DIJALOG Peter Frederick Strawson

Ο referiranju

I

Veoma često koristimo izraze određene vrste da bismo ukazali ili refer­irali na neku pojedinačnu osobu ili na pojedinačni objekt ili događaj,

mjesto ili proces, u cilju činjenja onoga što bismo jednostavno opisali kao davanje iskaza ο toj osobi, ο tom objektu, mjestu, događaju ili procesu. Ovaj ću način korištenja izraza nazvati njihovom "jedinstvenom referirajućom upotrebom". Klase izraza koji se najčešće koriste na ovaj način su: pokazne zamjenice u jednini ("ovo", "ono"), vlastita imena (npr. "Venecija", "Napo­leon", "John"), lične i bezlične zamjenice u jednini ("on", "ona", "ja", "vi", "ono") i fraze koje počinju sa određenim članom kojeg prati imenica, određena ili neodređena, u jednini (npr. "stol" /the table/, "starac" / the old man/, "kralj Francuske" /the King of France/). Svaki izraz bilo koje od ovih klasa može se pojaviti kao subjekt onoga što bi se tradicionalno smatralo kao singularna subjekatsko-predikatska rečenica; oni bi, pojavljujući se na taj način, služili kao primjer one upotrebe ο kojoj želim da raspravljam.

Ne želim reći da izrazi koji pripadaju navedenim grupama nemaju drugu upotrebu osim ove ο kojoj želim da raspravljam. Naprotiv, očigledno je da je imaju. Očigledno je da bi svako ko bi iskazao rečenicu "Kit je sisavac" /The whale is a mammal/, upotrebljavao izraz "kit" /the whale/ na sasvim različit način od načina na koji bi ga upotrebljavao neko ko bi bio u prili­ci da sa ozbiljnošću izgovori rečenicu: "Kit je udario u brod" /The whale struck the ship/. U prvoj rečenici neko očigledno ne ukazuje, dok u drugoj rečenici očigledno ukazuje, na nekog određenog kita. No, ako kažem: "Na­poleon je bio najveći francuski vojnik" /Napoleon was the givatest French soldier/, onda bih trebao upotrebljavati riječ "Napoleon" da bih ukazao na neku određenu individuu, ali ne bih trebao upotrebljavati frazu "najveći fran­cuski vojnik" /the greatest French soldier/ da ukažem na neku individuu, nego da kažem nešto ο individui na koju sam već ukazao. Bilo bi prirodno reći da sam upotrebljavajući ovu rečenicu govorio ο Napoleonu i da je ono što sam rekao ο njemu bilo to daje on bio najveći francuski vojnik. Ali, nar­avno, mogao sam upotrijebiti izraz "najveći francuski vojnik" da ukažem na neku individuu; npr. to bi učinio rekavši: "Najveći francuski vojnik je umro u progonstvu" /The greatest French soldier died in exile/. Dakle, očito je da

22 DIJALOG

bar neki izrazi koji pripadaju klasama na koje sam ukazao mogu imati up­otrebe drugačije od onih ο kojima sa nestrpljenjem želim da raspravljam. Druga stvar koju ne želim da kažem je da u bilo kojoj datoj rečenici nika­da nema više od jednog izraza upotrebljavanog na način koji predlažem za raspravu. Naprotiv, očito je da može biti više nego jedan način. Npr. bilo bi prirodno reći da sam, pri ozbiljnoj upotrebi rečenice "Kit je udario brod" / The whale struck the ship/, govorio nešto i ο određenom kitu i ο određenom brodu, da sam upotrebljavao svaki od pomenutih izraza "kit" /the whale/ i "brod"/ the ship /da ukažem na određeni predmet ili drugim riječima da sam upotrebljavao svaki od ovih izraza na jedinstveni referirajući način. Ipak, uglavnom ću usmjeriti svoju pažnju na slučajeve gdje se neki izraz upotri­jebljen na ovaj način pojavljuje kao gramatički subjekt rečenice.

Smatram da je ispravno reći da je Russellova Teorija opisa /Theory of Descriptions/, koja se odnosi na posljednje četiri grupe izraza koje sam pomenuo gore (npr. na izraze oblika "tako-i-tako" / the so-and-so/, još uvi­jek široko prihvaćena među logičarima kao ona koja daje ispravan način upotrebe ovih izraza u običnom jeziku. Na prvom mjestu želim pokazati da ova teorija, posmatrana na ovaj način, u sebi utjelovljuje neke funda­mentalne greške.

Na koje pitanje ili na koja pitanja ο frazama oblika "tako-i-tako" je Teori­

ja opisa bila načinjena da da odgovor? Mislim da bi se bar jedno od ovih pi­tanja moglo pojaviti u sljedećem obliku. Pretpostavimo da neko sada izgov­ora rečenicu: "Kralj Francuske je mudar" /The king of France is wise/. Niko ne bi rekao da je ova rečenica, koja je bila izgovorena, besmislena. Svako bi se složio da je značenjska. Ali svako zna da ne postoji sadašnji kralj Fran­cuske. Jedno od pitanja zbog kojeg je Teorija opisa bila napravljena da da odgovor, bilo je pitanje: kako neka rečenica kao "kralj Francuske je mu­dar" može biti značenjska čak i kada nema ništa što odgovara opisu koji ona sadrži, npr. u ovom slučaju ništa što odgovara opisu "Kralj Francuske" /The king of France/? A jedan od razloga zbog kojeg je Russell smatrao važnim davanje ispravnog odgovora na ovo pitanje je što je smatrao važnim poka­zivanje tog drugog odgovora koji bi mogao biti dat kao pogrešan. A ovaj odgovor za koji je on smatrao da je pogrešan i kojemu je s nestrpljenjem želio pružiti neku alternativu, mogao bi biti izložen kao zaključak jednog od dva navedena pogrešna argumenta. Nazovimo rečenicu "Kralj Francuske je mudar" rečenicom S. Onda je prvi argument kako slijedi:

(1) Fraza "kralj Francuske" je subjekt rečenice S. Stoga (2) ako je S značenjska rečenica, S je rečenica ο kralju Francuske. Ali (3) ako ni u kom smislu ne postoji kralj Francuske, ova rečenica ne govori ni ο čemu i stoga nije ο kralju Francuske.

PETER FREDERICK STRAWSON 23

Stoga (4) pošto je S značenjska rečenica, mora u nekom smislu (u nekom svi­jetu) egzistirati (ili subzistirati) kralj Francuske /the king of France/.

A drugi argument je slijedeći:

(1) Ako je S značenjska rečenica, ona je istinita ili lažna. (2) S je istinita rečenica ako je kralj Francuske mudar, a lažna ako kralj Fran­cuske nije mudar. (3) Ali iskaz ο tome da je kralj Francuske mudar i iskaz ο tome da kralj Fran­cuske nije mudar su jednako istinite samo ako postoji (u nekom smislu, u nekom svijetu) nešto što je kralj Francuske. Konačno (4) pošto je rečenica S značenjska, iz toga slijedi isti zaključak kao i ranije.

Ovo su očigledno sasvim pogrešni argumenti i, kao što i očekujemo, Russell ih odbacuje. Postulat svijeta neobičnih entiteta, kojima /the/ kralj Francuske pripada, narušava, kako on kaže, "taj osjećaj za stvarnost, koji bi trebao biti sačuvan čak i u najapstraktnijim istraživanjima". Činjenica da Russell odbacuje ove argumente je, ipak, manje interesantna od obi­ma u kojem on, odbacujući njihov zaključak, prihvata veći značaj nji­hovih principa. Dozvolite da označim frazu "kralj Francuske" / the king of France/ kao frazu D. Zatim, mislim da Russellovi razlozi za odbacivan­je ova dva argumenta mogu biti sumirani na sljedeći način. Greška se jav­lja, on kaže, iz mišljenja da je D, koji je zasigurno gramatički subjekt od S, takođe logični subjekt od S. Ali, D nije logični subjekt od S. Ustvari S, iako gramatički ima singularni subjekt i predikat, nije logički subjekatsko-predikatska rečenica uopšte. Propozicija koju ona izražava je složena vrsta egzistencijalne propozicije, čiji dio može biti opisan kao "jedinstveno eg­zistencijalna propozicija". Da bismo izložili logičku formu propozicije, moramo ponovo napisati rečenicu, u logički primjerenoj gramatičkoj for­mi; na taj način da zavaravajuća sličnost između S i rečenice koja izražava subjekatsko-predikatsku propoziciju nestane, i mi bismo trebali biti sigur­ni naspram argumenata kao što su oni loši koje sam prethodno istakao. Pri­je nego što se osvrnemo na detalje Russellove analize rečenice S, primijeti­mo šta njegov odgovor, kako sam ga već naveo, čini se implicira. Izgleda da njegov odgovor implicira da u slučaju rečenice koja je slična rečenici S u tome (1) da gramatički ima subjekatsko-predikatsku formu i (2) da njen gramatički subjekt ne referira ni na šta, onda je jedina alternativa njenoj be­smislenosti to da ona ne bi trebala stvarno (logički) biti uopšte subjekatsko-predikatska nego neke sasvim druge forme. Na ovakav način prikazano, ovo izgleda da implicira da, ako ima nekih rečenica koje su autentično subjeka-tsko-predikatske forme, onda sama činjenica ο tome da su one značenjske, da imaju značenje, osigurava da postoji nešto na se referira logičkim (i

2 4 DIJALOG

gramatičkim) subjektom. Nadalje, izgleda da Russellov odgovor implicira da postoje takve rečenice. Stoga, ako je istina da neko može biti zaveden gramatičkom sličnošću rečenice S s drugim rečenicama u promišljanju da je ona logički subjekatsko-predikatske forme, onda sigurno moraju posto­jati druge rečenice gramatički slične S-u, koje su subjekatsko-predikatske forme. Pokazati ne samo da Russellovi odgovori naizgled impliciraju ove zaključke nego i to da je on prihvatio barem prva dva, dovoljno je da se razmatra šta on kaže ο klasama izraza koje naziva "logički vlastita imena" i suprotstavlja ih izrazima kao što je D, koje on naziva "konačnim opisima". Ο logički vlastitim imenima Russell kaže ili implicira sljedeće:

(1) Da se ona i samo ona mogu pojaviti kao subjekti u rečenicama koje su čisto subjekatsko-predikatske forme. (2) Daje neki izraz, iako namijenjen da bude logičko vlastito ime, besmislen, ukoliko ne postoji pojedinačan objekt uz koji stoji: stoga značenje takvog iz­raza jeste pojedinačni objekt koga izraz označava. Da bi nešto uopšte bilo ime, dakle, ono mora nešto označavati.

Lako je vidjeti da ako neko vjeruje u ove dvije propozicije, onda je jedini način za njega da sačuva značenje rečenice S da porekne da je ona logički subjekatsko-predikatska rečenica. Uopšteno možemo reći da Russell pre­poznaje samo dva načina na koji rečenice, koje iz njihove gramatičke struk­ture izgledaju da se odnose na pojedinačnu osobu ili individualni objekat i događaj, mogu biti značenjske:

(1) prvi je taj da bi njihova gramatička forma trebala navoditi na krivi zaključak u pogledu njihove logičke forme, i da bi one trebale biti analizirane, poput S, kao posebne vrste egzistencijalne rečenice; (2) drugo je da bi njihov gramatički subjekt trebao biti logičko vlastito ime, čije značenje je individualni predmet koji ono označava.

Mislim da je Russell neupitno u krivu u ovom i da rečenice koje su značenjske i koje počinju sa izrazom koji se upotrebljava na jedinstveno referirajući način ne spadaju ni u jednu od ove dvije klase. Izrazi upotreblja­vani na jedinstveno referirajući način nisu nikada logička vlastita imena niti deskripcije, ukoliko nazvati ih "deskripcijama" znači da trebaju biti analiz­irane u skladu sa modelom koji je ponudila Russellova Teorija opisa.

Ne postoje logički vlastita imena i ne postoje deskripcije (u ovom smislu). Razmotrimo sada detalje Russellove analize. Prema Russellu, bilo ko,

ko bi tvrdio S tvrdio bi da:

(1) Postoji kralj Francuske. (2) Da ne postoji više od jednog kralja Francuske. (3) Ne postoji ništa što je kralj Franuske i što nije mudro.

PETER FREDERICK STRAWSON 25

Jasno se vide obje stvari, i kako Russell dolazi do analize, i kako mu to omogućava da odgovori na pitanje sa kojim smo mi počeli, viz. pitanje: Kako može rečenica S biti značenjska kada nema kralja Francuske? Način do kojeg je on došao u analizi je očigledno taj da je pitao sam sebe koje bi to bile okolnosti u kojima bismo rekli da je neko koje iskazao rečenicu S napravio istinitu tvrdnju. I to izgleda prilično jasno, ne želim da polemišem. da rečenice (l)-(3), gore navedene, zaista opisuju okolnosti koje su mini­malno potrebni uslovi za nekoga ko daje istinitu tvrdnju iskazujući rečenicu S. Ali, što se nadam da ću pokazati, kazavši ovo nije isto što i kazati da je Russell dao ispravno tumačenje upotrebe rečenice S ili čak da je dao tumačenje, iako nekompletno, koje je tačno dokle god se koristi; i zasigur­no nije uopšte isto što i reći da je pruženi model prevođenja ispravan mod­el za sve (ili za neke) singularne rečenice koje počinju sa nekom frazom oblika "tako-i-tako" / the so-and-so/.

Takođe se jasno vidi kako ova analiza omogućava Russellu da odgov­ori na pitanje na koji način rečenica S može biti značenjska i kada ne pos­toji kralj Francuske. Stoga, ako je ova analiza tačna, svako ko izgovori rečenicu S u današnje vrijeme bi zajedno tvrdio tri propozicije, od kojih bi jedna (viz. da postoji kralj Francuske) bila pogrešna; pošto je konjunkcija ove tri propozicije, od kojih je jedna netačna, i sama netačna, tvrdnja bi kao cjelina bila značenjska, ali lažna. Znači, niti jedan od loših argumenata za subzistirajuće entitete ne bi se mogao primijeniti na takvu tvrdnju.

II Kao korak ka pokazivanju da je Russellovo rješenje njegovog problema

pogrešno i ka pružanju ispravnog rješenja, želim sad da povučem određene distinkcije. Iz tog razloga ću, kao podsjetnik za ovu sekciju, referirati na iz­raz koji ima jedinstveno referirajuću upotrebu kao na, kratko, "izraz"; a na rečenicu koja počinje sa takvim izrazom kao na, kratko, "rečenicu". Distink­cije koje ću povući su prilično grube i sirove i, bez sumnje, teški slučajevi bi mogli biti produkovani što bi pozivalo na njihovo preoblikovanje. Ali mislim da će poslužiti mojoj svrsi.

Distinkcije su između:

(Al) rečenice, (A2) upotrebe rečenice, (A3) iskazivanja rečenice,

i, shodno tome, između:

(B1) izraza, (B2) upotrebe izraza, (B3) iskazivanja izraza.

26 DIJALOG

Razmotrimo ponovo rečenicu "Kralj Francuske je mudar" /The king of France is wise/. Jednostavno je zamisliti da je ova rečenica bila iskaza­na u različitim vremenima od, recimo, početka 17. vijeka i nadalje, za vri­jeme vladavine svakog narednog francuskog monarha i jednostavno zamis­liti da je ona takođe bila iskazana tokom kasnijih razdoblja u kojima Fran­cuska nije bila monarhija. Primijetite da je bilo prirodno za mene da govo­rim ο "rečenici" /the sentence/ ili "ovoj rečenici" /this sentence! koja je bila iskazana u različitim vremenima ovog razdoblja ili, drugim riječima, da bi bilo prirodno i ispravno govoriti ο jednoj te istoj rečenici koja je bila iskaza­na u svim ovim različitim prilikama. U ovom smislu, u kojem bi bilo isprav­no govoriti ο jednoj te istoj rečenici koja je iskazana u svim ovim različitim prilikama, želim upotrijebiti izraz (A1) "rečenica" la sentence/. Postoje, ipak, očite razlike između različitih prilika upotrebe ove rečenice. Npr., ako jedan čovjek iskaže ovu rečenicu u vladavini Luja XIV, a drugi je iskaže u vladavi­ni Luja XV, bilo bi prirodno reći (pretpostaviti) da su oni govorili ο različitim ljudima i može se smatrati da je prvi čovjek, koristeći ovu rečenicu, dao is­tinitu tvrdnju, dok je drugi čovjek, koristeći istu rečenicu, dao pogrešnu tvrd­nju. Ako, drugim riječima, dva različita čovjeka istovremeno iskažu rečenicu (npr. ako jedan napiše, a drugi izgovori) za vrijeme vladavine Luja XIV, bilo bi prirodno reći (pretpostaviti) da su obojica govorila ο istoj osobi i, u ovom

slučaju, koristeći rečenicu obojica su morala dati ili istinitu ili lažnu tvrd­nju. A ovo ilustruje šta mislim pod upotrebom rečenice. Dva čovjeka koja izgovore ovu rečenicu, jedan u vladavini Luja XV a drugi u vladavini Luja XIV, imala su drugačiju upotrebu iste rečenice; dva čovjeka koja su iskazala rečenicu istovremeno u vladavini Luja XIV isto su upotrijebili1 istu rečenicu. Očito u slučaju ove rečenice, i jednako očito u slučaju mnogih drugih, ne možemo govoriti ο rečenici kao istinitoj ili pogrešnoj nego samo ο tome

da je bila korištena u istinitoj i pogrešnoj izjavi ili (ako se više voli) da iz­razi istinitu ili progrešnu propoziciju. I jednako očito ne možemo govoriti ο određenoj rečenici da govori ο izvjesnoj osobi, jer ista rečenica može biti korištena u različitim vremenima da govori ο sasvim različitim određenim osobama, nego samo ο upotrebi rečenice tako da govori ο određenoj os­obi. Konačno bit će dovoljno jasno šta mislim pod iskazivanjem rečenice kada kažem da su dva čovjeka koja su istovremeno izgovorila rečenicu u vladavini Luja XIV napravila dva različita iskazivanja iste rečenice, iako su na isti način upotrijebili rečenicu.

1 Ovo korištenje riječi "upotreba"je, naravno, različito od (a) tekuće upotrebe u kojoj je "up­otreba" (neke riječi, fraze, rečenice) = (ugrubo) "pravila za korištenje" = (ugrubo) "značenje"; i od (b) moje vlastite upotrebe u frazi "jedinstvena referirajuća upotreba izraza" u kojoj je "upotreba" = (ugrubo) "način upotrebe".

PETER FREDERICK STRAWSON 27

Ako sada razmotrimo ne cijelu rečenicu "Kralj Francuske je mudar" nego onaj njen dio koji predstavlja izraz "kralj Francuske" očito je da možemo učiniti analogne, mada ne i identične distinkcije između: (1) izraza, (2) up­otrebe izraza i (3) iskazivanja izraza. Ove distinkcije neće biti identične; očigledno ne možemo ispravno govoriti ο izrazu "kralj Francuske" koji

se koristi za izražavanje istinite i pogrešne propozicije pošto, generalno govoreći, samo rečenice mogu biti upotrijebljene istinito ili lažno a, jedna­ko tako, samo se upotrebom rečenice, a ne upotrebom izraza samog, može govoriti ο određenoj osobi. Umjesto toga, u ovom ćemo slučaju reći da up­otrebljavate izraz da ukažete ili da referirate na određenu osobu u isto vr­ijeme upotrebljavajući rečenice da biste ο njoj govorili. Ali, očito u ovom slučaju, i u mnogim drugim, za izraz (B1) se ne može reći da ukazuje, ili referira, na bilo što, više nego što se za rečenicu može reći da je istinita ili lažna. Isti izraz može imati različite upotrebe ukazivanja /mentioning-uses/, dok ista rečenica može biti upotrebljavana za pravljenje iskaza sa različitim istinosnim vrijednostima /truth-values/. "Ukazivanje" ili "referiranje" nije nešto što čini sam izraz; to je ono što neko može učiniti upotrebom izra­za. Ukazivanje na, ili referiranje na, nešto je karakteristika upotrebe izra­za, baš kao što su "odnositi se na nešto", i istinito-ili-pogrešno, karakteris­tike upotrebe rečenice.

Sasvim različit primjer može pomoći da učinimo ove distinkcije jasnijim. Razmotrimo drugi primjer nekog izraza koji ima jedinstvenu referirajuću upotrebu, viz. izraz "ja" /I/ i razmotrimo rečenicu "Vruće mi je" /I am hot/. Bezbroj ljudi može upotrijebiti istu rečenicu, ali je logički nemoguće za dvije različite osobe da učine istu upotrebu ove rečenice ili, ako se više voli, da je upotrijebe da izraze istu propoziciju. Izraz "ja" može biti isprav­no korišten od (i samo od) bilo koga od bezbroj ljudi da se referira na sebe samog. Kazati ovo znači reći nešto ο izrazu "ja"; to je, u nekom smislu, da

mu se da njegovo značenje. I ovo je vrsta stvari koja se može reći ο izraz­

ima. Ali nema smisla reći ο izrazu "ja" da on referira na određenu osobu. To je nešto što se može reći samo za određenu upotrebu izraza.

Dozvolite mi da koristim izraz "tip" kao skraćenicu za "rečenicu ili iz­raz". Ne kažem onda da ima rečenica i izraza (tipova) i njihovih upotreba i njihovih iskazivanja, kao što ima brodova i cipela i pečatnog voska. Kažem da ne možemo reći iste stvari ο tipovima, upotrebama tipova i iskazivan­

ju tipova. A činjenica je da mi zaista govorimo ο tipovima; i ta zabuna je

pogodna da rezultira promašajem da se primijete razlike između onoga što možemo reći ο njima i što možemo reći samo ο upotrebi tipova. Skloni smo

tome da smatramo da govorimo ο rečenicama i izrazima onda kada govo­rimo ο upotrebama rečenica i izraza.

28 DIJALOG

To je ono što Russell radi. Uopšteno, a nasuprot Russellu, reći ću ovo. Značenje (u najmanje jednom važnom smislu) je funkcija rečenice i izraza; ukazivanje i referiranje i istina ili laž, su funkcije upotrebe rečenice i izra­za. Dati značenje nekom izrazu (u smislu u kojem koristim riječ) jeste dati opšte smjernice za njegovu upotrebu da referira ili ukaže na određene ob­jekte ili osobe; dati značenja rečenici znači dati opšte smjernice za njenu upotrebu u davanju istinitih ili lažnih tvrdnji. Ovo ne znači da se govori ο

bilo kojoj posebnoj prilici upotrebe rečenice i izraza. Značenje nekog iz­raza ne može biti identifikovano sa objektom koji je korišten, u određenoj prilici, da na njega referira. Značenje rečenice ne može biti identifikovano sa tvrdnjom koja je korištena, u određenoj prilici, da se načini. Stoga, go­voriti ο značenju nekog izraza ili rečenice ne znači govoriti ο njihovoj up­

otrebi u određenoj prilici, nego pravilima, običajima, konvencijama koje upravljaju njihovom ispravnom upotrebom, u svim prilikama, da se refer­ira ili tvrdi. Stoga pitanje ο tome da li su rečenica ili izraz smisleni ili nisu nema ništa sa pitanjem da li rečenica, izgovorena u određenoj prilici, jeste, u toj prilici, korištena da da istinitu-ili-Iažnu tvdnju ili ne, ili da li se izraz, u toj prilici, koristi da referira ili ukaže na bilo šta uopšte.

Izvor Russellove greške je bio to što je mislio da referiranje ili uka­zivanje, ako se uopšte pojavljuje, mora biti značenje. On nije razlikovao (B1) od (B2); on je miješao izraze sa njihovom upotrebom u određenom kontekstu i tako miješao značenje sa ukazivanjem, sa referiranjem. Uko­liko govorim ο mojoj maramici, mogu možda objekt na koji referiram iz­vaditi iz mog džepa. Ne mogu producirati značenje izraza "moja maram­ica" iz mog džepa. Zato što je Russell brkao značenje sa označavanjem, on je mislio da ako postoje neki izrazi koji imaju jedinstvenu referirajuću upotrebu, koji jesu ono što se čini da jesu (npr. logički subjekt) a ne nešto drugo pod maskom, njihovo značenje mora biti određeni objekt za koji su oni korišteni da referiraju na njega.

Odatle i proizlazi ova problematična mitologija logičnih vlastitih im­ena. Ali ako me neko pita za značenje izraza "ovo" /this/ - nekada Rus-sellov favorizirani kandidat za ovaj status —ja mu ne nudim objekt za koji sam upravo koristio izraz da na njega referiram, u isto vrijeme dodajući da se značenje riječi mijenja svaki put kada se ona koristi. Takođe mu ne pružam sve objekte za koje je on korišten ili može biti korišten da na njih referira. Ja objašnjavam i ilustrujem konvencije koje vladaju upotrebom izraza. Ovo je davanje značenja izrazu. To je potpuno drugačije od pokazi­vanja (u bilo kom smislu) objekta na koji izraz referira; jer ovaj izraz sam po sebi ne referira ni na šta; iako on može biti korišten u različitim prilika­ma da referira na bezbroj stvari. Sada, istini za volju, u engleskom jezi-

PETER FREDERICK STRAWSON 29

ku imamo smisao riječi "značiti" /mean/ u kojem je ta riječ približno jed­naka značenju riječi "implicirati, imati u vidu, misliti, ukazivati ili refer­irati na", npr. kada neko (nezadovoljan) kaže "ja mislim ti" /I mean you/; ili kada pokažem i kažem: "To je onaj na koga mislim" /Thai is the one I mean/. Ali onaj na kojeg sam mislio je nešto sasvim drugo od značenja izraza koji upotrebljavam da govorim ο njemu. U tom posebnom smislu

riječ "značiti", ljudi su ti koji daju značenje, ne izrazi. Ljudi upotrebljava­ju izraze da referiraju na određene stvari. Ali značenje nekog izraza nije skup stvari ili pojedinačna stvar na koju se on ispravno može upotrijebi­ti da bi se na njih referiralo: značenje je skup pravila, običaja, konvencija za upotrebu ovog izraza u referiranju.

Isto je sa rečenicom: čak još očitije. Svako zna da rečenica "Što je prekriv­en knjigama" jeste značenjska i svako zna šta ona znači. Ali ako pitam: "O kojem predmetu govori ova rečenica?", onda pitam apsurdno pitanje - pi­tanje koje ne može biti postavljano ο rečenici, već samo ο nekoj upotrebi

ove rečenice: i u ovom slučaju rečenica nije bila korištena, ona je bila uze­ta samo kao primjer. Znajući šta ona znači vi znate kako se ona pravilno može upotrebljavati da govori ο stvarima: tako znati značenje ove rečenice nema ništa sa znanjem određene upotrebe rečenice da bi ona govorila ο

nečemu. Slično, ako pitam: "Da li je ova rečenica istinita ili lažna?", onda pitam apsurdno pitanje koje nije manje apsurdno ako dodam: "Ona mora biti jedno ili drugo od ovoga, pošto je značenjska". Pitanje je apsurdno jer rečenica nije niti istinita niti lažna ništa više nego što je ο nekom objektu.

Naravno činjenica da je ona značenjska je isto što i činjenica da ona može ispravno biti upotrebljavana da govori ο nečemu i da bi neko, koristeći je na taj način, mogao napraviti istinitu ili lažnu tvrdnju. Ja ću dodati da će ona biti upotrebljavana da načini istinitu ili lažnu tvrdnju samo ako osoba koja je koristi govori ο nečemu. Ako osoba koja izgovori to, ne govori ni ο čemu, onda njena upotreba nije standardna, nego je lažna ili pseudo-up-otreba: on ne daje niti istinitu niti lažnu tvrdnju, mada on može misliti da to čini. I ovo upućuje na put prema ispravnom odgovoru na zagonetku na koju Teorija opisa daje fatalno pogrešan odgovor. Bitna stvar je da je pi­tanje ο tome da li je rečenica značenjska ili ne sasvim neovisna od pitan­ja koje može biti postavljeno ο njenoj posebnoj upotrebi, viz., pitanje da li

je to njena utvrđena ili iskrivljena upotreba, da li je upotrijebljena da gov­ori ο nečemu ili uvjerava ili da služi kao primjer u filozofiji. Pitanje ο tome

da li je rečenica značenjska ili ne jeste pitanje da li postoje takve jezičke navike, konvencije ili pravila po kojima se ova rečenica može logički up­otrebljavati da govori ο nečemu; ono je stoga sasvim neovisno od pitanja ο

tome da li je ona tako upotrijebljena u nekoj posebnoj situaciji.

30 DIJALOG

III Razmotrimo ponovo rečenicu "Kralj Francuske je mudar", kao i istinite

i lažne stvari koje Russell o njoj govori. Postoje najmanje dvije istinite stvari koje bi Russell rekao ο ovoj

rečenici: (1) Prva je da je ona značenjska, tj. ako bi je neko sad iskazao, on bi iskazao značenjsku rečenicu. (2) Drugo je da bi svako ko bi iskazao ovu rečenicu činio istinitu tvrdnju samo ako bi zaista u sadašnjosti postojao jedan i samo jedan kralj Francuske, i ako bi bio mudar. Koje su pogrešne stvari koje bi Russell rekao ο ovoj rečenici? One su:

(1) da bi svako ko bi sada iskazao ovu rečenicu činio istinitu ili lažnu tvrdnju i (2) da bi dio onoga što bi on ustvrdio bilo da u sadašnjosti postoji jedan i samo jedan kralj Francuske.

Već sam dao neke razloge za mišljenje da su ove dvije tvrdnje neis­pravne. Sada pretpostavimo da vam neko zaista kaže u potpuno ozbiljnom tonu: "Kralj Francuske je mudar". Biste li vi rekli: "To je netačno" /That is untrue/? Mislim da je sasvim sigurno da ne biste. Ali zamislite da je on nastavio da vas pita da li mislite da je ono što je on upravo rekao istini­to ili lažno, da li se slažete ili ne sa onim što je on upravo rekao. Mislim da ćete biti skloni, sa izvjesnim oklijevanjem, da kažete da niste uradili ni jedni ni drugo; ustvari da se pitanje ο tome da li je njegova tvrdnja istini­

ta ili lažna jednostavno nije ni pojavilo, pošto ne postoji takva osoba koja je kralj Francuske.2 Mogli biste, ako je on zaista bio ozbiljan (i imao neka­kav dalekom prošlošću smušen izgled), reći nešto kao: "Bojim se da ste vi u zabludi, Francuska nije monarhija. Ne postoji kralj Francuske". I ovo nas dovodi do zaključka da ako je čovjek ozbiljno iskazao ovu rečenicu, njego­vo iskazivanje iste bi u nekom smislu bio dokaz da je on vjerovao da pos­toji kralj Francuske. Ne bi bilo dokaza za njegovo vjerovanje u ovo, pros­to na isti način na koji je čovjekovo posezanje za svojim kišnim mantilom dokaz njegovog vjerovanja da pada kiša. Ali niti bi ovo bio dokaz za njego­vo vjerovanje u ovo na način na koji bi čovjekovo iskazivanje "Pada kiša" bio dokaz za njegovo vjerovanje da pada kiša. To bismo mogli postaviti ovako. Reći "Kralj Francuske je mudar" znači, u nekom smislu te riječi, implicirati da postoji kralj Francuske. A ovo je poseban i neobičan smis­ao riječi "implicirati". "Implicirati" u ovom smislu sigurno nije ekviva­lentno "povlačiti za sobom" /entails/ (ili "logički implicirati). A ovo proi-

2 Nakon što je ovaj članak napisan, gosp. Geach se ο ovom pitanju jasno odredio u Analysis Vol.10, No. 4, March 1950.

PETER FREDERICK STRAWSON 31

zlazi iz činjenice da kada u odgovaranju na njegovu tvrdnju kažemo (kao što bismo trebali): "Ne postoji kralj Francuske", zasigurno ne bismo rekli da protivrječimo tvrdnji da je kralj Francuske mudar. Svakako ne kažemo da je to pogrešno. Umjesto toga, dati ćemo razlog da se kaže da se pitanje da li je ova tvrdnja istinita ili lažna jednostavno i ne pojavljuje.

I ovdje nam distinkcija koju sam ranije povukao može pomoći. Rečenica "Kralj Francuske je muda!" je svakako značenjska; ali ovo ne znači daje bilo koja njena posebna upotreba istinita ili lažna. Mi je koristimo istinito ili lažno kada je upotrebljavamo da govorimo ο nekome; kad, upotrebom iz­

raza, "kralj Francuske" u stvari ukazujemo na nekoga. Činjenica da su ova rečenica, odnosno ovaj izraz značenjski upravo je činjenica da bi rečenica mogla biti upotrebljavana, u određenim okolnostima, da kaže nešto istini­to ili lažno, da bi izraz mogao biti korišten, u posebnim okolnostima, da ukaže na izvjesnu osobu i znati njihovo značenje znači poznavati kakve su to okolnosti. Dakle, kada izgovorimo ovu rečenicu bez da ustvari ukažemo na nekoga korištenjem fraze "kralj Francuske", rečenica ne prestaje biti značenjska; jednostavno smo ispustili da kažemo nešto istinito ili lažno, zato što smo propustili ukazati na nekoga ovom posebnom upotrebom te savršeno značenjske fraze. Ovo je, da tako kažem, patvorena upotreba ove rečenice i patvorena upotreba ovog izraza; premda možemo (ali i ne mora­mo) greškom misliti da je riječ ο ispravnoj upotrebi.

A ovakve patvorene upotrebe nisu nipošto rijetke. Sofisticirano roman-tiziranje, sofisticirano književno prikazivanje,3 zavise od njih. Ako počnem sa "Kralj Francuske je mudar" i nastavim "i živi u zlatnom dvorcu i ima sto­tinu žena" itd., slušatelj bi me razumio savršeno dobro, a da ne mora pret­postaviti niti da govorim ο određenoj osobi niti da dajem pogrešan iskaz sa učinkom da je postojala takva osoba koju su moje riječi opisale. (Vrije­di pomenuti da tamo gdje je upotreba rečenica i izraza očito fiktivna, smis­ao riječi " o " se može mijenjati. Kao što je Moore rekao, savršeno je prirod­no i tačno reći da neke tvrdnje u Pickwick Papers jesu tvrdnje ο gospodinu

Pickwicku. No tamo gdje upotreba rečenica i izraza nije očito fiktivna, tak­va upotreba " o " izgleda manje ispravna; uopšteno govoreći ne bi bilo is­pravno reći da je tvrdnja bila ο gospodinu X ili ο tome-i tome /the so-and-

so/, ukoliko nema takve stvari ili osobe. Eto upravo tamo gdje postoji opas­

nost da se romantiziranje shvati ozbiljno, mogli bismo odgovoriti na pitan­

je: "O kome on govori?" sa: "On ne govori ni ο kome"; ali, kazavši to, mi ne govorimo da je ono što on govori laž ili besmislenost.

Ostavljajući otvoreno fikcijske upotrebe po strani, upravo tvrdim da se korištenjem izraza kao što je "kralj Francuske" na početku rečenice "implici-

3 Nesofisticirana vrsta počinje: "Nekad davno bijaše . . . ".

32 DIJALOG

ra", u izvjesnom smislu te riječi, da postoji kralj Francuske. Kada se upotre­bljava takav izraz, onda se ne tvrdi jedinstvena egzistencijalna propozicija, niti ono što se kaže ima nju za nužnu posljedicu /entail/. Ali jedna od kon­vencionalnih funkcija određenog člana jeste ta da on ima ulogu signala da je jedinstvena referencija učinjena - riječ je ο signalu, a ne ο prikrivenoj

tvrdnji. Kada započnemo rečenicu sa "takav-i-takav" /the such-and-such/ upotreba člana "the" pokazuje, ali ne ustanovljuje, da mi refereiramo, ili to namjeravamo da činimo, na jednu određenu individuu iz vrste "takav-i-takav". Koja je to određena individua je stvar koju treba odrediti iz kontek­sta, vremena, mjesta ili bilo koje druge okolnosti navedene situacije iskazi­vanja. Dakle, kad god neko koristi neki izraz, pretpostavka je da on misli da ga koristi ispravno: tako da kada on koristi izraz "takav-i-takav" na jedin­stveni referirajući način, pretpostavka je da on misli i da postoji neka indi­vidua tih svojstava i da će kontekst korištenja dovoljno determinisati koga on ima na umu. Koristiti riječ "the" na ovaj način jeste, dakle, implicirati (u relevantnom smislu "implicirati") da su egzistencijalni uslovi opisani od strane Russella zadovoljeni. Ali upotrijebiti određeni član "the" na ovaj način ne znači ustanoviti /state/ da su ovi uslovi ispunjeni. Ako počnem rečenicu sa nekim izrazom oblika "tako-i-tako", pa budem spriječen da kažem više, onda nisam napravio (nedvosmislenu) izjavu /statement/ bilo koje vrste ali sam možda uspio da ukažem na nekoga ili na nešto.

Jedinstvena egzistencijalna tvrdnja za koju Russell pretpostavlja da je dio svake tvrdnje u kojoj se nalazi jedinstvena referirajuća upotreba izraza oblika "tako-i-tako" / the so-and-so / sačinjena je, kako on smatra, iz dvi­je tvrdnje.

Reći da postoji Φ znači reći nešto kompatibilno sa tim da postoji više Φ-ova; reći da ne postoji više od jednog Φ znači reći nešto kompatibilno sa tim da oni ne postoje. Reći da postoji jedan i samo jedan Φ znači sas­taviti ove dvije tvrdnje. Dosad sam se uglavnom bavio navedenom tvrd­njom ο postojanju, a manje navedenom tvrdnjom ο jedinstvenosti. Jedan

primjer koji daje naglasak na ovo posljednje će poslužiti da se iznese jas­niji smisao riječi "implicirano" u kome je jedinstvena egzistencijalna tvrd­nja implicirana, ali nije nužno pretpostavljena upotrebom izraza na jedinst­veni referirajući način. Razmotrimo rečenicu "Što je prekriven knjigama". Sasvim je izvjesno da se u svakoj normalnoj upotrebi ove rečenice izraz "sto" / the table / koristi da bi se učinila jedinstvena referencija, npr. da se referira na jedan sto. Ovo je striktna upotreba određenog člana na način na koji Russell na str. 30 djela Principia mathematica ο upotrebi člana "strik­tno tako da implicira jedinstvenost". Na istoj strani Russell kaže da će fra­za oblika "(the) tako-i-tako", ako se striktno upotrebljava, "imati primjenu

PETER FREDERICK STRAWSON 33

samo u slučaju da postoji jedno tako-i-tako, a ne više njih". Sada je očito sasvim pogrešno da će fraza "(the) sto" u rečenici "(the) što je pokriven knjigama", normalno upotrijebljena, "imati jedino primjenu u slučaju da postoji samo jedan sto, a ne više njih". Zaista je tautološki istinito da će, u takvoj upotrebi, ova fraza imati primjenu samo u slučaju da postoji jedan sto na koji se referira a ne više njih i da će se podrazumijevati da on ima primjenu samo u slučaju postojanja jednog stola, a ne više njih, za koji se podrazumijeva da je upotrijebljena da se na njega referira. Upotrijebiti ovu rečenicu ne znači tvrditi, ali to (u posebnom smislu ο kojem smo rasprav­

ljali) znači implicirati da postoji samo jedna stvar koja je i jedno i drugo: i pripada specificiranoj vrsti (sto), i da je na koju govornik referira. To očigledno ne znači tvrditi ovo. Referirati ne znači reći da se referira. Ka­zati da postoji ovaj ili onaj sto na koji se referira nije isto što i referiranje na određeni sto. Ne bismo trebali koristiti takve fraze kao "(the) individua na koju referiram" ukoliko ne bi postojalo nešto što se računa u referiranje. (Ne bi bilo smisla reći da ste pokazivali na nešto ukoliko nema toga na što pokazujete). Dakle, još jednom podvlačim zaključak da referiranje ili uka­zivanje na određenu stvar ne može biti pretočeno u bilo koju vrstu tvrdn­je lassretionl. Referirati ne znači tvrditi / assert /, mada referirate s namje­rom da iznesete tvrdnju.

Dozvolite mi da uzmem primjer jedinstvene referirajuće upotrebe izra­za koji nije oblika "tako-i-tako" /the so-and-so/. Pretpostavimo da pružim svoje ruke, pažljivo skupljene prema nekome, govoreći, što ja i činim "Ovo je jedan fini crveni (predmet)" / this is a fine red one / . Neko, gledajući u moje ruke i ne vidjevši ništa u njima može reći: "Šta? Ο čemu govorite?" Ili, možda, "Ali u vašim rukama nema ništa". Naravno, bilo bi besmisleno da taj neko govoreći to na način "Ali vi nemate ništa u vašim rukama", ne­gira ili protivrječi onome što sam rekao. Dakle "ovo" /this/ ne predstavlja skriveni opis u Russellovom smislu. Niti je to logičko vlastito ime. Jer neko mora znati šta ova rečenica znači da bi reagovao na gore spomenuti način na njeno iskazivanje. Upravo zato što je značenje riječi "ovo" neovisno od bilo koje pojedinačne referencije za koju može biti upotrijebljeno, iako nije neovisno od načina na koji može biti korišteno da referira, mogu ga, kao u ovom primjeru, upotrijebiti da tobože referiram na nešto.

Opšta pouka ovoga svega jeste daje komunikacija mnogo manje pitanje eksplicitnih ili skrivenih tvrdnji nego što to logičari uobičavaju pretpostavi­ti. Posebna primjena ove opšte pouke za koju sam zainteresiran jeste nje­no apliciranje u slučaju gdje činimo jedinstvenu referenciju. Dio značenja one vrste izraza koju ovdje razmatram jeste da mogu biti upotrijebljena, u ogromnoj raznolikosti konteksta, za činjenje jedinstvenih referencija. A nije

34 DIJALOG

nikakav dio njihovog značenja da tvrde su na taj način upotrijebljeni ili da su uslovi da budu tako upotrijebljeni ispunjeni. Dakle, sasvim značajna ra­zlika koja zahtijeva da se povuče jeste između:

(1) koristiti izraz da bi se načinila jedinstvena referencija i (2) tvrditi da postoji jedna i samo jedna individua koja ima određene karak­teristike (npr. da pripada određenoj vrsti ili da je u određenoj relaciji sa gov­ornikom ili i jedno i drugo).

Ovo je, drugim riječima, razlika između:

(1) rečenica koje sadrže izraz upotrijebljen da ukaže / indicate / ili pomene ili referira na određenu osobu ili predmet i (2) jedinstvenih egzistencijalnih rečenica.

Ono što Russell čini jeste to da progresivno asimilira sve više i više rečenica klase (1) u rečenice klase (2) i konsekventno tome stavlja sebe u nesavladive teškoće koje se tiču logičkih subjekata i vrijednosti individual­nih varijabli uopšte: teškoća koje su ga konačno dovele do logički katastro­falne teorije imena, razvijene u djelima Enquiry i Human Knowledge. Taj pristup značenju logičko-subjekatskih izraza koji obezbjeđuje punu potpo­ru Teoriji opisa u isto vrijeme isključuje mogućnost da Russell ikada nađe zadovoljavajuće zamjene za one izraze koji počinju sa imeničkim frazama koje on progresivno degradira iz statusa logičkih subjekata.4 Neće biti da je, kao što se nekad tvrdi, korijen problema naprosto opčaranost relacije između imena i nosioca tog imena. Čak ni imena ne dopiru do nemogućeg skupa postavljenog kao standard. Prije će biti da se radi ο kombinaciji dvije

radikalno pogrešne koncepcije: prvo, propust da se dokuči važnost distink­cije (poglavlje II, gore navedeno) između onoga što se može reći ο izrazu i

što se može reći ο njegovoj određenoj upotrebi; drugo, nemogućnost da se prepozna jedinstvena referirajuća upotreba izraza kao bezopasna, nužna st­var kakva ona jest, različita ali komplementarna sa predikativnom i askrip-tivnom upotrebom izraza. Izrazi koji se de facto mogu pojaviti kao singu­lars (logički) subjekti jesu izrazi klase koju sam naveo na početku (poka­zne zamjenice, imeničke fraze, vlastita imena, zamjenice): reći ovo znači kazati da su ovi izrazi, zajedno sa kontekstom (u najširem smislu), ono što neko upotrebljava da načini jedinstvenu referenciju. Cilj konvencija koje upravljaju upotrebama ovakvih izraza jeste da zajedno sa situacijom iskazi­vanja, obezbijede jedinstvenost referencije. Ali da bi se to uradilo, jednom je dosta. Mi nećemo, i ne možemo, dok referiramo, dostići tačku potpune eksplicitnosti u kojoj se funkcija referiranja više ne izvodi. Ako je aktuel-na jedinstvena referencija učinjena, ako je uopće ima, onda je ona predmet

4 A ovo se dešava uprkos signalu-za-opasnost ove fraze: "obmanjiijuća gramatička forma".

PETER FREDERICK STRAWSON

određene upotrebe u određenom kontekstu; značenje upotrijebljenog izra­za jeste skup pravila ili konvencija koje dopuštaju da se takve referencije učine. Stoga možemo, koristeći značenjske izraze, stvoriti dojam da refer­iramo, u igri ili u mašti, ili pak greškom misliti da referiramo kada ustvari ne referiramo ni na što.

Ovo pokazuje potrebu za razlikovanjem dvije vrste (među mnogim drugim) jezičkih konvencija ili pravila: pravila za referiranje i pravila za atribuiranje i pripisivanje te za istraživanje prethodno navedenih. Ako pre­poznamo ovu razliku upotrebe kakva ona stvarno jeste, na putu smo da riješimo brojne drevne logičke i metafizičke zagonetke.

Moja posljednja dva poglavlja se odnose, ali samo u najgrubljim crta­ma, na ova pitanja.

IV Jedan od glavnih ciljeva zbog kojeg upotrebljavamo jezik jeste svrha

izražavanja činjenica ο stvarima, osobama i događajima. Ako želimo da ispunimo ovaj cilj moramo imati neki način da preduhitrimo pitanje: "Šta (o kome, ο čemu) govorite?", kao i pitanje "Šta govorite ο tome (o njemu,

njoj)?" Zadaća da se preduhitri prvo pitanje jeste zadaća referiranja (ili iden­tifikacije). Zadaća da se preduhitri drugo pitanje jeste atributivna (deskrip­tivna ili klasifikatorna ili askriptivna) zadaća. U konvencionalnoj rečenici na engleskom jeziku koja se koristi da se izjavi ili da se utvrdi činjenica ο

nekoj individualnoj stvari ili osobi ili događaju, izvedba ova dvije zadaće može biti ugrubo ili približno dodijeljena odvojenim izrazima.5 I u takvoj rečenici ovo dodjeljivanje izraza njihovim posebnim ulogama odgovara konvencionalnoj gramatičkoj klasifikaciji subjekata i predikata. Nema ništa sveto u upotrebi separatnih izraza za ova dva zadatka. Drugi metodi bi mo­gli biti, i jesu, korišteni. Postoji npr. metod iskazivanja jedne rečenice ili atributivne fraze u uočljivom prisustvu objekta na koji se referira; ili onaj analogni metod sadržan u primjerima poput, na nekom mostu, ispisanih riječi "nesiguran za teretne kamione" ili zalijepljene naljepnice "prva na­grada" na tikvici. Ili se može zamisliti razrađena igra u kojoj se uopšte ne koriste izrazi na jedinstveni referirajući način, ali se kazuju samo jedinst­vene egzistencijalne rečenice, a nastoji se pomoći slušaocu da identificira ο čemu se govori gomilanjem zavisnih rečenica. (Opis ciljeva igre pokazu­je u kojem bi to smislu bila igra: to nije uobičajen način sačinjavanja egzis­tencijalnih rečenica.). Treba ovdje posebno naglasiti dvije stvari. Prva glasi da neophodnost izvršenja ove dvije zadaće s ciljem utvrđivanja određenih

5 Zanemarujem odnosne rečenice, jer one zahtijevaju, ne modifikaciju onoga što sam u prin­cipu rekao, nego složeno ulaženje u detalje.

35

DIJALOG

činjenica ne zahtijeva transcendentalno objašnjenje: već svraćanjem pažnje na to djelomično razjašnjavamo smisao izraza "utvrditi činjenice". Druga se sastoji u tome da je čak i ovo objašnjenje načinjeno u terminima deri­viranim iz konvencionalne singularne rečenice; da je čak i očito funkcio­nalna jezička distinkcija između identificirajuće i atributativne uloge koju riječi mogu igrati u jeziku potaknuta činjenicom da nam svakodnevni go­vor nudi odvojene izraze kojima se različite funkcije mogu plauzibilno i aproksimativno pripisati. A ova funkcionalna distinkcija je bacila duge filo­zofske sjene. Distinkcije između pojedinačnog i univerzalnog, između sup-stance i kvalitete, predstavljaju takve pseudomaterijalne sjene, nastale gra­matikom konvencionalne rečenice, u kojoj različiti izrazi igraju uloge koje se mogu jasno razlučiti.

Koristimo li odvojeni izraz da bi se uradila prva od ovih zadaća, onda koristimo izraz najedinstveno referirajući način. Sada želim nešto uopsteno reći ο konvencijama upotrebe izraza korištenih na ovaj način i kontrastirati ih sa konvencijama askriptivne upotrebe. Zatim ću nastaviti sa kratkom ilus­tracijom ovih opštih napomena i nekim njihovim budućim upotrebama.

Ono što je uopšte potrebno da bi se načinila jedinstvena referencija očito je neko sredstvo ili sredstva, da bi se pokazalo i da je postojala namjera je­dinstvene referencije i što je jedinstvena referencija, neko sredstvo koje od slušaoca ili čitaoca zahtijeva ili im pruža mogućnost da identifikuju ο čemu se govori. Da bi se osigurao ovaj rezultat, kontekst iskazivanja je toliko važan da je gotovo nemoguće preuveličati ga; a pod "kontekstom" podra­zumijevam, u najmanju ruku, vrijeme, mjesto, situaciju, identitet govorni­ka, subjekte koji čini trenutni fokus interesa, te vlastite historije govorni­ka i onih kojima se on obraća. Pored konteksta, postoji, naravno, konven­cija - lingvistička konvencija. Ali izuzev u slučaju istinskih vlastitih ime­na, ο kojima ću nešto više kazati poslije, ispunjenje više ili manje preciz­no utvrdivih kontekstualnih uslova se konvencionalno (ili, u širem smis­lu riječi, logički) zahtijeva za ispravnu referirajuću upotrebe izraza, i to u onom smislu u kojem to nije slučaj kod ispravnih askriptivnih upotreba. Pret­postavka za ispravnu primjenu izraza u njegovoj askriptivnoj upotrebi za izvjesnu stvar sastoji se naprosto u tome da bi ta stvar morala biti određene vrste, imati određene karakteristike. Pretpostavka za ispravnu upotrebu iz­raza u njegovoj referirajućoj ulozi za određenu stvar nadilazi svaku pret­postavku izvedenu iz takvog askriptivnog značenja koje izraz može imati; radi se naime ο pretpostavci da ta stvar treba biti u određenoj relaciji sa go­vornikom i kontekstom iskazivanja. Dozvolite mi da ovo nazovem kontek­stualnim zahtjevom. Tako npr. u ograničenom slučaju riječi "ja" (I), kontek­stualni zahtjev se sastoji u tome da bi predmet trebao biti identičan sa go-

PETER FREDERICK STRAWSON 37

vornikom; ali u slučaju većine izraza koji imaju referirajuću upotrebu ovaj zahtjev ne može biti tako precizno određen. Slijedeća, i posve uopštena, ra­zlika između konvencija za referiranje i konvencija za opisivanje jeste ra­zlika koju smo već utvrdili, viz. da ispunjenje uslova ispravne askriptivne upotrebe nekog izraza jeste dio onoga što je utvrđeno takvom upotrebom. Ali ispunjenje uslova za ispravnu referirajuću upotrebu nekog izraza nije nikad dio onoga što je rečeno, iako je (u relevantnom smislu riječi "implici­rati") implicirano takvom upotrebom.

Konvencije za referiranje su bile zanemarene ili pogrešno interpreti­rane od strane logičara. Razloge za ovo zanemarivanje nije teško uvidjeti, iako ih je teško ukratko navesti. Dva od njih su, ugrubo: (1) preokupacija većine logičara definicijama, (2) preokupacije nekih logičara sa formalnim sistemima. (1) Definicija, u najpoznatijem smislu, je specifikacija uslova ispravne askriptivne ili klasificirajuće upotrebe izraza. Definicije ne uzim­aju u obzir kontekstualne zahtjeve. Stoga, ukoliko je traganje za značenjem ili traganje za analizom nekog izraza koncipirano kao traganje za defin­icijom, neizbježno je zanemarivanje ili pogrešna interpretacija konvenci­ja, izuzev onih askriptivnih. Možda bi bilo bolje reći (jer ne želim se bavi­ti donošenjem uredbi ο "značenju" ili "analizi") da su logičari propustili primijetiti da su problemi upotrebe širi od problema analize i značenja. (2) Uticaj preokupacije matematikom i formalnom logikom se jasnije vidi (ne uzimajući skorašnje primjere) u slučaju Leibniza i Russella. Konstruktor ka-lkulusa, koji se nije bavio činjeničnim tvrdnjama niti se to od njega tražilo, pristupa primijenjenoj logici sa predrasudom. Prirodno je da bi on trebao pretpostaviti da bi tipovi konvencija, sa čijom adekvatnošću u jednom polju je on dobro upoznat, trebali biti stvarno adekvatni, kada bi se samo mog­lo vidjeti kako, u sasvim drugačijem polju - u polju tvrdnji ο činjenicama. Stoga imamo Leibniza koji očajno žudi da jedinstvenost jedinstvenih refer­encija načini predmetom logike u užem smislu i Russella koji očajno žudi da uradi istu stvar, na različit način, i to kako za implikaciju jedinstvenos­ti tako i za egzistenciju.

Trebalo bi biti jasno da je razlika, koju želim da podvučem, prije svega razlika između različitih uloga ili dijelova koje izrazi mogu igrati u jeziku, a ne toliko razlika između različitih grupa izraza. Stoga se neki izrazi mogu pojaviti u obje uloge. Neke vrste riječi ο kojima ću govoriti imaju pretežno, ako ne i isključivo, referirajuću ulogu. Ovo je očito tačno za zamjenice i svakodnevna vlastita imena. Neke se mogu pojaviti kao cjeline ili dijelovi izraza koji imaju pretežno referirajuću upotrebu, te kao cjeline ili dijelovi izraza koji imaju prvenstveno askriptivnu i klasifikatornu upotrebu. Očiti primjeri su zajedničke imenice ili zajedničke imenice nastale od pridjeva.

3 6

38 DIJALOG

uključujući i one nastale od prisvojnih pridjeva. Ne toliko očiti primjeri su sami pridjevi ili prisvojni pridjevi. Izrazi koji imaju mogućnost referirajuće upotrebe se takode razlikuju jedni od drugih u najmanje tri slijedeća načina koja nisu međusobno neovisna:

(l) Oni se razlikuju u onoj mjeri u kojoj je referencija koju one sačinjavaju za­visna od konteksta njihovog iskazivanja. Riječi kao "ja" (I) i "ono" (it) stoje najednom kraju ove skale - na kraju maksimalne zavisnosti - a fraze kao "au­tor Waverleya" i "osamnaesti kralj Francuske" na drugom kraju. (2) Oni se razlikuju u stepenu "deskriptivnog značenja" koje posjeduju: pod deskriptivnim značenjem podrazumijevam "konvencionalno ograničenje, u primjeni, za stvari određene opšte vrste ili za stvari koje posjeduju određene opšte karakteristike". Na kraju ove skale stoje vlastita imena koja mi najčešće koristimo u svakodnevnom govoru: ljudi, psi i motocikli se mogu zvati "Hor­ace". Čisto ime nema deskriptivno značenje (izuzev takvog koji mu može pri­pasti kao rezultat neke od njegovih upotreba kao imena). Riječ kao "on" ima minimalno deskriptivno značenje, ali ima neko. Imeničke fraze kao "okrug­li sto" imaju maksimalno deskriptivno značenje. Zanimljivu međupoziciju zauzimaju "nečista" vlastita imena kao "Okrugli sto" - imeničke fraze koje su narasle do velikih slova. (3) Konačno, oni mogu biti podijeljeni u dvije slijedeće klase: (i) onu čija is­pravna referirajuća upotreba je regulisana nekim opštim referirajućim-cum-askriptivnim konvencijama. Ovoj klasi pripadaju kako zamjenice, koje imaju najmanje deskriptivno značenje, tako i imeničke rečenice koje imaju najveće takvo značenje; (ii) onu čija ispravna referirajuća upotreba nije regulisana opštim konvencijama bilo kontekstualne bilo askriptivne vrste nego konven­cijama koje su ad hoc za svaku posebnu primjenu (iako ne za svako posebno iskazivanje). Grubo govoreći, najpoznatija vrsta vlastitih imena pripada toj kla­si. Ignoriranje čovjekovog imena nije ignoriranje jezika. To je razlog što mi ne govorimo ο značenju vlastitih imena (ali ovo ne znači da su ona bez značenja). Međupoziciju ponovo zauzima fraza kao što je "(The) Stari pretendent". Je­dino neki "stari pretendent" može biti tako referiran; ali da bi znali koji stari pretendent to ne pretpostavlja da bi trebali znati neku opštu nego upravo neku ad hoc konvenciju.

U slučajevima kada se fraze oblika "tako-i-tako" (the so-and-so) koriste referencijalno, upotreba određenog člana "the" zajedno sa položajem fraze u rečenici (na početku ili slijedeći prenosni glagol ili prijedlog ) ima ulogu signala da je jedinstvena referencija učinjena. Imenica koja nakon toga sli­jedi, ili imenica i pridjev, zajedno sa kontekstom iskazivanja rečenice, poka­zuju kakva je jedinstvena referencija učinjena. Uopšte uzev, funkcionalna razlika između zajedničkih imenica i pridjeva jeste u tome što se ove prve prirodno i uobičajeno koriste za referiranje, dok se ove druge ne koriste na ovaj način, osim kao kvalificirajuće imenice, iako se one mogu koristiti,

PETER FREDERICK STRAWSON 39

i koriste se, na ovaj način samostalno. Naravno, ova funkcionalna razlika nije neovisna od deskriptivne snage svojstvene svakoj riječi. Uopšte uzevši, trebali bismo očekivati da je deskriptivna snaga imenica takva da one pred­stavljaju efikasnije sredstvo za posao pokazivanja na koju jedinstvenu ref-erenciju se smjeralo kada je takva referencija signalizirana. Takode bismo trebali očekivati da deskriptivna snaga riječi koje prirodno i uobičajeno ko­ristimo za jedinstveno referiranje odražava naš interes za istaknute, relativ­no trajne i bihejvioralne karakteristike stvari. Ova dva očekivanja nisu neza­visna jedno od drugog. Ako pogledamo razlike između uobičajenih vrsta zajedničkih imenica i uobičajenih vrste pridjeva koje koristi običan čovjek, vidimo da su oba ova zahtjeva ispunjena. Ovo su razlikovanja one vrste ο

kojima nas Locke na staromodan način izvještava kada govori ο našim ide­jama supstancija kao zbiru prostih ideja. On to čini kada govori da "moći čine veliki dio naših ideja ο supstancijama" ili kada se upušta u to da up-oredi identitet realne i nominalne suštine u slučaju prostih ideja sa njiho­vim nedostatkom identiteta i promjenljivošću nominalne suštine u slučaju supstancija. "Supstancija" sama je neugodan danak koji Locke plaća svojoj mutnoj svijesti ο razlici u predominantnoj lingvističkoj funkciji, koja nika­ko da se ukloni čak i kada je imenica proširena u više-manje beskonačan niz pridjeva. Russell ponavlja Lockeovu grešku sa tom razlikom da kada je dopustio zaključivanje ο stvarnosti na osnovu sintakse, i to u toj mjeri da je

osjećao da će se moći riješiti ove metafizičke nepoznanice jedino ako mogne da očisti jezik od cjelokupne referirajuće funkcije, on skicira svoj program za "ukidanje partikularija". Radi se zapravo ο programu za ukidanje one dis­

tinkcije u logičkoj upotrebi oko koje se ovdje mučim da bih je istakao. Kontekstualni zahtjev za referirajućom upotrebom zamjenica može se

ustanoviti sa najvećom preciznošću u nekim slučajevima (npr. "ja" i "ti" ), a samo sa najvećom nedoumicom u nekim drugim ("ono/to" i "ovo"). Nem­am namjeru ništa više reći ο zamjenicama, osim da ukažem na jedan dodatni pokazatelj nemogućnosti da se prepozna referirajuća upotreba takvom kak­va ona jeste, a to je činjenica da su neki logičari pokušali razjasniti prirodu varijable nudeći takve rečenice poput "on je bolestan" "ono/to je zeleno", kao primjere nečega što su sentencionalne funkcije u običnom govoru. Nar­avno, istina je da riječ "on" može biti korištena u različitim situacijama za referiranje na različite ljude ili različite životinje, no to može i riječ "John" i fraza "ova mačka" / the cat /. Ono što je spriječilo ove logičare da tretira­ju ova dva izraza kao kvazivarijable jeste, u prvom slučaju, i dalje prisutno praznovjerje da je ime logički povezano sa nekom pojedinačnom individ­uom, a u drugom slučaju, deskriptivno značenje riječi "mačka". Ali "on", koje ima širok opseg primjene i minimalnu deskriptivnu snagu, ulazi u up-

40 DIJALOG

otrebu samo kao referirajuća riječ. Upravo je ova činjenica, zajedno sa pro­pustom da se izrazima koje koristimo za referiranje dodijeli mjesto u logici koje im pripada (ono mjesto koje je ostalo otvoreno za mitska logički vlas­tita imena), ta koja objašnjava pogrešne pokušaje objašnjenja prirode vari­jable pozivanjem na riječi poput "on", "ona", "ono".

Ο običnim vlastitim imenima ponekad se kaže da su to u suštini takve riječi od kojih se svaka koristi za referiranje na samo jednu individuu. Ovo je očigledno pogrešno. Mnogo običnih vlastitih imena - imena par excel­lence - se ispravno koristi za referiranje na veliki broj ljudi. Obično vlasti­to ime je, grubo govoreći, riječ korištena referencijalno, a čija upotreba nije predodređena bilo kojim deskriptivnim značenjem koje ta riječ može imati i nije propisana bilo kojim takvim opštim pravilom upotrebe referirajućeg iz­raza (ili dijela referirajućeg izraza) kao što to nalazimo u slučaju riječi poput "ja", "ovo" i "the", već je podređena ad hoc konvencijama za svaki poseb­ni skup primjena određene riječi za datu osobu. Pritom je važno primijeti­ti da ispravnost ovakvih primjena ne slijedi ni iz kakvog opšteg pravila ili konvencije za upotrebu riječi kao takve. (Granica apsurdnosti i očigledne cirkularnosti je dostignuta u pokušaju tretiranja imena kao prikrivenih opi­sa u Russellovom smislu, jer ono što je u posebnom smislu implicirano, ali ne i nužno pretpostavljeno, mojim sadašnjim referiranjem na nekoga putem imena jeste naprosto postojanje nekoga, na koga se sada referira, a na koga se konvencionalno referira tim imenom.) Čak i ovo svojstvo imena je, ipak, samo naznaka svrhe za koju se ona koriste. Naš sadašnji izbor im­ena je djelimično proizvoljan, a djelimično zavisi od pravnih i društvenih običaja. Bilo bi sasvim moguće imati temeljit sistem imena, zasnovan npr. na datumima rođenja ili na podrobnoj klasifikaciji fizioloških i anatomskih razlika. Ali uspjeh svakog takvog sistema potpuno bi zavisio od prikladnos­ti tako izvedenog dodjeljivanja imena svrsi pravljenja jedinstvene referen-cije a to bi zavisilo od mnoštva korištenih klasifikacija i stepena u kojem one nasumično presijecaju normalna socijalna grupisanja. Imamo li u do­voljnom stepenu i jednog i drugog, selektivnost koju bi pribavio kontekst uradila bi preostali posao, baš kao što je slučaj sa našim sadašnjim običajima davanja imena. Imamo li takav sistem, mogli bismo koristiti riječi-imena i na opisan (kao što sada radimo, u ograničenom obimu i na različit način, sa nekim poznatim imenima) i na referirajući način. No, upravo na osno­vu kriterija izvedenih iz razmatranja pretpostavki zadaće referiranja treba­li bismo procijeniti adekvatnost svakog sistema imenovanja. Sa stanovišta davanja imena, nijedna vrsta klasifikacije ne bi bila bolja ili lošija od bilo koje druge, jednostavno zbog vrste klasifikacije - urođene ili anatomske -ο kojoj je riječ.

PETER FREDERICK STRAWSON

Već sam pomenuo grupu kvazi-imena, imeničkih fraza koje se pišu ve­likim slovima, a čiji su primjeri takve fraze kao "Slavna revolucija" /the Glorious Revolution/, "Svjetski rat" / the Great War/, "Blagovijest" / the An­nunciation/, "Okrugli sto" /the Round Table/. Dok je deskriptivno značenje riječi ispred kojih je određeni član još uvijek relevantno za njihovu ulogu referiranja, velika slova su znak te ekstra-logičke selektivnosti u njihovoj referirajućoj upotrebi, što je karakteristika čistih imena. Takvi izrazi se nal­aze u štampi ili napisima onda kada je jedan član neke klase događaja ili stvari od izuzetnog značaja u određenom društvu. Ovi izrazi su embrional­na imena. Neki izraz može, iz očitih razloga, preći u ovu klasu ili izaći iz nje (npr. "Svjetski rat").

V Želim da zaključim razmatrajući, i to sasvim ukratko, tri daljnja prob­

lema ο referirajućoj upotrebi.

(a) Neodređene referencije. Ne mogu sve referirajuće upotrebe singularnog iz­raza preduhitriti pitanje: "Šta (ko, koje) je to ο čemu govorite?" Postoje neki izrazi koji pozivaju na ovo pitanje ili se pak odriču namjere ili sposobnosti da se na njega odgovori. Primjeri su takve rečenice koje počinju sa "Neki čovjek mi je rekao da ...", "Neko mije rekao da...". Ortodoksna (raselovska) doktri­na govori da su takve rečenice egzistencijalne, ali ne jedinstveno egzistenci­jalne. Ovo se čini pogrešnim na nekoliko načina. Smiješno je da se sugerira da dio onoga što se tvrdi jeste da klase ljudi ili osoba nisu prazne. Izvjesno je da je ovo implicirano u onom sada osvijetljenom smislu impliciranja. Međutim, implikacija je isto toliko i implikacija jedinstvenosti određenog objekta refer­iranja kao kada počnem rečenicu sa takvom frazom kao što je "sto" / the table /. Razlika između upotrebe određenog i neodređenog člana je, ugrubo rečeno, slijedeća. Upotrebljavamo određeni član "the" kada je neka prethodna referen-cija učinjena i kada "the" signalizira da se ista referencija čini ili, pak, kada se u odsustvu prethodne neodređene referencije očekuje od konteksta (uključujući pretpostavljeno znanje slušaoca) da pruži mogućnost slušaocu da prepozna koja je referencija učinjena. Upotrebljavamo neodređeni član "a" kada ti uslovi nisu ispunjeni ili kada, iako bi određena referencija mogla biti učinjena, želimo da prikrijemo identitet individue na koju iii na kakvu referiramo. Ovo je glavna upotreba takve fraze kao što je "izvjesna osoba" ili "neko"; to je tamo gdje ona može biti proširena ne u "neko, ali ne biste znali (ili ja ne znam) ko" nego u "neko, ali vam ne kažem ko".

(b) Tvrdnje identifikacije. Ovim naslovom upućujem na tvrdnje kao što su slijedeće: (ia) Ono je (the) čovjek koji prepliva kanal dva puta na dan. (iia) Napoleon je bio (the) čovjek koji je naredio egzekuciju vojvode d'Enghiena.

41

4 2 D I J A L O G

Zagonetka oko ovih tvrdnji se sastoji u tome što njihovi gramatički predikati izgleda nisu upotrijebljeni na izravno askriptivan način, kao što su to gramatički predikati tvrdnji:

(ib) Taj čovjek prepliva kanal dva puta u jednom danu. (iib) Napoleon je naredio egzekuciju vojvode d'Enghiena.

Međutim, ako u namjeri da izbjegnemo brisanje razlike između (ia) i (ib), kao i (iia) i (iib), kažemo da se fraze koje čine gramatičke nadopune od (ia) i (iia) upotrebljavaju na referirajući način, onda nam postaje zagon­etno ono ο čemu se govori u tim rečenicama. Onda izgleda da referiramo na istu osobu dva puta i da ili ne kažemo ništa ο njoj i tako ne činimo nikakvu tvrdnju ili pak identificiramo tu osobu sa njom samom i na taj način pro­duciramo neki trivijalni identitet.

Bauka trivijalnosti se možemo riješiti. Takva stvar se pojavljuje samo onima koji misle na objekt na koji se referiralo upotrebom nekog izraza kao na njegovo značenje, te stoga misle ο subjektu i dopuni ovih rečenica kao da znače isto, jer mogu biti upotrijebljeni da referiraju na istu osobu.

Mislim da se razlike između rečenica iz (a) grupe i rečenica iz (b) grupe mogu najbolje razumjeti razmatranjem razlika između okolnosti u koji­ma biste izrekli (ia) i okolnosti u kojima biste izrekli (ib). Kazali biste (ia) umjesto (ib) ako biste znali ili vjerovali da onaj ko vas sluša zna ili vje­ruje daje neko preplivao kanal dva puta u jednom danu. Kažete (ia) kada smatrate da je onaj koji vas sluša u poziciji onoga ko može pitati: "Ko je preplivao kanal dva puta u jednom danu?" (A pitajući ovo on ne kaže da je to iko učinio, iako njegovo pitanje implicira - u relevantnom smislu - da je neko to učinio). Takve rečenice su kao odgovori na takva pitanja. Njih je bolje nazvati "tvrdnjama identifikacije" nego "identitetima". Rečenica (ia) ne tvrdi ništa ni više ni manje manje nego rečenica (ib). Radi se samo ο tome da kažete (ia) čovjeku za koga smatrate da zna izvjesne stvari za koje smatrate da su nepoznate čovjeku kome kažete (ib).

Ovo je u osnovi rješenje za Russellovu zagonetku "denotirajućih fraza" kojima se pridruži "je" a to je jedna od zagonetki za koju je on tvrdio da je Teorija opisa uspjela riješiti.

(c) Logika subjekata i predikata. Većina onoga što sam rekao ο jedinstvenoj referirajućoj upotrebi izraza može se proširiti, uz odgovarajuće modifikacije, na nejedinstvenu referirajuću up­otrebu izraza, npr. na neke upotrebe izraza koji sadrže određeni član "the", "svi ti" / all the /, "svi" / all /, "neki od" / some of the / itd., iza kojih slijedi, pobliže određena ili neodređena, imenica u množini, takođe na neke upotrebe riječi "oni" / they /, "njih" / them /, "oni" / those /, "ovi" /these /, te na konjunkcije ime­na. Izrazi prve vrste su posebno zanimljivi. Grubo govoreći, ortodoksna mod-

PETER FREDERICK STRAWSON 43

crna kritika, inače inspirisana matematskom logikom, takvih tradicionalnih doktrina kao što je "logički kvadrat" i nekih od oblika silogizma tradicional­no priznatih za valjane, počiva na uobičajenom propustu da se prizna poseban smisao u kojem egzistencijalne tvrdnje mogu biti implicirane referirajućom upotrebom izraza. Univerzalne propozicije četverodijelnog rasporeda, kaže se, moraju imati ili negativnu egzistencijalnu interpretaciju (npr. za A, "ne postoje X-ovi koji nisu Y-i")) ili se moraju tumačiti kao konjunkcije negativnih i poz­itivnih egzistencijalnih tvrdnji npr. oblika (za A), "ne postoje X-ovi koji nisu Y-i i postoje X-ovi". I i Ο formama se daje uobičajeno pozitivno egzistenci­jalno tumačenje. Onda se uvidjelo da koja god od navedenih alternativa da je izabrana, neki od tradicionalnih zakona će se morati odbaciti. Ova dilema je, međutim, lažna. Ako propozicije ovog kvadratnog rasporeda ne tumačimo niti kao pozitivne niti kao negativne, a niti kao pozitivne i negativne egzistenci­jalne propozicije, nego kao takve rečenice da se pitanje ο tome da li su one up­otrijebljene da načine istinite ili lažne tvrdnje ne pojavljuje, izuzev kada je eg­zistencijalni uslov ispunjen za termin subjekta, e tada se svi tradicionalni za­koni zajedno dobro drže. A ovo tumačenje je daleko bliže uobičajenim upotre­bama izraza koji počinju sa "svi" i "neki" nego bilo koja Russellova alterna­tiva. To je stoga jer su ovi izrazi najčešće upotrebljavani na referirajući način. Prozaičan čovjek bez djece, upitan da li sva njegova djeca spavaju, zasigurno neće odgovoriti sa "da", s obzirom da nema nijedno dijete, ali neće odgovoriti ni sa "ne", iz istog razloga. Pošto nema djece, pitanje se ne postavlja. Reći ovo ne znači reći da ne mogu upotrijebiti rečenicu: "Sva moja djeca su zaspala", sa namjerom da nekog upoznam da imam djecu ili da ga zavedem da misli da ih imam. Takođe nije nikakvo slabljenje mojih teza ako se dopusti da singularne fraze oblika "tako-i-tako" mogu nekada biti upotrijebljene sa sličnim ciljem. Ni aristotelovska ni raselovska pravila ne daju egzaktnu logiku nijednog izra­za običnog jezika jer obični jezik nema egzaktnu logiku.

Preveo s engleskog: Kenan Šljivo Redakcija prijevoda: Ugo Vlaisavljević

ABSTRACT

On Referring Peter Frederick Strawson

This article, first published in Mind (July, 1950), presents the most fa­mous challenge which has been directed against Russell's theory of descrip­tions. The author argues that Russell made at least two mistakes. He did not fully realize that a sentence can have a variety of uses, and he mistakenly thought that every meaningful sentence must be either true or false. Straw-son concludes that Russell's theory is unnecessary since the problem it was designed to solve does not exist.