ARISTOTEL - Knjiga Delta

22
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, HRVATSKI STUUDIJI, FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE U ZAGREBU Studij filozofije i religijskih znanosti “Aristotel – Metafizika, knjiga Delta”

Transcript of ARISTOTEL - Knjiga Delta

Page 1: ARISTOTEL - Knjiga Delta

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, HRVATSKI STUUDIJI,FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE U ZAGREBU

Studij filozofije i religijskih znanosti

“Aristotel – Metafizika, knjiga Delta”

Profesor: Prof.dr.sc. Nikola StankovićStudent: Mladen Pavlović

Zagreb, 22. studeni 2009.

Page 2: ARISTOTEL - Knjiga Delta

ARISTOTEL

Grčki: Ἀριστοτέλης, Aristotélēs

Rođen: 384 pr. Kr.Stageira, Chalcidice

Umro: 322 pr.Kr.

Škola/tradicija: Peripatetička škola, Aristotelijanstvo

Glavni interesi: Fizika, Metafizika, Pjesništvo, Muzika, retorika, Politika, Etika, Biologija,

Zoologija

Ideje: Zlatna sredina, razum, logika, strast

Utjecaji na Aristotela: Parmenida, Sokrata, Platona, Heraklita, Demokrita

Utjecaj Aristotela na: Aleksandra Velikog, Avicenu, Averrosa, Alberta Velikog, Tomu

Akvinskog, Duns Scotta, Kopernika, Galileja i dr.

Poznata izreka: Drag mi je Platon, ali mi je draža istina

1.ŽIVOTOPIS1

Rodio se 284 g. pr. Kr. U Stagiri na poluotoku Halkidici od oca Nikomaha koji je bio

dvorski liječnik makedonskog kralja Aminta III. Živio je na kraljevskom dvoru u Peli, a

1 Usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.95-97

1

Page 3: ARISTOTEL - Knjiga Delta

nakon očeve smrti u Stagiri. Godine 368-367. pr.Kr. dolazi u Atenu gdje stupa u Platonovu

Akademiju i ostaje punih dvanaest godina – do Platonove smrti.

U Akademiji stječe poznavanje Sokratove i Platonove filozofije, te cijele

predsokratovske filozofije.

Nakon Platonove smrti odlazi sa Ksenokratom u grad As u Troadi kod vladara

Hermija, gdje se se oženio Ptijavom. Nakon trogodošnjeg boravka odlazi u Mitilenu na

Lezbosu gdje ga je pozvao makedonski kralj Filip II da bude učitelj Aleksandru Velikom,

kojem je predavao politiku i filozofiju. Nakon toga 335. pr. Kr. Vraća se u Atenu gdje je

osnovao svoju školu u LICEJ (Likeion) – posvećenu Apolonu Likeju. Njegovi učenici

prozvani su peripatetici, zbog toga što je Aristotel poučavao šećući po vrtu.

Aristotelova škola stekla je vrlo velik glas, i dvanaestogodišnji Aristotelov rad u

Likeju njegov je vrhunac filozofskog razvitka. To je bilo vrijeme njegove zrelosti i

samostalnosti kada je napisao gotovo sva svoja djela.

2

Page 4: ARISTOTEL - Knjiga Delta

Nakon smrti Aleksandra Velikog u Atene se pojačala borba protiv makedonske

prevlasti. Aristotel više nije bio dobrodošao, te se povlači u Halkidu na Eubeji, gdje 322.g.

pr.Kr. umire od bolesti želuca.

2.DJELA2:

Mnogo je njegovih spisa izgubljeno, spašenima se ne zna točan poredak nastanka.

Prema objavljivanju postoje eksoterički spisi – spisi za širu javnost, literarna djela te dijaloge

iz mladosti. Od njih postoje odlomke – akroamatički spisi ili estoerijski koje nije oblikovao za

javnost(pragmatični spisi). Bitna promjena u nazoru o njegovim djelima uslijedila je nakon

studije Wernera Jagera – Aristoteles – Grundlegung einer Geschichte seiner Entwicklung

1923.3

W. Jager razlikuje evoluciju Aristotelove znanstvene misli u tri stupnja:

a) platonski period u Akademiji (pod posredstvom Platona)

b) period razvoja u Asosu i Mitileni (napušta Platona, kritizira teoriju ideja)

c) realist, drugi boravak u Ateni (napušta metafiziku, promatra prirodu)

Iz toga proizlazi da je platon samostalan, donekle pod utjecajem Platona, no opet u

domišljanju i raščišćavanju pojmova samostalan.

Logički spisi: Kategoriju, O tumačenju, Analitika prva i Analitika druga, Topica, O

sofističkim dokazivanima, Organon (logički spisi skupljeni od Aleksandra Afrodijzijskog);

Filozofija o prirodi i kretanju: Fizika, Prva filozofija (kasnije po Androiniku iz roda

nazvana Metafizika),

Prirodnoznanstveni spisi: O nebu, O rađanju i propadanju, Meteorologica, O povijesti

životinja (zoologija),

Etički i politički spisi: O duši, Nikomahova etika, Eudemova eitka,

Državno filozofske i pravno-filozofske misli: Atenska država

O govorničkoj vještini: Retorika

O pjesničkoj umjetnosti: Poetika

Navođenje Aristotelovih radova pokazuje da je njegov duh prilično drugačiji od

Platonovog, jer je Aristotel bio više za iskustveno i znanstveno i nije bio sklon razmatrati 2 Usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.95-973 vidi Aristotel – poglavlje 4.Metafizika

3

Page 5: ARISTOTEL - Knjiga Delta

objekte ovog svijeta kao nešto nestvarno, ali ta razlika u sklonostima koje je vremenom

postala sve naglašenija dovela je Aristotela do suprotstavljanja teoriji o idejama i dualističkoj

psihologiji i do raširenog shvaćanja o oprečnosti između tih velikih filozofa.

Povijesno govoreći, aristotelizam nije u suprotnosti platonizmu, već njegov razvitak

koji je ispravio jednostranosti teorije o idejama i Platonove dualističke psihologije, donoseći

čvršće utemeljenje u fizikalnim činjenicama.

Aristotel u različitim prilikama različito dijeli filozofiju, ali dominira sljedeća podjela:

1. Teorijska filozofija – teži se ka znanju kao takvom, a ne nekoj praktičnoj svrsi

a) fizika ili filozofija prirode - bavi se materijalnim predmetima podložnima kretanju

b) matematika - bavi se onim nepokretnim ali odvojenim od materije

c) metafizika - bavi se onim odvojenim, transcendentnim i nepokretnim

2. Praktična filozofija – bavi se prvenstveno političkom naukom, a za pomoćne

discipline ima strategiju, ekonomiju i retoriku

3. Poetička filozofija – treba se baviti proizvodnjom, a ne djelovanjem kao takvim

kojim se bavi praktična filozofija, a uključuje etičko djelovanje u širem ili političkom

smislu; pojetična filozofija je po svojoj zamisli i svrsi teorija umjetnosti

3. ARISTOTELOVA ŠKOLA

Kada je Aleksandar Veliki stupio na vlast, Aristotel odlazi drugi put u Atenu i tada

osniva školu 335 g. pr. Kr. „Licej“ (Likion) nazvanu po Apolonu Likeionu, jer je bila u blizini

njegova hrama. Podučava sve do smrti Aleksanda Velikog, dvanaest godina, nakon čega bježi

iz Atene.

4

Page 6: ARISTOTEL - Knjiga Delta

Peripatetičari, kako su iz zvali zbog toga što je Aristotel poučavao šećući po vrtu,

proučavali su Aristotelovo empirijsko usmjerenje uz mala preinačavanja i razvijanja posebno

na području logike.

Teofras dolazi poslije Aristotela na čelo škole i djeluje na tom položaju do smrti,

posebno se ističe na nastavljanju rada na području prirodnih nauka, baveći se botanikom.

Aristoken je donio u školu neke kasnije pitagorejske teorije, a svojim empirijskim

prirodnoznanstvenim radovima i istraživanjima povijesti glazbe nastavlja Aristotelov put.

Demetrije, učenik škole istakao se svojom političkom djelatnošću.

4.METAFIZIKA, PODJELA NA POGLAVLJA

Metafizika je jedan od najviše izučavanih spisa antičke filozofije. Pitanja koja se u

njemu postavljaju i načini na koje se na njih pokušava odgovoriti, te pitanja vezana uz

povijest, strukturu, i utjecaj samog spisa, predmet su brojnih istraživanja različitih usmjerenja

i metodologija.

U analitičkim tekstovima traže se filozofski argumenti, nerijetko argumenti koji na

neki način doprinose filozofskim raspravama koje su u tijeku. Ti se argumenti podvrgavaju

različitim vrstama analize kako bi se uočili i izolirali misaoni momenti koji dovode do

pojedinih rješenja ili isključuju druga moguća rješenja4.

Naslov Metafizika za zbirku Aristotelovih rasprava po prvi put se spominje kod

Nikolaja Damascenskog negdje pred kraj 1 st. pr. Kr. Grčki prijevod doslovno znači „stvari

iza prirodnih stvari.“ Pretpostavlja se da je naslov Metafizika dao Androik s Roda upravitelj

peripatetičke škole u 1. st. pr.Kr. kojem je bilo povjereno uređivanje Aristotelove ostavštine.

4vidi Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003., predgovor

5

Page 7: ARISTOTEL - Knjiga Delta

Metafizika kakvu danas imamo predstavlja zbirku sastavljenu između 4 i 1. st.pr. Kr.

A čini je 14 rasprava. Kada bismo ih pokušali razvrstati, na jednu stranu stavili bi knjige:

ABΓEZHΘIΛMN, a na drugu stranu αΔK – ove tri knjige su očiti umetci.

Knjiga A čini uvod u filozofiju prirode, ili teorijske znanosti općenito, a autentičnost

je upitna još od antike.

U knjizi Δ nalazimo popise različitih značenja tridesetak pojmova od kojih se većina

javlja u Aristotelovim metafizičkim istraživanjima5.

Knjiga K donosi sažetke rasprava u knjigama BΓE i izvatke iz Aristotelove Fizike II,

III i IV.

Knjige ZHΘ čine jedinstvenu raspravu o supstanciji, MN jedinstvenu raspravu o

filozofiji matematike. Knjiga I koja se bavi značenjima jednog i istog i srodnih pojmova i

knjiga Λ koja je nova rasprava o supstanciji čine jedinstvene rasprave.

ABΓE čine jednu cjelinu, svaka od njih skicira zamisao „prve mudrosti“ ili „teologije“

kako je naziva Aristotel. Knjiga A govori o prvim uzrocima; B prikazuje niz aporija6 o toj i

takvoj znanosti; knjiga Γ i knjiga E metafiziku predstavljaju kao univerzalnu znanost o bićima

razmotrenim s obzirom na to da postoje. Knjiga E također takvu znanost određuje kao

teologiju.

Zanimljivo je to da postoji jezični pokazatelji koji ukazuju da su različite cjeline

nastajale u različitim razdobljima. Na osnovu takvog suda Werner Jaeger je pokušao

rekonstruirati redoslijed kojim redom su nastajali dijelovi, kao bi također potkrijepio tezu da

je Aristotel imao tri stvaralačke faze7.

Wernerov pristup, naime ima brojne slabosti. On pretpostavljajući, da Aristotelova

djela predstvljajuću zaokružene rasprave koje, jednom napisane čine gotove radove. No

Aristotelovi spis nisu takvi. Aristotel svoje spise, točnije ezoterične kojima pripada i

Metfizika, nije namijenio široj publici. On ih je čitao u krugu Liceja, a studenti su pisali ili

možda čitali te spise. Iz tog razloga moguće je da su ti spisi bili nadopunjavani, pa se stoga

pitanje o vremenu nastanka čini manje važnim od pitanja njihova izlaganja.

Ali, današnja Metafizika ima zacijelo smislen redoslijed. Knjige ABΓE imaju različite

uvode u nešto što se naziva „mudrost“. Knjiga Γ govori da u središtu znanosti i onom što jest

u kojoj raspravlja i u E a to je proučavanje supstancije, prirodno je da slijedi rasprava o

supstanciji ZHΘ. Knjiga I slijedi najavu iz Γ, govoreći o znanosti kao problemima mnoštva;

Knjige ΛMN nastavak su ZHΘ, morava voditi pitanju postoje li i nematerijalne supstancije.

5 vidi odlomak 5 – knjiga Delta6 Aporija – stanje početne neprilike uslijed postojanja suprotstavljenih teza o nekom predmetu.7 vidi odlomak 3. Aristotel – djela.

6

Page 8: ARISTOTEL - Knjiga Delta

Za preostale knjige αΔK imaju usvislo opravdanje zašto su upravo na mjestima na

kojima jesu. Knjiga α je umetnuta nakon A zato jer je riječ u alternativnom uvodu u prvu

filozofiju. Knjiga Δ očito je bila zasebna rasprava, jer kod Diogena Laeritija Metafiziku se

kao cjelinu uopće ne spominje u popisu, dok se spominje knjiga Δ i to pod naslovom „O tome

na koliko se načina <upotrebljavaju pojedini izrazi>. Ona također najavljuje raspravu o

različitim smislovima riječi. Knjiga K umetnuta je prije knjige Λ jer donosi sažetak knjiga

BΓE.

Iako je redoslijed rasprava smislen, to samo po sebi ne znači da Metafiziku možemo

proglasiti cjelinom koja hoće izložiti neku jedinstvenu znanost. Je li Aristotel imao zamisao

takve znanosti, ali iz nekog razloga nije mogao i stigao taj materijal uklopiti u cjelinu? Možda

je imao dvojbe oko toga da li takva jedinstvena cjelina uopće postoji, pa ga je namjerno

ostavio nedovršeno i neuređeno? Pitanje o tome je li metafizika jedinstvena znanost pitanje je

o čijem odgovoru ovisi razumijevanje niza drugih problema, pa tako i sam problem jedinstva

knjige koja se danas zove Metafizika.

7

Page 9: ARISTOTEL - Knjiga Delta

5. KNJIGA PETA ILI Δ

Radi se zapravo o leksikonu filozofskih pojmova. Radi se o metafizičkim pojmovima,

a podjela tih 30 pojmova je sustavna. Čini se da je za Aristotel za svaki termin naveo što sve

znači u različitim životnim okolnostima, ukratko:

1.počelo – ono prvo odakle štogod nastaje ili jest ili se spoznaje; mogu biti prisutna u

stvarima (npr.narav, bivstvo, cilj) i izvanjska

2. uzrok8 – ono iz čega po prisutnosti nešto nastaje; mogu biti u prvotnom i potonjem

smislu (od čega ili prema čemu), svojstveni ili prigodni (kipu je svojstven uzrok kipotvorac, a

prigodni Poliklet, koji je taj kipotvorac), mogući ili djelujući (uzrok kuće je ili kućegraditelj

ili kućegraditelj koji gradi)9

3. načelo – ono od čega se kao od prvog prisutnog štogod sastoji, a vrstom se ne može

podijeliti u kakvu drugu vrstu (osnovni dijelovi)

4. narav – prva narav je bivstvo onih stvari koje u sebi samima kao takve imaju

počelo kretanja, jer se tvar naziva narav zbog toga što to može primiti, a postanci i rašćenje

zbog toga što su kretanja potekla od toga; u prenesenom smislu se i uopće za svako bivstvo

kaže narava, jer je i narav neko bivstvo.

5. nužno – ono bez čega se, kao suuzroka ne može živjeti. Ako postoje neke stvari

koje su vječne i nepokretljive, u njima nema ničega što je prisilno ili usuprot narvi, već su

one uzroci nužnosti jer su jednostavne i ne mogu se ponašati višestruko.

6. jedno – jedno su stvari zato što su neprekidne, jer nemaju tvar djeljivu prema obliku

ili jer je pojam biti jedne nerazlučiv prema pojmu koji pokazuje drugu; sukladno s tim, po

broju su jedno one tvari kojima je tvar jedna; obliku one kojima je pojam jedan; rodom one

kojima je isti obrazac priroka, a prema analogiji one koje se odnose kao jedno prema drugome

8 S obzirom na svijet promjena i postojanja četiri su uzroka: formalni, materijalni, tvorni i svršni. Prva dva su forma (ili bit) koji sačinjavaju sve stvari, oni su nutanji uzorci, dostatni da protumače svu stvarnost, ako je promatramo statički; ako je promatramo dinamički u postojanju, rađanju i propadanju, onda nisu dostatni; ; usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.100-101.9 Usp. Anto Mišić, Opća Metafizika, Narav i vrste uzroka FFDI, Zagreb 2000.str.98.

8

Page 10: ARISTOTEL - Knjiga Delta

7. biće10 – biće se u jednom govori po prigotku, a jednom po sebi: po prigotku stvari

jesu ili zbog toga što oboje (osobine) prisustvuju u istom biću; Po sebi stvari jesu onako kako

se pokazuju obrasci priroka (pridjeva); označuju što jest ili kakvo jest ili koliko jest ili prema

čemu je ili gdje, kad ili izražavaju tvorbu ili trpnju11. Uz to, biti i jest znači da je nešto

istinito12, a nije da je lažno13. Parmenid i elejska škola biće su promatrali kao jednoznačno, što

vodi u jednost bića. Platon ide dalje uvodeći pojam „nebića“ kao različitog da opravda

mnogostukost inteligibilnih bića. Aristotel uvodi veliku reformu nadilazeći elejsku ontologiju:

biće nema samo jedno nego mnogostruka značenja. Sve što nije puko ništa s pravom ulazi u

sferu bića, bila to osjetna ili inteligibilna stvarnost. Mnogostrukost i raznolikost značenja bića

ne nosi sa sobom odmah čistu istomislenost jer svako i sva značenja bića uključuju opći odnos

prema jednosti ili strukturalni odnos prema supstanciji.14 Postoje dva problema u vezi sa

supstancijom – kakve supstancije postoje? Što je supstancija općenito i što se pod njom

shvaća?

Materija je počelo osjetne stvarnost jer služi kao supstrat15 (podloga( formi (drvo je

podloga formi namještaja) Ako odbacimo materiju, odbacit ćemo sve osjetne stvari, no

materija je po sebi neodređena mogućnost (potecijalnost) i može se aktualizirati i postati

određeno samo ako primi određenje po nekoj formi.16

Forma kao počelo određuje, aktualizira, ostvaruje materiju, sačinjava ono što svaka

stvar jest – esenciju, bit. Stoga je po Aristotelu ono što stvar jest, ono što je bit stvari.

8. bivstvo – bivstvom se nazivaju i jednostavna tijela, kao zemlja, oganj i slično te u

cijelosti tjelesa i od njih sastavljanje životinje i božanska bića i njihovi dijelovi, pošto se ne

10 usp. Aristotel – Metafizika, (Δ. 7, 1017a 22-30)11 Aristotel u metafizici Δ. 7. kako bi identificirao opću ulogu glagola „biti“ u kojoj ima različite smislove u različitim kategorijama. No na drugim mjestima često rabi kako bi istaknuo drugu funkciju glagola biti naime njegovu upotrebu u definicijama ili iskazima koji su neposredno izvedeni iz definicija. usp. G.E.Owen – O zamkama ontologije; Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003; str 160; 12 Biće kao istinito je onaj tip bića, svojstven umu koji misli stvari i zna ih povezati kakve su u stvarnosti ili razdvojiti prema stanju u stvarnosti; biće (ili bolje ne-biće, kao lažno) imamo kad povezuje ono što nije povezan ili razdvaja ono što nije razdvojeno u stvarnosti; usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.10013 Aristotel povlači sličnu široku razdiobu upotrebe glagola biti u 7 odlomku, gdje razgraničava „ono što po sebi jest“ od između ostaloga „ono što akcidentalno jest“; funkcija tog glagola u sebi krije određenu mnogostrukost upotreba i tu mnogostrukost identificira tako što kaže da biće „ima različite upotrebe u različitim kategorijama“; usp. G.E.Owen – O zamkama ontologije; Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003; str 151; 14 Usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.101

15 vidi Problematika supstancije, materija i forma; Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.10016 Usp. Materijalni i formalni uzroci; Anto Mišić, Opća Metafizika, FFDI, Zagreb 2000.str.38

9

Page 11: ARISTOTEL - Knjiga Delta

pririču kakvu podmetu, nego se druge stvari prirču njima. Bivstvom se naziva i ono što je

uzrok bitka koji je prisutan u stvarima koje se ne izriču prema podmetu, kao duša u životinji.

9. istovjedbe – kojima je tvar jedna ili oblikom ili brojem ili kojima je bivstvo jedno,

nazivaju se iste. Oprečno istom je drugo. Različite su one koje se po nečem što nije broj; iste;

po rodu, naliku ili obliku. Slične su one koje isto trpe.

10. opreke – opreke se nazivaju protuslovlje i protivnosti, krajnosti iz kojih su i u

kojima su nastanci i nestanci, te stvari koje ne mogu biti istodobno prisutne u onome što ih

oboje prima.

11. prvašnje i potonje – ovisno o tome jesu li bliže ili dalje nekom počelu, ili da li s

vremenski prve nastupile. Neke su i prema kretanju (ono što je bliže prvom pokretalu) a druge

prema mogućnosti

12. mogućnost (možnost) – počelo kretanja ili promjene u čemu drugom ili kao u

drugome, ili pak od drugoga ili kao od drugoga, ili ako ima mogućnost mijenjanja u bilo što

(bilo to nagore ili nabolje). Nemožnost je lišenost mogućnosti. Akt i potencija su izvorni i ne

mogu se definirati u odnosu na druge, nego samo u međusobnoj relaciji jedan prema drugom i

pokazati primjerima (npr. u zrnu pšenice je biljka u potenciji, dok je zreo klas zrno u aktu);

potencija i akt imaju mjesta u svim kategorijama.17

13. koliko – ono što je djeljivo na prisutnine i od kojih je svaka i jedna po naravi

„jedno“ i „ovo“

14. kakvo – prvenstveno je to razlika bivstva

15. prema čemu – na jedan način je nešto „prema čemu“ jer se nešto drugo dotiče

njegove biti, na drugi zato jer su njihovi rodovi takvi „npr. lječništvo je prema čemu zato jer

je njegov rod, znanost, „prema čemu“.)

16. savršeno – ono izvan čega se ne može naći ni jedan od njegovih dijelova

17. granica – ono krajnje svake stvari, ili prvo izvan kojega se ne nalazi ništa od toga,

ili prvo unutar kojega je sve

18. po čemu – oblik i bivstvo svake pojedine stvari (no po čemu je netko dobar je

samo dobro) ili ono po čemu nešto nastaje po naravi i prvi podmet

19. raspoloženje – predak nečega što ima dijelove ili prema mjestu ili prema

mogućnosti ili prema obliku

20. imanje (stanje) – djelatnost „imatelja“ i „imanoga“ ili stanje prema kojem se

raspoloženo raspolaže dobro ili loše.

17 Usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.100

10

Page 12: ARISTOTEL - Knjiga Delta

21. trpnost – kakvoća prema kojoj se može mijenjati ili već postojeće čini i promjene

22. lišenost – ako koja stvar nema štogod od onoga što bi po naravi mogla imati

23. imati – višestruko: voditi, raditi nešto prema vlastitoj naravi ili porivu, ili u čemu

je što prisutno kao u onome što može primiti

24. biti iz (od) čega – kaže se da od čega je što kao iz tvari ili prema prvom rodu ili

posljednjoj vrsti

25. dio - ono u što se bilo kako može dijeliti neko „koliko“ ili samo oni dijelovi

kojima se mjeri cjelina“.

26. cjelina – ono čemu ne manjka ni jedan dio od onih stvari zbog kojih je cjelina po

naravi

27. okrnjeno – okrnjena može biti „koliko-st“ koja je djeljiva i cjelina

28. rod18 – rod se kaže višestruko, prvo prema ne prekidnu nastajanju istoga oblika,

drugo prema prvom pokretaču što je istovrstan s pokretninom; treće kao tvar.

29. lažno – lažno je lažno kao stvar i to zbog toga što se ne slaže ili što je to

nemoguće. Isto tako je lažno kada stvari koje jesu bića, ali se ipak po naravi čine kao stvari

kakve nisu ili koje nisu.

30. prigodak (akcidental)19 – prigodak je oono što je prisutno u nečemu i istinito se

pririče, a ipak nije iz nužnosti. Akcidentalno biće je slučajno biće, što se dogodi da bude,

pripadak. To je način bića koje ovisi o drugom biću, ali nije vezano s njim nikakvom bitnom

vezom (npr. problijedio sam). To je tip bića koje nije uvijek niti najčešće, nego samo

ponekad20.

18 Aristotel je spreman dokazati dvije stvari; prvo, nijedna kategorija nije vrsta neke druge kategorije: supstancije nisu vrsta kvalitete niti su kvalitete vrsta supstancije (npr. Met. Δ.28.1024b15). usp. G.E.Owen – O zamkama ontologije; Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003; str 15719 Aristotel je uspješno uveo pojam akcidenta koji se vidno ističe, on nije ušao samo u tehnički jezik filozofske tradicije, već i u obični govor. The Oxford English dictionary definira akcident kao svojstvo ili kvalitetu koja nije bitna za naše poimane supstancije. I. Kant u Kritici čistog uma tvrdi da je akcident ono što se može promijeniti u postojanju supstancije.

Odlomak iz Metafizike razlikuje dva značenja riječi: „Akcidentalnim“ se naziva on što važi za nešto i može se istinito reći o tome, ali nije niti nužno niti uglavnom, kao kada netko kopajući rupu za biljku pronađe blago (Met. Δ. 30,1025a14-16) i Akcident je ono što nije niti jedna od tih stvari – niti definicija, niti posebno svojstvo, niti rod – ali ipak važi za nešto, te također ono što može važiti i ne važiti za bilo koju pojedinačnu stvar (Top. I.5. 102b4-7) Usp. Theodor Erbert – Aristotelovski akcidenti; Pavel Gregorić i Filip Grgić - Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kurzak 2003; str 175. 20 Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.100

11

Page 13: ARISTOTEL - Knjiga Delta

6. ARISTOTELOVE KATEGORIJE21

Aristotelova metoda u razradi spoznajnih operacija slična je onoj u fizičkim

organizmima, dakle, svodi ih na krajnje elemente, a posljednji elementi spoznaji promatrani

su kao pojmovi ili jednostavne predodžbe. Ako gledamo na materiju koju ti elementi

predstavljaju onda postoji deset osnovnih pojmova ili kategorija.22

Tih deset kategorija sastoje se od supstancije (npr. čovjek, konj); kvantitete (npr.

dužina 2m), kvalitete (npr. bijelo), odnosa (npr. dvostruko veće), mjesta (npr. na ulici),

vremena (npr. prošlog ljeta), položaja (sjedenje, ležanje), stanja (bos, naoružan) radnje

(djelovanje,npr. udaranje) trpnosti (pasivnost, npr. sagorjelo) Na nekim drugim mjestima broj

kategorija nije isti.23

21 Tablica kategorija nije samo čisto logička, već i ontološka; postoji savršena podudarnosti između formi mišljenja i formi bivstvovanja; usp. Platz Slavko – Povijest filozofije I, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, 2005. str.9822 vidi Aristotel (Met. Δ. 1b25)23 Usp. Anto Mišić, Opća Metafizika, FFDI, Zagreb 2000.str.38.

12

Page 14: ARISTOTEL - Knjiga Delta

7. SAŽETAK

Aristotelovo djelo bavi se prvom filozofijom koje je imalo velikog utjecaja na daljnji

razvoj filozofije. Predmet metafizike je biće kao takvo, ili ono što se nalazi iza svijeta

pojedinačnih stvari. Ono nije kao kod Platona nepristupačni svijet ideja, već je unutrašnji

razlog bića.

Dok se fizika bavi čulno-spoznajnim vidim bića, metafizika se bavi onim što je teže za

saznanje, jer se nalazi iza pojavnog bića. Metafizika se bavi razlozima, a fizika posljedicama

bića. Glavna osnova svih bića za Aristotela je Bog, pa se prva filozofija naziva i teologika.

Biće nije ideja, nije čak ni najviše duhovno biće, već je konkretna pojedinačna stvar ili

prva supstancija. Druga supstancija i kategorije su predikat prvoj i nalaze se u njoj. Bez

pojedinačnog bića kao bivstvujućeg, nema ni bivstva, ni bivstvujućeg.

Postoje četiri počela ili razloga bića: oblik, materija, početak kretanja i finalni uzrok.

Pored ovog za određenje stvari mora se imati uvijek ono opće, odnosno cjelina. Ono opće

nalazi se u pojedinačnom, jer kad zaista jest ono je jedno, ali pored toga je i dobro. Jedinstvo

ovog pojedinačnog i općeg je supstancija. Do općeg se dolazi pojmovima a to se naziva

esencija.

Sve što postoji je istovremeno u različitom je stupnju i biće u potenciji, i aktivno biće.

Na osnovu toga može se reći da sve što u sebi sadrži potencijalno biće nastoji da se pretvori u

aktualno. Sve što postoji nosi u sebi želju da sadrži što manje neodređenosti a što više

aktualizacije.

Upravo to jedinstvo materije i forme, mogućnosti i stvarnosti omogućava postojanje

različitih formi supstancija – prva, druga, i treća – čista supstancija ili Bog.

13