije pravilno stavljena. Tako, na primer, kad se kaže da je svojstveno životinji da ima dušu, time nije određena životinja u njenoj suštini. Zbog toga svojstvenost životinje nije pravilno postavljena. Pri utvrđivanju [teze] valja razmotriti da li je u suštini određen subjekt čija se svojstvenost stavlja, i da li su potom dodati ostali termini. Jer, tada je u tom pogledu svojstvenost pravilno data. Tako, na primer, ako je određeno da je čoveku svojstveno da bude živo biće sposob-no za nauku, — stavljena je svojstvenost, pošto je određen subjekt u njegovoj suštini. Prema tome, u tom pogledu covekova svojstvenost pravilno je određena.

470 471

Glava č e t v r t a [DRUGA MESTA]

Da li je svojstvenost pravilno data, ili nije, valja ispitati na načine ο kojima je govoreno. A valja razmotriti pomoću sledećih mesta pitanje da li ono što je označeno kao svojstvenost jeste ili nije potpuna svojstvenost. Mesta koja potpuno utvrđuju da je svojstvenost pravilno određena biće ista kao ona koja stavljaju pravu svojstvenost. Ako smo ove poslednje označili, i prva mesta će biti izložena sa njima.

Pre svega, pri pobijanju valja razmotriti svaki rod subjekta čiju je svojstvenost protivnik naveo. Tako, na primer, treba videti da li svojstvenost ne pripada nijednom od tih rodova, ili da li ona nije istinita u odnosu na određeni subjekt, ili da li to nije svojstvenost svakog od tih rodova u odnosu na subjekt čija je svojstvenost označena. Jer, tada ono što je određeno kao svojstvenost neće biti svojstvenost. Tako, na primer, pošto nije istina za geometra7 da je nesposoban da bude prevaren nekim zaključivanjem (naime geometar se vara kad nacrta pogrešnu figuru), ne može se odrediti kao svojstvenost naučnika da on ne može biti prevaren nekim zaključivanjem. Pri utvrđivanju teze valja obratiti pažnju na to da li je određena svojstvenost istinita u svim slučajevima i da li je istinita u odnosu ο kome govorimo. Jer, tada će ono što je označeno da nije svojstvenost, biti svojstvenost. Tako, na primer, pošto je oznaka: „živo biće sposobno za nauku" istinita ο svakom čoveku, i to ukoliko je on čovek, postaće čovekova svojstvenost oznaka: „živo biće sposobno za nauku".

Ovo mesto upotrebljava se za pobijanje.8 Naime, treba ispitati da li nije istinit iskaz koji se odnosi na ono čije je ime istinito, i da li nije istinito ime koje obeležava ono ο čemu je iskaz istinit. Zatim, da bi se utvrdila [tezal, treba razmotriti da li je i iskaz afirmiran ο onom čije je ime afirmirano, i da li je i ime afirmirano ο onom ο čemu je izkaz afirmiran.

Zatim, pri pobijanju valja videti da li iskaz nije afirmiran ο onom čije je ime afirmirano, i da li ime nije afirmi-

rano ο onom ο čemu je iskaz afirmiran. Jer, u tom slučaju, ono što je označeno kao svojstvenost neće biti svojstvenost. Tako, na primer, pošto je [oznaka]: „živo biće koje učestvuje u znanju" istinita ο Bogu, a predikat čovek nije afirmiran ο Bogu, — [oznaka:] „živo biće koje učestvuje u znanju" ne može označavati čovekovu svojstvenost. Pri utvrđivanju [teze] valja razmotriti da li je i ime afirmirano ο onome ο čemu je iskaz afirmiran, i da li je iskaz afirmiran ο onom čije je ime afirmirano. Jer, u tom slučaju, ono što je označeno kao da nije svojstvenost biće svojstvenost. Tako, na primer, pošto je predikat: „živo biće" istinit ο onome ο čemu je istinito: „imati dušu"; a pošto je: „imati dušu" istinito ο onome čiji je istiniti predikat: „živo biće", — [oznaka:] „imati dušu" biće svojstvena „živom biću".

Dalje, pri pobijanju [teze] valja razmotriti da li je pro-tivnik stavio subjekt kao svojstvenost onoga što se nalazi u samom subjektu. Jer, u tom slučaju ono što je označeno kao svojstvenost neće biti svojstvenost. Tako, na primer, navesti vatru kao svojstvenost najtanjeg tela, znači označiti subjekt kao svojstvenost njegovog predikata. Naime, vatra ne može biti svojstvenost najfinijeg tela. Subjekt neće biti svojstvenost onoga što se nalazi u samom subjektu, zbog toga što bi tada ista stvar bila svojstvenost mnogih stvari koje su različite po rodu. Jer, isti subjekt ima više predikata koji su različiti po rodu i koji samo njemu pripadaju. Ako se svojstvenost tako odredi, subjekt će biti svojstvenost svih tih predikata.8 Pri utvrđivanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li je, kao svojstvenost subjekta, navedeno ono što se nalazi u subjektu. Jer, tada će svojstvenost biti ono što je protivnik naveo da nije svojstvenost, pod pretpostavkom da je to afirmirano samo od stvari čija svojstvenost treba to da bude. Tako, na primer, kad se kaže da je svojstvenost zemlje da bude po rodu najteže telo, navodi se da je svojstvenost subjekta nešto što važi samo ο toj stvari, i što je afirmirano kao njena svojstvenost, — i zbog toga je svojstvenost zemlje tačno određena.

Zatim, pri pobijanju [teze], valja obratiti pažnju na to da li je protivnik odredio svojstvenost na osnovu učestvo-

472 473

vanja10. Jer, u tom slučaju ono što je označeno kao svoj-stvenost neće biti svojstvenost. Atribut u kome subjekt učestvuje pripada njegovoj bitnosti. A ovakav atribut biće [specifična] razlika koja važi samo za jedan određeni rod. Tako, na primer, kad se kao čovekova svojstvenost naznači da je on biće koje hoda nogama i koje ima dve noge, — tada je određena svojstvenost na osnovu učestvovanja. Zbog toga: „biće koje hoda nogama i koje ima dve noge" — ne može biti čovekova svojstvenost. Pri utvrđivanju [te-ze] mora se paziti da se ne odredi svojstvenost na osnovu učestvovanja, niti kao ono što označava bitnost subjekta, i ako joj se subjekt može uzajamno pridati. Jer, u tom slučaju svojstvenost će biti ono što je protivnik naznačio da nije svojstvenost. Tako, na primer, ako se označi kao svojstvenost živog bića prirodna sposobnost za čulno opa-žanje, — time nije određena svojstvenost ni na osnovu učestvovanja, niti [je određena] kao da označava bitnost subjekta, i ako joj se subjekt može uzajamno pridati. I zato će prirodna sposobnost za čulno opažanje biti svojstvenost živog bića.

Zatim, pri pobijanju [teze] treba razmotriti da li svoj-stvenost ne može da bude istovremena onom čije je ime afirmirano, nego je ili docnija ili ranija od subjekta.11 U drugom slučaju, ono što je označeno kao svojstvenost, neće biti svojstvenost — ili nikad, ili bar ne uvek. Tako, na primer, pošto je moguće da šetanje po javnom trgu pripada nekom [stvoru] ranije ili docnije nego čoveku, — zbog toga šetanje po javnom trgu ili nije nikad, ili nije uvek čovekova svojstvenost. Pri utvrđivanju [teze] treba razmotriti da li je atribut uvek nužnim načinom istovremen stvari, a da pri tome nije ni njena definicija ni [specifična] razlika. Jer, tada će biti svojstvenost ono Što je protivnik označio da nije svojstvenost. Tako, na primer, pošto je oznaka: „živo biće sposobno za nauku" uvek nužnim na-činom istovremena čoveku, a pri tome nije ni [specifična] razlika, ni definicija čovekova, — oznaka: „živo biće spo-sobno za nauku" biće svojstvena Čoveku.

Zatim, pri pobijanju [teze] valja razmotriti da li isti atribut nije svojstven stvarima koje su iste kao subjekt, ukoliko su iste. Jer, u tom slučaju ono što je navedeno kao svojstvenost ne bi bilo svojstvenost. Na primer, pošto onome za čim valja težiti nije svojstveno da izgleda dobro nekim ljudima, onome što treba želeti isto tako nije svoj-stveno da izgleda dobro nekim ljudima. Jer, ono za čim valja težiti i ono što treba želeti jesu isto. Pri utvrđivanju [teze] treba razmotriti da li je isti atribut svojstvenost jedne stvari koja je ista kao subjekt, ukoliko je ista. Jer u slučaju da je tako, ono što je označeno da nije svojstvenost, biće svojstvenost. Tako, na primer, pošto važi kao svojstveno čoveku, ukoliko je čovek, da ima dušu koja se sastoji iz tri dela, — zbog toga će i smrtnom biću, ukoliko je smrtno, biti svojstveno da ima dušu koja se sastoji iz tri dela. Ovo mesto daje se primeniti i na akcidenciju. Jer, istim stvari-ma, ukoliko su iste, isti atributi treba ili da pripadaju ili da ne pripadaju.

Zatim, pri pobijanju [teze] valja razmotriti da li svoj-stvenost stvari koje su po rodu iste kao subjekt nije uvek po rodu ista kao svojstvenost ο kojoj je reč. Jer, tada ono što je označeno kao svojstvenost ne bi bila svojstvenost subjekta ο kome je reč. Tako, na primer, postoji istovetnost po rodu između čoveka i konja [jer oba pripadaju vrsti životinje]. Pošto nije uvek svojstveno konju da sam od sebe stoji, — neće biti ni svojstveno čoveku da se sam od sebe kreće. Jer, „sam od sebe se kretati" i „sam od sebe stajati" jesu identični po rodu, pošto svaki od ta dva atri-buta pripada svakoj od ovih životinja — čoveku i konju — ukoliko su oni životinje [živa bića].

Pri utvrđivanju [teze] treba razmotriti da li je uvek istinita za stvari koje su po rodu istovetne kao subjekt — svojstvenost koja je po rodu ista kao svojstvenost ο kojoj je reč. Jer, tada će ono što je protivnik označio da nije svojstvenost ipak biti svojstvenost. Tako, na primer, pošto je svojstvenost čoveka da bude „živo biće koje hoda noga-ma i koje ima dve noge", i svojstvenost ptice biće da bude „stvor koji ima krila i dve noge". Jer, svaki ovaj izraz

474 475

jeste isti po rodu, ukoliko su čovek i ptica rodovi koji spadaju u istu vrstu životinje, a druga dva izraza [„koji hoda nogama i ima dve noge", i „koji ima krila i dve no-ge"] obeležavaju [specifične] razlike vrste — životinje. Ovo mesto je lažno, kad jedna od naznačenih svojstvenosti pri-pada samo jednom rodu, a druga mnogima, — kao, na primer, kod predikata „koji hoda nogama i ima četiri noge".

Pošto se ο „istom" i „drugom" govori u više smisla, — teško je onome ko sofistički uzima stvari da navede svojstvenost koja pripada samo jednoj stvari i njoj jedinoj. Ono što pripada jednoj stvari koju prati neka akcidencija, pripadaće i akcidenciji, kad se ova stavi zajedno sa sub-jektom čija je akcidencija. Tako, na primer, ono što pripada čoveku pripadaće i belom čoveku, ako postoji beo čovek, a ono što pripada belom čoveku, pripadaće i čoveku. Mogle bi se voditi i prazne prepirke ο većini svojstvenosti, i isticati da je subjekt drugi po sebi, a da je drugi sa [svojom] akcidencijom, i reći, na primer, da je drugi čovek, a drugi beo čovek — i, dalje, da je drugo stanje, a da je opet drugo ono što je nazvano prema stanju. Jer što pripada stanju, pripadaće i onom što je nazvano prema tom stanju, a što pripada onome što je označeno prema nekom stanju, pripadaće i stanju. Tako, na primer, pošto je i preimućstvo naučnika označeno prema nauci, ne može biti svojstvenost nauke to što je ona uporna prema raspravljanju, jer bi tada i naučnik bio uporan u raspravljanju. Pri utvrđivanju [teze] valja naglasiti da subjekt akcidencije nije potpuno drukčiji od akcidencije, koja je stavljena sa subjektom čija je akcidencija, i ako se kaže da je drukčiji zato što je različit način postojanja dve stvari. Naime, nije isto za čoveka da bude čovek, i za belog čoveka da bude beo čovek. A moraju se razmotriti i oblici reci [padeži], i treba, na primer, reći za naučnika da će on biti ne ono što je uporno u raspravljanju, nego onaj ko je uporan u raspravljanju. A ο nauci valja reći da je ona ne ono što je uporno u raspravljanju, nego ona koja je uporna u raspravljanju. Naime, svim odbrambenim sredstvima valja odgovarati protivniku koji se služi svim oružjem.

Glava peta

[DRUGA MESTA]

Zatim, pri pobijanju [teze], valja razmotriti da li se protivnik koji hoće da odredi ono što po prirodi pripada subjektu, izražava na nacin koji označava ono što uvek pripada subjektu. Naime, u tom slučaju uopšte će izgledati da treba odbaciti ono što je navedeno kao svojstvenost. Tako, na primer, kad se kao čovekova svojstvenost navede da on ima dve noge, smatra se da je određen atribut koji mu po prirodi pripada. Međutim, ovaj izraz označava atribut koji uvek pripada čoveku. Prema tome, nije svoj-stveno čoveku da ima dve noge, jer svaki čovek nema dve noge. Pri utvrđivanju teze valja obratiti pažnju na to da li se želi odrediti svojstvenost koja po prirodi pripada subjektu, i da li se to izražava na zgodan način. Naime, tada u tom pogledu svojstvenost ne može da bude pobije-na. Tako, na primer, kad se navede kao čovekova svojstve-nost da je on živo biće sposobno za nauku, tada se ne samo želi označiti svojstvenost koja postoji po prirodi nego se ova i izražava. Prema tome, tako određena svojstvenost ne može se pobiti, niti se može dokazati da nije čovekova svojstvenost da bude životinja sposobna za nauku.

Sem toga, za sve što je rečeno ο subjektu zbog nekog prvog subjekta, ili ο subjektu koji je sam stavljen kao prvi, — teško je odrediti svojstvenost. Ako se odredi svojstve-nost subjekta prema drugom nekom subjektu, ova će važiti i za prvi subjekt, a ako se odredi svojstvenost prvog sub-jekta, ona će biti afirmirana i ο drugom. Tako, na primer, ako se obojenost navede kao svojstvenost površine, tada će obojenost važiti i za telo. A ako se obojenost navede kao svojstvenost tela, ona će biti afirmirana i od površine. Iz toga izlazi da samo ime neće biti istinito ο onome ο čemu je iskaz ο svojstvenosti istinit.

Kod nekih svojstvenosti događa se da najčešće zablu-da dolazi otuda što nije određeno kako se naznačuje svoj-stvenost i kojim stvarima ona treba da pripada.

476 477

Svi se trude da navedu kao svojstvenost izvesne stvari ili atribut koji joj po prirodi pripada — kao čoveku da ima dve noge; ili atribut koji joj stvarno pripada — kao izvesnom čoveku da ima četiri prsta; ili atribut koji joj pripada po rodu — kao vatri da se sastoji iz najtanjih čestica; ili atribut koji joj u potpunosti pripada — kao životinji da živi; ili atribut koji joj pripada ukoliko ona zavisi od neke druge stvari — kao duši da bude mudra; ili atribut koji pripada stvari kao prvom subjektu — kao razumnom delu duše mudrost; ili zato što je stvar u izve-snom stanju — kao što naučniku pripada da bude nepo-kolebljiv u raspravljanju (jer naučnik neće biti nepoko-lebljiv u raspravljanju ni zbog čega drugog nego samo zato što se nalazi u izvesnom stanju); ili zato što je stvar stanje koje je svojina nečega — kao nauka kojoj pripada, da je ne mogu pokolebati raspravljanja; ili zato što u njoj učestvuje neka druga stvar — kao što životinji pripada čulno opažanje (jer i nešto drugo — na primer, čovek — raspolaže čulnim opažanjem, ali samo zato što već učestvuje u vrsti životinje); ili, najzad, zato što ona uče stvuje u nečem drugom — kao što izvesnoj životinji pripa da da živi.

Prema tome, ako se ne doda izraz „po prirodi", pada se u zabludu, zato što je moguće da atribut koji po prirodi postoji ne pripada stvari kojoj po prirodi pripada, — kao što, na primer, čoveku pripada da ima dve noge. Pada se u zabludu i kad se ne objasni da se kao svojstvenost nazna-čava stvaran atribut, zato što taj atribut neće biti [docnije] takav kakav je sad, pa ne može pripadati ovom subjektu, — kao, na primer, u slučaju kad čovek ima četiri prsta. Pa da se u zabludu i ako se ne objasni da se jedna stvar uzima kao prvi subjekt, ili kao nazvana prema nekom drugom sub jektu, — zato što, u ovom slučaju, samo ime neće biti isti- nitije od onoga čiji je iskaz ο svojstvenosti istinit, — kao što se, na primer, obojenost navodi kao svojstvenost površine ili tela. Pada se u zabludu i ako se unapred ne kaže da je svojstvenost osnovana na stanju jedne stvari, ili na tome što je pomenuta stvar stanje neke druge stvari, — jer u

tom slučaju ona ne može biti svojstvenost. Jer, ako se prida svojstvenost jednoj stvari na osnovu toga što je ona stanje neke druge stvari, svojstvenost će pripadati i onome što ima to stanje. A ako se prida svojstvenost jednoj stvari zato što ona ima jedno stanje, ta svojstvenost će pripadati i tom stanju. Takav je, na primer, slučaj da se bude nepokolebljiv u raspravljanju, — kad se ovo po-slednje stavi kao svojstvenost nauke ili naučnika. Pada se u zabludu i ako se unapred ne označi da svojstvenost pripada stvari zato što stvar učestvuje u nečem, ili zato što nešto u toj stvari učestvuje. Naime, u tom slučaju svoj-stvenost će pripadati i nekim drugim stvarima. Ako se određuje svojstvenost jedne stvari na osnovu toga što neka stvar učestvuje u njenom subjektu, svojstvenost će pri-padati i stvarima koje u njemu učestvuju. A ako se ta svoj-stvenost određuje na osnovu toga što subjekt stvari uče-stvuje u nečem, svojstvenost će pripadati i stvarima u kojima subjekt učestvuje. Takav je, na primer, slučaj ako se življenje stavi kao svojstvenost jednog pojedinačnog roda životinje — ili životinje uopšte. U zabludu će se pasti i ako se ne objasni da se određuje svojstvenost koja pri-pada rodu. Naime, tada će svojstvenost pripadati samo jednoj od stvari koje potpadaju pod izraz čija se svojstve-nost označava. Jer, ono što se pridaje u najjačoj meri pri-pada samo jednoj od tih stvari. Ovo, na primer, biva u slu-čaju kad se stavi, kao svojstvenost vatre, osobina najlakšeg elementa. Ponekad se pada u zabludu i kad se doda „po rodu". Naime, [da bi to objašnjenje bilo dovoljno] trebalo bi da postoji samo jedan rod stvari određenih da prime svojstvenost, uvek kad se doda izraz,, po rodu". Ali kod nekih stvari, kao, na primer, kod vatre, to nije slučaj. Ne postoji samo jedan rod vatre; ugalj, plamen i svetlost su vatra, ali su po rodu različiti. Ali, ne treba da postoji drugi rod sem jedinog naznačenog roda uvek kad je dodat izraz „po rodu", — zbog toga što će svojstvenost ο kojoj je reč pripadati više jednim, a manje drugim rodovima, — kao što vatri pripada da se sastoji iz najtanjih čestica. Jer, svetlost je sastavljena iz tanjih čestica nego ugalj i plamen.

478 479

Ali to ne srne da bude, sem ako i ime ne pripada više onom čiji je izraz svojstvenosti istinitiji, — inače, ne bi se ispu-njavalo pravilo, po kome, onde gde je izraz svojstvenosti istinitiji i ime treba da bude istinitije. Ovome treba dodati da će se dogoditi da isti atribut bude svojstven kako izrazu koji ga potpuno ima tako i onome što ga ima u najjačoj meri u izrazu koji ga potpuno ima, — kao što se dešava kod vatre koja se sastoji iz najtanjih čestica. Naime ovaj isti atribut [koji je svojstven vatri] biće svojstven i svetlosti, pošto se i svetlost sastoji iz najtanjih čestica.

Ako protivnik tako određuje svojstvenost, njega treba napasti. Međutim mi sami ne treba da trpimo da nam se čini takav prigovor, nego, čim se označi svojstvenost, valja da odredimo na koji je način ona označena.

Zatim, pri pobijanju [teze] valja razmotriti da li je protivnik označio stvar kao svojstvenost nje same. Jer, u tom slučaju, ono što je označeno kao svojstvenost — neće biti svojstvenost. Jer, svaka stvar sama sobom pokazuje svoju suštinu, a ono što pokazuje suštinu nije svojstvenost, nego je definicija. Tako, na primer, kad se kaže da je pri-merno svojstveno lepom, upravo dobrom u moralnom smi-slu — data je stvar kao svojstvenost same sebe (jer su lepo i primerno istovetni), i zbog toga primerno ne može biti svojstveno lepom. Pri utvrđivanju [teze], valja obratiti pažnju na to da se stvar ne označi kao svojstvenost sebe same, pošto je postavljen jedan predikat koji je sa njom konvertibilan. Jer, tada će ono što je pretpostavljeno kao da nije svojstvenost biti svojstvenost. Tako, na primer, ako se pretpostavi da je svojstvenost životinje da bude odu-hovljena supstancija, tada se nije pretpostavila stvar kao svojstvenost same sebe, nego je označen predikat koji sa njom stoji u uzajamnom odnosu. Prema tome, oduhovljena supstancija biće svojstvenost životinje.

Zatim, kad su u pitanju stvari koje se sastoje iz sličnih delova, valja pri pobijanju razmotriti da li svojstvenost celine ne važi za deo, ili da li svojstvenost dela nije afirmi-rana od celine. U tom slučaju, naime, ono što je označeno kao svojstvenost — neće biti svojstvenost. Ovo može da se

desi u nekim slučajevima. Naime, kad su u pitanju stvari koje se sastoje iz sličnih delova, svojstvenost se može ozna-čiti ili kad se razmotri celina, ili kad se obrati pažnja na ono što je afirmirano od dela. Ni u jednom od dva navedena slučaja svojstvenost nije tačno određena. Kad je reč ο Cetini, može se, na primer, reći da je svojstvenost mora da bude najveća množina slane vode. Time je određena svoj-stvenost nečeg što je sastavljeno iz sličnih delova, ali je na taj način stavljena svojstvenost koja ne važi za deo (jer jedno pojedinačno more nije najveća množina slane vode). Prema tome, svojstvenost mora ne može biti da je ono najveća množina slane vode. A ako je reč ο delu, — kad se stavi da je svojstveno vazduhu da se može udisati, tada je naznačena svojstvenost nečeg što se sastoji iz sličnih delova. Ali time je data svojstvenost koja važi za neki određeni vazduh, ali ne za vazduh uopšte (jer se svaki vazduh ne daje udisati). Prema tome, svojstvenost vazduha ne može biti da se on može udisati. — Pri utvrđivanju [teze] valja razmotriti da li je ono što je istinito ο svakoj od stvari koje se sastoje iz sličnih delova — isto tako svojstvenost tih stvari kad se one uzmu kao celina. Jer, tada bi ono što je [po protivnikovom izlaganju] označeno kao da nije svoj-stvenost — bilo svojstvenost. Tako, na primer, pošto važi za ćelu zemlju [za svaki deo zemlje] da prirodnim kreta-njem teži nadole, i pošto je to svojstveno jednom određe-nom delu zemlje, ukoliko je taj deo zemlja, — biće svojstvenost zemlje da prirodnim kretanjem teži nadole.

Glava šesta [DRUGA MESTA]

Zatim, tamo gde su u pitanju suprotnosti, treba, prvo, uzeti u obzir kontrerne suprotnosti, i pri pobijanju [teze] valja razmotriti je li kontrerna suprotnost određene svoj-stvenosti — svojstvenost kontrerno suprotnog subjekta. Jer, u tom slučaju, druga kontrerna suprotnost neće biti svojstvenost drugog kontrerno suprotnog subjekta. Uzmimo kao primer sledeće. Nepravičnost je kontrerna suprotnost

480 31 Organon 481

pravičnosti, a najveće zlo je kontrerna suprotnost najvećem dobru. Ali najveće dobro nije svojstvenost pravičnosti. Prema tome, najveće zlo ne može biti svojstvenost nepravičnosti. Pri utvrđivanju [teze] valja razmotriti je li kontrerna suprotnost određene svojstvenosti — svojstvenost kontrerno suprotnog subjekta. Naime, u tom slučaju bi i druga kontrerna suprotnost bila svojstvenost drugog kontrerno suprotnog subjekta. Uzmimo sledeći primer. Zlo je kontrerna suprotnost dobra, a ono od čega valja bežati jeste kontrerna suprotnost onoga što valja želeti. A pošto je ono što valja želeti svojstvenost dobra, ono od čega valja bežati biće svojstvenost zla.

Drugo, valja pre svega razmotriti relativne pojmove. A pri pobijanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li korelativan pojam stavljene svojstvenosti nije svojstvenost korelativnog pojma subjekta. Jer, tada ni drugi korelativan pojam ne bi bio svojstvenost korelativnog subjekta. Uzmimo sledeći primer. Dvostruko je relativan pojam polovine, a ono što nadmašuje relativan je pojam onoga što je nadmašeno. Ali ono što nadmašuje nije svojstvenost dvostrukog. Zbog toga polovina ne može imati za svojstvenost ono što je nadmašeno. Pri utvrđivanju teze treba obratiti pažnju na to da li korelativan pojam stavljene svojstvenosti ima za svojstvenost korelativ subjekta. Jer, i u tom slučaju će drugi korelativni pojam biti svojstvenost korelativnog subjekta. Tako se, na primer, govori ο dvostrukom u odnosu na polovinu, a ο dva u odnosu na jedan. A svojstvenost dvostrukog jeste da se odnosi kao dva prema jedan, i stoga će biti svojstvenost polovine da se odnosi kao jedan prema dva.

Na trećem mestu, pri pobijanju [teze] treba razmotriti da li svojstvenost posedovanja nije izraz nazvan po njemu. Jer, u tom slučaju svojstvenost lišenosti ne bi bio atribut koji je nazvan po lišenosti. A ako izraz nazvan po lišenosti nije svojstvenost lišenosti, u tom slučaju ni izraz nazvan po posedovanju ne bi bio svojstvenost posedovanja. Tako, na primer, pošto se ne označava kao svojstvenost gluvoće nedostatak senzacija sluha, neće biti ni svojstvenost sluha

postojanje senzacija sluha. Pri utvrđivanju [teze] treba razmotriti da li je izraz nazvan po posedovanju svojstvenost posedovanja. Jer, u tom slučaju izraz nazvan po lišenosti biće svojstvenost lišenosti. A ako izraz nazvan po lišenosti jeste svojstvenost lišenosti, tada će izraz nazvan po posedovanju biti svojstvenost posedovanja. Tako je, na primer, gledanje svojstveno vidu, ukoliko imamo vid. I zato je slepilu svojstveno da ne vidi, ukoliko nemamo vida — koji bi, po prirodnoj sposobnosti, trebalo da posedujemo.

Zatim, valja razmotriti afirmaciju i negaciju,12 i to pre svega same predikate13. Ovo mesto služi samo pri pobijanju. Tako, na primer, treba razmotriti da li je svojstven subjektu afirmativan izraz, ili izraz nazvan po afirmaciji. Naime, u tom slučaju ne bi bio svojstven subjektu negativan izraz ili izraz nazvan po negaciji. I ako je svojstven subjektu negativan izraz ili izraz nazvan po negaciji, — u tom slučaju neće biti svojstven subjektu afirmativan izraz ili izraz nazvan po afirmaciji. Tako, na primer, pošto je oduhovljenost svojstvena živom biću, — neoduhovlje-nost neće biti svojstvena živom biću.

Drugo,14 treba razmotriti afirmativne ili negativne predikate, kao i subjekte ο kojima su oni afirmirani ili negirani. Uz to pri pobijanju valja obratiti pažnju na to da li afirmativni izraz nije svojstven subjektu koji afirmira. Naime, u tom slučaju ni negativan termin ne bi bio svojstven subjektu koji negira. A ako negativan izraz nije svojstven subjektu koji negira, ni afirmativan izraz neće biti svojstven subjektu koji afirmira. Tako, na primer, pošto živo biće nije čovekova svojstvenost [isključiva osobina], ne-živo biće neće biti ne-čovekova svojstvenost. I ako ne-živo biće izgleda da nije svojstvenost ne-čoveka, ni živo biće neće biti čovekova svojstvenost. Pri utvrđivanju teze treba razmotriti da li je afirmativan izraz svojstvenost subjekta koji afirmira. Jer u tom slučaju i negativan izraz bio bi svojstven subjektu koji negira. Ako je negativan izraz svojstven negativnom subjektu, i afirmativan izraz biće svojstven subjektu koji afirmira. Tako, na primer, pošto je ne-živom biću svojstveno da ne živi, živom biću biće

482 31* 483

svojstveno da živi. A ako izgleda svojstveno živom biću da živi, izgledaće svojstveno ne-živom biću da ne živi.

Treće, valja razmotriti same subjekte, i pri pobijanju treba obratiti pažnju na to da li je naznačena svojstvenost svojstvena subjektu koji potvrđuje. U tom slučaju, naime, isti izraz neće biti svojstven i subjektu koji odriče. A ako je naznačeni izraz svojstven subjektu koji odriče, on ne može biti svojstven subjektu koji potvrđuje. Tako, na primer, pošto je oduhovljenost svojstvena živom biću, oduhovljenost ne može biti svojstvena ne-živom biću. Pri utvrđivanju [teze] valja se držati sledećeg stava: ako nazna-čeni izraz nije svojstven subjektu koji potvrđuje, on će biti svojstven subjektu koji negira. Međutim, ovo mesto je pogrešno. Jer, afirmativan izraz nije svojstven subjektu koji odriče, niti je negativan izraz svojstven subjektu koji afirmira. Naime, afirmativan izraz nikako ne pripada subjektu koji odriče, a izraz koji odriče, i ako pripada subjektu koji potvrđuje, ne pripada mu kao svojstvenost.

Zatim dolazi u obzir slučaj kad treba razmotriti čla-nove jedne iste podele. Ovde pri pobijanju [teze] treba videti da li nijedan član podele nije svojstven nijednom od drugih članova. Tada, naime, stavljeni izraz neće biti svojstvenost onoga za čiju je svojstvenost stavljen. Tako, na primer, pošto živo biće koje čulno opaža nije svojstvenost nijednog živog bića koje je smrtno, inteligibilno živo biće neće biti svojstvenost Boga. Pri utvrđivanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li je koji od drugih članova podele svoj-stven svakom od onih izraza koje podela obuhvata. Jer, u tom slučaju, izraz koji ostaje biće svojstvenost onoga što [po protivnikovom izlaganju] nije svojstvenost. Tako, na primer, pošto je svojstveno mudrosti da u suštini po prirodi bude razumni deo duše, — tada, ako se svaka od drugih vrlina uzme tako [kao da je preimućstvo jednog određenog dela duše] — biće svojstveno umerenosti da u suštini po prirodi bude vrlina požudnog dela duše.

Glava sedma

[DRUGA MESTA]

Zatim treba razmotriti oblike i padeže reći i videti da li, pri pobijanju, oblik i padež stavljene svojstvenosti nije svojstvenost oblika i padeža subjekta. U tom slučaju, naime, ni drugi neki oblik i padež ne bi bili svojstvenost drugog nekog oblika i padeža. Tako, na primer, pošto „dobro" [prilog] nije svojstvenost „pravičnog" [prilog], — ni „lepo" [pridev] neće biti svojstvenost „pravičnog" [pridev]. Pri utvrđivanju [teze] treba obratiti pažnju na to da li je padež stavljene svojstvenosti — svojstvenost padeža subjekta. Naime, i u tom slučaju neki drugi padež bio bi svojstvenost nekog drugog padeža. Tako, na primer, ako je „onaj koji hoda nogama i ima dve noge" — svoj-stvenost „čoveka" [genitiv], tada će svojstven „čoveku" [dativ] biti i izraz „onome koji hoda nogama i ima dve noge". Ali ne samo da u slučaju gornjeg izraza treba ispitati padeže nego [to isto treba učiniti] i u slučaju kad su u pitanju suprotnosti toga izraza, kao što smo primetili na ranijim mestima15. Tako, pri pobijanju [teze], treba obratiti pažnju na to da li oblik reci i padež suprotnosti date svojstvenosti — nije svojstvenost oblika reci i padeža suprotnosti subjekta. Jer, u slučaju da nije, oblik reci i padež druge suprotnosti neće biti ni svojstvenost oblika reci i padeža druge suprotnosti. Tako, na primer, pošto „dobro" [prilog] nije svojstvenost „pravičnog" [prilog] — ni „rđavo" [prilog] neće biti svojstvenost priloga „nepra-vično". Tako, pri utvrđivanju teze treba obratiti pažnju na to da li je oblik reci i padež suprotnosti stavljene svoj-stvenosti — svojstvenost oblika reci i padeža suprotnosti datog subjekta. U slučaju, naime, da jeste, i oblik reci i pa-dež druge suprotnosti biće svojstvenost oblika reci i padeža druge suprotnosti. Tako, na primer, pošto je „najbolji" svojstvenost dobrog, i „najgori" će biti svojstvenost zlog.

Zatim, valja razmotriti stvari koje se slično odnose, i, pri pobijanju [teze], treba obratiti pažnju na to da li ono što se slično odnosi prema datoj svojstvenosti — nije

484 485

svojstvenost onoga što se slično odnosi prema subjektu, U slučaju da nije, — ni druga stvar koja se slično odnosi ne bi bila svojstvenost onoga Što se slično odnosi. Tako, na primer, pošto se graditelj odnosi prema građenju kuće na sličan način kao lekar prema uspostavljanju zdravlja, — a pošto uspostavljanje zdravlja nije svojstvenost lekara, — ni građenje kuće neće biti svojstvenost graditelja. Pri utvrđivanju [teze] treba obratiti pažnju na to da li je ono što se slično odnosi prema datoj svojstvenosti — svojstve-nost onoga što se slično odnosi prema subjektu. Naime, u slučaju da jeste, i druga stvar koja se slično odnosi biće svojstvenost onoga što se slično odnosi. Tako, na primer, pošto se lekar odnosi prema uspostavljanju zdravlja na sličan način kao učitelj gimnastike prema uspostavljanju snage [normalnog stanja duše i tela], i pošto je svojstvenost učitelja gimnastike da uspostavlja snagu, i svojstvenost lekara biće da uspostavlja zdravlje.

Dalje, valja razmotriti stvari koje se istovetno odnose,16 i pri pobijanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li atribut koji se istovetno odnosi prema dva subjekta nije svoj-stvenost subjekta koji se prema njemu istovetno odnosi kao subjekt ο kome je reč. Jer u slučaju da nije, atribut koji se istovetno odnosi prema jednom i drugom subjektu, neće biti svojstvenost subjekta koji se prema njemu odnosi istovetno kao prvi subjekt. A ako atribut koji se odnosi istovetno prema dva subjekta jeste svojstvenost subjekta koji se prema njemu istovetno odnosi kao subjekt ο kome je reč — tada atribut neće biti svojstvenost onoga subjekta kome je stavljen kao svojstvenost.17

Tako, na primer, mudrost se istovetno odnosi prema [etički] lepom i sramnom, pošto je ona nauka i ο jednom i ο drugom. A pošto nije svojstvenost mudrosti da bude znanje ο lepom, svojstvenost mudrosti neće biti ni da bude znanje ο sramnom. Ali ako je svojstvenost mudrosti da bude znanje ο lepom, njena svojstvenost neće biti da bude znanje ο sramnom. Jer, ista stvar ne može da bude svoj-stvenost više subjekata. Pri utvrđivanju [teze] ovo mesto

nije nimalo korisno. Jer, ono što se istovetno odnosi jeste jedini atribut koji se upoređuje sa više subjekata.

Zatim, pri pobijanju [teze], valja razmotriti da li atribut nazvan po postojanju nije svojstvenost subjekta koji je nazvan po postajanju. Jer, u tom slučaju ni pro-padanje ne bi bilo svojstvenost onoga što je nazvano po propadanju, niti bi postojanje bilo svojstvenost onoga što je nazvano po postajanju. Tako, na primer, pošto čovekova svojstvenost nije da bude životinja, ni svojstve-nost čovekovoga postajanja neće biti postajanje životinje, niti će svojstvenost čovekovoga propadanja biti propadanje životinje. Na isti način treba zaključivati od postajanja na postojanje i na propadanje, i od propadanja na postojanje i na postajanje, — kao što smo zaključivali od postojanja na postajanje i na propadanje. Pri utvrđivanju [teze] treba razmotriti da li subjekt koji je određen prema postojanju ima za svojstvenost atribut koji je određen prema postoja-nju. Naime, ako ga ima, subjekt koji je nazvan prema po-stajanju imaće za svojstvenost atribut nazvan prema posta-janju, a subjekt nazvan prema propadanju imaće atribut određen prema propadanju. Tako, na primer, pošto je čovekova svojstvenost da bude smrtan, biće i svojstvenost čovekovoga postajanja — postajanje smrtnog bića, a svoj-stvenost čovekovoga propadanja biće propadanje smrtnog bića. Na isti način, kao što smo rekli za pobijanje [teze], treba poći od postajanja i propadanja, i ići biću i svemu što iz toga proizlazi.

Zatim, valja obratiti pažnju na ideju određenog su-bjekta,18 i pri pobijanju [teze] treba razmotriti da li određena svojstvenost ne pripada ideji ο kojoj je reč, ili da li joj ne pripada ukoliko je ona ideja stvari čija je svojstvenost označena. U slučaju da joj ne pripada, ono što je bilo određeno kao svojstvenost — neće biti svojstvenost. Tako, na primer, mirovanje ne pripada čoveku kao takvom [upravo: ideji Čoveka], ukoliko je on čovek, nego ukoliko je ideja. I pošto je tako, mirovanje ne može biti čovekova svojstvenost19. Pri utvrđivanju [teze] valja razmotriti da li svojstvenost ο kojoj je reč pripada ideji, i da li joj pripada

486 487

ukoliko je ona ideja [konkretne] stvari, za koju se smatra da joj nije svojstvenost. Naime, u tom slučaju ono što je određeno kao da nije svojstvenost — biće svojstvenost. Tako, na primer, životinji kao takvoj pripada da se sastoji iz duše i tela, i da joj, sem toga, ta osobina pripada ukoliko je životinja. I pošto je tako, svojstvenost životinje biće da se sastoji iz duše i tela.

Glava osma [DRUGA MESTA]

Zatim, valja razmotriti „više" i „manje" i, pre svega, pri pobijanju [teze] treba obratiti pažnju na to da li ono što je više određeni predikat nije svojstvenost onoga što je više određeni subjekt. Jer, u slučaju da nije, ni ono što je manje određeni predikat neće biti svojstvenost onoga što je manje određeni subjekt; ni ono što je najmanje određeni predikat neće biti svojstvenost onoga što je najmanje određeni subjekt. A isto tako, ono što je najviše određeni predikat neće biti svojstvenost onoga što je najviše određeni subjekt, kao što ni prost predikat neće biti svojstvenost prostog subjekta. Tako, na primer, pošto veća obojenost nije svojstvenost onoga što je više telo, ni manja obojenost neće biti svojstvenost onoga što je manje telo, niti će obojenost biti svojstvenost prostog tela. Pri utvrđivanju [teze] valja razmotriti da li je ono što je više određeni predikat — svojstvenost onoga što je više određeni subjekt. Jer, ako jeste, ono što je manje određeni predikat biće svojstvenost onoga što je manje određeni subjekt; ono što je najmanje određeni predikat biće svojstvenost onoga što je najmanje određeni subjekt; ono što je najviše određeni predikat biće svojstvenost onoga što je najviše određeni subjekt, — a prost predikat biće svojstvenost prostog subjekta.

Tako, na primer, pošto je više opažati svojstvenost onoga što je više živo, — manje opažati biće svojstvenost onoga što je manje živo. A najviše opažati jeste svojstvenost onoga što je najviše živo, dok je najmanje opažati svoj-

stvenost onoga što je najmanje živo, a prosto opažati jeste svojstvenost onoga što, prosto, živi.

Treba preći od prostog izraza istim izrazima [kao u gornjim izlaganju], to jest „višem" i „manjem", i pri pobijanju valja obratiti pažnju na to da li prost atribut nije svojstvenost prostog subjekta. Jer, u slučaju da nije, ono što je više određeni predikat neće biti svojstvenost onoga što je više određeni subjekt, niti će ono što je manje određeni predikat biti svojstvenost onoga što je manje određeni subjekt. A isto tako, ni ono što je najviše određeni predikat neće biti svojstvenost onoga što je najviše određeni subjekt. A takođe ni ono što je najmanje određeni predikat neće biti svojstvenost onoga što je najmanje određeni subjekt. Tako, na primer, pošto valjanost nije svojstvena čoveku, ni veća valjanost neće biti svojstvena onome što je više čovek. Pri utvrđivanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li je prost predikat svojstvenost prostog subjekta. Jer, u tom slučaju, ono što je više određeni predikat biće svojstvenost onoga što je više određeni subjekt; ono što je manje određeni predikat biće svojstvenost onoga što je manje određeni subjekt; ono što je najmanje određeni predikat biće svojstvenost onoga što je najmanje određeni subjekt, a ono što je najviše određeni predikat biće svojstvenost onoga što je najviše određeni subjekt. Tako, na primer, pošto je svojstveno vatri da po prirodi teži naviše, — i onome što je više vatra biće svojstveno da po prirodi teži naviše. Na isti način treba sva ova pitanja razmotriti s obzirom na druge pojmove.

Drugo20, pri pobijanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li ono što je više svojstvenost nije svojstvenost onoga što je više subjekt. Jer u slučaju da nije, ono što je manje svojstvenost neće biti ni svojstvenost onoga što je manje subjekt. Tako, na primer, pošto je čulno opažanje više svojstvenost životinje nego što je znanje svojstvenost čoveka, a pošto čulno opažanje nije svojstvenost životinje, — znanje neće biti čovekova svojstvenost. Pri utvrđivanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li je ono što je manje svojstvenost — svojstvenost onoga što je manje subjekt.

488 489

Jer, u slučaju da jeste, ono što je više svojstvenost biće svojstvenost onoga što je više subjekt. Tako, na primer, pošto je manje čovekova svojstvenost da bude po prirodi pitom nego što je svojstvenost životinje da živi, i pošto je čovekova svojstvenost da bude po prirodi pitom, — življenje će biti svojstvenost životinje.

Treće21, pri pobijanju [teze] treba obratiti pažnju na to da li atribut nije svojstvenost onoga čemu je on više svojstven. Jer, u slučaju da nije, to ne bi bila ni svojstvenost onoga čemu je on svojstven. Međutim, ako je on svojstvenost prvoga subjekta, on neće biti svojstvenost drugoga subjekta. Tako, na primer, pošto je obojenost više svojstvenost površine nego tela, a pošto ona nije svojstvenost površine, — obojenost ne može biti ni svojstvenost tela. Međutim, ako je ona svojstvenost površine, ona neće biti svojstvenost tela. Ali za utvrđivanje teze ovo mesto se ne može upotrebiti. Naime, nemoguće je da ista stvar bude svojstvenost više subjekata.

Četvrto22, pri pobijanju [teze] valja razmotriti da li ono što je više svojstveno određenom subjektu nije u stvari njegova svojstvenost. Naime, u slučaju da nije, ono što je manje svojstveno tome subjektu ne bi isto tako bila njegova svojstvenost. Tako, na primer, pošto je ono što se može čulima opaziti više svojstveno životinji nego ono što se može deliti, a pošto ono što se može čulima opaziti nije svojstveno životinji, — ono što se može deliti ne može biti svojstveno životinji. Pri utvrđivanju [teze], valja razmotriti da li je ono što je manje svojstveno subjektu — njegova svojstvenost. Jer, u slučaju da jeste, ono što je više svojstveno tom subjektu biće njegova svojstvenost. Tako, na primer, pošto je čulno opažanje manje svojstveno životinji nego život, i pošto je čulno opažanje svojstveno životinji, — život će biti svojstvenost životinje23.

Zatim24, valja razmotriti atribute koji na sličan način pripadaju svojim subjektima, i, pre svega, pri pobijanju [teze], treba obratiti pažnju na to da li ono što je na sličan način svojstvenost — nije u stvari svojstvenost onoga čija je ono svojstvenost na sličan način. Naime, u tom slučaju,

ni ono što je na sličan način svojstvenost ne bi bilo svojstvenost onoga čija je ono svojstvenost na sličan način. Tako, na primer, pošto je žudnja svojstvena požudnom delu duše na isti način kao što je mišljenje [svojstveno] razumnom delu duše, a pošto žudnja nije svojstvena požudnom delu duše, — ni mišljenje ne bi bilo svojstveno razumnom delu duše. Pri utvrđivanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li ono što je na sličan način svojstveno jeste svojstveno onome kome je svojstveno na sličan način. Jer, u slučaju da jeste, ono što je svojstveno na sličan način biće svojstveno onome kome je svojstveno na sličan način. Tako, na primer, pošto je prvi subjekt mudrosti svojstvenost razumnog dela duše na isti način kao što je prvi subjekt umerenosti svojstvenost požudnog dela duše, — kao što je svojstvenost razumnog dela duše prvi subjekt mudrosti, svojstvenost požudnog dela duše biće prvi subjekt umerenosti.

Drugo, pri pobijanju [teze] valja razmotriti da li ono što je na sličan način nečem svojstveno — u stvari nije njegova svojstvenost. Jer, u slučaju da je tako, ni ono što je na sličan način svojstveno — ne bi bilo svojstveno stvari. Tako, na primer, pošto su vid i sluh na sličan način svojstveni čoveku, i pošto vid nije svojstven čoveku, ni sluh neće biti čoveku svojstven. Pri utvrđivanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li ono što je na sličan način svojstveno stvari jeste njena svojstvenost. Jer, u slučaju da jeste, ono što je na sličan način svojstveno toj stvari biće njena svojstvenost. Tako, na primer, pošto je na sličan način svojstveno duši da bude prvi subjekt svog požudnog i razumnog dela, i pošto je svojstveno dusi da bude prvi subjekt svog požudnog dela, — biće svojstveno duši da bude prvi subjekt svog racionalnog dela.

Treće, pri pobijanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li svojstvenost nije svojstvenost onoga čija je svojstvenost na sličan način. U tom slučaju ona neće biti ni svojstvenost onoga čija je svojstvenost na sličan način. Međutim, ako jeste svojstvenost prvog subjekta, ona neće biti svojstvenost drugog subjekta. Tako, na primer, pošto je gorenje na sličan način svojstveno plamenu i

490 491

uglju, a pošto gorenje nije svojstveno plamenu, gorenje neće biti svojstveno ni uglju. Međutim ako je [gorenje] svojstveno plamenu, ono neće biti svojstveno uglju. Za utvrđivanje [teze] ovo mesto nikako se ne može upo-trebiti25.

Mesto izvedeno iz stvari koje se odnose na sličan način, razlikuje se od mesta izvedenog iz atributa koji na sličan način pripadaju subjektu26 time što je prvo mesto izvedeno po sličnosti, bez uzimanja u obzir pripadanja subjektu, a što drugo mesto izvodi poređenje od pripadanja subjektu.

Glava d e v e t a

[DRUGA MESTA]

Zatim, pri pobijanju [teze] valja razmotriti da li je protivnik, pri određivanju potencijelne svojstvenosti, odredio i potencijelnu svojstvenost u odnosu na ne-biće, — u slučaju kad potencijelnost ο kojoj je reč ne može pripadati ne-biću. U tom slučaju, naime, ono što je određeno kao svojstvenost neće biti [prava] svojstvenost. Tako, na primer, kad se kaže da je svojstveno vazduhu da se može udisati, time je data potencijelna svojstvenost (jer se može udisati ono što je takve prirode da se može udisati), ali je određena i svojstvenost u odnosu na ne-biće. Jer, vazduh može postojati i kad ne postoji nikakva životinja po prirodi sposobna da udiše vazduh; međutim, nikakvo disanje nije moguće, ako ne postoji nikakva životinja. I tako neće biti svojstvenost vazduha da može [po svojoj prirodi] da bude udisan, — ako ne postoji nijedna životinja koja [po svojoj prirodi] može da ga udiše. Prema tome, ne može biti svojstvenost vazduha da on može biti udisan. Pri utvrđivanju [teze] valja obratiti pažnju na to da li se, kad se određuje potencijelna svojstvenost, određuje i svojstvenost ili u odnosu na biće ili u odnosu na ne-biće, — kad potencijelnost može da pripada ne-biću. Naime, u tom slučaju ono što je bilo označeno kao da nije svojstvenost — biće svojstvenost. Tako, na primer, ako se odredi, kao svojstvenost bića, sposobnost trpljenja ili

delanja, — time što je određena potencijelna svojstvenost, određena je i svojstvenost u odnosu na biće. Jer, kad biće postoji, ono raspolaže i sposobnošću da nešto trpi ili dela, tako da će svojstvenost bića biti sposobnost za trpljenje ili za delanje.

Zatim, pri pobijanju [teze], treba obratiti pažnju na to da li je protivnik izrazio svojstvenost superlativom. Jer, u slučaju da jeste, ono što je trebalo da bude svojstvenost, neće biti svojstvenost. Jer, događa se, kad se tako određuje svojstvenost, da ime ne bude istinito za stvar čiji je iskaz svojstvenosti istinit. Jer, i kad stvar propadne, iskaz svojstvenosti ipak može da postoji, zato što on pripada superlativu neke od stvari koje postoje. To je, na primer, slučaj, ako se označi da je svojstveno vatri da bude najlakše telo. Jer, i kad vatra propadne, ostaće ipak neko telo koje će biti najlakše. Tako vatra nema svojstvenost da bude najlakše telo. Pri utvrđivanju [teze] valja obratiti pažnju na to da se svojstvenost ne izrazi superlativom, jer će tada, u tom pogledu, svojstvenost biti pravilno određena. Tako, na primer, kad se kao čovekova svojstvenost postavi da je on po prirodi pitoma životinja, tada nije data svojstvenost u superlativu, i zato je svojstvenost, u tom pogledu, pravilno određena.

492

K n j i g a Š e s t a

[OPSTA MESTA DEFINICIJE]

Glava prva [OPŠTA PODELA PROBLEMA KOJI

SE ODNOSE NA DEFINICIJU]

Razjašnjavanje ο definicijama ima pet delova. [Treba ukazati na sledećih pet tačaka.] [Prvi deo obuhvata slučajeve u kojima] uopšte nije istinito primenjivati izraz definicije na stvar koja dobija ime (jer definicija čoveka treba da bude istinita ο svakom čoveku). [Drugi deo uzima u obzir slučajeve kad] i ako stvar ima vrstu, ona se ne stavlja pod vrstu, ili ne pod vrstu koja joj je svojstvena (jer, pri definisanju, stvar treba staviti u njenu vrstu, i tada valja dodati njene razlike, — jer, od svih sastavnih delova definicije, vrsta najviše označava suštinu definisane stvari). [Treći deo obuhvata slučajeve u kojima] izraz definicije nije svojstven stvari (jer definicija — kao što je već kazano — mora biti svojstvena definisanoj stvari)1. [Četvrti deo obuhvata slučajeve u kojima] valja razmotriti da li — i ako su svi raniji uslovi bili uzeti u obzir — ipak stvar nije definisana, to jest nije izražena njena bitnost. Osim ovoga što je rečeno, ostaje još da se [u petom delu] razmotre slučajevi kad je stvar definisana, — ali nije pravilno definisana.

Ako izraz definicije nije istinit i za stvar koja dobija ime, ispitivanje treba vršiti prema mestima [pravilima] koja se odnose na akcidenciju. Naime, i ovde se nameće

495

pitanje da li je iskaz istinit ili nije istinit. Jer, kad utvrdimo da akcidencija pripada subjektu, tada tvrdimo da je [iskaz] istinit, a kad utvrdimo da ne pripada subjektu, tada tvrdimo da nije istinit. Bilo da stvar nije stavljena pod njenu svojstvenu vrstu, ili da dati izraz nije svojstven stvari, — ispitivanje se mora oslanjati na mesta koja se odnose na vrstu i na svojstvenost.2

Ostaje još da se izloži kako treba da se ispita da li stvar nije definisana, ili da li nije pravilno definisana. Ovde treba prvo obratiti pažnju na pitanje da li stvar nije pravilno definisana. Jer, sve se lakše daje činiti nego dobro činiti. U ovom slučaju češće se greši, jer je zadatak teži. I, prema tome, napad postaje lakši u drugom slučaju nego u prvom.

Može se na dva načina ne definisati dobro. Prvi je način kad se upotrebi nejasan izraz, — jer pri postavljanju definicije treba biti što je moguće jasniji, pošto se ona daje radi saznanja; drugi je način kad se u definiciji daje više nego što je nužno, pošto je suvišno sve što se dodaje definiciji.

A svaki od ova dva naznačena momenta deli se opet u više delova.

Glava druga [O NEJASNOSTI DEFINICIJE]

Prvo mesto ο nejasnosti definicije sastoji se u tome da se razmotri je li upotrebljeni izraz homoniman nekom drugom, — kao, na primer, kad se kaže: „postajanje je prelaz supstanciji"; ili: „zdravlje je ravnoteža toplih i hladnih elemenata". Ovde su homonimni izrazi: „prelaz" i „ravnoteža", te je nejasno na koje se od mnogih značenja izraza misli.

Isto je i ako se definisani izraz uzme u raznim značenjima, pa se postavi definicija, a ne načini se razlika [među njima]. Naime, tada je nejasno ο kome je od tih značenja data definicija. Uz to, protivnik može da pravi teškoće iz pakosti i da tvrdi kako se definicija ne može

primeniti na sve stvari čija je definicija data. Sličan prigovor se može učiniti naročito onda kad je homonimija skrivena. A pošto se načini razlika u mnogim značenjima izraza koji je dat u definiciji, — moguće je izvesti zaključak. Naime, ako upotrebljeni izraz ne odgovara potpuno subjektu ni u jednom od njegovih značenja, on, očevidno, nije definisan na način ο kome je reč.

Drugo mesto sastoji se u obraćanju pažnje na to da li je protivnik govorio u metafori, — tako, na primer, da li je definisao nauku kao nepokolebljivu, ili zemlju kao dojkinju, ili umerenost kao harmoniju. Jer, nejasno je sve što se kaže u metafori. A moguće je i da se iz pakosti prave teškoće onome ko se služi metaforom, i da se tvrdi kako je on nju bukvalno upotrebio. Jer, postavljena definicija neće pristajati definisanom izrazu — kao, na primer, umerenosti — pošto harmonija uvek postoji među tonovima. Ako je harmonija vrsta umerenosti, ista stvar biće u dve vrste, od kojih jedna ne sadrži drugu. Jer, niti harmonija sadrži vrlinu, niti vrlina sadrži harmoniju.

Dalje, valja obratiti pažnju na to da li se protivnik služi izrazima koji nisu u upotrebi, — kao što se, na primer, njima služi Platon kad kaže da je oko osenčeno trepavicama, ili da ujed otrovnog pauka izaziva truljenje, ili da kosti proizvode srž.3 Jer, sve neuobičajeno je nejasno.

Neki izrazi ne osnivaju se ni na homonimiji, ni na metafori, ni na bukvalnom smislu, — kao, na primer, tvrđenje da je zakon mera ili slika stvari koje su po prirodi pravične. Takvi izrazi gori su od metafore. Jer metafora daje na neki način izvesno poznavanje izražene stvari na osnovu sličnosti. Jer, u svim slučajevima kad se upotrebi metafora, to se čini na osnovu neke sličnosti. Međutim, druga vrsta izraza ne čini ništa poznatijim, jer ne postoji nikakva sličnost na osnovu koje je zakon mera ili slika, a ni zakon nije obično tako nazvan. Prema tome, zabluda je ako se kaže da je zakon u pravom smislu mera ili slika. Jer, slika je nešto što postaje na osnovu podražavanja, — a to se ne dešava kod zakona. A ako se izraz ne uzme

496 32 Organon 497

u pravom smislu, očevidno je da je upotrebljen izraz nejasan i gori nego što je metafora.

Dalje, valja razmotriti da li je nejasna definicija kon-trerne suprotnosti postavljene definicije. Naime, definicije koje su pravilno postavljene objašnjavaju i svoje kontrerne suprotnosti.

Ili treba obratiti pažnju na to da li definicija, po sebi uzeta, označava jasno šta njome treba da bude definisano, ili je sa njome kao sa slikama starih slikara u kojima se ne zna šta svaka slika predstavlja, — ako to na njoj nije napisano.

Glava t r e ć a

[SUVIŠNOST RECI U DEFINICIJI]

Ako definicija nije jasna, tada ispitivanje treba da se vrši na osnovu razmatranja ove vrste.

Ali ako je definicija suviše široka, tada valja prvo razmotriti da li je [protivnik] upotrebio atribut koji pripada svim stvarima, — kako uopšte stvarnim predmetima tako i onima što potpadaju pod istu vrstu kao i ono što je definisano. Jer, zbog toga atributa definicija postaje suviše široka nužnim načinom.4 Vrsta treba da odvaja stvari od drugih stvari, a [specifična] razlika treba da odvaja stvar od neke od drugih stvari koje spadaju u istu vrstu. Međutim, atribut koji pripada svim stvarima ne odvaja jedan predmet ni od čega, a atribut koji pripada svim predmetima koji potpadaju pod istu vrstu, ne odvaja jedan predmet od predmeta koji spadaju u istu vrstu. Prema tome, takav jedan dodatak je izlišan.5

Ili valja razmotriti sledeće: i ako je dodati atribut svojstven definisanom predmetu, da li je ipak, ako se taj atribut izostavi, ostatak definicije svojstven definisanom, i da li ipak objašnjava njegovu suštinu. Tako je definiciji čoveka [„čovek je životinja koja hoda nogama i koja ima dve noge"] izlišno dodati: „sposobna za nauku". Jer, i kad se taj atribut izostavi, ostatak definicije svojstven je čoveku i objašnjava njegovu suštinu. Ukratko, izlišno je sve ono što može da se izostavi a da ipak ostatak objašnjava ono

što je definisano. Takva je, na primer, definicija duše, po kojoj je duša broj što samoga sebe pokreće.6 Jer, ono što samo sebe pokreće jeste duša, — kao što je Platon defini-sao.7 Ali upotrebljeni izraz može da bude svojstven subjektu a da ipak ne objašnjava suštinu duše, — ako je reč „broj" izostavljena. Teško je odrediti koja je od ove dve definicije pravilna8. U svim takvim slučajevima treba uzeti u obzir ono što je korisno [u raspravljanju]. Tako se uzima da je definicija sluzi: „prva nesvarena vlaga iz hrane". Ono što prvo dolazi jeste jedno, a ne mnogo; prema tome, suvišan je izraz „nesvareno". Ako se taj izraz i izostavi, ostatak definicije biće ipak svojstven subjektu. Jer ne mogu istovremeno sluz a i nešto drugo proizlaziti prvi iz hrane. Ili, možda, sluz nije potpuno ono što proizlazi prvo iz hrane, nego samo ono što proizlazi prvo od nesvarenoga, tako da treba dodati: „nesvareno". Jer, bez ovoga dodatka definicija ne bi bila istinita, pošto sluz nije prva od svega uopšte [od svih proizvoda hrane].

Dalje, valja razmotriti da li jedan od sastavnih delova definicije ne pripada svemu što potpada pod isti rod. Jer, ovakva definicija gora je od onih u kojima se upotrebljava atribut koji pripada svim bićima. U ranijem slučaju, ako je svojstveno definisanom predmetu ono što ostaje [kad se izbaci suvišan izraz], — i celina će mu biti svojstvena. Jer, može se uopšte reći da će — ako se svojstvenosti doda ma kakav istiniti atribut — u tom slučaju i ceo izraz postati svojstven. Međutim, u ovom slučaju, ako jedan od sastavnih delova definicije ne pripada svim stvarima koje potpadaju pod isti rod, — tada celina ne može biti svojstvenost defi-nisanog objekta, pošto ta celina neće biti atribut koji može da se konvertira sa predmetom. Uzmimo kao primer definiciju: „životinja koja hoda nogama i koja ima dve noge, visoka četiri lakta". Takva definicija nije atribut konvertibilan sa [definisanim] predmetom [čovekom], zato što oznaka „visok četiri lakta" ne pripada svim bićima koja potpadaju pod isti rod.

I, opet, valja obratiti pažnju na to da li je protivnik više puta ponovio isto, — kao, na primer, da li je rekao da

498 32* 499

je žudnja želja za prijatnim. Jer, predmet svake žudnje jeste prijatno, tako da će i predmet onoga što je identično žudnji biti prijatno. Tako dobijamo [sledeću] definiciju žud-nje: želja za prijatnim prijatnog. Jer, nema nikakve razlike kad se kaže: žudnja, i kad se kaže: želja za prijatnim, — tako da će prijatno biti predmet svakoga od ova dva izraza.

Međutim, može da bude istina da ovde nema ničeg besmislenog. Naime može se reći: „Ćovek je dvonožno biće; prema tome, i ono što je identično čoveku biće dvo-nožno biće; dakle, identična je čoveku životinja koja hoda nogama i koja ima dve noge. A iz toga izlazi da će životinja koja hoda nogama i koja ima dve noge biti dvonožac." Iz ovoga ne proizlazi nikakva besmislenost. Naime, „dvo-nožac" nije predikat „životinje koja hoda nogama" (jer kad bi to bio, „dvonožac" bi bio afirmiran dvaput ο istom). U stvari, „dvonožac" se naziva „životinja koja hoda nogama i koja ima dve noge", tako da je „dvonožac" svega jednom prediciran. Isto je i sa žudnjom. Naime, nije afirmirano ο želji da ima za predmet prijatno, nego je to afirmirano ο celini [o želji za prijatnim], tako da se i ovde prediciranje samo jednom vrši. Besmislenost ne leži u tome što se ista reč dvaput izgovara nego u tome što se ο nečem vise puta isto kaže kao što, na primer, Ksenokrat tvrdi da je mudrost ono što definiše i posmatra bića. Jer definicija je već izvesno posmatranje, tako da kad se doda ono: ,,i koja posmatra" — ista stvar se dvaput kazuje. U istu zabludu padaju oni koji kažu da je nazeb liŠenost prirodne toplote. Svaka lišenost lišava [neki predmet] jednog prirodnog atributa; prema tome, izlišan je dodatak „prirodan". Naime, bilo je dovoljno reći „lišenost toplote", pošto sama reč „lišenost" označava da je u pitanju nešto prirodno.

A još valja obratiti pažnju i na to da li je, pošto je uni-verzalno iskazano, dodat i neki partikularni izraz, — tako, na primer, da li je za blagost rečeno da je ona umanjivanje korisnog i pravičnog. Naime, pravično je nešto korisno, i zbog toga se već sadrži u korisnom. Zbog toga je reč „pravično" suvišna, jer time što je označeno univerzalno, već je dodato partikularno. A isto je tako i kad se medicina

definiše kao nauka ο onom što je zdravo za životinju i čo-veka, ili kad se zakon definiše kao slika onog što je po prirodi lepo i pravično. Jer pravično je vrsta lepog [u etič-kom smislu], — i stoga je [u takvoj definiciji] isto rečeno više puta.

Glava č e t v r t a

[DRUGA MESTA]

Da li je definicija pravilna ili nepravilna, treba ispitati prema ovim i sličnim razmatranjima. Međutim, da li je naznačena i definisana bitnost stvari, valja ispitati prema sledećem.

Prvo, valja obratiti pažnju na to da protivnik nije propustio da izvede definiciju na osnovu ranijih i pozna-tijih pojmova. Definicija se izvodi radi toga da bi se upo-znao termin koji je u pitanju. Ali upoznajemo stvari ne kad uzmemo ma koji termin, nego kad uzmemo ranije i poznatije termine — kao što se čini u demonstracijama. (Jer, to važi za svaku nastavu koja se daje ili prima.) — A pošto je tako, očevidno je da, kad se ne definiše takvim terminima, nikako se i ne definiše. Kad to ne bi važilo, ista stvar bi imala vise definicija. Jer, očevidno je da upotrebiti ranije i poznatije termine znači dati definiciju, i to bolju definiciju, — i tako bi i jedna i druga definicija bile definicije iste stvari. Ali ne izgleda da je to tako. Naime, svako od bića ima samo jednu suštinu. Ako treba da postoji više definicija za jednu istu stvar, suština definisane stvari biće istovetna njenom izrazu u svakoj od definicija. Ali ti izrazi nisu isti, pošto su definicije različite9. Prema tome, očevidno je da se nije definisalo kad se to nije učinilo pomoću ranijih i poznatijih termina. Tvrđenje da se definicija ne osniva na poznatijim ter-minima može se razumeti na dva načina. Naime, ili se pretpostavlja da su termini [te definicije] manje poznati u apsolutnom smislu, ili da su ti termini manje poznati za nas. Jer, i jedno i drugo može da bude. U apsolutnom smi-slu uzeto, ranije je poznatije nego docnije. Tako, na primer,

500 501

tačka je poznatija nego linija, linija je poznatija nego povr-šina, a površina nego telo. Isto tako stoji i sa jedinicom prema broju. Jer jedinica je ranija od svakog broja, i ona je princip svakoga broja. Isto tako stoji i sa slovom prema slogu. Ali, obrnuto stoji sa onim što je poznatije za nas. Jer, telo se najviše opaža čulima, površina se više opaža nego linija, a linija više nego tačka. Jer, većina ljudi upo-znaju prvo ove pojmove. Naime, ma koji običan čovek može da ih shvati, dok je za shvatanje drugih pojmova potreban oštriji i viši razum.

U apsolutnom smislu uzeto, bolje je nastojavati da se ono što je docnije upozna pomoću onog što je ranije, zato što se na taj način više unapređuje znanje. Međutim, za one koji ne mogu doći do saznanja tim putem, možda je nužno dati definiciju pomoću termina koji su im poznati. Takve su vrste definicije tačke, linije i površine. Naime, sve one objašnjavaju ranije docnijim, — pošto se u njima tvrdi da je tačka granica linije, da je linija granica po-vršine, a da je površina granica tela.

Međutim, ne treba prevideti da se, kad se tako definiše, ne može objasniti bitnost definisanog, — sem ako slučajno nije istovetno ono što je poznatije za nas i ono što je pozna-tije u apsolutnom smislu, — pošto pravilna definicija mora da definiše pomoću vrste i [specifičnih] razlika, a pošto ove pripadaju stvarima koje su, u apsolutnom smislu uzeto, poznatije i ranije od roda. Jer, kad se izostave vrsta i raz-lika, — tada to povlači sa sobom izostavljanje roda. Naime vrsta i razlika su ranije nego rod. Ali, one su i poznatije. Jer, kad se poznaje rod, tada nužnim načinom moraju biti poznate i vrsta i razlika (jer kad se poznaje čovek, nužnim načinom se poznaje i „životinja" i „koja hoda nogama"). Ali kad se poznaje vrsta ili [specifična] razlika, ne poznaje se nužnim načinom rod. Dakle, rod je manje poznat.

Sem toga, ako se smatra da su istinite definicije one koje se izvode iz odredaba koje pojedinac bolje poznaje, mora se reći da postoji više definicija iste stvari. Nekim ljudima su poznatije izvesne stvari, a drugim ljudima opet neke druge stvari, ali svima nije isto poznatije, — tako da svakom

valja dati različitu definiciju, ako definicija treba da se iz-vede iz odredaba koje pojedini ljudi bolje poznaju.

Isto su tako za iste ljude u jednom vremenu jedne, a u drugom vremenu druge stvari poznatije. U početku su poznatiji predmeti koji se mogu čulima opaziti, ali kad docnije duh postane izoštreniji, događa se suprotno. I zato, čak i za istog Čoveka, ne treba davati uvek istu defi-niciju, ako se smatra da definicija treba da bude izvedena iz odredaba koje neki pojedinac bolje poznaje.

Jasno je, dakle, da ne treba definisati na osnovu takvih odredaba, nego na osnovu onih koje su poznatije — kad se stvar uzme u apsolutnom smislu. Jer, samo tako može postati definicija koja je uvek jedna ista.

Ali možda i ono Što je poznato, kad se stvar uzme u apsolutnom smislu, nije ono što je svima poznato, nego što je poznato samo onima čiji je duh razvijen, — kao što je apsolutno zdravo ono što je zdravo za one čije je telesno stanje dobro.

Treba, dakle, tačno odrediti svaku od ovih tačaka, i korisno je primenjivati u raspravljanjima. A više svega je neosporno da se jedna definicija može oboriti, ako protiv-nik nije izveo svoje izlaganje ni oslanjajući se na ono što je poznato u apsolutnom smislu, ni oslanjajući se na ono što je poznatije za nas.10

Kao što smo maločas11 rekli, prvi [pogrešan] način da se definicija ne izvodi na osnovu poznatijih odredaba, sastoji se u tome da se izrazi ranije docnijim.

Drugi [pogrešan] način sastoji se u tome da se da definicija onoga što se nalazi u miru i što je određeno — na osnovu onoga što nije određeno i što se nalazi u kreta-nju. Jer, ono što ostaje i što je određeno, jeste ranije od onoga što je neodređeno i od onoga što se nalazi u kretanju.

Pogreška koja se sastoji u tome daše definicija ne daje na osnovu onoga što je ranije, — može dobiti tri oblika. Prvi je kad je suprotnost definisana [svojom] suprotnošću, — na primer, kad je dobro definisano zlim. Jer suprotnosti su po prirodi istovremene [pa jedna nije ranija od druge]. Neki

502 503

misle da su obe suprotnosti predmeti iste nauke, i da prema tome jedna nije poznatija od druge.

Ne treba prevideti da se neke stvari možda ne daju drukčije definisati, tako, na primer, „dvostruko" ne može biti definisano bez „polovine", kao i bez svih izraza koji su po sebi relativni. Jer, biće svih takvih izraza sastoji se u jednom određenom odnosu prema nečem, — tako da se ne može upoznati jedan od relativnih pojmova bez drugog. Zbog toga, u definiciji jednoga od njih i drugi nužnim načinom treba da se podrazumeva.

Treba, dakle, sve ovo [sva ova pravila] poznavati i upotrebiti u slučajevima kad to izgleda korisno.

Drugi oblik ove zablude sastoji se u tome da se [u definiciji] upotrebi samo ono što je definisano. Ova zabluda ostaje skrivena, kad se ne upotrebi samo ime definisanog, — kao, na primer, kad se sunce definiše kao zvezda koja šija danju. Jer, kad se upotrebi reč dan, upotrebljava se i reč sunce. Da bi se otkrile takve zablude, treba na mesto imena staviti definiciju i [u ovom slučaju], na primer, defi nisati dan kao kretanje sunca više zemlje. Jasno je da se kazalo: „sunce", kad se kazalo: „kretanje sunca više zem lje". Tako se upotrebio izraz „sunce" kad se upotrebi izraz „dan".

Treći oblik zablude ο kojoj govorimo postaje, kad se od dva suprotna člana jedne podele jedan definiše drugim, — kao, na primer, kad se neparno definiše kao ono što je za jedinicu veće od parnog. Delovi jedne podele koja pro- ističe iz iste vrste istovremeni su po prirodi. A neparno i parno su takvi delovi, jer su oba razlike broja.

Isto tako, treba obratiti pažnju na to da li je protivnik definisao viši izraz nekim izrazom koji mu je podređen, — da li je, na primer, rekao da je parno — broj podeljen na polovine ili da je dobro — stanje vrline. Jer, polovina je izvedena od broja dva, koji je paran, a vrlina je nešto dobro. Tako su izrazi koji su upotrebljeni za objašnjenje podređeni onima koji se objašnjavaju. Isto tako, kad se upotrebljava podređeni izraz, mora se nužnim načinom upotrebiti i drugi. Jer, kad se upotrebljava izraz „vrlina", upotrebljava se i izraz

„dobro", pošto je vrlina izvesno dobro. Isto tako, kad se upotrebljava izraz „polovina", upotrebljava se i izraz „paran", — pošto „biti podeljen na polovine" znači „biti podeljen na dva dela", a pošto je „dva" paran broj.

Glava peta

[DRUGA MESTA]

Uopšte uzev, postoji samo jedno mesto za [pogrešnu] definiciju koja se ne sastoji iz ranijih i poznatijih izraza. Delovi toga mesta su gore navedeni.

Drugo mesto sastoji se u sledećem: doznati da li je protivnik učinio pogrešku da stvar koja spada u vrstu — ne stavi u vrstu. Ovakva zabluda nalazi se svuda gde suština nije stavljena u izraz definicije, — kao što je to, na primer, slučaj u definiciji tela, po kojoj je telo ono što ima tri dimenzije; ili u definiciji čoveka, po kojoj je čovek ono što zna da računa. Naime, u ovim definicijama nije označeno šta je ono što ima tri dimenzije ili ono što zna da računa. A vrsta označava bitnost stvari, zato ona kao prva treba da se nalazi među delovima definicije.

Zatim valja razmotriti da li je — pošto definisano važi za više stvari — načinjena pogreška što nisu navedene sve stvari za koje definisano važi. Taj slučaj imamo, na primer, ako se gramatika definiše kao znanje da se piše ono što se kazuje. Jer, mora se dodati još: i da se čita. Znanje da se piše ne spada u definiciju gramatike više nego znanje da se čita; prema tome, nije se stvarno definisala gramatika, kad se kažu jedna ili druga, nego samo kad se [istovremeno] kažu obe stvari. Naime, za istu stvar ne može postojati više definicija. Međutim, samo je u izvesnim slučajevima u istini onako kao što je rečeno, dok u mnogim slučajevima nije tako, — kao, na primer, onda kad su u pitanju izrazi [odredbe, termini] koji ne stoje [istovremeno] u suštinskom odnosu sa dve stvari12. Tako je kad se kaže da medicina proizvodi bolest i zdravlje. Naime, kaže se da medicina proizvodi po sebi zdravlje, a bolest samo akcidentalno. Jer, proizvođenje

504 505

bolesti jeste stvar potpuno suprotna medicini. Definicija medicine koja ističe obe ove strane ne definiše je bolje nego ona koja samo jednu stranu uzima u obzir. Možda je ova druga definicija gora, jer i svaki ko nije lekar može da proizvede bolest.

Dalje, treba obratiti pažnju da li se definisano ne odnosi na bolje, nego na gore, kad ima više stvari na koje se definisano odnosi. Jer, svako znanje i moć odnosi se, kako izgleda, na najbolje.

A, sem toga, valja razmotriti, prema osnovnim pravilima koja se mogu primeniti na vrste, kao što je ranije rečeno13, — da li neki termin nije stavljen u svojstvenu vrstu.

Dalje, treba obratiti pažnju na to da li je u označavanju vrsta preskočena pri definisanju, na primer, pravičnost, kao stanje koje proizvodi jednakost ili koje razdeljuje ono što je jednako. Jer, kad se tako definiše, preskače se vrlina, i na taj način izostavlja vrsta pravičnosti, i ne naznačuje se njena bitnost. Naime, suština jedne stvari je, u svakom pojedinom slučaju, vezana za vrstu te stvari. Znači da ne treba staviti stvar u njenu najbližu vrstu. Jer, kad se ona stavi u najbližu vrstu, time se naznačuju sve više vrste, jer su sve više vrste afirmirane od vrsta koje pod njih potpadaju. Prema tome, ili treba staviti stvar u njenu najbližu vrstu, ili valja pridati višoj vrsti sve razlike kojima je definisan najbliži rod. Jer, tako se ništa ne izostavlja, nego se podređena [najbliža] vrsta označava definicijom, umesto imenom. Međutim, kad se pomene sama viša vrsta, time se ne označava u isto vreme vrsta koja pod nju potpada. Jer, kad se kaže „biljka", time se ne kaže „drvo".

Glava š e s t a

[DRUGA MESTA]

A, povodom razlika, valja na isti način obratiti pažnju na to da li su i razlike koje su označene — razlike vrsta. Jasno je da nema definicije ako ova ne sadrži svojstvene razlike stvari, ili ako je stavljen neki određeni termin koji

nikako ne može biti razlika nečega, — na primer životinje ili supstancije. Naime, ovi termini nisu razlike ničega [pošto su životinja i supstancija vrste].

Sem toga, valja ispitati da li naznačena razlika ima neki termin koji joj je suprotan u istoj podeli. Ako to nije slučaj, očevidno je da naznačena razlika ne može biti razlika vrste. Jer svaka vrsta podeljena je razlikama koje su koordinirani termini podele. Tako, na primer, vrsta životinje podeljena je na životinje koje hodaju nogama, na krilate, na one koje žive u vodi i na dvonožne životinje. Ili valja još razmotriti da li, pored toga što postoji razlika suprotna stavljenoj razlici, — ova nije istinita ο vrsti. Jer, tada je jasno da ni jedna ni druga ne može biti razlika u vrsti, pošto su sve koordinirane razlike jedne iste podele istinite ο vrsti svojstvenoj stvari. Isto tako valja ispitati da li, i ako je istinita razlika koja je suprotna datoj razlici, njeno dodavanje vrsti ipak ne obrazuje jedan rod. Ako je tako, očevidno je da ona ne može biti razlika koja obrazuje rod [specifična razlika] vrste. Naime, svaka specifična razlika kad se doda vrsti obrazuje rod. A ako ona nije razlika, tada to nije ni naznačena razlika, pošto joj je ona suprotna u podeli.

Dalje, valja ispitati da li je vrsta podeljena negacijom, kao što je dele oni koji definišu liniju kao dužinu bez širine. Jer to ne znači ništa drugo nego da linija nema širine. Iz toga bi izlazilo da vrsta učestvuje u svom rodu.14 Jer svaka dužina ili nema širine, ili je ima, pošto za svaku stvar važi ili afirmacija ili negacija. Tako i vrsta linije, koja je dužina, ili nema širine, ili je ima. Dužina bez širine jeste definicija roda, ali je isto to i dužina koja ima širinu. Jer izrazi: „bez širine" i „koji ima širinu" jesu razlike, a definicija roda sastoji se iz razlike i iz vrste. Tako će vrsta dobiti definiciju svoga roda. A, isto tako, vrsta će dobiti definiciju razlike, pošto je jedna ili druga od naznačenih razlika nužnim načinom afirmirana od vrste.

A ovo mesto ο kome je reč može se upotrebiti protiv onih koji tvrde da postoje ideje. Ako dužina po sebi postoji, kako će moći da se tvrdi da vrsta ima širinu ili da je bez širine. Za dužinu uzetu u njenoj sveukupnosti treba da bude

506 507

istinit samo jedan od ova dva atributa, pošto on treba da važi za vrstu. Ali to se ne dešava, jer postoje dužine bez širine i sa širinom. Tako se ovo mesto može upotrebiti samo protiv onih koji propovedaju da je vrsta uvek po broju jedna. A to čine pristalice ideja, koji tvrde da je vrsta dužina po sebi i životinja po sebi.

Ali u nekim slučajevima postoji nužnost da se pri definisanju upotrebi čak i negacija, — kao, na primer, kad treba definisati nemam je [lišenost, privaciju]. Tako je „slepo" ono što nema vida u vreme kad bi trebalo da ga ima po prirodi. Ali nema razlika u tome da li se vrsta deli pomoću negacije ili pomoću afirmacije koja, nužnim načinom, ima negaciju kao suprotan termin u deljenju, — kao, na primer, kad se jedna stvar definiše kao dužina koja ima širinu. Jer, onome što ima širinu suprotnost [koordinirani termin] u podeli jeste ono Što nema širinu, i ništa drugo, — tako da je ovde opet vrsta podeljena negacijom.

Dalje, treba obratiti pažnju na to da li je umesto razlike dat rod, kao što čine oni koji definišu vređanje kao drskost praćenu podsmehom. A podsmeh je jedna određena drskost. Iz toga izlazi da podsmeh nije razlika, već da je rod.

Dalje, treba obratiti pažnju na to da li je stavljena vrsta kao razlika, — tako, na primer, da li je rečeno da je vrlina dobro [časno] stanje.Jer, dobro je vrsta vrline [a nije njena razlika].

Ili, možda,dobro nije vrsta, nego razlika, ako je istina da se ista stvar ne može nalaziti u dve vrste koje ne potpadaju jedna pod drugu. Naime, niti dobro sadrži stanje, niti stanje sadrži dobro. Jer, svako stanje nije dobro, niti je svako dobro stanje. Prema tome, oba ova pojma ne mogu biti vrste. Dakle, ako je stanje vrsta vrline, jasno je da dobro nije vrsta, nego razlika vrline. Stanje izražava suštinu vrline, a dobro ne izražava suštinu, nego kvalitet. Dakle, izgleda da razlika obeležava izvestan kvalitet. Valja još razmotriti da li stavljena razlika označava — ne izvestan kvalitet, nego neku određenu stvar. Jer, po opštem mišljenju, razlika uvek izražava izvestan kvalitet.

508

Isto tako, treba obratiti pažnju da li razlika pripada definisanom samo akcidentalno. Jer, nikad razlika, kao ni vrsta, ne pripada akcidentalnim atributima. Jer, razlika jedne stvari ne može i da pripada toj stvari, i da joj ne pripada.15

Dalje, ako je predikat vrste razlika, ili rod, ili jedna od stvari koje potpadaju pod rod, — tada nema definicije. Ništa od sveg rečenog ne može biti afirmirano od vrste, pošto vrsta ima najveći obim od svega toga.

Zatim, valja razmotriti da li je afirmirana vrsta razlike. Jer, izgleda da vrsta nije afirmirana ο razlici, nego da je afirmirana ο onome ο čemu je samo razlika afirmirana16. Tako je, na primer, životinja afirmirana ο čoveku, i ο volu, i ο drugim životinjama koje hodaju nogama, a ne ο samoj razlici, koja je afirmirana ο rodu. Jer, ako životinja treba da bude afirmirana ο svakoj od svojih razlika, tada će životinja više puta biti afirmirana ο rodu, — pošto su razlike afirmirane ο rodu17. A sve razlike su ili rodovi, ili individue18, ukoliko su one životinje. Jer, svaka životinja je ili rod, ili individua.

Dalje, treba na isti način ispitati da li je afirmiran ο razlici i rod, ili nešto što potpada pod rod. A to je nemoguće, jer razlika ima širi obim nego rodovi.Iz toga bi izlazilo da je razlika rod, ako je jedan od rodova ο njoj afirmiran. Tako, na primer, ako je čovek pridat razlici, očevidno je da je razlika čovek.19

Još valja obratiti pažnju na to da li razlika nije ranija od roda. Naime, razlika treba da bude docnija od vrste, ali ranija od roda.20

Valja još ispitati da li data razlika pripada još nekoj drugoj vrsti koja nije ni sadržana [u vrsti ο kojoj je reč], niti je sadrži.

Izgleda da ista razlika ne može pripadati dvema vrstama od kojih jedna ne sadrži drugu. Inače bi se dogodilo da i isti rod bude u dve vrste od kojih jedna ne sadrži drugu. Jer, svaka razlika nosi sobom svoju svojstvenu vrstu, — tako, na primer, „onaj koji hoda nogama" i „dvonožan" nose sobom vrstu „životinja".

509

Ο čemu je afirmirana razlika, ο tome je afirmirana i svaka od obe vrste, i tako bi očevidno trebalo da rod bude u dve vrste, od kojih jedna ne sadrži drugu [a to nije moguće]. Ili možda nije nemoguće da ista razlika pripada dvema vrstama od kojih jedna ne sadrži drugu, ali bi možda još trebalo dodati: ,,sem u slučaju kad obe [vrste] potpadaju pod istu vrstu". Tako „životinja koja hoda nogama" i „životinja koja ima krila" jesu vrste od kojih jedna ne sadrži drugu, a dvonožni je [specifična] razlika u obe vrste. Treba još dodati: „sem u slučaju kad se obe [vrste] nalaze u istoj vrsti". Jer, obe [te vrste] potpadaju pod vrstu „životinja". Jasno je, isto tako, da nije nužno da razlika nosi sa sobom celu svoju svojstvenu vrstu, pošto je moguće da se ista razlika nalazi u dve vrste, od kojih jedna ne sadrži drugu. Ali nužno je da ona samo nosi sa sobom jednu ili drugu od vrsta, zajedno sa svim vrstama koje su više od nje, — kao što „dvonožni" nosi sa sobom ili „krilatu životinju" ili „životinju koja hoda nogama".

Još valja obratiti pažnju na to da li je dato postojanje u nečemu kao razlika supstancije jedne stvari. Jer, izgleda da se jedna supstancija ne razlikuje od druge supstancije samo time što se nalazi na izvesnom mestu. Zbog toga su kuđeni oni koji dele životinje na „one koje žive na zemlji" i „one koje žive u vodi", — pošto nazivi „koji živi na zemlji" i „koji živi u vodi" ukazuju na mesta gde te životinje borave. Ili, možda, u ovom slučaju zamerka nije opravdana. Naime, naziv „koji živi u vodi" ne znači da životinja postoji u nečem ili na nekom mestu, nego znači jednu izvesnu osobinu. Naime, jedna životinja je životinja koja živi u vodi i kad se nalazi na zemlji, a, isto tako, životinja koja živi na suvu, i kad se nalazi u vodi, biće životinja koja živi na suvu, a ne ona koja živi u vodi. Ali ako se nekad dogodi da razlika označava postojanje u nečem, jasno je da je učinjena pogreška u definiciji.

A treba obratiti pažnju i na to da li je postavljena afekcija kao [specifična] razlika21. Jer, svaka afekcija, kad se pojača, slabi supstanciju stvari. Ali za razliku to ne važi. Izgleda da razlika pre spašava [održava] ono čija je raz-

lika, i potpuno je nemoguće da svaka stvar postoji bez svoje svojstvene razlike. Jer, ako nema bića koje hoda nogama, neće biti ni čoveka. Uopšte govoreći, ništa od onoga od čega se stvar menja ne može biti njena razlika. Jer sve takve odredbe, kad se pojačaju, slabe supstanciju [stvari]. Prema tome, greši se ako se stavi takva neka razlika. Jer ne postoje za nas nikakve [kvalitativne] promene uopšte u oblasti razlika.

Valja još ispitati da li je data, kao razlika jednog rela-tivnog izraza, razlika koja nije sama relativna. Jer, razlike relativnih pojmova jesu i same relativne, kao što to biva u nauci [koja je relativna svom predmetu]. A razlikuju se spekulativna [teorijska], praktična i poetska [stvaralačka] nauka, i svaka od tih razlika obeležava jedan odnos. Naime, nauka je teorija ο nečem teorijskom, i stvaranje nečega, i delanje nečega.

Mora se obratiti pažnja i na to da li se, pri definisanju, svaki od relativnih pojmova doveo u odnos sa onim čemu je po prirodi relativan. U nekim slučajevima svaki od relativnih pojmova može se upotrebiti samo u odnosu na ono čemu je po prirodi relativan. U drugim slučajevima, međutim, on može da bude upotrebljen i u odnosu na neku drugu stvar. Tako, na primer, vid služi samo za gledanje, a češagija može da posluži i za vađenje vode. Međutim, učinila bi se pogreška, kad bi se češagija definisala kao oruđe za vađenje vode. Jer, ona ne postoji po prirodi radi toga. Ako se traži definicija onoga na šta se jedna stvar po prirodi odnosi, ona je sledeća: „to je ono za šta bi stvar bila upotrebljena od mudrog čoveka, ukoliko je on mudar, kao i od nauke koja je toj stvari svojstvena".

Ili treba obratiti pažnju na to da li, kad se dogodi da neki izraz stoji u odnosu sa više stvari, ovaj [izraz] nije stavljen u svom prvobitnom odnosu. Tako, na primer, valja paziti da li je mudrost definisana kao vrlina čoveka ili duše, a ne kao vrlina razumnoga dela duše. Naime mudrost je prvobitno vrlina razumnoga dela [duše], pošto se samo u odnosu na ovu sposobnost smatra da duša i čovek imaju mudrost.

510 511

Isto tako, pogrešeno je u definiciji ako stvar — čiji je definisani izraz nazvan afekcijom, ili sposobnošću, ili nekom drugom odredbom — nije u stanju da je primi. Svaka sposobnost i svaka afekcija postaje prirodno u onoj stvari čija je sposobnost ili afekcija, kao što i znanje postaje u duši, pošto je ono sposobnost duše. Ali katkad se greši u ovakvim prilikama, — tako, na primer, kad se kaže da je san nemoć čulnog opažanja, a da je sumnja [neizvesnost] jednakost kontrerno suprotnih zaključivanja, a da je bol nasilno razdvajanje delova koji su po prirodi sjedinjeni. San ne pripada čulnom opažanju, — a morao bi mu pripadati, da je on nemoć čulnog opažanja. Isto tako sumnja [neizvesnost] ne pripada kontrerno suprotnim zaključivanjima, kao što ni bol ne pripada delovima koji su po prirodi sjedinjeni, jer bi, u suprotnom slučaju, stvari koje nemaju dušu osećale bol, pošto bi se bol u njima nalazio. Pogrešna je i definicija zdravlja, ako se tvrdi da je zdravlje ravnoteža toplog i hladnog. Jer, kad bi bilo tako, trebalo bi, nužnim načinom, da toplo i hladno budu zdravi. Naime, ravnoteža svake stvari pripada onome što ima ravnotežu" prema tome, toplota i hladnoća morali bi pripadati zdravlju. Događa se da oni koji tako definišu stavljaju posledicu umesto uzroka, i obratno. A odvojenost delova koji su po prirodi spojeni nije bol, nego uzrok bola. Isto tako, san nije nemoć čulnog opažanja, nego je jedno uzrok drugoga. Jer, ili spavamo zbog nemoći [čulnog opažanja], ili smo nemoćni za čulno opažanje zato što spavamo. Isto tako izgledalo bi da je jednakost između kontrerno suprotnih zaključivanja uzrok neizvesnosti [sumnje]. Jer, kad zaključujemo na dve strane, i kad svi razlozi izgledaju jednaki na obe strane, — tada smo u neizvesnosti šta treba da radimo.

Dalje, treba obratiti pažnju na sva [razna] vremena, i videti da li u tom pogledu ima kakvog neslaganja,22 tako, na primer, da li je definisano da je besmrtno ono što je živo i Što je sad nepropadljivo. Jer, živo biće koje je sad nepropadljivo bilo bi sad besmrtno. Ili bi se moglo desiti da posledica ne sleduje, zato što je dvosmislen izraz „sad

nepropadljivo". A taj izraz može da znači ili da nešto nije sad uništeno, ili da ne može biti sad uništeno, ili da je sad takvo, da nikad ne može biti uništeno. Ako kažemo da je jedno živo biće sad nepropadljivo, time hoćemo da kažemo da je jedno živo biće sad takvo da nikad ne može biti uništeno. A to znači da je ono besmrtno, tako da iz toga ne proizlazi da je samo sad besmrtno. Ali ako se dogodi da ono što je dato u definiciji pripada sadašnjosti ili prošlosti, dok im ono što ima ime ne pripada, — tada nema identiteta [između definicije i onoga što je definisano].

Valja primeniti ovo mesto onako kao što je rečeno.

Glava s e d m a

[DRUGA MESTA]

Treba razmotriti da li neka druga stvar tačnije nego data definicija izražava prirodu stvari koja je definisana. Primer za to imamo ako se pravda definiše kao sposobnost koja razdeljuje jednakost. Izraz „pravičan" označava više čoveka koji po svojoj volji hoće da deli jednakost, nego onoga ko za to ima samo sposobnost. Prema tome, pravičnost ne može biti sposobnost koja razdeljuje jednakost. Jer, i tada bi najpravičniji bio čovek koji bi imao najveću sposobnost da deli jednakost [a koji je ne bi delio].

Dalje, valja razmotriti da li stvar dopušta „više" [to jest: svoje uvećavanje], a sadržaj definicije to ne dopušta, ili da li, obrnuto, sadržaj definicije dopušta „više", a stvar to ne dopušta. Jer treba da „više" dopušta i jedno i drugo [i stvar i definicija], ili da nijedna od obeju to ne dopušta, ako je sadržina definicije identična sa stvari.

Dalje, valja razmotriti da li se — iako obe [stvar i definicija] dopuštaju „više" — one istovremeno ne uvećavaju. Taj slučaj imamo ako se, na primer, fizička ljubav definiše kao žudnja za telesnim sjedinjavanjem. A, u stvari, onaj ko voli više, ne žudi za telesnim sjedinjavanjem, tako da se ovo dvoje [to jest: s jedne strane ljubav, a, sa druge, žudnja za telesnim sjedinjavanjem] ne uvećavaju istovremeno. A to bi moralo biti, kad bi ovo dvoje bilo identično.

512 33 Organon 513

Dalje, ako je reč ο dve stvari, valja ispitati da li je onoj čiji definisani pojam dopušta „više", pridata defi-nicija koja dopušta „manje". Takav primer imamo ako se vatra definiše kao najtanje telo. Naime, plamen je više vatra nego svetlost, ali je plamen manje nego svetlost naj-tanje telo. Pri svemu tome, i definicija i definisani pojam morali bi više pripadati istoj stvari, ako bi trebalo da oni budu identični.

Sem toga, valja razmotriti da li od dve stvari ο kojima je reč [te dve stvari su definisani pojam i definicija], jedna [definisani pojam] pripada podjednako dvama pretpostav-ljenim predmetima, a druga [definicija] im ne pripada obo-jima podjednako već [pripada] više jednom nego drugom.

Pored toga, valja razmotriti da li je definicija postav-ljena za dve stvari uzete odvojeno [disjunktivno]. Primer za to imamo kad se lepo definiše kao ono što je prijatno za vid i za sluh, a biće kao ono što je sposobno da trpi ili da dela. Tada će ista stvar biti istovremeno lepa i ne-lepa, i, slično tome, ona će biti biće i nebiće. Jer ono što je prijatno za sluh biće identično lepom, — tako da će ono što je neprijatno sluhu biti identično sa nelepim. Jer su-protnosti identičnih stvari su isto tako identične. Suprotnost lepom je nelepo, a onome što je prijatno sluhu suprotnost je ono što je neprijatno sluhu. Jasno je da postoji identitet između neprijatnog za sluh i nelepog. Ako je jedna stvar prijatna za vid, a nije prijatna za sluh, ona će u isto vreme biti lepa i nelepa. A isto tako ćemo dokazati da je ista stvar [istovremeno] biće i nebiće.

Zatim, za vrste, i razlike, i za sve drugo što je dato u definiciji — moraju se staviti definicije umesto imena, i mora se razmotriti da li se nešto ne slaže.

Glava osma [DRUGA MESTA]

Ako je definisani izraz — bilo kao takav bilo po svojoj vrsti — relativan, tada valja razmotriti da li se pogresilo što se u definiciji nije naznačilo čemu je on relativan, upravo da li je takav po sebi, ili po svojoj vrsti. Tako, na primer,

treba razmotriti da li je nauka definisana kao nepokolebljivo suđenje, ili htenje kao žudnja u kojoj nema žalosti. Suština svakog relativnog pojma sastoji se u tome da se on odnosi na neku drugu stvar. Naime, več je rečeno23 da se biće svakog relativnog pojma sastoji samo u tome da on stoji u izvesnom odnosu. Prema tome, trebalo bi reći da je nauka sud ο onom što se može saznati, a da je htenje žudnja za dobrom.Isto bi bilo kad bi se gramatika definisala kao nauka ο slovima. Jer, u definiciji trebalo bi dati ili ono na šta se sam definisani izraz odnosi,24 ili bar ono na šta se njegova vrsta odnosi.25

Ili valja još razmotriti je li učinjena pogreška što se relativan izraz nije stavio u odnosu na njegov cilj. Naime, cilj je za svaku stvar ono što je najbolje ili ono radi čega sve ostalo postoji. Treba naznačiti ono što je najbolje i krajnje. Tako, na primer, treba reći da žudnja teži ne za prijatnim, nego za zadovoljstvom, — jer mi zbog zadovolj-stva želimo prijatno.

Treba, isto tako, ispitati je li ono na šta se izraz odnosi postajanje ili delanje. Jer, ništa takvo ne može biti cilj. Jer, izraz delanja i postajanja je pre cilj nego [što su to] delanje po sebi i postajanje po sebi. Međutim, ovaj stav možda nema opštu istinitost. Jer, većina ljudi više voli da uživa nego da prestane da uživa, — tako da oni radije stavljaju kao cilj samo delanje nego njegov izraz.

U ponekim slučajevima, opet, valja razmotriti je li propušteno da se načini razlika između kvantiteta, ili kvaliteta, ili mesta, ili drugih razlika, — tako, na primer, u slučaju častoljubivog čoveka [je li propušteno da se naz-nači] kolike i kakve počasti on želi. Naime, pošto svi ljudi žele počasti, nije dovoljno reći da je častoljubiv čovek onaj koji želi počasti, nego treba dodati razlike odredaba ο ko-jima je govoreno. Isto tako, kad je u pitanju lakom čovek, valja dodati koliko bogatstva on želi, ili, kad je reč ο ne-umerenom čoveku, treba reći u kojim uživanjima on nema mere. Jer, ne naziva se neumerenim onaj ko se predaje ma kojoj vrsti uživanja, nego onaj ko se predaje jednom odre-đenom uživanju. A isto važi i kad se definiše noć kao

514 33* 515

senka zemlje [kao senka na zemlji], ili zemljotres kao kre-tanje zemlje, ili oblak kao zgušnjavanje vazduha, ili vetar kao kretanje vazduha. U svim ovim slučajevima, naime, treba dodati odredbe kvantiteta, kvaliteta i uzroka. Isto važi i za ostale slučajeve te vrste. Naime, ako se izostavi ma koja razlika, ne može se označiti bitnost. Valja uvek napadati ono čega nema u definiciji. Tako, na primer, nema zemljo-tresa, kad se zemlja kreće proizvoljno i u proizvoljnom kvantitetu, i isto tako nema vetra, kad se vazduh kreće proizvoljno i u proizvoljnom kvantitetu.

Dalje, kad su u pitanju želje, valja razmotriti je li propušteno da se doda reč „prividan". A isto važi za druge slučajeve gde se ta reč primenjuje. Takav slučaj imamo, na primer, ako se kaže da je volja želja za dobrim, ili da je požuda želja za prijatnim, a ne kaže se da je reč ο privid-nom dobru ili ο prividnom zadovoljstvu. Onima koji nešto žele, često ostaje skriveno šta je dobro ili prijatno, — tako da nije nužno da predmet želje bude dobar ili prijatan, nego je nužno da samo takav izgleda. Trebalo bi dati defi-niciju, uzimajući u obzir ovo objašnjenje. Ali i kad je izraz ο kome je reč dodat u definiciji, valja dovesti u oblast ideja protivnika koji pretpostavlja da ideje postoje. Jer, ništa što je prividno nema ideju, nego izgleda da se ο ideji govori uvek u odnosu na [drugu] ideju. Tako, na primer, žud-nja po sebi odnosi se na prijatno po sebi, a volja [želja] po sebi na dobro po sebi. Ove ideje ne odnose se na prividno idobro i na prividno prijatno. Jer, besmisleno je pretpostaviti da postoji prividno dobro po sebi ili prividno prijatno po sebi.

Glava d e v e t a

[DRUGA MESTA]

Dalje, ako se definicija odnosi na stanje, valja razmotriti subjekt koji ima stanje, a ako se definicija odnosi na subjekt koji ima stanje, treba razmotriti stanje. Isto važi i za druge slučajeve. Tako, na primer, ako je prijatno identično korisnom, tada je i čovek koji oseća zadovoljstvo onaj ko ima koristi. Uopšte, može se reći da se, u definicijama

ove vrste, događa da onaj ko definiše u izvesnom smislu definiše više stvari umesto jedne. Tako, na primer, kad se definiše nauka, definiše se na neki način i neznanje [ne-naučnost], a, isto tako, sa naučnikom definiše se i nezna-lica, a sa znanjem i neznanje. Naime, kad se prvi izraz razjasni, i ostalo se na neki način razjašnjava. U svim ovak-vim slučajevima treba obratiti pažnju na to da nema negde nekog neslaganja; pri tome treba upotrebljavati osnovna pravila do kojih se dolazi razmatranjem konkretno suprot-nih izraza, kao i onih izraza koji pripadaju istom redu.

Kad su u pitanju relativni izrazi, valja ispitati je li rod dat kao relativan rodu onoga kome je sama vrsta data kao relativna.26 Tako, na primer, ako se mišljenje odnosi na predmet mišljenja, valja razmotriti da li se jedno odre-đeno mišljenje odnosi na jedan određeni predmet mišljenja. A ako se mnogostruko odnosi na vrlo male delove [jedne stvari], valja razmotriti da li se ono što je mnogostruko određeno odnosi na određene vrlo male delove [jedne stvari]. Ako se ne učini tako, očevidno je da se pogrešno postupilo.

Isto tako, valja razmotriti da li suprotan izraz ima su-protnu definiciju, — tako, na primer, da li je definicija po-lovine suprotna definiciji dvostrukog. Jer, ako je dvostruko ono što [nešto drugo] nadmaša za jednaku količinu, tada je polovina ono što je nadmašeno od jednake količine.

Isto važi i za kontrerne suprotnosti. Jer, na kontrerno suprotni izraz primeniće se definicija koja je kontrerno suprotna shodno jednom od načina povezivanja kontrerriih suprotnosti. Tako, na primer, ako je korisno ono što pro-izvodi dobro, tada je štetno ono što proizvodi zlo ili što uništava dobro. Jer, jedan od ova dva izraza nužnim nači-nom je kontrerno suprotan prvobitnom izrazu [definiciji korisnog, kao onog što proizvodi dobro]. Ako nijedan od dva izraza nije kontrerno suprotan prvobitnom izrazu, jasno je da nijedna od definicija koje su date na poslednjem mestu [definicije onog što proizvodi zlo i onog što proizvodi dobro] neće biti definicija kontrerne suprotnosti prvobitno definisanoga izraza. Prema tome, isto tako nije pravilno data definicija koja je prvobitno data. A kad su u

516 517

pitanju neke od kontrernih suprotnosti, jedna je izražena samo lišenošću druge, kao što, na primer, nejednakost iz-gleda da je lišenost jednakosti (jer se naziva nejednakim ono što nije jednako). A pošto je tako, očevidno je da kontrerna suprotnost izražena u formi lišenosti, nužnim načinom mora da bude definisana drugom kontrernom suprotnošću; me-đutim, druga kontrerna suprotnost ne može biti izražena u formi lišenosti, jer bi iz toga sledovalo da bi svaka od njih bila poznata pomoću druge.27 Kad su u pitanju kontrerne suprotnosti,28 treba, dakle, obratiti pažnju na to da se ne učini takva pogreška, — kao, na primer, da se definiše jednakost kao kontrerna suprotnost nejednakosti, — jer tada bi se ona definisala u formi lišenosti. Sem toga, kad se ovako definiše, mora se u definiciji upotrebiti definisano. To postaje jasno kad se umesto imena stavi njegova defini-cija. Naime, nema nikakve razlike kad se kaže „nejedna-kost" i kad se kaže „lišenost jednakosti". Jer, jednakost će biti kontrerna suprotnost lišenosti jednakosti, — i tako je upotrebljen baš onaj izraz koji treba definisati. Ako nijedna od dve kontrerne suprotnosti nije izražena u formi lišenosti, nego je definicija stavljena na isti način kao ranije, kao, na primer: „dobro je kontrerna suprotnost zla", — tada je jasno da će i zlo biti kontrerna suprotnost dobra. Jer, definicija stvari koje su na ovaj način kontrerno suprotne mora biti stavljena na isti način. Prema tome, i ovde sleduje da se upotrebljava baš ono što je definisano. Jer, dobro postoji u definiciji zla. Shodno tome, ako je dobro kont-rerna suprotnost zla, i ako se zlo ni u čemu ne razlikuje od kontrerne suprotnosti dobra, — tada će dobro biti kont-rerna suprotnost kontrerne suprotnosti dobra. Tako je očevidno da je upotrebljeno ono što je trebalo definisati.

Dalje, valja ispitati da li je, pri stavljanju izraza ozna-čenog prema lišenosti, propušteno da se stavi izraz čija je on lišenost [upravo: na koji se on odnosi], — na primer, stanje, ili kontrerna suprotnost, ili nešto drugo čija je on lišenost. A, isto tako, treba ispitati da li je propušteno da se doda izraz u kome se lišenost po prirodi javlja, — i to ili na taj način što nije dodat uopšte nikakav izraz, ili što

nije dodat prvi subjekt u kome se lišenost po prirodi javlja. Takav slučaj imamo, na primer, ako se pri definisanju neznanja kao lišenosti ne napomene da je ono lišenost zna-nja, ili ako se ne doda subjekt u kome se neznanje po prirodi javlja, ili ako se doda subjekt, ali se ne naznači prvi subjekt u kome se ono javlja. Takav slučaj imamo, na primer, ako se tvrdi da se neznanje nalazi ne u razumnom delu duše, nego u čoveku ili duši. Ako jedno od ovoga nije izvršeno, učinjena je pogreška. Isto je tako i ako se ne kaže da je slepilo lišenost vida u oku. Da bi se pravilno definisalo šta je slepilo, mora da se naznači i čega je ono lišenost, a, isto tako, i koji je subjekt te lišenosti.

Dalje, treba ispitati da li je definisano na osnovu li-šenosti ono što nije izraženo prema lišenosti. Tako, na primer, ako je u pitanju neznanje, izgleda da pogrešku ove vrste čine oni koji ne shvataju neznanje kao negaciju. Naime, onaj ko nema znanja ne izgleda da ne zna, nego pre izgleda da ne zna onaj koji se prevario. Zbog toga mi ne kažemo da neoduhovljena bića i deca ne znaju. Dakle, neznanje ne treba da se shvati na osnovu lišenosti znanja.

Glava d e s e t a

[DRUGA MESTA]

Dalje, valja razmotriti da li sličnim oblicima reči u definiciji odgovaraju slični oblici reci u onome što je de-finisano; tako, na primer, da li „koristan" znači „koji proizvodi zdravlje", a „korisno" — „ono što proizvodi zdravlje", a „ono što je bilo korisno" — „ono što je pro-izvelo zdravlje".

Treba, isto tako, ispitati da li će se označena definicija primeniti i na ideju. U nekim definicijama to nije slučaj, — tako, na primer, kad Platon dodaje reč „smrtan" pri defi-nisanju životinja. Ideja — na primer, čovek po sebi — ne može biti smrtna, i, prema tome, definicija se ne može prime-niti na ideju. Uopšte, svuda gde su dodati izrazi „sposoban da dela" ili„ sposoban da trpi" — nužnim načinom se ne slažu definicija i ideja. Jer, oni koji pretpostavljaju da ideje

518 519

postoje, smatraju da su ove nesposobne da pate što su ne-pomične. Protiv njih su i ovakvi dokazi korisni.29

Dalje, kad su u pitanju homonimni izrazi, valja obratiti pažnju na to da li je data samo jedna definicija, zajednička svim značenjima [tih izraza]. Sinonimni izrazi imaju samo jednu definiciju koja ih zajednički označava. Prema tome, data definicija ne pripada nijednoj od stvari koje se nalaze u homonimnom izrazu, pošto se ta definicija podjednako primenjuje na sve što taj izraz sadrži. Takvu pogrešku sadrži i definicija života koju je dao [sofist] Dionizije,30 i po kojoj je život urođeno kretanje vrste bića koja može da se hrani. A ta osobina ne pripada više životinjama nego biljkama. Međutim, izgleda da život nije shvaćan samo kao jedan rod, — nego je život drukčiji u životinjama, a drukčiji u biljkama.31 Ali može se namerno dati ovakva definicija,32 na osnovu pretpostavke da je život sinoniman pojam koji označava samo jedan rod. Ali ništa ne stoji na putu ni tome da se, pri svem tom što se primeti homonimija i što se želi dati definicija samo jednoga od dva značenja izraza, — ne primeti da je data definicija koja nije svojstvena jednom značenju, nego je zajednička [nego važi] za oba značenja. Ali nije manje istinito ni to da se pogreši, ma kako se postupalo.33 A pošto se neki homonimi ne opažaju, onaj ko postavlja pitanja treba da ih upotrebi kao sinonime. (Jer, definicija jednoga od značenja neće odgovarati drugom značenju, — tako da će izgledati kao da onaj ko odgovara nije definisao na pravilan način. Naime sinoniman izraz treba da se primeni na sve što pod njega potpada.) — Međutim, onaj ko odgovara treba da razlikuje razna značenja izraza. Ali neki od onih koji odgovaraju kažu da je homonim ono što je u stvari sinonim, — kad stavljena definicija ne odgovara svemu što se podrazumeva pod onim što je de-finisano. Sem toga, neki od onih koji odgovaraju kažu da je sinonim ono što je u stvari homonim, kad data definicija može da se primeni na dva značenja izraza. [Da bi se izbeglo ono Što je navedeno], treba se prethodno složiti ο ovome sa protivnikom, ili valja ranije dokazati da je izraz [koji se upotrebljava] homoniman ili sinoniman.

Jer, do sporazuma se lakše dolazi kad se ne predviđa kakve će biti njegove posledice.

Ali, ako nikakav sporazum nije prethodio i ako protivnik tvrdi da je homonim ono štu je u stvari sinonim, zbog toga što se stavljena definicija ne može primeniti na drugo značenje izraza, — valja ispitati da li se i definicija drugoga značenja primenjuje na ostala značenja. Jer, u tom slučaju očevidno je da to značenje mora biti sinonimno sa ostalim izrazima. Kad tako ne bi bilo, postojalo bi više definicija ostalih značenja, jer im se pridaju dve različite definicije u objašnjavanju izraza — definicija što je data prva i ona što je data poslednja.34

Ali nekad protivnik treba da definiše jedan izraz koji ima više značenja, a njegova definicija ne može da se primeni na sva značenja, pa on smatra ne da je taj izraz homoniman [dvosmislen], nego da reč ne odgovara svim značenjima, pošto im ni njegova definicija ne odgovara. Tada bi tome protivniku trebalo odvratiti da, iako se u nekim slučajevima ne treba izražavati kao prost svet, mora se upotrebljavati uobičajeni i opšte prihvaćeni način izražavanja, a ne izazivati takve pometnje.

Glava j e d a n a e s t a

[DRUGA MESTA]

Ako je stavljena definicija jednog složenog izraza, valja odvojiti od definicije jedan od sastavnih delova toga izraza, i razmotriti da li ono što ostaje od definicije definiše ono što ostaje od izraza. Ako nije tako, jasno je da cela definicija ne odgovara ćelom izrazu. Tako, na pri-mer, ako se definisala konačna prava linija kao granica površine, koja ima granice i čija se sredina nalazi u istom redu u kome i krajevi; i ako je definicija konačne linije da je ona granica površine koja ima granice, — tada ostatak — „čija se sredina nalazi u istom redu u kome i krajevi" — mora biti definicija prave linije. Ali beskonačna linija nema ni sredine, ni granica, — a ipak je prava linija. Prema tome, taj ostatak nije definicija ostatka izraza.

520 521

Dalje, kad je definisani izraz složeni pojam, valja raz-motriti da li se data definicija sastoji iz onoliko članova iz koliko se sastoji ono što je definisano. Za definiciju se kaže da je sastavljena iz onoliko članova iz koliko je sastavljeno ono što je definisano, kad je broj sastavnih delova koji se nalazi u definisanom isti kao broj imenica i glagola što se nalaze u definiciji. Naime, neizbežno je u takvim definici-jama da postoji prosta razmena izraza, i to ili svih, ili izves-nih od njih. Jer, sad nema više upotrebljenih imenica nego što ih je bilo ranije. Pri definisanju valja umesto reci dati njihove pojmove, ako ne za sve, bar za većinu od njih. Jer, kad bi se tako postupalo, tada bi i prosti izrazi mogli biti definisani na taj način što bi im se samo ime promenilo, i što bi se, na primer, stavilo „odelo" umesto „ogrtač".

Pogreška je još veća ako se manje poznati izrazi stave umesto prvih, — tako, na primer, ako se umesto ,,beo Čo-vek" kaže „bezazleni smrtnik". U ovom slučaju, naime, nije se definisalo, a [upotrebljeni] izraz je nejasniji.

Isto tako, kod promene reci treba obratiti pažnju na to da li [njihovo] značenje nije više isto. Taj slučaj, na pri-mer, imamo kad se za teorijsku nauku kaže da je teorijsko suđenje. Jer, suđenje nije isto što je nauka. A bilo bi po-trebno da je tako, ako cela definicija treba da bude ista kao definisano. Naime, mada je reč „teorijski" zajednička za oba izraza, različito je ono što ostaje.

Valja razmotriti da li se, kad se jedan izraz zameni nečim drugim, menja ne razlika nego vrsta, — kao što je slučaj u navedenom primeru. Jer, „teorijski" je manje po-znat izraz nego „znanje", pošto je ovaj vrsta, dok je onaj razlika, a vrsta je najpoznatiji od svih izraza. Prema tome, ne bi trebalo menjati rod nego razliku, pošto je ova manje poznata. Ali ova kritika može izgledati smešna. Jer, ništa ne stoji na putu da se razlika, a ne vrsta, izrazi najpoznati-jom rečju. Jasno je da u ovom slučaju valja promeniti ime vrste, a ne razlike.

Ali, ako se umesto jedne reci stavi ne samo druga reč, nego ako se umesto jedne reci stavi ceo izraz, — jasno je

da treba da bude data pre definicija razlike nego vrste, pošto se definicija daje radi saznanja. Jer, razlika je manje poznata nego vrsta.

Glava d v a n a e s t a [DRUGA MESTA]

Ako je data definicija razlike, treba videti da li ta definicija obuhvata i drugu neku stvar. Tako, kad je, na primer, rečeno da je neparni broj onaj broj koji ima sre-dinu, treba još objasniti kako on ima sredinu. Naime, reč „broj" zajednička je u oba izraza, a definicija je stavljena na mesto izraza „neparan". Ali, i linija i telo imaju sredinu, a nisu neparni. Tako mi ovde nemamo definiciju neparnog. Ali ako izraz „koji ima sredinu" sadrži više značenja, mora se odrediti u kome se smislu uzima ovde izraz „koji ima sredinu". Iz ovoga će proizaći kuđenje navedene definicije, ili dokaz da ništa nije definisano.

Još valja razmotriti da li ono za šta je stavljena defi-nicija spada u stvari koje postoje, a da li ono što definicija sadrži ne spada u stvari koje postoje. Uzmimo, na primer, da je belo definisano kao boja pomešana sa vatrom. Ne-moguće je da nešto bestelesno bude pomešano sa jednim telom, tako da boja pomešana sa vatrom ne može posto-jati, dok belo postoji.35

Dalje, — kad su u pitanju relativni pojmovi, pa se ne objasni čemu je nešto relativno, nego se korelativan pojam obuhvati zajedno sa više stvari, — tada se greši potpuno ili delimično. Tako se, na primer, greši ako se kaže da je medicina nauka ο onome što postoji. Ako medicina nije nauka ni ο čemu što postoji, jasno je da se potpuno po-grešilo; međutim, ako je medicina nauka ο nečem što postoji a ne i ο nečem drugom, — tada se delimično po-grešilo. Naime, medicina mora biti nauka ο svemu što postoji, ako ona treba da bude po sebi. a ne akcidentalno, nauka ο onom što postoji. To važi i za druge relativne pojmove. Jer, svaki predmet nauke odnosi se na svoju nauku. Isto važi i za sve druge relativne pojmove, jer se svi relativni pojmovi mogu konvertirati.

522 523

Dalje, ako se smatra da je pravilan način definisanja jedne stvari ne da se ona definiše po sebi, nego akciden-talno, — u tom slučaju bi se svaki od relativnih izraza odnosio ne samo na jednu stvar nego na više njih. Jer, ništa ne stoji na putu da ista svar i postoji, i da bude i bela, i dobra. I zato bi, kad bi se stvar dovela u odnos sa ma kojom od ovih odredaba, to značilo dati njenu pravilnu definiciju, — kad bi dati akcidentalnu definiciju značilo dati pravilnu definiciju.

Ali nemoguće je da takva definicija bude svojstvena datom izrazu. Jer smatra se da ne samo medicina nego i većina drugih nauka stoje u odnosu sa onim što postoji, i tako bi svaka od njih bila nauka ο onom što postoji. Jasno je da ova definicija ne važi ni za jednu nauku, jer definicija treba da bude svojstvena definisanom, a ne zajednička definisanom i drugim predmetima.

Katkad se ne definiše stvar, nego stvar u dobrom svojstvu ili u savršenom stanju. Takve su definicije retora i lopova, — ako se retor definiše kao onaj ko je sposoban da u svakoj prilici iznađe ono što ubeđuje i da ništa ne izostavi, a lopov kao onaj ko tajno uzima. Kad se ovo dvoje tako definišu, jasno je da će jedan biti dobar retor, a drugi dobar lopov, — iako nije lopov onaj ko tajno uzima, nego onaj ko želi da tajno uzme.

Sem toga, valja razmotriti da li je dato ono što treba želeti po sebi — kao vredno željenja radi onoga što stvara ili čini, ili uopšte kao ono što treba želeti radi nečeg drugog, — kao, na primer, kad se kaže da je pravičnost ono što zaštićuje zakone, ili da je mudrost ono što stvara sreću. Naime ono što proizvodi ili zaštićuje spada u stvari koje treba želeti radi nečeg drugog. Istina je: može se reći da ništa ne stoji na putu da ono što treba želeti po sebi treba želeti i zbog nečeg drugog. Ali nije se manje pogrešilo i kad se tako definisalo ono što treba želeti po sebi. U stvari, ono što je najbolje u svakoj stvari, nalazi se u njenoj suštini. A za jednu stvar bolje je da bude za željenje zbog sebe same, nego da bude za željenje zbog nečeg drugog. Prema tome, trebalo bi da definicija ovo naročito izrazi.

Glava t r i n a e s t a [OPŠTA MESTA1

Valja još ispitati da li se, kad se stavi definicija jedne stvari, ona definisala da je „ovo i ono", ili da je „proizvod ovog ili onog", ili da je „ovo sa onim".

Ako je stvar definisana kao „ovo i ono", — tada će definicija važiti za dve stvari zajedno, a neće važiti ni za jednu odvojeno. Takav slučaj imamo, na primer, kad je pravičnost definisana kao umerenost i hrabrost. Ako se pretpostave dva čoveka od kojih svaki ima samo jednu od te dve osobine, — u tom slučaju će obojica biti pravični, i nijedan od njih neće biti pravičan, — pošto obojica zajedno raspolažu pravičnošću, a pošto svaki odvojeno njome ne raspolaže.

A ako rečeno ne izgleda veoma besmisleno, pošto se takvo stanje javlja i u drugim slučajevima (jer ništa ne stoji na putu da dva čoveka imaju jednu minu, iako je nijedan od njih nema odvojeno), — bilo bi potpuno besmisleno da kontrerno suprotni atributi pripadaju istim subjektima. A to bi se dogodilo ako bi jedan od njih raspolagao ume-renošću i kukavištvom, a drugi hrabrošću i neumerenošću. Jer, obojica će, u tom slučaju, imati [kao osobine] pravičnost i nepravičnost. Naime, ako je pravičnost umerenost i hrabrost, nepravičnost će biti kukavištvo i neumerenost. Uopšte, sve što nastoji da dokaže da celina nije identična sa svojim delovima, može da bude iskorišćeno u sadašnjem raspravljanju. Jer, kad se definiše na ovaj način, izgleda kao da se kaže da su delovi identični sa celinom. Ovi dokazi su naročito saobraženi slučajevima u kojima je skup delova očevidan, — kao, na primer, kad je u pitanju kuća ili druga neka stvar te vrste. Jer, u njima, očevidno, ništa ne stoji na putu da delovi postoje i ako celina ne postoji, tako da delovi nisu isto što je celina.

Ali, ako se kaže da ono što je definisano nije „ovo i ono" nego „proizvod ovog i onog", mora se prvo razmotriti da li po prirodi može postati samo jedna stvar iz ovih izraza. Neke stvari se međusobno tako odnose da iz njih ništa ne može proizaći, — kao, na primer, linija i broj.

524 525

Dalje, valja razmotriti da li se ono što je definisano po prirodi nalazi samo u jednom prvom subjektu, a izrazi iz kojih se kaže da definisano proizlazi ne nalaze se samo u jednom prvom subjektu nego se svaki od njih nalazi u odvojenom subjektu. Jer, tada, očevidno, definisano ne bi moglo proizlaziti iz tih izraza. Naime, gde su delovi tamo je nužnim načinom i celina, tako da se celina ne bi nalazila samo u jednom prvom subjektu, nego u više njih [a to bi bilo besmisleno].

Ali, ako su i delovi i celina samo u jednom prvom subjektu, valja razmotriti da li taj subjekt nije isti, nego je drugi za celinu, a drugi za delove.

I, sem toga, valja razmotriti da li delovi propadaju istovremeno kad i celina, jer treba da bude obrnuto, — da, kad propadnu delovi, propadne i celina. Ali, ako je propala celina, nije nužno da i delovi propadnu.

Ili treba ispitati da li je celina dobra ili rđava, a de-lovi nisu ni jedno, ni drugo; ili, obrnuto, da li su delovi dobri ili rđavi, a celina nije ni jedno, ni drugo. Iz stvari koje nisu ni dobre ni rđave ne može proizaći nešto dobro ili rđavo, niti iz rđavih ili dobrih stvari može proizaći nešto što nije ni dobro ni rđavo.

Ili valja razmotriti da li je — kad je jedan od dva sastavna dela više dobar nego što je drugi rđav — i ono što iz tih delova proizlazi više dobro nego rđavo. Takav slučaj imamo, na primer, ako je bestidnost definisana da proizlazi iz hrabrosti i iz lažnog mišljenja. U ovom slučaju hrabrost je dobra više no Što je lažno mišljenje rđavo. Prema tome, i ono što je iz njih proizašlo mora da ide za onim što je bolje, i da bude ili potpuno dobro, ili, bar, više dobro nego rđavo.

Međutim, ovo poslednje nužno je samo ako je svaka od ovih osobina po sebi dobra ili rđava. Jer, mnoge stvari koje proizvode neke druge stvari nisu dobre po sebi, nego [su dobre] samo kad su pomešane. Ili, obrnuto: svaka stvar za sebe može biti dobra, a kad je pomešana sa drugima ona je rđava, ili nije ni dobra ni rđava. Ovo što je sad

rečeno, najjasnije se pokazuje na onome što je za zdravlje korisno ili škodljivo. Jer, neki lekovi tako su načinjeni da je svaki od njih, kad se zasebno uzme, dobar, ali kad se daju.oba pomešano, oni rđavo dejstvuju.

Sem toga, valja razmotriti da li celina, kad se sastoji iz jednog boljeg i iz jednog goreg dela, nije gora nego bolji deo, i bolja nego gori deo. Ali to se dešava nužnim načinom samo ako su po sebi dobri delovi iz kojih je celina sastavljena, — inače ništa ne stoji na putu da postane celina koja nije dobra, kao u primeru koji smo maločas naveli.

Sem toga, valja razmotriti da li je celina sinonimna sa jednim od svojih delova. Jer, tako ne treba da bude, kao što se to ne događa ni kod slogova. Naime, slog nije sinoniman ni sa jednim od slova iz kojih se sastoji.

Dalje, treba razmotriti da li je propušteno da se na-znači način spoja [delova]. Da bi se jedna stvar upoznala, nije dovoljno reći da se ona sastoji iz izvesnih delova. Jer, suština svake od složenih stvari ne sastoji se samo iz njenih sastavnih delova, nego ona zavisi i od načina kako su ovi složeni. Kao primer za to možemo uzeti kuću. Naime, kad se stavi materijal kako mu drago, daleko je od toga da postane kuća.

Ako je neka stvar definisana kao „ovo sa onim", valja prvo primetiti da je „ovo sa onim" isto što i „ovo i ono", ili da je isto što i „proizvod iz ovog ili onog". Jer, kazati „med sa vodom", znači reći „med i voda" ili „nešto od meda i vode". Prema tome, ako je „ovo sa onim" isto-vetno sa jednim ili drugim od dva druga izraza, tada mo-žemo staviti iste primedbe koje smo ranije stavili na svaki od tih izraza.

Dalje, treba razlikovati razna značenja u kojima se kaže „jedno sa drugim", a zatim valja razmotriti da li se ne može reći „ovo sa onim" ni u jednom od tih značenja. Tako, na primer, ako se kaže „jedna stvar sa drugom", — to znači da se one ili nalaze u istom subjektu koji je sposoban da ih primi — kao Što se pravičnost i hrabrost nalaze u dusi, — ili da postoje na istome mestu, ili u isto

526 527

vreme, pa nijedno od ovih značenja nije istinito za izraze ο kojima je reč, — u tom slučaju jasno je da se stavljena definicija ne može primeniti ni na šta, pošto se ni na koji način ne može reći „ovo sa onim".

Ali ako je — povodom značenja koja su razlikovana — istina da se svaki od dva izraza nalazi u istom vremenu u kome se i drugi nalazi, u tom slučaju valja ispitati da li se i jedan i drugi ne odnose na istu stvar. Primer za ovo imamo ako se hrabrost definiše kao smelost [udružena] sa pravilnim mišljenjem. Jer, moguće je imati hrabrost da se krade, i pravilno mišljenje ο stvarima koje se odnose na negu zdravlja. Ali čovek nije hrabar kad ima u isto vreme ovu osobinu sa onom.

Sem toga, čak i kad se obe ove osobine odnose na isto, na primer na stvari za lečenje — jer ništa ne stoji na putu da se u stvarima za lečenje raspolaže smelošću i pravilnim mišljenjem, — čovek nije hrabar ako raspolaže jednom sa drugom od tih osobina. Jer, kao što obe ove osobine ne treba da se odnose na drugi predmet, tako ni isti predmet na koji se one odnose ne treba da bude koji mu drago, — nego valja da se obe ove osobine odnose na cilj hrabrosti, naime na opasnosti u ratu, ili, možda, na nešto drugo što još više sačinjava taj cilj.36

Neke od definicija ove poslednje vrste ne spadaju pod podelu ο kojoj je govoreno. Primer za to imamo kad se gnev definiše kao žalost praćena čovekovom predstavom da je prezren. A to znači da žalost proizlazi iz čovekove predstave da je prezren. Ali, reći da jedna stvar postaje pomoću neke druge stvari ne znaci reći „jedna stvar sa drugom", — i to ni na jedan od načina ο kojima je go-voreno.

Glava četrnaesta [DRUGA MESTA]

A, zatim, ako je celina označena kao spoj njenih de-lova, — na primer, ako je živo biće označeno kao spoj duše i tela, — valja prvo razmotriti da li je propušteno da se kaže kakav je taj spoj. Tako, na primer, valja razmo-

triti da li su definisani meso ili kosti kao spoj vatre i zemlje, ih vazduha. Nije dovoljno reći da je to spoj, nego treba odrediti i kakav je to rod spoja. Jer, meso ne postaje kad se ti elementi spoje kako bilo, nego meso postaje kad se oni spoje na jedan određeni način, a kosti postaju kad se oni spoje na drugi određeni način.

Ali izgleda da nijedno od dva sastavljanja ο kojima je govoreno nije ni u čemu identično sa jednim spojem. Jer, svaki spoj ima za kontrernu suprotnost razdvajanje; međutim obe celine ο kojima je govoreno nemaju kontrerne suprotnosti.87

Ako zaslužuje podjednako verovanje da je ili svako sastavljanje spoj, ili da nijedno sastavljanje nije spoj, i da, iako je svako živo biće sastavljanje, ono nije spoj, — u tom slučaju nijedno od drugih sastavljanja ne može biti spoj.

Ako, sem toga, kontrerne suprotnosti mogu podjed-nako da po prirodi pripadaju nekom subjektu, i ako je stvar definisana samo pomoću jedne od njih, — očevidno je da ona nije definisana. Kad ne bi bilo tako, desilo bi se da bi isti predmet imao više definicija. Jer, zašto bi trebalo smatrati da je definicija pomoću jedne kontrerne suprotnosti bolja od definicije pomoću druge kontrerne suprotnosti, kad po prirodi obe podjednako pripadaju istom subjektu? Takav karakter ima definicija duše — kad se duša definiše kao supstancija sposobna za nauku, pošto je ona sposobna i za neznanje.

Kad se ne može napasti cela definicija zato što se ona ne poznaje u celini, valja bar napasti jedan od njenih delova, ako je on poznat i ako ne izgleda pravilno određen. Jer, ako se obori deo, oborena je i cela definicija. Kad su definicije nejasne, treba ih ispraviti i preinačiti tako da postanu jasnije, i na taj način dobiti oslonac da se one napadnu, — pa potom pristupiti njihovom ispitivanju. A onaj što odgovara treba nužnim načinom ili da prihvati shvatanje onoga koji pita, ili da sam objasni šta znači njegova definicija.

528 34 Organon 529

I — kao što je u narodnim skupštinama običaj kad se predlaže neki novi zakon, da se raniji zakon ukine, ako je novi bolji — tako treba postupati sa definicijama, i valja predložiti drugu definiciju. Jer, ako izgleda da je ova bolja i da jasnije opisuje stvar koju treba definisati, jasno je da će stavljena definicija biti oborena, pošto ne može postojati više definicija jedne iste stvari.

Pri napadu na sve definicije pravilo koje nikad ne treba zanemariti jeste da čovek samome sebi da tačnu definiciju predmeta ο kome je reč, ili da usvoji definiciju koja je pravilno data. Kad se na definiciju gleda kao na uzor, treba nužnim načinom zapaziti koji sastavni delovi, od onih koje bi ona trebalo da ima, nedostaju definiciji, kao što treba videti i ono što je njoj nekorisno dodato. Na taj način dobiće se više materijala za raspravljanje.

Neka toliko bude rečeno ο onome što se odnosi na definicije.

Knjiga sedma

[OPSTA MESTA IDENTITETA. — NASTAVAK Ο MESTIMA DEFINICIJE]

Glava prva

[MESTA IDENTITETA]

Da li su dve stvari identične ili različite — u naj-osnovnijem od svih značenja koja su navedena za izraz „identičan" (a rekli smo1 da izraz „identičan" u najosnov-nijem značenju jeste ono što je po broju jedno) — to se mora ispitati na osnovu oblika reci i padeža, kao i na osnovu njihovih srodnih pojmova i njihovih suprotnosti.2

Ako je „pravičnost" identična sa „hrabrošću", tada je i „pravičan" [pridev] identičan sa „hrabrim" [pridev], a „pravično" [prilog] sa „hrabrim" [prilog].

A isto važi i za suprotnosti. Naime, ako su određeni izrazi identični, i njihove suprotnosti su identične, ma kakav da je rod suprotnosti ο kome se govori. Jer svejedno je da li se uzima suprotnost jednog ili drugog, pošto su one identične.

Isto tako treba ispitati ono što proizvodi i uništava stvari ο kojima je reč, kao i njihovo postajanje i nesta-janje, i uopšte sve ono što se slično odnosi na svaku od tih stvari. Jer, kad su stvari potpuno iste, i njihova posta-janja i nestajanja su ista, kao i ono što ih proizvodi i uni-štava.

Valja, isto tako, obratiti pažnju na to da li, ako od dve stvari ο kojima je reč, jedna treba da bude nešto u

34« 531

najvišem stepenu, tada i za drugu od tih istih stvari, u istom odnosu, važi predikat u najvišem stepenu. Tako, na primer, Ksenokrat dokazuje da su srećan život i život pun vrline identični, zato što od svih života najviše treba želeti život pun vrline, a isto važi i za srećan život. Jer, isto je ono što najviše treba želeti i ono što je najveće. A isto je i sa drugim takvim slučajevima. Ali treba da svaka od dve stvari za koju se kaže da je najveća ili najviše dostojna željenja bude po broju jedna. Jer, kad ovo ne bi bio slučaj, ne bi bilo dokazano da je to ista stvar. Ako su Peloponežani i Lakedemonjani najhrabriji od Grka, iz toga ne proizlazi nužnim načinom da su Peloponežani identični s Lakedemonjanima, pošto po broju ne postoji samo jedan Peloponežanin ili Lakedemonjanin.

Ali samo proizlazi da jedan od ovih izraza nužnim načinom mora da se podrazumeva pod drugim, kao Lake-demonjani pod Peloponežanima. Inače, ako se jedan od tih naroda ne podrazumeva pod drugim, dogodiće se da će oni uzajamno biti bolji jedan od drugog [a to je besmisleno]. Tada su Peloponežani nužnim načinom bolji nego Lakedemonjani, pošto se jedan od tih naroda ne podrazumeva pod drugim. Jer, oni su bolji od svih ostalih [naroda]. A, opet, i Lakedemonjani su nužnim načinom bolji od Peloponežana jer su i oni bolji od svih ostalih [naroda]. Tako će svaki od tih naroda biti uzajamno bolji od drugog. Dakle, očevidno je da ono što treba da bude najbolje i najveće, mora da bude jedno po broju, ako njegov identitet treba da bude dokazan.

Zbog toga i Ksenokrat nije izveo dokaz. Jer, po broju nije isti srećan život i valjan život. A iz toga što su oba ta života najviše dostojna željenja, ne proizlazi nužnim načinom da su oni identični, nego samo da jedan potpada pod drugi.

Isto tako, treba razmotriti da li, ako se pretpostavi da je jedna od dve stvari identična trećoj, i druga identična trećoj. Jer, ako obe one nisu identične trećoj, jasno je da nisu identične ni među sobom.3

Sem toga, valja ispitati dve stvari polazeći od njihovih akcidencija, kao i od stvari čije su one akcidencije. Naime, sve što je akcidencija jedne od tih stvari, mora biti i akcidencija druge stvari. A stvarima kojima akcidentalno pripada jedna od pomenute dve stvari, mora biti akcidencija i druga od njih. Ako u jednom od tih slučajeva postoji nesklad, to je zato što stvari ο kojima je reč očevidno nisu identične.

Valja, isto tako, razmotriti da li dve stvari, umesto da se nalaze u istoj vrsti kategorije, spadaju jedna u kategoriju kvaliteta, a druga u kategoriju kvantiteta ili relacije. Treba još videti da li vrsta svake od te dve stvari nije ista, nego je, na primer, jedna dobra, a druga rđava, ili je jedna vrlina, a druga nauka. — Ili [treba videti] da li je vrsta ista, ali razlike afirmirane ο svakoj od njih nisu iste, pošto je jedna istaknuta kao teorijska, a druga kao praktična nauka. A isto je i u drugim slučajevima.

Sem toga, s obzirom na „više", valja ispitati da li je jedna od stvari sposobna za „više" [sposobna da se uvećava], a druga nije, ili obe stvari dopuštaju „više", ali ne u isto vreme. Tako onaj ko više voli ne oseća veću žudnju za telesnim sjedinjavanjem; prema tome, nisu istovetne ljubav i žudnja za telesnim sjedinjavanjem.

Dalje, valja pribeći dodavanju, i razmotriti da li se, kad se istoj stvari doda svaka od dve stvari ο kojima je reč, ne dobija ista celina; ili, da li je, kad se od svake od te dve stvari oduzme ista stvar, ostatak različit. Primer za to imamo ako se tvrdi da je dvostruka polovina isto-vetna sa mnogostrukom polovinom. U tom slučaju, ako se sa obe strane oduzme polovina, trebalo bi da ostaci znače isto. Ali oni ne znače isto, jer dvostruko i mnogostruko ne znače isto.

Ali valja razmotriti ne samo da li nešto nemoguće proizlazi neposredno iz teze [da su A i Β istovetni] nego i da li ta nemogućnost može proizlaziti iz neke hipoteze. A to se događa onima koji smatraju da su „prazno" i „ispunjeno vazduhom" identični. Jer jasno je da ako se vazduh izbaci napolje, neće biti manje, nego više praznog,

532 533

dok ispunjenost vazduhom neće više postojati. Prema tome, pri jednoj određenoj pretpostavci, bila ona lažna ili istinita (jer to nema važnosti), jedna od dve stvari je uništena, a druga nije, — i prema tome te dve stvari nisu identične.

Uopšte uzev, valja ispitati da li postoji negde nesklad u predikatima afirmiranim na neki način ο svakom od dva izraza, kao i u stvarima ο kojima su ovi izrazi afirmirani. Jer, sve što je pridato jednom, treba da bude pri-dato i drugom, a sve čiji je predikat jedno, treba da ima i drugo za predikat.

I, dalje, pošto reč „identičan" ima više značenja, valja razmotriti da li su stvari iste i na drugi način. Naime, nije ni nužno ni moguće da stvari koje su iste po rodu, ili po vrsti, budu iste po broju. Mi treba da ispitamo da li su stvari iste u tom trećem smislu [po broju] ili nisu.

Naposletku, valja razmotriti da li jedna od dve stvari može da postoji bez druge, jer u tom slučaju one ne bi mogle biti identične.

Glava d r u g a [O UPOTREBI MESTA

IDENTITETA U DEFINICIJI]

Toliko bi mesta koja se odnose na identično trebalo navesti.

Jasno je iz onoga što je rečeno da sva mesta koja se odnose na identitet i kojima se pobija, mogu da se pri-mene i za pobijanje definicije, kao što je gore napome-nuto.4 Jer, ako ono što je označeno rečju i izrazom nije isto, jasno je da stavljeni izraz ne može biti definicija. Međutim, nijedno od mesta kojima se utvrđuje ne može da se primeni za utvrđivanje definicije. Jer, nije dovoljno dokazati identitet onoga što potpada pod dati izraz i pod reč, da bi se utvrdilo da je izraz definicija, — naime defi-nicija treba da ima sve osobine koje su već propisane.5

Glava t r e ć a

[DALJE Ο MESTIMA DEFINICIJE]

Što se tiče pobijanja definicije, treba uvek pokušati da se ona pobije na ovaj način i ovim sredstvima.

Ali ako želimo da utvrdimo jednu definiciju, valja pre svega znati da se u raspravljanjima nikad ne dolazi, ili se retko kad dolazi do definicije pomoću zaključivanja, nego da se definicija uzima uvek kao princip. Tako se, na primer, postupa u geometriji, u aritmetici, i u drugim takvim disciplinama.

Zatim, treba znati da je zadatak druge jedne rasprave [Anal. post.] da tačno odredi i prirodu definicije i način definisanja. Za sada je dovoljno da se zadržimo na onom što nam je u ovom trenutku korisno. Prema tome, neka bude samo rečeno da se pomoću zaključivanja mogu dobiti definicija i bitnost. Jer, ako je definicija stav koji izražava bitnost stvari, i ako treba da su sami predikati koji se nalaze u definiciji pridati i stvari u njenoj suštini; i ako su vrste i [specifične] razlike tako afirmirane u kategoriji suštine; — u tom slučaju je jasno da će — ako se uzmu atributi koji su samo afirmirani od stvari u njenoj suštini — stav gde se nalaze ti atributi biti nužnim načinom de-finicija. Naime, nešto drugo ne može biti definicija, jer ništa drugo [to jest: nikakva druga vrsta ni razlika] nije afirmirano ο stvari u njenoj suštini.

Očevidno je, dakle, da se može doći do definicije po-moću [dijalektičkog] zaključivanja. Na drugim mestima je6

tačnije određeno pomoću kojih mesta definicija treba da bude utvrđena. A u sadašnjem istraživanju mogu biti pri-menjena ista mesta [kao i za pobijanje].

Radi toga moramo obratiti pažnju na ispitivanje kontrernih i drugih suprotnosti stvari, i moramo razmo-triti izraze u celini, kao i u njihovim delovima. Jer, ako je suprotna definicija u stvari definicija suprotnog izraza, tada data definicija nužnim načinom mora biti definicija po-stavljenoga izraza. Ali, pošto kontrerne suprotnosti dopu-štaju više povezanosti, među tim povezanostima kontrernih

534 535

suprotnosti valja izabrati onu čija kontrerno suprotna defi-nicija izgleda najjasnija. Prema tome, treba razmotriti definicije uzete u celini, kao što je rečeno. A ispitivanje njihovih delova vrši se na sledeći način.

Pre svega, treba razmotriti da li je data vrsta bila pravilno data. Jer, ako se kontrerno suprotna stvar nalazi u kontrerno suprotnoj vrsti, i ako subjekt ο kome je reč nije u istoj vrsti, — očevidno je da će on biti u kontrerno suprotnoj vrsti, pošto se kontrerne suprotnosti nužnim na-činom nalaze ili u istoj vrsti, ili u kontrerno suprotnim vrstama.

Smatramo da su kontrerno suprotne i razlike koje su afirmirane od kontrernih suprotnosti — kao, na primer, razlike između belog i crnog. Jer, jedna od njih rastura vid, a druga ga skuplja.7 Ako su razlike koje su kontrerno suprotne [onima koje se nalaze u definiciji] afirmirane od kontrerno suprotnog termina, — u tom slučaju će razlike postavljene u definiciji biti afirmirane od termina ο kome je reč. Ali pošto su i vrsta i razlike bile pravilno stavljene, jasno je da će stavljena definicija biti pravilna.

Ili, možda nije nužno da su kontrerno suprotne raz-like afirmirane od kontrernih suprotnosti, — sem ako se kontrerne suprotnosti ne nalaze u istoj vrsti. Za stvari čije su same vrste kontrerno suprotne ništa ne stoji na putu da ista razlika bude pridata obema — kao, na primer, pravičnosti i nepravičnosti. Jer, jedna je vrlina, a druga rđavština duše, tako da je izraz „duša" [specifična] razlika za obe, pošto i telo ima svoju vrlinu i svoj porok. Ali je istinito da su razlike kontrernih suprotnosti ili kontrerno suprotne, ili identične. Ako je razlika kontrerno suprotna [stavljenoj razlici] afirmirana od kontrerno suprotnog termina, a ne od termina ο kome je reč, — jasno je da data razlika treba da bude afirmirana od ovog drugog.

Opšte govoreći,8 pošto se definicija sastoji iz vrste i iz [specifičnih] razlika, ako je definicija kontrerno suprot-nog termina očevidna, i definicija postavljenog termina biće očevidna. Njegova kontrerna suprotnost nalazi se ili u istoj, ili u kontrerno suprotnoj vrsti, a slično tome su

i razlike, afirmirane od kontrernih suprotnosti, kontrerno suprotne ih identične. A pošto je tako, očevidno je da mogu nastati tri mogućnosti. Prva je da će se od postav-ljenog termina afirmirati ista vrsta kao vrsta njegove kont-rerne suprotnosti, a njegove razlike biće kontrerno suprotne razlikama njegove kontrerne suprotnosti, ili svih, ili nekih od njih, dok druge ostaju identične. Druga mogućnost, naprotiv, sastoji se u tome što će razlike biti iste, a vrste kontrerno suprotne. A treća mogućnost sastoji se u tome, što će obe biti kontrerno suprotne, — naime, vrste i razlike. A nemoguće je da i vrste i razlike budu identične, jer bi inače kontrerne suprotnosti imale istu definiciju.

Dalje, treba poći od oblika reci i od srodnih izraza, jer vrste nužnim načinom treba da odgovaraju vrstama, a definicije definicijama. Ako je, na primer, zaborav gubitak znanja, i zaboraviti će biti izgubiti znanje, a zaboravljeno biće izgubljeno znanje u prošlosti. Ako se prizna jedan od tih izraza, i sve ostalo nužnim načinom mora biti priznato. Isto tako, ako uništavanje znači rastavljanje supstancije, tada i biti uništen znači imati rastavljenu supstanciju, a uništiteljsko znači rastavljeno. A ako uništi-teljski znači onaj što rastavlja supstanciju, i uništenje biće rastavljanje supstancije. Isto važi i za druge slučajeve. Tako, ako se stavi jedan od ovih izraza, i sve ostalo će biti priznato.

Treba se još staviti na tačku gledišta onih stvari koje stoje u istim odnosima jedna sa drugom. Jer ako je zdravo ono što proizvodi zdravlje, tada će ono što doprinosi zdravlju biti ono što proizvodi savršeno zdravlje, a korisno će biti ono što proizvodi dobro. Svaki od pomenutih izraza stoji u istom odnosu prema svom svojstvenom cilju, tako da, ako se jedan od ovih izraza definiše kao da proizvodi taj cilj, ta definicija mora važiti i za svaki od ostalih izraza.

Dalje, treba poći od „više" i od „istog stepena", i ispitati na koliko se načina može osnovati definicija po-moću poređenja dva i dva izraza. Na primer, ako jedna određena definicija definiše određenu stvar bolje nego

536 537

druga određena definicija drugu određenu stvar, i ako je definicija koja definiše manje dobro ipak definicija, — tada je i ona koja definiše bolje definicija. I ako određena definicija definiše određenu stvar, u istom stepenu kao što druga određena definicija definiše drugu određenu stvar, i ako ta druga definicija definiše tu drugu stvar, — tada i definicija koja ostaje definiše stvar koja ostaje. Međutim, kad se jedna definicija poredi sa dve stvari ili dve definicije sa jednom stvari, neće biti nikakve koristi od razmatranja „više". Naime, nije moguće da postoji jedna definicija za dve stvari, niti dve definicije za istu stvar.

Glava č e t v r t a [NAJKORISNIJA MESTA]

Najzgodnija mesta jesu ona koja smo sad naznačili, kao i ona koja se izvode iz srodnih izraza i iz oblika reci. Zato je najvažnije njih imati na raspolaganju i pri ruci. Jer, ta mesta su najkorisnija u najvećem broju slučajeva. A među drugim mestima najznačajnija su ona koja su najopštija, jer ona imaju najviše dejstva od svih ostalih. Tako treba uzeti u obzir pojedinačne slučajeve, i tada razmotriti da li se na njihove rodove definicija može pri-meniti, pošto je rod sinoniman individuama. Ovo mesto korisno je i za pobijanje onih koji pretpostavljaju posto-janje ideja, kao što je ranije rečeno.9 Još treba razmotriti da li je protivnik upotrebio jedan izraz metaforno, ili ga je afirmirao ο samom izrazu, kao da je drugi. A ako postoji još neko zajedničko i delotvorno mesto, njega treba pri-meniti.

Glava peta [DA LI JE LAKO ILI TEŠKO POBITI ILI UTVRDITI RAZNE PROBLEME]

Ali da je teže utvrditi nego pobiti jednu definiciju, postaće jasno iz onoga što ćemo reći.

Stavove kao što su sledeći nije lako sam naći ili ih pomoću pitanja dobiti od drugih. Na primer: da je od

sastavnih delova koji se nalaze u datoj definiciji, jedan vrsta, a drugi [specifična] razlika; a da su u kategoriji suštine afirmirani samo vrsta i [specifične] razlike. Bez ovih stavova nemoguće je dobiti definiciju pomoću zaklju-čivanja. Jer, ako su i neke druge stvari afirmirane ο stvari u kategoriji suštine, neizvesno je da li je definicija subjekta naznačeni izraz, ili je to neki drugi izraz, — pošto je de-finicija izraz koji objašnjava bitnost stvari.

A drugi dokaz [da je lakše pobiti nego utvrditi jednu definiciju] jeste da je lakše izvesti samo jedan zaključak nego više njih. Za pobijanje [definicije] dovoljno je disku-tovati protiv samo jednog od njenih delova (jer ako uni-štimo samo jedan od njenih delova, — ma koji on bio, — mi smo uništili i definiciju). Međutim, pri utvrđivanju definicije nužno je zaključiti da svi delovi definicije pri-padaju stvari.

Dalje, pri utvrđivanju definicije treba izvesti opšti zaključak.10 Jer, definicija treba da bude pridata svemu čemu je samo ime pridato, a sem toga i da bude konverti-bilna, — ako data definicija treba da bude svojstvena subjektu. Pri pobijanju, međutim, nije nužno dokazati univerzalno važenje. U tom slučaju dovoljno je dokazati da izraz definicije nije istinit za jednu od stvari koje su obuhvaćene imenom. I kad bi trebalo pobijati univerzalnom propozicijom, i tada ne bi bilo nužno dokazati konverziju propozicije pri pobijanju definicije. Jer, za univerzalno po-bijanje definicije dovoljno je da se pokaže da se izraz ne može pridati nijednoj od stvari kojima je ime pridato, ali nije nužno dokazati konverziju i pokazati da ime nije afirmirano ο stvarima čiji je izraz afirmiran.

Isto tako, definicija je pobijena ako se primenjuje na sve što je obuhvaćeno imenom, ali se ne primenjuje samo na to.11

Isto stoji i sa onim što se odnosi na svojstvenost i vrstu; i jednu i drugu lakše je pobijati nego utvrđivati. Za svojstvenost ovo očevidno proizlazi iz rečenoga. Svoj-stvenost je većinom data kao povezana sa drugim izrazima, tako da se ona može pobiti ako se uništi samo jedan od

538 539

izraza. Međutim, da bi se svojstvenost utvrdila, treba nužnim načinom sve izraze dokazati pomoću zaključivanja. A gotovo sve drugo što važi za definiciju važiće i za svoj-stvenost. Kad se utvrđuje svojstvenost, treba pokazati da ona pripada svim stvarima koje su obuhvaćene imenom ο kome je reč. A kad se pobija svojstvenost, dovoljno je pokazati da ona ne pripada samo jednoj od tih stvari. A čak i ako svojstvenost pripada svim stvarima koje pot-padaju pod izraz, ali ne samo njima, čak je i tako pobi-janje izvršeno, kao što smo rekli za definiciju.

Postoji, nužno, samo jedan način da se utvrdi vrsta: pokazati da ona pripada svim slučajevima. Međutim vrsta se pobija na dva načina: bilo da se pokaže da vrsta ne pripada nijednom slučaju, ili da ne pripada ponekom slučaju, — oba puta je oboreno ono što je u početku bilo stavljeno kao vrsta. Da bi se utvrdila vrsta, nije dovoljno pokazati da ona pripada jednom predmetu, nego se mora pokazati i to da mu ona pripada kao vrsta. Pri pobijanju, međutim, dovoljno je pokazati da ona ne pripada jednom slučaju, ili da ne pripada nijednom slučaju. Otuda izgleda da je — kao što to važi i u drugim područjima gde je uni-štiti lakše nego stvoriti — i ovde lakše pobijati nego utvr-đivati.

A što se tiče akcidencije, univerzalnu akcidenciju lakše je pobiti nego utvrditi. Jer, pri utvrđivanju mora se po-kazati da akcidencija pripada svim slučajevima, a pri po-bijanju dovoljno je pokazati da ona ne pripada jednom slučaju. I obratno, partikularnu akcidenciju lakše je utvr-diti nego pobiti. Jer, pri utvrđivanju akcidencije dovoljno je pokazati da ona pripada jednom pojedinačnom slučaju, dok pri pobijanju treba pokazati da ona ne pripada ni-jednom slučaju.

Jasno je zašto je od ova četiri problema najlakše po-biti definiciju. Naime, pošto definicija sadrži najviše delova, u njoj se nalazi najviše taČaka koje se mogu pobijati. Sto je više delova tim brže se izvodi zaključak. Jer, prirodno je da se zabluda češće javlja kod mnogo, nego kod malo stvari.

Dalje, može se napasti definicija i pomoću drugih pravila.12 Jer, definicija je pobijena, bilo da izraz nije svojstven predmetu, ili da stavljeni termin nije vrsta, ili da jedan od delova definicije ne pripada predmetu. Da bi se pobili drugi problemi, ne treba ih napadati ni pomoću mesta izvedenih iz definicija, ni pomoću drugih koja ostaju. Samo mesta koja se odnose na akcidenciju zajednička su svim rodovima atributa ο kojima je govoreno. Jer, svaki od rodova atributa ο kojima je govoreno mora pripadati predmetu ο kome je reč, a vrsta može da mu ne pripada kao svojstvenost, ali da zbog toga ne bude pobijena. Isto tako, nije nužno da svojstvenost pripada predmetu kao vrsta, niti da mu akcidencija pripada kao vrsta ili kao svojstvenost, nego treba samo da mu pripada. Prema tome, nije moguće služiti se jednima protiv drugih, sem kad se daje definicija.

Jasno je, dakle, da je od svih problema najlakše pobiti definiciju, a da je najteže nju utvrditi. Jer, pomoću zaklju-čivanja treba utvrditi sve sastavne delove (naime i da na-značeni atributi pripadaju subjektu, i da je stavljeni termin prava vrsta, i da je izraz svojstven subjektu), a, uz to, [valja utvrditi] da izraz objašnjava bitnost stvari. I ovo treba da bude pravilno urađeno.

Od drugih problema, svojstvenost je najviše slična definiciji13. Svojstvenost je lakše pobiti, zato što je ona najčešće sastavljena iz više reci; međutim, nju je najteže utvrditi, zato što treba dokazati vise sastavnih delova, i što, osim toga, valja dokazati da ona ne pripada samoj stvari i da je sa njom konvertibilna.

Utvrditi akcidenciju najlakše je od svega [od svih problema]. Za druge probleme treba pokazati ne samo da predikat pripada subjektu nego i kako mu pripada. Međutim, kad je u pitanju akcidencija, dovoljno je pokazati da ona pripada samo subjektu. Međutim, akcidenciju je

540 541

najteže pobiti, jer ona sadrži najmanje sastavnih delova. Jer, za akcidenciju nije označeno kako ona pripada sub-jektu. U drugim slučajevima može se pobijati na dva načina, — ili time što se pokazuje da predikat ne pripada subjektu, ili da mu ne pripada na izvestan određeni način; međutim, kad je u pitanju akcidencija, nju je moguće po-biti samo kad se pokaže da ona ne pripada subjektu.

Mesta pomoću kojih možemo dobiti dokaze za ras-pravljanje svakog problema bila su približno dovoljno nabrojana.

Knjiga osma

[PRAKTIČNA DIJALEKTIKA]

Glava prva

[PRAVILA ISPITIVANJA]

Posle ovoga, treba raspravljati ο redu i ο načinu kojima valja ići u postavljanju pitanja.

Kad se nameravaju postavljati pitanja, prvo valja pronaći mesto od koga napad treba da pođe; drugo, treba sam u sebi iskazati pitanja i staviti ih jedno po jedno u određeni red; i, treće, valja ih postaviti drugom [protivniku].

Dok je reč ο pronalaženju mesta, istraživanje je isto za filozofa i za dijalektičara; međutim, stavljanje mesta u red i postavljanje pitanja jeste svojstvena dužnost dija-lektičara. Jer, sve što ovde spada ima značaja samo u od-nosu prema protivniku. Ali, ne važi isto za filozofa i za onoga ko istražuje za sebe. Naime, prvom je malo stalo do toga što su premise njegovog silogizma — ma bile one istinite ili poznate — odbačene od strane onoga ko odgo-vara, zato što su bliske pitanju koje je stavljeno u početku, i zato što ovaj predviđa posledicu svoga prihvatanja. Šta-više, filozof treba da se stara ο tome da njegove aksiome budu što je moguće poznatije i što bliže pitanju, jer iz njih proizlaze naučni silogizmi.

Ranije1 je označeno odakle treba uzimati mesta. Sad valja raspravljati ο [njihovom] redu i ο stavljanju pitanja, a, pre svega, valja odrediti premise koje su druge nego nužne premise i koje sem ovih treba primeniti. Nužnima se

543

nazivaju premise na osnovu kojih postaje zaključak. Ima četiri vrste premisa koje se sem ovih primenjuju. One se primenjuju ili da bi se, pomoću indukcije, priznala univer-zalna premisa, ili da bi se proširio dokaz2, ili da bi se pri-krio zaključak, ili da bi se dokaz učinio jasnijim. Sem ovih premisa, ne srne se upotrebiti nijedna druga, — jer samo pomoću njih treba pokušati da se pitanja prošire i postave. A propozicije koje imaju za cilj da prikriju zaključak po-stavljene su samo radi raspravljanja. Ali, pošto je cela ova [dijalektika] veština uvek upravljena protiv drugog [pro-tivnika], i mi smo primorani da se njome služimo.

Prema tome, nužne premise, pomoću kojih se vrši zaključivanje, ne treba odmah stavljati, nego treba poći od rečenica koje su što je moguće više udaljene od zaključka. Na primer, ako se nastoji da protivnik prihvati da je nauka ο kontremim suprotnostima jedna ista, od njega će se tra-žiti da to prihvati ne ο onome što je kontrerno, nego ο onome što je suprotno. Ako je to prihvaćeno, tada se može zaklju-čiti i da je nauka ο kontremim suprotnostima jedna ista, pošto je ono što je kontrerno — ono što je suprotno. Ali ako protivnik to ne prihvati, valja nastojati da on to ipak primi pomoću indukcije, na taj način što se postavljaju pojedinačne kontrerne suprotnosti. Jer, nužne premise moraju se dobiti ili pomoću zaključivanja, ili pomoću indukcije, ili jedne pomoću indukcije, a druge pomoću zaključivanja, — a suviše jasne propozicije moraju se neposredno postaviti.

Zaključak koji se izvodi uvek je teže pregledan iz rastojanja i pomoću indukcije, a, s druge strane, i ako nismo sposobni da na taj način postavimo tražene premise, slobodno nam je da ih same postavimo.

A premise koje nisu nužne i ο kojima je maločas govo-reno3 — moraju biti uzete u obzir zbog nužnih premisa. Svaku od njih treba upotrebiti na sledeći način. Indukcija od pojedinačnih slučajeva ide opštem, i od poznatog nepo-znatom, pošto su predmeti koji se čulno opažaju bolje poz-nati, bilo u apsolutnom smislu uzeto, ili većini ljudi.

Skrivanje zaključaka vrši se kad se pomoću prosilogi-zama utvrđuju premise kojima dokaz problema stavljenog u

početku treba da bude dobijen. A tih premisa treba uzeti što je moguće više. To se može postići ako se pomoću silo-gizma mogu dokazati ne samo nužne premise nego i neke od onih koje su korisne za njihovo postavljanje.

Dalje, ne treba iskazati zaključke [tih prosilogizama], nego ih, najzad, valja izvoditi jedan za drugim. Jer, na taj način [onaj koji odgovara] ostaće na najvećem mogućem rastojanju od prvobitne teze.

Uopšte govoreći, kad se u postupku upotrebi skrivanje, treba postavljati pitanja tako da — pošto se ispitivanje odnosilo na ceo dokaz, a kad se utvrdi zaključak — sago-vornik treba još da istražuje „zašto" [upravo: kako se zak-ljučak dobij a iz premisa?]. A to će se postići naročito na maločas kazani način. Jer, kad se iskaže samo poslednji [glavni] zaključak, ostaje nejasno kako je ovaj dobijen. Jer, onaj ko odgovara nije predvideo iz kojih propozicija zaključak proizlazi. A to biva zato što mu raniji silogizmi nisu bili objašnjeni u pojedinostima, a i zato što silogizam zaključka ne zalazi u pojedinosti. Naime, mi smo stavili ne propozicije iz kojih se sastoji silogizam zaključka, nego samo one iz kojih su postale same te propozicije [λήµµατα].

A isto tako je korisno [kad zaključak treba sakriti] da se ne uzmu u kontinuiranom redu [µή συνεχή] propozicije [αξιώµατα] koje se traže za obrazovanje silogizama, nego valja uzimati naizmenično propozicije koje vode jednom i one koje vode drugom zaključku. Jer, ako se propozicije koje pripadaju svakom zaključku stave neposredno jedna pored druge, biće jasnije ono što će iz njih sledovati.

Treba, gde je to moguće, nastojati da se dobije univer-zalna premisa pomoću definicije koja važi ne za same izraze ο kojima je reč, nego za one koji su im srodni po smislu. Jer, oni koji odgovaraju zapliću se sami od sebe u zabludu, kad se definicija odnosi na izraz srodan po smislu, a oni veruju da ne odobravaju univerzalnu propoziciju. Takav slučaj imamo, na primer, kad se mora priznati da gnevan covek želi osvetu zbog preziranja koje mu je pokazano, i kad se dopusti da je gnev želja za osvetom koja je izazvana izražavanjem preziranja. Jasno je da ćemo, ako se ovo pos-

544 35 Organon 545

lednje prizna, dobiti uopšte ono do čega nam je stalo. Me-đutim, ako se iskažu premise koje se odnose na izraze ο kojima je reč, tada se često događa da onaj ko odgovara odbija da ih prihvati, zato što mu sam izraz pruža više prilike za prepirku povodom njegovog prigovora, — kao u ovom slučaju, na primer, da gnevan čovek ne želi osvetu. Naime, mi se ljutimo na naše roditelje, ali ne želimo da im se svetimo. Ali ovaj prigovor neosporno nije osnovan. Jer, u odnosu na neke ljude, dovoljna je osveta da im se zada žalost i da se u njima izazove kajanje. Međutim, taj prigo-vor nije bez izvesne ubedljivosti koja izgleda da daje pro-tivniku neki razlog da odbaci propoziciju. Ali, kad se defi-niše ljutina, nije tako lako naći prigovor.

Sem toga, treba postaviti propoziciju kao da se ona ne stavlja radi nje same, nego zbog nečeg drugog. Oni koji odgovaraju čuvaju se svega što može da koristi tezi.

Uopšte govoreći, treba učiniti što nejasnijim da li se želi da bude priznata propozicija ili njena suprotnost. Jer, ako ono što služi dokazivanju ostane nejasno, u tom slučaju oni koji odgovaraju više su voljni da kažu svoje mišljenje,

Sem toga, mogu se postavljati pitanja pomoću slično-sti, jer takvo ispitivanje je ubedljivo, a ono što je univer-zalno ostaje pri tome više skriveno. Takav slučaj imamo, na primer, kad se pitanjima izazove sledeće priznanje: kao što je isto znanje i neznanje kontrernih suprotnosti, tako je isto i čulno opažanje kontrernih suprotnosti; ili obratno: pošto je čulno opažanje isto, i znanje je isto. Ovaj postu-pak sličan je indukciji, iako nije identičan sa njom. Jer, u indukciji iz pojedinačnih slučajeva dobija se opšte; među-tim, na osnovu sličnosti ne dobija se opšte u kome je sadr-žano sve što je slično.

Ponekad se mora učiniti prigovor i samom sebi. Jer, oni koji odgovaraju nisu nepoverljivi prema onima koji pri raspravljanju izgleda da pravilno postupaju. Korisno je još dodati da je ono što se tvrdi opšte priznato. Jer oni koji odgovaraju ustručavaju se da poljuljaju uobičajeno mišljenje, kad nemaju spreman prigovor. A pošto, u isto

vreme, oni upotrebljavaju ovakve [opšte primljene] dokaze, — čuvaju se toga da ih poljuljaju.

Dalje, ne treba se uporno zalagati za neki dokaz, ma kako ovaj bio koristan. Naime, uporno zalaganje pojačava otpor protivnika.

Dalje: treba postaviti [svoju] propoziciju kao poređe-nje. Jer, lakše se prima ono što se tvrdi zbog nečeg drugog, a nije korisno zbog sebe [a nema samo sebe za cilj].

A ne treba staviti ni propoziciju čije nam je usvajanje nužno, nego onu čije je nužno sledovanje prva propozicija. Protivnik lakše prihvata ovu drugu propoziciju, zato što ne vidi tako jasno šta je njena posledica, — a ako je po-slednja propozicija usvojena, i druga je usvojena.

I, na kraju, treba pitati šta se najviše želi da bude priznato. Naime, oni koji odgovaraju naročito su skloni da odbiju prva pitanja, zato što večina onih koji ispituju govo-re najpre ο stvarima do kojih im je najviše stalo. Međutim nekim protivnicima treba pre svega reći ovakve propozi-cije. Jer, neprijatni ljudi najpre prihvataju ono što im se prvo pruža, — sem ako zaključak koji iz toga proizlazi nije potpuno jasan, — a na kraju postaju teški. Isti stav treba imati prema onima koji veruju da su oštroumni u svojim odgovorima. Jer pošto su odobrili većinu stvari [koje su im prvo iznesene], oni pri kraju počinju da izvode opsene, kojima hoće da dokažu da zaključak ne proizlazi iz stavljenih propozicija. Oni lako čine ustupke, zato što veruju u svoju veštinu, i što misle da im se ništa nepovoljno ne može dogoditi.

Sem toga, dobro je produžavati dokaz i u njega umet-nuti stvari koje nisu korisne za raspravljanje, kao što čine oni koji crtaju pogrešne geometrijske figure. Jer, kad se mnogo govori, neizvesno je gde se nalazi zabluda. Zbog toga oni koji pitaju ponekad ne primećuju da su u toj ne-jasnosti uspeli da budu prihvaćene stvari koje, da su same izložene, ne bi bile primljene.

Kad je reč ο skrivanju [dokaza], treba upotrebiti načine ο kojima je govoreno. A za ukrašavanje izlaganja iskorišćuje se indukcija i podela srodnih pojmova.

546 35* 547

Jasno je šta je indukcija. A deliti — to je, na primer, reći da je jedna nauka bolja nego druga nauka, ili zato što je tačnija, ili zato što je njen predmet viši, ili zato što su od nauka jedne teorijske, druge praktične, a treće stva-ralačke. Svako od tih razlikovanja ukrašava izlaganje, i ako nije nužno da ona budu iskazana zbog zaključka.

Da bi se raspravljanje učinilo jasnijim, treba navesti primere i poređenja, ali primere koji su prikladni i uzeti iz poznatih stvari, kao iz Homera, ali ne kao iz Hoirila. Jer, tako ono Što je tvrđeno postaje jasnije.4

Glava druga [PRAVILA ZA POSTAVLJANJE PITANJA.

INDUKCIJA I SILOGIZAM]

U dijalektičkim raspravljanjima silogizam treba prime^ niti pre u odnosu na dijalektičare nego na masu; međutim, indukciju treba primeniti pre na masu. Ο tome je ranije već govoreno.5

U nekim slučajevima moguće je pri indukciji stavljati pitanja u univerzalnom obliku. U drugim slučajevima, opet, to nije lako, zato Što nema zajedničkog imena koje je utvr-đeno za sve sličnosti, nego, kad treba dobiti univerzalno, kaže se da se izvestan izraz upotrebljava u svima takvim slučajevima. Ali ono što je najteže, jeste odrediti šta je od navedenih stvari takvo, i šta nije. I otuda se sagovornici u raspravljanju često uzajamno varaju, na taj način što jedni tvrde da je slično ono što nije slično, a što drugi sumnjaju da je slično ono što je slično. Zbog toga [oni što učestvuju u raspravljanju] treba da nastoje da sami pronađu ime za sve stvari [što spadaju u vrstu ο kojoj je reč], tako da ni onaj ko odgovara ne može da sumnja i da kaže da postavljena stvar nije uzeta u sličnom značenju, niti onaj ko pita može lažno da tvrdi da je stvar uzeta u sličnom značenju. Jer, mnoge stvari, koje nemaju slično značenje, izgleda da ga imaju.

Kad se izvrši indukcija koja obuhvata mnoge slučajeve, a onaj ko odgovara ipak neće da prizna univerzalnu propo-ziciju, — tada je ispravno zatražiti od njega da stavi svoj

prigovor. Ali ako sam on ne kaže u kojim je slučajevima tako, nije ispravno tražiti od njega da kaže u kojim slučaje-vima nije tako. Treba najpre izvršiti indukciju, a tek potom tražiti da protivnik stavi prigovor.

Isto tako, treba zahtevati da se prigovori ne odnose na samu stvar koja se tvrdi, sem u slučaju ako ta stvar nije jedina u svom rodu, — kao što je, na primer, duada, među parnim brojevima, jedini prvi broj. Jer, onaj ko Čini prigo-vor treba da upravi svoj prigovor na drugi predmet, — sem u slučaju ako može da kaže da je predmet ο kome je reč jedini u svome rodu.

Što se tiče onih koji čine prigovore na jedno opšte tvrđenje i upravljaju prigovor ne na samu stvar nego na jedan homonim i koji, na primer, tvrde da neko može imati boju, ili nogu ili ruku koja nije njegova (pošto slikar može da ima boju koja nije njegova, a kuvar nogu koja nije njegova), u takvim slučajevima treba postaviti pitanje tek pošto se načini razlika. Naime prigovor na propoziciju imaće važnost, dokle god homonimija ostaje skrivena.

Ali ako [protivnikov] prigovor — koji se ne odnosi više na homonim nego na samu stvar — omete ispitivanje, u tom slučaju onaj ko ispituje treba da izostavi ono što je od prigovora pogođeno, a da ostatak učini univerzalnim, — dok ne postigne da se primi ono što mu je korisno. Da bismo ovo objasnili, uzmimo za primer zaborav i činjenicu da je [nešto] zaboravljeno. Jer, protivnici ne priznaju da je zaboravio onaj ko je izgubio znanje, zato što — ako se stvar promeni — znanje je izgubljeno, ali nije zaboravljeno. Treba izostaviti ono što je pogođeno od prigovora, a braniti ostatak tvrđenja, — tako, na primer, treba reći da ako stvar i dalje traje, a znanje ο njoj je izgubljeno, — u tom slučaju znanje je zaboravljeno.

Isti stav treba imati prema onima koji čine prigovor stavu da je većem dobru suprotno veće zlo. Jer, oni navode da je zdravlju, koje je manje dobro nego normalno stanje duše i tela, suprotno veće zlo, pošto je bolest veće zlo nego rđavo stanje tela. I ovde treba izostaviti ono što je prigovor pogodio. Jer ako se to izostavi, protivnik će lakše primiti

548 549

stav da je većem dobru suprotno veće zlo, — sem ako jedno od dva dobra ne sadrži u sebi drugo, kao što nor-malno stanje duha i tela sadrži u sebi zdravlje.

Ovo treba činiti ne samo kad protivnik stavlja prigo-vor nego i kad ga ne stavlja ali negira ono što tvrdimo, zato što predviđa da iz toga može da se postavi jedan takav pri-govor. Jer, kad se izostavi ono na šta je upravljen prigovor, protivnik će biti primoran da da [svoj] pristanak, pošto ne može da predvidi u onome što ostaje nešto što ne bi bilo onako kako je rečeno. A ako protivnik ne da svoj pristanak, u tom slučaju, kad se od njega zatraži prigovor, on neće moći da ga stavi. Takvi slučajevi nastaju kad su u pitanju propozicije koje su delimično lažne, a delimično istinite. U njima je moguće izostaviti jedan deo, tako da ostatak ostane istinit. A kad se propozicija raširi na mnoge pojedi-načne slučajeve, a protivnik ne stavi nikakav prigovor, treba smatrati da je on nju prihvatio. Naime, u dijalektici važi premisa koja može da se tako primeni na mnoge poje-dinačne slučajeve, a da se protiv nje ne stavi prigovor.

Kad se isti zaključak može izvesti kako bez svođenja na logički nemoguće tako i svođenjem na nemoguće, — u tom slučaju, ako se dokazuje, i ako se dijalektički ne raspravlja, svejedno je da li se zaključuje ovako ili onako [jednom ili drugom metodom]. Ali, ko dijalektički raspravlja s protiv-nikom taj ne srne primeniti zaključivanje pomoću nemogu-ćeg. Ako je zaključeno bez svođenja na nemoguće, protivnik ne može izazvati nikakvu sumnju. Međutim, ako je izveden nemoguć zaključak, protivnik negira da je on nemoguć, — sem u slučaju da je lažnost sasvim očevidna, tako da oni koji ispituju ne postižu da bude prihvaćeno ono što žele.

Treba tvrditi sve propozicije koje se tako primenjuju na mnoge slučajeve, i koje ne dopuštaju nikakav prigovor ili uopšte, ili na prvi pogled. Jer, ako protivnici nisu spo-sobni da primete slučajeve u kojima nije tako kao što je rečeno, oni primaju propoziciju kao istinitu.

Od zaključka ne treba praviti pitanje. Inače, ako ga protivnik odriče, izgleda da nije bilo zaključivanje. Jer, protivnici često negiraju zaključak, i kad on nije stavljen

kao pitanje, nego kad je izveden kao zaključak, i kad tako čine, njih ne smatraju kao pobijene oni koji ne vide da je to [nužni] zaključak iz primljenih premisa. A kad se ne kaže da je to zaključak, pa se ovaj stavi kao pitanje, i pro-tivnik ga odrekne, — u tom slučaju nikako ne izgleda da je izvršeno zaključivanje.

Izgleda da svako opšte pitanje nije dijalektička propo-zicija. Kao primer za to uzmimo pitanje: „šta je čovek?" ili: ,,u koliko se smisla govori ο dobru?" Naime, dijalek-tička je ona propozicija na koju može da se odgovori sa „da" ili „ne", — što nije slučaj sa navedenim propozici-jama. Zbog toga ovakva pitanja nisu dijalektička, sem ako onaj ko pita nije sam izveo razlikovanja ili podele, i — na primer — rekao: „da li se ο dobru govori u ovom ili u onom smislu?" Jer, na ovakva pitanja lako je odgovoriti ili potvrdno ili odrečno. Stoga treba nastojati da se uzimaju ovakve propozicije. A u isto vreme možda je ispravno pitati protivnika u koliko se smisla govori ο dobru, kad ih je onaj ko postavlja pitanja ο značenju dobra razlikovao i postavio, a protivnik ih nikako nije prihvatio.

Onaj ko dugo vremena postavlja pitanja samo ο jednoj stvari — rđav je ispitivač. Ako ispitivač to čini, i ako ispi-tivani odgovara na ono što ga pita, jasno je ili da mu prvi stavlja više različitih pitanja, ili da mu stavlja više puta isto pitanje. A iz toga izlazi ili da je ovo brbljanje, ili da nema silogizma. Jer, svaki silogizam sastoji se iz malog broja premisa. Ali, ako protivnik ne odgovara, — tada ispitivač greši što ga ne kudi, ili što ne prekine raspravljanje.

Glava t r e ć a [TEŠKOĆE

DIJALEKTIČKIH DOKAZA]

Ima nekih pretpostavka koje je teško napadati i lako braniti.

Takve su stvari koje su po prirodi prve i koje su po-slednje [prvi principi i poslednji zaključci]. Prvim stvarima potrebna je definicija, a na poslednje stvari zaključuje se

550 551

pomoću mnogo posrednih članova, ako se hoće da se sačuva kontinuitet [od početka do kraja], i to počev od prvih principa. Bez toga svako raspravljanje [o ovom pred-metu] izgleda sofističko, pošto je nemoguće nešto dokazati, ako se ne počne sa principima koji su [toj stvari] svojstveni, i ako se ne poveže [red raspravljanja] sve do poslednjih zaključaka. Sto se tiče definisanja prvih principa, oni koji odgovaraju ne misle da to čine i ne obraćaju nikakvu paž-nju onome ko ispituje kad on definiše. A, međutim, dok ne postane jasan predmet raspravljanja, nije lako boriti se protiv njega. A to se najviše događa kad su u pitanju prin-cipi. Jer, drugo [druge propozicije] se dokazuje pomoću principa, a ovi sami ne mogu biti dokazani pomoću dru-goga, nego se svaka od ovakvih propozicija mora upoznati pomoću definicije.

Ali teško je napadati i propozicije koje su vrlo bliske principu. Jer, ne mogu se pribaviti mnogi dokazi protiv njih, zato što ima malo srednjih propozicija između zaklju-čaka i principa, a što pomoću tih srednjih propozicija treba nužnim načinom dokazati propozicije koje im sleduju. Ali od svih definicija najteže je napadati one koje upotreb-ljavaju izraze za koje je prvo nejasno da li imaju jedno ili više značenja, i za koje je, sem toga, nejasno i da ih onaj ko definiše uzima bukvalno ili kao metaforu. I pošto su ti izrazi malo jasni, oni se ne mogu uzeti kao uporište za napad; a pošto se ne zna da li njihova nejasnost dolazi otuda što su upotrebljeni kao metafora, nije ih moguće pobijati.

Uopšte ο svakom problemu koji se teško daje pobijati valja pretpostaviti da mu je potrebna definicija, ili da je on dvosmisleno ili metaforno izražen, ili da nije udaljen od principa, ili da nam na prvi pogled nije jasno na koji se od ovih načina svodi teškoća koju on stavlja. Jer kad postane jasan način na koji se javlja teškoća, tada je očevidno da treba ili definisati, ili razlikovati, ili pribaviti srednje pro-pozicije na osnovu kojih se dokazuju krajnje propozicije.

Ο mnogim tezama nije lako raspravljati i napadati ih, pošto definicija nije bila tačno data. Ovo, na primer, važi

za problem da li jedna stvar ima jednu ili više kontrernih suprotnosti. Ali, ako su kontrerne suprotnosti pravilno definisane, lako je zaključiti da li ista stvar može ili ne može imati više kontrernih suprotnosti. A na isti način se po-stupa kad su u pitanju drugi izrazi koje treba definisati.

Izgleda da i u matematici neke teškoće u dokazu figura dolaze zbog nedostatka definicije. Takav primer imamo kad se dokazuje da prava koja seče površinu paralelnu strani [jednog paralelograma] na sličan način deli liniju i površinu. Međutim, ako je data definicija, ono što se kaže postaje odmah jasno. Jer, površine bivaju sečene isto kao linije, i to je definicija iste proporcije. U apsolutnom smislu uzeto, kad se stave definicije — na primer, linije i kruga — tada je vrlo lako dokazati prve osnovne principe. Samo, nema mnogo dokaza koji se mogu dati za svaki od njih, pošto nema mnogo srednjih članova. Ah, ako nisu date definicije principa, ovaj dokaz je težak, ako ne i nemoguć. A slično kao sa matematičkim pojmovima događa se i sa dijalek-tičkim zaključivanjima.

Ne treba smetati s uma da, kad je teško diskutovati protiv jedne teze, to biva zbog toga što ona ima jedan od nedostataka ο kojima je govoreno. Ali, kad je teži posao raspravljati ο postulatu, upravo ο premisi, nego ο samoj tezi, valja dvoumiti treba li stavljati takve propozicije ili ne treba. Jer, ako se ne odobri postulat, i ako se hoće da se i ο njemu raspravlja, — tada će se od protivnika tražiti nešto teže nego što je dokazati tezu koja je stavljena u početku. Međutim, ako se postulat odobri, protivnik će verovati na osnovu onoga što je manje za verovanje.

Ako se jedan problem ne srne načiniti težim, treba odobriti postulat, ali ako se zaključak mora izvoditi iz poznatijih premisa, ne treba da se postavi postulat. Ili: onaj ko želi da se bavi proučavanjem ne treba da ga po-stavi, sem ako on nije poznatiji od zaključka. Međutim, onaj ko se vežba [u raspravljanju] treba da postavi postu-lat, ako samo ovaj izgleda istinit. Očevidno je, dakle, da se menja način na koji se traže takvi postulati, prema tome da li neko ispituje ili predaje.

552 553

Glava č e t v r t a

[ULOGA ONOGA KO ISPITUJE I ONOGA KO ODGOVARA]

Ono što je rečeno gotovo je dovoljno da objasni kako i u kome redu treba stavljati pitanja.

A što se tiče odgovora [odbrane teze], valja najpre odrediti šta treba da radi onaj koji hoće dobro da odgovara, kao i šta treba da radi onaj koji hoće dobro da pita.

Zadatak onoga koji ispituje [koji napada tezu] jeste da tako vodi raspravljanje da natera onog koji odgovara da tvrdi najveće paradokse koji iz teze nužnim načinom proiz-laze. Međutim, zadatak onoga koji odgovara [onoga koji brani tezu] jeste da nastoji da ono što kaže besmisleno ili paradoksno izgleda kao da ne dolazi od njega, nego kao da proističe iz njegove teze. Jer, postoji razlika između pogreške koja se sastoji u tome da se stavi kao teza ono Što ne treba da bude stavljeno, i pogreške koja se sastoji u tome da se stavljeno ne brani kako treba.

Glava peta

[PRAVILA ZA ONOG KOJI ODGOVARA]

Oni koji raspravljaju radi vežbanja i probe nemaju ni-kakva određena pravila kojih treba da se drže, — jer nisu isti ciljevi onih što predaju ili onih što se uče i onih koji se prepirući bore, — kao što je drukčiji i cilj onih koji rasprav-ljaju jedan s drugim radi nekog istraživanja. Naime, onaj koji uči treba uvek da prizna ono što mu izgleda istinito, jer niko neće ni pokušati da mu predaje nešto lažno. U dijalektičkim sukobima, onaj koji pita ima za cilj da svim sredstvima izazove privid da je pobio protivnika, a onaj koji odgovara ima za cilj da se prikazuje kao da ga to nije nimalo pogodilo. Ali u dijalektičkim borbama u kojima se dokazuje ne radi prepiranja, nego radi ogledanja i ispi-tivanja, nije dosad ništa određeno rečeno ο cilju koji onaj što odgovara treba da ima u vidu, niti kakve stvari treba ili ne treba da prizna da bi dobro ili rđavo odbranio svoju tezu. Pošto nam naši prethodnici nisu ο ovome predali

ništa [nikakva određena pravila koja smo pomenuli u početku ove glave], mi ćemo pokušati da sami nešto ka-žemo ο tom predmetu.

Nužno je da onaj koji odgovara podrži raspravljanje time što će postaviti tezu koja je ili verovatna ili nevero-vatna, ili koja nije ni jedno, ni drugo; i koja je ili verovatna ili neverovatna ili u apsolutnom, ili u određenom smislu, ili, na primer, u odnosu na nekoga, ili na samoga onog ko odgovara, ili na nekog drugog. Ne čini nikakvu razliku na koji je od ta dva načina teza verovatna ili neverovatna, jer će način da se pravilno odgovara, i da se ono što je pitano odobrava ili ne odobrava, biti isti [u oba slučaja].

Ako je neverovatna teza onoga koji odgovara, za-ključak koji traži onaj koji ispituje mora biti verovatan, a on je neverovatan za verovatnu tezu. Jer, onaj koji pita izvodi uvek zaključak suprotan stavljenoj tezi. A ako ono što se tvrdi nije ni verovatno ni neverovatno, i zaključak će biti takav.

Ali pošto onaj koji pravilno zaključuje dokazuje za-ključak iz premisa koje su verovatnije i poznatije nego što je zaključak, jasno je da — u slučaju ako je teza potpuno neverovatna — onaj koji odgovara ne treba da prizna ni ono što je potpuno neverovatno, ni ono što je verovatno, ali je manje verovatno nego zaključak onoga ko ispituje. Jer, ako je neverovatna teza [onoga koji odgovara], biće verovatan zaključak [onoga koji ispituje], tako da će sve stavljene premise [od strane onoga koji ispituje] morati da budu verovatne i verovatnije nego zaključak [koji on izvodi]. Jer, pomoću poznatijih premisa mora se zaključiti ono što je manje poznato. Prema tome, ako neko od stavljenih pita-nja nije takvo, onaj koji odgovara ne treba da ga odobri.

Međutim, ako je potpuno verovatna teza [onoga koji odgovara], jasno je da će biti potpuno neverovatan zaklju-čak [onoga koji ispituje]. Prema tome, [onaj koji odgovara] treba da prizna sve što je verovatno, a od onoga što nije verovatno sve ono što je manje neverovatno od zaključka [onoga koji ispituje]. Jer, tako će se smatrati da je zado-voljavajuće raspravljao.

554 555

Isto tako treba postupati u slučaju ako teza [onoga koji odgovara] nije ni verovatna, ni neverovatna. Jer i tada valja odobriti sve što je verovatno, a od stvari koje nisu verovatne sve one koje su verovatnije od zaključka [onoga koji ispituje]. Jer, na taj način zaključivanja će postati verovatnija.

Ako je, dakle, ono što se tvrdi potpuno verovatno ili potpuno neverovatno, — u tom slučaju merilo poređenja treba da bude ono što je potpuno verovatno. Međutim, ako ono što se tvrdi nije potpuno verovatno ili potpuno nevero-vatno, nego ako je verovatno ili neverovatno samo za onoga koji odgovara — tada će sam ovaj biti merilo poređenja na osnovu koga treba da sudi ο onome što je verovatno ili neverovatno, i da prihvata ili da odbija traženu stvar.

A ako onaj koji odgovara brani mišljenje nekog dru-gog, jasno je da, imajući u vidu to mišljenje, on treba da prizna ili da odbaci sva tvrđenja.

Zbog toga i oni koji uvode u mišljenje drugih — kao, na primer, [u mišljenje] da su dobro i zlo isto, kao što kaže Heraklit, — neće da pretpostave da je nemoguće da kont-rerne suprotnosti pripadaju u isto vreme jednoj istoj stvari, — i to ne zato što oni sami u ovo ne veruju, nego zato što, kad se zaključuje prema Heraklitu, treba tako da se tvrdi. To čine i oni koji uzimaju teze jedan drugog. Oni nastoje da se izraze kao što bi činio onaj koji je postavio tezu.

Glava š e s t a [ODGOVOR NA VEROVATNA I NEVEROVATNA TVRĐENJA,

KAO I NA TVRĐENJA KOJA PRIPADAJU I KOJA NE PRIPADAJU STVARI]

Očevidno je, dakle, šta treba da ima u vidu onaj koji odgovara, — bilo da je njegova teza potpuno verovatna, ili da je verovatna za nekog.

Svako ispitivanje treba nužnim načinom da bude ili verovatno, ili neverovatno, ili da ne bude ni jedno ni drugo, i treba ili da se odnosi na dokaz, ili da se ne odnosi na dokaz. A, pošto je tako, tada u slučaju da je ispitivanje

556

verovatno i da nema odnosa sa dokazom, onaj koji odgo-vara treba da ga odobri i da kaže da je ono verovatno. A ako ispitivanje nije verovatno i ako se ne odnosi na dokaz, onaj koji odgovara treba ipak da ga odobri, ali pri tom treba da ukaže na to da ono nije verovatno, kako bi izbegao da ga smatraju za jednostranog. A ako se ispitivanje od-nosi na dokaz i ako je verovatno, onaj koji odgovara treba da kaže da je ono verovatno, ali da je suviše blizu tezi koja je stavljena u početku, i da, ako se odobri, stavljeni pro-blem se ruši. A ako propozicija koju traži onaj koji ispituje stoji u vezi sa dokazom, ali je suviše neverovatna, — u tom slučaju onaj koji odgovara dopustiće da, ako se ona odobri, traženi zaključak iz nje proističe, ali da je propozicija odveć jednostrana da bi bila primljena.

Ako propozicija nije neverovatna, ni verovatna, — tada u slučaju da se ona ni u čemu ne odnosi na dokaz, treba je odobriti bez primedaba. Ali ako se ona odnosi na dokaz, tada onaj koji odgovara treba osim toga da naznači da, ako se ona prihvati, ruši se problem, koji je u početku stavljen.

Kad se ispunjavaju ova pravila, tada onaj koji odgo-vara neće izgledati ni u čemu kao lično odgovoran za ono što mu se događa, ako predviđa posledicu svake ustupljene tačke; a onaj koji ispituje moći će da izvede zaključak, po-što su mu odobrene sve premise koje su verovatnije nego zaključak. Ali oni koji se trude da izvedu zaključak pola-zeći od premisa koje su neverovatnije nego zaključak, oče-vidno ne zaključuju pravilno. Zato te premise ne treba odobriti onima koji ih traže.

Glava sedma

[OSOBINA ISPITIVANJA]

Na isti način treba da postupa onaj koji odgovara ako protivnik upotrebljava izraze koji su nejasni i koji imaju više značenja. Pošto je onome koji odgovara dozvoljeno da ako nešto ne razume kaže da ne razume, a pošto — ako protivnik postavlja pitanje koje ima više značenja, on ne mora da ga potvrđuje ili odriče, — očevidno je, pre

557

svega, da ako [neki] izraz [protivnikov] nije jasan, onaj koji odgovara bez ustezanja treba da kaže da ga ne razume. Jer često se zapada u teškoće kad se odgovara na pitanja koja nisu bila jasno postavljena.

A ako razume izraz, i ako je ovaj upotrebljen u vise značenja, — tada, ako je izraz u svim značenjima istinit ili lažan, on mora potpuno da ga odobri ili da ga odbaci. Ali ako je izraz delimično lažan a delimiČno istinit, on mora da objasni da je taj izraz upotrebljen u više značenja, kao i da je u jednom od ovih istinit, a u drugom lažan. Jer, ako tu razliku načini docnije, ostaće nejasno da li je već u početku primetio dvosmislenost.

Ako onaj koji odgovara nije prethodno primetio dvo-smislenost, nego odobrio pitanje, imajući u vidu samo jedan smisao reci, — u tom slučaju on treba da kaže pro-tivniku, koji hoće da svom pitanju da drugo značenje — da on nije mislio na to, nego na drugo značenje, kad je pri-znao rečenicu. Ako je pitanje u isto vreme jasno i prosto, na njega treba odgovarati sa da ili ne.

Glava osma

[O ODGOVORU NA INDUKCIJU]

Ali u zaključivanju je premisa [koju protivnik predlaže] uvek ili jedna od propozicija iz kojih se sastoji zaključivanje, ili propozicija koja je postavljena radi toga da utvrdi jednu od ovih propozicija. — A uvek je jasno kad je propozicija uzeta radi neke druge rečenice, — iz toga što je stavljeno više sličnih pitanja. (Jer, univerzalno se dobija većinom po-moću indukcije ili pomoću sličnosti.) — I pošto je tako, onaj koji odgovara može da prizna sve partikularne pro-pozicije, ako su one istinite i verovatne. A protiv univer-zalne propozicije treba nastojati da se stavi prigovor. Jer, bez takvog prigovora, bio on stvaran ili prividan, sputavati dokaz — znači praviti nepotrebne teškoće. Ako se ne prizna univerzalna propozicija koja jasno proizlazi iz mnogo pojedinačnih slučajeva, i ako nikakav prigovor nema da

se stavi, — očevidno je da se samo prave nepotrebne te-škoće. A ako ne možemo pokazati protivdokazom da propozicija nije istinita, još više ćemo izgledati izloženi nepotrebnim teškoćama. I to čak i u slučaju kad ovaj protivdokaz ne bi bio dovoljan.

Naime, mi se često nalazimo pred dokazima kontrerno suprotnim uobičajenim mišljenjima i koje je teško resiti. Primer za to imamo u Zenonovom dokazu da kretanje nije moguće i da se trkalište ne može pretrčati. Ali to nije razlog da se ne usvoje suprotnosti ovih stavova.

Ako se ne odobri [protivnikova propozicija], i ako se nasuprot njoj ne može staviti ni prigovor, ni protivdokaz, očevidno je da se prave bezrazložne teškoće. Jer, izraz „činiti bezrazložne teškoće pri raspravljanjima" znači dati odgovor koji postaje na način različit od pomenutih načina — koji obara zaključak.

Glava d e v e t a

[O PRETHODNIM VEZBANJIMA I Ο NEVEROVATNIM TEZAMA]

Pre no što podrži jednu tezu ili jednu definiciju, onaj ko odgovara treba samom sebi da učini sve prigovore. Jer, njegova je dužnost, očevidno, da uzme kontrernu suprotnost dokaza kojima oni koji ispituju pobijaju ono što je on stavio.

On će izbegavati i da podrži neverovatnu pretpostavku. Jedna pretpostavka može biti neverovatna na dva načina. Ona je neverovatna kad iz nje proizlaze besmislene pro-pozicije, — kao kad bi se na primer reklo da se sve kreće ili da se ništa ne kreće.0 Neverovatne su i pretpostavke koje prihvataju ljudi rđavih sklonosti, a koje su suprotne sklo-nostima normalnog čoveka: kao, na primer, da je zado-voljstvo dobro, i da je činiti nepravdu bolje nego je podno-siti. Ljudi osećaju mržnju prema onome ko podržava te stavove, jer smatraju da on to ne čini radi raspravljanja, nego zato što stvarno tako misli.

558 559

Glava d e s e t a

[Ο RESENJU LAŽNIH DOKAZA]

Dokazi koji daju lažan zaključak obesnažuju se na taj način što se izostavlja deo iz koga postaje zabluda.

Jer, izostavljanje jednog dela ne ispravlja dokaz, čak ni ako je izostavljeni deo lažan. A dokaz može da sadrži više zabluda. Uzmimo, na primer, [kao premise propozi-cije]: „Onaj ko sedi piše", i: „Sokrat sedi". Zaključak iz tih premisa jeste: „Sokrat piše". Ako se izostavi rečenica: „Sokrat sedi", time još ništa nije dobijeno za ispravljanje dokaza. Može se desiti da je tražena rečenica [donja pre-misa, koja je izostavljena] lažna, ali od nje ne zavisi laž-nost dokaza. Jer, ako slučajno neko sedi, ali ne piše, — tada se ne može primeniti isto rešenje. Prema tome, ne treba izostaviti donju premisu, nego gornju: „Onaj ko sedi piše." Jer, ne piše svako ko sedi.

Prema tome, potpuno rešenje dokaza sastoji se u tome da se izostavi deo iz koga postaje zabluda. A kad se zna da od tog dela zavisi dokaz, tada se poznaje rešenje, kao što je slučaj kod pogrešno nacrtanih geometrijskih figura. Jer, nije dovoljno učiniti prigovor, čak i ako je izostavljeni deo lažan, nego valja dokazati zašto je on lažan. Jer samo tako moći će da se vidi jasno da li je, kad je prigovor učinjen, posledica bila ili nije bila predviđena.

Postoje četiri načina da se spreči dobijanje jednog zaključka. Ili: izostavljanjem dela [propozicije] iz koga postaje zabluda. Ili: kad se uputi prigovor onome ko ispi-tuje, jer često, i kad se ne može doneti rešenje [i kad ne može da pobije protivnikovu tezu] onaj koji ispituje nije sposoban da produži svoje dokazivanje. Treće: prigovor može da bude upućen stavljenim pitanjima. Jer, može se dogoditi da zaključak koji želi onaj ko ispituje ne pro-izlazi iz njegovih pitanja, zato što je pogrešno pitao, dok bi neka dodata propozicija dala zaključak. Ako onaj koji pita ne može da produži dokazivanje, prigovor će se odno-siti na onoga koji ispituje; međutim, ako može da produži dokazivanje, prigovor će se odnositi na njegova pitanja.

Četvrti i najgori prigovor odnosi se na vreme [raspravlja-nja]. Jer, mnogi ljudi čine prigovore koji su takvi da je za njihovo ispitivanje potrebno više vremena nego što im stoji na raspolaganju.

Tako, kao što smo rekli, ima četiri načina da se stav-ljaju prigovori. Ali samo prvi način daje pravo rešenje, dok ostali samo sprečavaju i sputavaju izvođenje zaključaka.

Glava j e d a n a e s t a [KRITIKE NA ZAKLJUČIVANJA I KRITIKE NA PROTIVNIKA]

Kritika jednog dokaza nije ista kad se odnosi na sam dokaz i na dokaz u obliku pitanja.

Cesto rđav tok dokazivanja daje onaj koji pita, zato što ne priznaje propozicije iz kojih bi se zgodno mogao izvesti dokaz protiv njegove teze. Jer, ne leži u moći samo jednog od dva protivnika da uspešno izvede zadatak koji je zajednički obojici.

Nekad je nužno napasti samog sagovornika, a ne njegovu tezu, — naime, onda kad onaj ko odgovara uporno vreba sve što je suprotno onome što želi ispitivač. Tako zlonamerna preterivanja čine raspravljanja od dijalektičnih polemičkima.

Sem toga, pošto se takvi dokazi daju radi vežbanja i probe, a ne radi učenja, očevidno je da treba zaključivati ne samo istinito već i lažno, i ne uvek samo iz istinitih premisa već nekad i iz lažnih. Cesto kad se stavi istinita propozicija, onaj koji raspravlja mora da je obori i da se pri tome oslanja na lažne propozicije.7 Nekad stavljanu lažnu propoziciju treba oboriti lažnim propozicijama.8 Jer, ništa ne stoji na putu da neko više veruje u ono što ne postoji nego u ono što je istinito. Iz toga proizlazi da, ako dokaz postaje iz propozicija koje mu izgledaju istinite, on će lakše biti ubeđen ili će mu se lakše pomoći.

Ali onaj ko hoće da ispravno pređe [od istinitog laž-nom, i od lažnog istinitom], treba da u tome prelaženju postupa dijalektički, a ne eristički — kao što geometar

560 36 Organon 561

rasuđuje geometrijski — bilo da je njegov zaključak istinit ili lažan. A ranije9 je rečeno kakvi su dijalektički silogizmi.

A pošto je rđav drug onaj ko sputava zajedničko delo, — ovo očevidno važi i pri raspravljanju. Jer, i ovde postoji zajednički cilj, sem za one koji raspravljaju radi same borbe. Naime, istome cilju ne mogu težiti i jedni i drugi [od protivnika], jer može da pobedi samo jedan, a ne više njih.

Svejedno je da li štetu nanosi onaj koji odgovara ili onaj koji pita. Naime, onaj ko eristički pita isto je tako rđav dijalektičar kao i onaj ko ne daje odgovor koji mu izgleda istinit, ili najzad odbija da shvati ono na šta se odnosi istraživanje onoga ko postavlja pitanja.

Jasno je iz onoga što je rečeno da ne treba kuditi na isti način dokaz po sebi i onoga ko ispituje. Jer, ništa ne stoji na putu da dokazivanje bude rđavo, a da ipak onaj ko ispituje najbolje moguće raspravlja sa onim ko odgovara. Jer, sa smutljivcima možda nije moguće odmah izvoditi zaključke kako se hoće nego samo kako se može.

Dokazi postaju nužnim načinom pogrešni, ukoliko nije određeno kad ljudi pretpostavljaju kontrerno suprotne stvari, a kad se drže onoga što je stavljeno u početku [svoga prvobitnog gledišta]. (Jer, često, kad govore sami sa sobom, oni kazuju kontrerno suprotne stvari, i, pošto su prvo ne-girali jednu stvar, oni je potom pretpostavljaju. Zbog toga, kad su ispitivani, oni često odobravaju kontrerno suprotne stvari i ono što je u početku bilo predloženo.) — Uzrok tome jeste onaj ko odgovara, zato što jedno ne priznaje, i drugo takve prirode priznaje. Očevidno je da one koji ispituju ne treba tako kuditi kao njihove dokaze.

Ima pet zameraka kojima podleže dokaz po sebi. Prva se čini kad se iz stavljenih pitanja ne izvodi ni pred-loženi zaključak, niti uopšte zaključak, i kad su lažne i neverovatne, ako ne sve, a ono većina premisa na kojima se osniva zaključak, i kad se ni pomoću oduzimanja, ni pomoću dodavanja, ni pomoću oduzimanja i dodavanja zajedno ne može dobiti zaključak. Druga zamerka se čini ako zaključivanje ne može da se izvrši u odnosu na tezu, iako je sastavljeno iz određenih premisa i na naznačeni

način. Treća zamerka se čini kad izvesni dodaci dopuštaju da postane zaključak, ali su ti dodaci gori od stavljenih pitanja i manje verovatni od zaključka.

I opet [zamerka se čini], kad se dobij a zaključak, pošto se nešto oduzme. Jer, katkad se uzima više premisa nego što je nužno, tako da zaključivanje ne postaje zbog toga [zbog njihovog prisustva].

Najzad, [poslednja zamerka se čini] kad su premise neverovatnije i manje ubedljive nego zaključak, ili kad su one istinite, ali traže više truda da budu dokazane nego problem.

Ne treba tražiti da za sve probleme zaključivanja budu podjednako verovatna i ubedljiva. Jer, neposredno pripada prirodi [stvari] da izvesni problemi koji se istražuju budu lakši, a drugi teži, tako da, ako se zaključilo na osnovu najverovatnijih mogućih premisa, dobro se raspravljalo. Iz toga je jasno da, čak i kad se dokaz razmatra, zamerka ne može biti ista, nego je različita prema tome da li je dokaz uzet u odnosu na problem ili po sebi. Jer, ništa ne stoji na putu da je sam dokaz dostojan kuđenja, a ipak dostojan preporuke u odnosu na postavljeni problem.10 I obrnuto: dokaz je dostojan pohvale po sebi, a dostojan kuđenja za postavljeni problem, — naime, kad postoji nekoliko propozicija koje su verovatne i istinite, i iz kojih bi se lako mogao izvesti zaključak.

A jedan dokaz iz koga se izvodi zaključak može kat-kad biti gori nego dokaz iz koga se ne izvodi zaključak. To biva kad prvi dokaz izvodi zaključak iz slabih premisa, dok problem nije slab, i kad drugi dokaz, iako su mu potrebni izvesni dodaci, njih traži samo kao verovatne i istinite dodatke, ali se dokaz ne osniva na njima.

Ali onima koji zaključuju istinito iz lažnih premisa ne može se postaviti umesna zamerka. Lažno se uvek nužnim načinom zaključuje iz lažnih premisa, ali istinito može katkad da se zaključi iz lažnih premisa, kao što je jasno iz Analitika11.

Kad se nešto dokazuje pomoću dokaza ο kome je reč, tada, ako postoji nešto drugo što nema nikakvog odnosa

562 36* 563

sa zaključkom, isti argument neće dokazati i tu drugu stvar, — a ako izgleda da je dokazuje, to će biti sofizma, a ne dokaz.

Filozofema je demonstrativno zaključivanje; epiheirem je dijalektičko zaključivanje; sofizma je erističko zaključi-vanje; a aporema je dijalektičko zaključivanje kontradik-torne suprotnosti.

Ako se nešto zaključuje iz premisa koje su i jedna i druga verovatne, ali nisu podjednako verovatne, — u tom slučaju ništa ne stoji na putu da dokazani zaključak [po sebi] bude verovatniji nego svaka od dve premise. Ali, ako je jedna od premisa verovatna, a ako druga nije ni verovatna ni neverovatna, ili ako je jedna verovatna, a druga neverovatna, — u tom slučaju, ako su one takve u istom stepenu, i zaključak će biti istog stepena; međutim, ako je jedna premisa takva u većem stepenu nego druga, zaključak će se upravljati prema premisi koja je takva u većem stepenu.

I ovo je pogreška koja se javlja u zaključivanjima: da se suviše opširno zaključuje, iako se to moglo kraće izvršiti, i sa ograničenjem na premise koje su sadržane u dokazu. Primer za to imali bismo kad bi se, kao dokaz da je jedno mišljenje više [verovatnije] mišljenje nego neko drugo, uzeli sledeći postulati: „Svaka stvar po sebi jeste ono što je najviše ta stvar"; i: „Zaista postoji jedan pred-met mišljenja po sebi". Iz ova dva postulata izlazi zaklju-čak: „Predmet mišljenja po sebi više je predmet mišljenja nego pojedinačni predmet mišljenja". A zatim: „Relativ-nom izrazu koji pretpostavlja više od govora odgovara korelativni izraz koji isto tako pretpostavlja više", i: „Po-stoji stvarno mišljenje po sebi koje će biti potpunije mišlje-nje nego pojedinačna mišljenja". Ali sad imamo postulate: „Istinito mišljenje po sebi postoji", i: „Svaka stvar po sebi jeste ono Što je najviše ta stvar". A iz toga izvodi se za-ključak: „Mišljenje po sebi biće potpunije najviše istinito mišljenje". Koji je nedostatak ovog dokazivanja? Naime, ovo dokazivanje prikriva uzrok dokaza.

Glava d v a n a e s t a

[KAD JE DOKAZ JASAN A KAD JE LAŽAN]

Dokaz je jasan u prvom, najobičnijem smislu, kad je njegov zaključak takav da mu nisu potrebna nikakva dalja pitanja. Dokaz je jasan u drugom smislu, po kome se obič-no takvim naziva, kad iz uzetih propozicija zaključak pro-ističe nužnim načinom, i kad je dokaz izveden na osnovu premisa koje su same zaključci [prosilogizama]. Najzad, u trećem smislu dokaz je jasan, kad izostavlja jedan deo koji je veoma verovatan [u ovom slučaju dobija se entimem].

Lažnim se naziva dokaz u četiri smisla. U prvom smi-slu dokaz je lažan kad izgleda da zaključuje, ali u stvari ne zaključuje. Ovo se naziva erističkim zaključivanjem. U drugom smislu, dokaz je lažan kad dolazi do zaključka, mada to nije zaključak ο kome je reč. Ova pogreška obično se dešava pri svođenju na nemoguće. U trećem smislu, dokaz je lažan kad vodi zaključku koji je u pitanju, ali ne po metodi koja je svojstvena predmetu. To je slučaj kad dokaz koji nije medicinski izgleda medicinski, ili kad dokaz koji nije geometrijski izgleda geometrijski, ili kad dokaz koji nije dijalektički izgleda dijalektički, — pa bio njegov ishod istinit ili lažan. Najzad, četvrto, dokaz je još u dru-gom jednom smislu lažan kad je, naime, zaključak dobijen pomoću lažnih premisa. A zaključak takve jedne dedukcije biće katkad lažan, a katkad istinit. Jer, lažno se uvek za-ključuje iz lažnog, a istinito može da se zaključi i iz neisti-nitog, kao što smo ranije rekli12.

Što je jedan dokaz pogrešan, više je greška onoga ko dokazuje nego dokaza, a nije uvek ni greška onoga ko dokazuje, nego samo u slučaju kad on ne opaža da daje lažan dokaz. Jer mi u ovome, radije nego u mnogim isti-nitim dokazima, često pretpostavljamo dokaz koji obara istinitu propoziciju, ako proizlazi iz premisa što je moguće verovatnijih. Naime, ovakav dokaz jeste dokaz drugih stvari koje su istinite. Jer, jedna od premisa koje su bile stavljene nikako ne bi trebalo da je stavljena, — i ο tome će tada postojati dokaz.18 Ali, ako bi istinit zaključak bio

564 565

izveden iz lažnih i vrlo prostih premisa, dokaz bi bio gori od mnogih dokaza koji vode lažnom zaključku14 — iako bi i dokaz koji vodi lažnom zaključku mogao biti takav. Dakle, jasno je da prva stvar koju treba ispitati u jednom zaključivanju po sebi jeste da li ono ima zaključak; druga je da li je zaključak istinit ili je lažan; a treća — iz kojih premisa on postaje. Jer, ako su premise lažne, ali verovatne, dokaz je logički [dijalektički]; a ako su istinite, ali neverovatne, on je pogrešan. A ako su premise i lažne, i pri tome vrlo proste, — očevidno je da je dokaz rđav, ili u apsolutnom smislu ili u odnosu na predmet.

Glava t r i n a e s t a

[TRAŽENJE PRINCIPA I TRAŽENJE KONTRERNIH SUPROTNOSTI]

Kako onaj koji pita može „tražiti princip" i tražiti kontrerne suprotnosti, raspravljeno je sa stanovišta istine u Analitikama [Anal. prior., II, 16]. A sad treba da govo-rimo ο tome sa gledišta mišljenja.

A „traženje principa" izgleda da se može izvršiti na pet načina.

Prvi i najočevidniji način jeste kad se traži baš ono što treba dokazati. Ova pogreška ostaje teško skrivena, kad se traži sam izraz ο kome je reč. Ali nju je teže otkriti kod sinonima, i tamo gde reč i izraz isto znače.

Drugi je način kad se u opštem smislu traži ono što treba da bude dokazano pojedinačno. Primer za to imamo u slučaju kad hoće da se dokaže da je nauka ο kontrernim suprotnostima jedna, pa se postulira [pretpostavi] da je nauka ο kontrernim suprotnostima uopšte jedna.

Jer, tada izgleda da se stvar, koju je trebalo dokazati samu sobom, postulira sa više drugih stvari.

Treći je način kad se postulira pojedinačno ono što treba opšte dokazati. Primer za to imamo u slučaju kad tamo gde treba dokazati da je nauka ο svim kontrernim suprotnostima jedna, — ovo se postulira za neke kontrerne

suprotnosti. Jer i ovde izgleda da se odvojeno i za sebe postulira stvar koju je trebalo dokazati sa više drugih.

Dalje, [četvrti način „traženja principa" postaje] kad se problem postulira, pošto je [prethodno] podeljen. Taj primer dobija se kad treba dokazati da se medicina odnosi na zdravo i bolesno, pa se svaka od ove dve stvari odvo-jeno postulira.

Najzad, [peti način postaje] kad se od dve stvari koje nužnim načinom sleduju jedna drugu, — postulira jedna. Taj primer dobija se kad treba da se dokaže da je dijago-nala inkomensurabilna strani [kvadrata], — a postulira se da je strana inkomensurabilna dijagonali.

Na onoliko se načina traže kontrerne suprotnosti na koliko se načina traži princip.

Prvo, kad se postuliraju suprotna afirmacija i suprot-na negacija.

Drugo, kad se stave kontrerno suprotni izrazi jedne antiteze, — tako, na primer, da je ista stvar dobra i rđava.

Treće, kad se prvo pretpostavi opšte, pa se, potom, opet postulira njegova partikularna kontradiktorna suprot-nost. Takav slučaj imamo kad se, na primer, pretpostavi da postoji jedna nauka ο kontrernim suprotnostima, pa se, zatim, smatra da je ona jedna nauka u slučaju zdravog, a druga u slučaju bolesnog.

Ili [četvrto], kad bi se prvo postulirala poslednja propozicija, pa se potom pokušalo da se antiteza uzme u univerzalnom smislu.

Naposletku [peto], ako se postulira kontrerna suprot-nost zaključka koji nužnim načinom proizlazi iz stavljenih premisa, — i to čak i u slučaju ako se ne pretpostave same suprotnosti, a postuliraju se dve premise, od kojih bi naj-pre bila stavljena ona koja je suprotna prvom zaključku.

Postuliranje kontrernih suprotnosti razlikuje se od „traženja principa" time što se u drugome pogreška odnosi na zaključak (jer razmatrajući zaključak kažemo da je postulirano pitanje koje je u početku stavljeno). Međutim, traženje kontrernih suprotnosti cilja na premise, ukoliko ove imaju određeni odnos jedna prema drugoj.

566 567

Glava č e t r n a e s t a [KAKO SE POSTAJE VALJAN I VEST DUALEKTIČAR]

Da bi se stekle izvežbanost i veština u ovakvim doka-zima, treba se prvo navići da se dokazi konvertiraju. Jer, tako ćemo biti više u stanju da raspravljamo [protivni-kovu] tezu ο kojoj je reč, i posle malo pokušaja upozna-ćemo savršeno mnoge dokaze. A konvertirati dokaz'"' znači preokrenuti zaključak, i sa njim i ostalim premisama oboriti jednu od datih premisa. Jer izlazi nužnim načinom da, ako zaključak nije istinit, jedna od premisa je oborena, posto, kad su sve premise date, zaključak nužnim načinom treba da bude izveden.

Za svaku tezu valja tražiti dokaze za i protiv; a kad se oni pronađu, valja tražiti kako se oni mogu pobiti. Jer, tako će se u isto vreme imati najbolje vežbanje kako za stavljanje pitanja tako i za odgovaranje. I ako nemamo nikoga drugog sa kime bismo mogli raspravljati, to ćemo činiti sa samima sobom. I moraju se izabrati dokazi kojima možemo pobijati samu tu tezu [koju smo maločas branili], i moramo ih staviti paralelno sa prethodnima. Jer imati na raspolaganju dokaze za i protiv, znači steći obilje dokaza kojima će se prisiliti protivnik, kao i veliku pomoć u po-bijanju. Jer tada treba biti sam na oprezu od propozicija kontrerno suprotnih onoj koja se želi utvrditi.

A za saznanje i za filozofsku nauku nije neznatno oruđe moći obuhvatiti ili već obuhvatiti jednim pogledom konzekvencije jedne i druge pretpostavke. Jer tada ne ostaje ništa više da se učini, nego da se između te dve pret-postavke načini pravilan izbor. Ali za to su potrebne srećne prirodne sklonosti, a te srećne prirodne sklonosti sastoje se upravo u sposobnosti da se pravilno izabere ono što je istinito, a da se izbegne ono što je lažno. A to mogu da čine ljudi prirodno obdareni. Jer sa pravom ljubavlju ili mržnjom prema onome što im se predlaže, oni pravilno sude šta je najbolje.

što se tiče problema koji se najčešće javljaju u rasprav-ljanjima, dobro je duboko poznavati dokaze koje treba upotrebiti, — naročito za prve stavove [principe]. Jer,

dok njih raspravljaju, oni koji odgovaraju postaju često nestrpljivi [pošto su ti stavovi potpuno očevidni].

Dalje, treba raspolagati mnogim definicijama i imati u pripravnosti one među njima koje su verovatne, a i one koje su prve. Jer, pomoću njih izvode se zaključivanja.

A treba pokušati i da se potpuno ovlada opštim mesti-ma pod koja dokazi najčešće potpadaju. Jer, kao što je u geometriji korisno biti upućen u poznavanje elemenata, i kao što je u aritmetici korisna podrobna upoznatost sa Pitagorinom tablicom18 — što ima velikog značaja i za znanje množenja drugih brojeva — tako je i za dokaze korisno da se dobro poznaju principi i da se napamet znaju premise. Kao što je mnemoničaru [čoveku vičnom veštini pamćenja] dovoljno samo da ima pred sobom mnemonička mesta, pa da se pomoću njih odmah seti samih stvari, tako će sklonosti ο kojima govorimo učiniti čoveka sposobnijim da zaključuje, zbog toga što ima pred očima propozicije u određenom broju. Ali bolje je urezati sebi u pamćenje jednu zajedničku premisu nego jedan dokaz, jer nije teško snabdeti se obiljem principa i hipo-teza.

Dalje, treba se vežbati u tome da se iz jednog dokaza načini više njih, i to na što je moguće skriveniji način. To se događa kad se čovek udalji što je moguće više od mesta koja su bliska subjektu dokaza. Najuniverzalniji dokazi mogu naročito dati pomenuti ishod. Primer za to imamo u stavu da ne može postojati samo jedna nauka ο više od jedne stvari, — jer taj stav važi za relativne poj-move, za kontrerne suprotnosti i za srodne pojmove.

Pri sećanju na protivnikove stavove [u diskutovanju], ovima treba dati univerzalan oblik, i ako ih je on upravio na pojedinačno. Jer, na taj način, iz jednoga dokaza moći će da se načini više njih. Slično se postupa u retorici sa enti-memima. Međutim, radi samoga sebe treba Što je moguće više izbegavati da se sopstvena zaključivanja uopštavaju.

Uvek treba ispitivati da li se dokazi dobijaju na osnovi opstih principa. Jer, partikularni dokazi su isto tako uni-verzalno dokazani, a u partikularnom dokazu uvek je

568 569

sadržan univerzalan dokaz, zato što se ne može izvesti ni-kakvo zaključivanje, ako se ne primeni univerzalno.

Treba iskoristiti veštinu u induktivnom zaključivanju protiv mladog, a veštinu u deduktivnom zaključivanju protiv iskusnog protivnika. Treba pokušati da se uzmu premise od onih koji deduktivno zaključuju, a poredenja od onih koji induktivno zaključuju, jer su i jedni i drugi vesti u odgovarajućim zaključivanjima.

Uopšte, iz ovih dijalektičkih vežbanja treba se truditi da se izvede ili neki silogizam ο nečem, ili rešenje nekog pitanja, ili neka propozicija, ili neki prigovor, ili neki sud ο tome je li pitanje postavljeno pravilno ili nepravilno, da li ga je sam čovek postavio, ili neko drugi, i zašto je ono bilo dobro ili rđavo postavljeno. Jer, iz tih stvari dobij a se snaga, zbog koje se vrši vežbanje, a najviše u onome što se odnosi na stavove i prigovore. Jer, jednom rečju izraženo, dijalektičar je onaj ko je sposoban da postavlja propozicije i prigovore. A postaviti propoziciju znači od više stvari načiniti jednu (pošto treba uzeti uopšte, kao jednu stvar, zaključak dokaza). A postaviti prigovor znači od jedne stvari načiniti više njih. Naime, u drugom slučaju se deli ili se pobija, time što se jedan deo propozicije odobrava, a drugi ne.

Ne treba raspravljati sa svakim, niti se upuštati u dijalektiku s kim bilo. Jer, s nekim protivnicima zaklju-čivanja se nužno izopačuju. Ako se ima protivnik koji se svim sredstvima trudi da izgleda kao da mu se ne može prići, ispravno je svim sredstvima pokušati da se izvede zaključak, — ali to nije otmeno. I zbog toga se ne treba lakomisleno upuštati u svađu sa svima koji naiđu, jer iz toga nužnim načinom proizlazi razgovor ο rđavim stvarima. A oni koji se na taj način vežbaju [u raspravljanju], neće moći da se uzdrže i da raspravljaju bez žestine.

Najzad, treba imati gotove dokaze za ovakve pro-bleme, u kojima raspolažemo sa najmanje izvora, ali njima možemo da se služimo u najviše slučajeva. Takvi su univer-zalni dokazi, a njih je teže pribaviti pomoću svagdašnjega iskustva.17

NAPOMENE

PRVA KNJIGA

1 Upor. definiciju silogizma u Anal. priora, I, 1, 24 b 18. 2 Vidi Anal. post., I, 2, 71 b 16. 3 Aristotel misli na svoje definicije demonstrativnih, dijalek

tičkih i erističkih silogizama, koje se na paralogizam ne mogu pri- meniti.

4 To su propozicije ili dijalektička mesta. 5 Definisano može biti prosti termin koji definicija razvija, ili

propozicija koju definicija objašnjava drugom propozicijom. 6 Top., I, 5, 102 a 9. 7 Te vrste su definicija, svojstvene odredbe jedne stvari, vrsta

i akcidencija. 8 Top., I, 1, 101 a 22. 9 Pitanje razlika treba vezati za pitanje vrste, a pitanje pore

denja za pitanje akcidencije. 10 Vidi ο ovome Metaph., ∆, 9, 1017 b 27—1018 a 11. 11 Ti elementi su opet definicija, svojstvene odredbe jedne

stvari —■ ili propria, vrsta i akcidencija. 12 Ο kategorijama vidi Categ., 4. 13 Tako Aristotel svodi na deset 'kategorija propozicije koje

izražavaju definiciju, vrstu, svojstvenu odredbu i akcidenciju. 14 Upor. Top., II, 7, 113 a 1—18 i De interpr., 14, 23 b 3—7. 15 Misli se na praktičan moralni problem: da se ispuni dobro,

a izbegne zlo. 18 Misli se na teorijski problem kojim se ide za čistim saznanjem. 17 Ο tezi upor. filozof ovo izlaganje u A nal.post., I, 2, 72 a 15.

570 571

i8 Top., I, 1, 100 a 25, i dalje. 18 Definicija, svojstvenost, vrsta i akcidencija. 2° Vidi Top., I, 4, i dalje. 21 Vidi Top., 1, 10, 104, a 8—15. 22 Vidi Top., I, 10, 104 a 13 i 20. 23 Za Aristotela je to kategorija delovanja, pošto oštrina tona

brzo seče vazduh. 24 Kategorija odnosa. 25 Vidi Metaph., A, 7, 1057 b 8, i dalje. 26 Izvesno je dvosmislen (homoniman) izraz koji znači i rod

(„jasan", upravo ,,beo" za boju), i specifičnu razliku („jasan" za glas). Naime, rod ne može biti specifična razlika.

87 Vidi Metaph., H, 2, 1043 a 21. 28 Naznačeni način dokazivanja svojstven je sofistici. 29 Definicija se sastoji iz vrste i specifične razlike. 30 Ο tim oruđima mislilac je govorio u glavama 13—18.

DRUGA KNJIGA 1 Taj problem je postavljen kao univerzalan stav, po kome je

nauka ο suprotnostima jedna ista. 2 Protivnik postavlja svoju tezu: nauka ni ο jednoj od suprot

nosti nije jedna ista. 3 Νέµεσις — božanstvo u kome je oličena božanska pravičnost. 4 Definicije subjekta i atributa nekad mogu biti analiza koja

je nedovoljna da pokaže istinitost ili pogreŠnost jedne teze. U tom slučaju valja definisati i svaki od izraza koji sačinjava same te defi nicije, i ići tako dalje, sve dok se ne dođe do izraza koji su očevidni. (Vidi Aristote, Organon V, Les Topiques, Nouvelle traduction par J. Tricot, Bibliotheque des textes philosophiques, Pariš 1950, page 58, note 1.)

5 Aristotel upućuje da treba da učinimo ono što bi naš protiv nik učinio, — treba da konvertiramo problem u univerzalno-afirma- tivnu ili negativnu propoziciju. Tada će se naša pobijanja primeniti na ovu tezu. A tako se vraćamo na drugo mesto, ο kome je u ovome delu ranije govoreno (U, 2, 109 b 13). Vidi ibid., str. 58, nap. 3.

6 Prvo mesto je prikrivena dvosmislenost. 7 Da bi se pobila jedna — afirmativna ili negativna — univer

zalna teza, valja kategorički postupati. Naime, pošto je propozicija univerzalna, dovoljno je dokazati da se u izvesnom pojedinačnom slučaju ona ne primenjuje, pa da ta propozicija bude oborena. Među tim, da bi se utvrdila jedna teza, treba postupati hipotetički i pret hodno, saglasno s protivnikom, pretpostaviti da je ono što je istinito u jednom slučaju istinito u svim slučajevima. Upor. ibid., str. 60, nap. 1.

8 Drugo mesto je očevidno dvosmisleno.

9 Treće mesto je izraz sa više nedvosmislenih značenja. 10 Nauka ο bojama smatra kao ciljeve i belo i crno. 11 Preciznije: valja uzeti samo značenja povoljna za tezu koja

se želi utvrditi, ili nepovoljna za tezu koja se želi pobiti. 12 Filozof postavlja razne vrste kretanja u Metaph., Z, 7,

1032 a 15. 13 Drugo mesto. 14 Naime, predmet dijalektike su i verovatne stvari. 15 To je mesto onoga što prethodi i onoga što sleduje. 16 Upravo: na mesto koje se odnosi na vreme. 17 Ovde Aristotel kritikuje Platonovu teoriju sećanja. 18 Ta tačka nije postavljeni problem. 19 Ova dva slučaja izložena su u nameri da se dokaže problem,

ali u njima nema ničeg sofističkog. 20 Mesto koje se sastoji u prelazu prvobitne propozicije njenim

konzekvencijama. 21 Mesto uzeto iz etimologije. 22 δαίµων — demon, dobri duh i genije. 23 Ovo mesto proizašlo je iz podele stvari na nužne, stalne

i slučajne. 24 Mesto izvedeno iz nemogućnosti da stvar bude sama svoj

atribut. Zabluda dolazi od množine imena koja označavaju istu stvar. Ako se — kao što je činio sofist Prodik, koji se u Platonovom Pro- tagori bavio definicijom reci, — zadovoljstvo podeli u pojmove koji su samo razni prelazi zadovoljstva, tada se stvar pridaje samoj stvari. Upor. Tricot, nav. delo, str. 74, nap. 3.

25 Po Aristotelovoj definiciji, svaka vrlina je sredina između dva ekstrema. Ο ovome videti Eth. Nic, II, 8,1108 b 11.

26 Ovo mesto izvedeno je iz toga Što, na osnovu principa pro- tivrečnosti, kontrerne suprotnosti ne mogu pripadati istovremeno istom subjektu. Vidi Categ., 11.

27 Aristotel ističe da je ovo unutrašnja protivrečnost u Plato novoj teoriji ideja, po kojoj su ideje inteligibilne i nepokretne.

28 Drugo mesto: ono što može da primi jednu od dve kontrerne suprotnosti, moći će da primi i drugu, a ono Što ne može da primi jednu od dve kontrerne suprotnosti, neće moći da primi drugu.

29 Ο ovome vidi Categ., 5, 4 a 10, i dalje. 80 Vidi Categ., 10. — Ovde filozof ispituje kontradiktornu

suprotnost. U neposrednom sledovanju subjekt i predikat jedne pro-pozicije suprotni su subjektu i predikatu druge propozicije. Na pri-mer: „Hrabrost je vrlina, — dakle kukavištvo je porok." Obrnuto sledovanje je ono u kome je red termina obrnut; u njemu subjekt prve propozicije postaje predikat druge propozicije, a predikat prve subjekt druge propozicije. Na primer: „Čovek je životinja, — dakle ne-životinja nije čovek."

572 573

Što se tiče kontradiktornih termina, mesto je sleđeće. Treba ispitati da li se možemo poslužiti obrnutim sledovanjem termina protivrečnih terminima stavljenim u tezi, — da bi se pobila ili da bi se utvrdila jedna teza. Kad je afirmacija istinita, obrnuta negacija je istinita („Čovek je životinja, — dakle ne-životinja nije čovek"). Time je teza pobijena. U terminima u kojima je negacija istinita, i obrnuta afirmacija je istinita („Ono što nije životinja, nije čovek, — dakle ono što je čovek je životinja")· Time je teza potvrđena. Tricot, nav. delo, str. 80, nap. 1.

31 Ovo zaključivanje sad postavlja tezu. 32 To je sledovanje termina teze prema protivrečnosti termina. 33 Slučaj neposrednog ili obrnutog sledovanja, da bi se po

bila teza. 34 Slučaj neposrednog ili obrnutog sledovanja, da bi se

utvrdila teza. 35 Filozof govori ο suprotnosti prema posedovanju i lišenosti.

U slučaju da su dve stvari suprotne kao posedovanje i lišenost, posedovanju sleduje posedovanje, a lišenosti lišenost, i sledovanje je neposredno. I za pobijanje i za utvrđivanje teze postupak je isti kao za kontrerne suprotnosti.

36 Filozof govori ο suprotnosti relativnih pojmova. 37 Trostruko i trećina su relativni pojmovi, ali je trostruko

nešto mnogostruko, dakle, trećina je deo. 38 Znanje i njegov predmet jesu relativni pojmovi, kao što su

i verovanje i njegov predmet relativni pojmovi. Prema tome, ako je znanje verovanje, predmet znanja je predmet verovanja.

U Rhet., III, 16, Aristotel utvrđuje da je znanje verovanje koje je dokazom postalo neoborivo. Međutim verovanje je podložno zabludi. Predmet verovanja mogu biti stvari ο kojima nemamo znanje.

3B Znanje se odnosi na opšte, a opažanje na pojedinačno. 40 Opet jedno mesto. 41 Drugo jedno mesto. 42 U Top., II, 8, 113 b 27—114 a 6. 43 Pomenuto mesto izvedeno je iz postajanja i nestajanja stvari. 44 Propadanje bolesti je dobro, a bolest je rđava. 45 Propadanje zdravlja je rđavo, a samo zdravlje je dobro. 46 Ako je ono što proizvodi zdravlje dobro, i samo zdravlje

je dobro, a ako je ono što proizvodi propadanje bolesti dobro, bolest je zlo.

47 To je prvi oblik prigovora koji se odnosi na relaciju. U vezi s ovim vidi Eth. Nic, VI, 9, 1142 a 13—16.

48 Drugi oblik prigovora u odnosu na vreme. 49 Za treći oblik prigovora koji se odnosi na mesto dati su

primeri koji sleduju.

50 Pleme koje je živelo na severu Trakije. 51 Vraćanje na drugi oblik prigovora koji se odnosi na vreme.

TREĆA KNJIGA 1 To je akcidencija. 2 Upor. Top., Π, 9, 114 a 26. 3 Ibid., III, 1, 116 b 10. 4 Ibid., III, 3, 118 a 29. s Ibid., III, 3, 118 a 31. 6 Ibid., III, 118 b 1. 7 Ibid., III, 3, 118 b 10. 8 Ibid., III, 3, 118 b 17. 9 Ibid., III, 2, 117 a 24.

10 Mesto a definitione. 11 Ta mesta objašnjena su u II i III knjizi Topike. 12 Upor. Top., II, 2, 109 b 13. 13 Mesto izvedeno iz kontrernih suprotnosti. 14 Mesto izvedeno iz suprotnosti između posedovanja i liše

nosti. 15 Mesto izvedeno iz odnosa. 16 Mesto izvedeno iz kontrernih suprotnosti. 17 Ovo mesto i sledeća izvedena su iz srodnih pojmova. 18 Vidi Top., II, 9, 114 b 16. 19 Primena mesta iz ovoga dela, II, 10, na pojedinačne pro

bleme. 20 Ispitivanje sličnog. Moguće je i utvrditi i pobiti tezu. 21 Ispitivanje manjeg, jer se samo pomoću njega može

utvrditi teza. 22 „Poneka duša je besmrtna." 23 „Poneka duša nije besmrtna." 24 Zbog toga što dve kontrerno suprotne propozicije mogu

da budu istinite u isto vreme. 25 Vidi Top., Π, 2, 109 b 13. 28 Ibid., II, 2, 109 b 15. 27 Mora se ne samo subjekt nego i predikat, akcidencija, de-liti

po rodovima. Kad se kaže da akcidenciju treba deliti po rodu ili po broju, tada izgleda da se izraz „po broju" odnosi na slučajeve gde se ne može govoriti ο rodovima.

ČETVRTA KNJIGA

* Red u kome jedan za drugim idu četiri predmeta problema \ ^P11.1.30'^ Jeste sledeći: akcidencija, vrsta, svojstvena osobina i definicija. Akcidencija je prisutna u subjektu, ali nije odredba bića,

574 575

i ne daje se sa njime razmeniti. Primer: „Marko je šlep." — Vrsta nije samo prisutna u subjektu nego pripada odredbi njegovog bića. Primer: „Čovek je čulno biće." Svojstvena osobina ne samo da je prisutna u subjektu nego može sa njime da se razmeni. Primer: „Čovek se smeje." — „Ono što se smeje, jeste čovek." — Najzad, definicija nije samo prisutna u subjektu nego stoji kao odredba bića, i biva sa njim razmenjena. Primer: „Svaki čovek je razumno biće." — „Svako razumno biće je Čovek." (Upor. Aristoteles To-pik, Neu iibersetzt von dr. Eug. Rolfes, Zweite Auflage, Der philo-sophischen Bibliothek Band 12, Leipzig 1922, Seite 210, Anmer- kung 1.)

2 Jer, definicija sadrži vrstu, i ona je svojstven ost onoga što se definiše. Zbog toga definicija dolazi poslednja na red.

3 Naime, dijalektićari se više interesuju za mesta akcidencija, jer su ova češća u dijalektičkim raspravljanjima.

4 Vidi Top., II, 2, 109 b 13. 5 Ibid., I, 5, 102 b 6. ' Čovek, na primer, učestvuje u definiciji životinje, ali životinja

ne učestvuje u definiciji čoveka. 7 Pošto su biće i jedno najopštiji pojmovi, oni ne mogu pot

padati ni pod koju vrstu. 8 Prema ovom izlaganju, jedan rod ne može pripadati raz

nim vrstama koje ne potpadaju jedne pod druge. 9 Tvrđenje da je mudrost znanje podrazumeva da isti rod

može imati dve vrste. 10 Ovo vrlo mutno mesto Tricot objašnjava, po Pacius-u, na

sledeći način. Ako rod koji je u pitanju spada u jednu vrstu, i ako je sam on vrsta s obzirom na niže rodove, — treba da je viša vrsta bitno afirmirana od nižih rodova. A ako je sama viša vrsta sa držana u još višoj vrsti, ova još viša vrsta treba na isti način da bude afirmirana od nižih vrsta i rodova. Tako, na primer, ako je „živ" vrsta „životinje", tada su više vrste („telo", „supstancija") bitno afirmirane od Čoveka, od konja, i, uopšte, od rodova živo tinja. (Nav. delo, str. 130, nap. 3.)

11 Ako hoćemo da pobijemo da je nauka vrsta vrline, kaza- ćemo: ako je nauka vrsta vrline, nauka i vrsta nauke treba da budu bitno afirmirane od svih pojedinačnih vrlina (umerenosti, pravič nosti). Međutim, nije tako. Prema tome, umerenost ili pravičnost očevidno nisu nauka. (Ibid., str. 131, nap. 1.)

12 Ako se definicija nauke ne primenjuje na vrlinu, jasno je da nauka neće biti vrsta vrline.

13 Vrsta nije u rodu, upravo nije podređena rodu kao jedan od njegovih rodova.

14 µ'ιξις — mešavina elemenata u ma kome agregatnom sta nju, κράσις — mešavina tečnosti.

15 φορά je upravo, mrtvo, bezvoljno prenošenje iz mesta u mesto.

576

16 Rod je vrsta specifične razlike, Bog je vrsta besmrtnog, a besmrtno je specifična razlika Boga.

17 Ovo je suprotno Ksenokratovom shvatanju ο duši kao broju. i8 Vidi Top., I, 15, 106 a b. i» Vidi Categ., 10, 12 a 20. 20 Vrlina i porok — koji su vrste — i pravičnost i nepravič

nost — koje su rodovi — imaju samo nešto što između njih stoji na sredini, i to je nešto negativno. To je, upravo, ono što nije ni vrlina ni porok, i što nije ni pravičnost ni nepravičnost.

21 Nepravda je kontrerno suprotna pravdi, a porok vrlini. A vrlina je vrsta pravde. Dakle, porok je vrsta nepravde. Jer, gde su vrste kontrerno suprotne, moraju kontrerno suprotni rodovi da pripadaju kontrerno suprotnim vrstama.

22 Filozof se ovde poziva na pojam proporcije, ο kome je govorio u Anal. post., I, 4, 74 a 17.

23 Vidi Top., II, 8, 113 b 15—26. 24 Po Categ., 7, dvostruko je rod mnogostrukog. 25 Ο konverziji relativnih pojmova mislilac govori u Categ.,

7, 6 b 27. 26 Aristotel misli na suprotnost između relativnih pojmova, —

na primer, između nauke i njenog predmeta, i između čulnog opa žanja i njegovog predmeta.

27 Znači da nije vrsta jednog stanja sposobnost koja tom stanju sleduje.

28 Gnev nije rod bola, zato što bol prethodi gnevu, a vrsta ne treba nikad da prethodi svojim rodovima.

29 Prema tome, vetar je modifikacija vazduha, a ne jedan od njegovih rodova. Jer vazduh je uvek isti, i kad je u miru, i kad se kreće — što ne bi bilo kad bi vetar bio rod vazduha.

30 Ti univerzalni atributi postaće u skolastičkoj filozofiji transcendentni pojmovi, koji ne mogu biti ni vrste, ni specifične razlike.

31 Iz ovoga izlazi da, ako se termin koji je dat kao vrsta na lazi u rodu kao u subjektu, on je u stvari akcidencija, a nije vrsta. Tako je belo akcidencija snega, a nije njegova vrsta. Naime, vrsta je afirmirana od roda subjekta.

32 Upor. Top., IV, 3, 123 a 33. 33 Ako su dve kontrerno suprotne vrste dobro i zlo, a dva

kontrerno suprotna roda zadovoljstvo i bol, tada zadovoljstvo treba da bude rod dobra, a bol rod zla.

34 Vidi Top., IV, 2, 123 a 3.

PETA KNJIGA 1 Ο svojstvenom vidi Top., I, 5, 102 a 18—30. 2 Utvrđeno je da je logičko mesto celog ovog paragrafa posle

129 a 16.

37 Organon 577

3 Relativna svojstvenost nije prava već pre akcidentalna svoj stvenost. Naime, ona može i pripadati i ne pripadati subjektu. Prema tome, mesta koja važe za akcidenciju, važiće i za relativnu svojstvenost.

4 Svojstvenost treba da bude izražena terminima koji su poznatiji nego subjekt. Ako su ti termini manje poznati, to znači da je svojstvenost rđavo postavljena, i teza je samim tim pobijena. Međutim, ako su ti termini poznatiji nego subjekt, svojstvenost je dobro postavljena, i teza je potvrđena.

5 Po fizici starih Grka postoji trostruko prirodno kretanje tela: nagore, nadole i u krugu. Najviše se nagore penje vatra, ispod nje vazduh, pa zemlja, pa voda. Eterna nebeska tela, sfere i zvezde, kreću se u krugu.

6 U ovom slučaju imali bismo akcidenciju, a ne svojstvenost. 7 Geometar je rod vrste naučnika. A svojstvenost naučnika

jeste da ne može da se vara. 8 Ceo ovaj stav izgleda da je docnije dodat. 9 Po Tricot-u, ovo je dokaz pomoću logički nemogućeg. Ako

bi jedan subjekt mogao imati više predikata različitih rodova, i ako bi subjekt mogao biti svojstvenost onoga što sadrži, — on bi bio svojstvenost svih tih predikata različitih rodova. U stvari, suština svojstvenosti sastoji se u tome što ona može da pripada samo jed nom subjektu. (Upor. nav. delo, str. 187, nap. 2.)

10 Aristotel se služi Platonovim izrazom. Ono u čemu subjekt učestvuje nije svojstvenost. Naime, subjekt učestvuje u vrsti i spe cifičnoj razlici. A dve poslednje jesu elementi esencije i definicije.

11 Nužnim načinom i uvek, svojstvenost mora biti istovre mena subjektu.

12 Filozof prelazi na ispitivanje kontradiktorne suprotnosti. 13 Uzeta su dva predikata sa jednim subjektom. 14 Uzeta su dva atributa sa dva subjekta. 15 U drugoj knjizi, devetoj glavi Topike (114 b 6—15). 16 Mesto ο kome mislilac govori ima — po objašnjenju Tri-

cot-a — tri termina, — dva subjekta i jedan atribut, koji je afir miran od dva subjekta. Ako atribut nije svojstvenost prvog subjekta, on neće biti ni svojstvenost drugog subjekta. Međutim, ako je atribut svojstvenost prvog subjekta, on ne može biti svojstvenost drugog subjekta, jer jedan isti atribut ne može biti svojstvenost više stvari. (Nav. delo, str. 210, nap. 1.)

Ovo mesto je jedan od najnejasnije izraženih stavova ο svoj-stvenosti kod Aristotela.

17 Primer što sleduje ne govori ο odnosu jednog atributa pre ma dva subjekta već ο odnosu dva atributa prema jednom sub jektu. Zato su neki tumači smatrali da taj primer nije dao Aristotel, nego da je umetnut.

578

18 Stagiranin uzima u obzir Platonovu teoriju ideja, tvrdeći da ono što ne pripada ideji jedne stvari, ne može pripadati ni sa moj toj stvari. Aristotelu uvek pravi zadovoljstvo da pronalazi slaba mesta u čuvenoj teoriji svoga učitelja.

19 Mirovanje nije čovekova svojstvenost, ali pripada čoveku, kad se ovaj posmatra kao ideja. Mirovanje, naime, pripada svim idejama.

20 Ovo mesto, po tumačenju Tricot-a, poredi dva subjekta i dva atributa. Prvi atribut treba da bude više svojstvenost prvog subjekta nego što je drugi atribut svojstvenost drugog subjekta. Prema tome, ako prvi atribut nije svojstvenost prvog subjekta, drugi atribut neće biti svojstvenost drugog subjekta. (Nav. delo, str. 215, nap. 2.)

21 Ovo mesto poredi jedan atribut sa dva subjekta. 22 Porede se dva atributa sa jednim subjektom. 23 U ovom istom delu tvrđeno je malo ranije (138 a 7) —

verovatno samo hipotetički — da čulno opažanje nije svojstveno životinji.

24 Filozof iznosi slučajeve kad su dve svojstvenosti poređene sa dva subjekta, ili kad dve svojstvenosti pripadaju samo jednom subjektu, ili kad samo jedna svojstvenost pripada dvama subjek tima.

25 Naime, svojstvenost ne može pripadati nekolikim sub jektima.

26 Upor. Top., V, 8, 138 a 30-b 27.

ŠESTA KNJIGA 1 Upor. Top., I, 4, 101 b 19. 2 Ο pomenutim mestima raspravlja se u IV i V knjizi ovoga

dela. 3 Ova tvrđenja ne nalaze se u sačuvanim Platonovim delima. 4 U definiciji je izlišan atribut koji pripada svim stvarima

iste vrste. 5 Pacius navodi sleđeće primere koje ponavlja Tricot. Ako,

na primer, kažem da je čovek biće obdareno dušom, čulima i razumom — tada je izlišan izraz »biće". A ako kažem da je čovek životinja koja čulno opaža i koja je razumna — tada je izlišan izraz „koja čulno opaža", — pošto svaka životinja čulno opaža. (Upor. nav. delo, str. 230, nap. 1.)

8 Tu definiciju formulisao je Ksenokrat. 7 Platon je u Fedru (245 e) dao ovu definiciju. 8 Prva definicija glasi: „Duša je broj koji samoga sebe po

kreće", a druga: „Duša samu sebe pokreće." A to znači da je broj vrsta duše, ili da on to nije.

9 Pošto svaka stvar ima samo jednu suštinu — može postojati samo jedna definicija jedne stvari. Jer, kad bi bilo više definicija, bilo bi i više suština jedne stvari — što je nemoguće.

579

37*

10 U navedenom slučaju definicija je neosporno lažna. 11 Ova ista glava, 141 a 26. 18 Ti izrazi odnose se suštinski na jednu, a akcidentalno na drugu

stvar. 13 Top., VI, 1, 139 b 3. 14 Taj rezultat je nemoguć, jer, po ovome delu (IV, 1, 121 a,

10), rod učestvuje u vrsti. Celokupno navedeno izvođenje Aristo telovo upravljeno je protiv Platonove teorije ideja.

15 Akcidencija i pripada i ne pripada jednoj stvari, a speci fična razlika spada u njene bitne atribute.

le Vrsta je afirmirana ο rodovima i ο individuama ο kojima je razlika afirmirana. Vrsta, dakle, nije afirmirana ο razlikama.

17 Ako bi se vrsta pridavala razlici, a ne rodu koji je postao iz vrste i iz razlike, — tada bi vrsta više puta bila atribut roda.

18 Pošto je to nemoguće, imamo još jedan razlog za dokaz da vrsta ne može biti afirmirana ο razlici.

19 Ako je „čovek" pridat „onome koji hoda nogama", — u tom slučaju bi onaj „koji hoda nogama" bio „čovek", — što je nemoguće.

20 Pošto razlika, kad se prida vrsti, obrazuje rod, — izlazi da je razlika ranija od roda.

21 Na primer, da li je sagovornik rekao da je čovek topla ili hladna životinja.

22 To neslaganje bilo bi između onoga što je definisano i definicije.

23 Vidi Categ., 7 i 8. 84 Naime, na veŠtinu da se slova čitaju i pišu. 85 Na ono što se može saznati, upravo na ono što, po samoj

njegovoj prirodi, može biti saznato. 26 Uzmimo da je jedna vrsta relativna prema drugoj vrsti.

U tom slučaju, i jedan rod prve vrste mora biti relativan prema rodu druge vrste.

27 Na primer, nejednakost se može definisati kao lišenost jed nakosti, ali se jednakost ne može definisati kao lišenost ne jednakosti.

28 Filozof ovde podrazumeva da je jedna od kontrernih suprotnosti lišenost druge.

29 U idejama kao večnim bitnostima ne može da učestvuje ništa smrtno. Isto tako, pošto su ideje bez delanja i bez trpljenja, ništa što dela i što trpi ne može učestvovati u njima.

30 Ο tome sofistu nisu ostali nikakvi podaci. Aristotel ga po- minje i u Physiogn., 3, 808 a 16. Definicija Dionizijeva može se primeniti samo na životinje, ali ne i na biljke.

31 Prema tome, nje moguće dati jednu definiciju života, koja bi se mogla primeniti i na životinje i na biljke.

32 To jest, definicija života koji je dvosmislen pojam.

33 Znači da postoje dve pogreške, — kao što tumači Tricot. Prva se sastoji u tome što se homonim smatra za sinonim, i što se za dva dvosmislena izraza namerno da samo jedna definicija. Druga pogreška, međutim, sastoji se u tome što se, — iako se zna da homonimija postoji, — stavi definicija koja nije svojstvena samo jednom značenju, nego se primenjuje i na druga značenja dvo smislenog izraza. (Upor. nav. delo, str. 272, nap. 1.)

34 Razume se da je nemoguće i besmisleno davati ovolike definicije za isti izraz.

35 U antičkoj fizici vatra je smatrana za telo, a boja za kvalitet tela.

36 Ο ovome vidi Eth. Nic, III, 9. 37 Ne postoji kontrerna suprotnost između mesa i kostiju,

dok ona postoji između belog i svetlog.

SEDMA KNJIGA 1 Vidi Top., I, 7, 103 a 23. Ο identičnom vidi i Metaph., ∆, 9. 2 Da li je jedna definicija pravilna, zavisi od toga da li je

ona identična sa onim što je definisano. Otuda posle mesta koja se odnose na definiciju, dolaze mesta koja se odnose na identično.

3 Ako su dve stvari identične trećoj, one su i među sobom identične.

4 Upor. Top., I, 5, 102 a 11. 5 Upor. Top., VI, 1, 139 a 27—35. 6 Anal. post., II, 13 i Metaph., Z, 17. 7 Ο tome je već bilo govoreno u ovom delu, I, 15, 107 b 28. 8 U sledećem filozof na vrlo nejasan način daje zaključak ο

utvrđivanju definicije jednog termina, suprotnom definicijom su protnog termina, pomoću vrste i specifičnih razlika.

9 Vidi Top., VI, 10, 148 a 14. 10 Ako definicija koju valja utvrditi treba da bude univer

zalna, ona mora da se primeni na sve što se definiše. Međutim, definicija će biti pobijena ako se dokaže da ona ne važi samo za jednu individuu za koju treba da važi.

11 Definicija koju treba utvrditi treba da se primenjuje samo na ono što je definisano.

12 Aristotel misli na pravila ο svojstvenosti, ο vrsti i ο akci- denciji.

13 Svojstvenost je teže utvrditi nego vrstu i akcidenciju, ali lakše nego definiciju.

OSMA KNJIGA 1 U ovom istom delu, u knjigama II—VII. 2 Filozof pretpostavlja da će protivnik, možda, odobriti slo

ženu i proširenu propoziciju, koju ne bi prihvatio kad bi ona bila prosta.

580 581

3 Vidi Top., VIII, 1, 155 b 20—28. 4 Hoiril sa Samosa bio je Euripidov savremenik. Napisao je

ep u kome opisuje pobedu Grka nad Persijancima. Aristotel u Retorici navodi jedan Hoirilov stih (III, 14, 1415 a 4).

5 Ο tome govori filozof u Top., I, 12, 105 a 16, i dalje. 6 Heraklit iz Efesa — tvrdio je da se sve kreće, a Eleaćanin

Parmenid da je Biće nepokretno. 7 U Anal. post., II, 2, 3, 4, dokazano je da se iz istinitih

premisa ne može izvesti lažan zaključak, ali da je moguće da istinit zaključak bude izveden iz lažnih premisa.

8 Zaključak koji treba izvesti je istinit. » Top., I, 1, 100 a 22.

10 Naime, bolji se ne može naći. 11 Upravo iz Anal. prior., II, 2. 12 Upor. Top., VIII, 11, 162 a 10, kao i Anal. prior., II, 2. 18 Kad je dokaz u četvrtom smislu lažan, upravo kad je

materijalno lažan, a formalno pravilan, i kad pobija ono što je istinito — iz toga proizlazi lažnost jedne od premisa, na osnovu kojih se dokaz ostvaruje. Jer, iz samih istinitih premisa može, pri formalno pravilnom zaključivanju, da proizađe samo istiniti zaključak. Međutim, lažnost jedne premise povlači za sobom istinitost njene kontradiktorne suprotnosti.

14 Ovo znači da svođenje na logički nemoguće, koje iz lažnih premisa izvodi lažan zaključak, radi toga da utvrdi istinitu propo ziciju, — valja pretpostaviti istinitom zaključku koji je izveden iz lažnih premisa koje su neverovatne.

15 Ο konverziji silogizama vidi Anal. prior., II, 8—10. 16 Sa množenjem prvih deset brojeva, ό κεφαλισµός, Pitago-

rina tablica, služila je množenju brojeva. 17 Što je dokaz univerzalniji, tim više elemenata on obuhvata

sobom, i tim ga je teže pronaći. Takav dokaz je među inteligibili- jama najviši. On je po sebi najjasniji, ali za nas je najnejasniji. (Upor. Metaph., B, 1, 993 b 7—11. Vidi i Rolfes, nav. delo, str. 225, nap.22.)

Š E S T I DEO

Ο SOFISTIČKIM POBIJANJIMA

Glava prva

[UVOD. — CILJ I SADRZINA SPISA. — SOFISTI I SOFISTICKI ZAKLJUČCI]

Govorimo sad ο sofističkim pobijanjima1 i ο pobija-njima koja samo takva izgledaju, ali koja su u stvari para-logizmi, a ne pobijanja. Počećemo onim stvarima koje su prve po prirodi.2

Očevidno je da su neka zaključivanja pravilna, a da druga zaključivanja nisu pravilna, ali izgledaju da jesu. Sa dokazima se događa isto što i sa drugim stvarima gde postoji izvesna sličnost [između istinitog i prividnog]. Tako su jedni ljudi u dobrom [telesnom] stanju, a drugi samo izgledaju da jesu, zato što su se naduli i opremili sebe kao što plemena opremaju životinje koje prinose na žrtve. Jedni su doista lepi, a drugi samo takvi izgledaju, zato što su se nagizdali. Isto važi i za neoživljene predmete. I od njih su jedni od pravoga srebra ili zlata, a drugi nisu, nego samo izgledaju takvi čulnom opažanju. Tako predmeti od mešavine srebra i olova i od kalaja izgledaju srebrni, a predmeti od žutog metala izgledaju zlatni.

Na isti način zaključivanje i pobijanje su nekad pravi, a nekad nisu, i ako ih neiskusnost čini pravima. Jer ne-iskusni ljudi vide samo izdaleka, kao oni koji su udaljeni. Zaključak silogizma proizlazi iz izvesnih stavljenih premisa, tako da on, nužnim načinom, na osnovu stavljenog, iska-zuje nešto drugo nego ono što je stavljeno.3 Pobijanje je zaključivanje koje protivreči zaključku [protivnika].4 Ovo sofisti ne čine, nego samo izgleda da čine iz više razloga.

585

Jedan od tih razloga [iz kojih taj privid proizlazi], najpri-rodniji i najopštiji, jesu imena [koja se daju stvarima].

U raspravljanje se ne mogu uneti same stvari, nego se, umesto njih, upotrebljavaju njihova imena kao simboli [znaci]. Otuda verujemo da ono što važi za imena, važi i za stvari, kao kad se računanje vrši pomoću kamičaka. Ali [između imena i stvari] nema [potpune] sličnosti. Imena su ograničena po broju, a isto tako i množina definicija, a stvari su neograničene po broju. Zato je nužno da više stvari bude označeno i istom definicijom i istim imenom.

Prema tome, kao što [u ranije spomenutom primeru] oni koji nisu vesti u rukovanju kamičcima [za računanje] bivaju prevareni od onih koji su tome vični, na isti način i oni koji su neiskusni u značenju reci pogrešno zaključuju i kad sami raspravljaju, i kad slušaju druge. Iz tog razloga, kao i iz onih koji će biti [docnije] navedeni5 postoje i silo-gizam i pobijanje koji su prividni, a ne pravi.

Ali, pošto postoje neki ljudi kojima više godi da izgle-daju mudri, nego da budu mudri, a da takvi ne izgledaju (jer sofistika je prividna, a ne stvarna mudrost, a sofist je čovek koji ume da zarađuje novac od prividne, a ne od stvarne mudrosti, — jasno je da je za njih pre nužno da prividno čine delo mudrosti nego da ga stvarno čine, a da tako ne izgleda. A [da bi se uporedile dužnost pravog mudraca sa dužnošću sofista] dužnost onoga ko zna, u odnosu na svaku stvar, jeste da sam ne laže ο onome što zna, kao i da može da obelodani onoga ko laže. A [od te dve dužnosti] jedna se sastoji u tome da se može navesti razlog [stvari], a druga da se može primiti [shvatiti] razlog koji drugi daje. Iz toga, nužnim načinom, proizlazi da oni koji hoće da budu sofisti treba da traže dokaze ο vrsti ο kojoj je govoreno. Ovo može poslužiti njihovom cilju, pošto će im takva sposobnost [veština]6 dati privid mu-draca, — a to su oni baš i želeli [da postignu].

Jasno je da postoji takva vrsta dokaza, i da ljudi koji su nazvani sofistima teže [da dostignu] sposobnost ove vrste. A sad ćemo izložiti koliko ima rodova sofističkih do-

kaza, i koliki je broj elemenata iz kojih se ta sposobnost sastoji, i koliko delova ima ovo istraživanje, kao i drugo što pripada pomenutoj veštini.

Glava d r u g a

[O RAZNIM VRSTAMA DOKAZA U RASPRAVLJANJU]

Ima četiri vrste dokaza u raspravljanju: didaktički i dijalektički, i kritički [peirastički] i eristički.

Didaktički su oni dokazi Što zaključuju na osnovu principa svojstvenih svakoj nauci, a ne na osnovu mišlje-nja onoga ko odgovara (jer potrebno je da učenik bude ubeđen). Dijalektički su oni dokazi koji, polazeći od vero-vatnih premisa, dolaze do zaključka protivrečnog datoj tezi. Kritički su oni dokazi što zaključuju iz premise koje izgledaju istinite onome ko odgovara, a koje nužnim nači-nom mora poznavati onaj ko se pravi da zna nauku (na koji način, objašnjeno je na drugome mestu7). Eristički su dokazi koji zaključuju ili izgleda da zaključuju iz premise koje su prividno verovatne, ali u stvari nisu takve.

Ο demonstrativnim dokazima raspravljano je u Anali-tikama, a ο dijalektičkim i kritičkim dokazima na drugome mestu.8 A sad ćemo da se pozabavimo agonističkim i erističkim dokazima.

Glava t r e ća

[PET CILJEVA SOFISTIČKOG DOKAZIVANJA]

Pre svega, treba razmotriti koje ciljeve hoće da do-stignu oni koji se bore i uvek prepiru u raspravljanjima. Tih ciljeva je pet na broju: pobijanje, i zabluda, i para-doks, i soloikizam [jezična pogreška, naročito protiv pra-vilnog izgovora i sintakse] i navođenje [protivnika] na prazno brbljanje, što znači prinuditi ga da često ponavlja isto, U svakom od tih slučajeva nastoji se da se izazove privid, a ne teži se za stvarnošću.

Sofisti, pre svega, žele da izazovu privid da su pobili protivnika. Na drugom mestu, — žele da pokažu da protiv-

586 587

nik govori nešto pogrešno; na trećem, — da ga dovedu do paradoksnih tvrđenja; na četvrtom, — da ga navedu na soloikizam, to jest nastoje da samim dokazom nagone onoga koji odgovara da upotrebi neki netačan [varvarski] izraz; i, najzad, — žele da ga navedu da više puta isto kaže.

Glava č e t v r t a

[POBIJANJE]

Ima dva načina pobijanja: jedni se osnivaju na govoru [na jezičnom izražavanju], a drugi su van njega [nezavisni od njega]. Ima šest pogrešaka koje proizvode privid dokaza koji se osniva na govoru.

Te pogreške su: homonimija9, amfibolija10, kompo-zicija, podela, naglašavanje [akcentiranje]11 i forma izraza. Tačnost ovoga nabrajanja dokazuje se pomoću indukcije i silogističkog zaključka — koji bi se mogao osnivati i na drugim činjenicama. Naime, na onoliko načina na koliko je rečeno [na šest načina] može se ne označiti ista stvar istim imenima ili izrazima.

Na homonimiji [dvosmislenosti reci] se osnivaju dokazi kao što je sledeći: „Oni koji znaju uče, pošto gramatičari [učitelji gramatike] uče stvari koje im njihovi učenici govore napamet." Reč „učiti" na grčkom ima dva značenja; ona znači „razumeti" primenom nauke, a, zatim, i „steći znanje". Uzmimo opet drugi primer: „Zla su dobra, jer su dobra stvari koje moraju biti, a zla moraju biti."12 „Ono što mora biti" ima dvostruko značenje; ovaj izraz znači ono što je nužno, kao što je to često slučaj kod zala (jer postoji nužno zlo), a isto tako kažemo i ο dobrim stvarima da moraju biti. Uzmimo još jedan primer: „Isti čovek [u isto vreme] sedi i stoji, bolestan je i zdrav, — jer onaj koji je ustao — stoji, a onaj koji je ozdravio — jeste zdrav. Dakle, ustao je čovek koji je sedeo, i ozdravio je bolestan čovek."13 Naime, [tvrđenje] da bolestan čovek nešto čini ili trpi nema samo jedno značenje, nego se jednom odnosi na onoga koji je sad bolestan ili [sad] sedi, a drugi put na onog koji je ranije

bio bolestan. Tačno je da je čovek koji je ozdravio bio bolestan, kao i da je bolestan onaj koji ozdravlja, — ali zdrav čovek nije [u isto vreme] bolestan; on nije bolestan sad nego je ranije bio bolestan.

Na amfiboliji se osnivaju primeri, kao Što su sledeći: „Zeleti za mene hvatanje neprijatelja."14 A zatim: „Zar ne treba da postoji saznanje onoga što se saznaje?" Naime, istim pitanjem moguće je [u grčkom jeziku] istovremeno označiti da saznanje pripada subjektu koji saznaje i da ono pripada saznatom objektu.15 I: „Što neko vidi, da li on to vidi? On vidi stub; dakle, stub može da vidi." I: „Zar ono što kažeš da postoji ne kažeš da si ti? Ti kažeš da kamen postoji; dakle, ti kažeš da si kamen." I: „Može li se čuteći govoriti?" Jer, pitanje „može li se ćuteći govoriti" ima dva značenja, — naime, ili da onaj koji govori ćuti, ili da su [same] stvari ο kojima se govori lišene govora.

Postoje tri načina [vođenja diskusije] pomoću homo-nimije i amfibolije. Prvi [način] kad izraz ili ime u pravome smislu ima više značenja, kao: orao i pas;18 drugi je [način] kad smo navikli da tako govorimo [da tako upotrebljavamo ova imena ili izraze]; a treći je kad reci u sastavu imaju više značenja, dok proste [odvojene] reci imaju samo jedno značenje, — kao u primeru „znati slova". Naime, svaki od ova dva izraza može u tom slučaju da ima samo jedno značenje — „znati" i „slova", dok oba zajedno imaju više značenja — bilo da sama slova imaju znanje, ili da neko drugi zna slova.

Amfibolija i homonimija odnose se, dakle, na ove načine govora. Na sastavu [kompoziciji] osnivaju se sledeći primeri: „Moguće je da onaj koji sedi hoda, i da onaj koji piše ne piše." Jer, ne znači isto reći u odvojenim recima i reći u sastavu da onaj koji sedi može da hoda, i da onaj koji ne piše može da piše. Što se tiče ovog poslednjeg, isto važi ako se povezano uzmu reci da onaj koji ne piše može da piše. Jer, tada te reci znače da on ima sposobnost da ne pišući piše. Ali, ako se ne povezu reci, one znače da čovek, kad ne piše, ima sposobnost da piše. Još jedan pri-mer: „On zna sad slova, ako ih je sad naučio."17 I zatim:

588 589

„Ako neko može da nosi jednu stvar, on je sposoban i da nosi mnoge stvari."18

Na podeli se osnivaju slučajevi kao što su sledeći: „Pet je dva plus tri; ono je neparno i parno; a, sem toga, ono što je veće jeste jednako, zato što je onoliko i nešto više."19 Jer, kako izgleda, isti izraz ne znači uvek isto kad je podeljen i kad je povezan, kao, na primer: „Od roba ja sam te učinio slobodnim,"20 i: „Božanski Ahil ostavi pedeset ljudi od sto."21

Dokaz koji se osniva na akcentiranju [naglašavanju, izgovaranju reci po akcentu i dužini slogova] nije lako dati u nepisanim [usmenim] raspravljanjima; međutim, to je lakše u napisanim diskusijama i u poeziji.22

Tako, na primer, neki ispravljaju Homera da bi odgo-vorili onima koji smatraju da je besmisleno kad Homer kaže: „Gde drvo truli od kiše" [τό µεν ου καΐαπύθεται δµβρω lliad. XXIII, 328]. Oni dobijaju rešenje teškoće menja-njem akcenata, stavljajući οΰ oksitono [oni umesto cirkum-fleksa stavljaju oštar akcent, i čitaju ου umesto οΰ; tako bi navedeno mesto iz Homera značilo: „Gde drvo ne truli od kiše"]. A u stavu koji se odnosi na Agamemnonov san oni tvrde da nije sam Zevs kazao: „Mi dajemo da mu se molba ispuni", nego je Zevs pozvao san da mu on ispuni molbu. Takvi su primeri koji se odnose na akcentiranje.

Dokazi koji se odnose na oblik govora stvaraju se kad se ono što nije ista stvar izražava u istom obliku, — kad se, na primer, umesto muškog roda upotrebi ženski, ili ženski rod umesto muškog, ili kad se srednji rod upo-trebi kao jedan od ova dva roda; ili, opet, kad se izražava kvalitet kao kvantitet, ili kvantitet kao kvalitet, ili aktivno kao pasivno, ili stanje kao aktivnost, i tako dalje, prema drugim podelama koje su ranije date. Jer, može da se desi da ono što ne pripada kategoriji aktivnosti [delanja] — u govoru bude izraženo kao da joj pripada. Tako, na primer, „biti zdrav" po obliku izraza liči na „šeći" ili „graditi". Međutim, prvi glagol izražava izvestan kvalitet i određeno stanje, dok druga dva glagola izražavaju izvesno delanje. A isto važi i za druge slučajeve koji ovde spadaju.

Tako pobijanja koja se osnivaju na govoru proizlaze iz ovih mesta [izvora]. — Ima sedam vrsta paralogizama koji su izvan [nezavisni od] govora. Prva se osniva na akci-denciji; druga vrsta postaje kad se jedan izraz uzme u apso-lutnom ili u ne-apsolutnom smislu, ali s obzirom na neki način, ili vreme, ili odnos. Treća vrsta osniva se na nezna-nju pobijanja; četvrta na sledovanju; peta uzima kao pri-znato ono što se u početku traži.23 Šesta vrsta postavlja ne-uzrok kao uzrok. Najzad, sedma čini od više pitanja jedno.

Glava peta

[OPIS POBIJANJA IZVAN GOVORA]

Paralogizmi osnovani na akcidenciji postaju kad se smatra da neki atribut pripada na isti način stvari i njenoj akcidenciji.24 A pošto ista stvar ima mnoge akcidencije, nije nužno da svi isti atributi pripadaju svim predikatima jedne stvari i u isto vreme njihovom subjektu. Uzmimo kao primer: „Ako je Korisk nešto drugo nego čovek, tada je on nešto drugo nego on sam, jer je on čovek." Ili: „Ako je on [Korisk] neko drugi nego Sokrat, a ako je Sokrat čovek, tada je priznato da je Korisk nešto drugo nego čovek, jer se tako dešava da ono od čega je rečeno da je Korisk različit — jeste akcidentalno čovek."

Paralogizmi koji se osnivaju na pitanju da li je jedan izraz upotrebljen u apsolutnom smislu, ili samo u izves-nom odnosu, a ne u pravom smislu, — javljaju se kad je jedan izraz, upotrebljen partikularno, uzet kao upotrebljen u apsolutnom smislu. Takav je, na primer, dokaz: „Ako je ne-biće predmet mišljenja, tada ne-biće postoji." Jer, nije isto biti nešto i biti nešto u apsolutnom smislu. Ili opet: „Biće nije biće, ako nije jedno od bića, na primer, ako nije čovek." Jer, nije isto ne biti nešto, i ne biti u apsolutnom smislu. Ali to izgleda isto, zbog srodnosti ova dva izraza, i zato što postoji samo mala razlika između „biti nešto" i „biti" kao i između „ne biti nešto" i „ne biti". Isto važi i za dokaze koji ispituju da li je jedan izraz upotrebljen samo u izvesnom odnosu ili u apsolutnom smislu. Primer

590 591

za to je sledeći: „Ako je jedan Hindus ceo crn, ali su mu zubi beli, on je tada [u isto vreme] beo i ne-beo." Ili ako dva atributa pripadaju subjektu u izvesnom odnosu, [tada, po zaključivanju sofista] kontrerne suprotnosti pripadaju istovremeno istom subjektu. Svaki može lako poznati u nekim slučajevima para-logizme

slične sledećem. Ako se, na primer, pretpostavilo da je Etiopljanin crn, i ako se sad pita je li on beo s obzirom na [njegove] zube; tada će — ako je Etiopljanin beo u ovom pogledu — sofist verovati da je dijalektički dokazao da je Etiopljanin [u isto vreme] i crn i nije crn, kao i to da je on

sam [sofist] došao do kraja svog ispitivanja. U izves-nim slučajevima, međutim, ovaj paralogizam ostaje često

skriven, — tako u svim slučajevima kad je jedna stvar uzeta u izvesnom odnosu, pa izgleda da [iz toga] može da sle-duje

i da je uzeta u apsolutnom smislu. A tako je i u svim slučajevima u kojima nije lako videti koji od atributa treba da bude stavljen u svojstvenom smislu. To je slučaj kad su

kontrerne suprotnosti podjednako pridate subjektu. Jer, tada izgleda da treba apsolutno prihvatiti ili obe, ili nijednu. Ako je, na primer, jedna stvar polubela, a polucrna, — je li ona

bela ili crna? Drugi paragolizmi postaju zato što se nije definisalo

šta je dokaz ili pobijanje, i zato što je u njihovoj definiciji nešto ispostavljeno.25 Pobijanje se sastoji u tome da se pro-tivreči samom atributu, koji je isti ne samo po imenu nego i po predmetu. A nije samo u pitanju ime u sinonimnom smislu, — nego to treba da bude isto ime. Protivrečnost treba da pođe od priznatih propozicija i da je osnovana na nužnosti; uz to, ona ne treba da računa sa propozicijom u početku pretpostavljenom, koju treba dokazati. [Protiv-rečnost treba da poštuje i sve druge uslove.] Naime, sve treba da bude uzeto pod istim vidom, u istom odnosu, na isti način, i u isto vreme, — kao zaključak koji treba pobiti. Na isti način treba postupati i pri definisanju lažnog pobija-nja nečega. Neki, koji propuštaju da ispune ponešto od onoga ο čemu je govoreno, daju samo prividno pobijanje. Tako, na primer, oni dokazuju da je ista stvar u isto vreme dvo-

592

struka i ne-dvostruka, pošto je dva dvostruko od jedan, a nije dvostruko od tri. Ili [oni dokazuju] da je ista stvar [u isto vreme] dvostruka i ne-dvostruka istoj stvari, samo ne u odnosu na isto; jer ona je dvostruka dužinom, ali nije dvostruka širinom. Ili [oni pokazuju] da je ista stvar dvo-struka i ne-dvostruka istoj stvari, u odnosu na isto, i na isti način, ali da ona to nije u isto vreme. Tako je [njihovo] pobijanje prividno. Ovaj način pobijanja [ova pogreška] može se računati u pobijanja koja se osnivaju na govoru.

Pobijanja u kojima se prvobitni problem uzima kao već dokazan26 postaju isto tako i na onoliko načina na koliko se učini ta pogreška.27 Privid pobijanja proističe ovde otuda što se ne uviđa šta je isto, a šta različito.

Pobijanje koje se osniva na sledovanju28 proizlazi otuda što se veruje da se odnos sledovanja srne preokre-nuti [konvertiratij. Naime, zato što kad jedno postoji, drugo nužnim načinom postoji, pretpostavlja se da i kad drugo postoji, prvo nužnim načinom postoji. Iz ovoga isto tako proizlaze zablude osnovane na čulnom opažanju. Tako se često žuč uzima za med, zbog toga što gde je med, tu je uvek i žuta boja. A pošto se događa da zemlja posle kiše postaje vlažna, mi pretpostvaljamo da je padala kiša, ako je zemlja mokra. Međutim, to ne sleduje nužnim nači-nom. U retorici su osnovani na sledovanju dokazi izvedeni iz znaka. Naime, kad [retori] hoće da dokažu da je neko preljubnik, oni uzimaju kao posledicu [preljubničkog života] ili [činjenicu] što se taj čovek ukrašava, ili što ga viđaju da noću luta. Međutim, mnogima pripadaju ove osobine, ali im preljubništvo ne pripada. Slično se događa u silogistickim raspravljanjima. Tako, na primer, Melisov argument da je vaseljena bezgranična [da nema početka, — upravo da je večna] pretpostavlja [stavove] da je vaseljena nestvorena (jer iz nebića ništa ne može da postane), i da ono što je stvoreno ima početak. Ako vaseljena nije bila stvorena, ona nema početka; ona je, prema tome, bezgra-nična [večna]29. Ali to sledovanje nije nužno. Jer, ako sve što je bilo stvoreno ima početak, iz toga ne sleduje da je i ono što ima početak bilo stvoreno, — kao Što ne sleduje

38 Organon 593

ni da — ako je topao čovek koji ima groznicu — čovek koji je topao mora imati groznicu.

Pobijanje u kome se ne-uzrok uzima kao uzrok30

sastoji se u tome što se ne-uzrok uvuče u pobijanje, kao da se ovo na njemu osniva. To se događa u silogizmima koji vode nemogućem. Naime, u njima, nužnim načinom, treba oboriti jednu od uzetih premisa. Ako se u pitanja [premise] koja su nužna da se utvrdi nemoguć zaključak, uračuna i ne-uzrok, tada će često izgledati da pobijanje postaje zbog ovoga. Takav je, na primer, slučaj sa dokazom da duša i život nisu isto. Ako, je naime, postajanje kont-rerno suprotno nestajanju, tada će i jedno određeno posta-janje biti kontrerno suprotno jednom određenom nestajanju. Smrt je jedno određeno nestajanje, i ona je kontrerno su-protna životu. Prema tome, život je postajanje, a život je biti rođen.31 Ali to je nemoguće. Prema tome, duša i život nisu isto. A to ne proističe ni iz jednog silogizma. Jer, ne-moguće proističe i kad se ne kaže da je život isto što je duša, nego [ako se samo pretpostavi] da je život kontrerno supro-tan smrti koja je nestajanje, a [da je] postajanje [kontrerno suprotno] nestajanju. Takvi dokazi, iako nisu potpuno nemoćni da se pomoću njih zaključi, ipak su nemoćni da odvedu pretpostavljenom zaključku. A ovo često ostaje nepoznato čak i onima koji stavljaju pitanja.

Takvi su dokazi koji se osnivaju na sledovanju i na ne-uzroku [lažnom uzroku]. Dokazi koji se osnivaju na tome da se od dva pitanja načini jedno, nastaju kad ostane nepri-mećeno da ima više pitanja, i kad se daje samo jedan odgo-vor, kao da postoji samo jedno pitanje.32 U nekim slučaje-vima lako je videti da ima više pitanja, i da ne treba davati odgovor, — kao, na primer, [kad se pita]: „Da li je zemlja more, ili je nebo?" Međutim, u izvesnim slučajevima to nije tako lako, i pitanje se raspravlja kao da je jedino. Tada [sagovomik] ili daje saglasnost na postavljeno pitanje time što [na njega] ne odgovara, ili on izgleda pobijen. Na primer: „Je li A i Β čovek? — [Da.] — Dakle, ako se udari A i B, udariće se jedan čovek, a ne ljudi." Ili, dalje, [drugi primer koji se odnosi na stvari] za stvari od kojih

su jedne dobre, a druge rđave, „Jesu li sve one dobre ili rđave?" Ako se kaže jedno, izgleda da iz toga proizlazi prividno pobijanje, a ako se kaže drugo, izgleda da se čini očevidna pogreška. Jer, reći da je među stvarima koje nisu dobre nešto dobro, ili da među stvarima koje su dobre nešto nije dobro — to je pogreška. A nekad iz saglaša-vanja sa dodatim pitanjima može da proizađe pravo pobi-janje. Takav slučaj, na primer, nastaje ako se pretpostavi da je za više stvari rečeno da su bele, i gole, i slepe, u istom smislu u kome je to rečeno za jednu stvar. Naime, ako je šlep stvor koji nema vid, a koji bi po prirodi trebalo da ga ima, tada će biti isto tako slepi stvorovi koji nemaju vid, a koji bi po prirodi trebalo da ga imaju. Kad jedan stvor ima vid, a kad ga drugi nema, oni će ili oba videti, ili će oba biti slepi, — što je nemoguće.

Glava š e s t a [SVOĐENJE PARALOG1ZAMA NA »NEZNANJE

POBIJANJA" — „IGNORATIO ELENCHI"]

Tako se prividni dokazi i prividna pobijanja moraju ili podeliti kao što smo ovde naznačili, Ui se svi oni mo-raju svesti na „neznanje pobijanja", a od ovoga se mora načiniti princip svih sofizama.

Jer, moguće je sve opisane načine svesti na neznanje definicije pobijanja.

Pre svega, [valja ispitati] da li su ti načini nepodobni da dadu zaključak. Jer, zaključak treba da proizlazi iz stav-ljenih premisa, tako da se on iz njih izvodi nužnim način-nom, — a ne samo da izgleda kao da se iz njih izvodi.33

Zatim treba da razmotrimo pojedinačne delove de-finicije pobijanja.

Od paralogizama koji se osnivaju na govoru, jedni proizlaze od dvojakog smisla. Takav je, na primer, slučaj kod homonimije [jednakosti imena], i [dvosmislenosti] govora, i slične forme izraza (jer smo navikli da smatramo da svaka stvar znači određenu supstanciju). Ali spajanje, i podela, i akcentiranje proizvode paralogizme, zato što

594 38* 595

reč nije ista ili što je izraz drukčiji. A reč, kao i stvar, morali bi biti isti, ako treba da se dobiju pobijanje ili dokazi. Na primer, ako se govori ο ogrtaču, treba izvesti zaključak ne ο odelu, nego ο ogrtaču. Jer, ovo prvo [zaključak ο odelu] može biti istinito, ali nije dokazano zaključivanjem. Zato je potrebno dodati još jedno pitanje, da bi se onome ko pita zašto se tako zaključuje, pokazalo da je značenje isto.

Paralogizmi osnovani na akcidenciji očevidno spadaju — prema definiciji silogizma — u neznanje kako se pobija. Jer, ista definicija treba da važi i za pobijanje, — samo ovde pridolazi još i protivrečnost. Naime, pobijanje je silogizam koji zaključuje na protivrečnost.34 Ako nema silogizma akcidencije, nema pobijanja.

Na primer: ako je, kad postoje dve određene stvari, nužno da treća određena stvar postoji, i ako je ta poslednja stvar bela, tada nije nužno da ova bude bela na osnovu silogizma.35 Isto tako, ako trougao ima tri ugla, koji su jednaki sa dva prava ugla, i ako je on akcidentalno figura, ili prvi elemenat, ili princip, — trougao nema taj zbir uglova zato što je figura, ili princip, ili prvi elemenat. Jer, dokaz [da je zbir uglova u trouglu jednak sa dva prava ugla] ne važi ukoliko je trougao figura, niti ukoliko je prvi elemenat, nego ukoliko je trougao. Isto treba reći i ο drugim slučajevima. Dakle, ako je pobijanje jedna vrsta silogizma, tada dokaz koji se osniva na akcidenciji ne može biti pobijanje.

Otuda su stručnjaci i uopšte znalci [prividno] pobijani od neznalica koji svoja zaključivanja protiv onih koji znaju osnivanju na akcidenciji. A ako oni [koji znaju] nisu sposobni da prave razliku [između onoga što postoji po sebi i akcidencije], ti ljudi ili potvrđuju ono što ih pitaju, ili se iako to nisu potvrdili smatra da jesu [zato što ćute].

Pobijanje na osnovu onoga što je rečeno u izvesnom odnosu ili u apsolutnom smislu [jesu pogrešni zaključci],38

posto se u njima afirmacija i negacija ne odnose na isto. „Belo u izvesnom odnosu" ima za negaciju ,,ne-belo u izvesnom odnosu", a „apsolutno belo" ima za negaciju „apsolutno ne-belo". Ako je priznato da je jedna stvar bela u

izvesnom odnosu, a uzme se da je to rečeno u apsolutnom smislu, — tada se ne vrši pobijanje, nego samo izgleda kao da se ono vrši, zato što se ne zna šta je pobijanje.

Ali najjasniji od svih paralogizama jesu oni za koje smo ranije37 rekli da stoje u vezi sa definicijom pobijanja, zbog čega su i dobili svoje ime [izraz koji se upotrebljava u logici „ignoratio elenchi" znači „neznanje pobijanja"]. Prividnost [pobijanja] dolazi ovde od nedostatka koji se nalazi u definiciji [pobijanja]. A ako podelimo [paralogizme] kao što smo učinili, treba da stavimo nedostatak u definiciju [pobijanja], kao zajednički svima [pobijanjima].

Paralogizmi osnovani na „traženju principa" i oni osnovani na tome što se uzima za uzrok ono što nije uzrok, daju se poznati na osnovu definicije [dokaza]. Zaključak treba da sleduje iz određenih premisa kao uzroka38, što se ne dešava sa premisama koje nisu uzroci. Sem toga, ne treba računati kao osnovu za dokaz prvobitnu propoziciju koju treba dokazati.39 Ali ovaj zahtev ne ispunjavaju paralogizmi osnovani na „traženju principa".

Paralogizmi koji se osnivaju na sledovanju jesu deo onih koji se osnivaju na akcidenciji. Naime, ono što sleduje jeste akcidencija, ali se od akcidencije razlikuje po tome što se ova može primeniti samo na jedan subjekt. Tako se, na primer, tvrdi da su isto žuto i med, i belo i labud, dok se ono što sleduje primenjuje uvek na više subjekata.40 Stvari koje su identične jednoj istoj stvari identične su i jedna drugoj, i tako postaje pobijanje na osnovu onoga što sleduje. Ali to nije istinito u svim slučajevima, — kao, na primer, kad je u pitanju nešto što je akcidentalno belo. Jer sneg i labud isti su kao belo.41 Ili se, kao u Melisovoj definiciji, pretpostavlja da je identično „biti stvoren" i „imati početak", ili „postati jednak", i „dobiti istu veličinu". Jer, zbog toga što ono što je bilo stvoreno ima po-četak, [Melis smatra] da je i [obrnuto] ono što ima početak bilo stvoreno, kao da su identična oba pojma, — naime, „ono što je bilo stvoreno" i „ograničeno", — pošto oba imaju početak. Isto tako i za stvari koje postaju jednake [po broju] pretpostavlja se da ako one koje dobijaju jednu

596 597

i istu veličinu postaju jednake, tada i stvari koje postaju jednake dobijaju samo jednu veličinu. Tako se ovaj slučaj oslanja na sledovanje. Pošto se pobijanje na osnovu akci-dencije sastoji u neznanju pobijanja, očevidno je da to važi i za pobijanje na osnovu sledovanja.42 Ovo se mora razmotriti i na drugi način.

Paralogizmi koji iz više pitanja čine jedno, osnivaju se na tome što mi ne raščlanimo i ne razdelimo definiciju propozicije. A propozicija iskazuje jedan [predikat] ο jed-nom [subjektu]. Za pojedinačnu stvar i za stvar uopšte važi ista definicija, — na primer, za čoveka i za samo jednog čoveka. Isto važi i za drugo. Ako je jedna propozicija jedna time što iskazuje jedan [atribut] ο jednom [subjektu], tada će i propozicija, prosto uzeta, biti takva. I pošto silogizam proizlazi iz [određenih] propozicija, a pošto je pobijanje silogizam, pobijanje će proizaći iz [određenih] propozicija. Ako propozicija iskazuje samo jedan [predikat] ο samo jednom [subjektu], očevidno je da se i ovaj paralogizam osniva na neznanju pobijanja, — jer izgleda da je propo-zicija ono što nije propozicija. Ako je, kao na jedno pita-nje, dat odgovor, — tada će postojati pobijanje. Ali ako [odgovor] nije [doista] dat, nego ako samo tako izgleda, tada će postojati samo prividno pobijanje.

Tako svi oblici [paralogizma] potpadaju pod nezna-nje pobijanja. Oni [paralogizmi] koji se osnivaju na govor-nom izrazu [potpadaju] zato što je samo prividna protiv-rečnost koja je — kao što smo rekli — svojstveno obeležje pobijanja; a drugi [paralogizmi] zato što nisu saobrazni definiciji silogizma.

Glava sedma [UZROCI

PARALOGIZAMA]

Kad su u pitanju dokazi koji se osnivaju na homo-nimiji i na dvosmislenosti govora, zabluda u njima dolazi od nesposobnosti da se razlikuje vise značenja [pojedinog] izraza (a doista nije lako razlikovati izvesne izraze, kao što

su, na primer jedno, i biće, i isto). A kad su u pitanju dokazi koji se osnivaju na spajanju i na odvajanju, [zabluda u njima dolazi] otuda što se smatra da nema nikakve razlike između spojenog i odvojenog izraza, kao što to biva u većini slu-čajeva. Isto je i kad su u pitanju dokazi osnovani na akcentiranju [naglašavanju, glasoudaru]. Naime smatra se da reč, zbog toga što ima mek ili oštar akcent, ne do-bija nikad, ili dobija samo retko drugi smisao. A kod dokaza, osnovanih na formi govora, [zabluda leži] u sličnosti izraza. Naime teško je razlikovati šta se izražava u istom, a Šta u različitom smislu. A ko je za ovo sposoban, on je blizu toga da sazna istinu. A naročito nas navodi da napustimo ovu zabludu43 pretpostavljanje da je svaki atribut jedne stvari nešto konkretno [individualna supstancija] i što ga shvatamo kao individualno jedinstvo. Jer izgleda da konkretnost [individualnost] i biće naročito pripadaju jednome i supstanciji. Zato ovaj oblik [paralogizma] treba staviti u pobijanja govorom, — pre svega zbog toga što zabluda lakše postaje kad se nešto ispituje sa drugima, nego kad sam čovek to čini (jer ispitivanje sa drugima vrši se govorom, a u onome koje čovek s&m Čini ne razmatra se ništa manje sama stvar). Zatim, događa se da se čovek prevari i kad sam ispituje; to biva u slučaju kad kao osnov [svoga] ispitivanja stavi govor [umesto same stvari]. Dalje, zabluda se osniva na sličnosti, a sličnost na govoru.

Kod paralogizama koji se osnivaju na akcidenciji za-bluda dolazi otuda što se ne može razlikovati šta je iden-tično, a šta drugo [različito]; i šta je jedno, a šta mnogo; i za koje su vrste predikata sve akcidencije iste kao za subjekt.

Isto važi i za paralogizme koji se osnivaju na onome što sleduje. Naime, ono što sleduje jeste deo akcidencije44. Dalje, u mnogo slučajeva izgleda i misli se da ako ova stvar ne može da bude odvojena od one, tada ni poslednja ne može da bude odvojena od prve.

Kod paralogizama koji proizlaze iz nekoga nedostatka u definiciji pobijanja, kao i kod onih koji zavise od razlike između izraza uzetog u izvesnom odnosu i izraza uzetog u apsolutnom smislu, — zabluda proizlazi iz neznatnosti

598 599

razlike [između ova dva izraza]. Naime, mi smatramo da posebna osobina, ili odnos, ili način, ili vreme ne dodaju ništa smislu i priznajemo važenje univerzalne propozicije.45

Isto važi za paralogizme koji se osnivaju na „traženju prin-cipa" i za paralogizme koji se osnivaju na ne-uzroku, kao i za one koji sjedinjuju više pitanja u jedno. Za sve [te paralogizme] zabluda dolazi od neznatnosti [razlike u izrazima]. Jer, mi ne ispitujemo tačno definiciju propo-zicije i silogizma iz razloga koji smo naznačili.

Glava osma

[SOFISTICKA POBIJANJA S OBZIROM NA NJIHOVU MATERIJU]

Pošto znamo na osnovu kojih načina postaju prividni silogizmi, mi poznajemo i načine na koje postaju sofistički silogizmi i sofistička pobijanja. Nazivam sofi-stičkim pobijanjem i sofističkim silogizmom ne samo prividan silogizam ili [prividno] pobijanje, koji izgledaju da su to, ali u stvari nisu, nego [tako nazivam] i one koji su to u istini, ali su samo prividno svojstveni stvari [koja je u pitanju].48 Takvi su [silogizmi] koji ne pobijaju s obzirom na stvar ο kojoj je rec i ne otkrivaju neznanje protivnika, — što je predmet kritike. A kritika je deo dijalektike, koja može da dokaže lažan zaključak pomoću neznanja onoga koji daje odgovor. Sofistička pobijanja, međutim, iako zaključuju protivrečnost, ne čine očevidnim da li je protivnik neznalica [ili nije]. Jer, sofisti pomoću ovih dokaza dovode u zabunu i onoga ko zna.

Da njih [ova sofistička pobijanja] upoznajemo istom metodom [kojom upoznajemo prividne silogizme] — to je očevidno. Razmatranja — koja navode slušaoce, pod uticajem privida, da poveruju kako je silogizam izveden iz propozicija koje je protivnik priznao — opredeliće onoga ko odgovara da poveruje u taj silogizam.47 Tako će lažni dokazi proizaći iz svih ili iz nekih od načina koje smo naznačili. Jer, ono što se veruje da je odobrio [slu-šalac] koji nije bio pitan, odobrio bi i da je bio pitan. Samo,

600

ima sofističkih pobijanja u kojima se dodaje pitanje koje je nedostajalo, ali se u isto vreme otkriva njegova lažnost. Ovo je slučaj sa paralogizmima koji se osnivaju na govoru i na solecizmu.48

Ako paralogizmi čiji je zaključak protivrečnost [jed-nom tvrđenju] dolaze otuda što samo izgleda da su oni pobijanja, [a u stvari to nisu], jasno je da će razloga od kojih zavise dokazi lažnih zaključaka biti onoliko isto koliko i onih od kojih zavisi prividno pobijanje. Prividno pobijanje može da se izvodi na onoliko načina koliko istinito pobi-janje ima delova. Naime, nedostatak svakog od njih [od tih delova] učiniće pobijanje prividnim. Na primer, [učiniće ga prividnim] nedostatak zbog koga se, da bi se došlo do nemogućeg, ne zaključuje na osnovu dokaza [nego na osnovu ne-dokaza]; i [učiniće ga prividnim] onaj [nedosta-tak] koji od dva pitanja čini jedno i osniva se na jednoj neispravnosti rečenice; i onaj koji zamenjuje suštinu akci-dencijom; i onaj koji je jedan deo ovog poslednjeg dokaza, — nedostatak da se zaključuje iz onog što sleduje; dalje, ona pogrešna postupanja zbog kojih zaključak ne proizlazi iz stvarnosti, nego iz reci; potom pogrešno postupanje kad se — umesto da uopšte dokaže protivrečnost, u istom po-gledu, u istom odnosu, i na isti način — pobijanje oslanja samo na izvesnom pogledu na stvar, ili na nekoj od ovih odredaba; najzad, postupanje protiv zahteva da ne treba računati sa prvobitnom propozicijom koju treba dokazati, te se pobijanje osniva na „traženju principa".

Tako bismo imali sve načine na koje proizlaze para-logizmi. Tih načina ne može biti više, i na ovima ο kojima smo govorili osnivaju se svi paralogizmi.

Sofističko pobijanje nije apsolutno pobijanje, nego je to samo u odnosu na izvesnu ličnost [na sagovornika koji odgovara]. Isto važi i za [sofistički] silogizam. Jer, neće biti ni pobijanja, ni silogizama, ni u apsolutnom smislu, ni u odnosu na onoga ko je ispitivan, sem ako u paralogizmu osnovanom na homonimiji sagovornik izjavi da homo-nimna reč ima samo jedan smisao i, ako u paralogizmu osnovanom na sličnosti forme, sagovornik ne izjavi da je

601

I |

supstancija jedina kategorija, — i ako isto ne učini i u dru-gim paralogizmima. Međutim, ako sagovornik, u svim slučajevima, prihvati ono ο čemu je govoreno, pobijanja će važiti za onoga ko je ispitivan, ali neće važiti apsolutno. Jer, iskaz sagovornika nema samo jedno značenje, nego ima samo prividno značenje, i to za jednog određenog čoveka [za protivnika].

Glava d e v e t a

[NEMOGUĆNOST DA SE UPOZNAJU SVA POBIJANJA]

Sa koliko se mesta protivnici [oni koji su pobijeni] mogu pobiti, — to ne treba pokušavati da se dokuči, ako se ne zna nauka ο svim stvarima. Ovo [opšte znanje] ne može biti predmet nijedne discipline [veštine]. Nauke su neograničene po broju, a, prema tome, očevidno, i dokazi [su neograničeni po broju]. A postoje i istinita pobijanja. Jer, uvek kad se nešto može dokazati, može se i pobiti onaj ko tvrdi protivrečnost istinitog. Ako bi, na primer, on tvrdio da je dijagonala komensurabilna [strani kvadrata], mogao bi biti pobijen dokazom da je ona inkomensura-bilna. Prema tome, trebalo bi imati znanje ο svim stvarima. Jer, izvesna pobijanja osnivala bi se na principima geo-metrije i na zaključcima koji iz njih proizlaze; druga [pobijanja osnivala bi se] na principima medicine; a neka, opet, na principima drugih nauka.

Ali i lažna pobijanja su, isto tako, beskrajna po broju. U svakoj veštini [nauci] postoji lažan silogizam, — na primer, u geometriji geometrijski [lažni dokaz], a u medi-cini medicinski [lažni dokaz]. Ovde pod izrazom ,,u svakoj veštini [nauci]" podrazumevam „na osnovu principa te veštine [nauke]".

Prema tome, vidi se da ne treba pronalaziti mesta svih pobijanja, nego samo onih koja su osnovana na dija-lektici. Naime, ova su zajednička svakoj veštini i svakoj sposobnosti. A pobijanje u pojedinačnoj nauci valja da ispita stručnjak, i da vidi da li ono samo izgleda pobijanje a to [u stvari] nije, i ako jeste [pobijanje], zašto je to. Među-

tim, sa pobijanjima koja proizlaze iz zajedničkih principa što ne spadaju ni u kakvu posebnu veŠtinu — imaju da se bave dijalekticari. Jer ako poznajemo mesta iz kojih pro-ističu verovatni silogizmi ο nekom predmetu, tada znamo i mesta iz kojih proističu pobijanja ο tom predmetu. Naime, pobijanje je silogizam protivrečnosti, tako da jedan ili dva silogizma protivrečnosti čine pobijanje. Tako znamo mesta na koja se svode sva ovakva pobijanja. A ako to znamo, znamo i njihova rešenja, jer su rešenja — prigovori na ta pobijanja. Tako poznajemo i sva mesta od kojih zavise prividna pobijanja, — prividna ne za svakog, nego za one koji su u to [u dijalektiku] upućeni. Jer, moguće je naći beskrajno razloga koji nekom mogu da učine pobijanja prividnima.

Prema tome, vidi se jasno da mora biti dijalektičar onaj ko ima moć da dokuči sa koliko tačaka gledišta, na osnovu zajedničkih principa, postaje pobijanje — bilo ono stvarno, ili prividno pobijanje, drugim recima bilo ono dijalektičko, ili prividno dijalektičko, ili kritičko.

G l a v a d e s e t a [DOKAZI OSNOVANI NA RECIMA I DOKAZI OSNOVANI NA STVARIMA]

Ne postoji razlika među dokazima koju neki pronalaze kad kažu da se jedni osnivaju na recima, a drugi na misli. Naime, besmisleno je smatrati da su neki dokazi osnovani na recima, a drugi na misli, i da oni nisu isti. Jer, ne znači li diskutovati protiv protivnikove misli, ako, kad smatra da je sam pitan, čovek ne upotrebi reci u smislu u kome ih je prihvatio onaj ko je pitan? Ovo, upravo, znači disputovati protiv reci. Međutim, znači disputovati na osnovu misli, kad se upotrebe reci u istom smislu koji je onaj što odgo-vara imao u svesti kad ih je prihvatio. Ako bi, u slučaju gde reč ima više značenja, i onaj ko pita i onaj ko je pitan smatrali da [reč] ima samo jedno značenje — kao što, na primer, [izrazi] biće i jedno mogu imati više značenja, a ipak bi onaj ko odgovara — odgovarao, a onaj ko pita,

602 603

recimo Zenon, — pitao, misleći da reč ima samo jedan smisao; i ako dokaz treba da pokaže da je sve jedno, — može li se, u tom slučaju, reći da je ovo raspravljanje upravljeno misli onoga ko je pitan? Ali ako neko pretpo-stavi da biće i jedno imaju više značenja, jasno je da takvo raspravljanje nije upravljeno misli.

Pre svega, u slučaju dokaza gde više značenja dolaze u pitanje, moguće je da oni budu upravljeni recima i misli; zatim, to može da bude u slučaju svakog dokaza, ma kakav on bio. Jer, nije od važnosti za sam dokaz da li je on upravljen misli, nego je to važno za stav onoga ko odgo-vara prema onome što on prihvata.

Potom, moguće je da su svi dokazi osnovani na recima. Jer, „biti osnovan na recima" znači „ne biti osnovan na misli". Ako svi dokazi ne bi bili osnovani ili na recima, ili na misli, tada bi postojali neki drugi dokazi koji se ne bi osnivali ni na recima, ni na misli. Međutim, smatra se da za sve dokaze treba to da važi, i [prema tome] njih svi dele kao da su osnovani ili na recima, ili na misli. A smatra se da drugih [dokaza] nema. A dokazi koji zavise samo od reci jesu samo jedan deo silogizama koji zavise od mnogih značenja reci. Jer, besmisleno je smatrati da [izraz] „koji zavisi od reci" obuhvata sve dokaze koji zavise od govora, kad ima nekih drugih paralogizama koji nisu pogrešni zato što se onaj ko odgovara na izvestan način prema njima odnosi, nego zato što sam dokaz sadrži jednu propoziciju koja ima više značenja.

Potpuno je besmisleno raspravljati ο pobijanju, ako se ranije nije raspravljalo ο silogizmu. Naime, pobijanje je silogizam, i zato treba raspravljati ο silogizmu ranije nego ο lažnom pobijanju. Jer, takvo pobijanje samo je prividan silogizam ο protivrečnosti [jedne teze]. Zato će uzrok za-blude biti ili u silogizmu, ili u protivrečnosti (jer protivreč-nost treba da bude dodata);49 međutim, ona se nekad nalazi u obojima, ako je pobijanje prividno. U [prividnom] dokazu „ćuteći govoriti",50 zabluda leži u protivrečnosti, a ne u silogizmu. U [prividnom] dokazu „ne može se dati ono što se nema",51 zabluda leži u obojima. I, naposletku, u

dokazu „Homerov spev je figura, zato što je ciklus",52 za-bluda je u silogizmu. A dokaz koji se ne greši ni ο silogi-zam, ni ο protivrečnost, jeste istinit silogizam.

Ali, da bismo se vratili tamo odakle je naš dokaz pošao, — da li su matematička zaključivanja upravljena misli, ili nisu? I ako neko misli da izraz „trougao" ima više značenja, i ako mu prida drugi smisao nego [što se pridaje] figuri za koju se zaključuje da ima [zbir uglova jednak sa] dva prava ugla, — da li je, u ovom slučaju, dokaz onoga ko postavlja pitanje upravljen misli protiv-nikovoj ili nije?

Dalje, ako reč ima više značenja, ali onaj ko odgovara to ne primećuje i ne misli, kako tu raspravljanje [onoga ko pita] ne bi bilo upravljeno misli [onoga ko odgovara]? Dalje, kako bi trebalo pitati [postavljati pitanja], ako ne navodeći onoga ko odgovara na razlikovanje, — kao kad, na primer, pitanje glasi: „Je li moguće ćuteći govoriti?" — ili mu bar ulivajući: „Zar to ne treba odreći u jednom smislu, a potvrditi u drugom?" Ako protivnik to ne do-pusti ni u kome smislu, ali ako drugi disputuje [sa ciljem da ga pobije] — zar njegovo disputovanje nije upućeno misli onoga ko odgovara? Pri svem tom, smatra se da njegov dokaz zavisi od reci.

Prema tome, ne postoji nikakva svojstvena vrsta do-kaza koji su upravljeni misli. Ali postoje dokazi upravljeni recima. Pod njima ne treba podrazumevati ne samo sva pobijanja nego čak ni sva prividna pobijanja. Jer, postoje neka prividna pobijanja koja se ne osnivaju na govoru, kao, na primer, ona koja se osnivaju na akcidenciji, i izvesna druga.

Ali ako se traži da onaj ko ispituje sam načini podelu i kaže: „Pod ćuteći govoriti podrazumevam u jednom smislu ovo, a u drugom ono", — taj zahtev je, prvo, besmislen. Naime, (ponekad sam onaj ko pita izgleda da ne opaža da njegovo pitanje ima više značenja, i da mu je nemoguće da načini podelu koju nema u svesti). Zatim, šta bi to [to jest: šta bi načiniti ovu podelu] bilo drugo nego predavati [dati didaktički dokaz]? Onaj ko pita

604 605

objasniće značenje [gornjega] stava onome ko ga nikad nije razmatrao, niti ga poznaje, niti pretpostavlja da on može imati i neko drugo značenje. Jer, i u odnosu na stvari koje nemaju dvojako značenje, — šta stoji na putu da se načini ovo razlikovanje? Uzmimo kao primer pitanje: „Da li su jedinice jednake brojevima dva [duadama] u broju četiri?" A „brojevi dva sadrže se u četiri u jednom smislu na jedan način, a u drugom smislu na drugi način". Ili: „Je li nauka kontrernih suprotnosti jedna ili nije?" A „jedne kontrerne suprotnosti su poznate, a druge nepoznate". Tako, kad se čini ovaj zahtev, izgleda da se ne zna da je predavati drugo nego raspravljati, i da onaj ko predaje ne treba da pita nego da objašnjava, a da onaj ko raspravlja treba da pita.

Glava j e d a n a e s t a

[RAZNE VRSTE POBIJANJA]

Nije stvar onoga ko dokazuje da od svoga sagovornika traži potvrdan ili odrečan odgovor, nego [je to stvar] onoga ko [kritički] ispituje. Jer, kritika je rod dijalektike, i ima u vidu ne onoga ko zna, nego onoga ko ne zna, a izaziva privid da zna.

Ko posmatra opšte principe u odnosu na stvar [koja je u pitanju] jeste dijalektičar, a ko to čini samo prividno jeste sofist.

A eristički ili sofistički silogizam jeste, pre svega, onaj koji je samo prividno silogizam, u slučaju kad dijalektika kritično postupa — a takav je čak i kad bi njegov zaključak bio istinit, — jer taj silogizam vara u odnosu na uzrok. Sem toga, eristički silogizam obuhvata paralogizme koji ne odgovaraju metodu ispitivanja svojstvenom svakom predmetu, ali izgledaju kao da odgovaraju veštini koja je u pitanju.

Pogrešno nacrtane geometrijske figure nisu erističke (jer paralogizmi koji se na njima osnivaju potpadaju pod geometrijsku nauku). Nije eristicka ni pogrešno nacrtana geometrijska figura, kad bi ona nešto istinito dokazala,

— kao, na primer, Hipokratova figura ili kvadratura kruga pomoću srpaste figure. Međutim, sofistička je metoda kojom Brison53 hoće da izvede kvadraturu kruga, — čak i ako krug može da postane kvadrat, — zato što nije sao- brazna stvari [zato što nije izvedena iz geometrijskih prin cipa].

Zato je prividni silogizam — koji se odnosi na ove stvari — eristički dokaz; kao što je eristički dokaz i silogizam koji je samo prividno izveden saobrazno stvari, — čak i kad je [pravi] silogizam. Jer on samo prividno odgovara stvari, tako da vara i da je neispravan. Kao što je nepravda učinjena u javnom takmičenju jedna određena nepravda i jedan način nepoštene borbe, — tako je eristika nepoštena borba u prepiranju. Jer, kao što se, u prvom slučaju, oni koji hoće da pobede po svaku cenu, služe svim sredstvima da u tome uspeju, tako čine i oni koji se prepiru.

Oni koji, radi samog uživanja u pobedi, tako postupaju, obično se smatraju za ljude koji vole prepirku i svađu; međutim oni koji se trude da dođu do ugleda što vodi zarađivanju novca jesu sofisti.54 Jer, kao što smo rekli,55 sofistika je veština da se izvlači novčana korist iz prividne mudrosti, i zato sofisti traže samo prividne dokaze.

Iste dokaze upotrebljavaju ljudi koji vole svađu i sofisti, ali ne u istim namerama.

Isti dokaz biće sofistički i eristički, ali ne u istom odnosu. Ukoliko dokaz ima u vidu prividnu pobedu, on će biti eristički, a ukoliko ima u vidu prividnu mudrost, on će biti sofistički. Jer, sofistika je prividna, ali ne stvarna mudrost.

Eristički dokaz odnosi se u neku ruku prema dijalektičkom dokazu [kao što se odnosi] crtač pogrešnih figura [ψευδογράφος] prema geometru. Jer, onaj ko se služi erističkim dokazom sudi pogrešno, služeći se istim principima koje primenjuje dijalektika, — kao što crtač pogrešnih figura polazi od istih principa kao i geometar. Međutim, u poslednjem slučaju ne postoji erističko suđenje, zato što crtač pogrešnih figura radi na osnovu principa i teorema koje spadaju u geometrijsku veštinu. A dokaz

606 607

\

koji na osnovu dijalektičkih principa dokazuje neku drugu stvar, biće očevidno eristički. Na primer, kvadratura kruga pomoću srpastih figura nije eristička, a Brisonov dokaz je eristički.56 U prvom slučaju dokaz se daje primeniti samo na geometriju, zato što se osniva na principima svojstvenim toj nauci. Međutim, u drugom slučaju, dokaz se može uputiti mnogima koji ne znaju šta je svakoj stvari moguće i nemoguće, jer će on pristajati svima njima. A eristička je i metoda kojom je Antifon pokušavao da resi problem kvadrature kruga.57 Eristički je postupak i kad se, na osnovu Zenonovog dokaza, odriče da je preporučljivo šetati se posle obeda, — jer to ne bi bio medicinski dokaz [osnovan na principima svojstvenim medicini]. Naime, Zenonov dokaz osnovan je na opštem principu [o kretanju].

Kad bi se eristički dokaz odnosio prema dijalektičkom dokazu potpuno slično kao što se crtač pogrešnih figura odnosi prema geometru, tada ne bi bilo erističkog dokaza u ovim [geometrijskim] stvarima. Međutim, dijalektički dokaz nije ograničen na jednu određenu vrstu stvari. Taj argument ništa ne dokazuje, i nije onakav kakav je, na primer, argument u metafizici koja je opšta disciplina. Naime, sve [sva bića] ne pripada [ne pripadaju] jednoj određenoj vrsti, a i kad bi to bio slučaj, [sva bića] ne bi mogla potpadata pod iste principe. Prema tome, nijedna od ovih veština koja dokazuje prirodu nečega ne služi se metodom pitanja, jer ona ne dopušta da se prizna jedan ili drugi od dva dela protivrečnosti. Naime, silogizam se ne može izvesti polazeći od dva [dela]. Međutim, dijalektika se služi metodom pitanja. A kad bi ona dokazivala, njeno ispitivanje ne bi se odnosilo ako ne na sve, bar ne na prve pojmove i na principe svojstvene stvari ο kojoj je reČ. Jer, kad bi se pretpostavilo da ih onaj ko odgovara ne priznaje, dijalektika ne bi više imala nikakve osnove sa koje bi se dalje raspravljao protivnikov prigovor.

Dijalektika je i kritika. Jer, ni kritika nije ista kao geometrija, — naime, nju [kritiku] može obavljati i onaj ko je ne zna [ko nije vest u njoj, nestručnjak]. I onaj ko ne zna tu disciplinu može da kritički ispituje onoga ko

nema znanje ο njoj, ako ovaj priznaje neke tačke što nisu izvedene iz stvari koje on zna, niti iz principa svojstvenih predmetu ο kome je reč, nego iz svih posledica koje zavise od predmeta, i koje su takve da se mogu vrlo dobro poznavati i ako se ne poznaje veština [dijalektike]. Međutim, one ne mogu biti nepoznate bez nužnog neznanja [pomenu-te] veštine.

Prema tome, očevidno je da kritika nije nauka koja I bi bila ograničena na jedan određeni predmet. Zbog toga | se ona odnosi na sve stvari, jer i sve veštine upotrebljavaju

izvesne zajedničke principe. Otuda dolazi da svi ljudi, čak i oni koji ne znaju, na neki način upotrebljavaju dijalektiku i kritiku. Jer, svi se donekle trude da stave na probu one koji smatraju da znaju. A oni koji ne znaju služe se ovde opštim principima. Jer, oni ih sami poznaju isto koliko oni koji znaju, — i ako izgleda da su onim što kažu daleko od nauke [to jest: u kritikovanju se svi razumeju].

Dakle, svi ljudi vrše pobijanja, jer oni bez veštine [nevešto] čine ono što dijalektika čini sa veštinom [vesto]. A dijalektičar je onaj ko vrši kritiku pomoću silogističke veštine. A pošto ima mnogo principa istih za sve stvari, ali koji nisu takvi da čine jednu posebnu prirodu i jednu vrstu bića, nego su kao negacije, — dok drugi principi nisu takvi, nego imaju svojstveni karakter, — moguće je, polazeći od opštih principa, ispitivati sve stvari, i tim putem doći do jedne određene veštine koja nije ista kao veštine dokazivanja. Zbog toga sa erističarem ne stoji potpuno onako kao sa crtačem lažnih figura. Naime, eri-stičar neće zasnivati svoja lažna suđenja na nekoj određenoj vrsti principa, nego će uzimati u obzir sve vrste.

To bi bili različiti načini sofističkih pobijanja. Nije teško videti: dijalektičaru pada u deo da ih [ta pobijanja] razmotri i osposobi se da ih [sam] ostvari, — jer celokup-no ovo razmatranje obuhvata istraživanje ο premisama.

608 39 Organon 609

Glava d v a n a e s t a [DRUGI PREDMET SOFISTIKE: BACITI

PROTIVNIKA U ZABLUDU ILI U PARADOKS]

Završili smo [svoje] izlaganje ο prividnim pobijanjima. Da bi se pokazalo da je onaj ko odgovara u zabludi, i da bi

se njegov dokaz sveo na paradoks, (jer to je bila druga tačka sofističkog programa), [treba reći sledeće]. Na prvom mestu, taj uspeh postiže se najsavršenije izves-nim načinom kojim se vrši istraživanje pomoću pitanja.

Postavljati pitanje, a ne dovesti ga u vezu sa jednim određenim predmetom, znači ići u lov za navedenim ciljem. Ko bez plana govori, više je sklon da se vara, a govori bez plana onaj ko nema u vidu nikakav određeni predmet. Isto tako, mnogo pitati, i ako je predmet raspravljanja određen, i tražiti da protivnik kaže samo ono što misli, znači stvoriti izvesnu lakoću da se on navede na paradoks ili na zabludu, — i — ako na nešto odgovori sa „jeste" ili „nije" — da se dovede na stanovište protiv koga se pruža prilika za napad. Uostalom, u današnje vreme manje je lako nego ranije varati [protivnike] ovakvim sredstvima, jer protivnici pitaju kakvu vezu ima to [što sofisti govore] sa pitanjem koje je u početku stavljeno? Bitno sredstvo da se [protivnik] navede na to da kaže neku laž ili neki paradoks — jeste ne postavljati odmah pitanje u odnosu na jednu određenu tezu, nego tvrditi da se ispituje iz želje da se nešto nauči, — jer ovim ispitivanjem dobija se teren za napad.

Svojstveno [osobito zgodno] mesto da se ukaže na pro-tivnikovu zabludu, jeste sofističko pravilo da se onaj ko odgovara navede na tvrđenja protiv kojih [sofistu] mnogi argumenti stoje na raspolaganju. A ovo se može učiniti vesto ili nevešto, kao što je ranije [Top., II, 2] rečeno.

A da bi se protivnik naveo da govori paradokse, treba videti [ispitati] kojoj [filozofskoj] školi on pripada, i tada ga pitati ο nekoj doktrini te škole koja velikom broju ljudi izgleda paradoksna. Jer, u svakoj školi nalazi se poneka takva doktrina. Naime, ovde je bitno imati među svojim

propozicijama teze raznih škola. A odgovarajuće rešenje koje ovde treba dati sastoji se u tome da se pokaže kako paradoks ne proizlazi iz dokaza, — što protivnik uvek hoće da istakne.

Dalje, za ovaj cilj mogu da posluže želje i jasno izražena mišljenja. Ono što se želi i ono što se izražava nisu iste stvari, — nego se govori ono što izgleda najčasnije, a želi se samo ono što se čini korisno [unosno]. Tako se, na primer, kaže da je bolje slavno umreti nego živeti u zadovoljstvu, i da je bolje biti časno siromašan nego sramno bogat, — ali se želi ono što je suprotno tome. Treba navesti onoga ko govori po svojim željama da jasno izrazi svoja mišljenja, a onoga ko govori shodno ovim poslednji-ma, valja navesti da govori ο mišljenjima koja drži skrivena. U oba slučaja protivnici će nužnim načinom kazivati paradokse. Naime, oni će govoriti suprotno ili [svojim] jasno izraženim mišljenjima, ih [svojim] skrivenim mišljenjima.

Najrasprostranjenije mesto da se da podstrek za para-doksna tvrđenja jeste ono koje se navodi ο [sofistu] Kaliklu, kad diskutuje u [Platonovom] Gorgiji; u njegovo uspešno dejstvo verovali su svi stari. To mesto izvodi se iz prirode i zakona [to je, upravo, razlikovanje onoga što je shodno prirodi i onoga što je shodno zakonu]. Smatra se da su priroda i zakon kontrerno suprotni, i da je pravičnost lepa shodno zakonu, ali da nije lepa shodno prirodi. Prema tome, kaže se da onome ko govori shodno prirodi treba staviti nasuprot ono što je shodno zakonu, a onoga ko govori shodno zakonu treba odvesti onome što je shodno prirodi. Jer, u oba slučaja dolazi se do paradok-salnih tvrđenja. Za njih [za sofiste], ono što je shodno prirodi bilo je istina, a ono što je shodno zakonu bilo je mišljenje gomile. Jasno je da su oni [stari sofisti] nastojali — kao što i sadašnji [sofisti] čine — ili da pobiju onoga ko odgovara, ili da ga navedu na paradoksna tvrđenja.

Izvesna pitanja su takva da je odgovor u oba smisla podjednako paradoksan. Uzmimo kao primer pitanje: „Treba li slušati mudrace ili svog oca?" I zatim: „Treba li

610 39* 611

činiti ono što je korisno ili ono što je pravično?" I: „Je li bolje trpeti nepravdu ili je činiti?"

Potom treba navesti protivnika čas na ono što je kontrerno suprotno mišljenju gomile, a čas na ono što je kontrerno suprotno mišljenju mudraca. Naime, ako protivnik govori kao umni i obrazovani ljudi, valja ga navesti na neko suprotstavljanje ljudima gomile; a ako govori kao ljudi gomile, valja ga navesti na suprotstavljanje mudrim i obrazovanim ljudima. Jedni kažu da je srećan čovek nužnim načinom pravičan; međutim za ljude gomile je paradoksno da kralj ne bude srećan. Dovesti razlaganje do ovakvih paradoksa, isto je što i dovesti ga na kontrernu suprotnost između onoga što je shodno prirodi i onoga što je shodno zakonu. Jer, zakon je mišljenje ljudi gomile, a mudraci govore shodno prirodi i shodno istini.

Glava t r i n a e s t a [SOFISTI NAVODE PROTIVNIKA NA PRAZNE RECI]

Treba nastojavati da se dobiju paradoksi iz naznačenih mesta. Što se tiče navođenja protivnika na prazne reci, već smo rekli58 šta pod praznim recima podrazumevamo. Njih žele da izazovu svi dokazi ove vrste: ako nema nikakve razlike da li se stavlja jedan izraz ili njegova definicija, tada su isto „dvostruko" i „dvostruko od polovine". A ako je „dvostruko" — „dvostruko od polovine", tada će ono [„dvostruko"] biti „dvostruko od polovine polovine". A ako se još jednom umesto „dvostruko" stavi „dvostruko od polovine", — u tom slučaju će se triput reći [upravo: triput će se ponoviti isti izraz]: „dvostruko od polovine polovine polovine". I [drugi primer]: „Je li žudnja — žudnja za prijatnim?" Ali žudnja je „želja za prijatnim". Prema tome, „žudnja je želja za prijatnim prijatnog".

Svi ovakvi dokazi nalaze se, pre svega, u relativnim izrazima, koji ne samo da imaju relativne vrste nego su i sami relativni pojmovi, i odnose se na istu stvar. Tako je, na primer, želja — želja za nečim, žudnja je žudnja za nečim,

dvostruko je dvostruko od nečeg, naime dvostruko od polovine. A, zatim, pomenuti dokazi nalaze se u izrazima koji, iako nikako nisu relativni, ipak su afirmirani od iz-vesne supstancije i označavaju njena stanja, ili afekcije, ili neku njenu odredbu ove vrste, tako da je u njihovoj definiciji izražen pojam te supstancije. Tako je, na primer, „neparno" — „broj koji ima sredinu". Ali postoji „broj neparni". Prema tome, postoji „broj koji je broj što ima sredinu". Zatim: ako je „prćavost" — „izdubljenost nosa", i ako postoji „prćav nos", — postoji, prema tome, i „nos koji je izdubljen nos".

Nekad se samo čini da se proizvode ove prazne reci, ali to u stvari ne stoji. Ovo biva zato što onaj koji odgovara nije naročito pitan da li, na primer, reč „duplo", uzeta po sebi, znači nešto ili ne znači ništa, i ako znači nešto, da li isto [što želi onaj ko pita] ili nešto drugo. To dolazi otuda što se zaključak odmah izvodi. Ali postoji privid [pobijanja], zato što je reČ ista kao i njena definicija i znači isto.

Glava č e t r n a e s t a [SOLECIZAM — GRAMATIČKA, JEZIČNA GREŠKA]

Ranije59 je rečeno šta je gramatička greška. Može se učiniti gramatička greška, i izgledati da je ona učinjena, iako u stvari nije učinjena; a može se ona u stvari učiniti, iako tako ne izgleda. Uzmimo, na primer, kao što je rekao [sofist] Protagora, da su imenice µήνις [gnev] i πήληξ [šlem] muškog roda.60 Ako se za gnev kaže da je ούλοµένην [pogubna, ženski rod], tada se po Protagori, čini gramatička greška, iako drugima ne izgleda da se ona čini; međutim ako se [za gnev] kaže ούλόµενον [pogubno, srednji rod] — tada [drugima] izgleda da se čini gramatička greška, ali se ona stvarno ne čini [po Protagori]. Jasno je da bi jedna izvesna veština mogla da proizvede ovo; zbog toga mnogi dokazi, iako [stvarno] nemaju za zaključak gramatičku grešku, izgleda da je imaju, kao što se događa i u slučaju pobijanja.61

612 613

Gotovo sve prividne jezične greške dolaze od izraza τόδε [ovo]62, a dolaze i onda kad padež ne izražava ni muški, ni ženski, nego srednji rod. Reč οΰτος [ovaj] označava muški rod, a αϋτη [ova] ženski rod; ali τοΰτο [ovo], iako treba da označava srednji rod, često označava jedan od druga dva roda. Kao primer uzmimo: „Šta je ovo? To je Kaliopa, to je drvo, to je Korisk." Za muški i ženski rod svi padeži su različiti, a za srednji rod neki jesu, a neki nisu.03 Cesto kad je dato τοϋτο [ovo], izvodi se zaključak kao da je rečeno τοϋτον [ovoga — akuzativ od ούτος], a isto je i kad se stavi jedan padež umesto drugog.

Paralogizam dolazi otuda što je τοϋτο [ovo] oblik koji je zajednički za više padeža. Naime, τοϋτο [ovo] znači čas οΰτός [ovaj u nominativu], a čas τοϋτον [ovoga, u akuzativu]. Ta značenja treba da ima naizmenično. Tako, kad je u sastavu sa εστί [jeste] znači ούτος [ovaj, u nominativu], a kad je u sastavu sa είναι [biti] — znači τσΰτον [ovoga, u akuzativu]. Na primer: „Korisk je" [Κορίσκος εστί], i „biti Korisk" [είναι Κορίσκον].

Isto važi za imenice ženskog roda — kao kad je u pitanju ono što se zove oruđe [σκεύη], — kao i za imenice koje su srednjeg roda, ali padežni nastavak imaju za ženski ili muški rod. Jer, samo reci koje se svršavaju na ο ili na ν imaju promenu svojstvenu oruđu [promenu srednjeg roda], — kao, na primer, ξύλον [drvo], σχοινίον [uže]; a one [imenice] koje se tako ne završavaju jesu muškog ili ženskog roda [i imaju odgovarajuću promenu], mada mi primenju-jemo neke od njih na oruđa. Tako je, na primer, ασκός [mešina za vino] imenica muškog roda, a κλίνη [postelja] imenica ženskog roda. Zato će se u ovakvim slučajevima razlikovati slaganje sa εστί [jeste] od slaganja sa είναι [biti].

A jezična greška slična je na izvestan način pobijanjima koja postaju otuda što se neslične stvari izražavaju na sličan način. Jer kao što tamo [kod pomenutih pobijanja] dolazimo do jezične greške koja se odnosi na same stvari, tako ovde dolazimo do jezične greške koja se odnosi na reci. Jer, „čovek" — kao i „belo" — jeste i stvar i reč.

Prema tome jasno je da se treba truditi da se izvede zaključak u kome će se nalaziti jezična greška što dolazi od pomenutih nastavaka padeža.

Takvi bi bili oblici borbenih [agonističkih sofističkih] dokaza, i podvrste tih oblika, i naznačene metode [koje se na njih primenjuju].

Ali nije od malog značaja da li su sastavni delovi pitanja raspoređeni tako da se sakrije cilj za kojim se ide, kao što se čini u dijalektičkim dokazima. S obzirom na rečeno, ο ovome pre svega valja raspravljati.

Glava p e t n a e s t a

[RASPOREĐIVANJE DOKAZA]

Prvi zahtev da se pobije protivnik jeste dužina doka-zivanja. Naime, teško je obuhvatiti jednim pogledom nekoliko stvari istovremeno. Da bi se dobila ta dužina treba primeniti osnovne principe ranije naznačene.64 Drugi zahtev je brzina govora. Naime, oni koji zaostanu manje vide pred sobom. U treći zahtev spadaju gnev i ljubav prema raspravljanju. Uzbuđeni su uvek manje sposobni da se čuvaju. Glavna pravila da se [kod protivnika] izazove ljutnja jeste pokazati mu da mu se želi naškoditi, kao i biti potpuno bezočan. Četvrti je zahtev da se stavljaju pitanja, ali da se menja njihov red, — bilo da ima više dokaza koji vode istom zaključku, bilo da ima dokaza kojima se potvrđuje i odriče nešto jednoj stvari. Iz toga izlazi da se protivnik mora istovremeno čuvati ili više stvari, ili njihovih kontrernih suprotnosti. Uopšte, sve metode za skrivanje [svojih misli] koje su opisane ranije,65 primenljive su i na dokaze zgodne za borbu. Jer čovek se krije [upravo: krije svoju misao], da ga protivnik ne bi video, a on neće da ga protivnik vidi, da bi ga mogao prevariti.

Što se tiče protivnika koji odriču da odobre sve za šta smatraju da može poslužiti pobijanju [onoga što tvrde], — njima treba postaviti pitanje negativno, kao da se Želi

614 615

dobiti suprotan odgovor, ili bar kao da se postavlja pitanje bez predrasude. Jer, kad postoji sumnja ο odgovoru koji protivnik želi da dobije, tada se onaj ko odgovara pokazuje manje uporan.

A kad se raspravljanje odnosi na posebne slučajeve, pa protivnik dopusti nešto pojedinačno, tada često, kad se izvrši indukcija, ne treba postavljati pitanja ο opštem, nego njega valja upotrebljavati kao nešto priznato. Naime, nekad oni koji odgovaraju misle da su to sami priznali, a tako se čini i slušaocima, zato što se sećaju indukcije i što misle da ο pojedinačnim slučajevima pitanja nisu bila stavljana uzalud.

A kod stvari kod kojih opšte nema imena, može se, kad je to potrebno, upotrebiti sličnost. Jer, sličnost često ostaje skrivena.

Da bi se dobila [željena] premisa, nju treba staviti u pitanje pored njene kontrerne suprotnosti. Ako se, na primer, želi dobiti prihvatanje stava da čovek treba u svemu da sluša [svoga] oca, — tada valja pitati da li u svemu treba slušati [svoje] roditelje, ili ih u svemu valja ne slušati. A ako se želi dobiti prihvatanje stava [da treba slušati svoga oca] u mnogim stvarima, valja pitati da li to treba pretpostaviti za mnogo ili za malo stvari. Naime, ako je onaj ko odgovara primoran da bira, — on će više biti sklon da smatra kako to treba da bude za mnogo stvari. A pošto su kontrerne suprotnosti stavljene jedne blizu drugih, one će izgledati ljudima [relativno] manje i veće, gore i bolje.

Često izaziva snažan privid da je [protivnik] pobijen najsofističkija ujdurma onih koji pitaju: ne dokazavši ništa, i umesto da stave [svoju] poslednju propoziciju kao pitanje, — oni je kažu kao zaključak, kao da su dokazali da nije istina ono što kaže onaj ko odgovara.

Sofistički je postupak i kad se postavi jedan paradoks, pa se u početku iznese neko verovatno tvrđenje, a zatim se traži od onoga ko odgovara da kaže šta misli, i postavlja se pitanje ο predmetima ove vrste u obliku: „Smatraš li ti da... ili ne smatraš?" Jer ako se pitanje unese među

premise sopstvenog dokaza, iz toga, nužnim načinom, proizlazi [za protivnika] ili pobijanje ili paradoks, — pobijanje, ako [protivnik] prihvati propoziciju; paradoks, ako je ne prihvati i kaže da u nju i ne veruje; a nešto slično pobijanju, ako je ne prihvati, ali prizna da je ona verovatna.

Dalje, kao u retorskim govorima, tako isto i u [sofi-stičkim] pobijanjima treba ispitati je li ono što kaže onaj što odgovara kontrerno suprotno bilo njegovim sopstvenim tvrđenjima, bilo onome što kažu ili čine oni za koje on sam priznaje da dobro govore ili dobro čine, ili oni koji obično kao takvi važe, ili oni koji su im slični, ili, najzad, oni koji stoje u kontrernoj suprotnosti sa onim što kažu ili čine većina ljudi, ili svi ljudi.

I kao što često oni koji odgovaraju, kad osete da će biti pobijeni, načine jedno razlikovanje u tački koja im mora doneti pobijanje, — tako oni koji ispituju treba s vremena na vreme da pribegnu tome sredstvu protiv onih što im čine prigovore, naznačujući da ako ih prigovor pogađa u jednom smislu, on ih ne pogađa u drugom, a oni su stvar shvatili u drugom smislu, — kao što to čini Kleofon u [izgubljenoj tragediji] Mandrobulu.66

Isto tako treba naglo prekinuti svoj dokaz i preseći ostale napade [kad onome ko pita zapreti opasnost da bude pobijen od onoga ko odgovara]. Međutim, ako onaj ko odgovara ovo [ovakvu nameru svoga protivnika] predvidi, on treba da je preduhitri i da joj se suprotstavi.

Nekad treba upraviti napade protiv stvari različitih od one ο kojoj je reč, ako se ova ne može napasti, — kao što je učinio Likofron, kad mu je stavljeno u dužnost da slavi liru.67

Nasuprot tome, onima koji hoće da znaju protiv čega se upravlja napad, — pošto se uopšte pretpostavlja da treba položiti računa ο uzroku,68 a pošto izražavanje iz-vesnih tačaka budi veću opreznost protivnikovu, — kazaće se da se ima samo uopšte u vidu ishod pobijanja, upravo protivurečnost teze. A to znači: nastojavaće se da se odrekne ono što je teza potvrdila, ili da se potvrdi ono što je ona

616 617

odrekla. Ali se neće tačno odrediti da se pokušava utvrditi da je nauka ο konkretnim suprotnostima ista, ili da nije ista. Najzad, ne treba pitati ο [svom sopstvenom] zaključku kao ο premisi. A neke zaključke nikako ne treba postaviti kao pitanja, nego ih treba uzeti i njima se služiti kao da su priznati.

Glava š e s n a e s t a [REŠENJE PARALOGIZAMA]

Objasnili smo odakle se uzimaju pitanja, i kako treba stavljati pitanja u sofističkim disputima. Zatim moramo da raspravljamo ο odgovoru, i da izložimo kako treba rešavati sofizme, šta treba rešavati, i čemu su korisni ovakvi [sofi-stički] dokazi.

Oni su korisni za filozofiju iz dva razloga. Pre svega, pošto se oni najčešće osnivaju na govoru, oni nas stavljaju u bolji položaj da vidimo u koliko je smisla uzeta svaka reč, i [pomažu nam da bolje razumemo] šta u istom, a šta u različitom smislu važi kod stvari i kod [njihovih] imena.

Drugo, [sofistički dokazi korisni su] za istraživanja koja sami činimo. Naime, onaj ko je lako naveden od drugog u zabludu, a to ne opaža, često se izlaže opasnosti da i sam isto pretrpi od samoga sebe.

Na trećem i poslednjem mestu, ti dokazi su još korisni za to da onaj ko se njima služi stekne glas kako je izvežban u svim stvarima i kako ni u jednoj nije neiskusan. Naime, onaj ko uzima učešće u raspravljanjima, a kritikuje ih, iako ne zna ništa određeno da kaže ο njihovoj jalovosti, izaziva sumnju da bi teškoće na koje ukazuje možda mogle imati za uzrok ne [njegovu] težnju za istinom, nego [njegovu] neiskusnost.

Onima koji odgovaraju biće jasno kako treba odvraćati na ovakve dokaze, ako je istina da je tačno ono što smo ranije rekli ο mestima odakle proizlaze paralogizmi, i ako smo dovoljno razlikovali različite veštine koje sofisti upotrebljavaju u svojim pitanjima.

Ali nije isto, s jedne strane uzeti jedan dokaz, i videti i objasniti njegovu neodrživost, a, s druge strane, na pitanje [koje se odnosi na taj dokaz] moći brzo odvratiti. Jer, ono što znamo, često ne znamo, — ako se to na drugo mesto stavi.89 Kao što se u drugim stvarima brzina pojačava vežbanjem, tako [se ona pojačava] i u dokazima; stoga ako jasno vidimo jednu stvar, a nemamo iskustva ο njoj, mi ćemo često propustiti zgodan trenutak. I često se ovde događa ono što se događa sa geometrijskim figurama. Naime, ponekad, pošto smo analizirali figuru, ne možemo više da je sastavimo. Tako je i u pobijanjima: i ako znamo otkud dolazi veza dokaza, mi smo u zabuni kako treba da obesnažimo dokaz.

Glava s e d a m n a e s t a [O

PRIVIDNIM REŠENJIMA SOFIZAMA]

Pre svega, kao što kažemo da ponekad valja pretpostaviti verovatan dokaz istinitom dokazu, isto tako treba katkad pre resiti dokaze na verovatan, nego na istiniti način. Uopšte sa erističarima [sofistima koji se prepiru] ne treba se boriti kao sa ljudima koji [stvarno] pobijaju [protivnička mišljenja], nego kao sa ljudima koji to samo prividno čine. Naime, mi kažemo da oni ne dokazuju svoje zaključke, i zato se ispravljanje mora postarati da oni i ne izgledaju kao da to čine [da stvarno vrše pobijanja].

Ako je [istinito] pobijanje jedna nedvosmislena protiv-rečnost koja polazi od izvesnih činjenica, — neće biti potrebno da se u njemu čine razlikovanja u izrazima, da bi se izbegle amfibolija i homonimija. Jer, gde se dve poslednje nalaze — nema silogizma [dokaza]. Ne postoji nikakav drugi razlog da se dodadu razlikovanja, sem taj da dobijeni zaključak ima izgled pravog pobijanja. Dakle, treba se čuvati, ne pobijanja, nego privida pobijanja, pošto ispitivanje koje primenjuje amfibolije i homonimne izraze, kao i sve druge prevare ove vrste pomračuju istinito pobijanje, i čine neizvesnim koje pobijen, ako nije pobijen.

618 619

A pošto [sagovornik] ima pravo na kraju, kad se dođe do zaključka, da kaže da je [njegov] protivnik odrekao ne zaključak koji je on sam potvrdio, nego samo dvosmisleni [homonimni] zaključak, — čak i ako se pretpostavi da je [protivnik] doveo svoj dokaz do istog zaključka [što znači da protivnikov zaključak nije dvosmislen], — ostaje sumnja da li je [sagovornik] bio pobijen. Jer, postoji sumnja da li protivnik sad govori istinu. Međutim, ako bi se načinilo razlikovanje, i ako bi se protivniku stavilo pitanje ο homo-nimnom izrazu ili ο amfiboliji, pobijanje ne bi više bilo neizvesno. Još više: bio bi postignut cilj kome teže erističari — doduše danas manje nego nekad, — a koji se sastoji u tome da pitani odgovara sa „da" ili sa „ne". Ali sad [u naše vreme], kad oni koji postavljaju [svoja] ispitivanja ne pitaju pravilno, pitani mora da doda nešto svom odgovoru, da bi popravio nedostatak stavljene propozicije. Jer, kad onaj ko pita čini potrebna razlikovanja, onaj ko odgovara prinuđen je da odgovara samo sa „da" i „ne".

Ako se pretpostavi da je dokaz koji zavisi od homo-nimije pobijanje, tada onaj ko odgovara neće mooi da izbegne da na neki način bude pobijen. Jer, kad su u pitanju stvari koje se vide, onaj ko odgovara prinuđen je da odriče izraz koji je tvrdio, i da tvrdi onaj koji je odricao.

A ono čime neki hoće da poprave ovu teškoću, nije ni od kakve koristi. Oni ne kažu: „Korisk je [u isto vreme] muzičar i ne-muzičar", nego: „ovaj Korisk je muzičar, a ovaj Korisk je ne-muzičar". Jer, reći: „ovaj Korisk" isto je što i reći: „ovaj Korisk je ne-muzičar", ili: „ovaj Korisk je muzičar", — a to je ono što [sagovornik] istovremeno tvrdi i odriče. Ali možda „ovaj Korisk" ne znači isto u obe rečenice. Jer ovde ni ime [Korisk] nema isto značenje. Prema tome, postoji jedna izvesna razlika. Ali bilo bi besmisleno dati jednoj od tih ličnosti prosto ime Korisk, a drugoj dodati „izvestan" ili „ovaj". Naime, oba imena ne pripadaju više jednoj ličnosti nego drugoj, jer je svejedno kojoj se ono pridaje.

Međutim, pošto ostaje neizvesno je li onaj ko ne razlikuje smisao amfibolije pobijen ili nije pobijen, i pošto je u dokazivanjima dopušteno činiti razlikovanja, jasno je da je zabluda dopustiti ispitivanje u apsolutnom smislu i bez postavljanja razlika, — tako da, u tom slučaju, ako ne sam sagovornik, tada bar njegovo obrazloženje daje privid da je on pobijen. Međutim, često se događa, i ako sagovornik vidi amfiboliju, da se on usteže da se posluži ovim razlikovanjima, zbog velikoga broja onih koji postavljaju takva pitanja, — kako ne bi izgledalo da svud pravi teškoće. Naime, i ako sagovornik nije mislio da je to tačka oko koje se okreće dokaz, on će često izložiti sebe paradoksu. Prema tome, tamo gde je razlikovanje dopušteno, ne treba se ustezati [da se ono primeni], kao što smo ranije kazali.70

Ali ako se od dva pitanja ne bi načinilo jedno pitanje, ne bi postao ni paralogizam koji proizlazi iz homonimije i iz amfibolije, nego bi ili postalo jedno pobijanje, ili [ne bi postalo] nikakvo [pobijanje]. Jer, u čemu se razlikuje pitati da li su Kalija i Temistokle muzičari, i pitati da li oba, iako različite ličnosti, imaju samo jedno ime? Naime, ako ime izražava više od jedne stvari, stavljeno je više od jednog pitanja. Ako nije pravilno tražiti da se na dva pitanja da prosto jedan odgovor, očevidno je da ne dolikuje dati prost odgovor na jedno homonimno pitanje, — i to čak ni u slučaju ako je predikat istinit za sve subjekte, kao što neki misle. Jer to bi bilo potpuno isto, kao kad bi se postavilo pitanje: „Da li su Korisk i Kalija kod kuće, ili nisu kod kuće?" — i to pretpostavljajući da su oba prisutni ili da nisu prisutni. Naime, u oba slučaja ima više rečenica, jer time što je istinito reći [da su kod kuće], pitanje ne postaje jedno. Mogle bi se postaviti miri jade drugih pitanja, na koja bi se moglo istinito odgovoriti sa „da" ili „ne". Ali na njih ne treba odgovoriti samo jednim pitanjem, jer bi se time uništilo svako raspravljanje. To je isto kao kad bi različite stvari dobile isto ime. Ako, dakle, ne treba dati jedan odgovor na dva pitanja, očevidno je da u slučaju ho-monimnih [dvosmislenih] pitanja ne treba odgovoriti sa „da" ili „ne". Jer, govoriti tako ne znači nikako odgovarati,

620 621

nego prosto govoriti. Ali oni koji raspravljaju drže to u neku ruku za odgovor, zato što ne zapažaju posledicu koja iz toga proističe.

Kao što smo rekli,71 kao što ima nekih pobijanja koja [u stvari] nisu to, ali izgleda da jesu, — na isti način i iz-vesna rešenja izgleda da su to, ali nisu [prava] rešenja. I to su ona [rešenja] za koja kažemo da ih treba, pre nego istinita rešenja, done ti pri agonističkim razlaganjima i u slučaju kad se pobija dvostruki smisao jednog izraza.

Kao odgovor na ono što izgleda istinito treba reći: [„što se mene tiče] neka tako bude". Jer, na taj način, ima najmanje izgleda da postane lažno pobijanje.

Ako je [sagovornik] primoran da kaže nešto para-doksno, on tada treba da se naročito pobrine za to da doda [svome odgovoru]: „izgleda". Naime, tako neće izgledati ni da je on pobijen, niti da brani neki paradoks.

A pošto je jasno ono što se podrazumeva pod „traže-njem principa",72 i pošto se misli da svim sredstvima treba uništiti premise koje su bliske zaključku, — treba odreći da se odobre neke među njima [premisama], navodeći da bi inače protivnik činio „traženje principa".

Isto tako, kad protivnik od nas traži jednu propo-ziciju, — i to takvu da je ona nužna posledica naše teze, ali da je pogrešna ili paradoksna, — treba reći da je ona ista kao teza. Jer, nužne posledice jedne teze izgleda da čine deo same teze.

Kad je, dalje, opšte [univerzalno] uzeto ne pod [jed-nim određenim] imenom, nego na osnovu poređenja, valja reći da ga [onaj ko postavlja pitanja] ne uzima u za-ključku u smislu u kome smo ga odobrili, kao ni u smislu u kome ga je sam on izneo u premisi. Jer na tome se često osniva i pobijanje.

Ako su ti putevi [odbrane] zatvoreni, treba pribeći argumentu da protivnik nije pravilno dokazao zaključak, i suprotstaviti mu se pomoću ranije utvrđenih razlikovanja.73

U slučaju kad su imena uzeta u svojstvenom smislu valja, nužnim načinom, odgovarati ili prosto, ili činiti

razlikovanje. Pobijanje može proizaći kad su u propozicije upletene neke stvari koje se pretpostavljaju,74 kao kad se, na primer, ne pita jasno, nego u skraćenom [nepotpunom] obliku. Uzmimo kao primer: „Je li ono što pripada Atinja-nima svojina Atinjana? — Da. — Tako je i u drugim slučajevima. Ali pripada li čovek životinjama? — Da. — Dakle, čovek je svojina životinja." [U ovoj sofizmi] kažemo da čovek pripada životinjama, zato što je životinja, [u smislu u kome kažemo] da Lisandar pripada Spartancima, zato što je Spartanac. Vidi se, dakle, da, kad je premisa nejasna, nju ne treba jednostavno odobriti.

Kad se ο dve stvari75 opšte pretpostavi da, ako je jedna istinita, i druga je istinita nužnim načinom, ali ako je druga istinita, prva nije istinita nužnim načinom, — u tom slučaju, ako se postavi pitanje koja je od dve stvari istinita, može se dopustiti da je to ona koja ima manji obim. Naime, teže je zaključiti polazeći od većega broja premisa.

A ako sofist pokušava da navede da se prihvati kako jedan izraz ima kontrerau suprotnost, a drugi je nema, — pod pretpostavkom da je njegovo tvrđenje istinito, trebalo bi reći da svaki od izraza ima kontrernu suprotnost, ali da jedna od kontrernih suprotnosti nema imena.

A pošto bi gomila — za neka svoja tvrđenja — rekla da se vara onaj ko se sa njima ne slaže, a to ne bi rekla za druga tvrđenja, kao na primer, za sva ona po kojima je mišljenje podeljeno (jer, na primer, gomila nema nikakvo jasno ubeđenje ο tome da li je duša živih bića propadljiva ili besmrtna), u svim slučajevima gde se ne vidi u kome se smislu pretpostavljena premisa obično uzima, treba odgovoriti: „kao misli" [„maksime", „senten-cije"] (jer gomila naziva imenom „misli" i istinita mišljenja i opšte negacije) ili kao [nužni stav]: „dijagonala je inko-mensurabilna". U svim slučajevima gde su podeljena gledišta ο istinitosti [jednog stava], najbolje se može izbeći dokaz kad se promene reci. Pošto je nejasno u kome je od dva smisla premisa istinita, neće izgledati da se postavlja sofizma, a pošto su mišljenja podeljena, neće

622 623

izgledati da se upada u zabludu. A promena izraza učiniće dokaz neoborivim.

Naposletku, uvek, kad sagovornik predoseti jedno pitanje, on treba da krene ispred prigovora [da preduhitri prigovor] i da prvi govori. Tako će se najuspešnije dovesti u zabludu onaj ko pita.

Glava o s a m n a e s t a

[PRAVILNO REŠENJE SOFISTIČKIH SILOGIZAMA1

Pravilno rešenje sastoji se u tome da se učini očevidnim pogrešno zaključivanje, na taj način što se pokazuje od koje vrste pitanja zavisi zabluda. A pogrešno zaključivanje uzeto je u dvostrukom smislu (jer pogrešno se zaključuje ili ako je dobijen pogrešan zaključak, ili ako zaključivanje izgleda da je istinito, ali nije takvo). A pošto je tako, postojaće rešenje ο kome smo govorili, a i ispravljanje prividnog dokaza koje se sastoji u tome da pokaže na kome se pitanju osniva privid.

Tako se događa da se uništavanjem [negiranjem] rešavaju dokazi koji su istinita zaključivanja, a da se razlikovanjima rešavaju prividni dokazi.

Ali pošto među dokazima koji su [prava] zaključivanja76 jedni imaju istinit, a drugi lažan zaključak, — dokazi koji su lažni zbog njihovog zaključka mogu biti rešeni na dva načina. To se može učiniti kad se [u isto vreme] uništi [negira] jedna od traženih premisa,77 i kad se pokaže da se zaključak ne odnosi onako kao što se kaže.78 Međutim, oni [dokazi] koji su lažni zbog njihovih premisa mogu biti rešeni samo uništenjem [negiranjem] jedne od premisa, pošto je zaključak istinit.

Zato, ako želimo da oborimo jedan lažan silogizam, moramo prvo da vidimo [da ispitamo] da li on zaključuje ili ne zaključuje.79 Zatim, moramo da razmotrimo da li je zaključak istinit ili lažan, da bismo mogli resiti dokaz ili deleći ga, ili uništavajući ga [negirajući ga], — i to uništavajući ga na jedan ili na drugi od ranije naznačenih načina.80

Na kraju, postoji velika razlika u tome da li se jedan dokaz rešava kad je neko [sagovornik] pitan, ili kad nije. Naime, teško je predvideti [zamke]; međutim, lakše ih je videti u dokolici [kad se ima vremena za razmišljanje].

Glava d e v e t n a e s t a [REŠENJE POBIJANJA KOJA DOLAZE OD

HOMONIMIJE I AMFIBOLIJE]

Od pobijanja koja se osnivaju na homonimiji i amfi-boliji, jedna sadrže pitanje koje ima nekoliko smisla, a druga zaključak sa više značenja. Tako, na primer, u dokazu „onaj ko ćuti govori" — zaključak je dvosmislen, a u dokazu „onaj ko saznaje ne razume ono što saznaje" — jedno od pitanja sadrži amfiboliju.

A dvosmisleno je čas istinito, a čas nije; ono znači nešto što jeste i nešto što nije.

Uvek kad postoji množina smisla u zaključku, pobijanje teze [sagovornika] dobija se samo ako sofist uzme u obzir i protivrečnost [sagovornikove] teze, — kao što je, na primer, slučaj u dokazu „šlep videti"81. Naime, bez protivrečnosti nije bilo pobijanja. Ali, uvek kad postoji množina smisla u pitanjima, nije nužno odricati prvo premisu koja ima dva smisla [da bi se dobilo pobijanje]. Jer ona [ta premisa] nije bila cilj dokaza, nego samo sredstvo pomoću koga on postaje.

Od početka treba odgovarati, obraćajući pažnju na dvosmislenost i u izrazu, i u govoru, i reći da je u jednom smislu ovako, ali da u drugom smislu nije. Tako, na primer, [valja reći] da je [izraz] „ćuteći govoriti" moguć u jednom smislu, a nemoguć u drugom. I [isto tako valja reći da je moguća] u jednom smislu [propozicija]: „ Treba raditi ono što treba da je urađeno", a da u drugom smislu [ona] nije moguća, pošto „ono što treba da bude urađeno" ima više značenja.

Ako se u početku [dvosmislenost] previdela, tada pri zaključku valja tako učiniti ispravku, da se pitanju stavi

624 40 Organon 625

dodatak. Tako se, na primer, kaže: „Je li moguće ćuteći govoriti?" — „Nije, ali je to moguće kad se govori ο ovoj stvari koja ćuti." Isto se postupa i kad se više značenja nalaze u premisama. Na primer: „Dakle ne razume se ono što se zna? — Da, ali ne kad se tako [na određeni način] zna."82 Jer, nije isto reći: „oni koji znaju ne mogu razumeti ono što znaju" i kazati: „oni koji znaju na određeni način ne mogu razumeti ono što znaju." Uopšte, [onaj ko odgovara] valja da se bori, čak i ako [protivnik] apsolutno [nedvosmisleno] izvodi zaključak. Naime, [onaj ko odgo-vara] treba da kaže da ono što je [protivnik] negirao nije stvar koju je on sam izrekao, nego samo njeno ime, i da, prema tome, nema pobijanja [to jest: protivnik ga nije pobio].

Glava d v a d e s e t a

[REŠAVANJE POBIJANJA OSNOVANIH NA PODELI I SASTAVLJANJU]

Jasno je kako treba rešavati pobijanja osnovana na podeli i sastavljanju. Naime, ako govor ima različit smisao, — prema tome da li je podeljen ili sastavljen, — tada, čim sofist izvede zaključak, treba uzeti izraz u suprotnom smislu.83

Sva [sofistička] rasuđivanja kao sledeća osnivaju se na sastavljanju i na podeli. „Je li onim čime si video ovog čoveka udarenog, on bio udaren?" I: „Jesi li ga ti video onim čime je on bio udaren?" Ovaj paralogizam sadrži u svojim pitanjima nešto dvosmisleno, ali se [u stvari] osniva na sastavljanju. A značenje koje se osniva na podeli [reci] nije dvosmisleno, pošto podeljeni govor nije više isti, — sem ako se ne pretpostavi da je izraz koji je izgovoren, zbog naglašavanja [akcentiranja] — kao δρος [breg] i δρος [granica] — izraz sa dvojakim smislom. U napisanom obliku reč je ista, kad je napisana istim slovima i na isti način, — i čak i tu se sada stavlja znak da bi se obeležio izgovor, — ali reci, onakve kakve su izgovorene, nisu iste. Tako deljenje nije dvosmislenost. Prema tome, jasno je da

se sva pobijanja ne osnivaju na dvosmislenosti, kao Što neki tvrde.

Onaj ko odgovara treba da podeli reci, jer nije isto reći: „Video sam svojim očima jednog udarenog čoveka", i „Video sam jednog čoveka, udarenog svojim očima."

A dokaz Eutidemov84 [ima za zaključak]: „Ti, koji si sad u Siciliji, znaš da ima trijera85 u Pire ju."

Zatim, drugi primer: „Da li dobar Čovek koji je obućar može biti rđav? — [Ovde se podrazumeva odgovor: ne]. — Ali dobar čovek može biti rđav obućar; dakle, dobar obućar biće rđav." [Još jedan primer:] „Da li je dobro učiti ono što je dobro znati? — [Odgovor: da]. — Ali znanje zla je dobro; dakle, zlo je dobar predmet za učenje. — [Odgovor: da.] — Ali zlo je i zlo i predmet za učenje. Tako je zlo rđav predmet za učenje. Ali, dobro je znati zlo." [Opet jedan primer:] „Je li istina reći sad da si ti rođen? — [Odgovor: da.] — Dakle, ti si sad rođen." Kad je ovaj iskaz podeljen, on ima drugo značenje. Naime istina je reći sad da si ti rođen, ali nije istina reći da si ti rođen sad. [Ili primer:] „Hoćeš li ti nešto što možeš, i kako možeš, i da učiniš? [Odgovor: da.] — Kad ne sviraš u kitaru, ti imaš sposobnost da sviraš u kitaru. Dakle, ti možeš da sviraš u kitaru, ne svirajući u kitaru." U stvari, nema se sposobnost da se svira u kitaru kad se ne svira u kitaru, nego samo kad se to ne čini, ima se sposobnost da se to čini.

Neki rešavaju ovo poslednje pobijanje i na drugi na-čin. Ako je bilo priznato da se radi onako kako se može, iz toga, kažu oni, ne proizlazi da se svira u kitaru kad se ne svira u kitaru. Naime, nije bilo priznato da se nešto čini na sve načine na koje se to može činiti, — i nije isto činiti to na način na koji se može, i činiti na sve načine na koje se može. Ali očevidno je da ovo rešenje nije dobro. Jer isto je rešenje dokaza koji zavise od istoga mesta. Međutim, ovo rešenje neće se primeniti na sve slučajeve ove vrste ni na sve načine na koje se stavljaju pitanja; ono važi protiv onoga koji pita, ali ne protiv njegovog dokaza.

626 40* 627

Glava d v a d e s e t prva [REŠENJE POBIJANJA KOJA DOLAZE

OD NAGLAŠAVANJA — AKCENTIRANJA]

Ne postoje paralogizmi koji se osnivaju na naglašavanju [akcentiranju] — bili oni napisani, ili govoreni, — sem, možda, vrlo malo njih, i to ove vrste kao što je sledeči: „Je li tamo gde ti stanuješ kuća? — Da. — Je li ti ne stanuješ — negacija od ti stanuješ? — Da. Ali ti si rekao da je tamo gde ti stanuješ kuća. Dakle, kuća je negacija." Jasno je kako se rešava [ova teškoća]. Naime, kad se izgovara sa oštrim naglaskom [spiritus asper], reč ne znači isto kao kad se izgovori sa mekim naglaskom [spiritus lenis].

Glava d v a d e s e t d r u g a [REŠENJE POBIJANJA KOJA SE OSNIVAJU

NA OBLIKU GOVORA]

Jasno je i kako treba odbiti ove paralogizme koji se osnivaju na istom izražavanju onoga što nije isto. Naime, mi za to imamo različite kategorije. Tako se onaj od sago-vornika koji je bio ispitivan saglasio da jedan termin koji izražava jednu supstanciju nije pridan drugoj stvari. Međutim, drugi je [sagovornik] pokazao da je ono što je u stvari kvantitet ili relacija pridato nekoj drugoj stvari, ali da to, zbog načina govora, izgleda da označava supstanciju. To, na primer, biva u sledećem dokazu: „Može li se isto u isto vreme i činiti i biti učinjeno? — Ne. — Ali nešto se može videti, i isto u istom odnosu [može] biti viđeno." [Još jedan primer:] „Je li trpljenje [pasivnost] delanje [aktivnost]? — Ne. — ali tada: ,on je isečen', ,on je ispečen', ,on je aficiran', — jesu slični izrazi, i svi oni označavaju trpljenje; a opet ,govoriti', ,trčati', ,videti' slični su jedan drugome izražajno [naime, svi oni izražavaju akciju]. , Videti' je opažanje, i prema tome je, u isto vreme, trpljenje i delanje."

Međutim, ako se pretpostavi da u naznačenom pri-meru, — pošto se [sagovornik] saglasio s tim da se ne može u isto vreme ista stvar činiti i biti učinjena, — [on dalje] tvrdi da se ta stvar u isto vreme može videti i biti viđena, on još nije pobijen ako kaže da „videti" nije delati nego trpeti. Jer i ovo pitanje treba dodati, iako slušalac pretpostavlja da je ono već prihvaćeno, kad je prihvaćeno da je „šeći" — „činiti", da je „biti sečen" — „biti činjen", a da je tako i sa svima drugim stvarima koje se na isti način izražavaju. Sam slušalac dodaje ostalo, misleći da je značenje isto. Ali, značenje nije isto, već se samo čini da je takvo, pošto je govor sličan.

Ovde se događa isto što i kod homonima. Kad su u pitanju homonimne stvari, onaj ko je nevičan dokazivanju misli da je sofist odrekao stvar koju je tvrdio, a ne samo ime [reč]. Međutim, i ovde je potrebno [postaviti] novo pitanje: da li je iskazan homonimni izraz samo u jednom smislu. Jer, samo ako se ovo prihvati, postojaće pobijanje.

Dokazi slični prethodnima jesu sledeći. [Pita se, na primer:] „da li se izgubilo ono što se najpre imalo, a što se potom nema. Jer, onaj ko je izgubio samo jednu kocku, neće imati više deset kocaka."86 U stvari, neko je izgubio samo ono što više nema, ali što je ranije imao; međutim nema nikakve nužnosti da je on izgubio toliko stvari ili u tolikom broju. Tako se pitanje odnosilo na ono što neko ima, a zaključak [se odnosio] na količinu stvari koju ima, — jer je deset količina. Ako bi se, dakle, u početku pitalo da li je neko izgubio onoliko stvari koliko je ranije imao, a sad ih više nema, sa time se niko ne bi saglasio drukčije nego ovako: ili onoliko [stvari koliko je imao] ili samo jednu od tih stvari.

[A ima i drugi primer:] „Čovek može da da ono što nema, jer on nema samo jednu kocku."87 U stvari, ono što je čovek dao nije ono što nije imao, nego način na koji on to nije imao, upravo samo jednu [kocku]. Izraz „samo" ne znači ono [individualnu supstanciju], i ništa kvalitativno, i ništa kvantitativno, nego znači samo odnos prema nečem, upravo da nešto nije zajedno sa drugim. To je isto kao

628 629

kad bi na pitanje: „Može li neko dati ono što nema?" odgovor bio odrečan; pa se, zatim, pitalo može li neko brzo dati neki predmet kad ga nije brzo imao; i najzad se, na potvrdan odgovor, zaključilo da čovek može dati ono što nema. Očevidno je da se [u stvari ništa] nije zaključilo. Jer, „brzo dati" ne znači dati izvesnu stvar, već dati je na izvestan način. A jedna stvar može se dati na način na koji se nije imala. Tako, na primer, ona se mogla imati sa zadovoljstvom, a mogla se dati sa žalošću.

Slični [dokazima ο kojima smo govorili] jesu svi sle-deći: „Može li se udariti rukom koja se nema, ili može li se videti okom koje se nema? Jer, nema se samo jedna ruka ili samo jedno oko."

Neki rešavaju ove paralogizme na taj način što go-vore da onaj ko ima više od jednog oka ili više od neke druge stvari ima takođe samo jedno oko.

Drugi ovo [ove paralogizme] rešavaju kao [što rešavaju pobijanje dokaza:] „Covek ima ono što je dobio." Naime, jedan [od dva protivnika] dao je samo jedan jedini kamenčić, a drugi, kažu oni, ima od njega samo jedan jedini kamenčić.

Drugi, međutim, odmah negiraju pitanje, i kažu da se može imati ono što se nije dobilo. Uzmimo kao primer: pošto se dobilo slatko vino, može se imati kiselo vino, ako se ono pokvarilo onda kad je primano.

Ali, kao što smo već ranije88 rekli, sva ova rešenja upravljena su čoveku, a ne njegovom dokazu. Jer, kad bi to bilo [pravo] rešenje, tada, ako se prihvati suprotna pro-pozicija, ne bi se moglo naći rešenje, kao što se događa u drugim slučajevima. [Uzmimo da je rešenje:] „Ovaj izraz je istinit u jednom smislu, a ne-istinit u drugom smislu", — tada, ako [onaj ko odgovara] potpuno prihvati izraz, sleduje zaključak [sofista]. Međutim, ako zaključak ne sle-duje, to neće biti rešenje. A ono što tvrdimo ο prethodnim primerima, jeste da nije dat nikakav dokaz, i kad se sve premise sofista prihvate.

Ovde spadaju i sledeći dokazi: "Je li neko napisao ono što je napisano? — [Odgovor: da.] — Ali sad je ono što

je napisano — naime da ti sediš — lažno tvrđenje. Ali ono je bilo istinito, onda kad je bilo napisano. Dakle tvrđenje koje je bilo napisano jeste u isto vreme lažno i istinito."89 [Ovaj primer je sofizam.] Jer, lažnost ili isti-nitost jednog tvrđenja ili jednog mišljenja ne označava supstanciju nego kvalitet [tvrđenja ili mišljenja]. Jer, na tvrđenje primenjuje se ista primedba kao na mišljenje.

[Primer:] „Je li ono što uči onaj ko uči — ono što on uči? — [Da.] — Ali on uči brzo ono što je sporo." Ovde nije rečeno šta uči [onaj ko uči], nego kako [na koji način] uči.

Drugi primer: „Da li se gazi nogama ono što se pre-lazi hodajući? — [Da.] — Ali hoda se celoga dana." Ovde nije govoreno ο onome po čemu se ide [o mestu idenja] nego ο vremenu kad se ide.

A kad se kaže „piti pehar", time se ne označava ono što se pije, nego ono iz čega se pije.

[Drugi primer:] „Zna li se ono što se zna, ili zato što je to naučeno, ili zato što je to pronađeno? — [Da.] — Ali pretpostavimo da je od dve stvari jedna pronađena, a druga naučena; obe stvari nisu ni pronađene, ni naučene." U stvari, „ono što se zna" znači u zaključku celinu stvari, a u propoziciji svaku stvar pojedinačno uzetu.

[Pomenimo] i dokaz da postoji „treći čovek", različit od „čoveka po sebi" i od pojedinačnih ljudi.90 [Ali to je sofizma]. Naime, čovek i svaki opšti predikat ne znači po-jedinačnu supstanciju, nego [znači] kvalitet, ili kvantitet, ili odnos, ili koju drugu ovakvu kategoriju. Isto je i sa pitanjem: „Da li su Korisk i muzičar Korisk istovetni ili različiti?" Jer, „Korisk" izražava pojedinačnu supstanciju, a „muzičar Korisk" kvalitet, tako da se ovaj ne može odvojeno posmatrati. Ali, odvojeno posmatranje opšteg pojma ne čini „trećeg čoveka", nego njega čini priznavanje da je čovek individualna supstancija. Naime, „čovek kao takav" ne može biti pojedinačna supstancija, kao što je to Kalija. I ničem ne bi služilo tvrditi da je ono što je odvo-jeno posmatrano ne individualna supstancija, nego kvalitet.

630 631

Jer uvek bi još postojalo Jedno, van množine stvari, i to bi bio čovek. Očevidno je da ne treba prihvatiti da je zajed-nički predikat svih individua jedna individualna supstancija, nego treba reći da on znaci kvalitet, ili kvantitet, ili neku drugu kategoriju te vrste.

Glava dvadeset t r e ć a [GLAVNO PRAVILO ZA RESAVANJE

POBIJANJA OSNOVANIH NA GOVORU]

Uopšte rešenje dokaza koji se osnivaju na govoru uvek će se dati pomoću suprotnosti onome od čega zavisi [protivnikov] dokaz. Ako se dokaz, na primer, osniva na sastavljanju, rešenje se sastoji u razvijanju, a ako se [dokaz] osniva na razvijanju, rešenje se sastoji u sastavljanju.

Ako dokaz zavisi od oštrog akcentiranja, tada rešenje leži u mekom akcentiranju, a ako [dokaz] zavisi od mekog akcentiranja, rešenje je oštro akcentiranje. Ako se dokaz osniva na homonimiji, on se može resiti ako se upotrebi suprotni termin. Tako, na primer, ako je zaključeno da je jedna stvar beživotna, treba osporiti svoju raniju negaciju da je stvar bila takva, i pokazati u kome je smislu ona oživljena. A ako je rečeno da je stvar beživotna, i ako je [sofist] zaključio da je ona oživljena, treba pokazati kako je ona beživotna. Isto važi i u slučaju amfibolije. A ako se dokaz osniva na sličnosti izraza, suprotnost će biti rešenje. [Na primer]: „Može li se dati ono što se nema?" Ne može se dati ono što se nema, ali se može dati na način na koji se nema, — naime samo jedna kocka. [Primer]: „Da li se zna ono što se zna zato Što se to naučilo, ili zato što je to nađeno?" Da, ali to ne važi za celinu onoga što se zna. I: „ako čovek gazi nogama ono što prelazi hodajući", — to se ne odnosi na vreme kad ide. I tako dalje.

Glava dvadeset č e t v r t a [REŠENJE POBIJANJA OSNOVANIH NA AKCIDENCIJI]

Za sve dokaze koji se osnivaju na akcidenciji važi samo jedno i isto rešenje. Pošto je neodređeno kad ο samoj

stvari treba tvrditi ono što se tvrdi ο njenoj akcidenciji, i pošto u izvesnim slučajevima izgleda i pretpostavlja se da je nužnim načinom tako, a u drugom slučajevima da to nije nužno, — potrebno je, kad se izvede zaključak, u svim slučajevima dati isti odgovor, — naime da nikakva nužnost za to ne postoji.91 Ali treba imati [pri ruci] primere za to.92

Na akcidenciji se osnivaju svi dokazi Što spadaju u istu vrstu kao sledeći. „ZnaŠ li ono što hoću da te pi-tam?"93 „Poznaješ li onoga ko se približava ili onoga ko je sakriven velom?"94 „Je li statua tvoje delo?"95 Ili: „Je li pas tvoj otac?"96 „Je li mali broj, pomnožen malim bro-jem — mali broj?"

Očevidno je da u svim ovim slučajevima nije nužno da atribut koji je istinit ο akcidenciji bude istinit i ο stvari. Samo stvarima koje su po [svojoj] supstanciji bez razlika i jedno, pripadaju svi isti atributi. Međutim, ako je u pitanju nešto dobro, nije isto biti dobar i biti pitan. U slučaju čoveka koji se približava ili koji je sakriven velom, nije isto približiti se i biti Korisk. Tako, ako poznajem Koriska a ako ne poznajem onoga ko se približava, ne može se reći da u isto vreme poznajem i ne poznajem istog Čoveka. A ako je jedna stvar moja, i ako je ona delo, ne može se reći da je moje delo, — nego je ili [moja] svojina, ili [moja] stvar, ili nešto drugo. Rešenje se daje na isti način i u drugim slučajevima.

Neki rešavaju ova pobijanja time što odbijaju [stav-ljeno] pitanje. Jer, oni kažu da je moguće poznavati i ne poznavati istu stvar, ali ne u istom odnosu. Prema tome, kad ne poznaju čoveka koji se približava, ali poznaju Ko-riska, oni smatraju da poznaju i da ne poznaju isti pred-met, ali ne u istom odnosu.

Međutim, kao što smo već rekli,97 treba da bude isto ispravljanje dokaza koji se osnivaju na istom uzroku. Ali to ispravljanje neće se dogoditi, ako se ista premisa pri-meni ne na poznavanje nečega, nego na biće ili na biće u izvesnom stanju, ako se, na primer, pretpostavi: „To biće

632 633

je otac", i „Ono je tvoj [otac]". Jer, ako je to istinito u izvesnim slučajevima, i ako je moguće da se isto i zna i ne zna, ovde se naznačeno ni u čemu ne primenjuje.

Zatim, ništa ne stoji na putu da isti dokaz ima više nedostataka. Ali otkrivanje tih nedostataka nije rešenje. Jer, može se pokazati da je izveden lažan zaključak, a ne po-kazati odakle on proizlazi, kao što je, na primer, slučaj u Zenonovom dokazu protiv kretanja. I zato, ako bi se po-kušalo da se pokaže nemogućnost ovoga učenja, to bi bio pogrešan postupak, i kad bi se dalo deset hiljada dokaza. Jer, to nije rešenje [Zenonovog dokaza]. Naime, rešenje se sastoji u otkrivanju lažnosti silogizma na taj način što se pokazuje otkuda ta lažnost proizlazi. Ako protivnik nije ništa dokazao, ili ako on sad pokušava da utvrdi ili nešto istinito, ili nešto lažno, otkrivanje toga jeste rešenje [sofizme].

Ništa ne stoji na putu da se to [rešenje] primeni na izvesne paralogizme, — ali u slučajevima kojima se ba-vimo izgleda da se ovo [rešenje] ne može prihvatiti. Jer ο Korisku se zna da je Korisk, a ο onome ko se približuje da se približuje. Izgleda da se ista stvar može znati i ne znati, — kao, na primer, kad se zna da je jedan čovek beo, ali se ne zna da je on muzičar. Naime tako se ista stvar zna i ne zna, ali ne u istom odnosu. Ali ο onome ko se približuje i ο Korisku zna se da se čovek približuje, a da je on Korisk.

Pogrešku sličnu onoj koju čine ljudi koje smo pome-nuli, — čine oni koji rešavaju sofizmu da je svaki broj mali broj. Jer greše oni koji prelaze preko toga što zaklju-čak nije dokazan, i kažu da je on dokazan i istinit, pošto je svaki broj [u isto vreme] veliki i mali.

Neki rešavaju sledeća zaključivanja, tvrdeći da ona sa-drže izvesnu dvosmislenost, kao, na primer, da je to tvoj otac, ili [tvoj] sin, ili [tvoj] rob. Međutim, očevidno je da, ako se privid pobijanja osniva na množini značenja, tada reč ili izraz [o kojima se govori] moraju biti uzeti u više svojstvenih značenja. Naime niko ne kaže da je jedan čovek dete drugoga u pravom smislu, ako je drugi gospodar [toga] deteta, nego je ovo povezivanje akciden-

talno. „Je li ovo biće tvoje? — Da. — Je li to dete? — [Da.] — Dakle, to je tvoje dete." Naime ono je akciden-talno „tvoje" i „dete", ali nije „tvoje dete".

Postoji i dokaz da je jedno od zala dobro, jer mudrost je znanje ο zlima [επιστήµη τών κακών]. Ali izraz: „Ovo je onih [stvari]" nije uzet u više značenja, nego samo znači: „ovo je osobina [tekovina, κτήµα] onih stvari". Smatra se da taj izraz ima više značenja (jer mi kažemo i da čovek spada u životinje, iako nije njihova svojina). Isto tako, kaže se da izraz koji stoji u odnosu sa „zlima" pomoću reci ,,o" jeste, zbog toga, ,,o zlima", iako nije jedno od zala. Zato treba reći da ova prividna značenja dolaze otuda što je izraz upotrebljen na izvestan način ili u apso-lutnom smislu.

Međutim, [može se reći] moguće je naći pravu dvo-smislenost u izrazu: „Poneko od zala je dobro." — To je moguće, ali ne u ovom primeru, nego u sledećem: „Jedan rob je dobar od rđavoga gospodara." Ali možda ni ovde nemamo dvosmislenost. Jer, nešto može biti dobro, i od jed-nog bića, a da ne bude u isto vreme dobro od jednog bića.

Reći da čovek spada u životinje isto tako ne predstav-lja iskaz sa više značenja. Jer, jedno tvrđenje ne dobija više značenja samo time što se skraćeno izražava. Isto tako, kad mi samo polovinu stiha izrazimo i kažemo: „Opevaj, boginjo, gnev..." izražavamo misao: „Daj mi Ilijadu."

Glava d v a d e s e t peta [REŠENJE POBIJANJA KOJA DOLAZE OD SUPROTNOSTI

IZMEĐU APSOLUTNIH I RELATIVNIH IZRAZA]

Dokaze koji se osnivaju na izrazu što važi za jednu pojedinačnu stvar — ili u izvesnom pogledu, ili u izvesno vreme, ili na izvestan način, ili u izvesnom odnosu, ali ne u apsolutnom smislu, — treba rešavati razmatrajući zaklju-čak, upoređen sa njegovom protivrečnošću [odricanjem, negacijom], da bi se videlo potpada li on pod neku od ovih odredaba. Ako je nemoguće da kontrerne i kontra-diktorne suprotnosti, i tvrđenje [afirmacija] i odricanje

634 635

[negacija], apsolutno pripadaju istoj stvari, — ništa ne sprečava da i jedna i druga [od tih suprotnosti] pripadaju u isto vreme toj stvari u izvesnom pogledu, ili u izvesnom odnosu, ili na izvestan način, ili da joj jedna od njih pripada u izvesnom pogledu, a druga u apsolutnom smislu. Iz toga izlazi da ako jedna [od tih suprotnosti] pripada stvari apsolutno, a druga u izvesnom pogledu, tada još nema pobijanja. A ovo upravo treba gledati u zaključku upoređeno sa njegovom protivrečnošću [odricanjem, negacijom].

Svi dokazi kao sledeći imaju tu osobinu. „Može li nebiće postojati? — [Ne]. — Ali ono je nešto, i ako je nebiće." Isto tako, biće neće postojati, jer ono neće biti neko od bića. — „Je li moguće da se isti čovek, u isto vreme, istinito i lažno zakune?" — „Može li isti čovek, u isto vreme, da bude poslušan i neposlušan istoj ličnosti?"

Treba reći da „biti nešto" i „biti" nije isto. A čak i ako je nebiće nešto, ono to nije potpuno [apsolutno]. Isto tako, ako se neko istinito zakune u pojedinačnom slučaju ili u izvesnom pogledu, on se ne zaklinje apsolutno istinito nužnim načinom. Jer, onaj ko se zakleo da će se krivo zakleti, drži svoju zakletvu samo onda kad se krivo zaklinje, ali je ne drži potpuno. Isto tako, onaj ko je neposlušan ne sluša, ali je poslušan u jednoj tački.

Zaključivanje je slično i kad se tiče pitanja da li isti čovek u isto vreme može reći ono što je istinito i ono što je lažno. Ali pošto se ne može lako videti da li „apsolutno" treba da bude pridato onome što se kaže istinito ili onome što se kaže lažno, slučaj izgleda teško resiti. Ali ništa ne stoji na putu da je jedan govor lažan u apsolutnom smislu, a istinit u izvesnom pogledu, ili za jednu određenu stvar, — upravo da je istinit u nekim slučajevima, ali da nije istinit u apsolutnom smislu.

Isto je kada je reč ο odnosu, ο mestu i ο vremenu. Svi sledeći paralogizmi osnivaju se na njima. „Je li dobro zdravlje ili bogatstvo? — [Da]. — Ali za nerazumnog i za onog ko ne čini od njih dobru upotrebu, oni nisu dobro. Dakle oni su dobro i nisu dobro."

Zatim: „Je li dobro biti zdrav i biti na čelu države? — [Da]. — Ali možda je nekad bolje ne biti ni jedno ni drugo. Dakle isto je za istog čoveka dobro i nije dobro. Ništa ne stoji na putu da je jedna stvar dobro u apsolut nom smislu, a da nije dobro za nekoga; ili da nešto, i ako je dobro za nekoga, nije dobro sad [u izvesno vreme] ili ovde [na izvesnom mestu]."

„Je li zlo ono što ne bi hteo pametan čovek? — [Da.] — Ali on neće da izgubi dobro. Dakle, dobro je zlo." U stvari, nije isto reći: „Dobro je zlo" i: „Izgubiti dobro jesto zlo."

Isto je i sa zaključkom ο lopovu. Jer, ako je lopov zlo, — uzeti nije zlo. Dakle, ono što lopov hoće nije zlo, nego dobro, pošto je ono što je dobro uzimati — dobro.

I bolest je zlo, ali nije [zlo] osloboditi se bolesti. „Da li pravično treba pretpostaviti nepravičnom, i ono što

se čini na pravičan način onome što se čini na nepravičan način? — [Da.] — Ali, treba pretpostaviti da se nepravično umre."

Zatim: „Je li pravično da svaki ima svoje? — [Da.] — Ali ono što sudi ja sudi po svom mišljenju [ubeđenju], važi po zakonu, i kad je pogrešno. Dakle, ista stvar je i pravična i nepravična."

A zatim: „Da li treba odlučiti u korist onoga ko govori pravične, ili u korist onoga ko govori nepravične stvari? — [U korist onoga ko govori pravične stvari.] — Ali pra vično je da onaj ko je podneo nepravdu u potpunosti kaže ono što je pretrpeo. A to su bile nepravične stvari."

[Međutim, ovo su sofizme.] Naime, iz toga što treba pretpostaviti trpljenje nepravde, ne proizlazi da ono što se čini na nepravičan način treba pretpostaviti onom što se čini na pravičan način. Naime, u apsolutnom smislu uzeto, preimućstvo ima ono što se čini na pravičan način, i ako, u izvesnom pojedinačnom slučaju, ništa ne stoji na putu da ono što se čini na nepravičan način ima preimućstvo nad onim što se čini na pravičan način. A pravično je za čoveka da ima ono što je njegovo, ali nije pravično da ima ono što je tuđe. Ništa ne stoji na putu da jedan određeni sud bude pravičan, — na primer ako je donet shodno mišljenju

636 637

[ubeđenju] sudije. Jer, iz toga što je nešto pravično u izves-nom slučaju ili na izvestan način, ne proizlazi da je to i apsolutno pravično. A, isto tako, i ako su stvari nepravične, ništa ne stoji na putu da bude pravično to reći. Jer, iz toga što je pravično to reći, ne proizlazi nužnim načinom da su stvari pravične, kao što stvari nisu korisne zato što je korisno reći da su one takve. Isto važi i za pravične stvari. A ako su kazane stvari nepravične, zbog toga ne pobeđuje onaj ko govori nepravične stvari. Jer, on govori stvari koje je pravično govoriti, ali koje su u apsolutnom smislu i kad se trpe nepravične.

Glava d v a d e s e t š e s t a

[REŠAVANJE POBIJANJA OSNOVANIH NA „NEPOZNAVANJU POBIJANJA" — IGNORATIO ELENCHI]

Sto se tiče pobijanja koja se osnivaju na definiciji pobijanja, prema opisu koji smo dali ranije98 — na njih treba odgovoriti na taj način što će se zaključak [sofista] uporediti sa njegovom protivrečnošću [sa tezom sagovor-nika], i što će se videti da li će tu biti isti atribut, i uzet sa istog gledišta, i u istom odnosu, i na isti način, i u istom vremenu. Ako u početku ovo pita [sofistički protivnik], tada se neće pretpostaviti da je nemoguće za jednu istu stvar da bude dvostruka i ne-dvostruka, nego će se pret-postaviti da je to moguće, ali ne tako da bismo, ako bismo to prihvatili, mi sami bili pobijeni.

Svi sledeći zaključci zavise od uzroka ove vrste. „Po-znaje li stvar onaj koji zna da je ona ono Što jeste?" I na isti način: ,,I važi li isto za onoga ko to zna? — [Da.] — Ali čovek koji zna da je Korisk — Korisk, može ne znati da je ovaj muzičar, tako da taj čovek isto zna i ne zna." A zatim: „Je li stvar od četiri lakta veća od stvari od tri lakta? [Da.] — Ali iz stvari od tri lakta može postati po dužini druga, koja ima četiri lakta. A veće je veće nego manje. Dakle, ista stvar je i veća i manja od same sebe."

Glava d v a d e s e t s e d m a

[REŠENJE POBIJANJA OSNOVANIH NA „TRAŽENJU PRINCIPA" — PETITIO PRINCIPU]

Što se tiče pobijanja u kojima se ono što je u početku stavljeno radi raspravljanja traži i uzima kao priznato, — ako to primeti onaj ko odgovara, on ne treba da odobri ono što mu se traži, i kad bi to bilo verovatno, nego treba da kaže istinu. Ali ako je pogreška [„traženje principa"] ostala skrivena, tada zbog nedostatka u zaključivanjima ove vrste treba prebaciti pogrešku na onoga ko pita, i reći da on nije izveo pravilan zaključak. Jer, [pravo] pobijanje vrši se bez unapred stavljenog pitanja. Zatim valja reći da je priznata pretpostavka ο kojoj je reč, ali ne da bi se protiv-nik njome služio [kao premisom], nego da bi protiv nje zaključivao, — što je baš kontrerno suprotno onome što se događa u lažnim [sofističkim] pobijanjima.

Glava d v a d e s e t osma

[REŠAVANJE POBIJANJA OSNOVANIH NA LA2NOJ KONSEKUCIJI]

A kod pobijanja koja zaključuju na osnovu sledovanja treba dokazati pogrešku u samom zaključku. Sledovanje dokaza vrši se na dva načina. [Na prvi način zaključivanje je ovakvo.] Kao što opšte sleduje pojedinačnom, — kao, na primer, životinja čoveku — tako i pojedinačno sleduje opštem. Jer, ako jedno prati uvek drugo, tada i drugo prati prvo.

Ili se zaključivanje vrši na osnovu antiteza [suprotnih stavova], — tako da ako jedna stvar sleduje drugoj, i su-protnost prve stvari sledovaće suprotnosti druge stvari. Na ovome se osniva i Melisov dokaz:99 ako ono što je postalo ima početak, tada ga neće imati ono što je nepostalo; prema tome, ako je nebo nepostalo, ono je veČno [neogra-ničeno — άπειρος]. Ali nije tako, jer konsekucija važi samo u suprotnom smislu.

638 639

Glava d v a d e s e t d e v e t a [RESENJE POBIJANJA OSNOVANIH NA LAŽNOM UZROKU]

Što se tiče pobijanja čije je zaključivanje osnovano na nekom dodatku [koji nema veze sa raspravljanjem], treba videti da li, i kad se taj dodatak izostavi, nemoguć zaključak ipak proističe. A ako je tako, tada onaj ko odgovara treba na to da ukaže, kao i da izjavi da je taj dodatak prihvatio, ne zato što ga odobrava, nego zbog raspravljanja [da bi ga protivnik iskoristio kao dokaz], dok se onaj ko pita nije njime nikako poslužio za svoj dokaz.

Glava t r i d e s e t a [RESENJE POBIJANJA OSNOVANIH NA SAKUPLJANJU VISE

PITANJA U JEDNO — PLURIUM INTERROGATIONUM]

Što se tiče pobijanja koja više pitanja skupljaju u jedno, treba neposredno i od početka praviti razliku [između raznih pitanja]. Ono pitanje je jedno, na koje postoji jedan odgovor, i zato ne treba tvrditi ili odricati ni više stvari ο jednoj, ni jednu stvar ο više stvari, nego samo jednu stvar ο jednoj stvari.

I kao što u homonimima, gde jedan atribut čas pripada izrazu u dva smisla, a čas mu ne pripada ni u jednom smislu, tako da, iako pitanje nije prosto, prost odgovor ne povlači nikakvu nepriliku, — tako je i kad je reč ο dvostrukim pitanjima. Prema tome, kad više atributa pripadaju jednom subjektu, ili kad jedan atribut pripada većem broju subjekata, onaj ko daje prost odgovor i tako pogreŠi, ne izlaže se opasnosti da učini pobijanje. Međutim, kad jedan atribut pripada jednom subjektu, a ne pripada drugom, ili kad je postavljeno pitanje da li više atributa pripada većem broju subjekata, i kad, u jednom smislu, dva atributa pripadaju dvama subjektima, a u drugom smislu im, opet, oni ne pripadaju, — tada se treba čuvati [da se da prost odgovor].

Tako je, na primer, u sledećim zaključivanjima. Ako je jedna stvar dobra, a druga rđava, tada [će čovek biti naveden na zaključak da] je istina reći da su te stvari dobre,

i da je istina reći da su one rđave, i, opet, reći da one nisu ni dobre ni rđave, — jer svaka od njih nema svaku od ovih osobina. Tako će ista stvar u isto vreme biti dobra i rđava, i ni dobra ni rđava.

Zatim: pošto je svaka stvar identična samoj sebi i različita od drugog, i pošto je čovek naveden na to da kaže da su [dve] stvari iste ne sa drugim stvarima, nego sa samima sobom, i da su isto tako različite od sebe samih, — iste stvari biće [u isto vreme] iste sa samima sobom i različite od sebe samih.

Dalje: ako dobro postane rđavo, a rđavo dobro, tada dve stvari moraju obe postati dve stvari.

A pošto je od dve nejednake stvari svaka samoj sebi jednaka, — iz toga će proizaći da su one [u isto vreme] jednake i nejednake same sebi.

Ova pobijanja potpadaju i pod druga rešenja. Reci „oba" i „sve" imaju više značenja, tako da se potvrdan ili odrečan zaključak odnosi na istu stvar samo po imenu. A pod pobijanjem mi nismo to podrazumevali. Ali očevidno je da, ako se više pitanja ne uzmu kao jedno, nego ako je onaj ko odgovara tvrdio ili odricao jedan atribut ο jednom subjektu, protiv njega se ne može izvesti ništa logički nemoguće.

Glava t r i d e s e t prva

[RESENJE POBIJANJA KOJA VODE BRBLJANJU I PRAZNIM RECIMA]

Što se tiče zaključivanja koja [sagovornika] nateraju da često istu stvar govori, očevidno je da ne treba dopustiti da relativni pojmovi znače nešto, kad su uzeti odvojeno i po sebi.100 Tako, na primer, treba reći da „dvostruko" ne znači ništa sem „dvostruko od polovine", jer se jedno samo prividno nalazi u drugom.

Reč „deset" nalazi se u izrazu „deset manje jedan", a „činiti" u „ne činiti", i, uopšte, afirmacija se [verbalno] nalazi u negaciji. Međutim, ako se kaže da nešto nije belo, ne kaže se da je ono belo. Reč „dvostruk" ne znači začelo

640 41 Organon 641

ništa, kao što ništa ne znači ni rod u reci „polovina", — a i ako nešto znači, „dvostruk" nema isti smisao koji ima kad se nalazi u sastavu sa drugom reci [sa „polovinom"].

Ni reč „nauka" nije ista u svakom od njenih rodova, — na primer u medicinskoj nauci, — sem ako se ovaj rod ne uzme u njegovom opštem smislu, koji je nauka ο onom što se može saznati.

Kad su u pitanju atributi koji su razjašnjeni svojim subjektima, treba reći da oni ne znače isto kad stoje odvojeno, i kad su u vezi sa pojmom koji sadrže. Reč „udubljen" ima opšte značenje koje je isto za tup nos i za krivu nogu, ali, kad je u vezi sa drugim imenicama, ništa ne stoji na putu da ta reč dobije različita značenja. Ta reč ima jedno značenje, ako se odnosi na nos, a drugo ako se odnosi na nogu. Jer tamo znači „tup", a ovde znači „kriv". Naime, nema nikakve razlike u tome reći „tup nos" ili „udubljen nos".

Ali ne treba dopustiti da reč bude u prvom padežu, jer je to zabluda. „Tup" nije „udubljen nos", nego nešto na nosu, na primer, jedna njegova osobina. I tako nije ništa logički nemoguće smatrati da je tup nos onaj nos koji ima nosno udubljenje.

Glava t r i d e s e t d r u g a [RESENJE

POBIJANJA KOJA VODE SOLECIZMU]

Ranije101 smo govorili odakle izgleda da proizlaze solecizmi. Način njihovog rešavanja postaće jasan u toku samih zaključivanja.

Solecizam je ishod kome se cilja [upravo: na koji se protivnik želi navesti] u svim zaključivanjima kao što su sledeća. „Ono što [δ] ti istinito kažeš, je li to i u istini ovo [τοϋτο]? — [Da.] — Ali ti kažeš da je nešto [τι] kamen [λίθον]; dakle nešto [τι] je kamen." U stvari, reći λίθον [u originalu stoji akuzativ od δ λίθος — kamen] ne znači reći δ [ono], nego ov [onoga], ni reći τοΰτο [ovo] — nego τοϋτον [ovoga].102 Ako bi se pitalo: „da li onaj koga [ov] istinito kažeš je ovoga [τοϋτον]?" — izgledalo bi da se ne govori

642

grčki [a ni srpski], kao i kad bi se pitalo: „da li ona koju [ήν] ti kažeš jeste ovog [οΰτος]?" Ali nema nikakve razlike da li se tako naziva drvo, ili svaki izraz koji nije ni muškog ni ženskog roda.1031 zato ne postaje nikakav solecizam ako se pita: „Ono što [δ] kažeš, je li to ovo [τοϋτο]? — [Da.] — Ali ti kažeš da je to drvo [ξύλον]; dakle, to je drvo [ξύλον]." Ali „kamen" i „ovaj" [ούτος] jesu muškog roda. Ako bi neko pitao: „Da li ovaj [οΰτος] može biti ovaj [αυτή]?" — pa opet: „Sta? Zar ovaj [οΰτος] nije Korisk?" — i zatim rekao: „Dakle, ovaj [οΰτος] je ova [αΰτη]" — solecizam ne bi bio dokazan, čak i ako bi „Korisk" označavao „ovu" [ženu], sve dok onaj ko odgovara ne bi to prihvatio, — ali bi to [u svakom slučaju] još moralo biti predmet ispitivanja. Međutim, ako ta tačka nije ni istinita, ni prihvaćena, sofist ne bi ništa dokazao ni stvarno, ni protiv onoga ko je pitan. Na isti način u gornjem primeru trebalo bi da bude priznato da „ovaj" [οΰτος] znači „kamen" [λίθον]. Ali ako to nije ni istinito, ni prihvaćeno, ne treba izvući zaključak. Međutim, privid solecizma dolazi ovde otuda što padež reci izgleda sličan nominativu, iako mu u stvari nije sličan.104

[Dalji primer:] „Je li istina reći da je ova [αϋτη] ono za šta ti nju [αυτήν] izdaješ [što ti kažeš da je ona]? — [Da.J — Ali ti je izdaješ za štit [ασπίδα], dakle on je štit" [ασπίδα, akuzativ u originalu, da se pokaže zbrka između nominativa i akuzativa]. Ali ona to nije nužnim načinom, zato što značenje reci αυτή [ova] nije ασπίδα [štiti, u akuzativu], nego ασπίς [štit, u nominativu], — naime ασπίδα bi bilo ono što znači ταύτην [ovu, u akuzativu]. Ne može se isto tako ni reći: „Ono što kažeš da je τοϋτον [akuzativ] jeste οΰτος [nominativ]; ti kažeš da je on Κλέωνα [akuzativ od Κλέων]; dakle οΰτος [ovaj] je Κλέωνα. Dakle οΰτος nije Κλέωνα, jer je rečeno: „Ono što kažem je τοϋτον [akuzativ od οΰτος], to je οΰτος", a ne τοϋτον", jer pitanje, ovako postavljeno ne bi bilo grčko.

[Dalje pitanje:] „Poznaješ li to? — [Da.] — Ali to je kamen [λίθος], dakle ti poznaješ kamen" [έπίστασαι αρα λίθος. Glagol έπίστασθαι ide sa akuzativom. Još jedna zabuna sa padežima]. Reč „ovo" ne znaci isto u rečenicama:

41* 643

„Poznaješ li ovo?" i: „Ovo je kamen." U prvoj ta reč znači τούτον, a u drugoj οΰτος.

„Da li poznaješ ono [τοΰτο], ο čemu [ου] imaš znanje?" — [Da.] Ali ti imaš znanje kamena [λίθου]; ti, dakle, poznaješ kamena [λίθου — zabuna između genitiva i aku-zativa]. U stvari, jedan od ovih izraza je ου λίθου, a drugi je τοϋτο λίθον. Α bilo je prihvaćeno sledeće: „Ti poznaješ ono [τοϋτο], a ne onoga [τούτου čije znanje imaš, — tako da ne poznaješ λίθου, nego λίθον."

Iz rečenog izlazi očevidno da zaključivanja ove vrste ne dokazuju solecizam stvarno nego samo prividno, i zašto ga dokazuju prividno, kao i kako na njih [na ta dokazi-vanja] treba odgovoriti.

Glava t r i d e s e t t r e ć a

[GDE JE REŠENJE PARALOGIZAMA LAKO, A GDE JE TEŠKO]

Treba napomenuti da je, kad su u pitanju sva ova zaključivanja, kod jednih od njih lakše, a kod drugih teže videti zašto i u čemu ona varaju slušaoca, iako su često jedna od njih ista kao druga. Treba zvati identičnim za-ključivanje koje zavisi od istog mesta. A isto zaključivanje može jednima izgledati da je izgubio važnost zbog govora, drugima zbog akcidencije, a trećima opet zbog nečeg dru-gog, — pošto svako od tih zaključivanja, kad se izmene njegovi termini, nije onako jasno kakvo je bilo.

U paralogizmima koji zavise od homonimije i koji, kako izgleda, čine najprostiji oblik paralogizama, jedni su jasni za svakoga — jer gotovo sva smešna dokazivanja zavise od govora. Tako, na primer: „Jedan čovek nosio je kola preko stepenica." I: „Gde idete? — Na motku koja drži jedro." 1: „Koja će se od krava ranije [εµ — προσθεν-ova reč može da znači i „spreda"] oteliti? — Nijedna, ali obe će se oteliti odostrag." Zatim: „Je li severni vetar čist [καθαρός, reč koja znači i bistar, nevin, iskren]? — Nikako, jer je on [mrazom koji je sobom nosio] ubio prosjaka i trgovca." Potom: „Je li to Euarh [ova reč je osobena ime-

nica, a znači i, ,onaj ko dobro upravlja' εΰαρχος]? — Ne nego je Apolonid [osobena imenica, i „onaj ko upropa-šćuje stvar", od glagola άπόλλυµι — upropastiti]." Tako je i u svim drugim slučajevima. Međutim neke paralogizme izgleda kao da ni najiskusniji ne zapažaju.

Znak da je tako, jeste što često postoji svađa oko reci, — tako, na primer, oko toga da li biće i jedno znače u svim slučajevima isto ili različito. Jer neki [mislioci] smatraju da biće i jedno isto znače, dok drugi105 rešavaju Zenonov i Parmenidov dokaz time što kažu da se ο jed-nome i biću govori u više smisla. Isto važi i za paralogizme koji se osnivaju na akcidenciji i na svakom od drugih tipova. Od tih dokaza jedne je lakše opaziti, a druge teže. A nije u svim slučajevima podjednako lako shvatiti kojoj vrsti pripada jedan paralogizam, kao i da li postoji pobi-janje, ili pobijanje ne postoji.

Dokaz je oštar kad dovede [slušaoca] u najveću nepri-liku, — naime, ovaj dokaz najviše pogađa. A ima dve vrste neprilika. Jedna vrsta je u dokazima koji stvarno zaključuju, da bi se doznalo koje od pitanja [upravo: koju od premisa] treba pobiti. A druga vrsta je u erističkim dokazima, da bi se doznalo kako treba braniti ono što smo u početku pretpostavljali.

U dokazivanjima koja stvarno zaključuju — oštriji dokazi stavljaju više napora onome ko odgovara. Naj-oštrije silogističko dokazivanje jeste ono koje polazi od najverovatnijih premisa, i uništava najverovatniji zaklju-čak. Jer, kad se protivrečnost premesti, samo jedno doka-zivanje učiniće sličnim sve silogizme. Jer uvek, na osnovu verovatnih propozicija, biće dokazan i zaključak podjed-nako verovatan, bio on negativan ili pozitivan, — i zbog toga se dolazi u nepriliku.

Najoštriji je dokaz ove vrste, a to je upravo onaj dokaz koji izjednačuje svoj zaključak sa traženim propo-zicijama. Na drugo mesto dolazi dokaz osnovan na podjed-nako verovatnim premisama. Naime, ovaj stvara u nama zabunu koju od traženih premisa treba uništiti. To je teško

644 645

pitanje; naime izvesno je da treba uništiti jednu premisu, ali se ne zna koju.

Od erističkih dokaza najoštriji je onaj u kome od početka nije jasno da li je dobro zaključio ili nije, kao i da li rešenje zavisi od lažne premise ili od kakvog razlikovanja koje valja učiniti. Među ostalim erističkim dokazima na drugome mestu stoji onaj čije rešenje jasno zavisi od nekog razlikovanja ili pobijanja, ali koji ne pokazuje očevidno koju od traženih premisa treba pobiti ili razlikovati, da bi se došlo do rešenja, i ostavlja neizvesno da li zabluda zavisi od zaključka ili od nekog od postavljenih pitanja.

Nekad je dokaz koji ne zaključuje [koji formalno ne važi] neprikladan, ako su njegove pretpostavke suviše neverovatne ili lažne; međutim, ponekad taj dokaz ne treba prezirati. Kad se izostavi jedno od onih pitanja oko koga se dokaz okreće i kojim se ostvaruje, zaključivanje koje ga nije dodalo, i nije izvelo pravilnu konkluziju jeste neprikladno zaključivanje. Ali, kad se izostavi nešto što ne pripada samom dokazivanju, tada dokaz ne treba pre-zirati, nego se on može prihvatiti, ali onaj ko postavlja pitanja nije pravilno ispitivao.

Kao što se jedno rešenje može odnositi čas na zaklju-čivanje, čas na onoga ko pita i na [njegovo] pitanje, a čas ni na šta od toga, tako se može i ispitivati i zaključivati u odnosu i na tezu, i na onoga ko odgovara, i čak i na vreme, — naime, onda kad rešenje traži više vremena nego što se može posvetiti raspravljanju ο kome je reč.

Glava t r i d e s e t č e t v r t a [OPŠTI ZAKLJUČAK]

U našim ranijim objašnjenjima dovoljno je rasvetljeno na koliko načina i na koje načine postaju u raspravljanjima paralogizmi108, i kako ćemo pokazati da protivnik upada u zabludu, i kako ćemo ga navesti da kaže paradokse;107

zatim, iz čega proizlazi solecizam108, i kako treba pitati, i koji red treba unositi u pitanja,109 i, potom, čemu su korisni svi dokazi ove vrste.110 A što se tiče odgovora

[u našim ranijim objašnjenjima dovoljno je rasvetljeno] šta je on uopšte,111 i kako treba resiti dokaze i sole-cizme.112 Sad nam ostaje još da podsetimo na naš prvobitni program,113 i da ο njemu kažemo još nekoliko reci, pa da završimo naše raspravljanje.

Naš program bio je da otkrijemo izvesnu sposobnost za zaključivanje ο svakom postavljenom predmetu, polazeći od najverovatnijih mogućih premisa. Jer samo u tome sastoji se delo dijalektike, po sebi uzete, kao i kritike.114

Ali kako se od dijalektike — zbog njene srodnosti sa sofi-stikom — traži ne samo da bude u stanju da na dijalektički način ispita protivnikovu vrednost, nego i da pruži izgled da poznaje stvar ο kojoj se raspravlja, zbog toga smo, u ovoj raspravi, ne samo postavili sebi zadatak ο kome smo govorili, — [naime, da steknemo] sposobnost da se kori-stimo onim što je protivnik prihvatio, — nego još — kad u raspravljanju mi sami odgovaramo — i sposobnost da na isti način branimo našu tezu, pomoću najverovatnijih mo-gućih dokaza. Mi smo već rekli šta je uzrok ovome. Zbog toga je i Sokrat [samo] ispitivao i nije odgovarao. Naime on se prikazivao kao da ne zna odgovor.

Mi smo objasnili u ranijim spisima [u Topici]115 za koliko će se problema i pomoću koliko će se mesta ovo izvršiti, kao i odakle ćemo se obilno snabdeti građom za to11· . Dalje smo objasnili kako treba pitati, i kojim redom valja vršiti svako ispitivanje,117 kao i kako treba odgovarati i rešavati zaključivanja onoga ko ispituje.118 Bilo je objašnjeno i sve što se odnosi na istu metodu ras-pravljanja.119 A, kao što smo ranije kazali,120 ovome smo dodali proučavanje paralogizama.

Jasno je, dakle, da smo svoj program valjano izveli. Ali ne treba da propustimo da naznačimo ono čime se odlikuje ova rasprava.

Među svim otkrićima, jedna koja su dobijena od drugih, i koja su ranije obrađena, postepeno su se razvijala nasto-janjima onih koji su ih zatim sabrali. Međutim prvobitna otkrića obično su se u početku slabo uvećavala, ali to je bilo mnogo korisnije nego njihovo docnije razviće.121 Jer,

646 647

u svemu je, kao što se kaže, početak glavni, i zbog toga je on najteži. Naime, što je početak jači po moći, tim je manji po obimu, i, prema tome, tim je teže poznati ga. Ali kad se početak jednom nađe, lakše mu je dodati ostalo i razviti ga. Tako je bilo sa retorskim govorima i sa svim drugim veštinama [disciplinama]. Oni koji su otrikili prin-cipe samo su malo unapredili te veštine, a sad slavni ljudi imaju nasledstvo mnogih prethodnika, — koji su unapređi-vali ove veštine samo postepeno i doveli ih do ovog razvoja. Tu dolaze: Tisija122, posle osnivača, pa Trazimah123 posle Tisije, potom Teodor, i mnogi drugi koji su dali svoje pojedinačne doprinose. I zbog toga nema ničega čudnog što je ova veština [disciplina] dostigla obilnu sadržinu.

A ο ovome spisu ne može se reći da je jedan njegov deo bio već obrađen, a drugi ne. U stvari, ništa nije posto-jalo. Jer, nastava onih koji su za nagradu predavali eristicke dokaze bila je slična Gorgijinoj124 veštini. Jedni su davali da se napamet uče retorski govori, a drugi govore u obliku pitanja koja su — kako su oni mislili — najčešće obuhva-tala dokaze dva sagovornika. Tako je nastava koju su pru-žali svojim učencima bila brza, ali nespretna. Oni su pre-davali ne veštinu, nego ishode veštine, ali su uobražavali da vaspitavaju. Oni su postupali kao čovek koji je obećao da će predavati nauku koja se stara ο tome da ljude ne bole noge, pa nekome preda ne veštinu kako se pravi obuća, niti kako se nabavljaju stvari te vrste, nego stavlja pred njega bogat izbor svih mogućih cipela. Na taj način bi mu se ukazala praktična pomoć, ali mu se ne bi predavala pomenuta veština. Ο retorici su postojali mnogobrojni i stari radovi; međutim ο zaključivanju nismo imali nikakvih ranijih radova, i zato smo upropastili mnogo vremena u mučnim istraživanjima.

Ako vam se, posle razmatranja, i pošto su prvobitno stvari tako stajale — naš način istraživanja učini valjan kad se uporedi sa drugim disciplinama koje su se razvijale predanjem, — ostaće svima vama, svima našim slušaocima, samo da nam oproste nedostatke našeg ispitivanja, a zbog otkrića koja su u njemu učinjena da osete veliku zahvalnost.

NAPOMENE 1 Svoje shvatanje ο pobijanju (έλεγχος) Aristotel je izložio

u Anal. prior., II, 20. 2 To su opšti principi. 3 Definicije silogizma nalaze se u Anal. prior., I, 1, 24 b 18,

kao i u Top., I, 1, 100 a 25. 4 U Anal. prior., II, 20,6 6 b 11 stoji: „... pobijanje je silo

gizam koji utvrđuje protivrečnost". 5 Glava 4. ovoga dela i dalje. 6 Veština da sačuvaju privid istine. 7 Top., VIII, 5. Vidi i Anal. post. I, 1. 8 Top., I—VIII. • Dvosmislenost reci. 10 Dvosmislenost ne reci, nego rečenice. 11 Izgovaranje reci prema akcentu i dužini slogova. 12 Dvosmislenost leži u glagolu δει ν — morati, jer on znaci

i nužnost i moralnu obavezu. 13 Ovaj stav sofist iskorišćuje da bi izazvao zabunu u pogledu

prošlosti i sadašnjosti. Jer, „sedi" i „bolestan" mogu se primeniti i na sadašnjost i na prošlost. Navedeni stav je sofizam, jer se u njemu govori da se dešava u sadašnjosti ono što je trebalo uzeti da se dešava u prošlosti.

14 U navedenom primeru nejasno je da li se želi da mene uhvate neprijatelji, ili da ja uhvatim neprijatelje.

15 Primer može imati dvojako značenje. Prvo: „Čovek ima saznanje onoga što saznaje", — što je saznanje subjekta koji sa znaje. Drugo: „Stvar koja se saznaje može da saznaje", — što je saznanje saznatog objekta.

16 αετό; znači orao i arhitektonski ukras, a κύων znači pas, riba — konstelacija.

17 Pogreška u zaključivanju sastoji se u tome što je „sad" sofistički povezano sa „naučio". Te dve reci treba da budu odvo jene. Jer, istina je da je onaj koji zna sad naučio, ali je pogrešno da je onaj koji zna naučio sad. Ćela sofizma glasi: „što se zna, to se naučilo; on sad zna slova; dakle on je sad naučio slova."

648 649

18 Pogreška je u tome što se te stvari mogu nositi pojedi načno, ali ne sve zajedno. Upor. Plat. Euthyd., 294 a.

19 U ovom slučaju pogrešnog zaključivanja deli se ono što treba da bude povezano.

20 Navedeni primer sofističke dvosmislenosti nemoguće je adekvatno prevesti. Rečenica: εγώ δ'εθηκα δοϋλον οντ'έλεΰθερον — može da znači: „Od roba ja sam te načinio slobodnim", ili: „Od slobodnog ja sam te načinio robom."

21 I u toj rečenici smisao se sasvim menja, ako se ona pre vede „... sto od pedeset ljudi". — Poslednji primeri treba da po kažu da se smisao rečenice menja prema tome da li se reci raz dvajaju ili povezuju.

22 Tek od III veka pre naše ere upotrebljavaju se u grčkom jeziku akcenti; ranije ih nije bilo.

23 „Traženje principa" — ο kome smo već ranije govorili — u logici poznato pod imenom „petitio principu", jeste pogreška u dokazivanju i zaključivanju koja se sastoji u tome što se uzme kao premisa stav koji tek treba dokazati, tako da u dokazu nedostaje princip dokaza.

24 Sofističko je zaključivanje koje propisuje subjektu sve ono što se tvrdi ο njegovom predikatu, i obrnuto.

25 To je „ignoratio elenchi", — pogreška u dokazivanju koja se sastoji u tome što se ono što treba dokazivati ili pobijati prene- bregava, a dokazuje se i pobija nešto drugo. Na ovom mestu filo zof govori ο uslovima neophodnim za pravo pobijanje.

2e „Petitio principu". 27 Ο „petitio principii" Aristotel govori i u Anal. prior., II,

16, 64 b 28, i u Top., VIII, 13, 162 b 31. 28 „Fallacia consequentis". 29 Vidi Aristotelovu Fiziku (I, 2), gde se nalazi opširnija

kritika argumenata Eleaćanina Melisa. Aristotel prihvata da ima početak sve što je bilo stvoreno, ali

smatra da iz toga ne proizlazi da je bilo stvoreno sve što ima početak. 30 Logički termin za ovu sofizmu jeste „fallacia propter non

causam ut causam" ili „post hoc, ergo propter hoc". Ovo je po grešno zaključivanje u kome se ono što nečem prethodi uzima kao njegov uzrok.

31 Logički nemoguć zaključak, na osnovu koga se dalje za ključuje da duša i život nisu isto.

32 Ovaj pogrešni zaključak zove se u logici „fallacia plurium interrogationum ut unius".

33 Sofizme ili ne daju nikakav zaključak, ili ne zaključuju propoziciju koja je u pitanju.

34 U silogizmu se iz datih premisa izvodi nužni zaključak. Pobijanje ima istu definiciju kao silogizam, samo se u njemu

dokazuje protivrečnost. Prema tome, nema silogizma akcidencije. Iz toga izlazi da nema ni pobijanja akcidencije. Paralogizam osnovan na akcidenciji sastoji se u neznanju definicije pobijanja.

** Treća stvar je akcidentalno bela, — a to ne proizlazi iz silogizma.

8* „Ignoratio elenchi". 37 Upor. De soph. elench., 5, 167 a 21—35. 38 Vidi Anal prior., I, 1, 24 b 18. 39 Upor. De soph. elench., 5, 167 a 25. 40 Primer za paralogizam na osnovu akcidencije: „Ova ptica

je bela; labud je beo; dakle, ova ptica je labud." Ili: „Ovo je žuto; med je žut; dakle, ovo je med."

41 Paralogizam na osnovu sledovanja: „Labud je beo; sneg je beo; dakle, labud je isti kao sneg."

42 Za Aristotela je i sledovanje akcidencija. 43 Zato što se mesa prva supstancija sa drugom supstancijom

(koje se obe na isti način izražavaju imenicama), — pogrešno se smatra da svaki atribut spada u kategoriju supstancije, i pripisuju mu se individualnost i biće, — te isključive odredbe prve sup stancije.

44 Upor. ibid., 6, 168 b 27. 45 To je pogrešno, s obzirom na ograničenost navedenih

kategorija. 48 Po tumačenju Tricot-a, silogizam je sofistički i kad pravilno

zaključuje, ali ne s obzirom na stvar koja je u pitanju. U ovom slučaju silogizam je pogrešan s obzirom na svoju materiju, ali ne s obzirom na svoju formu. Ovaj silogizam razlikuje se od kritičkog silogizma time Što drugom nije cilj da dokaže istinitost stvari, nego samo da učini očevidnim neznanje protivnika, — kao što to čini Sokrat u Platonovim dijalozima Protagori i Gorgiji. Upor. Aristote, Organon VI, Les refutations sophistiques, Nou-velle traduction par J. Tricot. Bibliotheque des textes philosophi-ques, Pariš 1950, page 35, note 1.

47 Tako je paralogizam prevario slušaoce koji u disputu nisu učestvovali. Ali isto tako prevaren je i protivnik, koji smatra da je istinit silogizam paralogizam koji ga je pobio.

48 Solecizam (σολοικισµός) je pogreška protiv pravilnog iz govora i sintakse. Ova reč dobila je ime po kilikijskom gradu Soli (Σόλοι), čiji su stanovnici, pod uticajem stranaca, iskvarili svoj atički jezik.

49 Navedena protivrečnost treba da bude dodata u definiciji pobijanja.

80 Vidi ο tome De soph. elench., 4, 166 a 13. 51 Ibid., 22, 178 a 37. 52 Upor. Anal. post., I, 12, 77 b 32.

650 651

53 Povodom kvadrature kruga upor. Anal. prior., II, 25, 69 a 32, i Anal. post., I, 9, 75 b 41.

54 Aristotel označava razliku između erističkog silogizma i sofističkog silogizma.

55 vidi De soph. elench., 1, 165 a 22. 56 Brisonov dokaz može da se, sem na geometriju, primeni

i na brojeve. 57 Metoda sofista Antifona, Sokratovog savremenika, sastojala

se u tome što je on upisivao u krugu jedan pravilan poligon, čiji je broj strana povećavao, kako bi, najzad, strane poligona pale ujedno sa krugom. Ovakav postupak je eristički, jer prava linija ne može pasti ujedno sa kružnom linijom. — Ο Antifonu vidi: dr Ksenija Atanasijević, Sofisti drugoga reda, Misao, Beograd, 1. i 16. janu ar 1925, str. 48—54; 130—136.

58 Upor. De soph. elench., 3, 165 b 16. 39 Ibid., 3, 165 b 20. 60 Navedene reci su ženskoga roda. Protagora je načinio raz

liku između tri roda imenica. Upor. Arist. Rhet., III, 5, 1407 b 7. 61 Naime izvesna pobijanja izgleda da pobijaju, ali to stvarno

ne čine. 62 Ta reč je srednjeg roda, ali se često upotrebljava umesto

muškog ili ženskog roda. 63 U srednjem rodu — nominativ, akuzativ i vokativ su isti,

a genitiv i dativ su različiti. ·* Top., VIII, 1, 155 b 26—157 a 5. 65 Ibid. 66 Kleofon je atinski tragički pesnik. Živeo je u doba oligar

hije. Prikazivao je obične karaktere prozaičnim stilom. .O njemu govori Aristotel u Poetici, 1458 a 20.

67 Sofist Likofron prešao je sa slavljenja lire na slavljenje istoimene konstelacije.

68 Misli se na uzrok zbog koga se dokazivanje upravlja na predmete što nemaju veze sa predmetom raspravljanja.

69 Nekad nismo u stanju da u jednom pitanju poznamo para- logizam koji znamo. Razume se da u tom slučaju nismo u stanju da na njega brzo odgovorimo.

70 Vidi Top., VIII, 7, 160 a 23, i dalje. 71 Vidi De soph. elench., 1, 164 b 25. 72 Vidi Ibid., 5, 167 a 37. 73 Misli se na razlikovanje različitih paralogizama, koji su

osnovani na homonimiji, amfiboliji, podeli, sastavljanju, kao i na drugim načinima na koje se vrši prividno pobijanje.

71 Upor. Top., VIII, 7.

75 Kao primer mogu da posluže vrsta i rod. Naime, što je rečeno ο vrsti, nije nužnim načinom rečeno ο rodu; međutim, ono što je rečeno ο vrsti, nužnim načinom je rečeno ο rodu. Takav je i odnos između univerzalne i partikularne propozicije.

76 Sadržina tih zaključaka je lažna. Po Anal. prior., jedan silogizam može biti lažan, ili kad zaključuje istinito iz lažnih pre misa, ili kad zaključuje lažno iz lažnih premisa (II, 2).

77 Ako je zaključak lažan, jedna od dve premise je lažna. Vidi Anal. prior., II, 4, 57 a 36.

78 Upravo, ako se pokaže da je zaključak lažan. 79 To znači: da li je postavljen po svim pravilima silogističke

forme. 80 De soph. elench., 176 b 36—177 a 2. 81 Na ovom mestu u izlaganjima sofista „šlep" se uzima čas

kao podmet glagola „videti" („šlep vidi"), a čas kao njegov pred met („videti slepog").

82 „Znati" je uzeto u smislu „pamtiti". 83 Znači: ako sofist deli, treba sastavljati, a ako sastavlja,

treba i deliti. 84 Braća Eutidem i Dionisodor spadaju u naj dekadentni je

sofiste i najozloglašenije erističare; oni su tvorci najbesmislenijih sofizama. Ο njihovoj erističkoj delatnosti govori Platon u svom dijalogu Eutidem. Upor i Arist. Rhet., II, 24, 1401 a 27, i dalje. Vidi: dr Ksenija Atanasijević, Braća Eutidem i Dionisodor, Revija za filozofiju i psihologiju, Zagreb, 1927, knj. I, sv. 1—2, str. 43 do 48.

85 ή τριήρης — troveslanica, trijera, ratna lađa koja je na svakoj strani imala po tri veslačke klupe — jednu nad drugom. To su kod starih Helena obično bili ratni brodovi, brzi i laki.

86 Navedena sofizma proizlazi iz zbrke između supstancije i kvantiteta. U celini, sofizma glasi: „Onaj ko je imao jednu stvar i ko je više nema, — da li je nju izgubio? — Da. — Ali on je imao deset kocaka, izgubio je jednu, i nema, dakle, više deset ko caka koje je imao ranije; dakle on je izgubio deset kocaka, — što je nemoguće."

87 Ta sofizma osnovana je na zbrci između supstancije i od nosa. Sofist hoće da dokaže da se može dati ono što se nema.

88 De soph. elench., 20, 177 b 31. 89 Ova sofizma treba da ukaže na to da su istinito i lažno

prosti kvaliteti jedne stvari, koji se mogu vremenom menjati. 90 Sofizma „treći čovek" sastoji se u sledećem. Kad se kaže:

„Čovek se seta", tada „čovek" nije ni univerzalni čovek, upravo ideja čoveka (jer je ideja nepomična), niti je pojedinačni čovek, jer se ne kaže koji se čovek seta. A iz toga izlazi da je to „treći čovek". Ovde paralogizam postaje na taj način što se univerzalno mesa sa individualnim, — koje ima isto ime. Aristotel nastoji da

652 653

227, 228, 315, 510, 512, 613 — fizička afekcija 226

afektivni kvaliteti 27, 28 — aficiran 24, 27, 451

afirmacija 8, 33, 35, 38, 39, 55, 56, 57, 58, 59, 61, 62, 63, 66, 67, 68, 71, 74, 77, 79, 80, 86, 89, 110, 127, 152, 169-172, 200, 207, 313, 483, 507, 508, 567, 596, 641 — afirmativan 35, 66, 93, 95, 96, 98, 99,100, 101, 103, 104-111, 113-115, 118-123, 125, 126, 128-133, 135, 137, 138, 144, 148, 190, 193, 195, 196, 202, 203, 206, 207, 210, 214, 218, 219, 224, 288, 289, 291, 293-296, 299, 301-303, 307, 313, 484 — afirmativno 77, 91, 92, 128, 153, 171, 326, 334, 401 — afirmiran 6-9, 11, 34, 36, 54, 62, 70, 85-87, 90-95, 98, 103, 113, 134, 142, 143, 145, 150, 156, 159, 160, 161, 304, 329, 345, 347, 352, 391, 399, 401, 411, 416, 417, 435, 437-439, 441, 442, 444, 445, 448, 450, 453, 455, 456, 458, 472-474, 477, 480, 481, 483, 500, 506, 507, 509, 510, 533-537, 539, 613 — afirmirano 9-11, 328 — afirmiranje 55, 151, 288, 289, 300

akcentiranje 590, 595, 599, 632 akcidencija 78, 143, 153, 179, 180, 267, 268, 272-274, 347,

353, 374, 376, 380, 381, 397-400, 403, 416, 436-438, 448, 451-453, 455, 463, 475, 476, 495, 496, 533, 540-542, 591, 596-599, 601, 605, 632, 633, 645 — akcidentalan 16, 17, 22, 261, 262, 272, 324, 354, 379-399, 403, 408, 409, 509, 591, 596,597 — akciden- talno 70, 78, 142, 218, 268, 275-277, 283, 284, 296, 297, 300-302, 326, 335, 337, 353, 377, 403, 422, 505, 523, 524, 533, 634, 635

akcija 301-303, 375-379, 410, 411 aksioma 263, 275, 279, 282,

544 aktivan 590 — aktivnost 590 aktuelan 76, 217 — aktuelno

63,71, 311-aktuelnost 76,77 akustički 287 A l k i b i j a d 349 alternativa 63 amfibolija 588, 589, 619-621,

625, 632 A n a h a r z i s 287 analitički 305 A nalit i ke 563, 566, 587 analiza 161, 165, 319, 329

42* 659

analogija 278, 350, 354 A n t i f o n 608 A n t i s t e n 384 antiteza 567, 639 apodiktički 261, 262, 271, 273 A p o l o n i d 645 aporema 564 apsolutan 76,116,161, 260-262,

264, 266, 268, 276, 280, 287, 306, 323, 377, 418, 425, 427, 429, 452, 466, 501-503, 544, 553, 555, 566, 591, 592, 596, 597, 599, 601, 602, 621, 635-637 — neapsolutan 591 — apsolutno 53, 69, 70, 117, 206, 260, 264, 271, 276, 301, 303, 304, 314, 324, 325, 333, 376, 398, 417, 419, 422, 423,

' 464, 502, 626, 638 apstrakcija 295 apsurd 101 apsurdno 74, 75 argument 207, 211, 216, 259, 308,

311, 312, 564, 593, 608, 610, 622 — lažan argument 213

A r i s t o m e n 156, 157 aritmetika 275, 277, 279, 287, 288,

315, 535, 569 — arit-metičar 263, 279, 336 —

aritmetički stav 274 asertoričan 109, 112, 114, 119,

120, 123, 125-132, 138, 151 — asertorično 121, 123, 133 — asertorično-negativan 120 — asertorično ne-pripadanje 121

astronomija 279, 287 — astro-nomski 152

A t ina 17 — A t i η j ani η 338, 339, 623

atribut 10, 11, 57, 59, 60, 77, 78, 89,135,143-148,151,152, 221, 263, 266-274, 277, 278, 279, 294, 296-298, 301-304, 306-310, 319, 321, 324, 325, 327, 328, 331-334, 344-346, 348, 350, 351, 353-355, 377,

398-404, 407-409, 413, 416, 418, 423, 429, 431, 432-435, 438, 439, 447, 456, 458, 459, 461, 467, 469, 470, 474, 475, 477, 478, 480, 482, 486, 487, 489, 490, 492, 498-500, 508, 509, 525, 535, 541, 591, 592, 599, 633, 638, 640-642 — atribut po sebi 267

Β Beskonačan 285, 319, 342, 521

— beskonačno 264 — bes konačnost 69, 296, 297, 305, 343

beskrajan 78,297, 300, 302, 305, 310, 343, 602, 603 — beskrajno 264, 298 — beskraj-nost 285, 298, 303, 310, 327

besmrtan 153,331,402,423,434, 442, 455, 513 — besmrtno 442, 443, 512 — besmrtnost 455

bestelesno 523 bezbolan 425 — bezbolnost 425 bezbrojno 399 bezgraničan 593 beživotan 632 biće 6, 8, 12, 19, 24, 33-35, 37, 42,

43, 55, 58, 63, 76, 161, 162, 178, 218, 221, 294, 301, 313, 319, 332, 333, 340, 344, 358, 376, 377, 384, 390, 399, 437, 438, 439, 442, 443, 456, 458, 462, 463, 466, 467, 474, 487, 492, 493, 499-501, 504, 511, 514, 515, 519, 591, 599, 603, 609, 633-636, 640, 645 — nebiće 55, 70, 76,161, 399, 439, 514, 593, 636 — ne-biće 313, 459, 492, 591 — živo biće 153, 330, 331, 467, 468, 471-475, 477, 483, 484, 512, 513, 528, 529, 623 — ne-živo biće 483, 484 — besmrtno biće 461 — smrtno biće 475, 487

bitan 274, 275, 279, 300, 306, 321, 324, 330, 345, 347, 403, 457, 610 — bitno 277, 346, 376, 441 — bitnost 25, 36, 267, 272, 300-302, 321, 322, 328-332, 335, 336, 338, 374-376, 380, 422, 437, 438, 441, 442, 471, 474, 495, 501, 502, 505, 506, 516, 535, 539, 541

Bog 160, 323, 400, 423, 442, 443, 453, 461, 473, 484 — bogovi 384, 419

božanski 590 bogatstvo 421, 429, 524 boja 349, 354, 381, 388, 389, 391-

393, 398, 399, 422, 432, 438, 443, 446, 452, 523, 549

bol 425, 452, 457, 512 bolest 14, 26, 34, 36, 38-40, 157,

158, 407, 412, 430, 446, 505, 506, 549

bolestan 39, 40, 55, 157, 165, 224, 418, 567, 588, 589

borba 554, 562, 615 Β ris ο η 277, 607, 608 broj 15, 16, 18, 34, 41, 78, 94, 136,

139, 140, 165, 173, 179, 180, 182, 208, 223, 260, 261, 267, 268, 270, 275, 279, 285, 297, 298, 302-305, 308, 312, 319, 320, 323, 325, 329, 342-345, 354, 374, 375, 378, 379, 381, 382, 394-396, 402, 425, 436, 443, 444, 450, 459, 499, 502, 504, 522, 523, 525, 531, 532, 534, 538, 549, 569, 586, 602, 606, 610, 613, 621, 623, 629, 634 — kubni broj 275

brzina 619 budućnost 341, 343, 406 — budući

341, 343, 406

C celina 11, 163, 164, 176, 208, 270,

280, 289, 290, 293, 294,

314, 327, 331, 332, 345, 348, 353, 359, 417, 429, 431, 453, 465, 480, 481, 499, 500, 525-529, 533, 535, 613, 632 — ceo 208

centar 137 ciklus 605, cilj 310, 338-340, 374, 402, 403,

412, 423, 515, 535, 537, 554, 562, 586, 587, 610, 611, 615, 620, 625,

Č četvorougao 31, 269 činjenica 209, 277, 280, 282, 285-

287, 315-317, 321, 323, 324, 327, 334, 335, 339, 342, 351, 352, 359, 404, 439, 470, 549, 588, 619

član 335 čovek 411 — ne-čovek 411, 484 —

„čovek po sebi" 631 — „čovek kao takav" 631 — „treći čovek" 631

čula 281, 295, 317, 357, 384, 385, 389, 393, 410, 412, 490, 502, 503 — obdaren čulima 294 — čulan 325 — čulno 142, 410, 453, 470, 484, 544 — čulni kvalitet 470

D dan 504 dativ 450 dedukcija 174, 565 — deduk-tivan

570 definicija 5, 8, 9, 18, 24, 54, 68, 69,

86,112-114,117,143, 153, 164, 214, 263, 264, 267, 276, 278, 280, 285, 300, 304, 321, 325-328, 330-334, 336-339, 344-350, 352-355, 372, 374-381, 387, 388, 391, 392, 395-400, 405, 430, 432, 437, 438, 442, 466, 467, 471, 474, 480, 495, 497-507, 509-518, 520-525, 528-530, 534-541,

660 661

545, 551-553, 559, 569, 586,

Ε ekteza 98, 99, 103 ekvipolentart 74 elementaran 444 — elementi 151,

155, 267, 271, 274, 275, 279, 306, 321, 330, 331, 335, 346, 373, 374, 378, 380, 387, 464, 479, 496, 529, 569, 587, 596 — prvi element 596

E m p e d o k l e 387, 455 entimem 225, 259, 569 epiheirem 564 E r e t r e j c i 339 eristika (borba u prepiranju) 607 —

erističar 609, 619, 620 — eristički 372, 561, 562, 606, 607, 608

esencija 152 etika 322 — etički 386, 409, 410 —

etički dobro 137, 375 E t i o p l j a n i n 592 E u a r h 644 E u t i d e m 627

F figura 29, 31, 91, 93, 97, 100, 101,

113, 123, 129, 134, 135, 136, 141, 142, 147, 151, 154-156, 163-166, 168, 172, 174, 192, 197, 198, 203, 205, 207, 213, 220, 223, 225, 260, 261, 266, 269, 271, 288, 291, 305, 308, 316, 327, 354, 472, 553, 605, 607-609 — prva figura 94, 98, 101, 102, 104, 105, 107, 108, 114, 116, 126-128, 130-134, 136, 141, 145, 147, 148, 156, 166-168, 171, 189, 191, 194-197, 200, 201, 203, 204, 206, 207, 210, 223-226, 266, 288, 289, 291, 299, 300, 307, 334 — silogizam prve figure 95 — druga figura 93, 102, 103, 105, 123, 141, 147, 148, 156, 166, 168, 174, 180, 189, 191, 192, 194, 195, 197, 198, 200-203, 205,

206, 210, 224-226, 286, 288, 289, 291, 294, 299, 300, 326 — treća figura 97, 101-104, 106, 116, 117, 129, 141, 147, 156, 158, 167, 168, 183, 190-192, 194, 195, 197, 198, 200-202, 204, 207, 210, 223, 224-226, 288, 299, 300, 307, 326 — silogističke figure 329 — geometrijske figure 137, 372, 547, 560, 606, 619 — ravno-kraka figura 311

fizičar 287 — fizički 387 — fizika 322 filozof 384, 387, 543

— filozo- fema 564 — filozofija 151, 387, 618 fizionomija 226, 227

forma 29, 96, 110, 128, 180, 284, 287, 290, 374, 375, 518, 595, 599, 601

G genitiv 449, 450 geometar 163, 280, 282, 283, 288,

333, 383, 402, 472, 561, 607, 608 — geometrija 274, 275, 279, 282, 283, 287, 288, 315, 319, 372, 383, 535, 569, 602, 608 — geometrijski 562, 602, 607 — geometrijsko 282, 283, 287

gimnastika 422, 486 glagol 53-56, 64-67, 70, 71, 86,

159, 217, 522, 590 glas 54, 55, 57, 68, 77, 80, 388,

391-393 gledište 566, 623, 638 — tačka

gledišta 603 gnomon 43 G ο rgija (sofist) 648 G orgija (Platonov dijalog) 611 govor 15, 16, 41, 53-57, 71, 85, 86,

157, 158, 162, 163, 280, 297, 301, 333, 337, 371, 375, 588-591, 593, 595, 598, 599,

601, 604, 605, 615, 617, 618, 625, 628, 629, 633, 644, 648 — govoren 541, 602, 628

gramatičar 29, 31, 332, 384, 405, 588 — gramatički 613 — gramatika 5, 7, 29, 31, 32, 41, 376, 382, 398, 405, 449, 452, 453, 505, 515 — grama tička nauka 6, 382 — gra matički oblici 5, 10, 447

granica 15, 271, 298, 300, 305, 310, 521 Grci 532

greška 565, 613-615 grom 336, 337, 340

Η harmonija 287, 391, 445, 497 harmonika (nauka ο harmoniji)

275, 277, 278, 315 H e r a k l i t 384, 556 H i n d u s 592 hiperbolički 287 Hip o k r a t 607 hipotetički 136, 150, 331, 395,

434 — hipoteza 533, 569 hladno 279, 286 H o i r i l 548 Homer 70, 548, 590, 604 homoniman 354, 388-393, 496,

520, 521, 601, 620, 621, 629 — homonimi 5, 392, 444, 520, 521, 549, 629, 640 — homonimija 349, 392, 402, 497, 520, 549, 588, 589, 595, 598, 601, 619, 620, 621, 625, 632, 644 — homonimno 57, 76, 109, 309

I ideja 280, 301, 410, 487, 488, 507,

508, 516, 519, 538 identičan 43, 53, 54, 79, 110, 145-

148, 150, 172, 206, 208-210, 217, 262, 281, 302, 318, 319, 321, 327, 329, 334, 338, 342, 345, 347, 349, 351,

355, 358, 378, 379, 408, 475, 500, 513, 514, 516, 525, 531-534, 536, 537, 546, 597, 599, 641, 644 — identično 265, 329, 348, 379, 380, 394, 395, 529 — identičnost 379 — identifikovan 379 — iden titet 149, 271, 319, 329, 332, 379, 385, 513, 514, 532, 534

I l i j a d a 337 ime 1, 8, 10-12, 21, 22, 29, 30, 34,

55, 60, 64, 68, 259, 269, 270, 281, 287, 333, 334, 337, 345, 350, 378, 379, 384, 388, 391, 392, 399, 405, 408, 463, 472-474, 477, 480, 493, 495, 504, 506, 513, 514, 518, 522, 539, 540, 548, 586, 588, 592, 597, 615, 618, 620-623, 626, 629, 641 — neodređeno ime 64

imenica 53, 54, 56, 65-67, 160, 522, 613, 614, 642

individua 222, 227, 345, 348, 439, 443, 462, 509, 538, 632 — individualan 143,163,303, 345, 439, 599, 631, 632 — individualno 142, 158

I n d i j a 422 indukcija 39, 138, 139, 216, 220-

222, 259, 260, 265, 285, 295, 326, 330, 332, 358, 380, 385, 387, 395, 399, 406, 411, 412, 416, 441, 444, 445, 546-549, 558, 570, 588, 616 — induktivan 284, 395

inkomensur obilan 154,389,567, 602 — inkomensurabilnost 211 inteligibilan 311, 410, 450,

484, 623 interpozicija 325, 335, 336,

352 interval 299, 305, 306 intuicija 317, 322, 358, 359 iracionalno 279 ishod 565, 569 iskaz 41, 45, 56-58, 68, 69, 111,

112, 146, 160, 162, 163, 168,

664 665

171, 262, 263, 300, 301, 342, 376, 472, 473, 477, 478, 493, 496, 627, 635 — iskazan 272, 301, 500, 629 — iskazivanje 115

iskustvo 153, 358, 570, 619 ispitan 393, 463 — ispitivač 551,

561 — ispitivan 551, 628 — ispitivanje 85, 282, 283, 297, 326, 329, 373, 385, 399, 412, 421, 424, 443, 445, 457, 495, 496, 498, 529, 535, 536, 545, 546, 549, 554, 556, 557, 561, 592, 599, 606, 608, 610, 619, 620, 621, 643, 647, 648

ispravljanje 560, 624 istina 56, 61, 67, 68, 70-72, 76, 78,

89, 92, 96, 124, 143, 151, 157, 159, 160, 162, 163, 170, 171, 175, 177, 178, 199, 201, 202, 217, 224, 225, 264, 267, 270, 274, 278-280, 296, 305, 321, 329, 341, 343, 358, 373, 383, 404, 413, 426, 455, 472, 500, 508, 524, 528, 564, 566, 599, 611, 612, 616, 618, 620, 627, 638, 640, 644 — u istini 505, 600 — istinit 38, 39, 41, 53, 54, 58-65, 67, 68, 70-72, 75, 77-80, 86, 99, 115, 118, 143, 152, 157, 175-186, 198-200, 203, 207, 213, 226, 261, 262, 264, 272-274, 276, 278, 282, 284, 290-294, 302, 318, 320, 321, 358, 359, 371, 372, 386, 394, 398, 400, 402, 404, 415, 438, 440, 444, 455, 462, 469, 472, 473, 475, 477, 478, 480, 493, 495, 496, 499, 502, 507, 508, 520, 528, 534, 539, 543, 550, 553, 558, 559, 565, 566, 561-563, 568, 587, 596, 597, 601, 602, 605, 606, 619, 621-624, 630, 631, 633-635, 643 — ne-istinit 404, 630 — istinito 62, 74, 142, 154, 161, 171, 201-203, 267, 281, 284, 285, 316, 325,

329, 330, 379, 381, 395, 412, 442, 449, 450, 481, 536, 554, 625, 636, 642 — shodno istini 150, 163, 210, 300, 470 — istinitost 197, 200, 387, 515, 623, 631

isto 599-645 istovetan 67, 74, 168, 205, 374,

375, 475, 480, 501, 527, 533, 631 — istovetno 486, 487, 502, 526 — istovetnost 163, 375, 475

istovremen 468, 469, 474, 499, 503, 504 — istovremeno 23, 42, 58, 60, 79, 106, 111, 114, 116, 156, 169, 215, 217, 218, 226, 260, 291, 294, 311, 322, 335, 341, 352, 410, 444, 513, 514, 589, 620 — u isto vreme 65, 66, 75, 106, 115,127,140, 142, 165, 169-172, 175, 183, 215, 216, 218, 219, 260, 264, 267, 268, 281, 291, 312, 315, 318, 325, 328, 336, 339, 344, 352, 354, 386, 410, 430, 440, 506, 514, 528, 533, 556, 558. 568, 591-593, 601, 615, 628, 629, 631, 636, 641 — u isti mah 66, 335, 336 — isto- vremenost 23, 341

istraživanje 143, 310, 324, 325, 371, 375, 376, 437, 543, 554, 562, 587, 609, 610, 618, 648

izdiferenciran 358 izlaganje 548, 610 iznalaženje 385 izostavljanje 560 izraz 6, 8, 9, 13, 14, 17, 18, 20-22,

24, 35, 42, 44, 45, 54, 55, 56, 58, 65, 67, 69-71- 76, 77, 86, 87, 89, 92, 103, 110, 111, 124, 144, 161, 171, 205, 212, 265, 267, 283, 323, 337, 349, 376-379, 386-394, 398, 400-405, 407, 408, 413, 414, 422, 428, 431, 438, 440-442, 444-447, 449-452, 455, 457,

464-467, 470, 475-480, 482 do 485, 489, 495-501, 504, 505, 511-528, 531, 532, 534 do 541, 545, 546, 548, 552, 553, 557, 558, 564, 566, 567, 588, 590, 591, 595, 596, 598, 599, 602, 612-614, 619, 620, 622-626, 629, 630, 632, 635, 640, 643 — forma izraza 588 — relativan izraz 511 — izražavanje 521, 617, 628 — izražen 74, 77, 80, 321, 463, 465, 495, 497, 518, 519, 552, 611, 613

izveden 278, 306, 386, 390, 503, 504

izvesnost 371 izvođen 171-173, 260, 387

J jačina 423 jasan 496, 498, 527, 529, 544,

547, 552, 558, 565, 597, 623, 644 — jasno 153, 522, 524, 530, 533-536, 540, 541, 545, 548, 551, 553, 555, 556, 560, 562, 563, 566, 586, 601, 603, 610, 615, 618, 619, 621, 622, 626, 628, 647 — jasnoća 394 — jasnost 349

jedini 476, 479, 594 jedinica 140, 260, 263, 278, 279,

315, 318, 327, 336, 395, 396, 502, 504, 606 — jedinka 348 — jedno 280, 281, 384, 438, 439, 456, 499, 531, 599, 603, 632, 645, 646

jedinstvo 69, 91, 95, 280, 306, 332, 337, 346, 353, 354, 355, 358, 379, 599

jednak 136, 270, 271, 325, 335, 450, 456, 506, 512, 517, 597, 641 — jednako 19, 518 — jednakost 269, 281, 309, 324, 354, 506, 512, 513

Κ K a i n e j 284 K a l i j a 77, 142, 143, 281, 302,

358, 621, 631 — ne-K a 1 i j a 281

Ka l i kl e 611 Kalio ρ e 614 kao takav 383, 437, 488 kao takvo 268, 270, 283 katasilogizam 213 kategorije 11, 12, 30, 32, 160, 297,

302, 381, 390, 533, 535, 539, 602, 628, 631, 632 — [deset kategorija:] supstancija, kvantitet, kvalitet, odnos, mesto, vreme, položaj, po~ sedovanje, delanje, trpljenje 7, 8 — kategorije aktivnosti 590

kentaur 323 kiša 343 kitara 627 Kleo fon 617 Kleo η 142, 643 količina 517, 629 komensurabilan 154, 165, 321 kompozicija 588 konačan 285, 298, 300, 310, 319,

521 konkluzija 93, 194, 261, 262, 266,

269, 273, 279, 282, 284, 289, 314-316, 318, 319, 326, 331, 337, 357, 646

konkretan 599 — konkretnost 599 konsekucija 40, 639 konsekvencija 573, 568 kontingencija 112, 117 — kon-

tingentan 70, 88, 89,103,109, 111, 112, 114, 115, 117-120, 122, 123, 125-128, 131-134, 138, 151 — nekontingentan 119 — kontingentno 124, 128, 130 — nekontingentno 70, 110, 113, 123 — kontin-gentno-negativan 120 — kon-

666 667

tingentno nepripadanje 121 — kontingentnost 114, 117, 119-121, 126, 129, 131, 133

kontinuiran 15, 16, 140, 337, 341, 342, 343, 443, 545 — nekontinuiran 315 — konti-nuirano 443 — kontinuira-nost 342, 443 — kontinuitet 552

kontinuum 15 kontradikcija 59, 74 — kontra-

diktoran 58, 74, 75, 193, 194, 197, 200, 206 — kontradiktorna konverzija 194, 195 — kontradiktorna suprotnost 194, 196, 197, 199, 203, 205, 208, 214, 387, 567, 635 — kontradiktorne rečenice 72, 75, 80 — kontradiktorno konvertiran 194-196 — kontradiktorno suprotan 58, 59, 65-67, 70, 72, 123, 192, 206, 207, 214, 399

kontrarijetet 18, 77, 79 kontreran 18,197,200,206, 208,

544 — kontrerno 194, 223 —kontrerno konvertiran 193, 194 — kontrerno suprotan 12, 17, 18, 20, 30, 34, 36, 38, 39, 40, 44, 58, 59, 66, 74-80, 123, 148, 149, 159, 180, 181, 192, 199, 205, 207, 208, 215-217, 223-224, 275, 291, 293, 318, 331, 384, 386, 388, 389, 399, 407-410, 412-414, 418, 444, 445, 447, 456, 481, 512, 517, 525, 536, 537, 559, 562, 567, 568, 569, 611, 612, 617 — kontrerno suprotne rečenice 80, 85 — kontrerno suprotno 382, 446, 449, 594, 639 — kontrerna suprotnost 12-14, 17, 18, 20, 30, 32-34, 36, 38-40, 44, 76, 78, 117, 158-160, 165, 176, 194, 196, 199-202, 208, 215, 224, 225, 268, 331, 335, 382, 383, 386,

388, 389, 391, 402, 404, 408-412, 414, 422, 426, 432, 444-447, 456, 481, 482, 498, 517, 518, 529, 535-537, 544, 546, 553, 556, 564, 566, 567, 569, 592, 606, 612, 615-618, 623, 635

konvencija 56 konverzija 89, 101, 107, 110-112,

118, 119, 121, 125, 126, 128-131, 133, 134, 167, 168, 189, 190, 192-195, 197, 198, 205, 209, 210, 219, 220, 343, 398, 450, 459, 539

konvertibilan 36, 42, 73, 87-89, 105, 107, 108, 113, 143, 146, 147, 166, 168, 171, 172, 187, 188, 209, 210, 218, 219, 228, 332, 353-355, 397, 449, 480, 499, 539, 541 — partikularno konvertibilan 88, 328, 329 — univerzalno konvertibilan 88 — konvertibilno 107 konvertibilnost 40-42, 88, 270, 304, 343 — konvertibilnost pomoću nemogućeg 124

koordiniran 507 korelacija 21, 22 — korelativ

22, 481 — korelativan 21, 23, 564 — korelativne rečenice 72

Ko ris k 308, 591, 614, 620, 624, 631, 633, 634, 638

korisno 412, 417, 431, 442, 447, 457, 487, 499, 500, 503, 504, 516, 519, 535, 545, 546, 549, 611, 612 — korist 383, 424, 430, 607, 620, 637 — koristan 402, 403, 406, 407, 409, 413, 425, 430, 432, 433, 435, 457, 519, 520, 527, 537, 538, 547, 569, 618, 647, 648

kretanje 14,16, 43, 44,128,160, 338, 339, 342, 405, 436, 437, 439, 442-444, 451, 454-456, 458, 481, 503, 504, 516, 520, 559

kritički 587, 603, 608 — kritika 470, 522, 561, 600, 606, 608, 609, 647 — kritično 606

krivost 268 krug 31, 223, 284, 333, 345, 553, 607 — isečak kruga 137 — polukrug 137, 260, 372 — kružan 343

K s e n o k r a t 408, 500, 532 kubni 279 kvadrat 31, 43, 64, 354, 607 —

kvadratan 223, 279 — kvadratura kruga 23, 277, 607, 608

kvalitativan 27, 29, 30, 32, 629 — kvalitativno 392 — kvali-tativno kretanje 44 — kvali-tativno mišljenje 44 — kvali-tativna promena 43, 44, 439 — kvalitativno promenjen 43 — kvalitet 7, 12, 14, 17, 26-32, 44,141, 150, 159, 301, 302, 309, 316, 319, 345, 381, 438, 449, 458, 508, 515, 516, 533, 590, 631, 632

kvantitativan 16-18, 263 — kvantitativno 392 — kvanti-tet 7, 12, 15, 16, 18, 19, 30, 44, 301, 302, 319, 345, 381, 391, 515, 516, 533, 590, 628, 629, 631, 632 — diskretan kvantitet 15

L L a k e d e m o n j a n i 532 laž 70, 320, 373, 610 lažan 39, 41, 53, 54, 59-64, 67, 72,

75, 77-79, 101, 116, 150, 171, 175-183, 185, 186, 198-201, 203, 211-213, 291-295, 318, 321, 342, 347, 372, 394, 400, 402, 444, 476, 526, 534, 550, 558, 560-563, 565, 566, 592, 600-602, 604, 609, 622, 624, 631, 634, 639, 646 — lažno 136, 175, 184, 199, 202, 224, 280, 284, 548,

554, 636 — lažnost 213, 372, 550, 601, 631, 634

lek 527 — lekar 288, 374, 383, 401, 421, 486, 506

lep 449, 480, 485, 514, 585 — nelep 514 — [etički] lepo 486 — lepo 419, 449, 457, 501 — lepota 423, 430

ličnost 423, 601, 620, 621, 636 L i k o f r o n 617 linija 15, 16, 91, 137, 163, 267-270,

275, 278-280, 308, 342, 354, 372, 395, 396, 440, 502, 507, 523, 525, 553 — isprekidana [linija] 279 — kriva linija 279 — kružna linija 275 — paralelne linije 209, 212, 283 — prava linija 270, 278, 280, 345, 440, 521, 553

L i s a n d a r 349, 623 lišen 589 — lišenost 33, 35-37, 39,

268, 335, 390, 399, 412, 413, 448, 482, 483, 500, 518, 519

logički 70, 73, 143, 266, 348, 387, 462, 566 — logički nemoguće 149, 150, 198, 210, 641 — logičko sledovanje 172

LJ ljubav 533, 568

Μ Μ and ro bu la [izgubljena

tragedija Kleofontova] 617 manifestovanje 351 masa 383, 384 matematičar 287 — matematički

287, 391 — matematika 287, 553 medicina 91, 206-208, 288, 319,

373, 383, 390, 402, 421, 500, 505, 506, 523, 524, 567, 602 — medicinska nauka 207 — medicinski 602 — medicinsko 282

668 669

međusobno 325, 351, 376, 409, 525 međuvreme 341, 342

mehanika 278, 287 Melis 384, 593, 597, 639 Μenon [Platonovo delo]216,

260 menjanje 44, 428 — menjanje

mesta 43, 44 mera 446, 497, 515 merilo 556 mesec 276, 286, 317, 322, 324,

325, 335, 336, 340, 351, 352 — pomračenje meseca 317

mesta [pravila] 7, 15, 16, 18, 30, 32, 44, 164, 301, 302, 317, 381, 397, 401, 404, 405, 407, 408, 411, 412, 414-418, 422, 426, 429-432, 437, 439, 442, 444, 451, 452, 457, 461, 463-466, 472, 475, 476, 483-486, 490, 492, 495-497, 505, 507, 508, 510, 513, 515, 517, 534, 535, 538, 541, 542, 543, 569, 591, 600, 602, 603, 610-612, 618, 619, 627, 636, 644, 647

metafizika 608 metafora 349, 350, 497, 498, 552

— metaforno 538, 552 — metaforni izraz 350, 445

metoda 152-154, 173, 220, 371, 373, 374, 378, 565, 600, 606-608, 615, 647 — meto-dično 399

Μ i ka los 157 mir 55, 459, 503 — mirovanje 43,

456, 487 — mirovanje na mestu 44

misao 53, 55, 70, 394, 451, 603-605,623,635 — mišljenje 13, 14, 25, 70, 142, 151, 162, 206, 208, 217, 225, 280, 283, 296, 302, 304, 308, 320-322, 340, 358, 371-373, 382-384, 386, 387, 401, 407, 415, 421, 432, 439, 444, 452, 450, 491,

508, 517, 526, 528, 546, 556, 559, 564, 566, 587, 591, 611, 612, 623, 631, 637

mlad 425 — mladost 425 mnemonički 569 mnogo 281, 409, 499, 599 —

mnogobrojan 358 — množina 280, 323, 353, 358, 387, 407, 421, 481, 525, 634, 686

množenje 569 moć 76, 287, 324, 357, 428, 451,

453, 454, 457, 506, 601, 648 modalitet 72, 87 modifikacija 455 modus 73, 98, 141, 142, 148, 151,

171 moguć 63, 64, 76, 94, 97, 98, 104,

105, 107, 112-120, 122, 123, 138, 139, 152, 153, 174, 180, 187, 188, 190, 198, 225-227, 264-266, 272, 275, 284, 288-292, 294, 296, 298, 300, 319, 334, 336, 353, 418, 496, 550, 563, 625, 647, 648 — moguće 57, 61, 69-76, 88, 89, 95, 103, 106, 108, 111, 124, 135, 151, 153, 154, 157, 164, 168, 175, 177, 179, 181-185, 206, 214, 260, 270, 273, 275, 282, 293, 303, 304, 306, 310, 312, 316, 317, 319, 322, 326, 328, 331, 333, 335, 336, 341, 350, 352, 353, 356, 374, 383, 387, 394, 423, 431, 434, 438, 451, 452, 454, 461, 474, 497, 510, 528, 534, 538, 541, 544, 545, 548, 552, 559, 562, 565, 569, 589, 595, 603, 604, 608, 626, 633-636, 638 — nije moguće 168 — mo gućnost 63, 72, 75, 76, 158, 264, 284, 373, 453, 455, 537

moralan 480 mržnja 411, 559, 568 mudar 382, 418, 421, 425, 478,

511, 586 mudrac 372, 383, 384, 611, 612 — mudrost 92, 159, 178, 322, 393, 423, 425,

428, 434, 435, 440, 478, 484, 486, 491, 500, 511, 524, 586, 607, 635 muzičar 69, 171, 267, 300, 301, 308, 332, 379, 384, 405, 458, 620, 621, 631, 634, 638 — ne-muzičar 620 — muzički akord 325 — muzika 32, 137, 144, 178, 226, 283, 294, 405, 458

Ν nabrajanje 588 način 44, 74, 100, 101,115,116,

127, 130, 132-134, 138, 139, 141, 143, 147, 149-151, 591, 592, 600, 604, 630, 635, 636, 638, 639

naglasak 628 — naglašavanje 588, 628

nagon 340 napad 543, 552, 610, 617 napisan 590, 628, 631 nastava 501 — naučen 631 nauka 19, 20, 23, 26, 31, 32, 41, 44,

85, 91,111,117, 152,158, 159, 183, 206-208, 223, 224, 259, 261, 262, 264, 265, 266, 268, 271, 272, 275-279, 282, 283, 285, 287, 288, 294, 295, 307, 315-317, 318, 319-322, 327, 333, 354, 357-359, 371-373, 379, 386, 387, 393, 399, 402-405, 407, 415, 421, 433, 434, 438-440, 447, 449, 450, 451, 454, 458, 462, 466, 467, 469, 471, 472, 476-479, 486, 497, 498, 501, 504, 515, 517, 523, 524, 529, 533, 544, 548, 566, 567, 569, 587, 588, 602, 606, 608, 609, 618, 642, 648 — demonstrativne nauke 11, 85, 304, 356, 357 — filozofske nauke 373 — geo-metrijska nauka 606 — ma-tematičke discipline 288 —

matematičke nauke 259, 283-285 — medicinska nauka 642 — nauka ο dugi 287 — praktička nauka 548 — stvaralačka nauka 548 — teorijska nauka 522, 548 — naučan 272, 274, 282, 288, 376 — naučnik 447, 472, 476 478, 479, 517 — naučno 447

nautički 287 nebesko telo 470 — nebo 594 nedeljiv 305, 306, 330, 342, 345,

358, 440 — nedeljivo 332 — nedeljivost 332

nediferenciran 348 nedostatak 553, 564, 599, 601 nedvosmislen 619 negacija 7, 33, 35, 38, 39, 55-63,

65-68,70,71,74,75,77-80, 86, 110, 117, 121, 126, 127, 129, 131, 132, 134, 152, 169, 172, 181, 200, 290, 313, 448, 483, 507, 508, 519, 567, 596, 609, 623, 628, 632, 641 — negiran 62, 66, 85, 92, 189 — negiranje 55, 71, 85, 151, 288, 289, 292, 299, 300 — negativan 35, 87, 93-95, 98-101, 103, 104, 106-110, 112-115, 118-123, 125-128, 130-133, 138, 144, 146-148, 156, 167, 168, 171, 173, 174, 176-185, 189, 190, 192, 193, 194, 196, 199, 203-207, 210, 212, 214, 218, 224, 288-291, 294, 295, 297-300, 307, 312-314, 326, 386, 397, 399-401, 435, 484, 645 — negativno 91, 92, 446, 615

neistina 61 — neistinit 565 nejasan 466, 469, 496, 498, 522,

529, 557, 623 — nejasno 465, 497 545, 546, 552, 558 — nejasnost 496, 552 nejednak 641

— nejednako 19, 518 — nejednakost 324, 518

nekoristan 467, 530

670 671

N eme zis 400

ograničavanje 297 — ograničen 116, 217, 282, 298-300, 302-305, 310, 319, 342, 586, 609

oksitono 590 opažanje 19, 21, 317, 325, 357,

358, 382, 404, 410, 412, 628 — čulno opažanje 23, 164, 262, 285, 311, 316, 317, 332, 357, 358, 375, 385, 393, 404, 412, 413, 432, 450, 451, 464, 465, 470, 474, 478, 489, 490, 512, 546, 585, 593 — opažen 470

opste 76, 85, 103, 137, 216, 259, 266, 269-271, 277, 281, 295, 310, 317, 320, 325, 342, 372, 382, 384-386, 395, 400, 401, 435, 438, 508, 521, 544, 546, 551, 566, 567, 616, 622, 623, 639 — opšti 57, 60, 62, 66, 79, 80, 87,90,96, 99,129, 133, 144, 146, 151, 153, 156, 165, 188, 216, 217, 260, 262, 268, 269, 270, 276, 278, 279, 282, 284, 298, 308, 311, 312, 345, 355, 356, 358, 378, 387, 427, 431, 432, 434, 435, 456, 515, 538, 539, 547, 549, 569, 586, 606, 608, 609, 623, 631, 642, 647 — opštost 271, 279

optika 275, 278, 282, 287, 288 oruđe 385, 386, 396, 429, 511,

568 osećaj 386, 388-390, 393, 448 osnova 143 — osnovno 458,

478, 517, 553 osoba 590 — osobenost 376 —

osobina 62, 153, 173, 266, 269, 270, 275, 277, 279, 295, 305, 308-310, 327, 345, 347, 349, 350, 356, 372, 375, 379, 388, 390, 404, 417, 419, 421, 431-434, 441, 442, 444, 446, 455, 479, 488, 510, 520, 525, 526, 528, 534, 593, 600, 635, 636, 641, 642

ostatak 432, 498, 499, 533, 549, 550

označavanje 379, 506 — označen 472, 474-476, 480, 481, 487, 492, 505, 518

oznaka 303, 472, 474, 480, 499 oživljen 632

Ρ padež 54, 160, 449, 450, 485, 531,

614, 615, 642, 643 — »padež« glagola 55, 56

pamćenje 451, 569 par 65, 72, 410, 445, 446 paradoks 554, 587, 610-612, 616,

617, 621, 646 — paradoksalan 554, 610-612, 622

paralelan 553 — paralelizam 270 — paralelno 568

paralogizam 208, 283, 372, 394, 585, 591, 592, 595-597, 598-602, 604, 606, 614, 618, 621, 626, 628, 630, 634, 636, 644-647

paran 34, 35,131,136,139,140, 154, 165, 174, 224, 260, 279, 285, 436, 505, 549 — parno 267, 268, 444, 504, 590 — parnost 268

Ρa r m e n i d 645 paronimi 5, 404, 405 — paro-nimni

405 — paronimno 20 partikula 66 — partikularan 87, 91-

93, 100, 103, 104, 106-108, 113, 118, 119, 123, 125-127, 129-133, 142, 145, 146, 152, 156, 166-168, 173, 174, 178, 181, 182, 185, 189, 190, 193-196, 207, 219, 225, 276, 307, 308, 397, 500, 540, 558, 567, 569, 591 — parti-kularno 95, 99, 119, 134, 137, 215, 309 — partiku-larno-afirmativno 91

pasivan 590 Ρ elo ρ o n e ž a n i 532 pentada 444 persijski rat 338 pipanje 389, 608

Pir ej 624 pitagorovci 340 P i t a k 225 pitan 643 — pitanje 68, 544-546,

548-555, 557, 558, 560-562, 565, 567, 568, 570, 589, 591, 592, 594, 595, 597-601, 604-606, 610, 611, 615, 616, 618-621, 624-627, 629, 630, 633, 636, 639-641, 643-646, 648 — postavljanje pitanja 543

planeta 285, 286 P l a t o n 497, 499, 519 pobeda 607 pobijanje 168, 171, 173, 193, 194,

208, 214, 401, 404, 405, 407, 409, 412, 417, 446, 463, 465-469, 471-475, 477, 481-493, 534, 535, 538-540, 568, 585, 587, 588, 591-605, 609, 610, 613, 614, 617, 619-623, 625-627, 629, 633, 636, 638-641, 645, 646 — pobijen 160, 193-197, 199, 200, 211, 434, 435, 477, 480, 541, 602, 616, 619-622 — „neznanje pobijanja" 595

početak 341, 593 podela 42, 43, 53, 57, 152, 153,

329, 343, 346-348, 374, 387, 438, 439, 441, 484, 504, 507, 528, 551, 588, 590, 595, 605, 626, 627 — podeljen 385, 507, 508, 567, 590, 626, 627

podređen 147, 222, 287, 346, 440, 506 — podređenost 287

podvrsta 615 poetika 56 — poetski 511 —

poezija 590 pogled 601 pogrešan 61, 211, 290-294, 308,

404, 451, 472, 484, 547, 560, 562, 566, 588, 601, 604, 606-608, 622, 624, 634, 637 — pogrešno 75,104,123-125, 157, 158, 161, 170, 172, 211, 321, 341, 398, 512, 517, 586,

607 — pogreška 269, 398, 408, 503,, 505, 510, 511, 515, 518-520, 522, 554, 564-567, 588, 593, 595, 634, 639

pohvala 563 pojam 5, 10, 11, 26, 31, 35-37, 56.

76, 116, 144, 158, 260, 262, 265, 266, 269, 270, 279, 280, 289, 297, 309, 317, 330, 346, 357, 358, 374, 378, 381, 384, 387, 392, 396, 399, 407, 413, 414, 489, 501, 502, 508, 514, 520, 522, 531, 547, 597, 608, 613, 631, 642 — viši pojam 144 — korelativni pojmovi 20, 22, 26, 310, 482, 511, 523 — matematički pojmovi 553 — relativni pojmovi 20, 22-25, 32, 33, 36, 38, 413, 482, 504, 515, 523, 569, 612, 641 — srednji po-jam 321 — srodni pojmovi 447, 569 — pojamno 268

pojava 26, 29, 276, 322, 351, 352 — nebeske pojave 152

pojedinac 422, 503 — pojedinačan 57-60, 66, 69, 70, 76, 85, 97, 115, 143, 206, 216, 217, 224, 226, 227, 260, 262, 269-271, 280, 285, 287, 295, 298, 300, 308-310, 316, 317, 332, 349, 358, 385, 395, 403, 432, 434, 435, 439, 465, 479, 540, 544, 546, 550, 564, 598, 602, 616, 631, 635-637, 639, — pojedinačno 62, 259, 311, 317, 481, 566 — pojedini 503

polemički 561 polovina 338, 449, 450,482, 533 položaj 7, 15, 16, 19, 20, 29, 32,

118, 161, 170, 172, 214, 225, 276, 287, 315, 318, 337, 381

pomračen 335 — pomračenje 323-325, 335, 336, 340, 341, 352, 406

poređenje 547, 548, 556, 570, 622

674 43* 675

porok 40, 445, 446, 536 po sebi 70, 78, 266, 267, 268, 273,

274, 279, 304, 308, 315, 326, 383, 422, 424, 449, 462, 498, 508, 514, 516, 519, 523, 524, 527, 564, 566, 613, 641, 647

posedovanje 7, 32, 33, 35-37, 39, 45, 317, 381, 390, 399, 412, 413, 465, 467, 482, 483

posledica 61, 62, 68, 116, 263, 285, 286, 341, 351-355, 407, 422, 424, 451, 465, 512, 521, 543, 547, 557, 560, 593, 609, 622

postajanje 43, 44, 63, 78, 115, 154, 225, 310, 342, 343, 358, 414, 426, 433, 447, 487, 496, 531, 594

postojanje 14,41-43, 63,72,123, 160, 186, 225, 265, 278, 279, 280, 284, 286, 310, 324, 333- 335, 339-342, 405, 410, 448, 483, 487, 510, 515, 538 — ne-postojanje 63

postulat 153, 279, 280, 303, 312, 330, 346, 402, 411, 553, 564 — postuliranje 208

postupanje 346, 347, 348, 406, 601 potencijalan 75, 492, 493 —

potencijalno 63, 71, 76, 311, 345 — potencijalnost 76, 77, 492,

potreban 552 — potrebno 467 potvrda 326 — potvrdan 262 606,

630, 641 — potvrdno 551 — potvrđen 57, 154, 260, 281, 283, 285, 301, 302, 344, 416 — potvrđivanje 53, 64, 65, 168, 259, 262, 281, 282, 286, 381, 412

povećavanje 354 povezan 69, 452, 539, 590 —

povezanost 409, 535 ■— po-vezivanje 68, 517, 634

površina 15-17, 308, 470, 471, 478, 490, 502, 521, 553

pozitivan 288, 645 požuda 516 — požudan 411, 425 praktičan 511, 533 pravac 298 pravda 393 pravi 585, 586, 589, 591 — pravo

267 pravilan 499, 501, 502, 520, 524,

585, 639, 646 — pravilno 272, 463-472, 493, 495, 496, 498, 517, 529-530, 536, 541, 546, 553, 555, 557, 568, 570, 620-622, 624 — pravilo 301

pravolinijski 261, 354 — pra-vost 268

prediciran 500 —■ prediciranje 135, 500 — predikati 7, 8, 11, 58, 59, 68-71, 86, 89, 103, 125, 135, 143, 145, 152, 161, 174, 187, 206, 210, 212, 214, 215, 221, 267, 268, 275, 276, 281, 285, 292, 297, 299-306, 327, 332, 337, 344-347, 352, 376, 377, 380, 382, 395, 398-401, 410, 414-418, 457, 471, 473, 476, 480, 483, 488-500, 509, 532, 534, 535, 541, 591, 599, 621, 631, 632 — prvi predikat 306

predmet 76, 85, 97, 149, 150, 152, 153, 162, 164, 165, 175, 224, 225, 262, 266, 271, 272, 274, 277, 279, 282, 283, 304, 315, 320, 321, 327, 334, 354, 357, 358, 371, 373, 374, 378, 379, 381, 383, 393-395, 401, 402, 405, 407, 413, 415, 417, 432, 437, 439, 449-451, 454, 498-500, 503, 504, 514, 516, 517, 518, 524, 528-530, 540, 541, 544, 548, 549, 552, 555, 564-566, 585, 591, 592, 600, 602, 603, 606, 609, 610, 616, 627, 630, 633, 643, 647

predstava 528 premestanje 67, 441-443

premise, 85-89, 92, 93, 96, 99-101, 103-110, 112-116, 118-121, 123, 125-131, 133-135, 137-140, 142-144, 147, 148, 150-152, 155-158, 160, 164, 168, 173, 175-182, 184-190, 192-200, 203-210, 212, 214, 215, 217, 221, 223, 224, 226, 259-264, 266, 271-274, 276-277, 278, 280-285, 289-295, 297, 299, 303, 306, 307, 313-316, 318, 319, 328, 330-331, 332, 335, 338, 343, 355, 371, 372, 433, 543-546, 550, 553, 555, 557, 558, 560, 562, 570, 585, 587, 595, 597, 609, 616-618, 622-626, 630, 633, 645-647 — gornje premise 92, 292, 293, 299, 560 — donje premise 92, 311, 560 — prva premisa 177, 215, 293 — druga premisa 130, 177, 189, 191, 194, 197, 199, 293, 299 — afirmativne pre mise 87, 88, 98, 105-107, 126-130, 166, 313 — nega tivne premise 89, 94, 95,105- 107, 120, 122, 126-129, 133, 143, 166-168, 178, 189, 312, 313 — kontingentne premise 88, 111, 127-129 — afirma- tivno-kontingentne premise 123 — asertoricno-negativne premise 127 — demonstra tivne premise 85, 86 — dija lektičke premise 85, 86, 608 — partikularne premise 87- 89, 95, 104, 108, 113, 130, 141, 183, 186, 188 — parti- kularno-afirmativne premise 108, 141, 167, 205 — par- tikularno-konvertibilne pre mise 130 — partikularno- -negativne premise 88, 89, 106,108,109,119,122, 205 — univerzalno-afirmativne pre mise 108, 132, 141, 186, 205 — univerzalno-negativne pre-

mise 87-89, 93, 117, 123, 129, 141, 186, 205 — univerzalne premise 87, 95,104, 120,122, 132, 183, 188 — kontradiktorne premise 208 — kon-vertirana premisa 187 — neposredne premise 311, 313, 319-321, 342, 343, 356 — neposredna i ne-nužna premisa 320 — nužne premise 88, 102 — suprotna pre-misa 205

preokrenut 74, 206, 293, 294 preokretanje 73, 101-103, 293 prepiranje 554 pridan 290, 297, 303, 306, 327,

376, 379, 437, 438, 456, 514, 539, 628 — pridavan 301, 303, 457 — pridavanje 70, 87, 89, 290, 291, 300-302, 306, 462 — asertorično pridavanje 127 — nepridavanje 290, 291, 297

prigovor 272, 284, 401, 546, 549, 550, 558-561, 570, 603, 617, 624

prijatelj 382, 409, 410, 422, 427, 429 — prijateljstvo 411, 424, 429, 452

primedba 527, 631 primer 221, 259 princip 62, 76, 86, 142, 144, 151,

152, 173, 209, 261-265, 271, 272, 275-279, 281, 282, 296, 305-307, 311, 313-315, 318-320, 336, 338, 339, 342-344, 346, 347, 356, 357, 359, 371, 372, 386, 395, 396, 439, 444, 456, 458, 502, 535, 552, 553, 567, 569, 587, 595, 596, 602, 603, 606-609, 615, 648 — prvi principi 315 — principi principa 327 — najviši principi 317 — neposredan princip 356 — „tra-ženje principa" 567, 597, 622

prioritet 41

676 677

pripadanje 70, 85, 92, 94-96, 98-100, 102, 109, 114, 115, 119, 120, 122, 123, 126, 128, 131, 133-135, 137, 138, 145, 151, 153, 170, 204, 212, 299, 307, 309, 345, 355, 356, 401, 464, 470 — asertorično pripadanje 129 — partikularno--negativno pripadanje 145 — univerzalno-negativno pripadanje 145 — ne-pripadanje 85, 92, 94-96, 98, 102, 115, 118, 119, 122, 123, 126, 129, 131, 133, 134, 159-169, 401 — nemogućnost pripadanja 122

priroda 26, 34, 35, 68,142, 209, 220, 263, 266, 267, 271, 284, 302, 308, 310, 313, 314, 320, 324, 340, 342, 344, 351, 356, 372, 376, 378, 381, 392, 452, 492, 513, 535, 562, 563, 608, 609, 611, 612 — po prirodi 36, 37, 39, 40, 42, 54, 77, 89, 110, 152, 209, 262, 279, 314, 379, 390, 418, 423, 431, 452, 461, 462, 464-466, 468, 469, 471, 477, 478, 484, 489, 490, 492, 494, 497, 501, 504, 508, 511, 512, 519, 525, 526, 529, 551, 585, 595 — prirodan 474, 481, 500, 586 — prirodno 111, 512, 540 — shodno prirodi 41, 111

privacija 65 problemi 56, 93, 141, 142, 144,

146, 149, 150, 152, 154, 156, 160, 164, 166, 173, 198, 205, 208, 282, 317, 350, 351, 353, 354, 371, 373-375, 377, 381, 383, 384, 387, 397, 398, 400, 401, 412, 432, 434, 435, 463, 541, 542, 544, 552, 553, 557, 563, 567, 568, 570, 593, 608, 647

Prodik [sa Keja, sofist] 408 prolaznost 309

promena 14, 26, 38, 43, 44, 511, 522

propadanje 113, 414, 415, 426, 433, 447, 448, 487 — pro-padljiv 218, 219, 418, 623 — propao 447, 448

proporcija 423, 553, 570 — geometrijska proporcija 284 — proporcionalnost 354

propozicija 63, 64, 101, 110, 111, 114, 123, 124, 126, 136, 138-140, 142-144, 147, 150, 151, 155, 158, 167, 169, 171, 173, 186-189, 195, 198-200, 202, 203, 206, 209-211, 213, 214, 217, 218, 222, 223, 225, 266, 270, 273, 274, 292, 295, 299, 300, 306, 311, 312, 314, 354, 372, 374, 380, 381, 383, 384, 386, 387, 397, 401, 406, 407, 432, 539, 544-550, 552, 553, 557-559, 561, 563, 565, 567-569, 592, 597, 598, 600, 601, 604, 611, 616, 617, 620, 622, 623, 630, 631, 645 — propozicije ili premise 175 — afirmativna propozicija 124, 189, 312 — asertorična propozicija 130 — demon-strativna propozicija 225 — dijalektička propozicija 382 — geometrijska propozicija 41 — negativna propozicija 123, 124, 186, 313, 314 — negativno-kontingentna propozicija 123 — partikularno--afirmativna propozicija 110, 167, 204 — univerzalna propozicija 129, 188, 205 — univerzalno-afirmativna propozicija 200 — univerzalno--negativna propozicija 200

prosilogizam 140,146, 213, 544 prostorni 275 prošli 341-343, 406 — prošlost

341, 342, 406, 513, 537 P r o t a gora [sofist] 613

protivan 382 — protivnik 197, 549-551, 553, 557, 558, 561, 568-570, 587, 600, 602, 603, 605, 608, 610- 612, 615, 617, 620, 622, 634, 639, 646, 647

protivrečan 62, 63, 208, 293, 386, 411, 587 — protivrečno suprotan 71 — protivrečnost 57, 60, 68, 70, 86, 207, 208, 224, 262, 268, 282, 384, 412, 592, 596, 598, 600-605, 608, 617, 619, 635, 636, 638, 645

proučavanje 394, 553

R rasprava 266, 373, 378, 535, 647

— raspravljan 342, 548 — raspravljanje 155, 285, 328, 336, 356, 375, 376, 383, 385, 394, 395, 401, 405-408, 463, 465, 476, 478, 479, 503, 525, 530, 535, 537, 542, 544, 546-548, 551, 552, 554, 555, 559, 561, 562, 568, 586, 587, 590, 604, 605, 610, 615, 616, 618, 621, 646, 647

rastočavanje 447, 448 — rastočen 447, 448 rasuđivanje 359, 626 ravan 327 — ravnokrak 271

— ravnostran 269, 271, 305 — ravnostrano 267

ravnoteža 286, 496, 512 — neravnoteža 287

razboritost 322 razgovor 570 razlaganje 620, 622, 646 različit 43, 66, 148, 150, 168, 169,

173, 187, 269, 270, 274, 275, 287, 301-303, 319, 327, 333, 334, 336, 337, 341, 347, 348, 351, 353, 354, 356, 357, 371, 372, 375, 376, 387, 391, 392, 395, 401, 402, 408, 436, 440, 456, 458, 465, 466, 473, 476, 479, 501, 503, 521, 522, 531, 533, 551, 559, 563, 591,

609, 614, 617, 618, 621, 626, 628, 631, 641, 642 — razlika [specifična] 7, 11, 71, 86, 148, 153, 157, 162, 165, 169, 178, 183, 186, 192, 197, 203, 226, 277, 280, 281, 287, 291, 300, 302, 313, 314, 322, 327, 337, 346, 385, 386, 389, 392, 393, 395, 401, 408, 421, 423, 440, 442, 443, 444, 451, 454, 456, 458, 462, 474, 476, 495-498, 500, 502, 504-511, 514-516, 518, 522, 523, 533, 535-537, 539, 549, 554, 555, 591, 596, 599, 600, 603, 612, 620, 621, 633, 640, 642, 643 — različito 645 — razlikovan 457 — razlikovanje 357, 372, 384, 393, 548, 551 605, 606, 609, 617, 619, 621-624

razlog 71, 88, 96,111,118,139, 144, 157, 169, 174, 186, 189, 190, 207, 210, 272, 273, 281, 291, 310, 311, 322, 326, 330, 334, 335, 342, 384, 392, 512, 546, 559, 585, 586, 600, 601, 603, 618, 619

razmatranje 272, 273, 300, 318, 319, 350, 359, 395, 446, 498, 501, 517, 538, 600, 648

razmišljanje 341 raznolikost 271, 394 raznostran 305 razum 320, 381, 393, 462, 502 —

razuman 407, 478 — ra-zumevanje 262, 372

razvijanje 632 — razvitak 358 rđav 79, 400, 404, 408, 410, 414,

416, 424, 453, 462, 526, 533, 549, 551, 561, 562, 566, 567, 570, 595, 627, 635, 640, 641 — rđavo 422, 485, 554, 559, 570 — rđavština 536

reciprocitet 285 — recipročan 285, 286 — recipročno 188

reč 6, 7, 21, 53-55, 70, 72, 78, 94, 162, 283, 309, 347, 348,

678 679

356, 375, 377, 381, 385, 388, 390-395, 398, 399, 401, 405, 411, 414, 415, 433, 437, 440, 446, 447, 450, 453, 458, 465. 466, 475, 486, 487, 497, 500, 504, 507, 515, 516, 521-523, 528, 530, 531, 533, 534, 536, 540, 541, 543, 545, 546, 549, 558, 566, 570, 586, 589, 596, 599, 600, 601, 603-605, 612-614, 618, 623, 627, 634, 635, 641-645 — izvedene reci 413 — oblici reci 476, 485, 519, 531 — padeži reci 485 — slaganje reci 450 — rečen 632 — rečeno 465, 501, 505, 509, 513, 525, 527, 530, 534, 536, 550, 554, 562, 588, 596, 597, 610, 615, 644

rečenica 35, 38, 41, 53, 56-60, 62, 65-68, 70, 73-75, 77, 80, 87, 89, 375, 385-387, 402, 465, 544, 558, 560, 601, 620, 621, 643 — afirmativne rečenice 71, 89 — modalne rečenice 74 — neodređene rečenice 99 — partikularne rečenice 95 — univerzalne rečenice 95

red 16, 41, 65, 89, 151, 170, 171, 215, 221, 289, 293, 294, 296-300, 302,305, 314-316, 330, 339, 342, 346, 347, 358, 375, 379, 411, 414, 450, 517, 521, 543, 545, 554, 615, 646, 647

relacija 7, 31, 36, 438, 448, 449, 533, 628 — relativan 17-20, 24, 25, 31, 32, 36, 161, 376, 377, 387, 399, 403, 413, 418, 449, 450, 462, 463, 514, 515, 517, 524, 564, 612, 613

rešavanje 642 — rešen 624 — rešenje 560, 561, 570, 590, 603, 611, 622, 624, 627, 630, 632-634, 641, 646

retor 374, 499, 524 — retorika 56, 373, 569, 593, 648 — retorski 259, 617, 648

rob 590 rod 8-11, 31, 40, 42-44, 144, 177-

181, 184, 226, 227, 295, 302, 329, 345, 346, 348-351, 353-356, 358, 378-380, 386-390, 392, 393, 399, 404, 405, 428, 434-446, 448, 449, 452, 453, 455, 456, 476, 478, 479, 499, 502, 506-510, 517, 520, 522, 529, 531, 534, 538, 541, 549, 586, 606, 642 — muški rod 590, 614, 643 — srednji rod 447, 590, 614 — ženski rod 590, 614, 643 — krajnji rodovi 447

roditelji 384, 387 ružno 419 — ružnoća 430

S sadašnji 342, 378, 406, 470 —

sadašnjost 342, 406, 463, 513 sadržan 267, 268, 289, 290-291,

293, 304, 345, 347, 440, 564, 570 — sadržina 345, 347, 513, 648 saglasnost 165, 384,

594 sagovornik 561, 601, 602, 606, 621, 624, 628, 648 samerljivost

136, 262 sam od sebe 475 samo savlađivanje 457 san 376, 590 Sard 339 sastav 340, 386 — sastavni

522, 527 sastavljanje 53, 529, 626, 632

— sastavljen 481, 626 savlađivanje 451 savršen 101, 112, 132, 133,136,

138, 139, 143 — savršenstvo 94, 121 saznanje 20, 21, 25, 33,

216, 259, 260, 262, 263, 265, 278, 295, 310, 317, 322, 325, 326,

356, 357, 359, 371, 383, 395, 411, 496, 502, 523, 568, 589

sećanje 216, 357, 358, 406, 569 senka 335 senzacija 23, 24, 295, 354, 470,

482, 483 sfera 286 — sferni 286 shema 355 shvatanje 320, 502, 529 Sicilija 627 silogistički 140, 331, 609 —

silogistiČko ispitivanje 282 — silogistička premisa 86 — silogističko raspravljanje 593 — silogistički zaključak 155 — silogizam 85, 90-95, 97-104, 109, 111-120, 123, 125-132, 134, 141, 144-158, 161, 168, 173-175, 177, 181, 182, 188-190, 192-199, 201-203, 205-208, 210-213, 215, 217-221, 223, 224-226, 259-261, 263, 264, 266, 272, 274, 276, 278, 279, 282-297, 307, 309, 312-314, 316, 318, 319, 326, 328, 330, 331, 334, 336, 341, 342, 353, 356, 371-373, 543, 545, 548, 551, 562, 570, 585, 586, 594, 596, 598, 601-608, 619, 624, 634, 645 — Ο silogizmu [rasprava u Prvoj analitici] 282 — afirmativni silogizmi 186,313 — demon-strativni silogizam 111, 150, 210, 220 — dijalektički silogizmi 151, 210, 220 — eri-stički ili sofistički silogizam 606 — induktivan silogizam 220, 221 — kontingentan silogizam 151 — kružni silogizam 266 — negativni silogizmi 102, 104, 166, 186, 188, 307, 313 — partikularan silogizam 102, 106, 122, 175, 178, 188 — partikularno--negativan silogizam 95,102, 104 — retorski silogizmi 220 — savršeni silogizam 85, 86,

90, 91, 93, 97, 101, 102, 113-115, 119-121, 123, 129, 134 — nesavršeni silogizam 85, 87, 98, 101, 114, 115, 119-121, 123, 129, 134 — složeni silogizam 164 — univerzalni silogizam 102, 104, 106, 175

simbol 53, 54, 80, 586 simetrija 423 simpatija 227 simultan 43 sinoniman 392, 399, 456, 520, 521,

527, 538, 592 — sinonimi 5, 11, 392, 444, 520, 521, 566

S kiti ja 287 sklad 325 sklonost 157, 450, 559, 568, 569 slaganje 614 sled 41, 42 — sledovanje 73,74,

411-414, 547, 592-594, 597, 598, 639

sličan 379, 382, 426, 447, 480, 481, 490-492, 497, 569, 614, 617, 629 — slično 19, 20

slušalac 600, 616, 629, 644, 648 smanjivanje 442 smešno 426 smrt 594 — smrtan 153, 161, 442,

455, 462, 484, 487, 519 — smrtno 331

snaga 424, 486 sofist 272, 384, 453, 585-587, 592,

600, 606, 607, 618, 623, 625, 629, 630, 643 — sofistički 57, 261, 270, 406, 476, 552, 585, 586, 600, 601, 607, 609, 610, 616, 618 — so-fistika 607, 647 — sofizma 453, 564, 595, 618, 623, 634

S o k r a t 67, 69, 143, 349, 379, 560, 591, 647

soleicizam 642-644, 646, 647 sopstven 180, 271, 282, 310, 373,

569, 617 spajanje 54, 55, 595, 599

680 681

S p a r t a n c i 623 specifično 270, 348 spekulativan 511 spev 605 spoj 528, 529 — spojen 55, 599 spoljašnjost 312 sposoban 376, 379, 398, 407, 410,

411, 439, 451, 453, 454, 465, 466, 472, 474, 477, 492, 498, 519, 524, 527, 529, 533, 550, 560, 569, 570, 599, 615 — sposobnost 26, 27, 30, 31, 165, 322, 356-358, 385, 330, 432, 433, 441, 447-451, 453, 474, 483, 492, 493, 511-513, 568, 587, 589, 602, 627, 647 — teorijska sposobnost 178

sreća 349, 400, 421-425, 524 — srećan 408, 532, 612 sredina

353, 389, 446, 521, 523, 613

središte 333 srednji 135, 281, 445, 446, 552,

553 sredstvo 402, 403, 423, 436, 476,

535, 554, 570, 607, 610, 617, 622, 625

srodnost 591 stanovište 566, 610 stanje 19, 26-28, 31, 33, 37, 40, 44,

53, 92, 107, 157, 158, 290, 392, 412, 413, 423, 441, 449-451, 476, 478, 479, 504, 506, 508, 512, 516, 518, 524, 525, 549, 550, 585, 590, 613, 633, 647 — telesno stanje 503

star 425 — starost 425 stav 63, 74, 75, 262, 263, 270, 273,

275-279, 303, 309, 314, 332, 371, 382, 399, 409, 410, 434, 435, 515, 535, 538, 539, 547, 549, 559, 569, 570, 590, 604, 606, 616 — matematički stavovi 319 — prvi stavovi [principi] 568 — zaključni stav 306

stereometrija 287 strana 345, 567 strast 226, 451 stručnjak 602 stvaralačko 454 — stvaranje 448,

511 stvaran 405, 478, 498, 586, 607 —

stvarno 292, 293, 301, 406, 478, 505, 564, 603, 613, 643, 645 — stvarnost 76, 208, 329, 343, 587, 601

stvor 221, 302, 453 — stvoren 593 — nestvoren 593 — stvorenje 281

subjekt 6, 8-12, 24, 28, 34-37, 39, 40, 54, 55, 57-59, 64-72, 74, 78, 80, 85-89, 91, 93-95, 103, 111 125, 135, 139, 143-147, 150, 151, 153, 156, 158, 169-172, 175, 206, 210, 212, 215, 221, 224, 260, 263, 267-272, 274-277, 281, 292, 296, 297, 299, 301-304, 306-310, 316, 321, 323, 324, 326-328, 337, 344, 345, 347, 350, 351, 353-356, 358, 376, 380, 382, 398-402, 404, 407, 409-411, 414-418, 423, 429, 431, 434-436, 438, 441, 442, 446, 452, 455, 456, 461-477, 479, 481, 483-490, 492, 496, 497, 499, 516, 519, 525-527, 529, 536, 539, 541, 542, 569, 589, 591, 592, 597, 599, 602, 621, 640-642 — prvi subjekt 303, 304, 353, 470, 477, 478, 486, 490, 491, 519, 526 —- drugi subjekt 490, 491 — korelativni subjekt 482

subordiniran 175 sud 13, 14, 77-80,162, 214-216,

384, 404, 515, 570 — suđenje 14, 404, 515, 522, 607, 609

sumnja 550, 616, 618, 620 sunce 322-324, 352,470,504 —

sunčana svetlost 317 suprotan 33, 35, 36, 38, 39,42-44,

58, 59, 62, 64, 65, 67, 70,

80,95,110.111,115,128,129, 169, 205-208, 219, 221, 223, 262, 264, 280, 282, 283, 340, 351, 371, 382-384, 390, 412, 448, 450, 504, 506-508, 512, 517, 535, 544, 549, 550, 555, 559, 561, 567, 611, 616, 630, 632, 639 — suprotno 153, 426, 444, 468, 469, 503 — suprotnost 14, 33-37, 57, 63, 76, 78, 110, 124, 165, 169, 172, 192, 197, 198, 200, 205-207, 219, 223, 224, 262, 264, 268, 271, 347, 387, 389, 399, 400, 402, 411, 413, 432, 448, 450, 469, 481, 485, 503, 504. 508, 514, 531, 546, 559, 567, 632, 639 — suprotstavljanje 612

supstancija 7-14, 18, 24, 25, 94, 152, 155, 162, 267, 301-303, 309, 315, 326, 327, 329, 332, 333, 345, 381, 395, 438, 466, 468, 480, 496, 507, 510, 511, 529, 537, 595, 599, 613, 628, 631-633 ■— ne-supstancija 155, 333 — prve supstancije 9-12, 24, 77 — druge supstancije 8-12, 24 — sup-stancijelan 301, 321 — ne-supstancijelan 301

supstitucija 150 supstrat 9,10, 287, 300-302, 315 suština 5, 20, 31, 33, 34, 78, 143,

217, 218, 267, 271, 287, 288, 300, 304, 327-338, 344-349, 353, 356, 381, 387, 395, 437, 442, 447-450, 452, 453, 458, 467, 471, 480, 484, 495, 498, 499, 501, 505, 506, 508, 515, 524, 527, 539, 601 — suštine 336 — suštinski 321, 353, 505

svest 603, 605 svet 383, 384, 387 svetlosan 351 — svetlost 318, 322,

325, 335, 336, 339, 351, 479, 480, 514

sviranje 382 svođenje 148, 166, 168, 202 svojstven 7-10, 12-14, 19, 21, 40, 42, 103, 135, 143, 144, 152, 156, 162, 216, 217, 227, 261, 262, 266, 272, 276-279, 288, 292-295, 304, 320, 328, 331, 334, 345, 372, 373, 376, 378-381, 391, 394, 395, 397, 398, 400, 406, 423, 424, 427, 428, 432, 461, 463, 466, 471, 473, 475-477, 480, 484, 485, 489-491, 495, 496, 498, 499, 506, 507, 509-511, 520, 524, 537, 539, 541, 543, 552, 565, 587, 592, 598, 600, 605, 606, 608-610, 614, 622, 634

— svojstven po sebi 463 — svojstveno 462, 464, 465, 467-

470, 477-481, 483, 484, 490 — uvek svojstveno 463 — svojstvenost 10, 11, 14, 21, 38, 374-377, 399, 437, 461- 464, 466-475, 481-493, 496, 499, 539, 540, 541

Š širina 507, 508, 593 škola 610, 611

Τ tačka 15, 267, 268, 318, 342, 344,

396, 495, 501, 502 — tačka gledišta 304

tačnost 588 T a r t a r 340 telesno stanje 418 — telo 15,16, 19,

23, 24, 34, 226, 227, 270, 335, 388-393, 413, 423, 428, 451, 453, 461, 462, 465-468, 473, 477, 478, 488, 490, 493, 502, 505, 514, 523, 528, 536, 549, 550

T e m i s t o k l e 621 Teodor 648

682 683

teorema 383, 607 teorija 391 — teorijski 511, 533 termin 6, 8, 9, 11, 18, 22, 31, 36,

58, 65, 68, 79, 85-90, 92-96, 98-100, 103, 104, 106-108, 114-120, 122, 123, 125-135, 137-140, 142, 144-152, 155-158, 160-164, 167, 171, 174-179, 180, 182, 184-188, 197, 200, 203, 205-208, 210-215, 219, 220, 222, 223, 226, 266, 271, 276, 281, 285, 286, 288-291, 294-300, 305, 306, 312-314, 318, 323, 329, 330, 332, 337, 338, 343, 344, 348, 352, 354, 376, 377, 380, 389, 411, 412, 429, 439, 441, 459, 463, 464, 471, 483, 501, 502, 506-508, 536, 541, 628-632, 644 — gornji termin* 90, 93, 98, 100, 102, 114, 116, 119, 159-162, 277, 281, 284, 307, 311, 332, 342, 343, 353-355 — srednji termin 34-37, 90-94, 96-98, 100, 105, 107-109, 111, 116, 131, 133, 135, 136, 138, 140, 147, 148, 151, 153, 155, 156, 158, 159, 161, 162, 167, 168, 174-176, 178, 179, 187, 189, 190, 192, 195, 198, 206, 211, 213-216, 218, 220-222, 224-227, 260, 272-275, 277, 281, 284-299, 306, 307, 312, 313, 315, 316, 318, 321, 322, 324, 325, 328, 330, 331, 334, 336, 340-344, 351-356, 389 — donji termin 90, 92, 95, 99-101, 114, 119-121, 277, 339, 355 — prvi termin 187, 298 — srednji pojam 293 — treći termin 159, 163, 187 — poslednji termin 160, 222, 298, 303 — spoljnji termin 305, 343 — mali ter-

* Ovde, kao i svuda gde pojmovi su stavljeni po logičr

min 260 — posredni termini 143, 298, 303, 305 — zajednički termini 100 — krajnji termini 35, 90, 93, 96-98, 100, 155, 161, 206, 218, 220, 222, 226, 227, 275, 284, 286, 291, 294, 297, 313, 318, 322, 336, 341, 342, 354 — gornji krajnji termin 91, 95, 97, 99, 106, 113, 114, 118, 119, 121, 122, 153, 161, 166, 190, 192, 194, 197, 221, 222 — gornji krajnji predikat 97 — donji krajnji termin 91, 92, 96, 101, 112-115, 117, 118, 121, 122, 131, 133, 134, 148, 159, 168, 190, 192, 195, 197, 222 — afirmativni termini 170, 186 — negativni termini 170, 186 — partikularni termini 99 — univerzalni termini 99, 102, 116 — konvertibilni termini 187

teškoća 326, 328, 356, 375, 381, 383-385, 427, 440, 496, 497, 552, 553, 558-590, 618, 620, 621

teza 140, 211, 263, 266, 384, 386, 397, 400-407, 409, 410, 412, 413, 432-435, 440-443, 446-448, 464, 472, 477, 483, 490, 533, 545, 546, 552-557, 559, 561, 562, 568, 587, 610, 611, 617, 622, 625, 646, 647

Tisi ja 648 tonovi 325, 389, 445, 497 T o p i k a 68, 371 toplo 279, 286 — toplota 341 Τ raži mah 648 „traženje principa" [petitio

principii] 209, 210, 600, 601 — „tražiti princip" 566

Τ r i b a l i 418 trijada 344, 345 trijera 627

je bilo potrebno u ovom registru, om redu.

troiigao 31, 158, 212, 216, 259, 260, 267, 269-271, 278, 305, 309-311, 317, 326, 333, 337, 354, 402, 403, 596, 605 — ravnokraki trougao 137, 158, 270, 308, 310, 311, 327 — ravnostrani trougao 270, 305, 309 — raznostrani trougao 270, 305, 403

trpljenje 7, 8, 32, 301, 302, 381, 455, 492, 493, 628, 637

tvrđenje 57, 61, 128, 129, 136, 144, 170, 211, 312, 337, 347. 384, 398, 400, 402, 406, 410, 413, 415, 434, 435, 440, 455, 462, 497, 501, 548, 549, 556, 610, 611, 616, 617, 623, 631, 635 —■ paradoksno tvrđenje 588

U ubeđen 458, 469 — ubeđenje 454,

458, 467, 623 učenik 588, 648 — učenje 216, 342,

357, 387, 465, 561, 627, 634 — učenje ο nebeskim pojavama 287

udvojen 161 uglovi 65, 137, 260, 269-271, 277,

311, 317, 326, 327, 335, 354, 402, 403, 596 — uglovi na osnovici 137 — oštar ugao 391 — pravi uglovi 31, 158, 212, 216, 260, 269-271, 277, 305, 309-311, 317, 325-327, 335, 338, 345, 354, 391, 402, 403, 596, 605 — spoljašnji uglovi 212, 310, 354 — unutrašnji uglovi 212 — zbir uglova 596

ukus 389 U Us 426 umanjivanje 43, 44, 500 umerenost 425, 445, 525 umetnost 151, 152, 220, 322, 340,

358, 386

uništavanje 537, 624 — uništen 461, 513, 534, 437 — uništenje 537, 624 — uništi-teljsko 537

univerzalan 66, 67, 92-94, 96, 98, 99-101, 103, 106-108, 113, 114, 118-120, 122, 123, 125-127, 129-134, 137, 138, 142, 143, 145, 146, 152, 154, 156, 157, 166-168, 173, 174, 181, 182, 185, 189, 190, 193-196, 202, 204, 206, 207, 214, 223, 224, 226, 269-271, 276, 287, 288, 290, 291, 305-308, 313, 334, 349, 353, 356, 397, 459, 500, 539, 540, 544-546, 548, 549, 558, 567, 569, 570, 600 — ne-univerzalan 120, 322 — univerzalno 65, 91, 92, 94, 98, 114, 119, 153, 188, 192, 215, 309, 326, 328, 344, 358, 399, 401, 402, 500 — univerzalno-afirmativan 200 — univerzalno-afirmativni problemi 198 — univerzalni problemi 150

unutrašnjost 318, 393 upisan 137, 260, 338 upotreba 428, 497 — upotreb-ljen

498 urođen 357, 358 uslov 454, 495 uspomena 358 utisak 357 — čulni utisak 357 utvrđen 152, 385, 467, 470, 535,

622 — utvrđivanje 140, 400, 401, 403-405, 409, 412, 448, 463-473, 475-477, 480-493, 534, 539, 540

uvećan 43 — uvećavanje 43, 44, 286, 415-417, 442

uzajaman 393, 430, 480 — uza-jamno 297, 301, 302, 354, 431, 532, 548 uzrok 28, 29, 41-43, 165, 175, 211, 261, 262, 274, 277, 285, 286-288, 309, 310, 315, 317, 322-325, 329, 334-336, 338-

684 685

340, 343, 351-356, 371, 401, 414, 422, 429, 465, 512, 516, 562, 564, 591, 594, 604, 606, 617, 618, 633, 638 — ne-uzrok 591, 594, 600 — de-latni uzrok 424 — eficijentni uzrok 339 — finalni uzrok 310, 339 — prvi uzrok 309 — univerzalni uzrok 310 uživanje 377, 408, 515

V vaseljena 18, 593 vatra 336, 337, 340, 379, 464-467,

473, 478-480, 489, 493, 514, 523, 529

vazduh 455, 481, 492, 516, 529, 533, 534

važenje 600 večan 383, 384, 387, 462, 639 —

večno 384, 461 veličina 275, 278, 279, 285, 320,

381, 597, 598 veština 30, 373, 382, 383, 544, 547,

568, 570, 587, 602, 603, 606-609, 613, 618, 648 — lekarska veština 178

vetar 455, 459, 516 visina 325 voda 341, 343, 379, 455, 507, 510 volja 452, 513, 516 vreme 7, 16, 17, 19, 26, 28, 32, 35, 40, 42, 43, 53-55, 57, 64, 116, 117, 270, 276, 301, 302, 341, 342, 376, 381, 390, 406, 418, 425, 436, 461-463, 503, 508, 512, 528, 551, 561, 591, 592, 600, 610, 617, 628, 631, 633, 635, 636, 638, 646, 648, 632 — zgodno vreme 160 — vremen 376, 377 — vremenski 461-463 vrlina 26, 30, 38, 40, 44, 377, 399, 412, 422, 428, 430, 435, 440, 445, 446, 449, 457, 469,

484, 497, 504-506, 508, 511, 536 vrsta 7-12, 14, 15, 17, 19, 23, 26-29, 31-33, 40, 42, 43, 54, 55, 60, 64, 65, 67, 75, 76, 78, 90, 92, 144, 152, 153, 156, 159, 160, 162, 177-181, 183, 203, 208, 221, 261, 263, 265, 266, 270-272, 274-279, 281-283, 286, 287, 290, 294, 296, 300-303, 306, 308, 314, 315, 318, 319, 324, 326, 331-333, 335, 337-351, 354, 355, 357-359, 371-378, 380, 381, 383, 385, 387, 390-399, 401, 403-405, 407, 421, 422, 432-435, 437-458, 462, 471, 475, 478, 495-498, 501, 502, 504-510, 514-517, 519, 520, 522, 523, 528, 533-537, 539, 541, 543, 586, 591, 599, 605, 608, 609, 612, 613, 616, 619, 624, 627, 628, 632, 633, 638, 639, 644, 645, 647, 648

Ζ zabuna 600, 645 zadovoljstvo 137, 160,162, 163,

383, 389, 390, 397, 408, 415, 425, 430, 432-435, 437, 439, 447, 452, 515, 516, 559, 611, 630

zajednički 150, 270, 282, 319, 350, 355, 378, 395, 397, 402, 405, 429, 451, 467, 520, 523, 524, 548, 561, 562, 597, 602, 603, 609, 614, 632 — zajedničko 349, 396, 541

zaključak 71, 86, 91, 95, 98, 101, 103-109, 112-115, 117, 118, 120-123, 125-129, 130, 132, 133, 135-141, 143, 144, 146, 148, 150, 151, 153, 155, 157-161, 163-165, 168, 173-176, 178-190, 192-198, 200, 202, 203, 205-208, 211-214, 218, 222, 224, 226, 260,

261, 263, 265, 266, 272-274, 276, 278, 281-284, 288, 291-294, 296, 303, 305, 314, 326, 328-331, 334, 337, 338, 343, 344, 346, 371, 407, 433, 497, 539, 551, 553, 555-557, 559, 560, 563-568, 570, 585, 587, 592, 594-597, 600-602, 606, 613-616, 618-620, 622, 624-626, 629-631, 633-641, 645, 646 — izvesti zaključak 154, 562, 563 — izvođenje zaključka 561 — afirmativan zaključak 96, 288 — aser-torično-afirmativan zaključak 128 — asertorično-nega-tivan zaključak 127-130,132, 133 — kontingentan zaključak 129, 134 — kontingent-no-negativan zaključak 127-129, 132 — negativan zaključak 96 — nemogući zaključak 202 — nužan zaključak 101, 128 — opšti zaključak 101 — partiku-laran zaključak 90, 150 — partikularno-negativan zaključak 141 — silogistički zaključak 588 — univerzalan zaključak 90 — univerzalno--afirmativan zaključak 133, 141 — univerzalno-negati-van zaključak 133, 141 — zaključen 138, 139, 141, 156, 188, 203, 223, 226, 273, 276, 294,632,636 — zaključivanje 114, 139, 186, 220, 284, 349, 358, 380, 383-385, 394-396, 465, 472, 512, 535, 539, 540, 544, 550, 551, 556, 558, 562, 563, 565, 566, 569, 570, 585, 596, 624, 634, 639, 640-642, 644, 646-648 — demonstrativno zaključivanje 564 — dijalektičko zaključivanje 559, 564 — erističko zaključivanje 564, 565 — matematičko zaključivanje 605

silogističko zaključivanje 139 — zaključivanje iz nemogu ćeg 136

zakon 386, 497, 501, 524, 530, 562, 611, 612, 637

zamerka 562, 563 „zašto" [uzrok] 175, 277, 309,

310, 321, 323, 331, 352 zbir 216, 260, 269, 277, 305,

309, 326, 327, 345, 402, 403 zdrav 39, 40, 55, 157, 161, 165,

224, 339, 386, 390, 401, 413, 423, 537, 567, 588, 589, 637 — zdravlje 14, 26, 34, 36, 38-40, 54, 126, 157, 158, 339, 340, 386, 390, 392, 401- 403, 407, 412, 413, 422-425, 430, 446, 486, 496, 505, 512, 519, 527, 528, 537, 549, 550, 636 — zdravo 390, 501, 503

zemlja 317, 323-325, 332, 335, 336, 341, 343, 352, 455, 466, 470, 473, 481, 497, 504, 510, 515, 516, 529-594

zemljotres 516 Ζ eno η 211, 559, 603, 608, 634,

645 Zevs 590 zao 485 — zlo [imenica] 14, 33, 34,

39, 40, 77-79, 217-219, 221, 222, 331, 332, 382, 387, 409, 410, 414, 415, 417, 422, 424, 427, 433, 445, 446, 453, 468, 482, 503, 517, 518, 549, 550, 556, 588, 627, 635, 637

značaj 425, 569 značenje 71, 168, 262, 265, 279,

333, 378, 385-394, 401-403, 465, 466, 496, 497, 520-523, 527, 528, 534, 548, 551, 552, 557, 558, 586, 588, 589, 596, 598, 602-606, 614, 620, 625-627, 629, 634, 635, 641-643

znak 53, 54, 225-228, 272, 274, 279, 353, 593, 626, 645

686 687

znanje 26, 159-162, 165, 215-217, 222, 223, 261, 263-266, 271-273, 276, 278, 285, 288, 290, 303, 308, 310, 316, 317, 320-322, 324, 330, 335, 357, 374, 383, 406, 411, 413, 414, 424, 432, 433, 435, 439, 451, 452, 466, 473, 486, 489, 502, 505, 506, 512, 517, 519, 522, 531, 537, 546, 548, 569, 588, 589, 602, 609, 627, 635, 644

zvezda 504

Ž žalost 400, 515, 630 Željenje 425, 427, 429, 430, 453,

454, 524, 532 — želja 226, 500, 516, 545 življenje 479, 490

— život 423, 444, 455, 490, 520, 532, 594 — večni život 455 Životinja 411

— ne-životinja 411 Žudnja 491, 500, 513, 515,

516, 533, 612

SADRŽAJ

Dr Bogdan Sešić: ARISTOTELOV ORGANON .................................... V

Prvi deo Kategorije

Glava prva — [Homonimi, sinonimi, paronimi] .................................... 5 Glava druga — [O raznim izrazima] ...................................................... 6 Glava treća — [Predikat predikata — Vrste i rodovi] .... 7 Glava četvrta — [Deset kategorija] ....................................................... 7 Glava peta — [Supstancija] .................................................................... 8 Glava šesta — [Kvantitet] .................................................................... , 15 Glava sedma — [Odnos — relacija] ....................................................... 19 Glava osma — [Kvalitet] ..................................................................... 26 Glava deveta — [Delanje, trpljenje i druge kategorije] _____________ 32 Glava deseta — [Suprotnosti] .............................................................. 33 Glava jedanaesta — [O kontrernim suprotnostima] ......................... 39 Glava dvanaesta — [Ranije] ....................................................................... 40 Glava trinaesta — [Istovremeno (simultano — δµα)] ............................ 42 Glava četrnaesta — [Kretanje] ............................................................ . 43 Glava petnaesta — [„Imati"] .................................................................. 44 Napomene .............................................................................................. 46

D r u g i deo Ο tumačenju

Glava prva — [Govor i pisanje. — Istinit i lažan govor] 53 Glava druga — [Imenice. Proste i složene imenice. Padeži] 53 Glava treća — [Glagol] ...................................................................... 54 Glava četvrta — [Govor i rečenica] ....................................................... 55 Glava peta — [Afirmacija i negacija. Prosta i složena reče

nica] .......................................................................................... 56 Glava šesta — [Afirmacija i negacija. — Kontradikcija] .. 57 Glava sedma — [Opšte (univerzalno) i pojedinačno (singu- larno). — Suprotnost rečenica: kontradikcija i kontra^

rijetet] ........................................................................................... 57

44 Organon 689

Glava osma — [Ο jedinstvu i množini rečenica. — Stvarno i prividno jedinstvo rečenica] ...................................................... 60

Glava deveta — [Kontradiktorne rečenice ο budućem] ... 60 Glava deseta — [Proste propozicije sa dodatkom] ............................. 64 Glava jedanaesta — [Složene rečenice] ................................................ 68 Glava dvanaesta — [Suprotnost modalnih rečenica] .......................... 70 Glava trinaesta — [Logičko sledovanje modalnih rečenica] 73 Glava četrnaesta — [O kontrarijetetu rečenica] .................................. 77 Napomene ............................................................................................. 81

T r e ć i deo

Prva analitika

K n j i g a prva — [Teorija ο silogizmu] ............................................ 85 Glava prva — [Zadatak analitike. — Premise. Termin. —

Silogizam i njegove vrste] ............................................................ 85 Glava druga — [Konverzija ili preokretanje čistih rečenica] 85 Glava treća — [Konverzija rečenica prema njihovom mo

dalitetu] ........................................................................................ 88 Glava četvrta — [Kategorički silogizam prve figure. Pravila

za izvođenje zaključaka u prvoj figuri] ......................................... 90 Glava peta — [Pravila za izvođenje zaključaka u drugoj

figuri] ...........................................................· ........................... · 93 Glava Šesta — [Pravila za izvođenje zaključaka u trećoj

figuri. — Kategorički silogizam treće figure] ............................ 97 Glava sedma — [Zaključci pomoću preokretanja ili konver

zije u svim figurama. — Odnos između tri silogističke figure. — Redukcija silogizama] ............................................... 101

Glava osma — [Modalni silogizmi. — Silogizmi sa dve nužne premise] .......................................................................... 103

Glava deveta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi prve figure: jedna premisa je nužna, a druga asertorična] 104

Glava deseta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi druge figure: jedna premisa je nužna, a druga asertorična] 105

Glava jedanaesta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi treće figure: jedna premisa je nužna, a druga asertorična] 106

Glava dvanaesta — [Izvedeni stavovi. Poređenje između kategoričkih i modalnih silogizama koji se odnose na nužno] ....................................................................................... 109

Glava trinaesta — [Modalni silogizmi. Zaključci iz mogućih ili kontingentnih premisa. Posebna pravila za konver ziju mogućih ili kontingentnih premisa] ....................................... 109

Glava četrnaesta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi prve figure sa dve kontingentne premise] ............................................ 112

Glava petnaesta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi prve figure: jedna premisa je kontingentna ili moguća, a druga asertorična ili prosta, stvarna] .......................................... 114

Glava šesnaesta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi prve figure: jedna premisa je kontingentna, a druga nužna] 120

Glava sedamnaesta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi druge figure: obe premise su kontingentne] ............................... 123

Glava osamnaesta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi druge figure: jedna premisa je kontingentna, a druga aserto rična] ......................................................................................... 126

Glava devetnaesta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi druge figure: jedna premisa je nužna, a druga kontingentna] 127

Glava dvadeseta — [Modalni silogizmi. — Silogizmi treće figure sa dve kontingentne premise] .......................................... 129

Glava dvadeset prva — [Modalni silogizmi. — Silogizmi treće figure: jedna premisa je kontingentna a druga asertorična] ................................................................................ 131

Glava dvadeset druga — [Modalni silogizmi. — Silogizmi treće figure: jedna premisa je kontingentna, a druga nužna] ........................................................................................ 132

Glava dvadeset treća — [Opšta upotreba tri silogističke fi gure. Svođenje na prvu figuru] .................................................... 134

Glava dvadeset četvrta — [O kvalitetu i kvantitetu premisa] 137 Glava dvadeset peta — [Određivanje broja termina, premisa

i konkluzija. — Svaki silogizam ima tri termina i dve premise] ....................................................................................... 138

Glava dvadeset šesta — [Koji se zaključci izvode teško a koji lako] ...................................................................................... 141

Glava dvadeset sedma — [Opšta pravila za kategorične silo gizme] ....................................................................................... 142

Glava dvadeset osma — [Posebna pravila za istraživanje srednjeg termina u kategoričnim silogizmima] ........................... 145

Glava dvadeset deveta — [Istraživanje srednjeg termina u silogizmima koji se dokazuju pomoću logički nemogućeg, kao i u hipotetičnim i u modalnim silogizmima 149

Glava trideseta — [Istraživanje srednjeg termina u filozofiji i u drugim naukama ili umetnostima] .......................................... 151

Glava trideset prva — [Podela] .......................................................... 152 Glava trideset druga — [Pravila za biranje premisa, ter

mina, srednjeg termina i silogističke figure] ............................... 154 Glava trideset treća — [Kvantitet premisa] ......................................... 156 Glava trideset četvrta — [Apstraktni i konkretni termini] 157 Glava trideset peta — [Složeni termini] .............................................. 158 Glava trideset šesta — [Ne srne se prevideti da gramatička

forma termina nije uvek ista] ...................................................... 159 Glava trideset sedma — [Razne vrste pripadanja] ................................ 160 Glava trideset osma — [Udvajanje istog termina] ............................... 161 Glava trideset deveta — [Mora se, naročito kod udvajanja,

paziti na jasnost i kratkoću termina i zato ponekad treba manje jasan termin zameniti jasnijim] ................................ 162

Glava četrdeseta — [Upotreba člana] ............................................... 162

690 44* 691

Glava četrdeset prva — [Tumačenje izvesnih izraza] .... 163 Glava četrdeset druga — [Rastavljanje složenih silogizama] 164 Glava četrdeset treća — [Svođenje definicija] .................................... 164 Glava četrdeset četvrta — [Rastavljanje dokaza pomoću

logički nemogućeg i pomoću drugih hipotetičnih silo gizama] .................................................................................... 164

Glava četrdeset peta — [Svođenje silogizama jedne figure na neku drugu figuru] ................................................................... 166

Glava četrdeset šesta — [Određeni termini i neodređeni ter mini u silogizmima] .................................................................. 168

K n j i g a d r u g a — [Osobine silogizma. — Lažni za ključci] ........................................................................................ 173

Glava prva — [O mnogostrukim zaključcima u silogizmima] 173 Glava druga — [Lažan zaključak, izveden iz istinitih premisa i istinit zaključak, izveden iz lažnih premisa —

u prvoj figuri] ........................................................................... 175 Glava treća — [Istinit zaključak izveden iz lažnih premisa

u drugoj figuri] ......................................................................... 180 Glava četvrta — [Istinit zaključak izveden iz lažnih pre

misa u trećoj silogističkoj figuri] ............................................... 183 Glava peta — [Kružni dokaz u prvoj figuri] .......................................... 187 Glava šesta — [Kružni dokaz u drugoj figuri]........................................ 189 Glava sedma — [Kružni dokaz u trećoj figuri] ....................................... 190 Glava osma — [Konverzija silogizama prve figure] ............................ 192 Glava deveta — [Konverzija silogizama druge figure] .......................... 194 Glava deseta — [Konverzija silogizama treće figure] ......................... 195 Glava jedanaesta — [Svođenje na nemoguće u prvoj figuri] 197 Glava dvanaesta — [Svođenje na logički nemoguće u drugoj

figuri] ........................................................................................... 200 Glava trinaesta — [Svođenje na logički nemoguće u trećoj

figuri] ........................................................................................... 201 Glava četrnaesta — [Poređenje svođenja na nemoguće i ne

posrednog dokaza] .................................................................... 202 Glava petnaesta — [Zaključci iz suprotnih premisa] ............................ 205 Glava šesnaesta — [„Traženje principa" — petitio principii] 208 Glava sedamnaesta — [O dokazu nazvanom u logici non

propter hoc] ............................................................................... 210 Glava osamnaesta — [Lažno proizlazi uvek samo iz lažnog.

— Lažnost zaključka proizlazi iz lažnosti premisa silo gizma ili prosilogizma] .............................................................. 213

Glava devetnaesta — [Katasilogizam. — Praktični saveti kako se dijalektički može preduhitriti poraz i sopstvena stvar dovesti do pobede] ...................................................................... 213

Glava dvadeseta — [Kad je pobijanje moguće] ................................... 214 Glava dvadeset prva — [Zabluda] ........................................................ 214 Glava dvadeset druga — [Pravila za konverziju i poređenje

stvari koje treba želeti ili izbegavati] .......................................... 218

692

Glava dvadeset treća — [Teorija indukcije] .......................................... 220 Glava dvadeset četvrta — iPrimer kao sredstvo za obrazo

vanje teorijskog i praktičnog suda] .............................................. 221 Glava dvadeset peta — [Teorija abdukcije] .......................................... 222 Glava dvadeset šesta — [Objekcija] ..................................................... 223 Glava dvadeset sedma — [Entimem] .................................................... 225 Napomene .............................................................................................. 229

Četvrti deo Druga analitika

K n j i g a prva — Teorija dokaza ........................................................ 259 Glava prva — [Nužnost saznanja koja su ranije postojala] 259 Glava druga — [Nauka i dokaz] ........................................................... 261 Glava treća —- [Kritike izvesnih zabluda ο znanju i dokazu] 264 Glava četvrta — [Definicije ,,o svakom", „po sebi" i „opšte",

[„univerzalno"] ......................................................................... 266 Glava peta — [O zabludama u opštosti dokazivanja] ............................ 269 Glava šesta — [O nužnom i bitnom karakteru premisa doka

zivanja] ........................................................................................ 271 Glava sedma — [O nekomunikabilnosti to jest nespojljivosti

vrsta] ............................................................................................ 274 Glava osma — [Iz univerzalnih premisa proizlazi večan za

ključak] ..................................................................................... 276 Glava deveta — [Svojstveni principi dokazivanja koji se ne

mogu dokazivati] ................................................................... 276 Glava deseta — [Različiti principi] ...................................................... 278 Glava jedanaesta — [Aksiome] ........................................................... 280 Glava dvanaesta — [Naučno ispitivanje]............................................... 282 Glava trinaesta — [Znanje Činjenica i uzroka] ..................................... 285 Glava četrnaesta — [Preimućstvo prve figure]...................................... 288 Glava petnaesta — [Negativne neposredne propozicije] ___________ 288 Glava šesnaesta — [Zablude i neznanje koji proizlaze iz ne

posrednih premisa] ..................................................................... 290 Glava sedamnaesta — [Neznanje i zabluda koji proizlaze iz

posrednih premisa] ....................................................................... 292 Glava osamnaesta — [Neznanje posmatrano kao negacija

nauke] ....................................................................................... 295 Glava devetnaesta — [Da li su principi dokazivanja konačni

ili beskonačni po broju] ............................................................... 295 Glava dvadeseta — [Broj srednjih termina nije beskrajan] 297 Glava dvadeset prva — [U negativnim dokazivanjima srednji

termini nisu beskrajni po broju] .................................................. 298 Glava dvadeset druga — [U afirmativnim dokazivanjima

broj termina je konačan] ............................................................. 300 Glava dvadeset treća — [Korolarije] .................................................... 305 Glava dvadeset četvrta — [Preimućstvo univerzalnog dokaza] 307 Glava dvadeset peta — [Viša vrednost afirmativnog dokaza] 311

693

Glava dvadeset šesta — [Preimućstvo direktnog dokaza nad svođenjem na nemoguće] .......................................................... 313

Glava dvadeset sedma — [Uslovi preimućstva jedne nauke] 315 Glava dvadeset osma — [Jedinstvo i raznovrsnost nauka] .. 315 Glava dvadeset deveta — [O mnogostrukosti dokaza] ........................... 315 Glava trideseta — [Slučajne činjenice nisu predmet dokaza] 316 Glava trideset prva — [Nemogućnost dokaza osnovanog na

čulnom opažanju] ...................................................................... 316 Glava trideset druga — [O raznolikosti principa] ................................. 318 Glava trideset treća — [Nauka i mišljenje] ........................................ 320 Glava trideset četvrta — [Oštroumnost] .............................................. 322 K n j i g a d r u g a [Teorija definicije i uzroka] .................................... 323 Glava prva — [Razne vrste istraživanja] ............................................... 323 Glava druga — [Svako istraživanje svodi se na istraživanje

srednjeg termina] ..................................................................... 324 Glava treća — [Razlika između definicije i dokaza] ............................. 325 Glava Četvrta — [Ne postoji dokaz suštine] ........................................ 328 Glava peta — [Suština ne može biti dokazana podelom] ... 329 Glava Šesta — [Suština ne može biti dokazana hipotetičkim

silogizmom] ............................................................................. 331 Glava sedma — [Definicija ne može da dokaže suštinu] ... 332 Glava osma — [Odnos definicije i dokaza] .......................................... 334 Glava deveta — [Ne mogu se dokazati ni postojanje ni su

ština principa] ............................... . .......................................... 336 Glava deseta — [Razne vrste definicija] .............................................. 337 Glava jedanaesta — [Različiti uzroci uzeti kao srednji ter

mini] ......................................................................................... · · 338 Glava dvanaesta — [O istovremenosti uzroka i posledice] .................. 340 Glava trinaesta — [Definicija supstancije metodom kompo zicije. — Upotreba podele] .................................................................. 344 Glava četrnaesta — [Određivanje roda] ................................................. 350 Glava petnaesta — [O identitetu srednjega termina za više

pitanja] ....................................................................... - ............ 351 Glava šesnaesta — [Odnosi između uzroka i posledice] ... 351 Glava sedamnaesta — [Da li različiti uzroci mogu da pro-

izvedu istu posledicu] .................................................................. 353 Glava osamnaesta — [Najbliži uzrok je istiniti uzrok] .......................... 356 Glava devetnaesta — [Shvatanje principa] ........................................... 356 Napomene .............................................................................................. 360

Ρ eti deo Topika

K n j i g a p r v a — [Opšti pogledi ο dijalektici. — Predmeti dijalektike. — Dokazi] ................................................................ 371

Glava prva — [Plan ove rasprave] ........................................................ 371 Glava druga — [Korist dijalektike] .................................................... 373

Glava treća — [Dijalektička veština] .................................................... 373 Glava četvrta — [O elementima dijalektičkog dokazivanja] 374 Glava peta — [Objašnjenje četiri dijalektička elementa] ... 375 Glava šesta — [Proučavanje onoga što se može pridati] ... 377 Glava sedma — [Razne vrste identiteta] ............................................... 378 Glava osma — [Različiti dokazi za ono što se može pridati] 380 Glava deveta — [Kategorije i njihov odnos sa onim što se

može pridati] ............................................................................. 380 Glava deseta — [Dijalektičke propozicije] .......................................... 381 Glava jedanaesta — [Dijalektički problem. — Dijalektička

teza] ........................................................................................... 383 Glava dvanaesta — [Dijalektičko zaključivanje i dijalektička

indukcija] .................................................................................. 385 Glava trinaesta — [Dijalektička oruđa] .............................................. 385 Glava Četrnaesta — [Pravila za izbor propozicija] ............................... 386 Glava petnaesta — [Traženje homonimnih izraza] ............................... 387 Glava šesnaesta — [Istraživanje razlika] .............................................. 393 Glava sedamnaesta — [Istraživanje sličnosti] ....................................... 393 Glava osamnaesta — [Raznovrsna korist od tri poslednja

dijalektička sredstva] ................................................................... 394

K n j i g a d r u g a — [Zajednička mesta akcidencije] ........................ 397 Glava prva — [Opšte napomene] .......................................................... 397 Glava druga — [Mesta] ....................................................................... 398 Glava treća — [Druga mesta] .............................................................. 401 Glava četvrta — [Druga mesta] ............................................................. 404 Glava peta — [Druga mesta] ................................................................ 406 Glava šesta — [Druga mesta] ................................................................ 407 Glava sedma — [Druga mesta] .............................................................. 409 Glava osma — [Druga mesta] ................................................................ 411 Glava deveta — [Druga mesta] ............................................................. 413 Glava deseta — [Druga mesta] .............................................................. 415 Glava jedanaesta — [Druga mesta] ...................................................... 417

K n j i g a t r e ć a — [Nastavak mesta ο akcidenciji] ............................ 421 Glava prva — [Mesta] ........................................................................ 421 Glava druga — [Druga mesta] .......................................................... 424 Glava treća — [Druga mesta] ................................................................ 428 Glava četvrta — [Primene prethodnih mesta na proste izraze] 430 Glava peta — [Uopštavanje prethodnih mesta] .................................... 431 Glava šesta — [Primene ranijih mesta na pojedinačne pro

bleme] ........................................................................................ 432

K n j i g a č e t v r t a — [Opšta mesta vrste] .......................................... 437 Glava prva — [Mesta] ............................................................................ 437 Glava druga — [Druga mesta] .............................................................. 440 Glava treća — [Druga mesta] ............................................................... 444 Glava četvrta — [Ostala mesta] ........................................................... 447

694

Glava peta — [Druga mesta] .............................................................. 451 Glava šesta — [Druga mesta] ............................................................. 455 K n j i g a peta — [Opšta mesta — Pravila — Ο onome

što je svojstveno] ....................................................................... 461 Glava prva — [O svojstvenom i njegovim raznim rodovima] 461 Glava druga — [Mesta — pravila] ...................................................... 463 Glava treća — [Druga mesta] ................................................................ 468 Glava četvrta — [Druga mesta] ........................................................... 472 Glava peta — [Druga mesta] .............................................................. 477 Glava šesta — [Druga mesta] ............................................................... 481 Glava sedma — [Druga mesta] .............................................................. 485 Glava osma — [Druga mesta] ................................................................ 488 Glava deveta — [Druga mesta] ........................................................... 492 K n j i g a š e s t a — [Opšta mesta definicije] ...................................... 495 Glava prva — [Opšta podela problema koji se odnose na

definiciju] ..................................................................................... 495 Glava druga — [0 nejasnosti definicije] ................................................ 496 Glava treća — [Suvišnost reci u definiciji] ......................................... 498 Glava četvrta — [Druga mesta] ........................................................... 501 Glava peta — [Druga mesta] ............................................................... 505 Glava šesta — [Druga mesta] .............................................................. 506 Glava sedma — [Druga mesta] ........................................................... 513 Glava osma — [Druga mesta] ............................................................... 514 Glava deveta — [Druga mesta] ........................................................... 516 Glava deseta — [Druga mesta] ............................................................. 519 Glava jedanaesta — [Druga mesta] ..................................................... 521 Glava dvanaesta ■— [Druga mesta] ..................................................... 523 Glava trinaesta — [Opšta mesta] ........................................................ 525 Glava Četrnaesta — [Druga mesta] ...................................................... 528 K n j i g a s e d m a — [Opšta mesta identiteta. — Nastavak

ο mestima definicije] .................................................................... 531 Glava prva — [Mesta identiteta] _________ ........................................ 531 Glava druga — [O upotrebi mesta identiteta u definiciji] 534 Glava treća — [Dalje ο mestima definicije] ........................................... 535 Glava četvrta — [Najkorisnija mesta] ................................................. 538 Glava peta — [Da li je lako ili teško pobiti ili utvrditi

razne probleme] .......................................................................... 538 K n j i g a osma — [Praktična dijalektika] ...................................... 543 Glava prva — [Pravila ispitivanja]......................................................... 543 Glava druga — [Pravila za postavljanje pitanja. Indukcija

i silogizam] ................................................................................ 548 Glava treća — [Teškoće dijalektičkih dokaza] ...................................... 551 Glava četvrta — [Uloga onoga ko ispituje i onoga ko od

govara] .......................................................................................... 554 Glava peta — [Pravila za onog koji odgovara] ................................... 554

Glava šesta — [Odgovor na verovatna i neverovatna tvrđe nja kao i na tvrđenja koja pripadaju i koja ne pri padaju stvari] ............................................................................. 556

Glava sedma — [Osobina ispitivanja] .............................................. 557 Glava osma — [O odgovoru na indukciju] ........................................... 558 Glava deveta — [O prethodnim vežbanjima i ο neverovat-

nim tezama] ............................................................................. 559 Glava deseta — [O rešenju lažnih dokaza] ............................................ 560 Glava jedanaesta — [Kritike na zaključivanja i kritike na

protivnika] ................................................................................... 561 Glava dvanaesta — [Kad je dokaz jasan a kad je lažan] 565 Glava trinaesta — [Traženje principa i traženje kontrernih

suprotnosti] ................................................................................ 566 Glava četrnaesta — [Kako se postaje valjan i vest dija-

lektičar] ......................................................................................... 568 Napomene .............................................................................................. 571

Š e s t i deo Glava prva — [Uvod. — Cilj i sadržina spisa. — Sofisti

i sofistički zaključci] .................................................................... 585 Glava druga — [O raznim vrstama dokaza u raspravljanju] 587 Glava treća — [Pet ciljeva sofističkog dokazivanja] ............................. 587 Glava četvrta — [Pobijanje] ............................................................... 588 Glava peta — [Opis pobijanja izvan govora] ........................................ 591 Glava šesta — [Svođenje paralogizama na „neznanje po

bijanja" — „ignoratio elenchi"] .................................................... 595 Glava sedma — [Uzroci paralogizama] .............................................. 598 Glava osma — [Sofistička pobijanja s obzirom na njihovu

materiju] .................................................................................... 600 Glava deveta — [Nemogućnost da se upoznaju sva pobija

nja] ................................................................................................ 602 Glava deseta — [Dokazi osnovani na recima i dokazi osno

vani na stvarima] ........................................................................ 603 Glava jedanaesta — [Razne vrste pobijanja] .......................................... 606 Glava dvanaesta — [Drugi predmet sofistike: baciti protiv

nika u zabludu ili u paradoks] ...................................................... 610 Glava trinaesta — [Sofisti navode protivnika na prazne reci] .............. 612 Glava četrnaesta — [Solecizam — gramatička, jezična gre ška] ....................................................................................................... 613 Glava petnaesta — [Raspoređivanje dokaza] .................................... 615 Glava šesnaesta — [Rešenje paralogizama] ........................................... 618 Glava sedamnaesta — [O prividnim rešenjima sofizama] 619 Glava osamnaesta — [Pravilno rešenje sofističkih silogizama] 624 Glava devetnaesta — [Rešenje pobijanja koja dolaze od ho-

monimije i amfibolije] .............................................. , ................. 625 Glava dvadeseta — [Rešavanje pobijanja osnovanih na po-

deli i sastavljanju] ................................................................... 626

696 697

Glava dvadeset prva — [Rešenje pobijanja koja dolaze od naglašavanja — akcentiranja] ........................................... 628

Glava dvadeset druga — [Rešenje pobijanja koja se osni vaju na obliku govora] ..................................................... 628

Glava dvadeset treća — [Glavno pravilo za rešavanje po bijanja osnovanih na govoru] ............................................ 632

Glava dvadeset četvrta — [Rešenje pobijanja osnovanih na akcidenciji] ..................................................................... 632

Glava dvadeset peta — [Rešenje pobijanja koja dolaze od suprotnosti između apsolutnih i relativnih izraza] ... 635

Glava dvadeset šesta — [Rešavanje pobijanja osnovanih na „nepoznavanju pobijanja" — ignoratio elenchi] ............... 638

Glava dvadeset sedma — [Rešavanje pobijanja osnovanih na „traženju principa" — petitio principu] ....................... 639

Glava dvadeset osma — [Rešavanje pobijanja osnovanih na lažnoj konsekuciji] ...................................................... j 639

Glava dvadeset deveta — [Rešenje pobijanja osnovanih na lažnom uzroku] ............................................................. 640

Glava trideseta — [Rešenje pobijanja osnovanih na sakupljanju više pitanja u jedno — plurium interrogationum] 640

Glava trideset prva — [Rešenje pobijanja koja vode brblja nju i praznim recima] ...................................................... 641

Glava trideset druga — [Rešenje pobijanja koja vode sole- cizmu] ............................................................................. 642

Glava trideset treća — [Gde je rešenje paralogizma lako, a gde je teško] ................................................................. 644

Glava trideset četvrta — [Opšti zaključak] ............................. 646 Napomene ................................................................................. 649 Registar pojmova i imena .......................................................... 657