pravednost FINAL za imprimatur_tri nacela.qxd

PRILOG 2

PRAVEDNOST I KRALJEVSTVO BOŽJEU NOVOZAVJETNOM GOVORU NA GORI

dr. sc. Antal Balog

Općenito se među novozavjetnim teolozima tekst IsusovogGovora na gori, kojeg su zabilježili evanđelisti Matej (Mt 5‐7) i Luka(Lk 6,20‐49) smatra najvažnijim ulomkom kojim se naviješta dolazakkraljevstva Božjega (gr. βασιλείαν τοῦ Θεοῦ, basileian tou theou) i ukojem se opisuje njegova unutarnja narav vladavine. Ta ʹnebeskavladavinaʹ ili vladavina Božja među ljudima, ispunjenje je savršenepravednosti.1 Za pojam pravednosti evanđelist Matej koristi grčkuriječ dikaiosyne (δικαιοσύνην), koju čvrsto ugrađuje u koncepcijukraljevstva Božjega. Obje ove riječi, kraljevstvo nebesko ipravednost, spominju se u Govoru na gori po šest puta, odnosno višeputa od bilo kojeg drugog pojma. U Svetom pismu Starog zavjetapreteču Isusovog izraza ʹkraljevstvo Božjeʹ, nalazimo ustarozavjetnoj sintagmi ʹJahve kraljujeʹ (heb. הוהי Yhwh ,ךאלמmalah), a kasnije i u sintagmi ʹkraljevstvo Jahvinoʹ (heb. הוהי ,ךאלמmalkut Yhwh), koje u kulturi onoga vremena izražava Božju vrhovnuvlast, koja od svojih podanika, izabranoga naroda, traži poslušnost.Zauzvrat poslušnosti prema Zakonu, ljubav prema jedinome ipravome Bogu i cjelovitu vjernost prema njemu, On će im pružatipomoć i zaštitu, osiguravati im mir unutar zemlje i čuvati vanjskegranice, održavati stabilni pravni poredak te davati im prosperitet i

X. Prilozi

283

1 „Mjesto izraza kraljevstvo Božje prije stotinjak godina se ustalio prijevod vladavinaBožja. Ovaj izraz zvuči dinamičnije: Bog je Gospodin i on vlada i sve čime vladanjegovo je kraljevstvo.“ Jürgen Moltmann: Najprije kraljevstvo Božje, Crkva u svijetu25/3, 1990., str. 220.

posvemašnji napredak zajednice. Neizvršavanje Božje volje odnosnokršenje Saveza između Boga i njegovog izabranog naroda uključujekazne.2

U Novom zavjetu Bog po svome Sinu Isusu Kristu započinjenovi Savez s ljudima (2. Kor 3,6), koji ne ukida stari Savez već gaispunjava i nadilazi (Hebr 3,1‐6). Potpuno ispunjenje novoga SavezaBoga i onih izabranika koji su ga prihvatili, bit će u eshatonu, nasvršetku vremena, u nebeskom Jeruzalemu (Okr 21,3). Punina novogaSaveza i punina kraljevstva nebeskoga međusobno se podudarajujer su dvije strane iste teološke paradigme. Otuda je Isusovonaviještanje kraljevstva nebeskog odnosno njegov dolazak, središnjatema sva četiri evanđelja i njegov glavni modus operandi. Njegovomse hermeneutikom tumači okosnica Kristovog naučavanja i cjelinanjegove evanđeoske poruke svijetu. Pravednost kraljevstvanebeskoga polazište je i ishodište evanđelja, početak i kraj dobre iliRadosne vijesti, alfa i omega, koja svoju puninu ima u osobi IsusaKrista.3

Govor na gori je prvi od pet Isusovih govora koje je zabilježioevanđelist Matej i smatra se najvažnijim i najradikalnijim. Međutim,u njemu nema posebne originalnosti u pogledu naučavanja koje bise moglo posebno izdvojiti, već je sažetak starozavjetnoga učenja iopćeg duhovnoga nasljeđa prethodne povijesti koje je mogućepronaći u tekstovima starih filozofa i velikih svjetskih religija.4

O pravu i pravednosti

284

2 Enciklopedijski teološki rječnik: Sveto pismo, povijest, duhovnost, fundamentalnateologija, dogmatika, moral, ekumenizam, religije. M. Semeraro: Kraljevstvo Božje.Školska knjiga, Zagreb 2009., str. 539‐541.3 Evanđelje, grč. εὐαγγέλιον, (evangelion) dobra vijest, Radosna vijest. PremaWilliam D. Mounce: The Analytical Lexicon to the Greek New Testament,Zondervan, Grand Rapids 1993. 4 Lun Yu XV 23, Razgovori/Analecta navodi Konfucija (551. pr.Kr. – 479. pr.Kr.) kojikaže „Izvjesno da postoji zlatno načelo: ʹZar to nije ljubav prema bližnjemu? Što neželiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugome!ʹ“ Prema Rushworth M. Kidder: HowGood People Make Tough Choices: Resolving the Dilemmas of Ethical Living, Harper,New York 2003., str. 159. Također: u hinduistička uputa kaže „Neka se ne daje ono

Posebnost Govora na gori ne ogleda se u osobitostima samogasadržaja, već u navještaju dolaska jednog novog vremena i jednenove stvarnosti (…približilo se Kraljevstvo nebesko Mt 4,17), koje je većsada i ovdje i koje je započeto Isusovim djelovanjem. Govoreći onaravi Kraljevstva, Isus ga opisuje dajući upute o ponašanju,navodeći moralne vrednote i etička načela, koje naziva zajedničkimimenom – pravednost. Svoje slušatelje naučava i upućuje u djelapravednosti, ali ih i sam izvršava tijekom svoje javne službe,pokazujući svojim sljedbenicima da je njihovo vršenje moguće ipotrebno, i da ona nisu samo ideal prema kojemu je dovoljnostremiti već mogući način svakodnevnog življenja. Onaj kojipoučava pravednosti kraljevstva Božjeg, odnosno pravedan načinživljenja, mora tu pravednost postojano i dosljedno sam provoditi,jer ga se u suprotnom treba smatrati ʹlažnim učiteljemʹ i ʹlažnimprorokomʹ. Učitelji i proroci, koji naučavaju pravednost kraljevstvaBožjega, a ne žive sukladno njemu, oni su, prema Isusovim riječima,vrlo opasni i od njih se sljedbenici Kraljevstva trebaju osobito čuvati.Isusu su očito bila poznata pedagoška načela, prema kojima jepromatranje ponašanja roditeljskih i drugih uzora učinkovitije negosamo slušanje verbalnoga poučavanja. Osim slušanja, promatranja ioponašanja učitelja ili proroka, za usvajanje pravednosti kraljevstvanebeskoga potrebna su vlastita ʹdjela pravednostiʹ. Njihovo vršenjeIsus je usporedio s izgradnjom kuće na stijeni, koja je postojana i uuvjetima „kiša, vjetrova i bujica“, odnosno u uvjetima stvarnihprovjera usvojenih znanja i kompetencijaʹ, za razliku od slušanja bezvršenja djela pravednosti, s kućom izgrađenom na pijesku koja seruši pod udarcima „kiša, bujica i vjetrova“ (Mt 7,24‐27).

Isus u svome navješćivanju dolaska kraljevstva Božjeg ne

X. Prilozi

285

drugome što je nemilo sebi samome! To je ukratko pravednost kako god se drugiponašao“ (MBh 13, 114.8). Budistička tekst (SaÚyuttanikāya V, 353.35‐354.2) navodi„Ono što nije ugodno i drago meni ne može biti ni njemu; a kako mogu nekomedrugome priuštiti ono što meni nije ugodno i drago?“ dok Herodot u Povijesti, III, str.142 kaže: „Ono što svojem bližnjem predbacujem ni sam, koliko je u mojoj moći, nećučiniti.“

donosi novi Zakon, već traži njegovo življenje i sam ga u potpunostiispunjava. Umjesto Zakona (Tore) u središte svoga naučavanjastavlja Božju vladavinu i ispunjavanje Božje volje. Svoje sljedbenike„uči kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci“ (Mk 1,20).Štoviše, od svojih sljedbenika zahtijeva da njihova „pravednost budeveća [potpunija] od pravednosti pismoznanaca i farizeja,“ jer usuprotnom „neće ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 5,20). Farizeji ipismoznanci onog vremena Zakon su izvršavali gotovo fanatično,brižno pazeći na svaki obredni detalj. Što znači potpunije vršenjeZakona od farizeja i pismoznanaca, koji ga u potpunosti izvršavaju?Od podanika se Kraljevstva nebeskoga očekuje vršenje najvažnijegau Zakonu, njegovog unutarnjeg duha i naravi, koje se ogleda uvršenju pravednosti, milosrđa i vjernosti (Mt 23,23). Pravednost uobilju više, kako piše Cifrak, nazivajući je Novom pravednosti ilipravednost u obilju više, znači živjeti u traženju Božje vladavine. „Kaošto ljudski život ovisi o hrani i piću, tako ovisi i o pravednosti injezinom činjenju, ali ne pred ljudima jer je ona pravednostkraljevstva Božjeg koju treba vidjeti samo Bog.“5 A oni koji u vršenjutakve pravednosti budu proganjani, pogrđivani, zlostavljani,šikanirani, njih Isus naziva blaženima kaže im da „se vesele i kliču:[jer] velika je plaća njihova na nebesima!“ (Mt 5,12).

1. UVOD

Svi evanđelisti (Matej, Marko, Luka i Ivan) za pojam pravednost(kraljevstva nebeskoga)6 koristili su starogrčku riječ dikaiosyne(δικαιοσύνην), umjesto riječi epieikeia (επιείκεια) koja označava


286

5 Mario Cifrak: „ʹNovaʹ pravednost ili pravednost u obilju više (Mt 5,20)“,Bogoslovska smotra, god LXXVIII (2008), br. 1., str. 109. 6 Evanđelist Matej koristi sintagmu kraljevstvo nebesko, ili nebeska vlast (grč.basileian tou ouranon) koje ima isto značenje a prijevod je hebrejskog malkut šamaim.Pišući pokrštenim Židovima, Mateju je poznata njihova vjerska tradicija kasnogažidovstva prema kojoj je neizgovaranjem imena Božjeg odavanje dužnog poštovanje.

pravičnost.7 Ova potonja mogla bi bolje opisivati ono što je Isus želioreći na svome materinjem aramejskom jeziku o unutarnjoj naravikraljevstva Božjeg. Riječ dikaiosyne osim pravednosti označava isvetost, onaj oblik koji je prav, ispravan, postupanje koje je ispravno.S druge strane, riječ epieikeia, prema Tomislavu Ladanu, osim štooznačava pravičnost, znači još i nepristranost, čestitost, doličnost,blagost i čovječnost. Različitost značenja ove dvije grčke riječi još jekojih četiri stotine godina prije nastanka Govora na gori, mučilaAristotela. On o njima u petoj knjizi svoje Nikomahove etikeraspravlja, „je li pravičnost treba biti bolja od pravednosti, a ipak nemože biti nešto što je suprotstavljeno pravednosti, nego, naprotiv,samo jedna vrsta pravednosti. Ali on je već i nagovijestio rješenje, dapravednost i pravičnost nisu različite vrijednosti, nego različitiputovi da se dođe do jedinstvene pravne vrijednosti [...] Jerpravičnost kao i pravednost na kraju imaju uopćavajući karakter [...]Pravičnost je pravda pojedinačnoga slučaja [...]“8 kojeg pravednost

X. Prilozi

287

Biblijsko‐egzegetsko tumačenje kraljevstva Božjega prema Fućak, J.: Kraljevstvo božjeu današnjoj egzegezi, u Bogoslovska smotra 61 (1991.) br. 1‐2, str. 76‐81. 7 William D. Mounce: The Analytical Lexicon To The Greek New Testament,Zondervan, Grand Rapids 1993. 8 Radbruch, Gustav. Filozofija prava, Nolit, Beograd 1980. Nadalje, Aristotel uNikomahovoj etici, piše: „[...] pravedno i pravično su jedno isto, pa iako je obojedobro, ipak je pravično bolje. Teškoća je u tome što pravično, svejednako bivajućipravedno, nije i pravedno prema zakonu, već je popravka zakonski pravednoga. To jestoga što je zakon uvijek uopćen, a ima pojedinačnih slučajeva o kojima se ništaispravno ne može izreći na uopćen način. Stoga u takvim slučajevima gdje je nužnogovoriti općenito, ali gdje nije moguće to činiti ispravno, zakon uzima u obzirslučajeve koji se najčešće javljaju, znajući dobro za mogućnost pogreške. On ipak nijezbog toga ništa manje ispravan, jer pogreška nije u zakonu ni u zakonodavcu, nego unaravi same stvari; jer ljudski postupci su od takve neravnomjerne građe. Kada, dakle,zakon govori općenito, a javi se slučaj koji je izuzetak od općeg pravila, onda jeispravno, tamo gdje je zakonodavac propustio da nešto predvidi ili pogriješiouopćavajući, da se njegov propust ispravi dodajući ono što bi i sam zakonodavacrekao kada bi bio prisutan, i što bi unio u zakon da je mogao da predvidi takav slučaj[...] I to je bit pravičnog ‐ da ispravlja zakon tamo gdje je on zbog svoje općenitostinepotpun.“ Aristotel, Nikomahova etika, Knjiga V, dio X, 1137a‐1138a, Sveučilišnanaklada Liber, Zagreb, 1988. str. 112.

ponekad ne može obuhvatiti te je otuda pravičnost izvorpravednosti.

„Pravednost je najsjajnija krepost i ljudi se po njoj nazivajudobrima“, napisao je svojevremeno Ciceron, koji je nasljeđujućiSokratovo povezivanje pojmova pravednosti i dobroga ukazao da,kada čovjek postupa pravedno, čini dobro, odnosno …“da bitidobar“ [čovjek] „znači biti i pravedan.“9 Kada dobro u zajedniciprevlada, ono postaje općim dobrom, zajednica postaje dobra ipravedna, a time i pravična. U filozofiji stoicizma pravednost jedruga od četiri stožerne kreposti (vrline), što će kasnije na svoj načinpreuzeti kršćanska teologija u logiji naravnih kreposti. Razmatranjepovezanosti pravednosti i pojma dobroga postalo je predmetompisanja, između ostalih tema, srednjovjekovnog skolastika TomeAkvinskoga. On je novozavjetnu teologiju uspio integrirati s grčkomfilozofijom, osobito s filozofijom Platona i Aristotela i na taj načinpostavio glavnu okosnicu teologije Katoličke crkve. Pišući opravičnosti, Akvinski se nadovezuje na Aristotelova stajališta,smatrajući pravičnost potrebnom modifikacijom ili nadopunomzakona, koji i kada je dobro napisan, može u pojedinačnom slučajuzakazati.10 Prema tome, i dobri zakoni, prema Akvinskom,usklađeni s naravnim pravom, mogu povremeno i djelomičnopostati nepravednima. Načelo pravičnosti tu mogućnost isključuje,jer će u svakom pojedinačnom slučaju, koji pozitivni zakoni neuspijeva potpuno sagledati, osigurati punu pravičnost i punuprimjenu naravnoga prava. Dakle, pravičnost je iznad zakonanastojeći ostvarivati njegovu bitnu svrhu u svim pojedinačnimslučajevima.

Suvremeni tuzemni autori, primjerice Žitinski, prihvaćajustajalište da se pravično odnosi na potpuno ispravnu prosudbu i


288

9 Cicero, De officiis, I. cap. 7. prema Toma Akvinski, Izabrano djelo, izabrao i preveoTomo Vereš, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2005., str. 593. 10 Prema Josip Metelko: Opća teorija u filozofiji prava u djelu sv. Tome Akvinskog,Zbornik PFZ, 49 (3‐4), 1999. str. 326.

moralno postupanje u svakom posebnom, odnosno pojedinačnomslučaju. Otuda pojam pravičnoga u etičkom smislu bolje odgovaraod najčešće uopćenog pojma pravednoga. Pri tome ono što jepravično, istodobno je i pravedno, ali nije bolje od apsolutnopravednog, nego je samo bolje od propisa formuliranih upozitivnom pravu, koje zbog svojih općenitih izričaja mora nekepojedinačne slučajeve propustiti. U tom smislu načelo pravičnostiomogućava bolju primjenu zakona kojima je svrha postizanjepravednosti u odnosu na pravne subjekte na koje se oni odnose.11

Odnos između pravednosti i pravičnosti može se usporediti sodnosima prava i morala u nekoj zajednici, gdje pravo predstavljaminimum morala. U tom smislu, pravednost bi se mogla smatratipovezanom s pravom i pravnom znanošću, a pravičnost s moralomodnosno s etikom kao filozofijom morala. Pravednost je tako bližaopćem načelu kao i opisu odnosa između pripadnika u zajednici,dok je pravičnost bliža pojedinačnoj moralnoj prosudbi, moralnomvrednovanju i postupanju.

Imajući u vidu prethodne ulomke, kako se odnose pojmovipravednosti i pravičnosti u opisivanju kraljevstva Božjeg uevanđeljima? Prihvatimo li premisu o savršenstvu Božjeg zakona(lex aeterna)12 i koji u svome savršenstvu nadilazi, govorećiAristotelovim jezikom, neravnomjernu građu ljudskih postupaka,tada on može obuhvatiti sve moguće pojedinačne slučajeve ipostupke. Za razliku od Božjeg zakona, ljudski zakoni (lex humana),koji se trebaju temeljiti na prirodnim zakonima (lex naturalis) to posvojoj naravi ne mogu činiti ma kako sveobuhvatni bili. Otuda se

X. Prilozi

289

11 Maja Žitinski: Poslovna etika, Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik 2006, str. 133‐134, 12 Lex aeterna, vječni (najviši) zakon, koji, prema sv. Tomi Akvinskome obuhvaća svezakone i zakonitosti u stvorenju, odnosno na svijetu jer proizlazi izravno od i iz Boga(summum bonum). Akvinski u razmatranju općeg poretka podređuje naravni zakon(lex naturalis) vječnom zakonu, navodeći da je isti usađen u čovjekovu dušu,omogućavajući mu razumijevanje metafizičkog pojma dobroga prema kojemu teže ilitrebaju težiti sva ljudska bića.

pojmovi pravedno i pravično mogu u potpunosti smatratiistoznačnicama u kontekstu Božjeg kraljevstva ili Božje vladavine,jer se vječni zakon (lex aeterna) ili Božji zakon, iz vječnostitranscendira u vrijeme i prostor postavši podudaran s naravnimzakonom (lex naturalis) koji je u svojoj biti „nepromjenjiva temeljnanorma i bitna narav kao obvezatno mjerilo ćudorednosti ipravednosti.“13

Prema katoličkoj teologiji pravednost je jedna od četiri naravnekrjeposti uz razboritost, jakost i umjerenost, a svaki čovjek je pozvanpostojano činiti „ćudoredno ili moralno dobro uz radost i žrtvesuprotstavljajući se nutarnjim i vanjskim protivnostima“14.Pravednost, kao naravna krjepost, komplementarna ljubavi, jednojod tri božanske krjeposti (vjera i nada). Prema protestantskojteologiji prisutna je izvjesna napetost između Božje i ljudskepravednosti. Čovjek je opravdan Božjom milošću uz punu svjesnostsvoje trajne i nepromjenjive grešnosti. Njegovo otkupljenje iizbavljenje od grješne naravi (lat. natura lapsa) bit će potpuno ueshatonu, na kraju vremena, kada Kristovo kraljevstvo dođe upunini uz ispunjenje novoga Saveza između Boga i njegovoga, poKristu opravdanoga, izabranog naroda. Otkupljena i uzdignutanarav (lat. natura elevata et redempta) omogućit će puno zajedništvoBoga i ljudi kakvo je bilo u čistoj naravi (lat. natura pura) nakonstvaranja i prije čovjekovoga pada i istočnoga grijeha.


290

13 Josip Metelko: Opća teorija u filozofiji prava u djelu sv. Tome Akvinskog, Zbornik PFZ,49 (3‐4), 1999. str. 319.14 Karl Rahner i Herbert Vorgrimler: Teološki rječnik, Forum bogoslova, Đakovo1992., str. 255.

2. DOLAZAK KRALJEVSTVA BOŽJEG I KRISTOVEVLADAVINE – VEĆ, ALI JOŠ NE

Kraljevstvo je nebesko glavni pojam potreban za cjelovitorazumijevanje evanđeoske poruke novozavjetnih tekstova.Evanđelist Marko navodi da je Isusovo javno trogodišnje djelovanjezapočeto riječima Ivana Krstitelja: „Ispunilo se vrijeme, približilo sekraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“15 Kraljevstvo jenebesko stiglo među ljude i ono među njima već obitava (Lk 17,21),ali još ne u svojoj punini.16 Međutim, kao što smo već naveli napočetku ovoga teksta, tema o kraljevstvu skriva se u starozavjetnimtekstovima koji su nagovijestili njegove glavne obrise pripravljajućimu dolazak. Novozavjetni tekstovi otkrivaju njegovo puno značenje,odnosno njegovu otajstvenu stvarnost. Sažetak evanđeoske poruke(ili poruke Dobre vijesti) jeste poistovjećivanje između kraljevstvaBožjeg i Isusove osobe. On izrijekom izgovara, u ono vrijemenečuvenu i za mnoge slušatelje bogohulnu tvrdnju, da je on sâmpočetak, izvorište Božjeg kraljevstva i njegove pravednosti, i da on topotvrđuje svojim naučavanjem, propovijedanjem i djelima (znacimai čudesima). Štoviše, on tvrdi da o njemu govore starozavjetniproroci ukazujući na njega da je on taj očekivani i obećani Mesija,Pomazanik kojega svome izabranom narodu šalje Jahve. KraljevstvoBožje u njegovoj, Isusovoj osobi stoji ili pada. Otkriti Kraljevstvo,znači otkriti samoga Krista i njegovu mesijansku ulogu, a ući uKraljevstvo znači prionuti uz Krista, prihvatiti njegovo učenje, ivršiti njegova djela, ili kako bi to rekao Kempenac, nasljedovati,imitirati Krista.17 Crkveni otac Origen naveo je da je Isus autobasileia,

X. Prilozi

291

15 Evanđelje po Marku 1,15 (Mk 1,15). Jeruzalemska Biblija, Stari i Novi zavjet suvodima i bilješkama iz „La Bible de Jerusalem“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2003.str. 1437. 16 Teološku paradigmu kraljevstva Božjeg već, ali još ne razvio je Geerhardus Vos;vidjeti u The Pauline Eschatology, Eerdmans, Grand Rapids, 1952., str. 38. 17 Toma Kempenac: Nasljeduj Krista. Prometej, Zagreb 1998. Njemački redovnikKempenac priredio je oko 1418. godine tekst knjige Imitatio Christi koja se smatra

da je On sâm to Kraljevstvo, pripisujući mu tako kristološkaobilježja. Dolazak Kraljevstva je iskazivanje milosti Boga Oca premasvim ljudima, onima koji su već živjeli i umrli, koji sada žive i onimakoji će se tek roditi. Bog im daje spasenje koje se temelji samo navjeri. Sam Isus za sebe izjavljuje: „Ja sam put i istina i život“ (Iv 14,6).Teološko značenje ulaska u Kraljevstvo i baštinjenje Kraljevstvaoznačava ulazak u život, u njegovu puninu, koja počinje ovdje i sadai traje do u vječnost.

Ideja božanskoga kraljevanja zajednička je religijama starogIstoka koje se njome služe kako bi pridale svetu vrijednost ljudskomkralju kao zemaljskom namjesniku bogova ili glavnoga boga.18

Starozavjetni pisci prihvaćaju tu misao dodajući joj sadržajjednoboštva i razumijevanja političke vlasti. Služenje izabranoga,svetoga naroda svome ovozemaljskom kralju, kojega je Bogapostavio na zemlji, tipološka je i eshatološka slika služenja anđela,nebeskih podanika, nebeskom kralju ‐ Jahvi. Jahve kraljuje dovijeka,na nebu i na zemlji, nad svim narodima, ali se njegovo kraljevanjeosobito očituje u Izraelu, s kojim je sklopio poseban Savez, te kojistoluje u Jeruzalemu odakle ih blagosilja, vodi, štiti, okuplja „kaopastir svoje stado“ (Ps 80). Teologija Saveza između Jahve i njegovogizabranog naroda govori o Jahvi koji kraljuje nad narodima cijelogasvijeta, upravljajući glavnim tokovima svjetske povijesti, pravednosudeći sve narode prema njihovim zaslugama, nagrađujući dobro ikažnjavajući zlo. On, Jahve, želi da u njegovom, posebno izabranomnarodu, njegovo kraljevanje bude djelatno dosljednim služenjemZakona kojeg je on sam zadao svojim podanicima na izvršavanje.Predano služenje Jahvi njegovoga izabranoga naroda, utemeljeno jena Savezu, prema kojem bi izabrani narod izvršavao Zakon i sve


292

jednim od najvažnijih priručnika o kršćanskoj pobožnosti nakon Biblije. To je najvišeprevođena knjiga, nakon Biblije, na 370 jezika, i doživjela je preko 3000 izdanja. Nahrvatskom jeziku ovo djelo ima do sada 40 izdanja. 18 Prema Xavier Leon Dufour: Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost,Zagreb 2009. str. 440‐450.

ostale zadane uredbe, a Jahve bi ih za uzvrat čuvao i u svakompogledu blagosiljao. Taj Savez i međuodnos Jahvea i njegovogaizabranoga naroda svi ostali narodi na zemlji bi mogli prepoznati ipotom sami odlučiti slijediti „pravedne Jahvine putove“.

Propašću izraelskog kraljevstva i odlaska u ropstvo, narodnivođe i proroci okreću se prvobitnoj teokratskoj zamisli, najavljujućidolazak Mesije (pomazanika), Kralja, sina Davidova, koji će obnovitikraljevstvo u Izraelu na starim i slavnim temeljima. S vremenom,tema Kraljevstva se širi i u njoj Jahve sam, poput pastira upravljasvojim narodom, sabira ga po cijelom svijetu vraćajući ga u njegovzavičaj, pradomovinu. Proroci potom nastavljaju navješćivati oBožjem kraljevanju čije se kraljevstvo širi po svoj zemlji dok je neobuhvati u cjelini. Tada će ljudi dolaziti odasvud u Jeruzalem da sepoklone Jahvi i štuju ga (Zah 14,9). Božje kraljevstvo će nastati naruševinama ljudskih kraljevstava i carstava (Dn 2,44), ono će bitisveobuhvatno i od svih naroda priznato i prihvaćeno. DolaskomSina Čovječjega, Jahvina vladavina poprima oblik Kraljevstva, alikoje „neće biti od ovoga svijeta“. Nakon njegove uspostave,„pravednici će suditi pucima i vladati narodima i Gospodin ćekraljevati na njima uvijeke“ (Mudr 3,8). Protekom nekoliko stoljećaod povratka iz ropstva, židovski narod sve više živi u očekivanjudolaska Mesije i Božjeg kraljevstva kojeg će on uspostaviti. Najčešćese očekuje političko, konkretno kraljevstvo, no oni religioznijiočekivali su i nejasno se nadali dolasku nove, duhovne stvarnosti ukojoj bi, svojom pokornošću prema Zakonu, ispunjavali njegovupunu pravednost. Ili, prema učenju rabina, „pravednik uzima nasebe jaram kraljevstva nebeskoga“, na koje se Isus nadovezujesvojim pozivom: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jerkrotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu,jaram je moj sladak i breme moje lako“ (Mt 11,29‐30). Takva nadaiščekivanja prenijeta je i u Novi zavjet u kojem Isusovi sljedbeniciočekuju njegov ponovni dolazak i uspostavu punine Kraljevstva.

Sveto pismo Novoga zavjeta ne ukida niti mijenja društveni iZakonski pojam pravednosti, prema kojemu čovjeka koji drži Zakon

X. Prilozi

293

Bog nagrađuje prema zaslugama, ostajući tako vjeran sklopljenomSavezu.19 Biblijske egzegete nastoje uskladiti izravne Kristovegovore o sadašnjem Kraljevstvu i o očekivanom Kraljevstvu kojetreba uskoro stići, gradeći poznatu eshatološku sintezu već i još ne,kojom je Isus nastojao stvoriti onu napetost kojom bi svoje tadašnjei kasnije sljedbenike stalno držao budnima u vjeri, ljubavi i naditijekom onih događaja dok je bio s njima i onih koji će biti nakonnjegova drugog dolaska.20

Biblijska teologija ukazuje da će kraljevstvo Božje biti u svojojpunini tek u eshatonu, odnosno na kraju vremena. Ono će doćinakon drugog Kristovog dolaska, kada će, kako on kaže, nastati „svenovo“ (Otk 21,5), nastat će „novo nebo i nova zemlja“ (Otk 21,1).Otuda Isus govori svojim slušateljima da je Kraljevstvo već „došlo“(Lk 11,20), da je među njegovim slušateljima, „da će doći“ i „dadolazi“. Punina Božje vladavine na zemlji, koja će biti u njegovomkraljevstvu, vremenski se sasvim približila, postavši takoneposrednom budućnošću u kojoj je parusija svakoga trenaizvjesna.21 Isus uči svoje sljedbenike molitvi, one koji su oko njegakao i one koji to tek trebaju postati: „…dođi kraljevstvo tvoje“ (Mt6,10). U odnosu na materijalne potrebe poziva ih na pouzdanje uBoga i njegovu providnost koji uvijek zna što im je sve potrebno, i daradi toga trebaju „tražiti najprije Kraljevstvo nebesko i pravednostnjegovu, a sve će im se ostalo dodati.“ (Mt 6,33). Napetost izmeđumeđuovisnosti novozavjetne sadašnjosti i eshatološke budućnosti,na kojoj stoji egzegetska sinteza o dolasku kraljevstva Nebeskog veći još ne, ne smije se uklanjati niti umanjivati, premda bi modernistički


294

19 Opći religijski leksikon, ur. Adalbert Rebić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,Zagreb 2002., str. 745. 20 Prema Marijan Jerko Fućak, Karaljevstvo Božje u današnjoj egzegezi, Statementodržan na Colloquium Biblicum u Beču, 26.10.1990. pod nazivom „Basileia toû Theoûin der Verkündigung Jesu.“ Bogoslovska smotra, Vol. 61 No. 1‐2, 1991. str. 76. 21 Parusija (grč. παρουσία, parousia, prisutnost) teološki termin prema kojemu senajavljuje ponovni dolazak Isusa Krista u slavi da sudi svijet i time dovrši puninukraljevstva Božjeg.

senzibilitet suvremenog vjernika i kršćanskoga teologa tomevjerojatno bio sklon. Naprotiv, potrebno joj je dodati neophodnuravnotežu, onu koja današnjoj Crkvi sve više nedostaje, i koja se vidikod njenoga vjerništva koje je sve više nagnuto prema sadašnjosti naračun budućnosti, osobito u vremenima porasta materijalnogablagostanja, općeg društvenoga prosperiteta i posljedične varljivesigurnosti.

Razumijevanje teologije dolaska kraljevstva Božjega „međuljude“ i njegove završne punine u eshatonu, odnosno na krajuvremena, determinira cjelovito ispravno tumačenje njegovih ostalihobilježja. To se osobito odnosi na način življenja i djelovanjapodanika unutar Kraljevstva tijekom razdoblja koje je smješteno oddolaska Kraljevstva do njegove pune uspostave. Drugim riječima,egzegetska sinteza o dolasku kraljevstva Božjega već i još ne možeobjasniti one dijelove Isusovih logija, osobito one o pravednosti, kojese teško ili nikako ne uklapaju u suvremeno razumijevanje prava imorala i na njihovu opću primjenu na odnose među ljudima.

Oni koji žele uči u Kristovo kraljevstvo moraju ga tražiti (Mt6,33) i primiti (Mt 10,15) u jednostavnoj i prostodušnoj vjeri kaodijete (Mk 10,15) i kako bi im ono, pošto ga prime, moglo pripadati(Mk 10,14). Ono ne dolazi skriveno, već je vidljivo, razumljivo iopipljivo, prvo u samom Kristu, a potom i u Božjem narodu.Kraljevstvo ima svoju društvenu ulogu jer je ono sol svijeta, kojesvijet čuva od posvemašnje iskvarenosti (Mt 5,13) i ono je svjetlostsvijeta, koje otkriva sva ljudska djela, bilo ona dobra ili zla (Mt 5,14).Kraljevstvo Božje ima naglašeno ovozemaljsku i osobito socijalnudimenziju, ono je usmjereno na cjelinu ljudskog društva. Međutim,Isus se prvo obraća pojedincu, tako što mijenja ljudsko srce(nutarnjeg čovjeka), ljudsko tijelo (vanjskog čovjeka), društvo okopojedinca (ostale ljude) te na kraju okoliš u kojem pojedinac i ostaliljudi žive (sve stvorenje).

Tko su adresati Govora na Gori? Na to se pitanje već dugonastoji odgovoriti. Prema jednom tumačenju, riječi Govora na gori

X. Prilozi

295


296

upućene su svima, ne samo pojedinim skupinama, primjericeredovničkim zajednicama ili raznim zanesenjačkim vjerskimpokretima koji su nerijetko rigorozno tumačili i provodili u njemunavedene zahtjeve. Poruke Govora na gori nisu prvenstvenonormativni zahtjevi kršćanskog morala, već su putokazi kršćanskogživljenja, koje treba započeti odzivom čovjeka na Božji poziv naobraćenje i spasenje, koje se, potom, nastavlja etičkim življenjem(Bultmann).22 Osobito žestoka rasprava o tome je li Govor na goriupućen Crkvi ili svijetu, vodi se između uglednih egzegeta,Hoffmanna i Lohfinka. To pitanje je značajno imajući u viduimplikacije rezultata te rasprave na stajališta suvremenogmirotvorstva i poziva na odricanja od nasilja u rješavanju sukoba.Lohfink drži da su adresati Govora na gori Isusovi učenici, koji će, sonima koji dolaze poslije njih, stvoriti „vlastiti životni prostor ukojem će živjeti radikalne zahtjeve“ kršćanske pravednosti.Hoffmann s pravom smatra da takva egzegeza sužava broj osobakojima je Govor na gori upućen, već se on odnosi na „otvoreni životniprostor, odnosno svijet kojemu Bog nudi svoje kraljevstvo.“23

Bilo da se Govor na gori razumije i tumači kao etika i ethoszajednice (Gemeinde‐Ethos) ili etika i ethos svijeta (Welt‐Ethos),neposredni adresati su ipak kršćani okupljeni u Crkvi koja, pak, nijeizolirana od svijeta već je svijetu poslana. U tom smislu, Govor na gorinije niti posredno upućen svijetu, već predstavlja smjernice Crkvipreko koje Govor može postati općim i univerzalnim.24 PremaSchnackenburgu, očito je da je „Isusova poruka o blizini kraljevstvaBožjega usmjerena prema cilju budućega kraljevstva i tu smislu on

22 Rudolf Bultmann: Theologie des Neuen Testaments, Mohr, Tübingen, 1968. str. 36. 23 Prema Ivan Dugandžić: Kršćanski moral i Isusova etika: Posebnost Isusove etike uusporedbi s općom racionalnom etikom, Bogoslovska smotra, Vol 66 br.4, 1972., str.604. 24 Gerhard Lohfink: Wem gilt die Bergpredigt? Beiträge zu einer christlechen Ethik,Freiburg‐Basel‐Wien, 1998, str. 36.

je utopija, stanje koje nije moguće postići na ovome svijetu. Ali baš izte utopije Isus izvlači zaključke za djelovanje u ovome svijetu.“25

Gnilka dodatno nastoji pomiriti zahtjevne riječi Govora na gori sograničenim ljudskim mogućnostima, označavajući etičke zahtjeveGovora „zapovijedima kojima nije moguće približiti se jednim većimkorakom, već samo brojnim, malim i ponavljajućim koracima. Tekorake, ipak treba započeti jednim skokom, da bi se ušlo uradikalnije promjene, promjene u spašavanju obitelji, uprevladavanju laži, mržnje, nasilja i rata u svijetu.“26

Imajući u vidu cjelinu poruke koju evanđelja nastoje stvoriti,moguće je zaključiti da Matej, pišući tekst Govora na gori, nastojipostići najmanje dvije svrhe, navijestiti dolazak vladavine Božje ipozvati svoje čitatelje na obraćenje i ulazak u kraljevstvo. Drugo,postavlja razmjerno zahtjevan normativni etički okvir u kojemnavodi pojedine primjere u konkretnim pitanjima kršćanskogaživljenja. Schnackenburg navodi pet hermeneutičkih zahtjevatumačenja Govora na gori: (1) Isusove riječi ne smiju se u njihovojoštrini ublažiti i oslabiti. One se moraju uzeti ozbiljno u svoj njihovojzahtjevnosti. (2) Ne smije se praviti razlika između individualne isocijalne etike na štetu ove potonje, jer Isusova poruka ima za ciljsveobuhvatno kraljevstvo, što znači da se tiče i društva. Taj aspektGovora na gori danas je najčešće predmet rasprave, u kojoj se čuju iekstremne tvrdnje da je on neprimjenjiv na razini društva i države.(3) Isusovi visoki zahtjevi upućeni su zajednici učenika kaopredstavnicima buduće Crkve, što znači da oni danas obvezujuCrkvu kao takvu, a ne samo pojedinca ili neku manju skupinu. (4)Isusove načelno izrečene zahtjeve treba tumačiti i primjenjivati udanom povijesnom i društvenom kontekstu. (5) Napetosti do kojihće doći u traženju konkretne norme ponašanja za današnje vrijeme

X. Prilozi

297

25 Rudolf Schnackenburg, Die sittliche Botschaft des Neuen Testaments, HthKNTSupplementband 1), Freiburg‐Basel‐Wien, 1986., str. 123. 26 Joachim Gnilka: Das Matthäusevangelium (HthKNT 1/1), Freiburg‐Basel‐Wien,1986., str. 294.

treba izdržati i rješavati u bratskom duhu.27

Kraljevstvo je Božja tvorevina ali su za njegovu punudovršenost Bogu potrebni ljudi. Gradnju Kraljevstva započinje Bog,ali se gradnja nastavlja i dovršava s ljudima i radi ljudi. SuradnjaBoga i ljudi nije u obliku sinergije, u kojem dio posla obavlja Bog, adio čovjek i gdje se poslovi međusobno smjenjuju i nadopunjuju, većsu djela čovjeka i djela Boga jedna u drugom – čovjek vrši Božjadjela, a Bog svoja djela izvodi po čovjeku. Taj odnos sudjelovanja ugradnji i istovrsnog djelovanja Kraljevstva, evanđelist Ivan opisuje utekstovima 5,19 i 14,12, u kojem Sin svoja djela vrši u Ocu, a Otacsvoja djela vrši u Sinu. Pri tome, da bi čovjek i Bog na ovaj načinmogli surađivati, čovjek se mora u cijelosti prepustiti ili predatiBogu, sve svoje djelovanje, svoje planove, namjere i življenje. O tomeIvan piše sljedeće „…ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12, 24). Ako Bog uizgradnji svoga kraljevstva i njegove pravednosti računa na slabogčovjeka, koji je prevrtljiv i nepostojan, prije moralno slab negomoralno jak, tada se i ljudi smiju osloniti iskrenom vjerom nasvemogućega Boga, računajući na njegovo milosrđe ako ga i samimeđusobno prakticiraju (Lk 6,36).

3. Pojam pravednosti u Svetome pismu Staroga zavjeta

U tekstovima Svetoga pisma Staroga zavjeta za pravednost,koja se drži za jedan od temeljnih pojmova u odnosu Boga i čovjeka,koristi se riječ cĕdāqāh28 koja se najčešće odnosi na poštivanje pravadrugoga, na ispravno ponašanje, čestit život, vršenje Božjih zakona,


298

27 Rudolf Schnackenburg, ibidem, 124. Citirano prema Ivan Dugandžić, ibidem, str.602‐603.28 Rabinski izraz za davanje milostinje istovjetan je s biblijskom riječju הקדצ –cĕdāqāh, koja označava i pravednost, pravičnost, dobrotvornost, ref. Pr 10:2 i 11:4. UStarom zavjetu navodi se više puta, Post. 18,19; Ex 22,21; 23:4; Lev 19:17; Pnz 10,19; Ps37:21; 41:1‐2; 82:3; 112:9; Job 31:16‐20; Pr 12:28; 13:6; 14:21, 31; 19:17; 21:13; 22,9; 28:27;29:7; Isa 58:1‐12; Jer 22:15‐16; Ez 16:49 itd.

postupanje i življenje sukladno Božjim zapovijedima i odredbama.29

Pravednost, koja može biti zakonska, moralna i religiozna, ima svojeizvorište u Bogu, koji sa svojim djelima i svojim sudom suverenoodređuje što je pravo i pravednost. Bog od svojih izabranika isljedbenika zahtijeva vršenje pravednosti: „Zoveš Boga pravednim,pa budi i ti pravedan“ (Sifre Pnz 11,22), oni trebaju ʹoponašati Bogaʹkoji ih podučava putevima kojima trebaju hoditi, trebaju od Bogaučiti kako postupati i tako postati stvorenja po Njegovoj volji. Da bito postigao Bog se svojim izabranicima obraća: „Objavljeno ti je,čovječe, što je dobro, što On traži od tebe: samo činiti pravicu,milosrđe, ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi“ (Mi 6,8).30

Stari zavjet prikazuje Boga koji u sebi i po sebi sadrži puninupravednosti i moralnost i koji u svom odnosu s ljudima te od njihzahtijeva moralno življenje i postupanje. Pravednici prihvaćajuBožju volju i njegovu viziju kako se ljudi trebaju odnositi premanjemu, prema sebi i jedni prema drugima, bližnjima, odnosnočlanovima zajednice u kojoj žive. Židovski se monoteizam od ostalihonodobnih mnogobožačkih religija razlikovao, između ostaloga, ipo svojoj ukorijenjenoj moralnosti pa je otuda pojam pravednosti uStarom zavjetu i drugoj tradicijskoj židovskoj literaturi izraz koji jeispleten od etičkih, socijalnih i religijskih niti. Židovska teološkatradicija koristi različite riječi pripisujući Bogu različite atributepravednosti. One se mogu svrstati u dvije skupine, jedna se smatraʹstrožomʹ obuhvaćajući riječi poput pravednosti (cĕdāqāh, הקדצ) ipravde (mišpat, טפשמ i din, ןיד), dok se druga skupina smatraʹblažomʹ obuhvaćajući riječi dobrota (tov,בוט), milost (hanun ,(ןונחčestitost (jašar) i suosjećajnost (rahamim).31

X. Prilozi

299

29 Prema Marijan Vugdelija, Osmo Blaženstvo: ʹBlago progonjenima zbog pravednosti:njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,10). Služba Božja, Vol.50 No.4 Prosinac 2010.30 Leksikon temeljnih religijskih pojmova: Židovstvo, Kršćanstvo, Islam. Prometej,Zagreb 2005. str. 367‐369.31 Benjamin Davidson: The Analytical Hebrew and Chaldee Lexicon, HendricksonPublishers, Inc., Peabody 1981.


300

Starozavjetna teologija Božje pravednosti postojano naglašava iuravnotežuje Božju pravednost s Božjom milošću i suosjećanjem zaljude, što se može pročitati u mnogim tekstovima, primjerice utekstu „Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogatljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu,grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjenog ne ostavlja nego kažnjavaopačinu na djeci – čak do unučadi od trećega i četvrtoga koljena.“ (Iz34,6) Ili, „Jer ja sam Jahve koji tvori dobrotu (דסח), pravo (טפשמ) ipravdu (הקדצו) na zemlji, jer mi je to milo (יתצפח), riječ je Jahvina.“(Jr 9,23c). Otuda treba odrediti put i cilj živoj pravednosti čija sestrogost u djelovanju treba iskazivati kao milosrđe, odnosnonastojati imati jednaku mjeru pravednosti i mjeru samilosti. Oni kojimilosrđe pretvaraju u strogost, nazivaju se ʹzlikovcimaʹ. Pravednicise pozivaju na molitvu za ʹnestanak grijehaʹ, ali ne i za nestanakgrješnika, jer kada nestanu grijesi, nestat će i zločina. Nastarozavjetni nauk da su i neprijatelji bližnji32 nadovezuje Isusovalogija svojim sljedbenicima: „Čuli ste da je rečeno ʹLjubi svogabližnjega, a mrzi neprijateljaʹ.33 A ja vam kažem: ʹLjubite neprijatelje[dod.: „Činite dobro onima koji vas mrze“], molite za one koji vasprogone [dod.: „i za one koji vas zlostavljaju“] da budete sinovisvoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce izlazi i nad zlimai dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer akoljubite koji vas ljube… zar to isto ne čine i pogani?“ (Mt 5,43‐45; 47b).

Starozavjetni prorok Ezekijel u svome tekstu navodi obilježjapravednika pred Bogom i za njega kaže da će živjeti: Onaj „koji je

32 „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, ako je žedan, napoj ga vodom.Jer mu zgrćeš ugljevlje (žeravice) na glavu i Jahve će ti platiti“ (Iz 25,21) 33 Jeruzalemskoj Bibliji navodi da se drugi dio ove zapovjedi ne nalazi u ovakvomobliku Zakonu, a ne bi ni spadao u Zakon. Ovako nategnuti izričaj posljedica jearamejskog izvornika koji nema smisla za jezične nijanse. On znači: „Nisi dužan ljubitisvog neprijatelja.“ Usp. Lk 14,26 i njegovu paralelu Mt 10,37. Ipak, u Sir 12,4‐7 te ukumranskim spisima (1QS 1,10; i dr.) nalazimo gnušanje nad grješnicima, koje nijedaleko od mržnje prema grješnicima i na koje je Isus vjerojatno mislio u citiranomtekstu. Ibidem, str. 1400

pravedan i poštuje zakon i pravdu, ne blaguje po gorama,34 nepodiže oči kumirima, ne oskvrnjuje žene bližnjega svojega, nikomene nanosi nasilja,vraća što je u zalog primio i ništa ne otima, kruhsvoj dijeli s gladnima, gologa odijeva, ne posuđuje uz dobit, i neuzima pridavka (kamate), ruku usteže od nedjela, po istinipresuđuje, po mojim (Božjim) naredbama hodi i čuva moje zakone,postupajući po istini“ (Ez 18,5‐9). Prema tekstu knjige Ponovljenogzakona iskrivljavati pravdu znači biti pristran, primati mito,ugrožavati stvar pravednih, dok je pravednost dati na sudu pravoonome tko je prav, a krivca osuditi. Na više mjesta Stari zavjetnaglašava povezanost pravednosti i vršenja Božjeg Zakona (Iz 56,1).Stari zavjet označava onoga pravednikom (cāddîqom) i onoga koji jepun ljubavi (hasidom) koji ne propušta izvršavati svoje dužnostiprema bližnjemu koja je Bog zapovijedio i odredio. Čovjek koji imaravnodušno stajalište i tvrdi da „Moje je moje, a tvoje je tvoje“ i nataj način sebe izjednačava s bližnjim, nije na „putu pravednosti“ jerpropušta činiti djela ljubavi. O odsustvu, danas bi smo rekli,društvene odgovornosti i socijalne osjetljivosti prorok Ezekijel piše,nazivajući je opačinom: „Evo opačina sestre tvoje Sodome: gizdavo iu obilju kruha i bezbrižno življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju ibijednike ne pomagahu“ (Ez 16,49). Bez pomaganja bližnjima, u kojese ubrajaju i neprijatelji, čovjek se ne može smatrati pravednikom.Osobit je naglasak dužnosti pravednosti u ponašanju premasiromašnima i slabima, udovicama, pridošlicama i strancima. Danasbi smo navedenim skupinama dodali beskućnike, prognanike,izbjeglice, azilante, nezaposlene, osobe bez državljanstva, tzv.marginalne i isključene društvene skupine, gradsku sirotinju,ostarjelu, nemoćne i nikome potrebne radnike i radnice. Štoviše,bližnji to ostaje i kada je neprijatelj, pa je pravednost i u sljedećem:„Kada nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja,moraš mu ga natrag dovesti“ (Iz 23,4).

X. Prilozi

301

34 Jesti (sveti obrok) po gorama bila je praksa krivobožačkih obreda, odnosnoidolopoklonstva.

Starozavjetni prorok Izaija upozorava na uzaludnoprakticiranje krive i uzaludne pravednosti koju izabrani narod vršijer ona nema značaja pred Jahvom. Molitva, obredna pobožnost,vjerski rituali i prigodni postovi uzaludni su ako ih ne prate Boguugodna djela, koja se ponajviše odnose na zajedničku težnju zaispravnim društvenim redom: „kidati okove nepravedne,razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti svejarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svojbeskućnike, odjenuti onoga kojega vidiš gola.“ Ako ovako budupostupali, prorok Izajija nastavlja: „Tad će sinutʹ poput zore tvojasvjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvast. Pred tobom će ići tvojapravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom“ (Iz 58,8). Starozavjetniučitelji pohvaljuju pravednika koji vrši pravednost jer „pravedniknosi svijet“ (Targum za Izr 10,25), a Rabi Johanan piše: „I zbogjednog pravednika svijet bi opstao“ (b Joma 38,b).

4. POJAM PRAVEDNOSTIU SVETOME PISMU NOVOGA ZAVJETA

Novozavjetnu teologiju pravednosti razvija apostol Pavle utekstovima svojih poslanica koje su kronološki nastajale prijenastanka evanđelja.35 Središte Pavlove kršćanske teologije jerazumijevanje pojma obraćenja ili promjene shvaćanja, mišljenja i


302

35 Apostol Pavao obraćenik je na kršćanstvo koji je napisao veliki dio novozavjetnihtekstova. Rođen je i školovao se u cilicijskom gradu Tarzu za koji se smatra da je u tovrijeme u helenističkom obrazovanju bio ispred Atene i Aleksandrije. Bio je pripadnikžidovskoga naroda i suvremenik Isusa Krista. Odgojen je kao farizej kod Gamaliela,tada vjerojatno najboljeg učitelja judaizma. Pavao je bio pripadnikom farizeja, jedneod židovskih vjerskih frakcija tadašnjega doba, vrlo ugledne u narodu. Za razliku odsaduceja, bogatih i obrazovanih pripadnika visokoga društva, koji su imali vjersku ipolitičku moć, farizeji su vjerovali u život nakon smrti, te su revno prakticiraliobrednu čistoću i izvan hrama, u svim područjima života. Težili su nacionalnojneovisnosti i nisu priznavali rimske zakone koji bi bili suprotni ili u neskladu sžidovskim Zakonom (Torom ili Petoknjižjem) te s nizom zakona tzv. usmene Tore.

djelovanja, metanoje kojom čovjek čini odlučan zaokret od grijehaprema Bogu, od nepravednosti prema pravednosti i koji predstavljapočetak novoga života kojemu je pripisan novi životni smisao –izvršavanje pune pravednosti.36 Ona ima dvije osnovne dimenzije:vertikalnu, pravedan odnos s Bogom, i horizontalnu, odnos sdrugim pripadnicima zajednice.37 Življenje pravednosti ima zasvrhu onakav život koji će na zemlji oslikavati Božju pravednost kojaje na nebu. Pavlovsko razumijevanje pravednosti blisko jerazumijevanju judaističke teološke tradicije koju on značajno koristiu svojoj teologiji opravdanja, otkupljenja i posvećenja. Pravednost je,prema Pavlovim poslanicama, stanje grešnoga čovjeka koji jeotkupljen vazmenim događajima i djelovanjem Duha Svetoga uCrkvi. Svojom osobnom vjerom u Krista čovjek odlučuje primitikrštenje i tim se početnim iskustvom pridružuje zajednici drugihvjernika, odnosno crkvi (grč. eklesia, općinstvo).

„Krist je naviještao kraljevstvo nebesko, a nastala je Crkva“,glasovita je rečenica A. Loisyja. Crkva na zemlji postaje mjestomokupljanja božjega naroda te slikom dolazećeg kraljevstva Božjega,koje uskoro stiže u svojoj punini.38 Dolaskom Kraljevstva nastaje i

X. Prilozi

303

36 Metanoja (grč. μετάνοια, metanoia) je nerijetko povezana sa snažnim iskustvomepifanije, duhovnoga iskustva boanske nazočnosti , nakon koje se svjetonazor,razmišljanje i življenje osobe korjenito mijenja (usp. obraćenje Pavla na putu zaDamask, Dj 9, 3‐22). 37 Simbolika križa s raspetim i umirućim Kristom sadrži ove dvije dimenzije:pravednosti prema Bogu i pravednosti prema bližnjima Sin Božji se daje do svojesmrti. Poruka simbola jeste da je pravednost važna kao život, odnosno da je životmoguć samo u pravednosti. Krist takvo življenje pune pravednosti očekuje od svakogsvog sljedbenika. 38 Problem istovjetnosti ili različitosti kraljevstva Božjega i Crkve vrlo je staro isporno, još od crkvenih otaca i srednjovjekovnih teologa koji su poistovjećivali te dvijestvarnosti, sve do današnjih liberalnih teologa i modernista koji ih razlikuju. „Drugivatikanski koncil tome je dao donekle jasno objašnjenje. Prije svega, gledom nabuduću stvarnost na kraju vremena, konstitucija Lumen gentium ne govori ni o kakvojrazlici između Ecclesia consummata i regnum consummatum.“ Enciklopedijski teološkirječnik, ibidem, str. 540.

Crkva koja je vidljiva za razliku od Kraljevstva koje nije vidljivo. RastKraljevstva vidljiv je u rastu Crkve koja se suobličava Kristovom likukoji joj daruje život. Biti podanikom Kraljevstva podrazumijeva bitičlanom Kristove zajednice, ud njegovoga tijela. Crkva je prvenacKraljevstva koja ga do kraja vremena naviješta sadržava i označava.Otuda je ona od njega različita ali je u eshatonu identična. Budućirazličitom od Kraljevstva, Crkva ima obvezu zazivati njegovdolazak: „Dođi kraljevstvo tvoje“ (Lk 11,2; Mt 6,9) te ga naviještatisvim narodima na zemlji. To zazivanje njegovoga dolaska i njegovonaviještanje, postaju služenje Kraljevstvu na Kristov način ljubavlju,poniznošću i krotkošću (samozatajnošću). Takav oblik služenja,diakonia, jest iskazivanje pravednosti kraljevstva Božjega premasvima, i onima koji su vjernici i onima koji to nisu.

Isus Krist je kralj tog nebeskoga kraljevstva, i On je taj od židovadugo očekivani Mesija, Pomazanik i Pravednik, Spasitelj i Kralj,kojeg je Bog preko svojih proroka višekratno obećavao svomeizabranom narodu. Krist stvara svoj narod pravednih (2 Kor 5,21)otkupljujući ih jednom za svagda svojom žrtvom okajnicom.Umirući na križu Krist ih trajno opravdava, posinjuje i pribraja ih usvoj novi izabrani narod temeljem Novoga Saveza. U taj noviizabrani narod pribrajaju se po vjeri u Krista svi, „židovi i Grci,obrezani i neobrezani, tuđinci i barbari, robovi i slobodni ljudi“ (Kol3,11). Kristova pravednost (ili nova pravednost u odnosu nastarozavjetnu pravednost) nije plod ljudskog nastojanja i uspjeha ubesprijekornom opsluživanju Božjega Zakona (Rim 10,3) već je onanezaslužena Božja milost, dana svim ljudima koji su dragovoljno„zajedno s Kristom umrli sebi i grijehu i potom uskrsnuli s Kristomza novi život“. Svojim Duhom Svetim Krist upravlja svojimeshatološkim narodom (1. Kor 12) dajući im svoj, Kristov zakon zaživljenje u pravednosti. Kristov zakon pravednosti je mogućeslijediti i ispunjavati, jer ga je On sam, kao svako drugo ljudsko biće,ispunjavao. Početak Kristove pravednosti sadržan je u zlatnomepravilu koje obuhvaća dva područja: ljubav prema Bogu i ljubavprema bližnjemu (Mt 22,37‐39).


304

Zajednica vjernika, Crkva (ἐκκλησία, eklésia), ima zadaću sada iovdje, u povijesti, biti sol i svjetlo svijetu, već sada živjeti premapravilima kraljevstva nebeskoga, prema Kristovom zakonu, premamoralnim pravilima koja obilježavaju kršćansko življenje, pozivajućisve one koji su još vani da uđu na „uska vrata i pođu tijesnim putemkoji vodi u Život“ (Mt 7,31‐14). Kršćansko življenje i kršćanskevrjednote temelje se na postojanom iščekivanju drugog Kristovogdolaska, Dana Gospodnjega, koji može biti svakog trenutka i koji ćedoći iznenada „kao tat (lupež) noću“. Takav svjetonazor opredjeljujevjernički odnos, ili vjerničku pravednost prema vremenitimstvarima, poput materijalnog imetka, ovozemaljske slave, časti imoći. Znaju da su na ovoj zemlji stranci, putnici i došljaci, prolaznici,a da im je jedina i prava domovina na nebu. Kršćanski vjernici živeu dva svijeta, u jednom koji nisu posve napustili i drugi u koji jošnisu potpuno pristigli i stoga su svjedocima i pravednosti inepravednosti, oni su u srazu dva kraljevstva, jednog čije je vrijemena izmaku, i drugog, koje nije u potpunosti stiglo.

Kršćansko razumijevanje pojma pravednosti može se pronaći utri različita konteksta, za koja se može reći da su međusobnopovezana na različite načine. U prvom slučaju, riječ pravednostvrijednosno obilježava neki objektivni društveni poredak ili socijalnisustav. U drugom slučaju, pojam pravednosti vrijednosnokarakterizira nečije subjektivno držanje primjerice, pravednost ilinepravednost nekog suca ili javnoga službenika.39 U trećem slučaju,pravednost iz prethodno navedenih slučajeva prerasta u koncepcijupravednosti kraljevstva nebeskoga, koju Matej i Luka opisuju uIsusovim govorima, a započinju i najviše o njemu pišu u IsusovomGovoru na gori. Za to treće razumijevanje novozavjetne pravednostimože se reći da se nalazi između dvije stvarnosti, izmeđuovostranog svijeta i onostrane zbilje, između imanentnog itranscendentnog, ona postoji već sada i ovdje, ali koja se uprisutnjuje

X. Prilozi

305

39 Priređeno prema Leksikon temeljnih religijskih pojmova: Židovstvo, Kršćanstvo,Islam. Prometej, Zagreb 2005. str. 369‐370.

na svršetku vremena, u eshatonu, odnosno dolaskom kraljevstvanebeskoga u svojoj punini.

Kada Novi zavjet vrijednosno označava neki društveni poredakpravednim, daje mu normativna obilježja, opisujući ga kakav bi tajporedak trebao biti. Pri tome se za pravednost koristi pojamspasenje, koji je u nekim tekstovima sinonim pravednosti.40

Novozavjetni diskurs o pravednosti kada se odnosi na neke odovozemaljskih poredaka (društvene, političke, ekonomske ili druge)analogan je tradicionalnoj grčkoj misli o pravednosti, koja započinjejoš od Aristotela i ima uobičajenu tipologiju pravednosti:komutativna ili uzajamna pravednost, distributivna ili razdiobnapravednost i legalna ili zakonska pravednost. Pravednost jeusmjerena prema općem dobru i time ona ima sva potrebna obilježjasocijalne pravednosti, a središnji joj je sadržaj u ispunjavanjuzlatnoga pravila iz Isusovoga Govora na gori: „Sve što želite da ljudičine vama, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Mt 76,12).Bog se, u ovom kontekstu pravednosti, naziva pravednim jer se usvom suđenju ne obazire na uvaženost osobe (usp. 1. Pt 1,17), spol,rasnu ili religijsku pripadnost, gospodarski, društveni ili političkipoložaj, ali se obazire na radnu sposobnost ili njen nedostatak.

Drugo značenje kršćanskoga poimanja pravednosti odnosi sena ono ćudoredno življenje i postupanje pojedinca kojim on, svojompostojanom i čvrstom voljom, ili vrlinom, svakoj osobi priznajenjeno pravo.41 Biblijska teologija ovdje ukazuje na dva oblika ovepojedinačne pravednosti, jedna je božanska pravednost, a druga jeljudska. Božanska pravednost najčešće se označava kao ona koja sespasenjski obraća ljudima42 ili se ona očituje u čovjekovom


306

40 Primjerice, Rosite nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću. Neka se rastvori zemljada procvjeta spasenje (Iz 45,8), i Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa inovu zemlju, gdje prebiva pravednost (2. Pt. 3,13). 41 Toma Akvinski, Summa theologiae, 2 II q 58 a 1. 42 Jer uskoro će se objaviti moja pravednost (Iz 56,1), i Jer u Evanđelju se očituje pravednostBožja, iz vjere u vjeru (Rim 1,1.7).

bogougodnom i moralnom ponašanju koja mu od Boga darivanatemeljem njegove vjere (usp. Rim 4,6). Prema tome, pravednost jeoznaka Božje spasenjske volje i spasenskoga postupanja te njegovoutjelovljenje u vjerniku. Božja dobrota, Božja milost i milosrđe iBožja ljubav uvijek su uz Božju pravednost i njeni su pojedinačniaspekti. Za ljudsku pravednost biblijska teologija ne nalazisavršenstvo ali ona obuhvaća onaj djelomični aspekt pravednostikoji joj pripisuje Toma Akvinski u navedenoj izreci. Ljudskapravednost nastoji očuvati pravo bližnjega proširujući ga na čuvanjenjegovog ovozemaljskog interesa u pojedinačnim i općimslučajevima. Za razliku od ljudske pravednosti, Božanska sepravednost odnosi na sveobuhvatni čovjekov interes koji obuhvaćai spasenje, koji nije samo ovozemaljski već i onostrani, vječničovjekov interes.

5. PREMA TEOLOGIJI SOCIJALNE PRAVEDNOSTI

Katolička je teologija, pod utjecajem društvenih posljedicaindustrijske revolucije, unatrag stotinjak godina razvijala socijalninauk Crkve. U njemu je naglašavala potrebu ponovnog promišljanjadruštvene pravednosti u općem društvenom poretku (lat. ordosocialis) koji se značajno mijenjao od srednjeg vijeka. Biblijskojpovezanosti između vjere i socijalne djelatnosti (briga za siromašne,udovice i siročad, strance, bolesne itd.) kao izraz pravednosti kojaizvire iz Kristovog nauka, potrebno je ponovno tumačenje uokolnostima nastanka i razvoja industrijskoga društva. Socijalnapravednost svoj teološki izraz nalazi u socijalnom nauku Crkve, aizvršava se u raznim karitativnim i humanitarnim djelatnostimanerijetko povezanim s misionarskim poslanjem. Ona se ne možesmatrati posebnom vrstom aristotelovske tipologije pravednosti(komutativna, distributivna i legalna pravednost) već je dinamičnirezultat njihovih različitih vidova koji uređuju odnos pojedinca idruštva te međuodnosa različitih skupina unutar društva. Socijalnapravednost, kako je crkveno učiteljstvo razumije i tumači, nakon

X. Prilozi

307

enciklike Rerum novarum pape Lava XIII iz 1891. godine, a osobitonakon enciklike pape Pija IX Quadragesimo anno iz 1931. godine inadalje, prepoznatljiva je sa suvremenoga stajališta ljudskih prava,zajedničkog dobra, demokracije i sloboda. Ideje koje su iznesene unavedenoj enciklici otvaraju, drže brojni teolozi, mogući put izmeđusocijalizma i neoliberalnog kapitalizma. Crkveno učiteljstvo nastojisagledati nužnu razinu pravednosti kapitalističkoga društvauvodeći kršćanski socijalni nauk u središte suvremenih društvenihprijepora, lokalnih, regionalnih i globalnih, gospodarskih, radnih,klasnih, rasnih, ekoloških, bioloških, pravnih, političkih i drugih.Crkvenim vođama, a napose teolozima sve je jasnija činjenica: svijetmože opstati i razvijati se samo ako je društveni poredak dugoročnoustrojen na temeljima općeprihvaćene pravednosti, ili premariječima Künga, na zajednički izgrađenim moralnim temeljimapravednoga mira.43

Teološko zauzimanje za pravdu i pravednost kao etičke ideje,postalo je osobito važnim i hitnim obzirom na njeno ozbiljnozanemarivanje u suvremenoj politološkoj i filozofskoj misli.44

Biskupska sinoda u Rimu 1971. godine raspravljala je o pravdi usvijetu te je naglasila da je zauzetost za socijalnu problematiku iborba za pravdu sastavnim dijelom poslanja Crkve: „Borba zapravdu i sudjelovanje u preobražaju svijeta u potpunosti nam seukazuju kao sastavni dio propovijedanja Evanđelja: to jest poslanjaCrkve za otkup čovječanstva i njegovo oslobođenje od svakepotlačenosti.“45 Teškoće u promišljanju pravde postoje, premamišljenju Valkovića, i na strani liberalnih filozofa koja su nedostatna


308

43 Švicarski teolog Küng iznio je tezu da se globalni i dugoročni mir može stvoritisamo ako nađu zajedničke etičke osnove u svim velikim svjetskim religijama. Njegoveteze su: (1) Nema napretka ljudskog roda bez svjetskog etosa; (2) Nema svjetskog mirabez religioznog mira; (3) Nema religioznog mira bez religioznog dijaloga. Hans Küng:Projekt svjetski ethos, Miob, Velika Gorica 2003. 44 Priređeno prema Marijan Valković (ur.): Socijalni dokumenti Crkve: Sto godinakatoličkoga socijalnog nauka. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991. 45 Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, ibidem, str. 392.

ponajviše u nejasnom i krivom poimanju čovjeka kao osobe, kao uslučaju kontroverznog Johna Rawlsa ili radi neprihvatljivogindividualizma Roberta Nozicka.46 Kršćanska teologija, temeljena nadvosmjernoj ljubavi, prema Bogu i prema čovjeku, koja je prekoTome Akvinskog od Aristotela preuzela glavne odrednice filozofijepravednosti, može se upustiti u promišljanje pravednosti, osobitodruštvenu pravednost. Papa Ivan Pavao II je napisao da „politikaokrenuta osobi i društvu nalazi neprestano smjer svoga putovanja uobrani i u promicanju pravde u smislu ʹkrepostiʹ za koju se svimoraju odgajati i u smislu moralne ʹsnageʹ koja podupire zalaganjeu prilog pravima i dužnostima svih i svakoga, na osnovi osobnogdostojanstva ljudskog bića“.47 Kršćanska teologija, ako želi ostativjerodostojnom, ne može govoriti o Božjoj spasenjskoj ljubavi premačovjeku i čovjekovoj prema Bogu i bližnjemu, a pri tome nepromišljati i govoriti o pravednosti, osobito o socijalnoj pravednosti,koja, prema Isusovoj logiji u Govoru na gori obuhvaća i riječi i djela iosobni primjer pravednoga življenja. U tom kontekstuBoulillardova, pomalo radikalna izjava da „Teologija koja nijeaktualna lažna je teologija. Njezin zakon je zakon neprestanogaobnavljanja“48 opominje na potrebu trajne primjenjivosti kršćanskognauka promjenjivim i stalno novim društvenim, ekonomskim ipolitičkim okolnostima.

Načela na kojima se temelji socijalni nauk Crkve, njegoveglavne koordinate jesu (1) dostojanstvo ljudske osobe, (2) načelopravde i ljudskih prava, (3) načelo općeg ili zajedničkog dobra, (4)načelo supsidijarnosti, (5) načelo solidarnosti, (6) načelo

X. Prilozi

309

46 Marijan Valković: Socijalni nauk crkve i socijalna politika, Revija za socijalnupolitiku 1994. god I., br.1. str. 20. Autor dodatno citira riječi liberalnog ekonomiste inobelovca F.A. Hayeka koji socijalnu pravdu naziva „fatamorganom“ ili „fikcijom,riječi bez sadržaja. Str. 20. 47 Ivan Pavao II, Christifideles laici ‐ Vjernici laici. O pozivu i poslanju laika u Crkvi isvijetu, Kršćanska sadašnjost (Dokumenti 93), Zagreb 1990, br. 42.48 H. Boullard, Conversion et grâce chez S. Thomas dʹAquin, Paris 1944., str. 219.

sudjelovanja i (7) povlaštena briga za siromašne.49 Razmotrimosvaku od njih.

(1) Dostojanstvo ljudske osobe. U enciklici Mater et Magistra(1961.) papa Ivan XXIII piše: „Ovom je nauku glavno načelo: čovjekje nužno temelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova, čovjek ukolikoje po naravi društveno biće uzdignuto u nadnaravni red“ (MM, 219).Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium etspes Drugog vatikanskog sabora (1965.) o tome još sažetije piše:„Čovjek je naime, začetnik, središte i cilj svega gospodarsko‐društvenog života“. Razumijevanje čovjeka kao osobe i, govorećikantovskim jezikom, svrhe po sebi, od ključne je važnosti zarazumijevanje i primjene socijalnog nauka Crkve. Mnogi mislioci(primjerice Arnold Toynbee) drže da je takvo humanističkopoimanje čovjeka, koje ima svoje korijene u grčkoj filozofiji i judeo‐kršćanskoj kulturi i teologiji, najveći, ili jedan od najvećih doprinosaeuropske civilizacije ostalim civilizacijama svijeta. Ovo načelosocijalnog nauka crkve nastoji se približiti otkupljenoj i uzdignutojnaravi (natura elevata et redempta) te se prepliće s prirodnim zakonom(lex naturalis) pozicionirajući se između liberalnog individualizma ikolektivističkog komunizma (ili totalitarnog nacionalizma,primjerice, fašizma, nacionalizma, te njihovih inačica).

(2) Načelo pravde i ljudskih prava. Pravda je jedna od petvelikih ideja čovječanstva, piše Mortimer Adler, navodeći uz nju joši istinu, dobrotu, ljepotu, slobodu i jednakost,50 a Augustin smatra daako se iz države ukloni pravda, preostat će samo razbojničkebande.51 Pravednost, kao konkretizacija pravde i jedna od klasičnihkreposti, odnosno, vrlina, središnji je pojam katoličkog socijalnognauka Crkve. Socijalna pravda, kao relativno novi pojam u


310

49 Priređeno prema Marijan Valković: Socijalni nauk crkve i socijalna politika,ibidem, str. 18‐23. 50 Adler Mortimer J.: Six Great Ideas, Collier‐Macmillan, New York,1984.51 Augustin Aurelije: O državi Božjoj, IV, 4.

kršćanskoj socijalnoj misli, naslanja se na agregat individualnihljudskih prava koja navode Povelja UN iz 1945. i Opća deklaracija opravima čovjeka iz 1948. i niz drugih dokumenata.52 Dostojanstvoljudske osobe i ljudska prava svoje prvotno izvorište imaju uteološkoj antropologiji stvaranja čovjeka na sliku Božju (Post 1,26).Premda se suvremena Crkva zalaže za zaštitu ljudskih prava,ponekad odviše oprezno i neodlučno, i njen se društveni doprinoscijeni, u dokumentu Crkva i ljudska prava pokajnički se navodi da tou povijesti nije uvijek bilo tako te da je bilo vremena „u povijestiCrkve u kojima se ljudska prava riječju i djelom nisu jačala i branilaodgovarajućom jasnoćom ili energijom“. Da bi se postigao mir nazemlji papa Ivan XXIII u svojoj socijalnoj enciklici Pacem in terriskataloški nabraja ljudska prava, naglašavajući pravo na opstanak idostojan život, prava s obzirom na ćudoredne i kulturne vrednote,pravo na štovanje Boga prema zahtjevima ispravne savjesti, pravona slobodan izbor zvanja, gospodarska prava, pravo zbora iudruživanja, pravo na seljenje i politička prava. Enciklika uvodi novipojam znakovi vremena gdje spominje uspon radničke klase, svijest odostojanstvu žene, jednakost među narodima, popis osnovnihčovjekovih prava, ustav za svaku pojedinu državu, odnosi građanai državnih rukovodilaca te osnivanje Organizacije UN u smislustvaranja jedne svjetske vlasti koja bi svojim članicama ostavljalaželjenu autonomiju prema načelu supsidijarnosti.

(3) Načelo općeg ili zajedničkog dobra. Osnovni sadržaj načelaopćeg dobra (bonum commune) smatra čovjek ne može samostalnorazviti svoju individualnost i društvenost već je upućen na druge,stvarajući time dobra koja su od zajedničke koristi. Načelo općegdobra nadilazi privatni interes, i zato svaki čovjek, služeći se svojim

X. Prilozi

311

52 Premda Deklaracija o ljudskim pravima UN‐a još uvijek nije pravilo umeđunarodnoga pravu, ono je smjerodavno za kasnije međunarodne konvencije kojese odnose na zaštitu i razvijanje temeljnih prava i sloboda čovjeka, primjerice:Europska konvencija o ljudskim pravima i slobodama (1950), Europska socijalnachart‐a (1961), Konvencija UN o ljudskim pravima (1966), Pakt o privrednim,socijalnim i kulturnim pravima, Pakt o građanskim i političkim pravima (1966).

zakonitim vlasništvom, treba ih smatrati od Boga povjerenima navremenito upravljanje. U cilju minimiziranja sukoba, potreban je redu svim institucijama, od obitelji i raznovrsnih malih zajednica doudruga, lokalnih, regionalnih, državnih i međunarodnih zajednica.Državne vlasti postoje sa zadaćom izvršavanja svojih dužnosti uosiguravanju općeg dobra svim građanima. „Političke zajednicepostoje radi općeg dobra. U njemu ona nalazi svoje opravdanje ismisao, iz njega proizlazi njezino izvorno i vlastito pravo. Opće pakdobro obuhvaća sve one uvjete društvenog života u kojima ljudi,obitelji i udruženja mogu potpunije i lakše postići svoje ʹusavršenjeʹ“(Gaudium et Spes, 74). U politološkom smislu pojam općeg dobranajčešće ima formalno‐pravnu narav i odnosi se na pravne norme ipravne institucije, odnosno da država ima zadovoljavajuću pravnu,socijalnu i kulturnu infrastrukturu, ali bez dubljeg i šireg definiranjasvjetonazorskih i moralnih vrijednosti.

(4) Načelo solidarnosti. Sažeto značenje ovog načela govori daje svaka osoba neke društvene zajednice vezana za sudbinu samogadruštva na način da je suodgovorna za dobro drugih i zajedničkeoblike suživota. Uz solidarnost vezan je pojam uzajamnosti kojutreba razumjeti kao „sustav koji određuje odnose u suvremenomsvijetu sa svim njegovim ekonomskim, kulturnim, političkim ivjerskim komponentama i valja je uzeti kao moralnu kategoriju“.53

Solidarnost proizlazi iz jednake vrijednosti svakoga čovjeka,jedinstva ljudskoga roda i njihove povezanosti i međuovisnosti. Doovog načela došle su sve kulture tijekom svoga razvoja i može se rećida je načelo solidarnosti zajednička stečevina svih ljudi (primjerice,zlatno pravilo).


312

53 Ivan Pavao II u enciklici Solicitudo rei socialis, 38. (1987) I u nastavku piše: „Ako seuzajamnost shvati u tom smislu onda je solidarnost jedini odgovor na nju ‐ i tosolidarnost kao moralno i socijalno ponašanje, kao ʹvrlinaʹ. Ona nije dakle osjećaj nekeneodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih i udaljenih.Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobrosvih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni.“ Ibidem, 38.

X. Prilozi

313

(5) Načelo supsidijarnosti. Prema ovom načelu sve ono štomože učiniti niža stepenica ili organizacijska društvena jedinica, netreba činiti viša. Viša organizacijska instanca (u politici,gospodarstvu, obrazovanju, javnom sektoru itd.) čini ono što niža namože učiniti, ili ne može učiniti na jednako učinkovit način kao viša.Ovo načelo treba očuvati autonomnost pojedinaca i manjihzajednica te doprinositi učinkovitosti i uspješnosti organizacijskogdjelovanja. Nakon što se jedno vrijeme ovo načelo koristilo ukatoličkim tekstovima, ono je postalo opće prihvaćeno u politici,gospodarstvu i državništvu. U enciklici Quadragesimo anno (1931.)papa Pija XI piše: „Ostaje ipak u socijalnoj filozofiji čvrsto inepobitno ono načelo koje se ne može ni ukloniti ni promijeniti kaošto ne valja pojedincima oduzimati i predavati državi one poslovekoje oni mogu obavljati na vlastitu odgovornost i vlastitommarljivošću, tako je nepravedno i vrlo škodljivo i za javni poredakopasno davati većemu i višemu društvu one poslove koje moguizvršavati manje i niže zajednice“. (80). Iskustvo je pokazalo danedovoljno poštivanje ovoga načela u izgradnji tzv. ʹdržaveblagostanjaʹ (engl. Welfare State) može navesti središnju državu napogreške u preuzimanju onih dužnosti koje pojedinci bolje obavljajunego država.

(6) Načelo sudjelovanja odnosi se na pravedno, razmjerno iodgovorno sudjelovanje svih članova i zajednica u društvenomživotu i njegovom razvoju (ekonomskom, političkom, kulturnom,obrazovnom, znanstvenom, religijskom itd.). Neki katolički teolozi(Baum) drže da je ideja o participacijskom društvu jedna odposebnosti katoličkog socijalnog nauka. Nije se moguće s time upotpunosti suglasiti jer se teorije participacije neovisno javljaju i uorganizacijskim znanostima. Premda se u participativnom društvusukobljavaju suprotnosti različitih interesa, ako se konfliktnesituacije ne rasplamsaju do otvorenih sukoba i nasilne borbe, onemogu preći „malo‐pomalo u neku časnu borbu osnovanu na težnjiza pravednošću. To doduše nije onaj blaženi mir za kojim svi težimo,ali ipak može i mora postojati početak od kojega treba doći do

međusobne suradnje staleža (klasa).“54 Sindikalna nastojanjaradnika su potrebna jer, premda se sukobljavaju klasni interesiradnika i kapitalista, izgradnja općeg dobra zahtijeva suradnju iparticipaciju sviju. Katolički socijalni nauk priznaje kapitalistunjegovo pravo na privatno vlasništvo i proizvedena dobra, aliunutar pravednoga socijalnoga konteksta. Proizvedena dobra(proizvodi, usluge, nematerijalna dobra) svima su namijenjena i nanjima je socijalna hipoteka. Nadalje, participativno društvo se trebaproširiti i na društveno‐politički sustav, osobito na središnju državukoja treba obnašati regulacijske funkcije, prvenstveno gospodarske,a potom obrazovne, kulturne, okolišne i druge.

(7) Načelo povlaštene brige za siromašne ima svoj temelj uSvetome pismu a u evanđeljima je iznimno naglašeno. Novi zavjetza siromašne umjesto grčke riječi pénes [πένηζ ], osobe koje živesiromašno, ali imaju neke izvore prihoda, već koristi riječ ptokhós[πτοχς ] koja se odnosi na osobe u krajnjoj bijedi, ovisne o društvu ikoje nemaju ništa i prisiljene su prositi da bi preživjele. Njima seniječe svako pravo: političko, socijalno, religiozno, osuđivala ih je ivlast i svećenstvo, smatrajući ih „prokletima i od Bogazaboravljenima.“ Religijske vođe Isusovog vremena smatrale susiromašne osobe i grješnicima i otuda nevrijedne u Božjim očima. Tosu temeljile na jednostranom razumijevanju obećanih Božjihblagoslova onome tko izvršava Zakon, odnosno prokletstva, onometko to ne čini (Pnz 30,1), zaboravljajući starozavjetnu Knjigu o Jobu,prema kojoj je Job postao ekstremno siromašan i bolestan unatočsvojoj pravednosti.

Možemo prepoznati tri glavne skupine siromašnih o kojimapišu evanđelja i koje Isus smatra privilegiranima: (1) siromašni inapušteni, (2) bolesni (nemoćni) i uzeti, nepokretni, (3) carinici,grešnici i bludnice, prostitutke.55 Tijekom novozavjetne povijesti u


314

54 Quadragesimo anno, 114.55 Prema Rinaldo Fabris: La scelta dei poveri nella Bibbia, Borla, Roma, 1989.

prezrene i odbačene društvene skupine osobito su se ubrajale žene idjeca. Unatoč preziru javnosti prema navedenim skupinama,osobito od strane vjerskih vođa, Isus ih skandalizira tako što s njima,carinicima, grješnicima i bezakonicima, razgovara, druži se i objeduje.Prema vjerskim propisima, družeći se s njima, Isus postaje jednakonečist kao i oni. Međutim, Isus ide i dalje te jednog carinika, Mateja,pribraja krugu svojih učenika, dvanaestorici. Javnost je carinikeprezirala, istodobno ih mrzila, smatrajući ih izdajnicima Izraela irimskim slugama, koji pljačkaju vlastiti narod ubirući više poreza odpropisanoga. Isus također dozvoljava da njega i njegove učenikeuzdržavaju žene: „Marija zvana Magdalena, Ivana… Suzana imnoge druge“, od kojih je jedna, u svojoj prošlosti, prije obraćenjaIsusu, izvjesno bila javna žena. Isus poručuje religijskim vođama,prema tekstu hrvatskoga prijevoda, da „carinici i bludnice pretekoševas“ (glavare svećeničke, pismoznance i farizeje) „u kraljevstvoBožje“ (Mt 21,31). Međutim, izvorni se tekst, prema Karliću činipuno radikalniji od prijevoda. Matejev tekst na grčkom jeziku glasi:προάγουσιν ὑμᾶς εἰς τὴν βασιλείαν τοῦ θεοῦ [proágousin humâs eistèn basileían toû Theoû], a to može odgovarati aramejskommeqaddemin lekon, koji sadrži u sebi isključujući smisao i značenje, ane samo vremensku prednost. Dakle, ono što novozavjetni tekstkani reći, moglo bi biti sljedeće: „Carinici i bludnice će ući ukraljevstvo Božje, a vi [glavari svećenički i starješine narodne]nećete!“56 Ova tvrdnja se može dodatno potkrijepiti drugim tekstomistog poglavlja u kojem Isus završava prispodobu o vinogradarimaubojicama (usp. Mt 21,33‐46) i gdje kaže: „Zato će se – kažem vam ‐[i dalje se govori o glavarima svećeničkim i starješinama narodnim]oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosinjegove plodove.“ (Mt 21,43). Prema tome, onaj tko odbacujeodbačene i njega će Bog odbaciti. Tko o njima skrbi, i o njemu će Bogskrbiti.

X. Prilozi

315

56 Ivan Karlić, Kraljevstvo Božje: neka obilježja Isusove prakse oslobađanja,Obnovljeni život, Vol.59 No.2 Lipanj 2004., str. 151. prema, Joachim Jeremias, Teologiadel Nuovo Testamento, Vol I: La Predicazione di Gesu, ed. Paideia, Brescia,1976., str.139.

Briga za siromašne postala je i ostala dio crkvene prakse odsamog osnutka Crkve do danas kao izraz nebeske pravednosti nazemlji. Siromašni su na poseban način dio Božje ljubavi izabrinutosti. Isus se dosljedno izjednačava s onima koji su bolesni ilina drugi način pate, bilo da su obespravljeni i potlačeni, zanemareniili marginalizirani, on upozorava da će svakog čovjeka, na krajuvremena, na Kristovom sudu vrjednovati prema tome je li pomogaoili nije pomagao siromašnima. Načelo brige za siromašne odnosi sena sve, premda je ono prioritetno prema onima koji su u vjeri (Gal6,10).

Razvitak kapitalizma generira, prema Pikettyju, sve većudruštvenu nejednakost, rascjep između malobrojnih bogataša iostatka svijeta sve je veći: bogati uvećavaju svoje bogatsvo brže negošto siromašni postaju manje siromašni.57 Taj proces neminovno vodiprema obnavljanju klasnih antagonizama i radikaliziranju sukoba teostalim pratećim društvenim posljedicama. U kršćanskoj je tradicijibilo da se oduvijek više bavila kurativom siromaštva, negonjegovom preventivom, odnosno uklanjanjem uzroka. Taj odnos sepostupno mijenja i mogu se naći tekstovi koji govore o izgradnjipravednijih društvenih struktura i institucija koje bi bile suglasnekršćanskoj etici, odnosno moralnoj teologiji.58 Jednako tako,tradicionalna kršćanska teologija predugo je govorila o posljedicamakoje je istočni grijeh imao na pojedinca, ali premalo o njegovimposljedicama koje je uzrokovao u društvenim strukturama iopćenito u društvu. Za smanjenje siromaštva i njegovu preventivupotrebno je mijenjati strukture grijeha, kako ih imenuje papa Ivan


316

57 Thomas Piketty, Kapital u 21. stoljeću, Profil, Zagreb 2014. Knjiga analizira dugevremenske serije odnosa između kapitala i rada zaključujući da profitne stopekapitala u prosijeku rastu nešto brže od stopa rasta nacionalnih gospodarstva. Takviodnosi između ovih stopa omogućavaju, smatra Piketty, prelijevanje novostvorenevrijednosti u osobna bogatstva umjesto u novu proizvodnju ili u redistribucijubogatstva. 58 Primjerice, enciklika pape Ivana Pavla II Solicitudo rei socialis (socijalna skrb).

X. Prilozi

317

Pavao II u Solicitudo rei socialis.59 Suprotstavljanje strukturamagrijeha nije jedan od mogućih izbora koji su kršćanima naraspolaganju, već je potvrda autentičnosti njihove kršćanske vjere.Nakon što postignemo prvi od osam milenijskih ciljeva Milenijskedeklaracije UN‐a,60 odnosno, iskorijenimo ekstremno siromaštvo iglad, bit ćemo korak dalje od svjetske nepravednosti i grijehastruktura nego što smo bili.

6. PRAVEDNOST KRALJEVSTVA BOŽJEGKOJA NIJE OD SVIJETA

Treba li se kršćanski svjetonazor, odnosno kršćanskupravednost, kako ju Sveto pismo opisuje i koju kršćanske crkvesmatraju ispravnom, nametati onima koji sebe ne smatrajuvjernicima? Smije li Crkva pri tome koristiti u društvu raspoloživasredstva, primjerice parlamentarnu većinu u nekoj zemlji, pripromicanju i donošenju pojedinih zakona koji nameću ili zabranjujupojedine postupke koji se svjetonazorski razlikuju od stajališta kojezauzima sekularizirani dio društva? Je li takvo nastojanje dopustivou društvu u kojem su kršćani barem nominalno većina? Je lisrednjevjekovni savez trona i oltara donio više zla nego dobra? Ili jeCrkva, vjernička zajednica, bila ona većinska ili manjinska u nekomnarodu, pozvana na dosljedno i cjelovito življenje kršćanske

59 „Strukture grijeha su sveukupnost negativnih čimbenika koji su u suprotnosti spravom sviješću o sveobuhvatnom općem dobru." To je moralno zlo, plod mnogihgrijeha, koji vode do ʹstrukture grijehaʹ. Postaviti takvu dijagnozu zla znači na raziniljudskog ponašanja točno utvrditi put kojim valja poći da se ono prevlada“. Ibidem,SRS, br. 37, 60 Iskorjenjivanje ekstremnog siromaštva i gladi; Postići opće osnovno obrazovanje;Promovirati rodnu ravnotežu i osnažiti žene; Reducirati smrtnost djece; Unaprijeditizdravlje majki; Boriti se protiv HIV‐a, malarije i drugih bolesti; Osigurati ekološkuodrživost; Razviti globalno partnerstvo za razvoj. UNDP, The MillenniumDevelopment Goals (pristupljeno 31.12.2014.) http://www.hr.undp.org/content/croatia/en/home/mdgoverview/

pravednosti u koje vjeruje i koju naviješta, a one koju nisu u njenomzajedništvu, benevolentno savjetuje i krotko ih opominje,dopuštajući im slobodu u osobnim i kolektivnim izborima.Uostalom, zar Krist ne poziva sve koji to žele, na ulazak u njegovokraljevstvo da postanu njegovim podanicima, ne pod prijetnjom sile,ili nekog interesa, već temeljem vlastite volje i slobodnoga izbora. Ida postanu dijelom svjetla koje „… svijetli pred ljudima da [oni] videnjihova [pravedna] djela i [zato] slave [Boga] Oca … koji je nanebesima“; i da budu sol zemlje i čuvaju je od posvemašnjepokvarenosti (Mt 5,16). Nisu li više štete širenju kraljevstvanebeskog i njegove pravednosti učinili svi oni koji su za njegaprekomjerno revnovali, koristeći prisilu ognja i mača, umjesto sileDuha Svetoga, koja izvire iz ludosti križa i Kristove sveobuhvatneljubavi? (1. Kor 1,23)

Kada vjernici neke kršćanske crkve postanu većinski dionaroda, Crkva je sa svojim vođama stavljena pred iskušenje: treba liposegnuti za metodama i oblicima vladanja koji su prikladni ukraljevstvima ovoga svijeta i nametnuti svima, i vjernicima inevjernicima, ateistima, agnosticima ili pripadnicima drugih religija,onaj svjetonazor i vrjednote za koje kršćani vjeruju da su ispravne?Ili se od tih metoda ipak treba suzdržati? Iskušenje je tim veće akosu dostupne metode vladanja demokratske u kojima se odlukedonose prema volji većine glasača. Sjetimo se glavnog sloganahumanizma Ad fontes, [natrag na izvor] i razmotrimo navedenudvojbu u svjetlu tri iskušenja koja je Krist prošao u pustinji: iskušenjabogatstva, slave i vlasti, tri stupa nositelja svake svjetske moći. U svatri iskušenja Isus se uspješno suprotstavio odgovarajućim tekstomStaroga zavjeta. Posljednje Isusovo iskušenje u pustinji bilo je, kakopiše Muggeridge, najobuhvatnije.61 Đavo je Isusa, piše evanđelistMatej, odveo na vrh visoke gore s koje je mogao vidjeti svakraljevstva ovoga svijeta, sadašnja i buduća, i objasnio mu da će


318

61 Prema Malcolm Muggeridge: Isus čovjek koji živi. Kršćanska sadašnjost, Zagreb1995., str. 47.

moći svima njima upravljati i raspolagati kako god želi. Moći ćeodmah uspostaviti svoje kraljevstvo, maksimalnu državublagostanja in excelsis, uređenu prema razboritim društveno‐ekonomskim načelima, temeljenu na pravednosti i dostojanstvusvakoga čovjeka, u kojoj bi svakom stanovniku sve potrebe bilezadovoljene, i materijalne i kulturne, od rođenja sve do smrti.Ponuda je valjana, jer je đavo uvježbani politički manipulator i usvojoj vlasti ima sva kraljevstva i režime, on postavlja i svrgava sprijestolja koga hoće i kada želi. Protučinidba ovoj ponudi bila jepoklonjenje i priznavanje đavolove vlasti nad svijetom. Isus je toodbio citirajući tekst iz knjige Ponovljenog zakona 6,13: „Gospodinuse Bogu svojemu jedinome klanjaj i njemu jedinomu služi“. I tako jepropala ta jedinstvena prilika da se sada i ovdje utemelji trajni gradpravednosti i prosperiteta, umjesto maglovite i trajne čežnje,utemeljene na vjeri u četiri međusobno nedovoljno usklađenaevanđelja o dolazećem kraljevstvu nebeskom.

Međutim, ponudu koju je Isus odbio, Đavo do danas nudinjegovim sljedbenicima i tobožnjim namjesnicima na zemlji. O tomeMuggeridge dalje piše: „Nije prošlo puno vremena i oni su se daliumjesto Njega kruniti ovdje na zemlji. Vodili su križarske ratove dabi uzveličali Njegovo ime. Naučili su vrlo spretno tako izvrtatiIsusove riječi da su poprimile doslovno suprotan smisao odNjegova, izvornog. Ovo je naše dvadeseto stoljeće upravo u tompogledu postalo osobito plodnim za đavla. Zar mu nije uspjelo da,uz ostale spomena vrijedne nastrane stečevine, pomakne Isusameđu borce za oslobođenje i gradsku gerilu, da Isusov Govor nagori postane Govor s barikada? Zar nije proglasio Isusazagovornikom etike situacije u kojoj tijelo žudi s duhom, a duh stijelom, te tako možemo činiti što nam se prohtije?“62 Čini se da nisusvi Isusovi sljedbenici razumjeli da njihovo poslanje nije zadaćapretvaranje kamenja u kruhove, već priprema duhovne hrane„kojom će se gladni i žedni pravednosti nasititi“ Mt (5,6); da poslanje

X. Prilozi

319

62 Ibidem, 47.


320

nije u okupljanju ljudi pomoću znakova s neba, već istinomosvjetljavati ljudima put prema Bogu; i ponajviše da niti Isusovo, nitinjegovih sljedbenika, poslanje nije u pružanju pomoći ovom ilionom kralju, caru ili suverenu, a osobito ne vlastita krunidba ikraljevanje u „kraljevstvima ovoga svijeta“.63

Naprotiv, Isusovo je poslanje bilo i ostalo osnovati i graditinebesko kraljevstvo na drugim temeljima od ovozemaljskih, usvemu suprotnim. Njegovo poslanje Mesije bilo je zrcalno, obrnuto,u odnosu na očekivanja židovskih pismoznanaca onoga vremena.Kao što je prvi čovjek, Adam, ljude otuđio od Boga, Isus, kao prvi usvome Kraljevstvu, miri ljude s Bogom. Adamov neposluh učinio jeZakon nužnim, a Isusova poslušnost Ocu utemeljila je poredakzasnovan na ljubavi. Njegovo kraljevstvo se ne temelji na bogatstvu,slavi i vlasti, već on od sebe i svojih sljedbenika zahtijeva odricanjeod svega materijalnoga, davanje slave isključivo Bogu i priznavanjejedino njegove vlasti. Onaj tko slijedi Isusa u patnji, slijedit će ga i uslavi, onaj tko ga se ne odrekne i ne zastidi pred ovim svijetom, ni onse njega neće odreći i „zastidjeti u slavi svojoj i Očevoj i svetihanđela“ (Lk 9,26b). Oni koji ga budu na taj način slijedili, oni će sNjime i kraljevati. Koji tako čine podanici su njegovoga kraljevstva injima je dano da razumiju jednostavnost Govora na gori u kojem su„siromašni blaženi, i da je njihovo, kao i progonjenih zbogpravednosti, kraljevstvo nebesko, da krotki, a ne nasilnici nasljeđujuzemlju“, da milosrđe zavređuju milosrdni i da će se „mirotvorcismatrati sinovima i kćerima Božjim“. Oni mogu okrenuti drugiobraz i ne osvećivati se za poniženje, već pravdu, pravednost ipravičnost prepustiti i Kralju kraljevstva nebeskoga u kojega vjeruju.I pri tome iskreno moliti Kralja da bude milostiv i oprašta njihovimzlostavljačima, znajući da je i njima oprošteno. „Tijesan je to put u

63 Iako su neki od Isusovih učenika bili vatreni židovski nacionalisti, zeloti, za Isusataj ili bilo koji drugi nacionalizam nije bio vrijedan spomena. S druge strane, Isus jemeđu svojim učenicima imao i Mateja, pripadnika rimske carinske službe, koja je unarodu bila omrznuta, a zeloti su ih smatrali nacionalnim izdajnicima.

život i malo ih je koji ga nalaze“ (Mt7,14). Čini se da ovaj diskursnajlakše mogu razumjeti oni koji su siromašni duhom, neopterećeniprethodnim znanjima, jednostavni i priprosti. Uostalom, Isus odsvojih sljedbenika očekuje da u Kraljevstvo uđu kao djeca i u njeganevino vjeruju (Mt 18,3).

Isusova služba naviještanja kraljevstva nebeskoga trajala je okotri godine. Tijekom toga vremena nije posjedovao materijalnihsredstava niti je imao, kako sam kaže, „gdje glavu skloniti.“ Kada jeulazio u Jeruzalem, nije jahao na konju, poput pobjedonosnogvojskovođe, nego na magaretu, ponizno i skromno. Sudio ga jezemaljski sudac, tuđinac, Njega koji će suditi sve ljude na krajuvremena. Izrugivali su mu se na način da su ga krunili trnovomkrunom, premda je „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.“Razapinju ga među zločince premda je on pravedan. Farizeji ipismoznanci, koji su „pažljivo istraživali Pisma,“ nisu uspjeliprepoznati Mesiju u Isusovoj osobi. Međutim, to su uspjeli samo onikoji su bili „siromašni duhom“, za koje Isus i danas kaže: „Slavim te,Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih,a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo“ (Mt 11,25). Činise da svaki pojedinac mora sâm moći prepoznati Isusovumesijansku ulogu i o njoj donijeti svoju odluku: hoće li je prihvatiti iostatak života je slijediti ili će nastaviti svojim putem.

7. PRAVEDNOST KRALJEVSTVA BOŽJEGKOJA JE U SVIJETU

Što je s onima koji nisu vjernici ili vjernici, koji ne vjeruju ukraljevstvo Božje, ali se ipak bore protiv zala ovoga svijeta i na svakinačin mu se suprotstavljaju? Jesu li oni saveznici Kraljevstva, a da toni sami ne znaju? Nesumnjivo da jesu! Njihova borba je usmjerenaprotiv utjelovljenoga i vidljivoga zla, za razliku od podanikaKraljevstva koji se ne bore „protiv krvi i tijela, nego protivVrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga

XI. Literatura

321


322

svijeta, protiv zlih duhova po nebesima“ (Ef 6,12). Teološkimjezikom rečeno, sva postojeća, pojavna i vidljiva zla ovoga svijetaimaju svoja izvorišta u duhovnom nama nevidljivom svijetu. Protivtoga generičkoga, izvornoga i transcendentnog zla, protiv Zloga injegovoga kraljevstva, protiv Smrti i Pakla, Isus se borio i nadvladao.Njegova pobjeda je započeta i dovršena u tijelu, i proteže se izvanvremena i prostora, u vječnost.

Svaki put kada izvrše volju Božju i njegovu pravednost, svojomriječju i djelom, podanici Kraljevstva ponovno potvrđuju Isusovupobjedu i prizivaju puni dolazak Kraljevstva. Zato njihovo pravednoživljenje i postupanje, njihove svakodnevne riječi i djela, odluke istavovi, imaju svoj odgovarajući onostrani sinkronicitet. Praštajućigrijehe svojim bližnjima na zemlji, njima se prašta na nebu,darivajući i pomažući potrebitima na zemlji, „zgrću sebi blago nanebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci nepotkopavaju niti kradu“ (Mt 6,20), njihova „skrovita djelapravednosti“ na zemlji, objavljuju se pred Ocem i njegovimanđelima, blagosiljajući i hraneći svoje neprijatelje na zemlji, postaju„sinovi svoga oca koji je na nebesima“ (Mt 5,45), odbijajući uzvratitizlom za zlo ovozemaljskim nasilnicima, imaju zaštitu nebeskevojske u duhovnoj borbi „protiv upravljača ovog mračnog svijeta“.Oni poradi nebeskog kraljevstva već sada odbacuju sve što ih vežeza ovaj svijet, znajući da će sav svoj imetak jednoga dana jednakotako morati ostaviti. Takvu žudnju za kraljevstvom Isus opisuje usvojim prispodobama: „Kraljevstvo je nebesko kao kad je blagoskriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode,proda sve što ima i kupi tu njivu. "Nadalje, kraljevstvo je nebeskokao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjenibiser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga“. (Mt 13,44,46). Shvatili suda je navezanost za nešto što je od ovoga svijeta – osobe, imetak,stvari, slava, ugled, status, znanje, vlast, moć ili drugo, doživotnosužanjstvo.

Isus pred svoje buduće sljedbenike postavlja ozbiljan izbor:„Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubisina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan“ (Mt 10,37). „Hoće

XI. Literatura

323

li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe“ (Mk 8,34). Međutim,navedenim radikalnim zahtjevima kasnije dodaje obećanje: „I tkogod ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ilidjecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i životvječni baštiniti“ (Mt 19,29). Isus ih poziva na promjenu prioriteta,„tražite najprije Kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, a sve ćevam se ostalo nadodati“ (Mt 6,22). Ne zato što će to ʹostaloʹ biti većei obilnije od onoga što su poradi kraljevstva ostavili, nego zato što supodanici kraljevstva postali, poput svoga Učitelja, zadovoljni onimšto imaju i zahvalni providnosti na ispunjavanju njihovih skromnihživotnih potreba tijekom privremenoga i pobožnoga života nazemlji.

A što će biti sa svima onima koji sebe nisu držali vjernicima inisu upoznali Isusa Krista u njegovoj punini, ali su vršili Njegovuvolju, zalažući se za pravednost kraljevstva Božjeg? Njih će „SinČovječji postaviti sebi zdesna i reći im: Dođite, blagoslovljeni Ocamojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas odpostanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojisteme; stranac bijah i primiste me; bijah gol i zaogrnuste me; oboljeh ipohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.ʹ Tada će mupravednici odgovoriti: ʹGospodine, kada te to vidjesmo gladna inahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kaostranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmobolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?ʹ A kralj će im odgovoriti:ʹZaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanjebraće, meni učiniste!ʹ“ (Mt 25,34‐49). Oduvijek sam se pitao tko su tiljudi koji čine dobro drugima, a toga nisu svjesni. Takvi anonimnivjernici, koji to sebe ne bi tvrdili, jednostavni i prostodušni ljudi,pravednici među narodima, nikada nisu bili brojni, ali su sa ostalimsinovima i kćerima Kraljevstva vazda među nama prisutni,ravnomjerno razasuti u društvu, poput soli u jelu, koji svojimživljenjem svakodnevne pravednosti čine svijet boljim, čuvajući gaod posvemašnjeg propadanja i kvarenja.64

64 Prema Antal Balog: O kršćanskoj vjeri i o Kraljevstvu Božjem, u First the Kingdom

Do danas se traga za odgovorom na pitanje: Mogu li se načelaiz Govora na gori dosljedno živjeti i djelatno provoditi u suvremenomsvijetu, posebice u politici, državništvu, diplomaciji, gospodarstvu?Ili su ta načela samo za one koji ih po svaku cijenu žele slijediti?

U našoj nedavnoj povijesti postoje ljudi koji su to činili, poputMahatme Gandhija, poznatog borca za ljudska prava i slobode, kojise nenasilno suprotstavio vladavini engleskih kolonizatoraprakticirajući neuzvraćanje nasilju i okretanje ʹdrugog obrazaʹ.Zalagao se, ne samo za nenasilje, već i druga načela općeg dobra:„Mislim da smo na više načina kradljivici. Uzmem li nešto što minije potrebno i to zadržavam, možda to kradem nekomu drugomukomu je to jako potrebno. Kad bi svatko uzimao samo što mu jepotrebno, a ne više, u svijetu ne bi bilo materijalne bijede, nitko ne biumro od gladi. Dokle god zadržavamo tu nejednakost, mi smokradljivci“.65

Ili nama kulturološki bliži primjer Martina Luthera Kinga Jr.(1929.‐1968.) baptističkoga pastora, mirovnog aktivista, vođe izačetnika pokreta za prava američkih crnaca. Bio je jedan od vođaprvih crnačkih nenasilnih demonstracija u SAD‐u te predvodnikmarša na Washington 1963. godine, gdje je održao svoj slavni govorI have a dream. Tada je, između ostalog rekao: „… Ne, ne, nismozadovoljni i nećemo biti zadovoljni, dok pravda ne zažubori poputvode, a pravičnost nas zagluši poput moćne rijeke. Kažem vamdanas prijatelji, i unatoč današnjim i sutrašnjim problemima, ja idalje sanjam. Taj san je duboko ukorijenjen u američkome snu.Sanjam da će se jednog dana ova nacija izdići i ostvariti pravoznačenje svoga gesla: Ove istine smatramo očitima: svi ljudi stvoreni sujednakima.ʹ Sanjam da će jednoga dana na crvenkastim brežuljcimaGeorgije sinovi nekadašnjih robova i sinovi nekadašnjih


324

of God: A Festschrift in Honor of Prof. Dr. Peter Kuzmič, urednici Miroslav Volf idrugi, Evanđeoski teološki fakultet, Osijek 2011., str. 643‐644.

65 (Citirano prema Berhardu Häringu, Kristov zakon: Opća kršćanska moralka, Sv. 3.,Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986., str. 204, bilj. 108.

XI. Literatura

325

robovlasnika moći bratski sjesti za isti stol. Sanjam da će se jednogadana čak i Mississippi, država koja se preznojava pod strašnomvrelinom nepravde, pod vrućim zrakom ugnjetavanja, pretvoriti uoazu slobode i pravde. Sanjam i da će moje četvoro male djecejednoga dana živjeti u zemlji u kojoj se o njima neće suditi prema bojinjihove kože, već prema njihovu karakteru. Kad otvorimo vrataslobodi ubrzat ćemo dolazak dana kad će se sva Božja djeca, crnci ibijelci, Židovi i nežidovi, protestanti i katolici, moći uhvatiti za rukei zapjevati riječi drevne crnačke duhovne pjesme: Napokon slobodni!Napokon slobodni! Hvala ti, Bože Svemogući, što smo napokon slobodni!“

8. OVCE MEĐU VUKOVE: MUDROST ZMIJA IBEZAZLENOST GOLUBOVA

Crkva je danas, kao i oduvijek, pozvana na okretanje od sebeprema svome okruženju, jer nije osnovana radi sebe već radi, kakoto piše njemački evangelički teolog Moltmann, Isusove stvari.66

Okruženje, u pravilu, nije prijateljsko i nije ga lako mijenjati, osobitokada se odnosi na čovjekovu narav – vlastitu i drugog. Otuda jeIsusova uputa i dalje aktualna: „Evo, ja vas šaljem kao ovce međuvukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“(Mt 10,16). Ako Crkva i njezine ustanove pretežito odgovarajuzahtjevima kraljevstva Božjeg, onda je ona Kristova i u njojprevladava Duh Sveti. Crkva je tada, poput kvasca (Lk 13,21), sporiali uspješni i učinkovit transformirajući agens ljudskoga društva.Ako li ne, Crkva je tada religijska zajednica samozvanih svetaca.

Kraljevstvo Božje i njegova pravednost trebaju biti na prvommjestu u životu Crkve i svakoga vjernika tako što će se zalagati zahumaniziranje ljudskih prilika i odnošaja, za demokratizaciju

66 „Tko pristaje uz Isusa, pristaje uz kraljevstvo Božje. Neizbježno je tako, jer Isusovastvar je bila i jest „kraljevstvo Božje“. … Isus nije ništa drugo nego kraljevstvo Božje uosobi.“ Jürgen Moltmann, ibidem, str. 219.

politike, za socijalizaciju gospodarstva, za naturalizaciju kulture i,nadasve, za orijentaciju Crkve prema kraljevstvu Božjemu.67 Štoznači orijentacija Crkve prema kraljevstvu Božjemu? Ili, što to značidanas? Moltmann bi naveo dvije riječi: evangelizacija i oslobađanje.Evangelizacijsko se poslanje Crkve sastoji u naviještanju Evanđelja,Dobre vijesti spasenja i dolasku kraljevstva Božjega, svim ljudima, aponajprije onima koji su siromašni, bolesni, na marginama društva,na način da ih tako pobuđena vjera na ovom svijetu uzdiže i dajenadu, a za vječni im život daje sigurnost. Sadržaj božjeg poslanjaCrkve jeste u donošenju slobode potlačenima, dostojanstvaponiženima, prava i pravde obespravljenima, te se evangelizacija ioslobađanje međusobno dopunjavaju. Temeljne zadaće Kristovogaevanđelja jesu propovijedanje obraćenja i preokret nepravednihodnosa u gospodarstvu, u politici i društvu, okret ili obraćenjeprema većoj pravednosti: mir s Bogom i zalaganje za miroljubivsvijet. Gdje se približava kraljevstvo Božje, tu se okuplja narod kojitraži Boga, Božji narod, koji navješćuje poruke o kraljevstvu i vodisvijet prema spasenjskom obraćenju. Crkva je zajednica Božjegnaroda koja evangelizira i oslobađa. U suprotnome, nije niti Kristovaniti Crkva uopće.

Potrebno je imati u vidu da Kristovim sljedbenicima nijeprioritetno povjerena zadaća participacije u strukturama državnihvlasti i politika te im je naloženo da „ne zapleću se u svagdanjeposlove ovoga svijeta kako bi se Gospodinu svidjeli“ (2. Tim 2,4). Ili,govoreći Matejevim jezikom, „nije im moguće služiti dvojicigospodara… Bogu i bogatstvu“, slavi, časti i vlasti (Mt 6,24b).Naprotiv, pozvani su na življenje kakvo je živio „Začetnik iDovršitelj njihove vjere“ – Isus Krist (Heb 12,2), koji je bio u svijetu,ali nije bio dio svijeta čiji je bog Sotona (2. Kor 4,4). Kršćani znaju dažive u ovom zlom svijetu, oni nisu dio njega, već su „stranci, putnicii privremeni stanovnici kojima je zadaća uzorno ponašanje i vršenjedobrih djela“ (2. Pet 2,12). Njihova je zadaća služiti svijetu vlastitim


326

67 Priređeno prema Jürgen Moltmann, ibidem, str. 230.

primjerom, strpljivo i postojano ga opominjati u blagosti, ali nenastojati njime vladati ili zavladati, ili nastojati krojiti i prekrajatizakone i tako postupno inklinirati prema nekom od oblikateokracije. Kada Crkva prekorači zadani evanđeoski mandat svojeslužbe „svjetla i soli“, službe Riječi i primjera, tada to najčešće vodispajanju trona i oltara, konvergenciji svjetovne i crkvene vlasti,odnosno u neku od vrsta totalitarizma, čije smo oblike imali prilikevidjeti tijekom srednjega vijeka. Kršćanstvo je bolje (neki bi reklinajbolje) onda kada nije na vlasti, već kada svijetu (vlasti i oporbi)služi riječju i primjerom. Budućnost svijeta nije u monokulturi (bilaona i kršćanska), već u suživotu i ravnoteži raznolikih svjetonazora,kultura, naroda, jezika, religija; u svijetu u kojem svaka zajednicaprilaže društvu najbolje što ima. Štoviše, čovječanstvo jedino možepreživjeti samo ako se ljudi izmaknu iz središta vlastite kulture,dokinu svoj arogantni antropocentrizam, kojega su temeljitougradili u svoja razmišljanja i djelovanja. Trebaju se početiprivikavati na spoznaju da nisu kruna stvorenja, niti da je stvorenjestvoreno radi njih, već su samo njegov vrijedan dio, stvoreni naslavu Božju. S takvim obraćenim stavom moći će popravljati štetekoje su do sada učinili svemu stvorenju, i nastaviti prema njemupravedno postupati.

Da bi se čovjek i Bog ponovno susreli, bilo je potrebno da SinBožji napusti svoju božansku narav, utjelovi se, objavi Dobru vijestljudima i, u konačnici položi svoj život za svoje sljedbenike. Nebeskapravda i Božanska ljubav mogle su se susresti i sjediniti, prelile se sneba na zemlju, iz onostranosti u ovostranost. Od tada pa do krajavremena, sve ono što Bog oprosti i zaboravi na nebu, oprošteno je izaboravljeno na zemlji. Sukladno tomu, kada pripadnik Kraljevstvaoprašta na zemlji, oprošteno je na nebu (Mt 18,18). Uzvraćanjeblagoslovom na počinjenu nepravdu, on priziva dolazak Kraljevstvau njegovoj punini i njegovu konačnu uspostavu na zemlji, kao što jei na Nebu.

Kraljevstvo nebesko je stiglo među ljude i ono je među nama,prisutno je ali ne u svojoj punini. Podanici toga kraljevstva služe

XI. Literatura

327

Kristu na način na koji je on služio dok je bio u tijelu, i po tome ihlako prepoznajemo. Oni su ponizni i krotki, blagi i dobri, čistogasrca, uvijek spremni pomoći, nevezani na materijalne stvari,izbjegavaju slavu, žive među nama, ali su im srca u „nebeskojdomovini“. Njihova mudrost i pomirljivost, popustljivost iposlušnost, nepristranost i pravednost okrenuta je blagotvornomgovoru i vršenju pravednih i dobrih djela. Oni već ispunjavajumoralne zahtjeve iz Govora na gori u mjeri u kojoj je Kraljevstvo unama i među nama i prisutno, ali još ne u potpunosti. Bili onireligiozni ili ne, u njima prepoznajemo nutarnju svjetlost koja namse obraća bilo da šute ili govore ili djeluju. I za tu svjetlost osjećamoda je želimo slijediti i nasljedovati.


328

pravednost FINAL za imprimatur_tri nacela.qxd

Documents

Transcript of pravednost FINAL za imprimatur_tri nacela.qxd