Eduard Kale - Uvod u Znanost o Kulturi

download Eduard Kale - Uvod u Znanost o Kulturi

of 85

  • date post

    08-Apr-2015
  • Category

    Documents

  • view

    322
  • download

    30

Embed Size (px)

Transcript of Eduard Kale - Uvod u Znanost o Kulturi

EDUARD KALE

UVOD U ZNANOST KULTURI

mKOLSKA KNJIGA ZAGREB 1977

PredgovorPredmet je i svrha ove knjige da sustavno i razumljivo pokua izloiti osnovno znanje kulturnoj stvarnosti, znanje to se iskristaliziralo zahva ljujui mnogobrojnim istraivaima i misliocima. Tako zamiljena, knjiga e pomoi itatelju da bolje i potpunije upozna osebujnost i prirodu kulturne stvarnosti. Naime, ljudi su, vjerojatno ve vrlo davno, lako uoili osebujnost anorganske stvarnosti ili neive materije i organskog svijeta ili ivota, mnogo kasnije i mnogo tee bilo je to uoavanje glede kulturne stvarnosti. Ta se spoznaja zapravo jo uvijek probija. Nije svrha ni predmet knjige da izloi obilno znanje i da raspravlja svim pitanjima te sloene i bogate stvarnosti, svrha je tek da se razloi predmet znanosti kulturi analizom osebujnosti kulturne stvarnosti, njezinih oblika i procesa. Upravo kao to je predmet i zadaa biologije da sustavno izloi temeljna znanja ivom svijetu, tako bi predmet i zadaa knjige koja bi govorila znanosti kulturi (ili kulturologiji) bio da izloi temeljna znanja glede kulturne stvarnosti. Kako pak znanost kulturi nema jo iza sebe tolik put i sintetiku zrelost kao to je npr. ima biologija, naslovili smo knjigu: Uvod u znanost kulturi. Svako djelo to se u javnost daje, posebice ovakve naravi, mora pre gledno i razumljivo donositi grau, pa je i autoru to bilo ciljem pri pisa nju. to se preglednosti tie, na osnovi temeljnih spoznaja kulturi i dje lomice nekih uzora pokualo se logino razvrstati grau. to se pak ra zumljivosti tie, duni smo objanjenje. Naime, budui da se spoznaja muno i dugo probijala do stupnja kad je jasno uoena posebna priroda kulturne stvarnosti, kroz naslage brojnih raznolikih pokuaja, ostavilo je to traga ne samo u gledanju na kulturnu stvarnost nego i u nazivima, ne samo na arolikost tumaenja nego i zbrku u imenovanju pojava, pa i njenicu arolikosti naziva nije se moglo sasvim izbjei, posljedice toga nai e se i u knjizi. Mnoge uobiajene nazive, makar neprimjereni bili i mnogi obino vieznani, autor nije mogao sasvim ukloniti, jer bi se tim uklanjanjem izgubila prepoznatljivost sadraja s onim u bogatoj, takozvanoj drutve noj literaturi. Upravo su stoga mnogi nazivi stavljeni u zagrade ili navod nike, a uz neke slijede razjanjenja u fusnotama. Ako se ponegdje i morao 5

drati forme, autor je nastojao da joj ne robuje, ak ni ondje gdje bi se inilo da za to ima opravdanja, da bi to moglo pridonijeti razumljivosti. Tako, primjerice, da bi se za znanost kulturi kao opu znanost kultur noj stvarnosti valjalo svugdje, pa i u naslovu, sluiti ve pomalo uobia jenim nazivom kulturologija po uzoru na biologiju kao opu znanost organskom svijetu, ime se onda mogla razlikovati od pojedinih pripadanih znanosti ili disciplina: biologija od biologijskih, a kulturologija od kulturologijskih. Autor se pri pisanju rukovodio naelom razumljivosti (biolo gija znai isto to i znanost ivotu, kulturologija isto to i znanost kulturi) pa se opredijelio za razumljiv naziv u naslovu iako se u tekstu ponegdje sluimo i nazivom kulturologija. Autor je svjestan injenice da unato nastojanju da knjiga bude ne samo glede razumljivosti i stila nego i glede ostaloga u svakom pogledu to bolja, djelo ovakve naravi, koje razlae osnovno znanje tako sloenoj i bogatoj stvarnosti kao to je kultura, znanje koje je relativno novo, ne moe zapravo nikad biti idealno, dovreno, te e svaku dobronamjernu pri mjedbu prihvatiti kao pomo u daljoj doradi knjige. Dunost mi je i elja da zahvalim svima onima koji su neposredno pridonijeli da se ova knjiga pojavi, u prvom redu prof. Veri St. Erlich, jer razgovor s njom i njezina knjiga U drutvu s ovjekom bijahu poticajem pisanju ove knjige, prof. Mladenu aldaroviu na svesrdnoj pomoi i podrci u radu, prof, dru Vanji Sutliu i prof, dru Dragovanu epiu na poticajima u vezi s ovom problematikom, te prof, dru Rudiju Supeku i aka demiku dru Andri Mohoroviiu na korisnim savjetima pri doradi knjige. Posebno zahvaljujem uredniku, prof. Ivi Mauranu, za veliku brigu oko objavljivanja knjige, i lektoru Ivi Kalinskomu na trudu da tekst bude to itljiviji. Naravno, za mogue greke ili nedostatke bilo koje vrsti u knjizi nije kriv nitko od spomenutih, krivicu snosi iskljuivo autor. U Zagrebu, studenoga 1976. . .

I DIO

Upoznavanje kulturne stvarnosti i nastanak znanosti kulturiPovijesni pregledOnih to su prouavali kulturu i vidjeli je kao posebnu stvarnost bilo je i prije negoli se pojavila znanost kulturnoj stvarnosti, prije negoli je rije kultura ula u znanstvenu upotrebu. Oni su poput Jurdina koji je govorio u prozi i prije negoli je to znao istraivali kulturu i pisali kulturi iako to nisu znali. Kao egzaktna znanost, znanost s odreenim pred metom i s odgovarajuim pojmovnim i metodologijskim instrumentarijem, znanost kulturnoj stvarnosti poinje zapravo prije neto vie od sto go dina, s . . Tylorom. Razloge tako kasnoj pojavi znanosti kulturi razli iti autori vide u razliitim iniocima. Tako, primjerice, A. Kroeber dri da je to zbog toga to je kultura odve sloena pojava, toliko sloena da zna nost njoj jo uvijek nije dola do svog sintetikog razdoblja. L. White npr. misli da je uzrok tome antropomorfistika tradicija koja ne moe pri hvatiti znanost kulturi, jer kultura najvie i neposredno odreuje ljudsko ponaanje. Prilog znanosti kulturi dali su svi oni koji su istraivali ili razmiljali stvarnosti koja je izvan biologijskoga i pojedinca stvarnosti u kojoj ovjek kao posebna vrsta ivi i ta ga stvarnost odreuje zvali je oni drava, politika, drutvo, kolektivna svijest ili nekako drugaije; kao i oni koji su se zanimali i opisivali bilo svoju, bilo druge kulture. Za itava razdoblja do pojave Tylorova djela (Primitivna kultura, gdje nala zimo prvi pokuaj znanstvenog odreenja kulture) kulturoloku problemati ku nalazimo u djelima razliitog karaktera: filozofskim, sociolokim, povi jesnim i drugim (a tako e se djelomice i nastaviti). Razvoj svake znanosti valja vidjeti kao proizvod prilika odreena vre mena, pa tako i znanost kulturi. Za svaku kulturu, a s tim povezano i za znanost kulturi, bitna su razdoblja dodira s drugim kulturama, zanimanje za druge kulture jer nas to prisiljava da se zapitamo za odlike eleme nata vlastite, a onda i za kulturu kao posebnu stvarnost. Bilo je tako u samom poetku, u staroj Grkoj, za Herodota, s kojim emo zapoeti na pregled, pa zatim u Evropi, poevi naroito od esnaestog stoljea. Ali, ne 7

samo pojava razmiljanja neem nego i sam pravac i odliku miljenja i istraivanja namee vrijeme (i dakako kultura u kojoj se to miljenje i istraivanje javljaju.)

I Kako poetke svih znanosti moramo traiti u staroj Grkoj jer su tamo postavljeni temelji znanstvenom miljenju i izvreni prvi koraci u svim znanostima to vrijedi i za znanost kulturi. Ve smo spomenuli znaenje dodira kultura za znanost kulturi, a stari su Grci bili narod koji je dolazio u dodir s drugim kulturama. (Dakako da su u dodire dola zili i drugi stari narodi, da su vidjeli, a neki i uvaavali, kulturne razlike, ali iz toga nije nastalo znanstveno-teorijsko djelo.) Poznat kao najznameni tiji grki putnik, Herodot (oko 484425. p. n. e.) zapravo je bio i prvi kulturolog u evropskoj povijesti. Ne samo po tome to je ostavio opiran spomen obiajima drugih, drugim kulturama i narodima, nego posebice zato to je u tome bio voen pitanjima: kako nastaju ti obiaji? ime su oni odreeni klimom ili karakterom ljudi? Ili obratno: nisu li karakteri ljudi odreeni obiajima? javljaju li se ti obiaji neovisno ili su povezani i ire se iz jednog centra? I tako redom. (Dakako da su to bila i pitanja Grk njegova vremena, kao to su i njegovi opisi drugih naroda bili opte reeni pogledima njegove sredine ma koliko nastojao biti objektivan zapisiva onoga to je vidio.) Zanimala ga je prolost naroda i kulturnih elemenata, i prvi je primijenio usporedbenu metodu u opisu grae. Opisivao je razliite kulturne elemente, posebice vjeru i vjerske obiaje. Prvi je odre dio etnikum kriterijem: isti preci, zajedniki jezik, zajednika religija, slino ponaanje i obiaji (u odjei, ishrani, stanovanju itd.). Koliko je njegovo gledanje na kulturu suvremeno, vidimo iz njegovih rijei: U svakom po gledu mi je jasno da je Kambiz bio jedan veliki luak, jer se inae ne bi rugao svetinjama i obiajima. Kad bi, naime, netko dao ljudima birati iz meu svih obiaja i da odrede koji su najbolji, razgledali bi ih i sigurno je da bi izabrao svatko svoje. Tako svi ljudi misle da su njihovi obiaji najbolji . . . i meni se ini da Pindar ima pravo kad kae da je obiaj naj moniji kralj.i Velika imena Grke poslije Herodota bila su obuzeta u prvom redu aktualnim pitanjem za svakog Grka toga vremena, idealne drave i vred nota koje mogu biti kriterijem idealnoj ljudskoj zajednici (jer se pri dodiru kulture uvijek oslobaa misao koja vidi razliitost, uvia relativizam vred nota pa nuno trai nove istinite kriterije; sluaj koji e se ponoviti i kasnije u Evropi). Radi znaenja njegova nauka glede znanosti kulturi nuno je spomenuti Platona (427347. p. n. e.). Rije je njegovu uenju idejama kao jedinom istinskom realitetu, koje su oblici to se u pojedi nanim stvarima utjelovljuju, te da nae znanje ne dolazi iz osjeta nego iz refleksije (u ovome moemo djelomice prepoznati ono to e moderni kulturolozi drati za simbole). Zatim, iz njegova uenja dravi moramo spo1

menuti vanost koju on pridaje uenju, a posebice stajalitu da je ovjek izvan kontrole zajednice samo ivotinja. Mora se, zatim, spomenuti Aristotela (384322. p. n. e.), ne samo kao kodifikatora evropskog miljenja logike, ni kao metodologa (indukcija) i sistematizatora znanosti, nego zbog njego vih ideja vezanih uz na predmet. Iako u Nikomahovoj etici polazi od o vjeka kao samosvrhe (entelehije), u Politici polazi od zajednice kao samosvrhe, koja onda odreuje pojedinca, pa tu daje svoje poznato odreenje ovjeka kao politike ivotinje (zoon politikon), te poput Platona istie da bi ovjek bez zakona