ARISTOTEL - Knjiga Delta
-
Upload
dadadada1999 -
Category
Documents
-
view
682 -
download
6
Transcript of ARISTOTEL - Knjiga Delta
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, HRVATSKI STUUDIJI,FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE U ZAGREBU
Studij filozofije i religijskih znanosti
“Aristotel – Metafizika, knjiga Delta”
Profesor: Prof.dr.sc. Nikola StankovićStudent: Mladen Pavlović
Zagreb, 22. studeni 2009.
ARISTOTEL
Grčki: Ἀριστοτέλης, Aristotélēs
Rođen: 384 pr. Kr.Stageira, Chalcidice
Umro: 322 pr.Kr.
Škola/tradicija: Peripatetička škola, Aristotelijanstvo
Glavni interesi: Fizika, Metafizika, Pjesništvo, Muzika, retorika, Politika, Etika, Biologija,
Zoologija
Ideje: Zlatna sredina, razum, logika, strast
Utjecaji na Aristotela: Parmenida, Sokrata, Platona, Heraklita, Demokrita
Utjecaj Aristotela na: Aleksandra Velikog, Avicenu, Averrosa, Alberta Velikog, Tomu
Akvinskog, Duns Scotta, Kopernika, Galileja i dr.
Poznata izreka: Drag mi je Platon, ali mi je draža istina
1.ŽIVOTOPIS1
Rodio se 284 g. pr. Kr. U Stagiri na poluotoku Halkidici od oca Nikomaha koji je bio
dvorski liječnik makedonskog kralja Aminta III. Živio je na kraljevskom dvoru u Peli, a
1 Usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.95-97
1
nakon očeve smrti u Stagiri. Godine 368-367. pr.Kr. dolazi u Atenu gdje stupa u Platonovu
Akademiju i ostaje punih dvanaest godina – do Platonove smrti.
U Akademiji stječe poznavanje Sokratove i Platonove filozofije, te cijele
predsokratovske filozofije.
Nakon Platonove smrti odlazi sa Ksenokratom u grad As u Troadi kod vladara
Hermija, gdje se se oženio Ptijavom. Nakon trogodošnjeg boravka odlazi u Mitilenu na
Lezbosu gdje ga je pozvao makedonski kralj Filip II da bude učitelj Aleksandru Velikom,
kojem je predavao politiku i filozofiju. Nakon toga 335. pr. Kr. Vraća se u Atenu gdje je
osnovao svoju školu u LICEJ (Likeion) – posvećenu Apolonu Likeju. Njegovi učenici
prozvani su peripatetici, zbog toga što je Aristotel poučavao šećući po vrtu.
Aristotelova škola stekla je vrlo velik glas, i dvanaestogodišnji Aristotelov rad u
Likeju njegov je vrhunac filozofskog razvitka. To je bilo vrijeme njegove zrelosti i
samostalnosti kada je napisao gotovo sva svoja djela.
2
Nakon smrti Aleksandra Velikog u Atene se pojačala borba protiv makedonske
prevlasti. Aristotel više nije bio dobrodošao, te se povlači u Halkidu na Eubeji, gdje 322.g.
pr.Kr. umire od bolesti želuca.
2.DJELA2:
Mnogo je njegovih spisa izgubljeno, spašenima se ne zna točan poredak nastanka.
Prema objavljivanju postoje eksoterički spisi – spisi za širu javnost, literarna djela te dijaloge
iz mladosti. Od njih postoje odlomke – akroamatički spisi ili estoerijski koje nije oblikovao za
javnost(pragmatični spisi). Bitna promjena u nazoru o njegovim djelima uslijedila je nakon
studije Wernera Jagera – Aristoteles – Grundlegung einer Geschichte seiner Entwicklung
1923.3
W. Jager razlikuje evoluciju Aristotelove znanstvene misli u tri stupnja:
a) platonski period u Akademiji (pod posredstvom Platona)
b) period razvoja u Asosu i Mitileni (napušta Platona, kritizira teoriju ideja)
c) realist, drugi boravak u Ateni (napušta metafiziku, promatra prirodu)
Iz toga proizlazi da je platon samostalan, donekle pod utjecajem Platona, no opet u
domišljanju i raščišćavanju pojmova samostalan.
Logički spisi: Kategoriju, O tumačenju, Analitika prva i Analitika druga, Topica, O
sofističkim dokazivanima, Organon (logički spisi skupljeni od Aleksandra Afrodijzijskog);
Filozofija o prirodi i kretanju: Fizika, Prva filozofija (kasnije po Androiniku iz roda
nazvana Metafizika),
Prirodnoznanstveni spisi: O nebu, O rađanju i propadanju, Meteorologica, O povijesti
životinja (zoologija),
Etički i politički spisi: O duši, Nikomahova etika, Eudemova eitka,
Državno filozofske i pravno-filozofske misli: Atenska država
O govorničkoj vještini: Retorika
O pjesničkoj umjetnosti: Poetika
Navođenje Aristotelovih radova pokazuje da je njegov duh prilično drugačiji od
Platonovog, jer je Aristotel bio više za iskustveno i znanstveno i nije bio sklon razmatrati 2 Usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.95-973 vidi Aristotel – poglavlje 4.Metafizika
3
objekte ovog svijeta kao nešto nestvarno, ali ta razlika u sklonostima koje je vremenom
postala sve naglašenija dovela je Aristotela do suprotstavljanja teoriji o idejama i dualističkoj
psihologiji i do raširenog shvaćanja o oprečnosti između tih velikih filozofa.
Povijesno govoreći, aristotelizam nije u suprotnosti platonizmu, već njegov razvitak
koji je ispravio jednostranosti teorije o idejama i Platonove dualističke psihologije, donoseći
čvršće utemeljenje u fizikalnim činjenicama.
Aristotel u različitim prilikama različito dijeli filozofiju, ali dominira sljedeća podjela:
1. Teorijska filozofija – teži se ka znanju kao takvom, a ne nekoj praktičnoj svrsi
a) fizika ili filozofija prirode - bavi se materijalnim predmetima podložnima kretanju
b) matematika - bavi se onim nepokretnim ali odvojenim od materije
c) metafizika - bavi se onim odvojenim, transcendentnim i nepokretnim
2. Praktična filozofija – bavi se prvenstveno političkom naukom, a za pomoćne
discipline ima strategiju, ekonomiju i retoriku
3. Poetička filozofija – treba se baviti proizvodnjom, a ne djelovanjem kao takvim
kojim se bavi praktična filozofija, a uključuje etičko djelovanje u širem ili političkom
smislu; pojetična filozofija je po svojoj zamisli i svrsi teorija umjetnosti
3. ARISTOTELOVA ŠKOLA
Kada je Aleksandar Veliki stupio na vlast, Aristotel odlazi drugi put u Atenu i tada
osniva školu 335 g. pr. Kr. „Licej“ (Likion) nazvanu po Apolonu Likeionu, jer je bila u blizini
njegova hrama. Podučava sve do smrti Aleksanda Velikog, dvanaest godina, nakon čega bježi
iz Atene.
4
Peripatetičari, kako su iz zvali zbog toga što je Aristotel poučavao šećući po vrtu,
proučavali su Aristotelovo empirijsko usmjerenje uz mala preinačavanja i razvijanja posebno
na području logike.
Teofras dolazi poslije Aristotela na čelo škole i djeluje na tom položaju do smrti,
posebno se ističe na nastavljanju rada na području prirodnih nauka, baveći se botanikom.
Aristoken je donio u školu neke kasnije pitagorejske teorije, a svojim empirijskim
prirodnoznanstvenim radovima i istraživanjima povijesti glazbe nastavlja Aristotelov put.
Demetrije, učenik škole istakao se svojom političkom djelatnošću.
4.METAFIZIKA, PODJELA NA POGLAVLJA
Metafizika je jedan od najviše izučavanih spisa antičke filozofije. Pitanja koja se u
njemu postavljaju i načini na koje se na njih pokušava odgovoriti, te pitanja vezana uz
povijest, strukturu, i utjecaj samog spisa, predmet su brojnih istraživanja različitih usmjerenja
i metodologija.
U analitičkim tekstovima traže se filozofski argumenti, nerijetko argumenti koji na
neki način doprinose filozofskim raspravama koje su u tijeku. Ti se argumenti podvrgavaju
različitim vrstama analize kako bi se uočili i izolirali misaoni momenti koji dovode do
pojedinih rješenja ili isključuju druga moguća rješenja4.
Naslov Metafizika za zbirku Aristotelovih rasprava po prvi put se spominje kod
Nikolaja Damascenskog negdje pred kraj 1 st. pr. Kr. Grčki prijevod doslovno znači „stvari
iza prirodnih stvari.“ Pretpostavlja se da je naslov Metafizika dao Androik s Roda upravitelj
peripatetičke škole u 1. st. pr.Kr. kojem je bilo povjereno uređivanje Aristotelove ostavštine.
4vidi Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003., predgovor
5
Metafizika kakvu danas imamo predstavlja zbirku sastavljenu između 4 i 1. st.pr. Kr.
A čini je 14 rasprava. Kada bismo ih pokušali razvrstati, na jednu stranu stavili bi knjige:
ABΓEZHΘIΛMN, a na drugu stranu αΔK – ove tri knjige su očiti umetci.
Knjiga A čini uvod u filozofiju prirode, ili teorijske znanosti općenito, a autentičnost
je upitna još od antike.
U knjizi Δ nalazimo popise različitih značenja tridesetak pojmova od kojih se većina
javlja u Aristotelovim metafizičkim istraživanjima5.
Knjiga K donosi sažetke rasprava u knjigama BΓE i izvatke iz Aristotelove Fizike II,
III i IV.
Knjige ZHΘ čine jedinstvenu raspravu o supstanciji, MN jedinstvenu raspravu o
filozofiji matematike. Knjiga I koja se bavi značenjima jednog i istog i srodnih pojmova i
knjiga Λ koja je nova rasprava o supstanciji čine jedinstvene rasprave.
ABΓE čine jednu cjelinu, svaka od njih skicira zamisao „prve mudrosti“ ili „teologije“
kako je naziva Aristotel. Knjiga A govori o prvim uzrocima; B prikazuje niz aporija6 o toj i
takvoj znanosti; knjiga Γ i knjiga E metafiziku predstavljaju kao univerzalnu znanost o bićima
razmotrenim s obzirom na to da postoje. Knjiga E također takvu znanost određuje kao
teologiju.
Zanimljivo je to da postoji jezični pokazatelji koji ukazuju da su različite cjeline
nastajale u različitim razdobljima. Na osnovu takvog suda Werner Jaeger je pokušao
rekonstruirati redoslijed kojim redom su nastajali dijelovi, kao bi također potkrijepio tezu da
je Aristotel imao tri stvaralačke faze7.
Wernerov pristup, naime ima brojne slabosti. On pretpostavljajući, da Aristotelova
djela predstvljajuću zaokružene rasprave koje, jednom napisane čine gotove radove. No
Aristotelovi spis nisu takvi. Aristotel svoje spise, točnije ezoterične kojima pripada i
Metfizika, nije namijenio široj publici. On ih je čitao u krugu Liceja, a studenti su pisali ili
možda čitali te spise. Iz tog razloga moguće je da su ti spisi bili nadopunjavani, pa se stoga
pitanje o vremenu nastanka čini manje važnim od pitanja njihova izlaganja.
Ali, današnja Metafizika ima zacijelo smislen redoslijed. Knjige ABΓE imaju različite
uvode u nešto što se naziva „mudrost“. Knjiga Γ govori da u središtu znanosti i onom što jest
u kojoj raspravlja i u E a to je proučavanje supstancije, prirodno je da slijedi rasprava o
supstanciji ZHΘ. Knjiga I slijedi najavu iz Γ, govoreći o znanosti kao problemima mnoštva;
Knjige ΛMN nastavak su ZHΘ, morava voditi pitanju postoje li i nematerijalne supstancije.
5 vidi odlomak 5 – knjiga Delta6 Aporija – stanje početne neprilike uslijed postojanja suprotstavljenih teza o nekom predmetu.7 vidi odlomak 3. Aristotel – djela.
6
Za preostale knjige αΔK imaju usvislo opravdanje zašto su upravo na mjestima na
kojima jesu. Knjiga α je umetnuta nakon A zato jer je riječ u alternativnom uvodu u prvu
filozofiju. Knjiga Δ očito je bila zasebna rasprava, jer kod Diogena Laeritija Metafiziku se
kao cjelinu uopće ne spominje u popisu, dok se spominje knjiga Δ i to pod naslovom „O tome
na koliko se načina <upotrebljavaju pojedini izrazi>. Ona također najavljuje raspravu o
različitim smislovima riječi. Knjiga K umetnuta je prije knjige Λ jer donosi sažetak knjiga
BΓE.
Iako je redoslijed rasprava smislen, to samo po sebi ne znači da Metafiziku možemo
proglasiti cjelinom koja hoće izložiti neku jedinstvenu znanost. Je li Aristotel imao zamisao
takve znanosti, ali iz nekog razloga nije mogao i stigao taj materijal uklopiti u cjelinu? Možda
je imao dvojbe oko toga da li takva jedinstvena cjelina uopće postoji, pa ga je namjerno
ostavio nedovršeno i neuređeno? Pitanje o tome je li metafizika jedinstvena znanost pitanje je
o čijem odgovoru ovisi razumijevanje niza drugih problema, pa tako i sam problem jedinstva
knjige koja se danas zove Metafizika.
7
5. KNJIGA PETA ILI Δ
Radi se zapravo o leksikonu filozofskih pojmova. Radi se o metafizičkim pojmovima,
a podjela tih 30 pojmova je sustavna. Čini se da je za Aristotel za svaki termin naveo što sve
znači u različitim životnim okolnostima, ukratko:
1.počelo – ono prvo odakle štogod nastaje ili jest ili se spoznaje; mogu biti prisutna u
stvarima (npr.narav, bivstvo, cilj) i izvanjska
2. uzrok8 – ono iz čega po prisutnosti nešto nastaje; mogu biti u prvotnom i potonjem
smislu (od čega ili prema čemu), svojstveni ili prigodni (kipu je svojstven uzrok kipotvorac, a
prigodni Poliklet, koji je taj kipotvorac), mogući ili djelujući (uzrok kuće je ili kućegraditelj
ili kućegraditelj koji gradi)9
3. načelo – ono od čega se kao od prvog prisutnog štogod sastoji, a vrstom se ne može
podijeliti u kakvu drugu vrstu (osnovni dijelovi)
4. narav – prva narav je bivstvo onih stvari koje u sebi samima kao takve imaju
počelo kretanja, jer se tvar naziva narav zbog toga što to može primiti, a postanci i rašćenje
zbog toga što su kretanja potekla od toga; u prenesenom smislu se i uopće za svako bivstvo
kaže narava, jer je i narav neko bivstvo.
5. nužno – ono bez čega se, kao suuzroka ne može živjeti. Ako postoje neke stvari
koje su vječne i nepokretljive, u njima nema ničega što je prisilno ili usuprot narvi, već su
one uzroci nužnosti jer su jednostavne i ne mogu se ponašati višestruko.
6. jedno – jedno su stvari zato što su neprekidne, jer nemaju tvar djeljivu prema obliku
ili jer je pojam biti jedne nerazlučiv prema pojmu koji pokazuje drugu; sukladno s tim, po
broju su jedno one tvari kojima je tvar jedna; obliku one kojima je pojam jedan; rodom one
kojima je isti obrazac priroka, a prema analogiji one koje se odnose kao jedno prema drugome
8 S obzirom na svijet promjena i postojanja četiri su uzroka: formalni, materijalni, tvorni i svršni. Prva dva su forma (ili bit) koji sačinjavaju sve stvari, oni su nutanji uzorci, dostatni da protumače svu stvarnost, ako je promatramo statički; ako je promatramo dinamički u postojanju, rađanju i propadanju, onda nisu dostatni; ; usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.100-101.9 Usp. Anto Mišić, Opća Metafizika, Narav i vrste uzroka FFDI, Zagreb 2000.str.98.
8
7. biće10 – biće se u jednom govori po prigotku, a jednom po sebi: po prigotku stvari
jesu ili zbog toga što oboje (osobine) prisustvuju u istom biću; Po sebi stvari jesu onako kako
se pokazuju obrasci priroka (pridjeva); označuju što jest ili kakvo jest ili koliko jest ili prema
čemu je ili gdje, kad ili izražavaju tvorbu ili trpnju11. Uz to, biti i jest znači da je nešto
istinito12, a nije da je lažno13. Parmenid i elejska škola biće su promatrali kao jednoznačno, što
vodi u jednost bića. Platon ide dalje uvodeći pojam „nebića“ kao različitog da opravda
mnogostukost inteligibilnih bića. Aristotel uvodi veliku reformu nadilazeći elejsku ontologiju:
biće nema samo jedno nego mnogostruka značenja. Sve što nije puko ništa s pravom ulazi u
sferu bića, bila to osjetna ili inteligibilna stvarnost. Mnogostrukost i raznolikost značenja bića
ne nosi sa sobom odmah čistu istomislenost jer svako i sva značenja bića uključuju opći odnos
prema jednosti ili strukturalni odnos prema supstanciji.14 Postoje dva problema u vezi sa
supstancijom – kakve supstancije postoje? Što je supstancija općenito i što se pod njom
shvaća?
Materija je počelo osjetne stvarnost jer služi kao supstrat15 (podloga( formi (drvo je
podloga formi namještaja) Ako odbacimo materiju, odbacit ćemo sve osjetne stvari, no
materija je po sebi neodređena mogućnost (potecijalnost) i može se aktualizirati i postati
određeno samo ako primi određenje po nekoj formi.16
Forma kao počelo određuje, aktualizira, ostvaruje materiju, sačinjava ono što svaka
stvar jest – esenciju, bit. Stoga je po Aristotelu ono što stvar jest, ono što je bit stvari.
8. bivstvo – bivstvom se nazivaju i jednostavna tijela, kao zemlja, oganj i slično te u
cijelosti tjelesa i od njih sastavljanje životinje i božanska bića i njihovi dijelovi, pošto se ne
10 usp. Aristotel – Metafizika, (Δ. 7, 1017a 22-30)11 Aristotel u metafizici Δ. 7. kako bi identificirao opću ulogu glagola „biti“ u kojoj ima različite smislove u različitim kategorijama. No na drugim mjestima često rabi kako bi istaknuo drugu funkciju glagola biti naime njegovu upotrebu u definicijama ili iskazima koji su neposredno izvedeni iz definicija. usp. G.E.Owen – O zamkama ontologije; Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003; str 160; 12 Biće kao istinito je onaj tip bića, svojstven umu koji misli stvari i zna ih povezati kakve su u stvarnosti ili razdvojiti prema stanju u stvarnosti; biće (ili bolje ne-biće, kao lažno) imamo kad povezuje ono što nije povezan ili razdvaja ono što nije razdvojeno u stvarnosti; usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.10013 Aristotel povlači sličnu široku razdiobu upotrebe glagola biti u 7 odlomku, gdje razgraničava „ono što po sebi jest“ od između ostaloga „ono što akcidentalno jest“; funkcija tog glagola u sebi krije određenu mnogostrukost upotreba i tu mnogostrukost identificira tako što kaže da biće „ima različite upotrebe u različitim kategorijama“; usp. G.E.Owen – O zamkama ontologije; Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003; str 151; 14 Usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.101
15 vidi Problematika supstancije, materija i forma; Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.10016 Usp. Materijalni i formalni uzroci; Anto Mišić, Opća Metafizika, FFDI, Zagreb 2000.str.38
9
pririču kakvu podmetu, nego se druge stvari prirču njima. Bivstvom se naziva i ono što je
uzrok bitka koji je prisutan u stvarima koje se ne izriču prema podmetu, kao duša u životinji.
9. istovjedbe – kojima je tvar jedna ili oblikom ili brojem ili kojima je bivstvo jedno,
nazivaju se iste. Oprečno istom je drugo. Različite su one koje se po nečem što nije broj; iste;
po rodu, naliku ili obliku. Slične su one koje isto trpe.
10. opreke – opreke se nazivaju protuslovlje i protivnosti, krajnosti iz kojih su i u
kojima su nastanci i nestanci, te stvari koje ne mogu biti istodobno prisutne u onome što ih
oboje prima.
11. prvašnje i potonje – ovisno o tome jesu li bliže ili dalje nekom počelu, ili da li s
vremenski prve nastupile. Neke su i prema kretanju (ono što je bliže prvom pokretalu) a druge
prema mogućnosti
12. mogućnost (možnost) – počelo kretanja ili promjene u čemu drugom ili kao u
drugome, ili pak od drugoga ili kao od drugoga, ili ako ima mogućnost mijenjanja u bilo što
(bilo to nagore ili nabolje). Nemožnost je lišenost mogućnosti. Akt i potencija su izvorni i ne
mogu se definirati u odnosu na druge, nego samo u međusobnoj relaciji jedan prema drugom i
pokazati primjerima (npr. u zrnu pšenice je biljka u potenciji, dok je zreo klas zrno u aktu);
potencija i akt imaju mjesta u svim kategorijama.17
13. koliko – ono što je djeljivo na prisutnine i od kojih je svaka i jedna po naravi
„jedno“ i „ovo“
14. kakvo – prvenstveno je to razlika bivstva
15. prema čemu – na jedan način je nešto „prema čemu“ jer se nešto drugo dotiče
njegove biti, na drugi zato jer su njihovi rodovi takvi „npr. lječništvo je prema čemu zato jer
je njegov rod, znanost, „prema čemu“.)
16. savršeno – ono izvan čega se ne može naći ni jedan od njegovih dijelova
17. granica – ono krajnje svake stvari, ili prvo izvan kojega se ne nalazi ništa od toga,
ili prvo unutar kojega je sve
18. po čemu – oblik i bivstvo svake pojedine stvari (no po čemu je netko dobar je
samo dobro) ili ono po čemu nešto nastaje po naravi i prvi podmet
19. raspoloženje – predak nečega što ima dijelove ili prema mjestu ili prema
mogućnosti ili prema obliku
20. imanje (stanje) – djelatnost „imatelja“ i „imanoga“ ili stanje prema kojem se
raspoloženo raspolaže dobro ili loše.
17 Usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.100
10
21. trpnost – kakvoća prema kojoj se može mijenjati ili već postojeće čini i promjene
22. lišenost – ako koja stvar nema štogod od onoga što bi po naravi mogla imati
23. imati – višestruko: voditi, raditi nešto prema vlastitoj naravi ili porivu, ili u čemu
je što prisutno kao u onome što može primiti
24. biti iz (od) čega – kaže se da od čega je što kao iz tvari ili prema prvom rodu ili
posljednjoj vrsti
25. dio - ono u što se bilo kako može dijeliti neko „koliko“ ili samo oni dijelovi
kojima se mjeri cjelina“.
26. cjelina – ono čemu ne manjka ni jedan dio od onih stvari zbog kojih je cjelina po
naravi
27. okrnjeno – okrnjena može biti „koliko-st“ koja je djeljiva i cjelina
28. rod18 – rod se kaže višestruko, prvo prema ne prekidnu nastajanju istoga oblika,
drugo prema prvom pokretaču što je istovrstan s pokretninom; treće kao tvar.
29. lažno – lažno je lažno kao stvar i to zbog toga što se ne slaže ili što je to
nemoguće. Isto tako je lažno kada stvari koje jesu bića, ali se ipak po naravi čine kao stvari
kakve nisu ili koje nisu.
30. prigodak (akcidental)19 – prigodak je oono što je prisutno u nečemu i istinito se
pririče, a ipak nije iz nužnosti. Akcidentalno biće je slučajno biće, što se dogodi da bude,
pripadak. To je način bića koje ovisi o drugom biću, ali nije vezano s njim nikakvom bitnom
vezom (npr. problijedio sam). To je tip bića koje nije uvijek niti najčešće, nego samo
ponekad20.
18 Aristotel je spreman dokazati dvije stvari; prvo, nijedna kategorija nije vrsta neke druge kategorije: supstancije nisu vrsta kvalitete niti su kvalitete vrsta supstancije (npr. Met. Δ.28.1024b15). usp. G.E.Owen – O zamkama ontologije; Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003; str 15719 Aristotel je uspješno uveo pojam akcidenta koji se vidno ističe, on nije ušao samo u tehnički jezik filozofske tradicije, već i u obični govor. The Oxford English dictionary definira akcident kao svojstvo ili kvalitetu koja nije bitna za naše poimane supstancije. I. Kant u Kritici čistog uma tvrdi da je akcident ono što se može promijeniti u postojanju supstancije.
Odlomak iz Metafizike razlikuje dva značenja riječi: „Akcidentalnim“ se naziva on što važi za nešto i može se istinito reći o tome, ali nije niti nužno niti uglavnom, kao kada netko kopajući rupu za biljku pronađe blago (Met. Δ. 30,1025a14-16) i Akcident je ono što nije niti jedna od tih stvari – niti definicija, niti posebno svojstvo, niti rod – ali ipak važi za nešto, te također ono što može važiti i ne važiti za bilo koju pojedinačnu stvar (Top. I.5. 102b4-7) Usp. Theodor Erbert – Aristotelovski akcidenti; Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003; str 175. 20 Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.100
11
6. ARISTOTELOVE KATEGORIJE21
Aristotelova metoda u razradi spoznajnih operacija slična je onoj u fizičkim
organizmima, dakle, svodi ih na krajnje elemente, a posljednji elementi spoznaji promatrani
su kao pojmovi ili jednostavne predodžbe. Ako gledamo na materiju koju ti elementi
predstavljaju onda postoji deset osnovnih pojmova ili kategorija.22
Tih deset kategorija sastoje se od supstancije (npr. čovjek, konj); kvantitete (npr.
dužina 2m), kvalitete (npr. bijelo), odnosa (npr. dvostruko veće), mjesta (npr. na ulici),
vremena (npr. prošlog ljeta), položaja (sjedenje, ležanje), stanja (bos, naoružan) radnje
(djelovanje,npr. udaranje) trpnosti (pasivnost, npr. sagorjelo) Na nekim drugim mjestima broj
kategorija nije isti.23
21 Tablica kategorija nije samo čisto logička, već i ontološka; postoji savršena podudarnosti između formi mišljenja i formi bivstvovanja; usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.9822 vidi Aristotel (Met. Δ. 1b25)23 Usp. Anto Mišić, Opća Metafizika, FFDI, Zagreb 2000.str.38.
12
7. SAŽETAK
Aristotelovo djelo bavi se prvom filozofijom koje je imalo velikog utjecaja na daljnji
razvoj filozofije. Predmet metafizike je biće kao takvo, ili ono što se nalazi iza svijeta
pojedinačnih stvari. Ono nije kao kod Platona nepristupačni svijet ideja, već je unutrašnji
razlog bića.
Dok se fizika bavi čulno-spoznajnim vidim bića, metafizika se bavi onim što je teže za
saznanje, jer se nalazi iza pojavnog bića. Metafizika se bavi razlozima, a fizika posljedicama
bića. Glavna osnova svih bića za Aristotela je Bog, pa se prva filozofija naziva i teologika.
Biće nije ideja, nije čak ni najviše duhovno biće, već je konkretna pojedinačna stvar ili
prva supstancija. Druga supstancija i kategorije su predikat prvoj i nalaze se u njoj. Bez
pojedinačnog bića kao bivstvujućeg, nema ni bivstva, ni bivstvujućeg.
Postoje četiri počela ili razloga bića: oblik, materija, početak kretanja i finalni uzrok.
Pored ovog za određenje stvari mora se imati uvijek ono opće, odnosno cjelina. Ono opće
nalazi se u pojedinačnom, jer kad zaista jest ono je jedno, ali pored toga je i dobro. Jedinstvo
ovog pojedinačnog i općeg je supstancija. Do općeg se dolazi pojmovima a to se naziva
esencija.
Sve što postoji je istovremeno u različitom je stupnju i biće u potenciji, i aktivno biće.
Na osnovu toga može se reći da sve što u sebi sadrži potencijalno biće nastoji da se pretvori u
aktualno. Sve što postoji nosi u sebi želju da sadrži što manje neodređenosti a što više
aktualizacije.
Upravo to jedinstvo materije i forme, mogućnosti i stvarnosti omogućava postojanje
različitih formi supstancija – prva, druga, i treća – čista supstancija ili Bog.
13