Georg Vilhelm Fridrih Hegel-Osnovne Crte Filozofije Prava

Click here to load reader

  • date post

    26-Nov-2014
  • Category

    Documents

  • view

    259
  • download

    14

Embed Size (px)

Transcript of Georg Vilhelm Fridrih Hegel-Osnovne Crte Filozofije Prava

BIBLIOTEKA L O G O S

GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL

Ureduju Jeka Berberovi, Aleksa Buha, Spasoje uzulan, Muhamed Filipovi, Rasim Muminovi, Vladimir Premce, Vanja Sutii i Abdulah arevi

Odgovorni urednik Abdulah arevi

OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVAS HEGELOVIM VLASTORUNIM MARGINAMA U NJEGOVU PRIRUNOM PRIMJERKU FILOZOFIJE PRAVA

VESELIN MASLESA - SVJETLOST SARAJEVO

Naslov originala: Georg Wilhelm Friedrich Hegel GRUNDLINIEN DER PHILOSOPHIE DES RECHTS Mit Hegels eigenhndigen Randbemerkungen in seinem Handexemplar der Rechtsphilosophie Herausgegeben von Johannes Hoffmeister Vierte Auflage Verlag von Felix Meiner in Hamburg (1955)

Preveo: Danko Grli Prvo izdanje redigovao Viktor D. Sonnenfeld Prevod novog teksta (dodaci) i redakcija Sulejman Bosto

PREDGOVOR

CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna i univerzitetska biblioteka I Sarajevo UDK 340.12

i i Hercegovine,

HEGEL, Georg Wilhelm Friedrich Osnovne crte filozofije prava: s Hegelovim vlastorunim marginama u njegovu prirunom primjerku filozofije prava/ Georg Wilhelm Friedrich Hegel;/preveo Danko Grli; prevod novog teksta (dodaci) i redakcija Sulejman Bosto]. - 2. izd. Sarajevo: Veselin Masleia: Svjetlost, 1989. - 300 str.; 20 cm. - (Biblioteka Logos) Prevod djela: Grundlinien der Philosophie der Rechts: mit Hegels eigenhndigen Randbemerkungen in seinem Handexemplar der Rechtsphilosophie/Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Biljeka o piscu i djelu: str. 493 - 495 ISBN 86-21-00312-0

Neposredni je povod za izdavanje ovog Nacrta potreba da svojim sluaima pruim rukovo uz predavanja koja sam, u skladu sa svojom slubom, drao filozofiji prava. Ovaj je ud benik ire i, napose, sistematinije izvoenje istih temeljnih poj mova koji su tom dijelu filozofije ve sadrani u Enciklopedi ji filozofijskih znanosti (Heidelberg, 1817)', koju sam inae od redio za svoja predavanja. To, pak, to se ovaj Nacrt trebao da pojavi u tampi pa da time do4e pred iru publiku, bio je povod da se primjedbe - ko je su, ponajprije, ukratko trebale da oznae srodne ili razline predstave, dalje zakljuke i slino to bi u predavanjima dobilo svoje odgovarajue razjanjenje - ponekad ve ovdje dalje izve du, kako bi se s vremena na vrijeme razjasnio apstraktni sadraj teksta i opirnije razmotrile lako pojmljive uobiajene predstave onog vremena. Tako je nastao izvjestan broj primjedbi, opseni jih nego to inae donosi sa sobom svrha i stil jednog kompendija. Pravom kompendiju ipak je predmet onaj opseg znanosti koji se smatra gotovim, a osebujno mu je, izuzev tu i tamo mo da, neki mali dodatak, poglavito spajanje i sreivanje bitnih momenata nekog sadraja, koji je odavna isto tako priznat i po znat kao to onaj oblik ima svoja odavna gotova pravila i mani re. Od jednog filozofijskog nacrta ne oekuje se ovaj kroj ve zato to sebi predstavljaju da je ono to filozofija proizvodi onakvo preko noi uraeno djelo kao Penelopino tkanje koje se svaki dan nanovo zapoinje. Ovaj se Nacrt, u svakom sluaju, razlikuje od obinog kompendija prije svega po metodi, koja sainjava u njemu ono vodee. Da se, pak, filozofijski nain kroenja od jedne materije k drugoj i nain znanstvenog dokazivanja, taj spekulativni nain1 Paragrafi koje navodi Hegel uvijek se odnose na ovo prvo izdanje. U fusnotama e biti navoeni odgovarajui paragrafi 3. izd. (1830) (Bd 8, SS 1-244; Bd 9, 245-376; Bd 10, 377-577). Bilj. njem. izd.

8

GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL

PREDGOVOR

9

spoznavanja uope, bitno razlikuje od drugog naina spoznava nja, to se ovdje pretpostavlja. Samo uvid u nunost jedne takve razlinosti omoguiti e filozofiji da se istrgne iz sramotne pro pasti u koju je zagrezla u naa vremena. Dodue, spoznala se nedostatnost oblika i pravila negdanje logike - definiranja, di jeljenja i zakljuivanja - koji sadravaju pravila razumske spoz naje, nedostatnost za spekulativnu znanost, ili se tek vie osjea la nego spoznala, pa su tada ta pravila odbaena samo kao oko vi da bi se proizvoljno govorilo po srcu, mati, sluajnu nazoru. Budui da, meutim, ipak moraju nastupiti i refleksije i misaoni odnosi, postupa se nesvjesno po prezrenoj metodi sasvim obi nog zakljuivanja i rezoniranja. Prirodu spekulativnog znanja opirno sam razvio, u svojoj Znanosti logike, stoga je u ovom Nacrtu tek ovdje-ondje dodano neko razjanjenje toku i meto di. Pri konkretnom i u sebi tako raznolikom sastavu predmeta zanemarilo se, dodue, da se pokae i istakne logiko provoe nje u svakoj i svim pojedinostima; djelomice se to pri pretpos tavljenom poznavanju znanstvene metode moe smatrati suvi nim, a djelomice e samo od sebe udariti u oi da se cjelina, kao i obrazovanje njenih lanova, osniva na logikom duhu. Prven stveno, bih htio da se s te strane shvati i prosudi ova rasprava. Jer, ono emu je u njoj rije jest znanost, a u znanosti je sad raj bitno vezan uz oblik. Od onih koji su to, ini se, najtemeljitije shvatili moe se, dodue, uti kako je oblik neto spoljanje i za stvar sporedno, a da sve zavisi od stvari; nadalje se moe smatrati kako je posao pisca, naroito onoga filozofskoga, u tome da otkriva istine, go vori istine, iri istine i ispravne pojmove. Ako se sada razmotri kako se takav posao zaista obiava vriti, vidi se dijelom k?ko se uvijek iznova prepriavaju i na sve strane dijele iste stare prie posao koji je, zacijelo, takoer zasluan za obrazovanje i bue nje dua, premda bi se vie mogao smatrati promeurnom suvinou - jer oni imaju Mojsija i proroke, neka ih sluaju. Na roito je esta prilika da se udimo tonu i pretenziji, koja se pri tome pokazuje, kao da su, naime, svijetu nedostajali samo jo ti revni iritelji istine i kao da prepriane prie donose nove i ne uvene istine, pa bi se napose uvijek u sadanje vrijeme ug lavnom one trebale uvaiti. U drugu se ruku, meutim, vidi da se takve istine, koje se daju s jedne strane, potiskuju i odnose upravo isto takvim istinama podijeljenima s druge strane. to,

pak, u toj zbrci istina nije ni staro ni novo, nego postojano, kako da se to istakne iz tih razmatranja koja se bezoblino komeaju - kako da to drukije razlikujemo i sauvamo nego s pomou znanosti? Ionako je istina pravu, obiajnosti*, dravi toliko stara koliko je u javnim zakonima, javnom moralu i religiji javno izlo ena i poznata. to je dalje potrebno toj istini ukoliko misaoni duh nije zadovoljan to je ima na taj najblii nain - ako ne za htjev da je i pojmi i da sadraju, koji je ve po sebi samom uman, pribavi umni oblik da bi se na taj nain pokazao oprav-, danim za slobodno miljenje, koje se ne zadrava na danome bilo da je ono potpomognuto spoljanjim pozitivnim autorite tom drave ili suglasnou ljudi, bilo autoritetom unutarnjeg uvstva i srca te uvjerenja duha, koje neposredno odobrava nego polazi od sebe i upravo time zahtijeva da u najdubljoj unutranjosti bude sjedinjeno istinom? Jednostavno vladanje prostodune due jest da se ona, s uvjerenjem koje je puno povjerenja, dri javno priznatih istina hotei da na tom vrstom temelju gradi svoj nain postupanja i vrsti poloaj u ivotu. Protiv tog jednostavnog vladanja iskrsa va ve tobonja tekoa kako se iz beskonano razliitih mnje nja dade izluiti i pronai ono to je u njima openito priznato i vaee; a ta se neprilika lako moe uzeti kao prava i istinska za brinutost za stvar. No doista je s onima koji se ponose tom ne prilikom taj sluaj da od drvea ne vide umu, pa opstoji samo neprilika i tekoa koje su sami priredili; dakako da je njihova neprilika i tekoa, tavie, dokaz da hoe neto drugo od onoga to je openito priznato i vaee, od supstancije prava i obiajnosnoga. Jer, kad bi se istinski radilo tome, a ne tatini i po sebnosti mnjenja i bitka, onda bi se oni drali supstancijalnog prava, naime zapovijedi obiajnosti i drave pa bi prema tome uredili svoj ivot. - No dalja tekoa dolazi s te strane to ov jek misli i u miljenju trai svoju slobodu i temelj obiajnosti. Ovo pravo, koliko god bilo visoko, koliko god boansko, okree se u nepravo ako kao miljenje vai samo to i ako miljenje sebe zna kao slobodno samo onda ako odstupa od onoga to je ope nito priznato i vaee pa je sebi znalo pronai neto posebno.* Njemaku rije Sittlichkeit prevodio sam, iz posebnih razloga, sa obiajnost. Vidi Hegelovo objanjenje u 33. (konac kao i biljeke uz 151. i 296, te Rije prevodioca. - Bilj. prev.

10

GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL

PREDGOVOR

11

Predstava - kao da sloboda miljenja i duha uope poka zuje sebe samo s pomou odvajanja od javno priznatoga, ak s pomou neprijateljstva prema njemu - u nae je vrijeme, ini se, mogla biti ukorijenjena u pogledu drave i da, prema tome, po sebno filozofija dravi, ima bitnu zadau da pronae i dade takoer i teoriju njoj, i to upravo novu i posebnu. Ako ovjek razmotri tu predstavu i njoj primjereni posao, onda mu se ini kao da na svijetu jo nije bilo nijedne drave i dravnog uree nja ni da sada opstoji, nego kao da sada - a to sada traje nepre kidno dalje - treba da pone sasvim iz poetka, i da je obiajnosni svijet ekao samo takvo sadanje pronalaenje, pronicanje i utemeljivanje. Priznaje se da filozofija mora spoznati priro du kakva ona jest, da kamen mudraca lei negdje, ali da je u sa moj prirodi skriven, da je ona u sebi umna, i da znanje ima is traiti i pojmovno shvatiti taj u njoj prisutni, zbiljski um, ne ob lija i sluajnosti, koji se pojavljuju na povrini, nego njenu vjenu harmoniju, ali kao njoj imanentan zakon i imanentnu bit. Obiajnosni svijet, naprotiv, drava, taj svijet, um kako se ozbiljuje u elementu samosvijesti, ne treba da uiva sreu da je um ono to se zaista domoglo snage i vlasti u tom elementu, da se u njemu afirmira i da u njemu stoluje.* tavie, trebalo bi da* Dodatak2 postoje dvije vrste zakona, zakoni prirode i zakoni prava: Za koni prirode su opi i vae onakvi kakvi jesu: oni ne podnose nikakvo iskrivlja vanje premda se u pojedinim sluajevima njih moemo ogrijeiti. Da bismo znali ta je zakon prirode mi ga moramo upoznati jer ovi zakoni su tani; po grene mogu