Moć umnožavanja Brojanice | Veljo Stanišić + 99...
-
Upload
phungthien -
Category
Documents
-
view
249 -
download
4
Transcript of Moć umnožavanja Brojanice | Veljo Stanišić + 99...
Moć umnožavanja | Brojanice | Veljo Stanišić + 99 crnogorskih umjetnika | Perjanički dom, septembar 2012
Grafika je lingua adamica likovne umjetnosti, ali i umjetnosti pisma i pi s ane riječi. Na to upućuje i dvoznačna etimologija grčke riječi
γραφή, ko ja s jedne strane znači „pismo“, „pisanje“ i „zapisivanje“, a s druge, „obris“, „po tez“ ili „slikanje“. No, grafika je više od te dvoznačosti, jer su njene pre te n zije da bude svojevrsno pismo u vidu slike i slika u vidu pisma. Nas to ja nje da se ujedini slika i slovo, vizuelna i verbalna dimenzija ljudskog iskus tva – to bi bila deskriptivna i preskriptivna definicija grafičke umjetnosti. Nje na istorijska sveprisutnost u različitim kulturo loškim kontekstima po tvrđuje da je riječ o opštem i bazičnom antropološkom fenomenu. Grafiku odli kuje intuitivna i komunikativna jasnoća koja ne ostavlja mnogo prostora za retoriku interpretacije, što je čini efektnim sredstvom prevazilaženja je zič kih barijera u težnji ka univerzalnom ljudskom razgovoru.
⊕
Primordijalnost i univerzalnost grafike objašnjava Stani ši ćevu vjerno st tom likovnom izrazu koji on afirmiše iz vlastite vjers ke kulture i vjers kog iskustva, koje nerijetko tumači na idios i n kra tičan i nekonvencionalan način.
Budući da se grafika suočava sa problemskom situacijom svaki put ka da nastoji da na svoj način riješi odnos između „riječi“ (λόγοςa) i „slike“ (εἰκόναe), Stanišićeva grafika je svojevrsna studija iz vizantijske teorije iko nopisa koja otkriva smisao ikoničkog prikaza, pa i likovne umjetnosti kao tak ve. Shodno toj teo riji idealna slika se ne zamišlja kao neka savršena ko pi ja arhe tipskog originala, već prije kao lik ili otisak (typos) sâmog prvolika (arche typos) utisnutog u neku materijalnu površinu, poput pečata (kao što je ljud sko lice otisak božanskog prvo
opažljiv do taktilne re ljef nosti kroz svoj otisak, a kvi ntesencija tog odnosa je upravo gra phe. Redukcijom likovnog jezika Sta ni šić demonstrira da se jedi nstvo slike i pisma u grapheu grafike može ra zumjeti kao „pečat“ (σφραγἰς). Povlačenje analogije između ikonografije i grafičkog pe čata je idealnonormativno, jer između onoga što oko vidi i um je t nič kog jezika koji nastoji da to izrazi (slika/pismo) vlada diskrepancija; za h tjev za njihovom podudarnošću vječiti je de-sideratum umjetničke prak se. Otu da je u religiji, filosofiji i nauci stalno prisutno nasto janje da se vidi ono o čemu se govori, kao i da se govori o onome što se vidjelo. Među tim obli ci ma ljudskog iskustva ne pos toji Hegelova istorijska sukcesija već, prije, nesvodiva simultanost koja pojačava napetost između slike i rije či/pis ma/tra ga. Zbog preko mjer nosti intuitivnog viđenja i materijalne ograničnosti jezika sva ko prikazivanje je uvijek u većoj ili manjoj mjeri mitogenično, što zna či krea tivno i hermeneutičko.
⊕
Vizuelni jezik Stanišićevog grafičkog izraza uvodi nas u još jednu problemsku situaciju. U njegovim kompozicijama domini raju krst, kao drvo ži vota, i krug kao biosfera ovaploćenja; te dvije geometrijske forme nalaze se u dvostrukoj konfiguraciji. Krst je u jed noj konfiguraciji upisan u krug koji fungira kao oreol ili, pak, kao sfera svijeta; u drugoj konfiguraciji krst je dominantna for ma koja zapravo obuhvata krug ovremenjenog pros tora svijeta. Ako smo u prvoj problemskoj si tua ciji imali koincidenciju slike i pisma, sada smo pred novim iza zo vom koji donosi zaokupljenost proble mom božanske besko načnosti i Bogopoznanja. I kao što nas grafika podsjeća da jezička sredstva često više prikrivaju nego što raskrivaju samu stvar intuitivnog uv
ida, tako nas ona podsjeća i da spekulacija ometa afek tivnointimni, mističkοpersonalni odos prema božanskoj beskonačnosti. Tom problemu naš umjetnik studiozno pristupa uzbudljivim i uzne mirujućim aritme tičkogeometrijskim simbolizmom, koji se uzgred može uzeti kao parodija „rđave beskonačnosti“ besmislene mehaničke reiteracije. Čovjekova ins tink tivna težnja da zna beskonačno može se predstaviti kao napredovanje u pobožnom neznanju. Tu je Stanišićeva grafika zahvalna za analogiju sa ma te matičkim metaforama Nikole Ku za nskog. Ako prema instrukcijama Kuza nskog povećavamo prečnik Sta nišićevih krugova produžavanjem vertikale i horizontale krsta, zakrivljenost kružnice će se postepeno umanjivati. Prečnik kruga mogao bi biti uvećavan ad infinitum ili bi pod vidom božanske vječnosti kruž nica postala prava linija. Posredstvom nedokučivosti same te hipo tetičke procedure ljudskog uma dokučuje se božanska nedokučivost ko ja izaziva vjersko divljenje: Quia ignoro, adoro, rekao bi Kuzanski. Vjera je „učev no neznanje“ o božanskoj bekonačnosti, a Stanišićeva korpulentna po s tavka grafika maestralno izražava to afektivnointimno iskustvo vje re inte lek tualnim sredstvima ari tmet ičkogeometrijskog simbo liz ma, dvostru kom konfiguracijom krs ta i kruga.
⊕
Tako dolazimo i do treće problemske situacije. Kao bazični likovni izraz, grafika je u Stanišićevoj interpretaciji sâmo traga nje za onim bazič nim, osnovnim, bitnim, do čega on nastoji da dopre hiperboličnom redu kcijom likovnog jezika. Credo njegove grafike je da to osnovno, bazično i pri mordijalno postoji, da je bitna deminzija ljudskog života, ali i da je skri vena, zaboravljena ili potisnuta u kalamburu savremenih poststruktura lis tičkih diskursa netolera n tnih prema
svakoj bitnosti, zvala se ona Bog, lič nost, identitet, priroda, istina ili zajednica. Ova izložba je umjetnička rea kci ja na poststrukturalistički vokabular tih proskribovanih i represiranih esenci jalnih pojmova. Na pitanje kako je moguće dovesti do pojavnosti tu esenci jalnu dimenziju ljudskog bivstvovanja, naš umjetnik odgova ra jezgrovitim jezikom grafike. Jedini pristup izvornom, arhetips kom i primordijalnom moguć je samo kroz ponavljanje kao egziste ncijalno smisleno događanje u di me nziji istorijskog vremena. Upravo zato što se događa u dimenziji nepovratnog, nepredvidljivog i konti ngentnog istorijskog vremena, po nav lja nje je neregresivno kretanje koje je suštinski orijentisano na budućnost. Otu da ono bitno, izvorno i primordijalno nije neka izgubljena stvarnost, već mogućnost koja je nadređena stvarnosti. Kao „zadatak za slobodu“ (S. Kjer ke gor), ponavljanje je stvar selekcije, neponovljivog ličnog izbora onoga što je dostojno statusa ponovljivosti, što ima dignitet primordijalne vrijednosti i što vrijedi očuvati kao prioritet. Stoga nam ponav ljanje omogućava da shva timo istinske ljudske bitnosti kako bi držali niti vlastitih misli, riječi i života u svojim rukama. Te niti najčešće nam izmiču u primamljivim iskuše njima šarolikih nebitnosti koje rastaču svaki integritet i trajnost.
Stanišićeva grafike strukturisane su kao ponavljanje konfi guracije krsta i kruga kao primordijalnog jedinstva vječnosti i vremena u prvom danu stva ranja koji je u Svetom pismu (Γραφή) nazvan „dan jedan“, a ne „dan prvi“, zbog posebnosti njegovog statusa kao „mjere“ vremena ili „slike vječ no sti“, zbog njegove paradigmatičnosti za sve ostale dane u eshatološkoj orijentaciji svijetavremena. Okidač za „kontrolisanu spontanost“ Stani šiće ve gra fike upravo je ideja hrišćanskog istorizma koja ne dozvoljava vješ tačko raz dva janje vječnosti i vremena, jer nihovo ponovljivo jedinstvo omo gućava inte gritet čovjekove egzist
encije u njenoj istoričnosti. Taj integritet uvijek se uspo s tavlja na jedinstven i neponovljiv način, ali njegova krhkost i vre meni tost nalaže ponavljanje. Naš umjetnik nam to predočava i kroz evo kaciju uni verzalne vjerske prakse ritualnog (ritus) ponavljanja molitvenih riječi to kom okretanja kruga/točka (rota) brojanice. Ove grafike bude, ili možda pro vociraju, hiberniranu ili represiranu želju za molitvenim ritualom re in te gra cije putem fokusiranih ponavljanja i duboko lične posvećenosti kojom se pos tepeno kristalizuje ljudsko sopstvo koje je, u savremenom svijetu du hov no ogoljenom do ultramaterijalizma, sklono devijant n im nači nima traganja za sobom. Treba li reći da u ikonoklastičkom svijetu rasuto i dezintegrisano sopstvo sebe čes to pokušava da sastavi od srče iko no klaz ma.
To što ove grafike pobuđuju „kultne“ (ponovljive), a ne (ponavljanja ne dostojne) puke „izložbene vrijednosti“ izraz je autoro vog zahtjeva za um je t nošću koja se može integrisati u život, ali i njegovog visokog uva ža va nja judeohrišćanskog i islamskog monoteizma. Bliski su mu razlozi fran cu s kog filosofa Emanuela Levinasa: „monoteizam je škola ksenofilije i anti ra si zma (...)“, jer obavezuje drugoga da stupi u razgovor.
Upravo zbog te univerzalističke pobude Stani šićeve izložbe grafika do dajmo na kraju, u arhimedovskom duhu, noli turbare circulos eius – „ne re metite mu njegove krugove“.
Doc. dr Dušan Krcunović
Boris AbramovićJelena Adžić
Krsto AndrijaševićMilivoje Miško Babović
Dragana BaćovićMilena BaćovićZoran Barović
Mladen BlaževićVesna Bošković
Ivan BožovićAnka BurićIlija Burić
Milun Miško ČvorovićAnita Ćulafić
Zdravko DelibašićMarija Delić
Petar DelijevićAbaz DizdarevićDraško DragašTijana Dujović
Leo ĐokajOlivera ErakovićRadovan Grujić
Adrijana GvozdenovićNikola Gvozdenović
Slavica GvozdenovićAldemar Ibrahimović
Srđan IlinčićOlivija Ivanović Strugar
Tadija JaničićMaša Jovović
Milovan KadovićIlija Kaluđerović
Ksenija Kaluđerović ŠkerovićMarija KapisodaDarko Karadžić
Dragan KaradžićDino KarailoNada Kažić
Biljana KekovićVojo Kilibarda
Goran KneževićLjudmila Knežević
Dražen KonatarNovica Kovač
Jelena KrivokapićIrena Lagator
Marko LukovacJoveta Ljumović
Bogdan Manojlović
Ana MatićAida MeđedovićRadoje MijatovićPredrag Milačić
Milosav MilatovićSreten MilatovićAna MiljkovacBranko Mrdak
Jovan MrvaljevićDarko MusićIlija Nikčević
Vaso NikčevićZoran ObrenovićRatko OdalovićJelena PavićevićMilija PavićevićTomo Pavićević
Ana PejovićLazar PejovićPavle Pejović
Jovo PetričevićMarko Petrović Njegoš
Vana PrelevićMilenko Premović
Mirko Radonjić
Milovan Miki RadulovićSiniša RadulovićSrđa Radulović
Ivana RadovanovićAdin Rastoder
Željko ReljićNikola Simanić
Saša StanišićMilija Stojanović
Rajko SušićVesna Sušić
Anđela Šćepanović VukićevićLabud Šljukić
Anja TadićMirko Toljić
Jelena TomaševićDijana TomovićRade Vilotijević
Žaro VojičićRatko VučinićĐorđe Vujičić
Vitka VujinovićNatalija Vujošević
Nikolina Zuber
⊕
Sam sa svima za sve Veljo Stanišić + 99 crnogorskih umjetnika
⊕
Veljo Stanišić rođen je 1964. godine u Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti smjer grafika završio je u Sarajevu 1989. godine. Prethodno je završio dvogodišnji studij likovne umjetnosti na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću. Samostalno je izlagao u Sarajevu, Podgorici, Parizu, Beogradu i Njujorku kao i na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Živi i radi u Nikšiću.
csucg.co.meVeljo Stanišić | Perjanički dom | Kruševac bb, Podgorica
Izdavač: Centar savremene umjetnosti Crne Gore | Za izdavača: Milenko Damjanović | Postprodukcija grafike: Vojo Kilibarda | Tekst: Dušan Krcunović | Tiraž: 200 | Dizajn i štampa: DPC, Podgorica | Septembar 2012